Get Adobe Flash player
PASTORALA - Globalizacija provincije

PASTORALA - Globalizacija provincije

Kako je počeo rat u našem...

Specijalni rat protiv Hrvatske

Specijalni rat protiv Hrvatske

Popuštanje samo ohrabruje srpskog, zasad samo verbalnog...

Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

Dvojac Pupovac - Radin destabilizira...

Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

Ništa novo od naših "reformiranih" komunista...

"U" na čelu Venus Williams

Borisa Petka za zapovjednika kninskoga...

  • PASTORALA - Globalizacija provincije

    PASTORALA - Globalizacija provincije

    četvrtak, 12. rujna 2019. 12:29
  • Specijalni rat protiv Hrvatske

    Specijalni rat protiv Hrvatske

    utorak, 10. rujna 2019. 12:03
  • Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

    Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

    četvrtak, 12. rujna 2019. 11:40
  • Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

    Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

    utorak, 10. rujna 2019. 11:58
  • "U" na čelu Venus Williams

    utorak, 10. rujna 2019. 11:46

Hrvati nikad nisu ugrožavali Srbe u Srbiji onako kako su Srbi u ugrožavali Hrvate i u Hrvatskoj i u obje Jugoslavije

 
 
Sve dok Srbija za svoj vojni i politički neuspjeh rata započetog 1991. protiv države Hrvatske, umjesto osude Slobodana Miloševića i JNA, osuđuje Hrvatsku bit će uzrok tenzija temeljem optužbi što se odnose na Pavelićevu NDH s ustašama što je osmišljen prikaz kojim je politika Srbije s JNA željela opravdati agresiju unatoč činjenici da obrana Hrvatske nije imala, osim beznačajnog koketiranja, nikakve veze s Pavelićem i ustašama. Ako pak netko želi obranu Hrvatske dovesti u vezu s Pavelićevom NDH onda je dužan jednako osuditi Srbiju u kojoj je djelovala ista takva tvorevina na čelu s Nedićem i Ljotićem! Objektivno nikakve razlike nije bilo između slova U i kokarde ili simbola dinastičke Kraljevine Jugoslavije; ona nikad nije, tretirana i osuđena onako kako je to zaslužila i bila osuđena NDH i slovo U! Razlika ipak postoji. Hrvati nikad nisu ugrožavali Srbe u Srbiji onako kako su Srbi u Hrvatskoj i u Kraljevini Jugoslaviji ugrožavali Hrvate.
https://assets.infowars.com/2014/12/120514bigbrother.jpg
Srbija je protiv Hrvatske vodila agresivnu politiku još od vremena između dva svjetska rata, a 1991. započela je i izvela okupaciju na jednoj strani petokrakom ili simbolom Jugoslavije i istovremeno kokardom paravojnih likova koji su potamnjela sjaj zvijezde. Nije li kokarda bila i ostala ostatak dinastičke monarhije Kralja Aleksandra koja i dan današnji simbolizira režim i državu koja je sa zvijezdom petokrakom glumatala antifašizam, pa čak i ljevičarstvo zar da bi izvršila agresiju na republike i pokrajine Titine Jugoslavije tipičnim  nacionalističkim nasiljem! Nije li napad na Vukovar zorno svjedočio činjenici da je Vukovar pod zapovjedništvom majora Šljivančanina vojnom silom JNA: topništvom, tenkovima i svim raspoloživim vojnim sredstvima  uspio pod simbolom petokrake razoriti i za obranu onesposobiti otpor da bi u razoreni grad dozvolio, pod zaštitom JNA, upad paravojnih skupina razularenih likova sa simbolom kokarde? Zar je kokarda bila simbol čuvanja bratstva i jedinstva? Bila je potpora nasilju usmjerenom na civilna lica, ako ne pod zaštitom JNA onda sasvim sigurno tolerancijom koja je dozvolila brutalno iživljavanje nad stanovništvom grada. Brutalnost nad zarobljenim, i zarobljeništvu privedenim, civilima Vukovara što su čak iz bolnice završili na Ovčari i  bez traga nestalih hrvatskih građana nakon „oslobođenja“ Vukovara i danas se povlači kao sukob abolirane srpske nacionalne manjine s građanima Vukovara čiji su branitelji pod pritiskom politike stvarni rat zamijenili dvojezičnim pločama, školskim udžbenicima posebno pisanim za srpsku djecu i osudom apela ZDS ili pridavanje značenja bojama početnih polja hrvatskog grba što je nastavak, kako je to formulirao Carl von Klausewitz, rata drugim sredstvima!
 
Od ove naše, kakva je, političke stvarnosti čini se najopasnijom politika Srbije i Milorada Pupovca koji je izvan svake dvojbe dio, kako se to kaže, duboke države (sinonim za državu u državi); ona djeluje kao zaštitnik srpske manjine koju nitko ne ugrožava, niti se pojedinačni incidenti mogu podvesti pod ugrozu koju Popovac označava kao povratak državi NDH, kako bi maskirao osobni nacionalizam pod krinkom antifašizma. Nije li nasilništvo prisutno u svim (recimo u navijanju), a ne samo u nacionalnim okvirima? Nema pojedinca i osobe koja je u stanju zaštiti bilo koju a kamoli politički angažiranu nacionalnu manjinu ako joj zaštitu ne pruži država u kojoj manjina djeluje ili netko misli da je nasilje nad nacijom veća opasnost od nasilja nad navijačima? Nema većeg nasilja od onog što ga čine mediji kad otvore prostor raznim pupovcima koji onda lamentiraju, kritiziraju i na razne načine osuđuju ono što je spriječila ili zaustavila i privela sankcijama vlast, a ne razni pupovci među kojima se ističe dosadni i forsirani Milorad uz dio oporbenih zastupnika. Budućnost Hrvatske ne leži u već osuđenim i od pametnih ljudi zaboravljenih događanja i posljedica Drugog svjetskog rata što ga uporno oživljavaju ljudi promašenih ili zaustavljenih karijera koji nisu stvorili uspješno gospodarstvo za život građana ni u Titovoj, a ni u sadašnjoj državi nego su politikom stvarali klimu sukoba, nepovjerenja i protesta što je u konačnici završilo raspadom Titove Jugoslavije  s demografskom slikom koja postaje ogledalo politike svake vlade. Pouzdano znam da nitko iz Hrvatske nije u stanju brinuti za hrvatsku nacionalnu manjinu u Srbiji kao što ni u srpskoj Vladi nikad nitko neće osigurati manjinsku sudbinu Srba u Hrvatskoj. U oba je slučaja stvar manjinskog prilagođavanja većinskom narodu. Neumjesno je i sasvim glupavo misliti da bilo koja država ovisi o nacionalnim manjinama, ali je sasvim sigurno da svaka nacionalna manjina ima pravo biti ponosna na uspjehe države i njenih pojedinaca kojima nacionalno pripada!
 
Nacionalistički orijentiranim Srbima nije jednostavno shvatiti da vojno-redarstvena akcija „Oluja“ nije vođena protiv Srbije nego protiv politike Slobodana Miloševića s čijim se porazom, po svemu sudeći, ni dan današnji nije pomirila Vlada Republike Srbije, a ni notorni Milorad Pupovac koji uporno velikosrpsku politiku svodi na antifašizam i osudu Pavelićeve države NDH s ustašama i slovom U ili simbolom države kakvu je s kokardom imala Vlada Srbije s Nedićem i Ljotićem.
 
Hrvatska politika jednostavno nije u stanju objasniti i otkloniti objede vezane uz NDH činjenicom da se kokarda kao simbol ni u čemu ne razlikuje od slova U kojim se hrvatska uporno i dosljedno stigmatizira kao i apel, a nikakvi pozdrav, za dom spremni. Taj apel najviše smeta onima koji nikad nisu imali svoj dom, niti su za njega marili i bili spremni nego su uvijek koristili okolnosti i upadali su u tuđe, konfiscirane ili nacionalizirane domove, a osobito židovske! Biti spreman za svoj dom, kao i crvena ili bijela boja početnog polja hrvatskog grba stvarno nikoga ne ugrožava, a to što ga je koristila Pavelićeva država nema nikakve veze s fašizmom, a ako ima onda je to i kokarda sa srpskim nacionalizmom osobito aktivnim između dva svjetska rata, a kako vidimo i danas su se Srbi lakoćom oslobodili petokrake u korist kokarde koja sasvim sigurno nije bila antifašistička, a i manje od toga čuvarica bratstva i jedinstva!
 
Prije će Sava i Dunav poteći uzvodno no što će se srpska politika odreći svojih načertanija i memoranduma kako bi se ostvarila ideja o velikoj Srbiji koja je bila mala i beznačajna u Austro-Ugarskoj monarhiji baš kao što je danas, uz svu politiku, mala Hrvatska u bruxelleskoj uniji. Uistinu ne znam jesu li jadniji Srbi ili su Hrvati kao žrtve svojeg nacionalizma koji se svodi na  siromaštvo ili na ekonomsku emigraciju sve dok nisu u stanju prevladati uzajamne optužbe u korist gospodarstva. Kad država bude,  umjesto škole za život, utemeljena na disciplini reda, rada i odgovornosti pokrenut će se proces u kojem zaostajemo za većinom članica EU-a. O tome svjedoče  učenici koji osvajaju međunarodne nagrade u natjecanju informatičara, matematičara, govorništva i drugih disciplina što nam potvrđuje da nije problem u obrazovanju koje se reformira kako bi bilo isto s informatičkom opremom ili bez nje i jednako tako s Pupovcem ili bez njega Hrvatska je bila i, po svemu sudeći, ostala je žrtva srpske politike i osobne nemoći sučeliti se kokardi onako kako Srbima uspijeva optužiti Hrvatsku za državu NDH koja nije bila izbor hrvatskih građana baš kao što to nije bila ni Titina Jugoslavija.
 

Željko Mataja

Antifašizam se kompromitirao i proizveo veći broj žrtava nego fašizam i nacizam zajedno

 
 
Odgovor na tekst Matka Marušića "Što je jugoslavenski ‘antifašizam’ i tko je i kako u njemu sudjelovao?" prof. Matka Marušića
Prof. emeritus Matko Marušić postavio mi je pitanje: "Što je ovdje netočno?" "Istarski „antifašizam“ zapravo je „narodnjaštvo“ i prijeratna i ratna borba Hrvata za opstanak pod talijanskom okupacijom. Okupatorski talijanski režim jest bio fašistički, ali Hrvati su se borili za svoj identitet i prije talijanske vojne okupacije 1941." Netočno je da su se Hrvati u Istri borili samo za svoj identitet! Hrvati u Istri pobunili su se prvi u Europi protiv fašizma, neovisno o borbi za identitet, jer 1921. godine još nije talijanizacija službeno proglašena, kada je počela Proštinska buna, a labinski rudari se pobunili zbog uvjeta rada i zlostavljanja i proglasili Labinsku Republiku! Dana 28. ožujka 1923. godine  fašistička Italija zabranila je upotrebu hrvatskog jezika u upravi u Istri. To je bio zloglasni zakon o zabrani “smiješnih” hrvatskih imena.
http://www.enciklopedija.hr/Ilustracije/HE5_1405.jpg
Dobra raščlamba prof. emeritus Matko Marušić. Međutim što se Istre tiče i pojmova fašizam i antifašizam moram vas nadopuniti i djelom ispraviti. Fašizam kao pojam dolazi od tal. fascismo, odnosno od  fascio: svežanj, snop - fasces: snop pruća sa sjekirom, koji je u antičkom Rimu bio simbol državnih dužnosnika. Specijalni tjelohranitelji – liktori – nosili su ispred rimskih konzula, diktatora i prefekta snopove pruća sa sjekirom, što je simboliziralo sudačku vlast. Sjekira je predstavljala moć izricanja smrtne kazne, a pruće  moć izricanja presude o fizičkom kažnjavanju. Simbol fascio nije postao tako zloglasan kao nacistička svastika. Primjerice, na američkim novčićima od 10 centi uredno se nalazio znak fascia sve do 1945. godine, a i danas je u legalnoj upotrebi na grbovima nekih organizacija.
 
Benito Mussolini osnovao je paramilitarnu organizaciju pod imenom Fasci Italiani di Combattimento 23. ožujka 1919. Mussolini je svoju političku karijeru započeo kao političar socijalističkog svjetonazora. Međutim 1921. godine pretvorio je pokret u stranku (Partito Nazionale Fascista), te se u programu iz iste godine odrekao većine ljevičarskih ideja. Proglasio je nepovrjedivost privatnog vlasništva, odustao od zahtjeva za konfiskacijom crkvene imovine, modificirao viziju korporativnog sustava, najavio opsežan program javnih radova i socijalno, radničko zakonodavstvo.
 
Osnivanje Fašističke stranke – početak fašizma
 
Fašisti odmah po dolasku na vlast mijenjaju zakone i uvode strogu cenzuru. Uklanjanjem svih drugih političkih opcija  započinje fašistička diktatura uz pomoć squadrista  koji su bili fašistička paravojska, većinom iz ruralnih područja, a djelovali su od 1918.-1924. godine. Istra (osim dijela općine Kastav), Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te Slobodna Država Rijeka, pripali su Italiji Rapallskim ugovorom koji su potpisale Kraljevina Italija i Kraljevina SHS 12. studenog 1920. Rapallskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Međutim talijanski squadristi ušli su u Istru odmah nakon završetka Prvoga svjetskog rata. U noći sa 31. listopada, na 1. studeni 1918., u puljski zaljev gdje je bila usidrena hrvatska mornarica, malom podmornicom ušla su dva talijanska diverzanta i postavila podvodne mine kojima su potopila admiralski brod Viribus Unitis sa oko 400 mornara, većinom Hrvata i  zapovjednikom admiralom Janko Vuković Potkapelskim. Tada su ušli i odredi squadrista u Istru znači dvije godine prije formalnog potpisa Rapallskog ugovora.
 
Kao reakcija na neprestani teror squadrista koji su upadali u istarska sela i maltretirali seljake prva je pobuna u Europi protiv fašizma bila Proštinska buna. Na Proštini, kraju malih istarskih raštrkanih sela, 20-ak kilometara od Pule, Ante Ciliga je od veljače do travnja 1921. bio na čelu ustanka. Proštinska buna izbila je protiv nasilja talijanskih squadrista, dobrovoljnih fašističkih odreda, koji su dolazili iz Marčane, upadali u mirna sela i maltretirali seosko stanovništvo. Gotovo u isto vrijeme pobunili su se i rudari iz Labinskog rudnika, pa je Ante Ciliga sudjelovao i u pobuni raških rudara i u osnivanju Labinske Republike. Prvi je ustao protiv fašizma u Europi, što se ne spominje, jer je kao humanist nepoćudan svima koji su zaprljali svoje ruke. Postrojbe regularne talijanske vojske i policije s 400-injak pripadnika, te sa 100-injak članova fašističkih squadri upale su u proštinska sela 5. travnja 1921. i slomile otpor tamošnjih tristotinjak slabo naoružanih seljaka. Fašisti su spalili selo Šegotiće, Ciliginu rodnu kuću, te još nekoliko kuća u ostalim selima. Od 400 osoba privedenih u puljski istražni zatvor, protiv 12-orice je pokrenut kazneni postupak, ali su odlukom talijanske vlade amnestirani  i oslobođeni daljnjega sudskoga progona.
 
Malo ili nikako ne spominju se žrtve koje su podnijeli Istarski rodoljubi, pravi, jedini istinski borci protiv talijanskog fašizma u Istri, jedini pravi antifašisti. Ti su istarski rodoljubi, narodnjaci bili proganjani, zatvarani i mučeni od talijanskih fašista, da bi na kraju postali žrtve komunista koji su došli u Istru i u razdoblju od 1943.-1947., sve ih likvidirali ili pobacali u jame, da im ne budu smetnja ,kada osvoje vlast.
 
Istarski narodnjaci - kršćanski antifašisti
 
Bili su ugledni istarski seljaci, koji su imali veliki utjecaj i ugled u narodu, istarski intelektualci i građani te istarski narodni svećenici. Među svećenicima isticali su se Božo Milanović, Zvonimir Brumnić, Josip Pavlišić, Srećko Štifanić, bl. Miroslav Bulešić i mnogi drugi. Istarski rodoljubi, kako su se nazivali, nisu bili dio Komunističke partije. Komunistička partija nije djelovala u Istri do 1943. godine. Za njezino djelovanje prije 1943. godine u Istri nema nikakvih dokaza ni pisanih dokumenata. Do tada Titovih partizana nije bilo u Istri! Istarski su se rodoljubi sami organizirali i pružili otpor talijanskim fašistima. Pod oružjem ih je bilo oko 6 tisuća ljudi. Vodstvo KPH nije ni znalo što se u Istri događa. U Pazinu se 13. rujna 1943. nakon kapitulacije Italije, sastao Odbor sastavljen od istarskih seljaka-narodnjaka, radnika, svećenika, građana i istarskih Talijana i prihvatio Proglas tzv. Pazinske odluke u kojem stoji: “U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest, dokazao je svima i svakom da je Istra Hrvatska zemlja i Hrvatska i ostati… Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom…” Zasjedanje je vodio Joakim Rakovac, a u cijelom proglasu nema ni riječi o Titi i Jugoslaviji.
 
O tom događaju KPH nije ništa znala. Saznaju tek kada je Ljubo Drndić (autor proglasa) kao istarski izaslanik odnio Proglas u Crikvenicu Andriji Hebrangu, gdje je tada bilo njihovo sjedište. To znači da KPH nije sudjelovao u donošenju Proglasa. Međutim Izvršni odbor ZAVNOH-a donio je 20. rujna 1943. odluku da se Istra, Rijeka, Zadar i otoci priključe Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, iako je u izvornom proglasu pisalo “matici zemlji Hrvatskoj… s ostalom našom hrvatskom braćom!“. “Svi spomenuti hrvatski krajevi priključuju se matici zemlji Hrvatskoj a preko nje novoj demokratskoj bratskoj zajednici naroda Jugoslaviji”.
 
S ovakvom odlukom u Istru je poslano izaslanstvo na čelu s Jakovom Blaževićem, Savom Vukelićem da natjeraju istarske rodoljube na ponovno zasjedanje i tako su 26. rujna 1943. nastale nove Pazinske odluke s komunističkim dodacima. Taj je datum i danas Dan Istarske županije. No ubrzo su Istru okupirali Nijemci, pa je sve do svibnja 1945. bila pod njemačkom vlašću.
 
Istarsko svećenstvo i njegova uloga ili kako su mons. Božo Milanović i Zbor svećenika Sv. Pavla za Istru odredili granicu sa Italijom. U razdoblju talijanske fašističke vladavine između dva rata, istarski svećenici dijelili su sudbinu svoga naroda. Mnogi su bili  proganjani, zatvarani, mučeni, napajani ricinusovim uljem i odvođeni u Italiju. Nakon završetka ratnih operacija i ulaska Titovih partizana u Trst  pitanje granice rješavali su Saveznici pa je tu presudnu ulogu imalo  istarsko svećenstvo predvođeno mons. Božom Milanovićem. Svećenici su predali crkvene matične knjige i statističke podatke o strukturi stanovništva u Istri. Još je jedan dokument pripremila skupina hrvatskih intelektualaca. Josip Roglić, R. Maixner, L. Černjul, M. Gržetić, I. Pucić i dr. na francuskom jeziku, koji je objavio Nakladni zavod Hrvatske u srpnju 1946. pod naslovom “Cadastre national de l’Istre” sa kojim je dokazano da je 62,22 posto obitelji na području Istre (osim Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla, a 26,28 posto talijanskog. No ni prisvajanje zasluga istarskih narodnjaka i svećenika, nije bilo dovoljno komunistima, već su tada na scenu stupili komunistički, boljševički i unitaristički zadojeni komesari, na čiji poticaj narodnjaci i svećenici su morali nestati .
 
U Porečko-puljskoj biskupiji stradalo je 15 svećenika i 3 bogoslova. Najgori zločin počinili su komunisti ubivši dva blaženika, jednog Hrvata Miroslava Bulešića, kojeg su doslovno zaklali i jednog Talijana Franceska Bonifacia, kojeg su bacili u fojbu, a tijelo mu nikada nije pronađeno. Narodnjaci i svećenici u Istri ideološki su se razilazili s novom vlasti. Nisu prihvaćali njihov način vladanja, represiju prema stanovništvu i svećenstvu, a zadrtim komunistima pak narodnjaci i svećenici, predstavljali su klasnog neprijatelja. Stoga su komunisti veoma brzo obračunali sa istaknutim istarskim narodnjacima . Od 1944. do 1945. prije dolaska saveznika likvidirali su gotovo sve. Ubijeni su, odnosno likvidirani i svi viđeni istarski narodnjaci, koji se nisu htjeli uključiti u KPJ, proganjani su svi neistomišljenici Komunističke partije Jugoslavije!
 
Milovan Antun (1907.-1945.), Pavao Brajša iz Kringa (1888.-1944.), Marko Legović (1905.-1944.), Šime Fraj (1882.-1944.), Ivan Paljuh (1873.-1944.), Šime Paljuh (1876.-1944.), Viktor Livak (1905.-1944.), Mate Peteh (1873.-1945.), svećenik Ivan Grah bili su jedini pravi i istinski antifašisti, koji su se borili protiv talijanskog fašizma! Istarski rodoljubi, istarski narodnjaci i istarsko svećenstvo.
 
8. rujna 1943. Italija je kapitulirala i sa njenom kapitulacijom nestao je i fašizam, pa nije bilo više potrebe niti boriti se protiv fašizma, odnosno biti antifašista. A to što su se komunisti proglasili antifašistima, to je samo zato da sakriju zločinački karakter i represiju  komunizma, kao najbrutalnijeg režima u povijesti čovječanstva! Izvadak iz knjige “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.”.Miroslava Akmadže, prvo poglavlje. Sastanak istarskog svećenstva sa Komisijom koju su osnovali Saveznici (Engleska, SAD, Francuska i Rusija) pri Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine.
Dne 19. marča 1946. došli su u Pazinu pred Komisiju točno u 22 i 45 te su ostali točno do 2 sata poslije pol noći svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca kao pretstavnici hrvatskog istarskog svećenstva, organiziranog u “Zboru svećenika sv. Pavla za Istru”.
Kod dugog stola sjedili su predstavnici Engleske, Američke, Ruske i Francuske Vlade. Bilo je u svemu 17 osoba, a pretsjedao je Englez. Nakon što su spomenuti svećenici dali ruku Delegatima i sjeli uz njih pročitali su spis o tajnosti ispitivanja.
Pretsjednik Komisije pozdravio ih je i spomenuo taj spis te ih je upitao, koliko i koje svećenike pretstavlja “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”. Pretsjednik Zbora Tomo Banko odgovorio je:
Zbor je staleška organizacija svih hrvatskih svećenika Istre i slovenskih koji djeluju na hrvatskom teritoriju Istre.
Pitanje: Koliko ima svih svećenika u Zboru?
Odgovor: 52.
P.: Da li su to svi hrvatski i slovenski svećenici u Istri?
O.: Osim ovih imade još 12 slovenskih svećenika u slovenskom dijelu Istre, dakle ukupno 64.
P.: A koliko imade svih svećenika u Istri?
O.: Na to je prema prethodnom dogovoru počeo odgovarati sveć. Božo Milanović. Rekao je: 152 /sto i pedeset i dva/.
P.: Dakle talijanskih svećenika imade u Istri 88?
O.: Da, ali mi zastupamo 75 postotaka svih župa u Istri i većinu mješovitih. U Istri imade naime 132 hrvatske župe, 21 talijanska i 23 mješovite, medju koje računamo samo one, koje imadu više od 10% druge narodnosti. Prema tomu imade u Istri od svih župa i samostalnih kapelanija 75% hrvatskih, 12% talijanskih, i 13% mješovitih.
P.: Prema tomu imade jedan svećenik i po više od jedne župe?
O.: Da, mnogi hrvatski svećenici imadu i po dvije i tri župe.
P.: Biste li nam mogli dati popis istarskih župa?
O.: Da, imademo ga ovdje u više primjeraka i to u hrvatskom, engleskom, ruskom i francuskom jeziku. Članovi komisija su se ugodno iznenadili te su primili pojedine kopije zahvaljujući sa velikim zadovoljstvom. Predsjednik komisije je spomenuo, da je taj popis za njih od velike važnosti. Članovi su počeli pregledavati popis. Odmah iza toga rekao je jedan od njih:
P.: Kako da ste Sovinjak stavili medju hrvatske župe, kad prema popisu pučanstva od god. 1945. imade u Sovinjaku preko 200 Talijana od preko 900 ukupnih stanovnika?
O.: Jer nam je poznato da su nekoje obitelji hrvatske narodnosti, premda su upisane kao talijanske, i jer je Sovinjak poznat u našoj javnosti kao hrvatska župa. P.: Mi smo čuli, da su fašisti prognali mnogo vaših svećenika, pa kako to, da u organizaciji imadete 52 člana?
O.: Već prve godine pod Italijom moralo je uslijed progonstva otići u Jugoslaviju toliko naših svećenika, da je 60 hrvatskih župa došlo u ruke talijanskih svećenika, koji su u svim tim župama uveli u crkvama i u župnim uredima preko noći talijanski jezik. Kasnije su se progonstva nastavila pa smo ostali mi u Istri sa vrlo malenim brojem hrvatskih svećenika. Ali naša je organizacija poslije organizirala pošiljanje hrvatskih dječaka u talijanska sjemeništa i djelovanje za očuvanje njihove narodne svijesti. Tako smo uzgojili novo hrvatsko svećenstvo u Istri. Zato su medju 52 člana naše organizacije većinom mladi svećenici.
P.: Da li se je broj vaših svećenika povećao poslije oslobođenja? (To je značilo: da li je došlo svećenstvo u Istru iz Jugoslavije?)
O.: Nije, izuzevši petoricu mladomisnika.
P.: Otkada opstoji Zbor svećenika sv. Pavla za Istru?
O.: Od godine 1920. dalje, ali poslije je bio rad te organizacije obustavljen zbog fašističkog progonstva. Obnovili smo ga mjeseca augusta prošle godine te je bio odobren od Crkvene i Državne Vlasti.
P.: Prema popisu pučanstva od godine 1921. bilo je u Istri oko 90 tisuća Hrvata i 250.000 Talijana. Što Vam je o tome poznato?
O.: Bilo je baš obratno: oko 90.000 Talijana i 250.000 Hrvata. U cijeloj Julijskoj Krajini bilo je približno 600.000 Slavena – od toga 350.000 Slovenaca i 250.000 Hrvata.
P.: Kako ste došli do tog broja?
O.: Na temelju crkvene statistike.
P.: Zar je Crkva činila kakvu statistiku pučanstva?
O.: Svaka biskupija izdavala je iza svake 3 do 4 godine popis svojih župa i svećenika. U tom popisu označen je također broj stanovnika u pojedinim župama.
P.: U kakvom obliku su bili tiskani ti popisi?
O.: U obliku knjige običnog formata.
P.: Zar se je u tim popisima označivala narodnost?
O.: U popisu Tršćanske biskupije, koja je do godine 1919. obuhvatala također sadanju Riječku biskupiju, izuzevši Rijeku, označena su hrvatska mjesta i sela hrvatskim pravopisom, a talijanska mjesta talijanskim pravopisom. Na taj način se znade, gdje stanuju Hrvati ili Slovenci, a gdje Talijani. U Goričkoj biskupiji je to lako odrediti zato, jer ondje nema mješovitih župa.
P.: A tko je izdavao taj popis, i kako je dobivao podatke?
O.: Crkveni popis župa i svećenika izdavao je službeno biskupski Ordinarijat, a podatke su slali njegovi svećenici.
P.: Po kojem kriteriju su se ravnali svećenici u određivanju narodnosti?
O.: Po materinskom jeziku. Na mnogo mjesta su fašisti silili roditelje, da govore sa djecom talijanski, tobož zato, da bi djeca mogla razumjeti u školi učitelja. U takvim su obiteljima govorili roditelji hrvatski, a djeca talijanski, barem dok nijesu odrasla, jer onda su često poprimala jezik roditelja. Također u takvim slučajevima bio je uobičajeni obiteljski jezik kriterij za određivanje narodnosti.
P.: Da li su svećenici išli po obiteljima pitati, ko ima kakav obiteljski jezik?
O.: To nije bilo potrebno, jer svećenici dolaze često u doticaj sa svojim župljanima prigodom polaska k bolesnicima, blagosljivljanja kuća itd… pa ih dobro poznaju.
P.: Kako su mogli upisivati one, koji su bez konfesije?
O.: Takvih nema kod nas.
P.: Bismo li mi mogli dobiti crkveni popis u Gorici?
O.: Takav popis za Tršćansku i Porečku biskupiju mogu Vam ja dati već sutra. Time ćete imati popis za cijelu Istru, ali u njemu se dade rasuditi narodnost samo iz starog popisa prije godine 1918. Tršćanske biskupije, u kojoj je uključena bila do tada i Riječka biskupija bez grada Rijeke. Ja imadem ovdje u Pazinu popis Tršćanske biskupije iz godine 1914. i 1940. i popis Porečke biskupije iz godine 1918. i 1923. Članovi Komisije pokazali su veliko zanimanje i zahvalnost, što će dobiti taj popis. Polagali su na to veoma veliku važnost.
P.: Da li Vam je poznato, na koji način je bio obavljen popis pučanstva iz godine 1921?
O.: Po kućama su išli talijanski činovnici i upisivali su, što su htjeli, Hrvati nijesu mogli niti najmanje kontrolirati to upisivanje. Rezultat popisa nije bio mnogo vremena objavljen, tako da se pučanstvo nije na taj popis nikada obaziralo te se je činilo kao da ga nije ni bilo. Talijanske novine nijesu nikada pisale o njemu.
P.: Da li to znadete od drugih ili izravno?
O.: Ja sam uvijek marljivo pratio talijanske novine te sam uvijek nastojao naći štogod u njima o tom popisu, ali nijesam mogao o njemu nikad ništa čitati. Inače mi ne polažemo važnost samo na statistiku narodnosti u Istri još mnogo više na prostor, što ga nastavaju u Istri pojedine narodnosti. Mi stanujemo u Istri na više od 80% zemljišta, kako će Vam biti razvidno iz izručenog Vam popisa hrvatskih, talijanskih i mješovitih župa i samostalnih kapelanija. Hrvatski narod stanuje u Istri kompaktno sve do mora, a Talijani samo tu i tamo kao otočići među nama.
P.: Da li ste imali pod Italijom jezikovnu slobodu u crkvama?
O.: Spomenuo sam već prije, da je odmah prve godine pod Italijom bio uveden u 60 hrvatskih šupa putem talijanskih svećenika isključivo talijanski jezik. Mnogi se nijesu mogli niti ispovijedati jer nijesu razumjeli svećenika niti on njih. U Brigu (Sv. Vital) i na istarskim otocima vršila se je od starine služba Božja u staroslovenskom jeziku, ali je već prvih godina pod Italijom bio ukinut staroslovenski jezik i uveden latinski. Što se tiče propovjedi bilo je ovako: gdje su bili talijanski svećenici, ondje je posvuda bio uveden talijanski jezik, a gdje su bili hrvatski svećenici, ondje su oni uspjeli očuvati hrvatsku propovjed, ali uz velike poteškoće i obično uz uvjet, da su propovijedali također u talijanskom jeziku i to u vrijeme iste mise.
P.: Da li su morali propovijedati prije talijanski ili hrvatski?
O.: Prije su morali propovjedati talijanski, a poslije hrvatski. U nekim mjestima, kao n. p. u Motovunskim Novacima izlazili su ljudi za vrijeme talijanske propovjedi iz crkve, ali su ih karabinijeri tjerali natrag u crkvu. Članovi Komisije su se čudili i pogledavali. Predsjednik pita: Ako sam dobro razumio, morala se je služba Božja vršiti u latinskom jeziku, a propovjedi i ostalo u modernom jeziku?
O.: Da, bilo je tako.
P.: Da li se je mogao podučavati vjeronauk u hrvatskom jeziku?
O.: U školama se je mogao podučavati vjeronauk u materinskom jeziku samo prve godine pad Italijom ili dok je trajala koja hrvatska škola. Polovica svih naših osnovnih škola bila je ukinuta već prve godine pod Italijom, a s drugima se je to dogodilo najviše par godina poslije toga. Međutim srednje škole nijesmo pod Italijom imali niti jedan dan.
P.: O školama smo već dobili iscrpive podatke pa želimo, da se opet povratimo k vjeronauku:
O.: Htio sam nadodati, da se u Italiji niti poslije konkordata nije smio držati u školama vjeronauk od strane svećenika. Župnici u starim pokrajinama Italije smjeli su poći svake godine samo dva puta u školu, da nadziru učitelje u podučavanja vjeronauka. Međutim su vlasti kod nas silile svećenike, da idu u školu učiti vjeronauk. To se je činilo u svrhu italijanizacije djece. Ali hrvatski svećenici nijesu htjeli pomagati odnarođivanje podučavanjem u školi, pa su učili kršćanski nauk samo u crkvi. Ali u tom su bili šikanirani i često progonjeni. Mi smo mnogo puta poslali radi toga deputacije sa spomenicama u Vatikan, ali obično nijesmo imali nikakva uspjeha. Sveta Stolica je imala vezane ruke, jer nije radi nas mogla da pokvari položaj Crkve u. čitavoj Italiji. Pri tom treba uzeti u obzir, da mi nijesmo imali višega klera hrvatske narodnosti, jer u smislu konkordata između Sv. Stolice i talijanske vlade, sklopljenog god. 1929., nije mogao postati ni župnikom ni biskupom nijedan svećenik, ako njegovo imenovanje nije prije odobrila talij. vlast. Zbog toga su mogli biti imenovani samo biskupi, koji su po narodnosti Talijani i koje je talij. vlada smatrala ljudima nacijonalnih osjećaja. Mi Hrvati u Italiji bili smo podijeljeni u 4 biskupije.
P.: Gdje je sjedište Zbora i gdje stanuje predsjednik?
O.: Sjedište je Zbora svećenika sv. Pavla ovdje u Pazinu, a predsjednik je evo ovdje medu nama. – Pokazao sam rukom na Vlč. Banka. Tada su svi članovi komisije ili kimnuli glavom ili se naklonili se prema njemu. – Tada je predsjednik komisije zamolio sve tri prisutne svećenike, neka oproste, što ih u kasnoj noći tako dugo zadržavaju i potanko ispituju, jer da smatraju to ispitivanje vrlo važnim za rad komisije.
P.: Da li se smije u zoni A slobodno upotrebljavati slovenski i talijanski jezik?
O.: Da, ali je u Trstu preslabo opskrbljeno za slovenske propovijedi.
P.: Da li je to zbog pomanjkanja slovenskih svećenika?
O.: Ne, nego zato jer je u nekojim crkvama zabranjeno slovensko propovijedanje. Isto tako nema u Puli, u gradu, ni jedne hrvatske propovijedi. (Komisija se je tomu začudila)
P.: Da li nam možete imenovati župe grada Trsta i okolice?
O.: Naći ćete ih popisane u popisi župa, što ću vam sutra izručiti. Nadodajem da u dvadeset i tri mješovite župe u Istri se propovijeda u dva jezika samo u pet župa, dok u preostalih 18 župa je još uvijek isključena svaka uporaba hrvatskog jezika. Komisija se je tome veoma začudila te je zamolila za imena onih pet mješovitih župa, gdje se upotrebljavaju oba jezika. Rekao sam im ta imena i članovi komisije su si ih gledajući u popis mješovitih župa zabilježili. Nato sam im rekao, da nas talij. novine i talij. prefekti u raznim audijencama nijesu htjeli niti nazivati Hrvatima i priznavati kao takve, nego su nas zvali Istriani, Carsi i t. d.,a obično su nas imenovali imenom “alloglotti”. Poslije toga prepustio je predsjednik komisije ostalim članovima, da sami stavljaju pitanja, ako žele. Francuski delegat pitao je, kako smo uvrstili Buzet među hrvatske župe, kad po statistici iz god. 1945. imade ondje 240 Talijana i 170 Hrvata?
O.: U buzetsku župu ne spadaju samo kuće oko crkve, nego i mnoga druga sela, koja su hrvatska i broje ukupno više od 4.000 ljudi. Prema tomu broj Talijana ne dosiže 10 postotaka svih župljana.
P.: Biste li mi mogli imenovati nekoliko od tih sela?
O.: Popis svih tih sela naći ćete u knjizi, koju ću vam sutra izručiti! (Članovi su se franc. delegatu nekoliko ironički nasmiješili). Poslije toga je američki delegat M. Mosley pitao, kada je osnovano društvo Sv. Mohora i kakvo je to društvo?
O.: Društvo Sv. Mohora je književno društvo. Osnovano je god. 1924. Prije smo tiskali knjige i novine ovdje u Pazinu, gdje smo imali svoju tiskaru. Ali pazinski Talijani uništili su nam je god. 1919. i 1920. Porazbijali su nam strojeve, a slova pobacali kroz prozor na ulicu. Ondje su mjesec dana te ih je svatko smio po volji odnašati, dok ih mi nijesmo smjeli prenesti u tiskaru. Poslije smo osnovali Književno društvo Sv. Mohora kao vjersku bratovštinu sa crkvenim odobrenjem, jer nam političke vlasti nijesu dozvoljavale osnovati drugo društvo.
P.: Jesu li vam dozvoljavali tiskanje knjiga?
O.: Da lakše dobijemo dozvolu, prenesli smo tiskanje u Trst, ondje su nam više knjiga dozvolili, ali su nam također činili velike poteškoće. Uveli su cenzuru, na koju se je morala donesti knjiga nakon što je bila tiskana, a prije odobrenja nije smjela izaći iz tiskare. Na odobrenje morali smo čekati po više mjeseci. Tako su nam zadržavali koledar, dok je prošlo vrijeme zgodno za rasprodaju. Jedna knjiga pripovjesti bila je zaplijenjena zato, što su bila napisana imena hrvatskih auktora. A onda kada su knjigu vlasti u Trstu dozvolile, činili su poteškoće karabinijeri u Istri kod širenja knjiga. Ovdje prisutni svećenik L. Jurca bio je osuđen na 500 lira globe, zato, što je razdijelio knjige članovima. Članovi Komisije pogledali su ga sa velikim začuđenjem.
P.: Da li ste Vas trojica bili na jednoj župi ili u više župa i prema tome da li poznajete prilike u širem djelokrugu?
O.: Služili smo svi u više župa. … Pretsjednik je upitao: da li imadu pretstavnici svećenika uzevši u obzir spomenicu, koju su nam sada izručili, još štogod nadodati?
O.: U vrijeme narodne borbe pod Austrijom učinili su hrvatski političari popis onih istarskih Talijana, koji su Talijani od starine. Nabrojili su ih 24.000. Da Talijani potječu većinom od Slavena, dokazuju njihova slavenska prezimena, koja su fašisti promijenili. Hrvatski karakter Istre dokazuju također hrvatska imena svih polja, dolina, brežuljaka, rijeka itd…, koja rabe također Talijani. Hrvati i Slovenci u Istri imadu svoje narodne pjesme, priče, nošnje, običaje itd…, a Talijani u Istri svega toga nemaju. Iz toga se vidi, da su oni bez kulturnog doticaja s talijanskim narodom. Naši su ljudi u Istri toliko pretrpjeli pod Italijom, da bi radije premnogi umrli nego opet došli pod Italiju, a svi bi shvatili to kao svoju najveću nesreću. Mi smo kroz 25-godina tako spoznali mentalitetu Talijana, da smo uvjereni, da su oni moralno nesposobni da budu pravedni sa drugim narodom. Za najnaravniju granicu između Italije i Jugoslavije smatramo Jadransko more. Istra je s istočne strane Jadranskog mora. Zato spada k Jugoslaviji i Balkanu. Gdje svršava Jadransko more i gdje je ušće rijeke Soče, ondje je od starine etnička granica između kompaktno naseljenih Slavena i Talijana. Kad bi zapadna Istra bila dodijeljena Italiji i kad bismo prema tome u tako malenoj zemlji mogli svaki dan gledati more a ne bismo mogli dolaziti do njega, smatrali bismo nužno takvu granicu kao provokaciju. U tom slučaju ne bi niti Talijani uz zapadnu obali mogli živjeti. Istra je također geografski i ekonomski jedna cjelina i zato Vas molimo, da nam ne dijelite našu Istru. Zahvaljujemo Vam što ste nas primili i saslušali, a drugo nemamo što nadodati. …
Na to nam se je svoj trojici pretsjednik Komisije zahvalio te se je s nama dogovorio, da ćemo im donesti crkveni popis župa drugi dan u 10 sati. To smo i učinili i to u dvosatnom razgovoru i tumačenju pred petoricom članova raznih delegacija.
Stoga ne ćemo više totalitarne režime! Želimo živjeti u demokratskom društvu, vladavine pravde i jednakih prava za sve stanovnike Hrvatske i Europe!
 
To je jedino ispravno, a ne podobnost antifašista, a nepodobnost ostalih političkih opcija. Vladavina zakona koji jednako vrijede za sve, a ne po Titovoj uzrečici „ne treba se držati zakona kao pijan plota“, garancija je očuvanju ljudskih prava, slobode i ljudskog dostojanstva, a ne antifašizam! Antifašizam se kompromitirao i proizveo veći broj žrtava nego fašizam i nacizam zajedno.
 

Lili Benčik

VELIKOSRPSKA STRATEGIJA RAZARANJA HRVATSKE - Sve se ponavlja

 
 
Lider SDSS-a nedavno se jasno odredio prema hrvatskoj državi: izjednačio ju je s NDH i predvidio joj istu sudbinu – dakle propast. Drugim riječima, ova će zemlja (prema njegovom javno izrečenom mišljenju) nestati u krvi, budući da Hrvati ne zaslužuju drugo. Iza takvoga njegovog stava, prije dan-dva stalo je vodstvo stranke (SDSS) koje se također jasno i nedvojbeno odredilo kako je čvrsto uz svoga predsjednika i u svemu podupire ono što je izrekao. I što se sad nakon svega ima s njima razgovarati!? Što premijeru, predsjednice, saborski zastupnici!?
https://daniponosa.hrt.hr/media/cache/d2/2e/d22ef1ae5c42b1bd34e4bf78ba57f2c0.jpg
Do kuda seže ta neshvatljiva benevolentnost i popustljivost prema onima koji svojim ponašanjem drsko i bezobzirno udaraju u same temelje države i Ustav? Kad je u pitanju dignitet Republike Hrvatske, nacionalni interes i dostojanstvo hrvatskoga naroda, tu nikakvog pogađanja ne može i ne smije biti. Mi ovu njihovu samovolju i bezobrazluk trpimo ne od jučer, nego već više od 20 godina. Dio jedne jedine vječito „ugrožene“ manjine (od ukupno 21 koliko ih živi u Hrvatskoj) nije zadovoljan ovom državom. E, pa lijepo – mi smo još manje zadovoljni s njima!
 
Ako se politički ciljevi bilo koje manjine (pa i srpske) svode na to da se kontinuirano i na umjetni način proizvode konflikti, da se u društvu stvara nemir i ozračje sukoba a svaki i najmanji incident (kojih ima svugdje) diže na n-tu potenciju, onda je najmanje što se može i mora učiniti, da se onima koji se tom propagandom bave rezolutno odgovori i postavi granica. U ovom slučaju odgovor može biti samo jedan: izbacivanje iz vladajuće koalicije! Ne može se sjediti u vlasti i u isto je vrijeme nazivati „ustaškom“, ne može se biti saborski zastupnik a pljuvati u lice većinskom narodu i to bez ikakvoga racionalnog razloga i povoda, ne može se biti član vladajuće koalicije a odlaziti na četničke derneke gdje se bljuje otrovna mržnja prema svemu što je hrvatsko, ne može se biti član legalne „hrvatske“ stranke a s dojučerašnjim agresorom voditi harangu i specijalni rat protiv zemlje u kojoj se živi poput bubrega u loju. To nije samo dvolično i perfidno, nego s obzirom na konzekvencije koje ima vrlo štetno, čak pogubno za svaku zemlju u kojoj se događa.
 
Što bi se, primjerice, dogodilo, kad bi bilo koji oporbeni zastupnik (a kamo li član vladajuće koalicije) nešto slično izrekao u Njemačkoj – optužujući je za „nacizam“ i proričući joj istu sudbinu kakvu je imao Hitlerov Treći Reich? Neka netko u Francuskoj proba u parlamentu zaustiti o tomu kako je Pariz dočekao Hitlera s oduševljenjem (a jest), ili u SAD-u osuditi američku imperijalnu politiku! Tko god bio, kojoj god vjeri, naciji ili rasi pripadao, završio bi u zatvoru i ne bi više progovorio kao bilo čiji predstavnik, to je sasvim sigurno. Države koje vode računa o sebi štite Ustav kao svetinju, jer on je temelj države i pravnog poretka i neke su stvari moguće samo kod nas u Hrvatskoj.
 
Koliko god se mi upinjali u osudi svakog incidenta, svakog oblika izražavanja mržnje i nasilja (pogotovu ako isti imaju elemente nacionalne ili vjerske mržnje), nije dovoljno! Policija i pravosuđe se mogu na glavu postaviti, uhititi i dovesti na sud desetke Hrvata iz Đevrske, Uzdolja, Knina, Splita ili bilo kojega drugog mjesta, nije dovoljno!  Vodeći političari se mogu do mile volje jasno odrediti prema svemu i osuditi incidente – opet nije dovoljno! Neka se javi jedan jedini Srbin koji će ustvrditi kako mu je Hrvat opsovao „srpsku majku“ (pa za takvo što i ne bilo nikakvoga dokaza osim njegove izjave), potencijalnog prekršitelja se strpa u pritvor i diže se hajka o „ugroženosti“ Srba, a od toga pravi medijski spektakl i diže buka kao da je izbio građanski rat između Srba i Hrvata! Neki od „gospode“ iz SDSS-a uspoređuju ovo stanje danas s onim s kraja 80-ih godina prošlog stoljeća. I ja isto. Samo što sasvim sigurno imamo potpuno drugačiji pogled na stvarnost i sve što se događalo u to vrijeme u Hrvatskoj. Na sreću za sve postoje materijalni dokazi, pa danas u vrijeme Interneta ne moramo previše tragati za istinom. Nije ovo više 1945., pa da se stvaraju mitovi o srpskim žrtvama tamo gdje ih nikad nije bilo, a vlastita zlodjela skrivaju.
 
Podsjećanja su neminovna – jer bolesni mozgovi izvrću istinu! Kraj 80-ih i početak 90-ih godina asocira me prije svega na otrovnu propagandu koja je stizala iz Beograda i ostatka Srbije i Vojvodine, ali i iz Knina, Obrovca, Donjeg Lapca, Vukovara, Borova Sela, uz opetovane lažne tvrdnje o „vitalnoj ugroženosti“ Srba svih i svugdje, a naročito u „ustaškoj Hrvatskoj“. Srpski intelektualci, akademici, popovi, političari – svi ili gotovo svi su u tomu sudjelovali. Sjećam se, kao da je jučer bilo i srpskih mitinga na kojima se uz pomoć četnika iz Srbije neštedimice prosipalo otrovnu mržnju, pljuvalo na sve što je hrvatsko, prijetilo i nastojalo izazvati nerede – počevši od prvog masovnog okupljanja u Kninu (28. veljače 1989.), preko onoga u Kosovu (kod Knina), na Petrovoj Gori, Karlovcu i drugim mjestima. Deseci tisuća „ugroženih“ Srba složno su izvikivali. „Ovo je Srbija!“, „Ne damo te zemljo obilića, ne damo te bez krvoprolića! Ubit ćemo Tuđmana!“, pjevalo se četničke pjesme, Vojislav Šešelj i njegovi četnici su dijelili list „Velika Srbija“ i prodavali svoje suvenire (od slika i figura Draže Mihailovića do crnih četničkih zastava, kokardi i drugih insignija), a za govornicama su se kao na traci redali uglednici „ugroženog“ naroda, četnici i komunisti rame uz rame, jedan uz drugoga, složno protiv Hrvatske a za „Veliku Srbiju“. Sjećam se zapaljivih govora Jovana Opačića, Dušana Zelenbabe, Sime Dubajića, partizanskih „prvoboraca“ generala Dušana Pekića i Milke Kufrin, Jovana Raškovića i drugih, kojima nije valjala ni komunistička vlast na čelu s Ivicom Račanom (koji im je s Ivom Latinom i Stipom Šuvarom pete lizao i omogućavao  rovarenje po Hrvatskoj do mile volje). I sva ta agresija, primitivizam, sirova mržnje, sva ta huškačka retorika, nasilje i divljanje po Hrvatskoj bili su odraz „ugroženosti“. I ubijanje naših redarstvenika, novinara, civila (s leđa i iz busija), masakri nad njima, blokada i opkoljavanje sela i presijecanje komunikacija, rušenje balvana i sve ono što se kasnije događalo je također bilo posljedica „ugroženosti“!?
 
Treba biti posve slijep i malouman pa takva podmetanja prihvaćati kao neku suvislu argumentaciju. Jedna od otrovnih laži bila je i ona po kojoj su „Srbi izbačeni iz novog hrvatskog Ustava“, iako je isti bio javno dostupan i iz njega posve vidljivo da su već u prvoj verziji (od 22. prosinca 1990.) Srbi spomenuti na prvome mjestu među osam poimence nabrojanih manjina. (https://www.usud.hr/sites/default/files/dokumenti/USTAV_REPUBLIKE_HRVATSKE_od_22._12._1990._NN_br._56_1990.pdf) Mene to vrijeme asocira, primjerice i na četnika Radoslava Tanjgu koji je nedugo nakon što je konstituiran prvi višestranački saziv Hrvatskog Sabora (30. svibnja 1990.) kao izabrani zastupnik srpske manjine pljunuo cijelome hrvatskom narodu u lice (pred TV kamerama) i sasuo bujicu uvrjeda i kleveta optužujući novu hrvatsku vlast kako „vrši tiraniju nad srpskim narodom u Hrvatskoj“ i srpsku terorističku pobunu nastojao opravdati „zaštitom života i imovine“, te najavio kako se Srbi u Hrvatskoj „nikad neće složiti sa ustašoidnim režimom u kome trenutno žive“. Tanjga je nastavio i poslije upozorenja predsjednika Sabora dr. Žarka Domljana u istom tonu, što je izazvalo glasno negodovanje u sabornici. (https://www.youtube.com/watch?v=y3jb0OauEZg)
 
Nakon svega, kod naših „krajišnika“, ljevičara i pristaša ovakve srpske politike, ostala je zabilježena samo aktovka zastupnika Ivana Bobetka koja je poletjela prema govornici – i to je bio još jedan „dokaz“ nepostojeće „srpske ugroženosti“ o kojoj je bulaznio Tanjga, koji je po zadatku došao u Sabor izvršiti planiranu diverziju i izazvati incident. Kraj 80-ih i početak 90-ih godina podsjeća me i na otrovnu propagandu koja je stizala iz Beograda, ali i iz Knina, Obrovca, donjeg Lapca, na turneje propagandista (Mile Štule, Sime Gajina, Milijane Baletić i drugih) koji su obilazili krizna područja i huškali tamošnje srpsko stanovništvo na „ustašku vlast“ i „poglavnika nove NDH Tuđmana“, izmišljali „pogrome nad Srbima“ (kad još ni jednog jedinog incidenta s hrvatske strane nije bilo), „zaskakali“ srpske starice po selima pitanjima: „Bako, a je l' i ovde bilo klanja?“, pa i na izjavu Ljubana Jednaka (navodno jedinog preživjelog iz Gline 1941. – tog mitskog mjesta „srpskog stradanja“ za koje još nije utvrđena istina niti su otkopane i identificirane kosti, pa se broj žrtava kreće od 250 do 2.500 - ista metoda kao i u slučaju Jasenovca) koji je rekao kako je „ovo danas još gore nego četrdeset prve“. Sjećam se i danonoćnih reportaža i „dokumentaraca“ o „ustaškom Jasenovcu“, pa i tvrdnji o „stotinama hiljada“, čak i „milionima pobijenih Srba“ u ovom logoru, zapjenjenih govora huškača Jovana Raškovića koji je masu potpaljivao uzvicima. „Ovo je ustanak srpskog naroda!“ i prijetnjama da će Srbi dobiti oružje od JNA i obračunati se sa ustašama (jer „Srbi nikad nisu niti mogu izgubiti rat“). Tajno je isti taj poremećeni šibenski psihijatar Rašković odlazio na sastanke s predsjednikom Tuđmanom i govorio mu „u povjerenju“ kako su Srbi „lud narod“, a javno ih huškao kao nitko do tada.
 
Bila je to kampanja koja je nadišla sve poznate gebelsovske metode i obrasce, a bolesni umovi koji su sve kreirali sjedili su među akademicima u SANU, u vrhu Srpske pravoslavne crkve i političkom i vojnom establishmentu Srbije i Crne Gore. I Miroslava Mlinara se dobro sjećam. Tog četnika i ratnog zločinca, koljača podrijetlom iz Benkovca koji je svoju karijeru započeo kao potpredsjednik Raškovićevog SDS-a. On je od svoga stranačkog šefa dobio posebnu zadaću. U svibnju 1990. godine, nakon što je u Beogradu osnovana SDS za Srbiju, Mlinar je na Drugom programu Radio Beograda oštro napao „ustašku vlast“ u Zagrebu, optužio je kako sprema „novi genocid nad Srbima“ i izgovorio bujicu drugih uvreda na njezin račun. Svi mediji u Srbiji su ciljano i naveliko prenosili njegovo huškanje. Nekoliko dana poslije, putem istih srpskih medija je na sva zvona objavljeno kako su ga „u jednoj mračnoj ulici u Benkovcu presrele ustaše i pokušale zaklati“, ali se (snalažljivi Mlinar) „ipak spasio begom, tako da krvnici nisu uspeli završiti započeto“. Za vrijeme njegovog kratkotrajnog boravka u Općoj bolnici Zadar, predstojnik ove klinike, kirurg dr. Anđelko Gregov ga je ipak uspio pregledati i zaključiti kako je riječ o lakšim tjelesnim ozljedama vrata i trbuha (potkožnim rezovima ne dubljim od 2-3 milimetra) bez ikakve povrede krvnih žila i vitalnih organa. Kako bi „prvi srpski mučenik“ u Hrvatskoj i lažna „ustaška žrtva“ ostao pošteđen daljnjih pretraga, odvjetnik ga je bez ikakvih konzultacija s osobljem klinike, iz Zadra prebacio u Knin, pa je propaganda nastavljena iz tamošnje bolnice. Zbog „klanja“ Mlinara, srpski su teroristi „suspendirali“ svoju suradnju s Hrvatskim Saborom, što je i bio cilj ove igre.
 
Nikakvih „ustaša“ niti „klanja“ naravno, nije bilo, ali akcija je uspjela i srpski mediji su mjesecima trubili o tomu. Mlinar je uskoro postao nacionalni junak prvog reda, na dar je dobio ćirilični pisaći stroj od četničkog vojvode i ratnog zločinca iz Drugoga svjetskog rata Momčila Đujića, sklonio se na neko vrijeme u inozemstvo, a potom vratio kako bi sudjelovao u agresiji. Jedan je od počinitelja zločina u Škabrnji (18. studenoga 1991.) zbog čega je u Hrvatskoj i pravomoćno osuđen (u odsutnosti) na 20 godina zatvora (2006. godine). U živom su mi sjećanju događaji u Pakracu, na Plitvicama, ubojstvo Josipa Jovića, Franka Lisice, krvavi masakr nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu, napad na policijsku postaju u Glini, dan kada je tadašnji načelnik Generalštaba Blagoje Adžić izdao naredbu borbenim zrakoplovima „JNA“ da pod prijetnjom rušenja zaustave hrvatski helikopter  s policijom koja je krenula uvesti red u Kninu (prijeteći: „Ako padne ijedna srpska glava, vojska će intervenisati“), arogantnog odbijanja svakog razgovora s hrvatskim vlastima kojima su teroristi iz Knina slali uvredljive poruke (u stilu: „Mi slušamo samo ovaj narod, a ne poglavnika Tuđmana“; „Srbi nemaju što razgovarati s ustaškom vlašću u Zagrebu“; „Srbi se umiriti neće dok ne dobiju svoju Krajinu i ne ujedine se sa Srbijom“ itd., itd.).
 
I dolazaka vodećih srpskih ekstremista i ratnih huškača iz Srbije i BiH se jako dobro sjećam. U tadašnju „Krajinu“ hodočastili su svi; počevši od patrijarha Pavla, preko četničkog vojvode Vojislava Šešelja, do njegovih suradnika Aleksandra Vučića i drugih. Dolazili su i zločinac i kriminalac Željko Ražnatović Arkan, krvnik Ratko Mladić (u vrijeme kad je već bio zapovjednik „VRS“), arhitektica genocida u BiH, Biljana Plavšić i mnogi drugi. I svi su zdušno agitirali i zaklinjali „krajišnike“ da ne prihvaćaju nikakve mirovne planove, nego svoju borbu „protiv ustaša“ nastave do kraja, sve do ostvarenja konačnog cilja: „Sjedinjenih srpskih država“. Srpski teroristi iz „Krajine“ predvođeni s „JNA“ i u savezu sa svojom subraćom iz Srbije i BiH pobili su preko 16.000 hrvatskih građana, srušili, spalili i opljačkali sve što su mogli, protjerali oko 700.000 žitelja, etnički očistili četvrtinu Hrvatske. Nema naselja ili grada u ratnoj zoni u kojemu nisu napravili zločine – od pojedinačnih masakra do masovnih smaknuća.
 
Razarali su ne samo stambene i gospodarske objekte, ceste, mostove i pruge, nego i crkve, bolnice, škole, muzeje, knjižnice, spomenike kulture, groblja, palili i odnosili matične knjige, umjetničko i sakralno blago. Razaranje, paljevina i pljačka uz torture prema stanovništvu, progon i silovanja, bili su njihovi metodi „borbe za Srpstvo i Pravoslavlje“. Zločina nisu bili pošteđeni ni žene, djeca i starci, silovanja i okrutna mučenja bili su u funkciji etničkog čišćenja. Sve su poduzeli da nas iskorijene na prostorima koje su osvajali brutalnom silom. Njihov san o „Velikoj Srbiji“ bio je pokretač nezapamćenog zla – od Iloka, Tovarnika i Vukovara, preko Vinkovaca, Osijeka, Slavonskog Broda i Karlovca, do Petrinje, Gline, Joševice, Široke Kule, Saborskog, Gospića, Škabrnje, Šibenika i Dubrovnika. Odsječene glave koje su kotrljane pred onima koji su vođeni na stratišta, kastrirani ljudi (kojima su odsijecana spolovila na živo, kamama, čak i od strane žena), razapinjanja na željezničke vagone nakon čega se žrtve ciljalo ručnim bacačima, odsijecanje ruku (onih koji su se rukovali s Tuđmanom), spaljivanje živih ljudi, sadističko iživljavanje pri devastaciji i rušenju katoličkih crkava, progon, mučenja i ubijanja katoličkih svećenika, do temelja razoreni gradovi i sela – sve to i još mnogo drugih teških zločina počinjeno je po egidom „ugroženog srpstva“ o kojemu nam i danas pričaju oni koji vode istu politiku mržnje i isključivosti prema Hrvatima kao i prije 30 i više godina.
 
I sve ovo spomenuto, samo je djelić u mozaiku krvavih zločina što su ih počinili „ugroženi“ pripadnici „nebeskog naroda“ uvjereni da za njih ne vrijede ista pravila kao za druge, jer, oni su eto, „odabrani“ i bogomdani, pa su kao takvi predodređeni po svojim mjerilima krojiti sebi granice, određivati što je pravo a što ne, što je istina a što laž.
Ta vrsta ekskluzivizma može se roditi jedino u bolesnim glavama, a ljudi zdrave pameti jedva da su u stanju to shvatiti – sve dok ih ne stigne zlo koje dolazi s te strane.
 
Izvrtanje istine kao strategija
 
Pred očima stotina tisuća živih svjedoka i žrtava tih zlodjela, pred onima koji su izgubili svoje najmilije (ili još uvijek tragaju za njima), pred žrtvama koje su ostali trajni invalidi i prošli mučenja u srpskim logorima (od Knina, Bučja, Negoslavaca, Okučana,  do Morinja, Niša, Sremske Mitrovice, Begejaca, Stajićeva, Aleksinca i brojnih drugih), pored svih materijalnih dokaza i preko 150 masovnih grobnica u kojima se nalaze kosti žrtava, pored svih autentičnih snimki, dokumenata, sudskih presuda, pred očima roditelja i rodbine 402 ubijena djeteta, pred očima cijelog svijeta koji zna istinu, DANAS SE KRIVOTVORI POVIJEST.
 
Fama o „ugroženosti“ srpstva ponovno se širi Hrvatskom kao i tada, politički prvaci srpske manjine ponašaju se slično, ali pri tomu zaboravljaju jednu bitnu stvar: nisu Hrvati tako kratke pameti da bi ponovno dopustili isto, niti tako zaboravni i naivni da bi im netko „krojio“ istinu prema svojim aršinima. Onima koji vode harangu protiv ovoga naroda i države nije mjesto ni u Saboru, kamo li u vlasti. Njih treba na sud zbog grubog kršenja Ustava ove zemlje i svako popuštanje toj destrukciji nepopravljiva je šteta za Republiku Hrvatsku i sve njezine građane koji žele živjeti u miru i graditi budućnost za sebe u svoju djecu u zemlji koju osjećaju svojom domovinom. Iskreno, najiskrenije i bez ikakvih aluzija na bilo koga: nikad neću moći shvatiti što u Hrvatskoj traže i zašto u njoj žive oni koji je patološki mrze i ne žele joj dobro.
 

Zlatko Pinter

Anketa

Tko je po Hrvatsku i Hrvate opasniji?

Srijeda, 18/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1434 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević