Get Adobe Flash player
Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

Pupovčev SDSS osnovali su ratni zločinci i rušitelji hrvatske...

Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

U Srbu se slavi pokolj nad hrvatskim...

Zagreb – posvojeni grad

Zagreb – posvojeni grad

I bez potresa sa starih zgrada padala je žbuka, kamenje, dijelovi...

Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

Miroslav Škoro špekulira prema Jasenovcu i prema...

Prvi politički program Velike Srbije

Prvi politički program Velike Srbije

Namjere Srbije bile su jasne, dominirati u zajedničkoj...

  • Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

    Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

    srijeda, 29. srpnja 2020. 17:48
  • Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

    Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

    srijeda, 29. srpnja 2020. 17:53
  • Zagreb – posvojeni grad

    Zagreb – posvojeni grad

    četvrtak, 30. srpnja 2020. 11:31
  • Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

    Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

    četvrtak, 30. srpnja 2020. 11:26
  • Prvi politički program Velike Srbije

    Prvi politički program Velike Srbije

    četvrtak, 30. srpnja 2020. 16:42

Što se to u Srbu slavi?

 
 
Iza skoro svakog
nekadašnjeg osloboditelja,
zveckaju kosti
onih oslobođenih
 
ŠTO  SE TO U SRBU SLAVI???
Što se to slavi, ispija rakija i nazdravlja 27. srpnja u Srbu? Kažu kako se slavi Dan ustanka.
A ima li se tu išta slaviti???
Jer, niti je tamo bio, kako tvrde povijesni znalci, prvi antifašistički ustanak u Hrvatskoj, niti su to bili hrvatski antifašisti.
„To su bile partizansko – četničke horde koje su doslovno upale u hrvatska, ali i muslimanska sela u okolici Srba, pa izvršile dotad neviđen pokolj i to prozvale „antifašističkom borbom protiv NDH“.
…Naime, ovu četničko-partizansku pobunu u Srbu 27. srpnja 1941. vodili su zapovjednici četničke brigade, koja je brojila više od 1000 naoružanih vojnika: Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i zapovjednik partizanskoga odreda Đoko Jovanić“.
 
– Jesi li ti ikada čula išta o tome? Jesi li ikada išta pročitala?
– I čula i pročitala, moja Monika. I znam sve. Još dok sam radila u školskoj knjižnici, pronašla sam, među mnoštvom zabranjenih knjiga, i knjigu „Hrvatski snovi i stvarnost “, od Savke Dabčević-Kučar, u kojoj je autorica opisala svoj odlazak na tu proslavu 27. srpnja 1971. godine.
     Pa, umjesto da ju bacim u smeće ili otpišem, kako je bilo i naređeno, lijepo sam ju uzela.
Da vidim zašto je knjiga bila zabranjena.
     A nakon pročitanog , sve mi je postalo jasno. Vidjet ćeš i sama! Evo, pročitat ću ti taj dio.
 „Mi smo bili pozvani (i odazvali smo se) u punom sastavu. Bili su nazočni Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Pero Pirker, Miko Tripalo i ja, i mnogi drugi. Nikada, u cijelom svom sudjelovanju na mnogobrojnim sastancima, mitinzima, proslavama, nisam doživjela nešto slično. Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drukčije ne mogu shvatiti! Ovacijama su dočekali srbijanske predstavnike, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike. Ovacije su priredili i Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku. Hrvatskim predstavnicima (i govornicima) nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću ni Jakovu Blaževiću. Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas!
    S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), s prijetećim raspoloženjem. Bili smo im tu – na dohvat ruke. Mi – za koje se tvrdilo da želimo ponovno „klati“ Srbe u Hrvatskoj!
   Pero Pirker je, uza me, bio nekako zbunjen, osjećala sam da se i on osjeća krajnje nelagodno. Bio je napet, ozbiljan, ukočen. „Pero“ – šapnula sam mu pomalo šaljivo, kad su nam rekli da se pomaknemo naprijed – „sad se čuvaj, dolaze rajčice i jaja, bit ćemo kao Indijanci“. Osjetio je da mu tim zapravo namještenim „zafrkavanjem“ na vlastiti račun želim odagnati tjeskobu, pogledao me i odgovorio u istom tonu: „Ti pazi haljinu“, aludirajući na moje novo odijelo. Osjetila sam da se umirio. Još sam prišapnula, opet šaljivo: „Ja ću se skloniti iza Jakova (Blaževića), pravo je da u Lici on – kao lički medvjed – strada.“ A Jakov Blažević je zaista poput medvjeda išao teškim korakom ispred nas prema samom rubu tribine. I, kad smo stigli do sama ruba, zbilja sam jednom trećinom tijela stala iza njega. Peru je, valjda od napetosti, uhvatio smijeh. Ali ukočenosti je nestalo, zahvalno me pogledao još jednom.
   Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl. – ali ne i Hrvatskoj.
Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? – ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli (morali) to spriječiti?
I odmah zatim pomisao: e, bogme, ne ćete više!
https://ekladata.com/Ps08dk_z5OaZh4hQTJgE5VWF3Gs.jpg
U nogama sam osjećala kako bi najradije pobjegle. Ali kontrolna institucija u glavi radila je besprijekorno. Sjećam se da sam si neprekidno ponavljala: Boje nas se, u tome je stvar. Uzimaju nas ozbiljno. Mi smo u pravu, oni su opasni huškači.
   U Zagreb smo letjeli velikim vojnim helikopterom, i samo se sjećam da smo u njemu – na povratku – svi šutjeli. Na tom sam mitingu najodređenije, odnosno najizravnije osjetila samu suštinu politike te skupine.
     Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu!
 
Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje”, piše Savka Dabčević-Kučar.
Ali, mnogo godina kasnije, ponovilo se isto.
14. svibanj 1990. razoružanje Teritorijalne Obrane
15. svibanj 1990. preustroj JNA u Hrvatskoj
17. kolovoz 1990. Knin početak tzv. ''Balvan revolucije''
2. ožujka 1991. Pakrac prvi vatreni okršaj JNA
31. ožujka 1991. - Plitvice ''Krvavi uskrs''
2. svibnja 1991. Masakr u Borovu selu, ubijeno 12 policajaca
26. lipnja 1991. Napad na PP Glina 
Neviđena je to bila agresija na Hrvatsku. Žestoka, bjesomučna, zvjerska. Po istoj matrici, pod istom četničkom kokardom i pod istom zvijezdom petokrakom. A, velikosrpska i četnička horda predvođena jugo-armijom ruši, pali, ubija, masakrira, siluje, kolje…
Vukovar, Škabrnja, Ovčara, Tovarnik, Jazovka, Gospić, Slunja, Ravno, Dubrovnik, Čepikuće, Mostar …
Povijest nam se opet ponavlja.
 
– Što nam to uradiše, dosta ih jada ubilo? Usrane kukavice. Da bi li, kukavice! Lako im je pucati na nas nenaoružane. Što ne napadnunekoga jačega? Izrodi ljudski. A njihovi generali? Govna! Moje dupe… Obično, usrano dupe. Bagra jedna četnička!!! Dobro je meni moja nena (baka) govorila: „Isto ti, moj sinko, misli onaj što s tobom jede za stolom, kao i onaj ispod stola, a svima iz prkna viri Draža Mihailović!“
Dreči moja susjeda Fatima, malo postarija neudana cura, visoka i mršava, oštrih crta lica, i sva nekako suha i ispijena, dok joj iz očiju frcaju iskre.
Viče Fatima sva zapjenila od nagomilanog bijesa i srdžbe, dok mi ostali, s nevjericom i preplašeni, stojimo pred ulaznim vratima našezgrade.
 –Još natakarili, (nabili, stavili) nastavlja Fatima, na svoje seljačke glavurde i svoje četničke kokarde, zvijezde petokrake. Ko bajagi (tobože) i oni su „naša narodna armija“. Baš su mi narodna i baš su mi naša! Ko i ovi što sada bubaju po nama. Đubrad jedna četnička! A nije im ovo prvi put! Ne, ne, dragi moji!!! Tosu isto radili i četrdeset četvrte. Drina je i onda tekla sva crvena od naše prolivene krvi.
I to mi je pričala moja nena.
Kaže, ubijali sve redom, a mladim Muslimankama, u dimije (vrlo široke hlače istočnjačkog kroja, šalvare*) stavljali mačke, pa onda po mačkama u dimijama udri, udri… sve dok se mačke miču.
Umirale one, jadnice jadne, u najstrašnijim mukama. A mlade, zelene. Nikom ništa nažao ni pomislile nisu, a kamo li učinile.
***
Ulazimo u podrumsko sklonište. Pogledavamo se… Još uvijek u nevjerici. Strah se polako uvlači u svaku našu poru. I pritišće nas.
Ali, Fatima, još uvijek, ne prestaje s pričom. Viče
i gestikulira. Izbacuje ona, u jednom dahu, svu
onu gorčinu i jad, nagomilan        tijekom dugih
godina šutnje. Izbacuje i sve ono što je mislila, a 
što su ona i njena baka, kako ona kaže nena, dugo  skrivale.
– Sve samo to svojim ušima čula ‒ nastavlja priču Fatima.
‒ Hvalio se jedan od njih preda mnom, misleći, valjda, da sam i ja jedna od njih, pa brbljao… brbljao… I na kraju sve izbrbljao. Do posljednjeg detalja.
 
„Eto, ovako vam je to bilo! Znaš, ja sam ti se držo one mudre srpske:  Odeš najprije u četnike, a vratiš se iz partizana. Vidiš da se isplatilo!“
– Mudro, mudro!!! Nemam riječi! Pametan si ti, uvijek i bio.
– Pa, vidiš me, gde sam danas!? Snađi se, druže i ti, snađi!!!
       
A poslije su, nastavlja Fatima, svi redom, ti isti zlikovciikoljači, preko noći postajali, ko falan (navodni), partizani i borci. I sve „heroj do heroja!“ Oni su ti, dragi moji, nastavili tamo gdje su davno i stali. Još dok su bili u četnicima. Ubijali svugdje gdje su stigli i mogli. Ubili su i moju nesretnu mater i moga oca.    
A moj otac i moja majka, bili su upartizanima. Borili se negdje oko Konjica i Boračkog jezera. Sklonište im je bilo u nekoj staroj i napuštenoj pastirskoj kolibi.
 
– Zdravo drugovi! Ja sam Milutin ‒ prilazeći
    im i sjedajući na nabacano sijeno, odmah do njih,
    obrati im se jedan od nazočnih. Bio je to, kako mi
    je rekla moja nena (baka), čovjek srednjih godina,  
    krupne građe, oštrog i sumnjičavog pogleda, oko
    pasa okićen nanizanim bombama, a za pojasom 
    zadjenutim velikim savijenim nožem - kamom,
    kako su je zvali. Na glavi mu nabijena malo 
    poveća šajkača, s prišivenom crvenom zvijezdom
    petokrakom, ispod koje su se nazirali silom 
otrgnuti ostaci starog četničkog znakovlja. A poduža crna kovrčava kosa, uokvirivala je njegovo koščato i široko lice.:
    
– Ko ste sade (sada) vas dvoje i odakle ste? ‒ oštro ih upita, promatrajući ih mrko i ispitivački.
– Pa mi smo ti od Mostara. Ovo je moja drugarica, a ja sam Meho Bajrić ‒ odgovori moj otac.
I sve što se tada dogodilo, tek prije pola godine, ispričala mi je moja nena, a njoj je davno, davno, sve to detaljno ispričao, jedan saborac (suborac) mojih roditelja. Dotad mi ona jadna nije smjela ni zucnuti, jer je ovde, na vrlo visokoj političkoj dužnosti, bio onaj isti koljač koji mi je te noći preklao i oca i mater. Pa nakon toga, dobio drug partizan i visoki položaj i sve privilegije. Sve prema zaslugama
I ko zna koliko ih je još takvih bilo i koliko ih još i danas ima?
‒ Istina je to, moja Fatima! Ali nemoj misliti da si ti jedina. Takvih kao ti ima na tisuće i tisuće.
Vidiš, i meni su zatvorili mamu i držali pola godine u Ćelovini.
A oca osudili na smrt, pa prije strijeljana, jadnik jadni, preko jedne -jedine noći sav posjedio.             
A, ni luk jeli ni luk mirisali.
 
Na našu sreću, spasio ga je čovjek koji mu je bio šef na željeznici, a kako smo kasnije saznali, i neki visoko pozicionirani glavešina u novoj vlasti.     
Ali, moju sestru Anđelku, koja je s mojim ocem bježala pred „osloboditeljima“, jer se pričalo kako  kolju, siluju i ubijaju, odvojili su od moga oca u Popovači i…
O njoj se ni do dana današnjega, ništa ne zna.
Ni gdje joj je grob, ni gdje je stradala, ni kako je stradala.
Zameo joj se svaki trag.    
Imala je nepunih šesnaest godina i trebala završiti te godine, drugi razred učiteljske škole.
I nju su, sigurna sam, ubile iste ovakve nakaze.
A što su joj radili…???
Ne! ne! Ne mogu… ne smijem na to… ne smijem o tome… ne smijem o tome ni misliti
 
‒ A znalo se o svemu tome, moja gospođo Lucija, ali se krilo i šutjelo. Čede su samo promijenili kape, pa umjesto kokarda, stavili partizanske. I našili zvijezde petokrake. Čula sam, a kasnije i saznala, za te, ko falan (tobože), partizane. A za nekoliko njih, točno znam… i kako  se zovu, i gdje rade, i štorade. Jedan takav četnik, a kasnije navodni partizan, imao je i utisnutu zvijezdu petokraku, koju su mu drugovi, ko govečetu, žigosali na čelo, nakon što su ga zarobili za vrijeme bitke na Neretvi.
Ali, snašao se on i postao drug. Imao i visoki položaj. I tako postao pravi- pravcati partizan i prekaljeni borac. Drug i osloboditelj.
I od tada su svugdje, ti navodni partizani, vodili glavnu riječ. Pa javna je tajna kako je to bilo i što se radilo… Pričalo se o tome puno. Onako potiho. Da niko ne čuje.
***
‒ Eto, tako vam je to bilo, drage moje!
Sva im je trulež i ljudski šljam isplivao na površinu. Isto kao i sada.
I laži, i prijevare, i obmane, i iskrivljavanje svega i svačega što se tada stvarno i događalo. Isto kao i sada.
‒ Ma, nismo ni mi, drugovi naši dragi, baš tako naivni, niti smo pasli zelenu travu, ali smo zato zbog vašeg terora, bili prisiljeni začepiti usta. A da zametnemo svaki trag i ne privlačimo ničiju pažnju, moja nena i ja, sve do 74. bili smo, ko falan, Srbi.
Valjalo je sačuvat glavu!     
I nismo bili jedini. Bilo ih je još dosta. Niko o tome nije smio ni prozborit. Svi su to krili ko zmija noge i šutili. Moja binena, kada bi se god u našoj kući povela priča o smrti mojih roditelja, uvijek govorila:
„Ničija nije do zore gorila! Pa ne će ni njihova. “
Sinko moj, nastavljala binena, ne kažu zalud naši stari:
„Zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju“.
Ispričat ću ti ja, sigurna budi, obećavala je ona tako svaki put, ispričat sve o tome, jednoga dana, kada za to dođe vrijeme“.
‒ Jadna moja nena! Tolike godine sve skrivala. I svoju bol, i svoj jad, i tugu. I svoj strah…
‒ E moja Fatima, moja Fatima! Još mi ništa ni ne znamo! Koliko li su nam samo još napričali laži i istina pokopali? Bez znakovlja, bez obilježja.
Zamagljivali, skrivali, lagali… i bacali nam prašinu u oči. A mi ništa, ni kod zdravih očiju, nismo vidjeli. K'o kakvi slijepci!    
Koliko smo tako njihovih laži i prijevara, ni ne znajući, gutali i prihvaćali?
   
‒ Zna li itko od vas za Boričevac? Pa, sigurna sam, sto posto, da za to mjesto nikada niste ni čuli. To vam je jedno malo selo na granici Hrvatske i B-H. Moj je otac tamo rođen. Njegovi su izbjegli na vrijeme pa je tako on ostao živ. Da nisu otišli, sam Bog zna što bi s njima bilo – započe svoju priču Ružica, moja susjeda i prijateljica, pridržavajući Fatimu ispod ruke i vodeći ju do njezinog mjesta u podrumu.
– Moja Fatima, uvijek ima još gore od gorega. Boričevac su, nastavlja Ružica, 27. 7. 1941. godine napali četnici - i u potpunosti spalili. Zatim su, nedaleko Drvara, pogubili i hodočasnike koji su se vraćali vlakom, s proslave blagdana Svete Ane.
Mučeničku smrt nije izbjegao ni njihov svećenik.
Najprije su se nad njim iživljavali… Stavljali mu samar i svi ga redom jahali.
     Potom ga ubili, a onda nataknuli i nabili na kolac. Pa onda pekli…  
     I sve je to morala gledati njegova majka i župljani, koje su nakon toga poubijali. Uz prethodno zvjersko mučenje.  
A iznad Brotnja, sela nedaleko Boričevca, bacali su u jame živu djecu, žene i starce. Tako je pobijena i jedna cijela obitelj.
 
Čak trideset sedam članova. I svi bačeni u jednu, kako su je zvali, Dabinu jamu. Eto, tako su nas, naši dragi susjedi, i ostala pridružena im horda, i onda kao i sada, tamanili.
Samo je Župa Boričevac prije 75 godina brojila 2.000 hrvatskih mještana, no nakon ljeta 1941. hrvatski živalj je doslovce nestao. Pobijen… Najmlađa je žrtva imala dvije, a najstarija osamdeset i dvije godine.
A selo posve uništeno, spaljeno i zauvijek izbrisano s lica zemlje.    
Jer, tko nije izbjegao teško je izvukao živu glavu. Samo je u Drvaru, kamo su neki ljudi pobjegli, ubijeno više od 300 Hrvata, a u Bosanskom Grahovu oko šezdesetak. I unatoč njihovoj zločinačkoj zavjeri šutnje, sve se saznalo.
         A mi smo, što je Bogu plakati, taj dan slavili kao
    Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
***
     I eto, takvi su, i nakon svega što su činili i učinili, imali sve moguće i nemoguće privilegije. Ali sve to njihovo tajno, ipak je imalo i javnog odjeka. Među običnim, malim ljudima. Samo se o svemu pričalo potajice. A na nekakav način, to nam je bilo kao neki ispušni ventil.
     Izmišljali su se vicevi, pričale i prepričavale priče o njima. Da nam duši bude lakše.
Ali sve u strogoj tajnosti. Nisi smio nigdje javno niti izgovoriti, a kamoli ispričati naglas. Za svaku se takvu izgovorenu riječ, išlo na robiju ili na Goli otok.
Skrati jezik ili će ti bit skraćen!!!
 (Ulomci iz još neobjavljenog romana Vere Primorac „Nitko mi nebo ukrasti ne će“)
 
A ŠTO SE TO SADA, U SRBU SLAVI!?
27. je srpnja 2020. Proslava 79. obljetnice Dana ustanka naroda Like u Srbu, koju je u nedjelju organiziralo Srpsko narodno vijeće u  suradnji sa Savezom antifašističkih boraca i antifašista RH, protekla je mirno i bez incidenata. Na proslavi se okupilo 60-ak sudionika, među kojima je bio i bivši predsjednik Stipe Mesić te Milorad Pupovac.
     GLAS NARODA
 Što se to slavilo od 1945. do 1990., kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Dan ustanka naroda BiH, a „slavlje“ se obnavljalo svake godine, uz pokroviteljstvo i sudioništvo osoba iz javnog i političkog života današnje RH?
A što se zapravo tada dogodilo na području Like i jugozapadne Bosne rasvjetljava nam, služeći se podatcima iz različitih povijesnih izvora i svjedočanstava, Ante Beljo:
ZVJERSKA UBOJSTVA NEVINIH HRVATA
Obljetnica četničkog zločina pod krinkom antifašizma
•26. srpnja 1941.
Oštrelj (Bosanski Petrovac) – nakon blagdana Svete Ane izvršen napad srpskih ustanika na vlak s ženama i djecom''.
•27. srpnja 2013. BLAGDAN SV. ANE: Boričevac - Dan sjećanja, molitve i novih nada' i  Pokop žrtava iz 1941. u Borićevcu
ČETNIČKA POBUNA 27. SRPNJA 1941.
•27. srpnja 2017.
Danas u 10 sati u Borićevcu pokop posmrtnih ostataka mještana sela Ivezića koji su 1941. bačeni u Dabinu jamu. Posmrtni ostaci 28 mještana, među njima većina maloljetnici, žrtve su komunističkog bezumlja.
Etničko čišćenje Hrvata iz Udbinskog dekanata prešućivano je i ignorirano skoro pola stoljeća…
 • Boričevac - otkriven spomenik i žrtvama iz obitelji
    Ivezić.
U ličkom selu Boričevac jučer je, pokraj crkve Rođenja Blažene Djevice Marije, otkriven spomenik u spomen na civilne žrtve iz obitelji Ivezić, koje su ubili ustanici iz Srba 1941. godine bacivši ih u jamu u šumi na Dabinom vrhu pokraj Brotnje, sela koje se nalazi u sastavu Općine Gračac.
Ostaci nevino pogubljenih žrtava, pronađeni na Dabinu Vrhu.
ŠTO SE TO, SADA, U SRBU SLAVI?
 
P.s.: Dragi Hrvati, 'judi moji, evo vam pa sami googlajte ove naslove, jer kad stavin linkove sve izbrišu, L. Horvat.
Kad se svjetlost probije kroz tamu,
istina zablista…
 

Vera Primorac

Nitko nije nezamjenljiv

 
 
Nekima kao da nije dovoljno svih nevolja, nezgoda i nepogoda koje su nas pogodile u zadnje vrijeme, te opet i ponovno po tisući put izvlače neke sporne detalje iz naše starije i novije povijesti (prošlosti), da bi nas dijelili po mnogim osnovama, da bi širili mržnju među svima, naročito prema onima koji nisu jednaki i jednako ne misle, da bi stvarali kaos, nepovjerenje, nesigurnost i>torima, koji svakim danom bivaju sve zapušteniji, prazniji, dovedeni u stanje  izumiranja svega onog što život znači. Dobro je, lijepo, ljudski, domoljubno brinuti za svoj narod i Domovinu, u ratu i miru, ali nije dobro, primjereno i poželjno ratovati kad rata nema, sa svima onima koji su drugačiji, drugačije misle, ne sviđaju ti se i mrziš ih.
https://foothilldragonpress.org/wp-content/uploads/2017/08/011-900x585.png
U redu! Ne moraju ti se svi sviđati. Ti se isto ne sviđaš nekima, ili mnogima, zbog mnogo čega, naročito zbog svađanja sa svima koji ne misle kao ti, patološke mržnje prema drugačijima po bilo čemu, velike osobne umišljenosti, neutemeljene potrebe za dociranjem, edukacijom i ukazivanjem na unutarnje neprijatelje, na nesposobnost, nekompetenciju, nepodobnost onih koje ti jednostavno prezireš i mrziš, iz samo svojih osobnih razloga. Mrziti ikoga je veliki grijeh, pogotovo za one koji se deklariraju kao praktični rimokatolici. Ne smijemo živjeti i odgajati djecu i mlade u mržnji. Mladi su nam dezorijentirani, pogotovo sada u doba korone. Uz koronu nas je pogodio jaki potres i velika poplava, čemu se ne nazire kraj. Umjesto da nas ta nesreća ujedini, da si međusobno pomažemo i nastojimo život učiniti što boljim, u danim uvjetima, neki Mesije, “Šćepani Mali”, sveznalice, veliki  “domoljubi” i Hrvatine nas svaki dan maltretiraju svojim napisima, koji vrve mržnjom, prezirom, neistinama, obmanama, pozivaju na nerede, pobune i linč pojedinih državnih dužnosnika, stranačkih lidera i državnika, samo za to jer se njima ne sviđaju i imaju nešto protiv njih iz osobnih, egoističnih, malograđanskih, bolesnih i inih razloga. Ti i takvi se osjećaju pozvanim, Bogom dani, da spašavaju Hrvatsku i hrvatski narod.
 
Zanima me samo gdje su bili kad je to stvarno trebalo raditi, ne samo s puškom u ruci, nego i u svim ostalim oblicima, doma i vani. To uglavnom rade necjelovite ličnosti, kompleksaši, koji si umišljaju kako su netko i nešto, kako su bolji od drugih, zapravo najbolji, kako nisu adekvatno iskorišteni, nagrađeni i uvaženi kao stručnjaci, domoljubi i Hrvatine. Mislim da je toga bilo dosta. Ratovi su odavno završili, Drugi svjetski i Domovinski. Mnoge posljedice su ostale i osjećaju se još dan danas, u trećem desetljeću 21. stoljeća. To stanje bi svakako trebalo savladati, prevladati i oprostiti što se više može, što nikako ne znači zaboraviti i izvući mnoge pouke iz toga, u smislu rada, djelovanja, obrazovanja i odgoja, da se nešto takvo više nikada nigdje ne dogodi.
 
Pomišlja li itko od tih trovača mladih, diranja u nezacijeljene rane starijih, nepoštivanja žrtava s koje god strane da su bile, izmišljanja, konstrukcija u svojoj ne baš zdravoj glavi, što time čini, svima nama. Zar nije bilo dosta ratovanja, mržnje i podjela na ovim prostorima? Zar i sada kad su nas pogodile mnoge prirodne i neprirodne nevolje, kad nam se prikrada velika ekonomska kriza, koja će uzrokovati još mnoge druge krize, zagorčati nam život, osiromašiti nas, da nas se  putem raznih medija vraća i prošlost, traži obračun s tom prošlosti, traži nekakva “lustracija” svih onih koji su nečasno ili manje časno izašli iz te prošlosti, prebrojavaju nam se krvna zrnca, do stoljeća sedmog, diskvalificira se onaj tko nije sasvim ”čist”, neki šukundjed  mu je  bio na krivoj strani, zbog njegovih krvnih zrnaca, politike i opredjeljenja. Zaboga ljudi, gdje vi živite? Dobro se zna gdje se tko '91. prestrojio i što je ustrojio. Oni pomalo odlaze prirodnim tijekom. Zašto njihov “grijeh” prenositi na njihovu djecu i unuke? Osim toga nitko nikada ne zna pravu istinu o svemu.
 
Mnoge su tu nepoznanice, jednadžbe i sustavi jednadžbi koji se naprosto ne mogu riješiti, jer je previše nepoznanica. To bi stvarno trebalo prepustiti stručnjacima. Povijest se ne bi smjela zaboraviti, zlorabiti i iskrivljavati prema nečijim potrebama, pogotovo kad taj sebe ističe kao najvećeg domoljuba, Hrvatinu, Mesiju i spasitelja Hrvatske i hrvatskog naroda. Da, Hrvatsku i sve one koji žive u njoj, bi bilo dobro spasiti od siromaštva koje je tu i biti će još veće, ako se svi ne primimo posla, svaki na svom radnom mjestu, u obitelji, na ulici aktivizmu, u politici, ali ne način da se stvaraju nove podjele, izaziva mržnja i sije strah.
 
Ne postoji nitko tko se svima sviđa, koga svi vole, koga svi podnose, tko sve radi dobro, najbolje. Mi smo ih sve izabrali, većinom, pogotovo predsjednika države. Nisu oni idealni. To se od njih niti ne očekuje. Očekuje se da rade kako bi svima nama bilo bolje i pri tom poštuju Ustav i ostale zakone, da ne lažu, da ne kradu, da od nas ne rade budale, ne smatraju nas amorfnom biračkom masom, koju će oblikovati po svojim željama i potrebama.
 
Svašta smo se nagledali i naslušali u ovih tridesetak godina. Mnogi stranački lideri, predsjednici, ministri, oni na vlasti, pri vlasti i u oporbi su krojili našu budućnost, često ne na onakav način kakav smo očekivali i nadali  mu se. Niti ovi sada ne obećavaju puno bolje i više. Trebamo im pomagati, upozoravati ih, buniti se, ali ne nikoga nikada i nigdje prozivati bez argumenata, zato što ne misli kao mi, što nam se ne sviđa, što je drugačiji, što ima svoj ja i što je uglavnom dosljedan. Nije zbog toga neprijatelj. Tko je taj i od kud mu pravo da za nekoga tvrdi kako Hrvatsku nikada nije htio, kako je ne voli, kako radi za tuđe interese i kako ga treba linčovati? Dajte ljudi dođite k sebi. Svoje osobne probleme, frustracije, bolesne ambicije, nerealne želje i potrebe, pokušajte zatomiti u sebi, kompenzirati nečim kreativnim, a ne zbog njih trovati mlade, sijati mržnju i strah.
 
Bilo bi dobro i poželjno kad bi svatko počeo pridonositi boljitku svih nas, onoliko koliko najviše može. Da toga ima i da je bilo više svih ovih godina, ne bi danas centar Zagreba, porušen potresom plivao u vodi s fekalijama, ne bi gradonačelnik Bandić okrivljavao građane za sva zla i nepogode koje su nas snašle u zadnje vrijeme. Jednostavno, tog gospodina, koji je šminkao umjesto popravljao grad i gradske ulice, gradio fontane, a nije rješavao tekuće infrastrukturne probleme grada, na tom mjestu danas ne bi bilo, ne bi svima dijelio pamet, popovao, bio drzak, bezobrazan i neodgovoran. Negdje sam ovih dana pročitala ili čula, u nekom mediju, da je sveznajući i svemogući gradonačelnik Zagreba, u jednom dijelu grada otvarao skupocjenu fontanu, dok je u drugom kraju grada pukla velika osamdesetak godina stara cijev, te je velik dio grada nekoliko dana bio bez vode. Na novinarima, istraživačima, publicistima i svima nama je da takve i slične stvari otkrivamo, objavljujemo, kritički se na njih osvrćemo, bez vrijeđanja bilo koga, bez sijanja mržnje i dovođenja do novih podjela. To jednako vrijedi i za sve ostale dužnosnike , na svim razinama, naročito na državnim, što nikako ne znači da ih treba proganjati, pljuvati po njima, prišivati im grijehe očeva od stoljeća sedmog, već zorno, dokumentirano, profesionalno, istinito, ljudski, ukazivati na njihove propuste, neuspjehe, činjenja i nečinjenja.
 
Nitko nije nezamjenljiv. Svatko je drugačiji od svojeg prethodnika. To nisu mane. To su prednosti. Bitno je da  poštuju Ustav i ostale zakone, da smo vi pravno jednaki, da nas ujedinjavaju, da ne uzrokuju mržnju, ni prema kome, da nas ne svađaju, da ne kradu, da ne lažu, da su iskreni, jednostavni, prirodni, normalni u novom normalnom, gdje nam je još uvijek puno toga nenormalno. Nužno bi se svi trebali prilagoditi, novom vremenu, u ovom prostoru, nužnim potrebama, opravdanim zahtjevima i pripremati za ono što nam dolazi s rane jeseni. Možemo mi to!
 

Ankica Benček

Nedolične intervencije na spomeniku Bernarda Bernardija Korčulanina

 
 
Savjetuju mi u posljednje vrijeme da malo odmorim, pitanja su obično, kad ti spavaš, kako možeš toliko biti budan, i na sve uspiješ uzvratiti. Istina u pravu su, samo što zaboravljaju da pritom nisam sam, kao što to nekad izgleda. Jer kakav je to čovjek bez nekoliko istinskih prijatelja u životu, ako je nedostupan poznanicima kad su visoko, i suborcima kad padnu nemoćni u krevet. Sjedio u Saboru, ili ga eno na psihijatriji, to je naš čovjek, i koliko god uveli mjera, moj ga protokol neće isključiti.
https://www.dulist.hr/wp-content/uploads/2020/07/korcula-bernardin-spomenik-6.jpg
Ima ih, koji se i zaigraju, pa požele obigrati i provući balotu kroz noge, ali to uvijek teže prođe upravo zato što i oni znaju da rijetko spavam budan. Poslušam savjete, pođem na moj otok u namjeri da s onih 90 posto smanjim aktivnosti glavom na 30 posto, i ne ide, nego jedva na nekih 60 posto, ali vrag ne ore i ne kopa, kažu naši stari. Kao za inat svira uzbuna na Korčuli, povjerava budnost, a niđe rata, niđe požara, tek malo više turista. Čitam na portalima sve uobičajeno, i onda iz vedra neba kreće udarna vijest, kao da je Macan lansirao, pored živih Markovina, Dežulovića. Hajdemo veselo... Uglavnom, kao novost je da... Dica igraju nogomet na male branke u amfiteatru Bernardijevog spomenika kontra antifašizma?!?
 
Gradonačelnik namjerava uvesti u to malo reda, i postaviti provizorne mrežice, kako lopta ne bi slučajno odletjela na ulicu ili na stol obližnjeg lokala. U Dubrovniku se po Gradu vapi za djecom i naša vrijedna Deša s ekipom trudi se vratiti igru u Grad, pa i na male bare, samo da je djece. Života. Ali kako je dosada velika, a misli velikih velike, eto ti ga na. Digle se i kuke i motike (Macanov izraz), odnosno ne znam kako da ih skupa nazovem, ali pojedinačno su: Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Društvo arhitekata Dubrovnik, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, HDD, Zagreb, HS AICA, Zagreb, Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Siva zona, prostor suvremene i medijske umjetnosti, Korčula, Udruženje hrvatskih arhitekata, ULUPUH Zagreb.
 
Digla se inteligencija struke kontra gavunare za odbjegle balune. Svekolika zajednica napisala obznanu, kako su to nedolične intervencije na spomenik Bernarda Bernardija Korčulanina, i da se tim spomenik degradira, devastira, mijenja, a prema temu razumit je kako politika u Korčuli čini gad. Zaboraviše da je predmetni spomenik napravljen 1981. godine, zbilja bio, za njih živih, politički poligon, jer je 2005. godine u to vrijeme vladajući SDP na njega stavio ploču časnim partizanima “Prekomorcima“, koji su obučeni iz logora u Italiji, i ginuli njih stotine na zapadnom dijelu otoka, dok su se iz same Korčule Nijemci uredno povukli, što nije značilo da se nad njima nisu dogodile velike egzekucije. Kosti su in do nedavno ležale na otoku, a za druge bi izvadit tribalo izgleda srušit pojedine cile kuće, koje judi nerado kupuju, a rado prodaju.Nitko se od konzervatornih nije sjetio reagirati kad se postavljanjem te ploče uznicima talijanskih logora...Talijana, Slovenaca i Hrvata iz Trsta, Krasa, Julijske Krajine i Istre... mijenjao izgled spomeniku, koji autor teško da bi za života prihvatio.
 
I pustimo sad to. Riješit će tu stvar Korčulani i sami, bez velih arbitraža i pravljenja od komarca slona, ali kako bi moglo oku izmaknut da su se u ljuti boj s paukovom mrežom na spomeniku upustili, i iz Društva arhitekata Dubrovnika. Sjećam se da su se borili za vizure Srđa, sjećam se da su neki sudjelovali u javnim raspravama za Omblu. Bili pomirljivi po pitanju nakarade preinačene u spomen obilježje srušene prolaznosti Branitelja Dubrovnika na Pilama. Neki pojavili kad je bila u pitanju brza cesta preko Omble i tamo šućeli jer su to morali, kao pojedinci, a po meni i skupno, generalno namagarčeni (u najboljem slučaju).
 
Dobro je znana geneza cestovnih rješenja povezivanja brzom cestom od tobože Grada do Zračne luke, a u naravi tranzitne polu autoceste od završetka autoceste kod Osojnika do granice sa Crnom Gorom i dalje. U početku su svi putovi vodili preko mosta dr. Franja Tuđmana, dok nije krenula velika zabrinutost da se ona ne približi jal Gradu, jal Golfogradu. I onda kreće drama. Ekipa slobodnih zidara, zatim  građevinara, pa cestogradbenika Konjevoda, tko svjesno, tko nesvjesno, kreću u podvalu, koje su žrtve ispali DAD-ovci, što su od muke svoje djelovanje vidimo preselili na Korčulu. Pred njih se stavlja golemi prijedlog za još veću odluku. Prijedlog je uzmi ili ostavi (valjda). Arhitektima najjači dubrovački Župan i njegove službe vođeni Konjevodom nude brzu cestu od Grada do Zračne luke... a) ili južnom padinom Srđa, b) ili ponad izvorišta rječice Omble. U stvari rijeke života Grada, koja se nalazi u ZAŠTIĆENOM krajobrazu, i na području pod Naturom 2000, gdje je i Lučino razdolje. Neki ne shvaćaju da takav “nacionalni interes“ u donošenju odluka protivno EU-Ropskoj graniči smanjivanju prava nacionalnim manjinama u Hrvata.
 
Mađarski predsjednik vlade Viktor Orbán za take nove “suvereniste“ ispada mala beba. I arhitekti braneći južne padine Srđa i Golfograd od njegovog, ako treba za pravu budućnost, bušenja kao sira, padoše na nisku granu, koju su po tom odlučili i braniti, a to je da takvom svojevrsnom ucjenom, ako nije dogovor, brza cesta velebnim vijaduktom prođe ponad izvorišta Omble, razjebe tamo zaštićeni krajolik, i ugrozi čak 12 izvora pitke vode “samo“ zato da se tamo dovedu nečiji teški strojevi, na njihovim krilima interesi pojedinaca i skupina, a domaći rasele. I protiv cijele struke, koja je radila studiju, bez pomoći i kompenzirajući naše arhitekte dubrovačke, šačica aktivista na čelu stanovništva, zajedno s cijelim Gradom i Gradonačelnikom ponudili su rješenje. Izrađivači studije ga prihvatili i uvrstili u njega trasu, koja bi išla na most dr F. Tuđmana (i po potrebi njegovim “blizanacem“), dalje na Šumet, Brgat i ende ... Župom po njihovoj volji.
 
Ali župana Nikolu Dobroslavića povedoše, Konjevod s pojačanjem od kupusa i pomidora, da ne poštuje ni Grad ni građane. Umjesto da se ravnopravno razmotre i valoriziraju obje dvije trase i onda donese odluka, oni kreću skupljom, ali unosnijom varijantom preko rijeke, preko slatke vode života i ne bendaju ni 5%, nego se nakon tematske sjednice o Lučinom Razdolju (o kojemu ćemo drugi put), samo što nisu izljubili, kao da su dobili lokalne izbore, pa ih distanca ne taka. Kasnije su negdje društveni možda i zaplesali. Obično izbjegavaju prilaziti kad je mjesto javno, i dok još snimaju kamere da ne bude očito, ali ne shvaćajući da su u toj igri prezreni istu stva ponavljaju uporno kad je u pitanju Centar za gospodarenje otpadom, nudeći nam 40 i više godina staru "modernu“ tehnologiju, koja se možda negdje već prije proizvela i neugrađena se hladi čekajući “Pravoga“ kupca, s tim da je projekt slikovito rečeno, poboljšan ugradnjom, gotovo pa zahoda bez kanalizacije, koju isto treba napraviti.
 
Nadajte se neki kako se gubim od teme, varate se, oni koji mi se jadate kako je gotovo, i vama isto poručujem. Tek je počelo i, ili će biti brza cesta po Božju i Narodnu po mjeri Grada, ili će nas svih skupa koštati, puno više gospodo nego da se ostavite Vode na 400 metara od Državne granice. Gradite preko mora, mislite na ovi Narod ovdje na jugu, i vodite računa da trenutno kanižela cijelog obuhvata Trebinja, i šire, ide izravno u Trebišnjicu i lagano u naš organizam, što kemija i pročistač ne ubiju. Evo reko sam vam, i budite sigurni nisam sve reko, kamoli se pera i pisama s duštvom malim uhvatio, a vi kako hoćete. Moglo bi vam ispast da budete popularni, kao oni što su zarađivali najviše od zemlje na Srđu, da mi oproste navučeni stvarni vlasnici, a ne berači majčine dušice, koji su također sitnarija s kojom su se poigrali pravi igrači, što vole naročito se javit preko dalekovidnice, i to Du TV. Kupusari, blitvari, škudoljupci, berači majčine dušice, numizmatičari i karijeristi s otoka, Remetinečki uznici... Otpust. Arhitekti politički. Mi se, ovaj put potpomoguti neovisnom strukom, s vama vidimo u Stonu.
Narode moj Grada u Srcu. Domovini vjerni.
 

Marko Mujan, mag. pol.

Anketa

Što je po Vama odluka Stožera civilne zaštite da svi moramo nositi maske na ustima i nosu?

Utorak, 04/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1368 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević