Kao što Pupovac pomogao nijednog Srbina, isto tako Mamić svojim postupcima i poslovima nikoga nije ugrozio

 
 
Kad bi se na tezulji, vagi ili na kantaru mogao mjeriti učinak za korist Hrvatske postavljanjem na jednoj strani „patriota“ zajedno s tvorcem isušivanja nogometne močvare Željka Jovanovića, a na drugu stranu, kako ga sud naziva, zločinca, Zdravka Mamića, na koju bi stranu prevalila težina u korist Hrvatske? Zar na strani onih koji troše sredstva proračuna i, na svojstven način svađaju građane Hrvatske ili na stranu osobe koja deviznim prihodima puni taj proračun i nogometnim uspjesima miri građane Hrvatske koje njihova politika svađa?
http://hrsvijet.net/images2/politika_hr/m-n-o-p/Pupovac_dodik_vucic.jpg
Niti je Mamiću mjesto u Međugorju, niti je Pupovcu mjesto u Nišu!Kad se u Hrvatskoj obilježava, a u Kninu proslavlja, uspjeh vojno-redarstvene akcije Oluja ili pobjeda nad srpskim nacionalizmom izraženom agresijom na ostatke potrošene Titine Jugoslavije, Milorad Pupovac umjesto da svoju slobodu slavi u Kninu, u domovini koju predstavlja, odlazi na proslavu u Niš gdje se Hrvatska osuđuje jer je pobijedila genocidnu velikosrpsku politiku podržavanu dva stoljeća od SPC-a i intelektualaca SANU-a uz pomoć JNA uz pristanak srpske nacionalne manjine koja napušta svoju domovinu jer ne želi priznati nacionalnu većinu! Kad se u Hrvatskoj, bez bilo kakve politike, slavi uspjeh na SP-u u nogometu uz veličanstveni i spontani doček reprezentacije Hrvatske koja je igrala u finalu SP u nogometu, Zdravko Mamić boravi u Međugorju. Zar je osuđen zato što je zaslužan za nogometni uspjeh koji je pomirio ono što politika svađa? Je li on bjegunac od pravosuđa ili od pravde? I zato tvrdim niti je mjesto Pupovca u Nišu, niti je Mamiću mjesto u Međugorju!
 
Biti član hrvatske vladajuće koalicije i solidarizirati se sa srpskom politikom koja optužuje Hrvatsku jer se obranila od srpske agresije, malo petokrakom i više kokardom, nije za raspravu nego za jasnu osudu i pitanje: je li Hrvatska imala pravo na svoju državu i kojim pravom srpska politika optužuje pobjedničku Hrvatsku  državu zbog davno, davno potrošene NDH i slova U? Ako Srbija optužuje, i od Hrvata osuđenu NDH, zbog oktroiranog Pavelića i ustaša sa slovom U, valja postaviti pitanje zbog čega se u Srbiji ne pridaje isto značenje oktroiranom Nediću i Ljotiću s kokardom koja se ni po čemu ne razlikuje od slova U! Nije li kokarda bila simbol protiv kojeg su se borili svi s petokrakom? To je vrlo ozbiljno pitanje i tema, ne samo poraza agresorske politike Srbije nego i, cjelokupne povijesne interpretacije uloge država istočno od Alpa u kojoj je poražena fašistička Srbija, nakon kapitulacije Italije, kokardu zamijenila petokrakom kako bi svoj vojni i politički poraz prikazala, ne samo, pobjedom nad fašizmom, nego i osudom Hrvatske zbog države NDH kakvu je i sama imala s Ljotićem i Nedićem! Zar uz četnike s kokardom? Nije li to bjelodani dokaz nesposobnosti, a možda i nemogućnosti hrvatske politike sučeljavanju sa činjenicama o uzrocima i posljedicama Drugog svjetskog rata koji, sudeći po događanjima, nikad nije ni prestao nego se vodi drugim sredstvima. 
 
Milorad je pod utjecajem, unatoč činjenici da je koalicijski partner Hrvatske vlade, srpske politike Aleksandra Vučića ili neupitnog pristalice politike Slobodana Miloševića, a GNK Dinamo je pod utjecajem Zdravka Mamića. Obojica djeluju na zbivanja u Hrvatskoj politici i u nogometu, rekli bi, na daljinski upravljač tako da ono što se jednom Pupovcu tolerira Mamiću se osporava! Kad politički partner suvremene hrvatske politike djeluje na strani koja ne želi priznati svoj poraz i koja pobjednika u borbi za svoju državničku, nacionalnu i političku neovisnost Hrvatsku državu optužuje, blati i kleveće odbačenom petokrakom u ime antifašizma sa simbolima monarho-fašističke tvorevine Kraljevine Jugoslavije koja je paktirala s Hitlerom, onda je to čin goleme podvale prema kojoj hrvatska politika ne smije ostati ravnodušna, ali ni prema osudi Mamića. Riječ je o činjenici da Hrvatska, koju srpska politika za obranu od srpske agresije blati, nije nikad imala podršku JNA s petokrakom kako bi čuvala bratstvo i jedinstvo onako kako je to činila, ne ću reći Srbija, srpska politička okupacija razarajući Hrvatsku uz maltretiranje i nasilničko djelovanje razularenih paravojnih skupina četnika s kokardom koji se ni u čemu ne razlikuju od ustaša. Kokarda, to je očito, nije smetala vojsci JNA koja je petokrakom maskirala, recimo, u Lovasu skupinu civila koju je natjerala da svojim životima čiste minska polja.
 
Kojim obrazloženjem, svi koji su odbacili potrošenu petokraku, ako nemaju pravo, morali bi imati opravdanje za osudu poziva, a nikakvog pozdrava, „za dom spremni“. Jednako tako bi morali imati razlog za osuđivanje početne crvene ili bijele boje polja hrvatskog grba. Koga, k vragu, ugrožava ta simbolika? Biti spreman za svoj dom nema veze s ideologijom bilo koje države i puno, puno je poštenije nego li useliti u tuđe domove, a posebno ne u one iz kojih su istjerani Židovi provedbom rasnih zakona za države NDH da bi ih obilno koristili „komunisti“ nakon što su Židove što su rat preživjeli iselili u današnji Izrael! Umjesto da hrvatsko pravosuđe prosudi razloge i sumu kojom se optužuje Zdravko Mamić za „zločinačko udruživanje“ ono se bavi pitanjima simbola i prava nacionalnih manjina na dvojezične ploče i ostalih nebuloza koje nameću, između ostalih pitanja, „stručnjaci“ za duboku državu. Zar je moguće da još uvijek postoje ljudi i političari koji progone ustaše koji su čak i Paveliću nedostajali ali nikad pupovčićima?
 
Nije normalno, a još i manje pravedno, da država koja ima klub u natjecanju lige europskih prvaka, koja ima Luku Modrića proglašenog najboljim igraćem SP-a u nogometu i reprezentaciju koja je igrala finale na SP-u u Rusiji ima neupitnog tvorca takvog uspjeha kao bjegunca od pravosuđa dok u isto vrijeme autor ideje o isušivanju nogometne močvare, imenom i prezimenom Željko Jovanović sjedi u Saboru bez bilo kakve odgovornosti i mrsi konce državi koja je, eto u tom „fudbalu“, uspjela osvojiti srebrnu kolajnu zlatnog sjaja a da nogometna močvara nije isušena?
 
Postoji li pravda i način kojim bi se mogla prosuditi uloga spomenutih likova o kojima, kao i o nacionalnim manjinama ne ovisi sudbina i budućnost Hrvatske. Naravno, da ona ne ovisi i ni o uspjesima našeg nogometa, ali sasvim sigurno da, taj i takav nogomet kakvog imamo, uspijeva svojim uspjesima nacionalno ujediniti sve, ama baš sve, što politici uspijeva posvađati. Što je svaki od onih koji napadaju Zdravka Mamića ponudio ili ostvario za interes države Hrvatske? Milorad politikom čuvan, u medijima prisutan i u Saboru ništa manje zanemaren filipikama u korist nacionalnih manjina protiv anonimnih neprijatelja srpski je nacionalizam maskirao antifašizmom s visoko podignutom ljestvicom koju nitko ne preskače da bi se ispod nje provlačile objede o uzrocima i posljedicama Drugog svjetskog rata s kojim suvremena Hrvatska nema nikakve veze! Onaj drugi iliti kontroverzni Zdravko, ne od jučer, nego od trenutka ostvarivanja nogometnih uspjeha Dinama i reprezentacije postao je meta što se gađa da bi se bitno promašilo. Nije li ljubav i mržnja publike instrument dirigenta koji orkestriranim skandiranjem slogana samo koristi prostor za navijanje koji nema veze s nogometom već s politikom destrukcije, mržnje koja ako pripada naciji onda ne pripada politici, a ako pripada politici onda ne pripada naciji.
 
Nije Zdravko Mamić progonjen samo od pravosuđa nego i dijela utjecaja naših vodećih medija kao zločinac s boravkom u Međugorju. Ako je Zdravko Mamić bjegunac od pravosuđa onda su Milorad Pupovac, kao i oni koji ga podržavaju, bjegunci od istine koja svjedoči o položaja Srba u Hrvatskoj! Nije primijećeno da je bilo kojeg Srbina zaštitio ili od napada spasio, niti je ustanovljeno da je Zdravko Mamić nekoga ugrozio! Stoga je deplasiran politički ili društveni angažman oko zaštite srpske nacionalne manjine kao i progon Zdravka Mamića u ime pravednosti. Nadležne službe i bez Pupovca djeluju profesionalno brigom o redu, miru i dostojanstvu građana Republike Hrvatske. Tendenciozno je, i u svakom slučaju neprimjereno, za bilo koji, pa i iz niskih pobuda nacionalistički napad pripisivati ili optuživati krivce pozivanjem na ustaše ili na državu NDH. Ni jedan nacionalistički napad, iskorak ili nepodopština nema ama baš nikakve veze s ustašama i s državom kakva je bila NDH što je postao običaj i način optuživanja onih kojima Hrvatska država, kakvu imamo, nije po volji ili po želji pa misle da će tako osudom pojedinaca ili skupina opravdati svoju mržnju protiv Hrvatske ako umjesto osobe osude ustaštvo, Pavelića ili NDH.
 
Očito je da veći dio Srba aboliciju nije shvatio kao milost, toleranciju i predmet političke zablude već nemoć pobjednika protiv velikosrpske agresije. Nije li ona zamijenjena politikom borbe protiv anonimnih ili izmišljenih ustaša i države NDH kao opravdanje svojeg zločinačkog nauma kojemu Milorad i nadalje vješto služi boreći se protiv Hrvatske samostalnosti u ime antifašizma. Za razliku od Ante Pavelića i ustaša, koji su zbog velikosrpskoga zuluma i terora silom prilika pribjegli teroru u cilju uspostave nezavisne hrvatske države i bijega iz prve zločinačke Jugoslavije, Srbi i Srbija su 1941. prihvatili njemački fašizam i „razvijali“ ga sve do 1991. kroz deklariranog nacionalistu i fašistu Vojislava Šešelja prema svim nesrpskim narodima u državi koja se raspala. A niti Šešelj nije bio iznimka. Naprotiv!
 
Za razliku od Pupovca koji ništa pametno nije uradio Mamić je od GNK „Dinamo“ stvorio klub međunarodne reputacije, a transferiranim igračima kluba učinio je kostur reprezentacije koja gotovo dvadeset godina plasmanima u kupovima FIFA-e i UEFA-e osigurava sredstva kojima je Hrvatski nogometni savez postao neovisan o proračunu Republike Hrvatske. Taj golemi devizni priljev sredstava stvaranje je novih vrijednosti što pristižu  HNS-u, igračima, proračunu Republike Hrvatske, klubu GNK „Dinamo“, što u usporedbi s iznosom od oko 200 milijuna kn zbog kojeg je nepravomoćno osuđen na 6,5 godina čini se smiješnom sumom kojom bi ga, da postoji način stimulacije, valjalo nagraditi. Napokon, sredstva zbog kojih je optužen dio su troškova što su sastavni dio poslovanja u uvjetima rada koji nemaju veze s pravnom i fiskalnom regulativom Republike Hrvatske koja klub u kojem je stvarao nije ni za lipu oštećen. Utoliko više kantar, vaga ili tezulja na čijoj je jednoj strani Milorad Pupovac, a na drugoj strani Zdravko Mamić prevagnula bi, u to sam siguran, na stranu Zdravka Mamića jer, za razliku od Mamića, Milorad Pupovac troši ono što nije stvarao! 
 
P.S. Luku Modrića, proglašenog najboljim igračem svijeta, ne ćemo reći da je stvorio, prepoznao je sa svim vrlinama, od pravosuđa  osporavani, Zdravko Mamić! Taj isti, od pravosuđa osporavani i od dijela politike, a osobito medija, proganjani Zdravko Mamić nije samo zaslužan za nogometno prepoznavanje vrlina Luke Modrića, nego u ono vrijeme, i za Brazilca Eduarda Alvesa da Silve. Ulagao je u njegov talent da bi svojom igrom dao golemi obol reprezentaciji Hrvatske ili baš onoliko koliko danas svoju blistavu karijeru najavljuje Dani Olmo u GNK „Dinamu“. A da ne spominjemo Brunu Petkovića kojega je doveo u Zagreb s trinaest godina.  
 

Željko Mataja