Hrvati nikad nisu ugrožavali Srbe u Srbiji onako kako su Srbi u ugrožavali Hrvate i u Hrvatskoj i u obje Jugoslavije

 
 
Sve dok Srbija za svoj vojni i politički neuspjeh rata započetog 1991. protiv države Hrvatske, umjesto osude Slobodana Miloševića i JNA, osuđuje Hrvatsku bit će uzrok tenzija temeljem optužbi što se odnose na Pavelićevu NDH s ustašama što je osmišljen prikaz kojim je politika Srbije s JNA željela opravdati agresiju unatoč činjenici da obrana Hrvatske nije imala, osim beznačajnog koketiranja, nikakve veze s Pavelićem i ustašama. Ako pak netko želi obranu Hrvatske dovesti u vezu s Pavelićevom NDH onda je dužan jednako osuditi Srbiju u kojoj je djelovala ista takva tvorevina na čelu s Nedićem i Ljotićem! Objektivno nikakve razlike nije bilo između slova U i kokarde ili simbola dinastičke Kraljevine Jugoslavije; ona nikad nije, tretirana i osuđena onako kako je to zaslužila i bila osuđena NDH i slovo U! Razlika ipak postoji. Hrvati nikad nisu ugrožavali Srbe u Srbiji onako kako su Srbi u Hrvatskoj i u Kraljevini Jugoslaviji ugrožavali Hrvate.
https://assets.infowars.com/2014/12/120514bigbrother.jpg
Srbija je protiv Hrvatske vodila agresivnu politiku još od vremena između dva svjetska rata, a 1991. započela je i izvela okupaciju na jednoj strani petokrakom ili simbolom Jugoslavije i istovremeno kokardom paravojnih likova koji su potamnjela sjaj zvijezde. Nije li kokarda bila i ostala ostatak dinastičke monarhije Kralja Aleksandra koja i dan današnji simbolizira režim i državu koja je sa zvijezdom petokrakom glumatala antifašizam, pa čak i ljevičarstvo zar da bi izvršila agresiju na republike i pokrajine Titine Jugoslavije tipičnim  nacionalističkim nasiljem! Nije li napad na Vukovar zorno svjedočio činjenici da je Vukovar pod zapovjedništvom majora Šljivančanina vojnom silom JNA: topništvom, tenkovima i svim raspoloživim vojnim sredstvima  uspio pod simbolom petokrake razoriti i za obranu onesposobiti otpor da bi u razoreni grad dozvolio, pod zaštitom JNA, upad paravojnih skupina razularenih likova sa simbolom kokarde? Zar je kokarda bila simbol čuvanja bratstva i jedinstva? Bila je potpora nasilju usmjerenom na civilna lica, ako ne pod zaštitom JNA onda sasvim sigurno tolerancijom koja je dozvolila brutalno iživljavanje nad stanovništvom grada. Brutalnost nad zarobljenim, i zarobljeništvu privedenim, civilima Vukovara što su čak iz bolnice završili na Ovčari i  bez traga nestalih hrvatskih građana nakon „oslobođenja“ Vukovara i danas se povlači kao sukob abolirane srpske nacionalne manjine s građanima Vukovara čiji su branitelji pod pritiskom politike stvarni rat zamijenili dvojezičnim pločama, školskim udžbenicima posebno pisanim za srpsku djecu i osudom apela ZDS ili pridavanje značenja bojama početnih polja hrvatskog grba što je nastavak, kako je to formulirao Carl von Klausewitz, rata drugim sredstvima!
 
Od ove naše, kakva je, političke stvarnosti čini se najopasnijom politika Srbije i Milorada Pupovca koji je izvan svake dvojbe dio, kako se to kaže, duboke države (sinonim za državu u državi); ona djeluje kao zaštitnik srpske manjine koju nitko ne ugrožava, niti se pojedinačni incidenti mogu podvesti pod ugrozu koju Popovac označava kao povratak državi NDH, kako bi maskirao osobni nacionalizam pod krinkom antifašizma. Nije li nasilništvo prisutno u svim (recimo u navijanju), a ne samo u nacionalnim okvirima? Nema pojedinca i osobe koja je u stanju zaštiti bilo koju a kamoli politički angažiranu nacionalnu manjinu ako joj zaštitu ne pruži država u kojoj manjina djeluje ili netko misli da je nasilje nad nacijom veća opasnost od nasilja nad navijačima? Nema većeg nasilja od onog što ga čine mediji kad otvore prostor raznim pupovcima koji onda lamentiraju, kritiziraju i na razne načine osuđuju ono što je spriječila ili zaustavila i privela sankcijama vlast, a ne razni pupovci među kojima se ističe dosadni i forsirani Milorad uz dio oporbenih zastupnika. Budućnost Hrvatske ne leži u već osuđenim i od pametnih ljudi zaboravljenih događanja i posljedica Drugog svjetskog rata što ga uporno oživljavaju ljudi promašenih ili zaustavljenih karijera koji nisu stvorili uspješno gospodarstvo za život građana ni u Titovoj, a ni u sadašnjoj državi nego su politikom stvarali klimu sukoba, nepovjerenja i protesta što je u konačnici završilo raspadom Titove Jugoslavije  s demografskom slikom koja postaje ogledalo politike svake vlade. Pouzdano znam da nitko iz Hrvatske nije u stanju brinuti za hrvatsku nacionalnu manjinu u Srbiji kao što ni u srpskoj Vladi nikad nitko neće osigurati manjinsku sudbinu Srba u Hrvatskoj. U oba je slučaja stvar manjinskog prilagođavanja većinskom narodu. Neumjesno je i sasvim glupavo misliti da bilo koja država ovisi o nacionalnim manjinama, ali je sasvim sigurno da svaka nacionalna manjina ima pravo biti ponosna na uspjehe države i njenih pojedinaca kojima nacionalno pripada!
 
Nacionalistički orijentiranim Srbima nije jednostavno shvatiti da vojno-redarstvena akcija „Oluja“ nije vođena protiv Srbije nego protiv politike Slobodana Miloševića s čijim se porazom, po svemu sudeći, ni dan današnji nije pomirila Vlada Republike Srbije, a ni notorni Milorad Pupovac koji uporno velikosrpsku politiku svodi na antifašizam i osudu Pavelićeve države NDH s ustašama i slovom U ili simbolom države kakvu je s kokardom imala Vlada Srbije s Nedićem i Ljotićem.
 
Hrvatska politika jednostavno nije u stanju objasniti i otkloniti objede vezane uz NDH činjenicom da se kokarda kao simbol ni u čemu ne razlikuje od slova U kojim se hrvatska uporno i dosljedno stigmatizira kao i apel, a nikakvi pozdrav, za dom spremni. Taj apel najviše smeta onima koji nikad nisu imali svoj dom, niti su za njega marili i bili spremni nego su uvijek koristili okolnosti i upadali su u tuđe, konfiscirane ili nacionalizirane domove, a osobito židovske! Biti spreman za svoj dom, kao i crvena ili bijela boja početnog polja hrvatskog grba stvarno nikoga ne ugrožava, a to što ga je koristila Pavelićeva država nema nikakve veze s fašizmom, a ako ima onda je to i kokarda sa srpskim nacionalizmom osobito aktivnim između dva svjetska rata, a kako vidimo i danas su se Srbi lakoćom oslobodili petokrake u korist kokarde koja sasvim sigurno nije bila antifašistička, a i manje od toga čuvarica bratstva i jedinstva!
 
Prije će Sava i Dunav poteći uzvodno no što će se srpska politika odreći svojih načertanija i memoranduma kako bi se ostvarila ideja o velikoj Srbiji koja je bila mala i beznačajna u Austro-Ugarskoj monarhiji baš kao što je danas, uz svu politiku, mala Hrvatska u bruxelleskoj uniji. Uistinu ne znam jesu li jadniji Srbi ili su Hrvati kao žrtve svojeg nacionalizma koji se svodi na  siromaštvo ili na ekonomsku emigraciju sve dok nisu u stanju prevladati uzajamne optužbe u korist gospodarstva. Kad država bude,  umjesto škole za život, utemeljena na disciplini reda, rada i odgovornosti pokrenut će se proces u kojem zaostajemo za većinom članica EU-a. O tome svjedoče  učenici koji osvajaju međunarodne nagrade u natjecanju informatičara, matematičara, govorništva i drugih disciplina što nam potvrđuje da nije problem u obrazovanju koje se reformira kako bi bilo isto s informatičkom opremom ili bez nje i jednako tako s Pupovcem ili bez njega Hrvatska je bila i, po svemu sudeći, ostala je žrtva srpske politike i osobne nemoći sučeliti se kokardi onako kako Srbima uspijeva optužiti Hrvatsku za državu NDH koja nije bila izbor hrvatskih građana baš kao što to nije bila ni Titina Jugoslavija.
 

Željko Mataja