Get Adobe Flash player
Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

Na redu je Plenković - da Pupovca smijeni ili...

Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

Na "aktualcu" gledala sam ponašanje jednog...

Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

Politički i sociokulturni uljez u HDZ     Sintagmu...

Vrdoljakova amerikanizacija školstva

Vrdoljakova amerikanizacija školstva

Izmišljamo školu za život po mjeri HNS-a....

Performans kao (ne)kažnjivo djelo

Performans kao (ne)kažnjivo djelo

Urednik časopisa "Informatologia Yugoslavica" i savjetnik Franka...

  • Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

    Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:16
  • Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

    Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:08
  • Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

    Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

    srijeda, 19. rujna 2018. 17:58
  • Vrdoljakova amerikanizacija školstva

    Vrdoljakova amerikanizacija školstva

    srijeda, 19. rujna 2018. 18:43
  • Performans kao (ne)kažnjivo djelo

    Performans kao (ne)kažnjivo djelo

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:05

Radnici Uljanika uživali su neopravdane benefite

 
 
Financijski analitičar dr. Andrej Grubišić prometnuo se proteklih dana u jednog od najoštrijih i najotvorenijih kritičara stanja u Uljaniku te u cijeloj hrvatskoj brodogradnji. Polazeći od javno dostupnih podataka o državnom ulaganju u brodogradnju, Grubišić se u medijskim nastupima založio za čiste račune te poručio kako prave žrtve krize na škverovima nisu tamošnji radnici, nego - porezni obveznici.
http://www.grubisic-partneri.net/media/1093/andrej-grubisic.png
- Žrtve postojećeg stanja su i jedni i drugi, i građani i radnici Uljanika. Ali, ovi prvi, građani, nisu percipirani kao žrtve jer ih nema u medijima, iako im se postepeno izvlačio novac iz džepova te se odlukom državne birokracije preusmjeravao određenoj skupini. Mi porezni obveznici nismo dali pristanak da se naš novac tako troši, a ništa nismo ni dobili jer su profit, kada ga je bilo, izvlačili vlasnici, objašnjava Andrej Grubišić, partner u tvrtki za korporativne financije sa švicarskim doktoratom iz ekonomije i završenim stručnim studijima poslovanja na Harvardu i u London Bussines School.
 
• Tko im je kriv?Nisu li i radnici Uljanika žrtve, oni nisu primali profit?
- Žrtve su ako ostanu bez posla i budu prisiljeni tražiti drugi. Ali, oni su dobrovoljno i bez prisile odlučili biti radnici brodogradilišta, a dobar dio je i njegov suvlasnik. Po mome mišljenju, uživali su neopravdane benefite, a dio plaće isplaćivao sam i ja, bez da me itko za to pitao. Oni su žrtve činjenice da su zaposlenici u neodrživom sustavu koji ne može preživjeti bez pomoći sa strane, ali nikako nisu žrtve koje su prevarene, opljačkane i dovedene u zabludi. Oni su dali uslugu rada i za to su dobili plaću. Ja sam dao subvenciju i nisam dobio ništa. Oni su radili dobrovoljno, ja sam platio prisilno. Dakle, percepcija koja se stvara u javnosti nije adekvatna, ti ljudi sada dobivaju najviše po glavi, ali nisu najveći gubitnici u svemu.
 
• Pokazuje li primjer Uljanika i krah radničkog dioničarstva?
- Radničko dioničarstvo je moguće, ali treba shvatiti da benefiti koji iz toga dolaze mogu biti veliki i slatki, no ako biznis ne funkcionira onda su gorki i neugodni. Ne može se uživati kad je dobro, a uzimati novac sa strane kada zagusti. Neka prodaju dionice za kunu, pa će se vidjeti kako će se novi vlasnik ponašati brutalno da preživi i zaradi. U Uljaniku smo imali situaciju koju možemo opisati "pare naše – ideje vaše".
 

D. G., https://www.glasistre.hr/pula/zatvoriti-skverove-brodogradnja-nije-nacionalni-interes-jer-nacija-od-toga-nema-koristi-568897

Kilogram belgijskog za 40,99 kuna

 
 
NEVJEROJATNO Uvozimo čak i sijeno: na policama koprivničkog dućana kilogram za 40,99 kuna! U prvih osam mjeseci lani uvezli smo i 163 tone lišća i granja koje smo platili blizu pet milijuna kuna - oko 30 kuna kilogram. Čitatelj nam je poslao fotografiju uvoznog sijena na policama dućana
https://http2.mlstatic.com/feno-D_NQ_NP_556021-MLB20698229914_052016-F.jpg
Zanimljivu fotografiju poslao nam je danas čitatelj. Snimio je policu jedne prodavaonice u Koprivnici u kojoj se prodaje – uvozno sijeno. Cijena? Prava sitnica: 40,99 kuna za kilogram sijena pakiran u plastičnu vreću. Sijeno je uvezeno iz Belgije, a na fotografijama koje smo dobili više liči na slamu. Da Hrvatska uvozi sve i svašta, odavno je poznato. Ne treba se tome čuditi sve dok ima kupaca. No, svakako čudi to da su stranice malih oglasa na koprivničkom području preplavljene ponudama baliranog sijena različite veličine. Cijena? Debelo ispod kune za kilogram! A riječ je o domaćem proizvodu. Prema podacima Hrvatske gospodarske komore, lani je u prvih osam mjeseci, primjerice, Hrvatska uvezla 348 tona slame za oko 410.000 kuna. Kilogram uvozne slame, dakle, plaćen je otprilike 1,20 kuna.
 
Rolo bala sijena u Hrvatskoj teška 200 kilograma, s druge strane, u malim se oglasima može pronaći po cijeni od 30 kuna. Dakle, kilogram domaće za 15-ak lipa. U dućanu u Koprivnici kilogram uvozne platit ćete gotovo 300 puta više. I još jedan apsurd. Podaci HGK-a kažu kako je u prvih osam mjeseci lani Hrvatska uvezla i 163 tone lišća i granja koje smo platili blizu pet milijuna kuna. Oko 30 kuna za kilogram. Evo prilike za poduzetničku inicijativu. Na jesen trkom u šume u ‘berbu’ granja i lišća. Što prije, dok se Hrvatske šume ne dosjete naplaćivati nam dnevnu kartu za branje lišća.
 

(rm, https://podravski.hr/nevjerojatno-uvozimo-cak-i-sijeno-na-policama-koprivnickog-ducana-kilogram-za-4099-kuna/)

Niži porezi znače isključivo veću dobit za korporacije

 
 
Najavljena porezna reforma vlade, koja je fokus odlučila staviti na manje oporezivanje plaća zaposlenika, sastavni je dio najgorih ekonomskih mjera koje prema neoliberalnom scenariju (Washingtonski konsenzus) vode daljnjem snižavanju plaća, kao i radnih standarda zaposlenika. Porezna će reforma osloboditi dodatni iznos poslodavcu koji ovaj sigurno ne će vratiti zaposlenicima kroz plaće, kao ni poboljšane uvjete rada (vidjeli smo da se snižava iznos za zaštitu na radu). Naime, riječ je o gotovo četiri desetljeća dugom procesu kontinuiranog smanjivanja poreznih stopa na bogatstvo, što  je rezultiralo golemim prinosima na akumulirani kapital. Ili jednostavno – u političkom okruženju koje je dizajnirano kao potpora poduzetnicima i vrlo bogatim, ne postoji način da se obogatite vlastitim radom. Sve više ljudi, uz stalne poslove, obavlja i niz honorarnih poslova (čime se radno vrijeme beskonačno produžuje), međutim ukupni prihodi ostvareni radom vrlo se slabo odražavaju na njihov životni standard. Kao i u društvima viktorijanske Engleske ili Belle epoque u Francuskoj, i danas je bolje usredotočiti se na pronalaženje bogatog supruga ili supruge, ukoliko već niste sretni da ste okrunjeni nasljedstvom. Od rada samo rijetki profitiraju!
https://www.nasa.gov/sites/default/files/9418679816_03a9e1a051_o.jpg
Već od 1980.-ih primjetna je tendencija rasta nejednakosti prihoda i bogatstva, ne samo u Sjedinjenim Državama, proces je uvelike prisutan na prostoru Europe. Danas je ova spirala nejednakosti poprimila zastrašujuće razmjere, stope rasta svjetske nejednakosti povećavaju se dinamikom koja je dugoročno neodrživa. Svjetska izvješća o bogatstvu i prihodima multimilijardera, poput Forbesove liste, otvaraju i moralna pitanja hijerarhije bogatstva. Naime, iznad nekog praga sva bogatstva, bilo naslijeđena ili nastala poduzetništvom, nastavljaju rasti po vrlo visokim stopama, bilo da vlasnik radi ili ne. Zanimljiv je primjer Billa Gatesa, osnivača Microsofta, čije je bogatstvo između 1990. i 2010. naraslo s 4 na 50 milijardi dolara, ili Liliane Bettencourt, bogate nasljednice L’Oreala (u istom razdoblju) s 2 na 25 milijardi dolara. Francuski ekonomist, Thomas Piketty, autor bestselera Kapital u 21. stoljeću, smatra kako je prijeko potrebno prevladati “često karikaturalnu raspravu o zaslugama i bogatstvima” u kojoj argument poduzetništva ne može opravdati najekstremnije nejednakosti u bogatstvu, ne obazirući se pri tom na društvenu stvarnost.
 
U neobično zanimljivoj analizi, objavljenoj na Global Researchu, autor James Petras (How Billionaires Become Billionaires, Global Research, Oktober 5, 2017) raspravlja o korijenima iznimne socio-ekonomske nejednakosti u suvremenom američkom društvu, ali i o utjecaju koncentracije bogatstva u rukama poduzetničke elite na životni standard, time i plaće zaposlenika. Iako se analiza odnosi na Sjedinjene Države, sve rečeno vrlo je primjenjivo i na Hrvatsku. Nije nepoznanica kako američko društvo ima najveću stopu nejednakosti i siromaštva koje pogađa ne samo nezaposlene, već i sve veći broj obitelji u kojima oba roditelja rade. Istovremeno, s najvećim regresivnim porezima, i najvećim subvencijama za bankare i milijardere, od bilo koje razvijene kapitalističke zemlje, Amerika je i pravi raj za bogate.
 
Suprotno kontinuiranoj medijskoj propagandi koju manipulativno oblikuje poslovni, korporativni tisak istina je sasvim drukčija – između 67 % i 72 % najvećih korporacija u Sjedinjenim je Državama oslobođeno plaćanja poreza (na njih se primjenjuje nulta porezna stopa), dok one manje i ne toliko moćne, porez ipak plaćaju, ali po stopi od 14 %. Istovremeno, njihovi zaposlenici porez plaćaju po stopi između 25 % i 30 %. Prema US Internal Revenue Serviceu (savezna porezna agencija) porezne utaje su ogromne – 458 milijardi dolara javnih prihoda izgubljeno je svake godine. Najveće američke korporacije zaštitile su više od 2,5 trilijuna američkih dolara u prekomorskim poreznim utočištima gdje ne plaćaju nikakve poreze, čak nisu ni obveznici jednokratnih poreznih stopa.
 
Američke korporacije zahvaćene krizom 2008. godine, primile su više od 14,4 trilijuna dolara javnog novca od američkih poreznih obveznika, pretežito radnika, zaposlenika i umirovljenika, a u svrhu spašavanja. Nakon ovog velikodušnog poklona, spretni su se bankari (uz zgražanje američke javnosti) počastili ogromnim bonusima i veći dio novca uložili u različite prevarantske “bailout” fondove i nastavili zarađivali milijarde. Zahvaljujući američkim zakonima, bankari su iselili 9,3 milijuna obitelji zbog nezakonitih, često nepostojećih dugova. Mali broj “ovih financijskih varalica” kako ih zove Petras, uključujući čelne ljude vodećih bankarskih kuća na Wall Streetu (Goldman Sachs, J.P. Morgan…) zbog ovog kriminalnog djelovanja i ogromne prijevare koja je milijune Amerikanaca odvela u neviđenu bijedu, platio je tek skromne novčane kazne, međutim, nitko od njih nije završio u zatvoru.
 
Silicijska dolina (Silicon Walley) i njezini inovativni milijarderi također su pronašli originalan način izbjegavanja plaćanja poreza. Dok bjesomučno povećavaju svoje bogatstvo na uštrb vrlo niskih plaća zaposlenika (menadžeri zarađuju na tisuće puta više od programera i proizvodnih radnika), ovi tehnološki genijalci razmišljaju darvinistički  pragmatično – svoj novac čuvaju u prekomorskim poreznim utočištima i istovremeno uživaju vrlo poticajne domaće porezne olakšice. Indikativan je slučaj Amazona – dok njegov plutokrat Jeff Bezos bezočno eksploatira zaposlenike, plaćajući ih svega 12,5 dolara po satu, njegova je dobit tijekom 2016. godine iznosila 80 milijardi dolara. Ili, npr. Walmart, najveći američki trgovački lanac, koji prema dostupnim podatcima zarađuje oko 16 milijardi dolara godišnje, svoje zaposlenike plaća između 10 i 13 dolara po satu, oslanjajući se pri tom na državnu socijalnu pomoć koja ovim nesretnicima osigurava bonove za hranu i skromne zdravstvene usluge (što si od vlastitih plaća ne mogu priuštiti). Riječ je, naravno, o zaposlenim siromasima kakvih je i u Hrvatskoj sve više.
 
Dakle, radi se o generaciji multimilijardera, neprepoznatljivih u tim razmjerima koji  nemoralno, zahvaljujući vladajućoj ideologiji i sasvim legalnom zakonodavstvu, oplođuju vlastito bogatstvo. Milijarderi svakako ne trebaju biti najpamentniji i najinovatniji ljudi: oni zapošljavaju top menadžere s prestižnim MBA diplomama. Posao ovih unajmljenika dobro je poznat – osmisliti načine smanjivanja plaća zaposlenika, povećati produktivnost i osigurati daljnje širenje strukturalne nejednakosti, navodi autor. Poduzetnici svoje direktore kupuju na slobodnom tržištu i odbacuju po volji. Kupljene ili unajmljene političke elite u vlastitim su državama zadužene za provedbu politike štednje koja cilja na smanjenje plaća ili otpuštanje zaposlenika (optimalan broj je jedan ili nijedan), smanjivanja obveza u pogledu javnozdravstvene skrbi, i zagovaraju privatizaciju poduzeća i njihovo izmještanje u nisko porezne zemlje s beskrajno jeftinom radnom snagom.
 
Milijarderi i njihovi politički, pravni i korporativni suradnici dominiraju političkim strankama, kao esencijalnim institucijama liberalne demokracije (primjetno i u Hrvatskoj). Oni određuju ključna imenovanja, čime određuju daljnji tijek političke akcije – teret gospodarske krize prenosi se na zaposlenike koji se u skladu s agendom politike štednje masovno otpuštaju, a zatim ponovno angažiraju kao nisko plaćeni honorarni (part time) radnici. Nova paradigma manipulativno je iznjedrila i novi društveni konsenzus – spašavanje privatnih banaka i velikih privatnih korporacija državnim novcem. Istovremeno, zaposlenici ili stvarni porezni obveznici postaju sve manje organizirani, sve manje utjecajni, rade duže za bitno manje plaće, izloženi su nesigurnosti radnih mjesta ali i ozljedama. Tjelesno i mentalno propadaju, ponekad zapadaju u invalidnost, ispadaju iz sustava, umiru prije, ali njihova neizreciva bijeda i siromaštvo zapravo je savršena podloga ekspandirajućim profitima kaste milijardera.
Milijarderi i njihovi politički plaćenici (političari) uporno mantraju kako bi daljnje regresivno, dakle smanjeno oporezivanje povoljno djelovalo na povećanje ulaganja i radna mjesta. Međutim, podatci govore sasvim drukčije. Većina tako ostvarenih dobitaka usmjerena je na otkup dionica ili povećanje dividendi za investitore, gotovo nikad se taj novac ne ulaže u proizvodnu ekonomiju. Što se tiče zemalja u razvoju poput Hrvatske, niži porezi znače isključivo veću dobit za korporacije, zapravo pojačavaju odljev prihoda iz zemlje. U realnom smislu porezi su glavni čimbenik koncentracije bogatstva i moći.
 
Ova bezočna nejednakost nije posljedica tehnološkog napretka niti razlika u obrazovanju, kako tvrde konzervativni ekonomisti i novinari. Nejednakost je rezultat niskih plaća, temeljena na prisvajanju najvećeg dijela dobiti financijskim malverzacijama i prijevarama, ali i obilnim potporama javnim novcem koje se usmjeravaju prema poduzetnicima i korporacijama kao “motoru gospodarskog rasta”. Vladajuća gospodarska i financijska elita dobro je svladala „tehnologiju“ iskorištavanja države kroz pljačku državnih proračuna i neplaćeni rad najvećeg dijela zaposlenika. Istovremeno kapitalističko iskorištavanje nisko plaćenih zaposlenika, ostavlja prostor za njihove medijske savršeno pokrivene „filantropske aktivnosti”, omiljene predstave koje kreiraju javnu sliku ove beskrupulozne manjine. Nije zanemariv još jedan poticaj – oslobađanje od plaćanja poreza kroz donacije.
 
Normalni građani kao zaposlenici plaćaju nesrazmjerne poreze za obrazovanje, zdravstvo, društvene i javne usluge, i naposlijetku za subvencije bilijunerima. Tako, u Sjedinjenim Državama vojno-industrijski kompleks prima više od 700 milijardi dolara iz američkog saveznog proračuna, dok više od 100 milijuna američkih radnika nema odgovarajuću zdravstvenu skrb, odgovarajuće stanovanje i školsku infrastrukturu. Multimilijunaši, naravno, uživaju duži i zdraviji život, njih se ne tiču rasprave o javnozdravstvenim politikama ili javnim bolnicama. Privatne ekskluzivne klinike, vrhunska medicinska skrb, najnapredniji oblici liječenja i lijekovi osiguravaju multimilijarderima duži i zdraviji život.
 
Nejednakosti su kumulativne, međugeneracijske i višesektorske. Njihove obitelji, njihova djeca i unuci naslijeđuju i ulažu milijarde, imaju povlašteni pristup najuglednijim obrazovnim ustanovama, obično se povezuju i stupaju u brak s pripadnicima svoje klase, nakon čega formiraju još veće financijske imperije. Njihovo bogatstvo kupuje masovnu medijsku pokrivenost i usluge najutjecajnijih odvjetnika i računovođa koji im prikrivaju (u skladu sa zakonom) prijevare i utaje poreza. Milijarderi zapošljavaju vrhunske mendžere s ciljem osmišljavanja načina smanjivanja plaća, povećanja produktivnosti i osiguranja širenja nejednakosti (ovi se nalaze na slobodnom tržištu, mogu poletjeti ali i odbaciti po volji). Milijarderi su izravno povezani u vrlo utjecajne zajednice poslodavaca, te s političkom elitom koja kao njihovi pijuni lagano klizi kroz rotirajuća imenovanja unutar MMF-a, Svjetske banke, banaka Walla Streeta, prestižnih odvjetničkih društava. Stoga pitanje plaća treba staviti u kontekst sve veće koncentracije dohotka i bogatstva u rukama bogatih poduzetnika.
 
Ipak, i za ovo veselo društvo stvari mogu poći po zlu. Dok se najveći intelektualci današnjice premišljaju što bi trebala biti alternativa podivljalom neoliberalizmu, kao “posljednjem stadiju kapitalizma” (Marx), ovi odnarođeni superbogataši daleko su odmakli u svojim pripremama za Event (događaj, Sudnji dan) ili apokalipsu nad apokalipsom. Vrlo zanimljivu priču američkog pisca i teoretičara medija, Douglasa Rushkoffa, objavio je nedavno Guardian (“How tech’s richest plan to save themselves after apocalypse”, Guardian, Juliju 24). Rushkoff navodi kako je prošle godine pozvan da grupi bankara i financijaša u iznimno luksuznom privatnom resortu održi predavanje o budućnosti tehnologija. Kako je za to predavanje dobio ogroman honorar (polovicu svoje godišnje plaće kao sveučilišni profesor), Rushooff se odlučio dobro pripremiti, shvaćajući kako njegovu publiku budućnost tehnološkog razvoja poglavito zanima u kontekstu budućnosti investicija. Medutim, na predavanju je izostala publika, mikrofoni i stage. Našao se okružen s petoricom milijardera koji nisu pokazali nikakav interes oko budućnosti tehnologija niti informacija koje je pripremio. Stvarne teme koje su ih interesirale vezane su uz apokalipsu ili veliki Event (socijalni nemiri, nuklearne eksplozije, masovne migracije, globalne pandemije – nekontrolirani virusi, klimatske promjene, iscrpljivanje resursa). Naime, izvršni direktor jedne od brokerskih kuća rekao je da je upravo dovršio izgradnju svog vlastitog sustava podzemnih bunkera. Tjelesna garda je osigurana, međutim pitanja koja su mu postavili odnosila su se na mogućnosti isključivo vlastitog preživljavanja – kako plaćati angažirane zaštitare u trenutku kada novac i sredstva plaćanja kakva danas poznajemo naprosto postanu bezvrijedna. Kako osigurati da čuvari ostanu odani i kako ih zaustaviti da se sami ne organiziraju.
 
Milijarderi trenutno razmatraju specijalne kombinacije koje osiguravaju neograničeno trajanje zaliha hrane i vode koje samo oni znaju. Hoće li stražari biti motivirani time, ili je bolje angažirati robote, bila su neka od pitanja postavljena Rushoofu, koji na kraju svog izvršnog eseja zaključuje kako tehnološki razvoj u povampirenom kapitalizmu nema nikakve veze s društvenim razvojem, blagostanjem zajednice, niti stvaranjem boljeg svijeta. Budućnost tehnologije služi isključivo da najbogatijima osigura bijeg i osobno preživljavanje. Riječ je tek o izoliranju nove kaste milijardera od vrlo realne i prisutne opasnosti Eventa ili Apokalipse. Mogući socijalni nemiri dio su očekivanog scenarija o kojem razmišljaju i za kojeg se pripremaju, dok ga teoretičari društvenih znanosti drže malo vjerojatnim.
 

Jadranka Polović, https://www.geopolitika.news/analize/dr-sc-jadranka-polovic-je-li-marx-bio-u-pravu-2/

Anketa

Podržavate li braniteljski prosvjed u Vukovaru 13. listopada 2018.

Utorak, 25/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 860 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević