Najljepša grobna kruna

 
 
Pepelom posut ću kose i obuć opravu crnu,
do groba, slijedit ću zvijezde, što mrakom samotno trnu.
I ne će mi sustići vuci, noge nečujne, bose-
bacat ću kruh za sobom, stazom sjajnom od rose.
Svoje ću isplakat boli i gorak okus krivice,
odlazak Hrvatskog revolucionara,
viteza, Zvonka Bušića od Gorice.
Dinarina sam kći. Ćutim je kroz vene
od devedeset i treće, od rata.
Obašla njene sam vrleti, doce, stražbenice,
po tragu svog poginulog brata.
Našla sam i mjesto o kom ljudi šute;
grob našega djeda, bez križa, bez svijeće...
Onkraj zaboravljene oputine je tamna strana
kamene gromade - Ojađenom sjenom,
vrijeme trpljivo mjeri. Dahom nadojenom lijesu
zatvara vrata, da zvijeri do njega, ne nađu pute.
U dubokoj tami, kosti su domobrana, Hrvata.
U grobnoj jami, gdje samrtni vapaj
steže i mrvi, tek stijenje, on počiva.
Ponekad, u osami, tuga za se me veže,
i tada Dinaru čujem... Pjesmom me doziva.
Kad dođem do Velike Duvjakuše, najljepše brat ću cvijeće
i slušat tužaljku vjetra, dok pali ugasle svijeće...
Niklo iz krvi Hrvatskih bojovnika, naše pokojne braće,
mirisno i divlje, utjehu i lijek, dat će.
Cvijetak, rijedak i ubav - snagu i od smrti jaču; Ljubav!
Stručak ponesen za Bruna, rukama iskopan kamen -
za mučenike Bušiće najljepša grobna kruna;
Dinarskih ratnika znamen!
 

Zdenka Bilobrk