Get Adobe Flash player
Živi zid - sistemska stranka prevaranata

Živi zid - sistemska stranka prevaranata

Vladimira Palfi je za muškarčine živozidaše isto što...

Hrvati su nas dobili sa spuštenim hlačama

Hrvati su nas dobili sa spuštenim hlačama

AFERA PRISLUŠKIVANJA - Poziv iz Ljubljane u Beč išao je...

Boris Miletić mrzi Hrvatsku i Hrvate

Boris Miletić mrzi Hrvatsku i Hrvate

Istarski Hrvati napisali su proglas o pripojenju Istre matici zemlji...

Pupovac bezočno laže o Oluji

Pupovac bezočno laže o Oluji

JEDNA OD PUPOVČEVIH LAŽI – "U Oluji je spaljeno 30.000...

Nesloga nas gura u ponor

Nesloga nas gura u ponor

Režite jedni na druge poput bijesnih pasa, međusobno se koljete poput...

  • Živi zid - sistemska stranka prevaranata

    Živi zid - sistemska stranka prevaranata

    četvrtak, 13. lipnja 2019. 18:13
  • Hrvati su nas dobili sa spuštenim hlačama

    Hrvati su nas dobili sa spuštenim hlačama

    utorak, 11. lipnja 2019. 16:19
  • Boris Miletić mrzi Hrvatsku i Hrvate

    Boris Miletić mrzi Hrvatsku i Hrvate

    utorak, 11. lipnja 2019. 16:15
  • Pupovac bezočno laže o Oluji

    Pupovac bezočno laže o Oluji

    četvrtak, 13. lipnja 2019. 09:31
  • Nesloga nas gura u ponor

    Nesloga nas gura u ponor

    četvrtak, 13. lipnja 2019. 09:26

Kratka kronologija srbijanskih posezanja za hrvatskim teritorijem

 
 
Primijetila sam da mnogi Hrvati i ostali stanovnici Republike Hrvatske ne znaju ili su zaboravili uzroke raspada Jugoslavije i stvaranje neovisnih država na njenom bivšem teritoriju, uz ogromne ljudske žrtve, velika razaranja i materijalne štete, izazvane agresijom Srbije i JNA na Sloveniju, Hrvatsku i BiH, sve u cilju stvaranja Velike Srbije.
http://www.bh-vijesti.com/wp-content/uploads/2018/07/06-30-Homogena-Srbija-e1531257181824-692x360.jpg
Ovako bi trebala izgledati "homogena Srbija" Stevana Moljevića
 
1980.-1990. - kronološkim redom po datumima kako je počeo raspad Jugoslavije;
1980. godine umro je "drug" Tito. Već 1981. godine počinju nemiri na Kosovu, zbog zahtjeva da Kosovo bude sedma republika u Jugoslaviji, koje vlasti i JNA guše sa desetcima mrtvih. Sjećam se da nisu rado odlazili ni milicajci iz Pule na Kosovo. Ustav iz 1974. s konfederalnim elementima i gotovo suverenim pravima dviju autonomnih pokrajina u Srbiji, Vojvodini te Kosovu i Metohiji, posebice su ozlojedili i iritirali srpske ekstremne nacionaliste. Krivci su im bili "separatistička i egoistična“ Slovenija, potom i  Hrvatska, „stara mrziteljica Srba“, a "jadni", Srbi ugroženi od svih i svugdje. SANU 1986. godine donosi Memorandum o ugroženosti Srba u Jugoslaviji s teritorijalnim posezanjima Srbije  prema drugim republikama. Tada su se mogli čuti komentari bivših pripadnika JNA, hrvatske nacionalnosti da "ovo ne će završiti dobro, jer aveti nacionalizma opet dižu glavu".
 
Homogena Srbija
 
U svome spisu, dr. Stevan Moljević piše: "Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora." (Stevan Moljević, Homogena Srbija, 1941.)
Moljevićeva homogenost mogla se postići samo preko etničkog čišćenja i genocida. U tom cilju Draža Mihailović je 20. studenog 1941. godine poslao posebnu instrukciju komandantima četničkih odreda Đorđiju Lašiću i Pavlu Đurišiću na čijim područjima (Crna Gora, BiH, Sandžak) se nalazio velik broj muslimana. U tom dokumentu, između ostalog, naglašavaju se i ovi zadaci četničkog pokreta;
• Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije-Crne-Gore-Bosne i Hercegovine-Srema-Banata i Bačke.
• Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst-Gorica-Istra i Koruška) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom.
• Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata.
• Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenije, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne od muslimanskog i katoličkog življa...
 
U knjizi Z. Dizdara i M. Sobolevskog objavljeno je 209 dokumenta o zločinima četnika u Drugom svjetskom ratu. Autori su opise podijelili na masovne pokolje, silovanja, spaljivanje živih ljudi, odsijecanja glava, nabijanje na kolac, masakriranje ranjenika i obredna smaknuća katoličkih svećenika. U kontekstu četničkog genocid spominje se govor jednog od glavnih četničkih vođa Milana Šantića u Trebinju u srpnju 1942.: "Srpske zemlje moraju biti očišćene od katolika i muslimana. U njima će živjeti samo Srbi. Čišćenje će se sprovesti temeljito. Sve ćemo ih potisnuti i uništiti bez izuzetka i bez sažaljenja. To će biti polazna osnova našeg oslobođenja"
 
Memorandum SANU iz 1986. godine
 
Memorandum SANU-a iz 1986. godine ne odstupa od već poznatih programa Velike Srbije (Načertanije iz 1844. godine i Projekta Homogena Srbija 1941. dr. Stevana Moljevića.)
• granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve bi trebale biti preoblikovane, jer je prema Memorandumu,  Ustav iz 1974. godine nanio veliku štetu Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanja federacije, kao i "umjetnih" administrativnih granica koje ne predstavljaju "pravu" sliku
• ranjivost srpskog naroda od strane drugih naroda u SFR Jugoslaviji: asimilacija, eksploatacija, protjerivanje, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi.
• jačanje antisrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije ( Hrvati , Albanci )
• potrebu za brzim i brzim djelovanjem kako bi se spriječio raspad Srbije i srpskog naroda 1987. godine na čelo SK Srbije dolazi Slobodan Milošević i počinje čistku nesrpskih kadrova i onih koji nisu na crti velikosrpske politike. Godine 1988./1989. počinje događanje naroda, ili antibirokratska revolucija, kojom Slobodan Milošević učvršćuje vlast i ukida autonomiju Vojvodine i Kosova. Krenuli su mitingaši po Jugoslaviji, sve po scenariju političkog vodstva Srbije i Slobodana Miloševića. Tada je Slobodan Milošević  uspio dobiti 4 glasa u Predsjedništvu Jugoslavije od 8 glasova. „Događanjem  naroda“, uspio je postaviti svoje pristalice i na čelna mjesta u vlasti Vojvodine, Kosova i Crne Gore, tj. u pola jugoslavenskih federalnih jedinica, pa je odlučivanje u Predsjedništvu SFRJ blokirao podjelom glasova, četiri prema četiri. Predstavnici Hrvatske, Slovenije, BiH i Makedonije nisu više mogli zajednički donijeti nijednu odluku usuprot interesima Beograda.
 
Na Vidovdan, 28. lipnja 1989,, na Gazimestanu (kod Prištine) na proslavi 600. obljetnice Kosovske bitke između Srba i Turaka, Milošević je uzviknuo: „Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene!“ Slušao ga je kompletan državni vrh i diplomatski zbor. Nisu bili prisutni jedino Stipe Šuvar, član Predsjedništva Jugoslavije iz Hrvatske, i američki veleposlanik Warren Zimmerman.
20.-22. siječnja 1990. godine na 14. izvanrednom kongresu SKJ, Slobodan Milošević htio je nametnuti centralistički sistem u SFRJ, sa dominantnom ulogom Srbije, što je bio put ka ostvarenju plana o Velikoj Srbiji. Međutim delegati Slovenije, Hrvatske i BIH napustili su kongres i to je bio kraj Jugoslavije kao takve. Znači isključivi krivac je Srbija i njeno političko vodstvo sa Slobodanom Miloševićem na čelu, koji su htjeli iskoristiti idealnu priliku za stvaranje Velike Srbije. I kada im nije uspjelo mirnim putem krenuli su u agresiju na Sloveniju, Hrvatsku i BiH.
 
Često se može čuti i pročitati da je rat bio dogovoren između dr. Tuđmana i Slobodana Miloševića, što logično ne može nikako biti i ta tvrdnja ne stoji. Hrvatska je bila razoružana! JNA je oduzela oružje Teritorijalne obrane, Hrvatska nije imala uopće organiziranu obranu, ni vojsku, a nasuprot sebe imala je četvrtu vojnu silu u Europi, JNA , pa se postavlja logično pitanje, na osnovu čega se dr. Tuđman mogao dogovoriti sa Slobodanom Miloševićem?
Prva smotra hrvatskih oružanih snaga održana je na prepunom stadionu u Kranjčevićevoj u Zagrebu, 28. svibnja 1991. godine. Kako li smo samo bili ponosni, iznimno ponosni, da imamo hrvatsku vojsku. Mnogi su se dragovoljno javili u obranu domovine.
Hrvatska nije planirala, pripremala, niti započela rat 1991. Hrvatska nije htjela rat. Hrvatska je bila izložena srpsko-crnogorskoj agresiji ostvarenoj uz uporabu četvrte ili pete oružane sile u Europi – Jugoslavenske narodne armije.
 
Domovinski rat 1990.- 1995.
 
Na strategijskoj razini Domovinski rat sastoji se od tri etape: U prvoj etapi, do siječnja 1992., izvršena je vojna agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi počeli su izbijati u travnju 1991., a uz postupno priklanjanje JNA srpskim pobunjenicima, od kolovoza 1991., prerasli su u izravnu agresiju iz Srbije. U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija. U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene obimne  operacije u kojima je oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, u Lici i u sjevernoj Dalmaciji. Preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano je uz pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996.-1998.). https://www.uvsjp-alfa.hr
 
22. travnja 1990. održani su prvi višestranački izbori za zastupnike u Sabor RH, koja je još bila u sastavu Jugoslavije. 30. svibnja 1990. godine konstituiran je prvi višestranački Sabor, a 22. prosinca 1990. godine, Hrvatski Sabor je izglasao novi Ustav RH, pa ga se naziva Božićnim Ustavom i na tom Ustavu i Domovinskom ratu su temelji neovisne, demokratske Republike Hrvatske. 19. svibnja 1991. godine održan je referendum o samostalnosti RH. Na referendum je izašlo 83,56 % birača, a njih 94,17 % izjasnilo se za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. 25. lipnja 1991. godine Hrvatski Sabor donio je Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti RH. Na tu odluku stavljen je moratorij Sloveniji i Hrvatskoj tzv. Brijunskim sporazumom, na zahtjev EU. 17. kolovoza 1991. godine počela je tzv. Balvan revolucija, odnosno pobuna Srba u Hrvatskoj, koje je Slobodan Milošević iskoristio kao oružje u slamanju nove Hrvatske vlasti.
U Sloveniji je rat trajao desetak dana, jer JNA i Srbiju Slovenija nije interesirala, ona nije bila na crti Virovitica-Karlobag, koju su Srbi odredili kao granicu Velike Srbije.
31. ožujka 1991. godine pale su prve žrtve u Domovinskom ratu na Krvavi Uskrs na Plitvicama. 7. srpnja 1991. godine spaljeno je prvo selo u Domovinskom ratu, selo Ćelije blizu Osijeka. Nastavlja se vojna agresija Srbije i njenih četničkih dobrovoljačkih odreda, potpomognutih sa JNA, na hrvatske gradove i sela. Pobunjeni Srbi  iskazivali su strašnu mržnju prema svojim dojučerašnjim susjedima Hrvatima, hrvatskim policajcima -pokolj 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu, mučenjima, krvoločnim  ubojstvima i rušenje gradova i sela. 7. listopada 1991. Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo raketiralo je Banske dvore u Zagrebu, dr. Franjo Tuđman pukim je slučajem ostao živ.
 
Jedna od najznačajnijih bitaka u Domovinskom ratu bila je Bitka za Vukovar najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine. Bitka je završena porazom, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva. U borbama u Vukovaru je poginulo oko 900 branitelja grada, a nakon zarobljavanja u masovnim ratnim zločinima još njih oko 600. Još oko 1.000 hrvatskih branitelja izginulo je u borbama na širem području oko Vukovara, koje su također predstavljale dio bitke. Poginulo je i oko 1000 civila, a oko 7000 hrvatskih vojnika i civila završilo je u zarobljeničkim logorima u Srbiji, gdje su pretežno bili izloženi zlostavljanjima i to  vrlo svirepim od kojih je dosta njih i preminulo.
 
U ratu je poginulo preko 21.000 ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (uključujući nestale) te oko 7.947 na srpskoj strani, od toga 6.760 u "Krajini" te 1279 vojnika JNA, prema beogradskim službenim podacima. Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54 % hrvatskog teritorija, na kojem je živjelo 36 % hrvatskog stanovništva. Pod okupacijom se našlo 14.760 km2 ili 26 % hrvatskog teritorija. Nijedan hrvatski vojnik nije stupio na teritorij Srbije. U prosincu 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 550.000 prognanika i izbjeglica, a k tome je 150.000 njih bilo je  u izbjeglištvu u inozemstvu.
Prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM.
Prema drugim podacima, uništeno je 180,000 domova, 25 % hrvatske ekonomije te prouzročeno 27 milijardi $ materijalne štete.
Broj prognanika i izbjeglica u samoj Hrvatskoj smanjio se od 550 tisuća krajem 1991. na 386.264 u 1995. Istodobno je broj izbjeglica u inozemstvu smanjen od 150 na 57 tisuća. Počevši od 1995. godine počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica.
 
Međunarodno priznanje samostalne i neovisne Republike Hrvatske
 
Dana 15. siječnja 1992. godine sve zemlje članice tadašnje Europske zajednice (EZ) priznale su Republiku Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu: Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Velika Britanija. Ovim državama istoga dana istom odlukom  pridružile su se Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. Prve zemlje koje su od 26. lipnja do 14. prosinca 1991. priznale Republiku Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu bile su zemlje koje i same tada nisu bile međunarodno priznate - Slovenija, Litva, Ukrajina i Letonija. Prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku bio je Island koji je ovu odluku donio 19. prosinca 1991., kada i Njemačka, ali je odluka Njemačke stupila na snagu 15. siječnja - danom priznanja i ostalih članica EZ-a.
 
Hrvatska trobojnica s povijesnim grbom zavijorila se 22. svibnja 1992. ispred sjedišta Ujedinjenih naroda u New Yorku. Svečan čin, koji je bio vrhunac u procesu međunarodnog priznavanja Republike Hrvatske, obavio je glavni tajnik Boutros Ghali u prisutnosti predsjednika dr. Franje Tuđmana i hrvatskog izaslanstva. Dani ponosa i slave! Ali neprijatelji hrvatske samostalnosti nisu mirovali već su ovaj dan, dan kada je konstituiran prvi hrvatski Sabor izabran na slobodnim i tajnim izborima, 30. svibanj 1990, koji je hrvatski narod prihvatio kao Dan državnosti , omalovažili i kao Dan državnosti, Vlada Ivice Račana proglasila je 25. lipnja.
25. lipnja 1991. godine donesena je odluka o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika, a prethodila mu je takva odluka građana Republike Hrvatske iskazana na referendumu održanom 19. svibnja 1991. godine. Na istoj je sjednici Sabor donio i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.
SDP se u Hrvatskom državnom saboru izjasnila protiv proglašenja suverene i samostane Republike Hrvatske. SDP je tada bio stajališta kako bi se Hrvatskoj trebalo omogućiti novo udruživanje u konfederalnu Jugoslaviju. Naime, zastupnici SDP-a, tada stranke pod nazivom SKH-SDP (Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena), na čelu s pokojnim Ivicom Račanom demonstrativno su napustili Sabor prije glasovanja o proglašenju suverene i samostane Republike Hrvatske. Od tadašnjih članova SKH-SDP tada je u Saboru za hrvatsku državu glasovao samo jedan njihov član zastupnik Ćiće Vlašić iz Korčule,
 
Dr. Franjo Tuđman je govorom u hrvatskom Saboru 30. svibnja 1990. godine, naglasio: "Tijekom svih dugih stoljeća tegobne nam povijesti, hrvatski državni Sabor bio je čuvarom suvereniteta (s izuzetkom razdoblja Kraljevine Jugoslavije 1918.-1941.) - hrvatskog naroda u odnosu na druge nacionalne i državne zajednice. Hrvatski Sabor je bio nositeljem pravnog poretka i u ovisnosti od okolnosti, jamstvom sloboda i prava građana, te općeg civilizacijskog napretka".
 
Dr. Franjo Tuđman iznio je najbitnije zadaće koje stoje pred novom demokratskom vlasti, koju čekaju korijenite promjene u svim sferama duhovnog i materijalnog života:
• Novi ustav Republike Hrvatske. Zadatak je realiziran donošenjem tzv. božićnog Ustava 22. prosinca 1990.godine.
• Uključivanje u Europu i europeizacija Hrvatske.
• Ustanovljenje pravne države i modernizacija državne uprave.
• Korjenite promjene u vlasničkim odnosima i gospodarstvu.
• Demografsko oživljavanje.
• Povratak i uključivanje iseljeništva.
• Nužnost promjena u javnim službama.
• Moralna obnova i etika rada.
Nažalost moram konstatirati da nisu ispunjene sve točke koje je zacrtao dr. Franjo Tuđman, ni nakon 29 godina od njihovog nastanka.
Hrvatska je gospodarski devastirana i osiromašena u pljačkaškoj privatizaciji, pravna država ne funkcionira, ili slabašno funkcionira, demografski katastrofalno iseljena, iseljeništvo se ne vraća, već se povećava, javne službe su neučinkovite i korumpirane, moralnost je potpuno srozana i jedino je ostvaren ulazak u Europsku uniju, a i tamo je Hrvatska članica  drugog reda. Prilično poražavajuće i razočaravajuće  za sve političke garniture koje su obnašale vlast i vodile zemlju u ovih 29 godina.
 

Lili Benčik

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Nakon što je T. Ivić 16. VI. 2019. položio vijenac na kojem piše "Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske", svatko tko i dalje u HDZ-u podržava Plenkovića je izdajnik. Slažete li se?

Utorak, 18/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1029 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević