Get Adobe Flash player
Opasno traćenje vremena

Opasno traćenje vremena

EU ciljano ispražnjava Hrvatsku za naseljavanje...

Podržali Istanbulsku, podržavaju i

Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

Popis HDZ-ovaca koji podržavaju »Globalni sažeti dogovor za sigurna...

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Hrvatski sabor najodgovorniji za stanje u...

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Ne ostaju i ne opstaju najjači, nego...

Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

Suspendiran zbog ljubakanja sa studenticama, a na ispitima pita studente u...

  • Opasno traćenje vremena

    Opasno traćenje vremena

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:41
  • Podržali Istanbulsku, podržavaju i

    Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 15:48
  • Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    srijeda, 14. studenoga 2018. 08:38
  • Političko preživljavanje političkih zvijezda

    Političko preživljavanje političkih zvijezda

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:34
  • Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

    Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

    utorak, 20. studenoga 2018. 13:04

Člana HNS-a pomilovao je Stpe Mesić!

 
 
»"Lakše je biti mrtav, nego sve ovo proživljavati!"
20. veljače 2002. 
DUBROVNIK - Pred Vijećem dubrovačkog Županijskog suda, kojem predsjeda sudac Gašpar Lujak, jučer je počelo suđenje pritvorenom Zlatku Miliću (36) iz Dubrovnika, direktoru Zaštitarske tvrtke "Delta", optuženom za ubojstva brata svoje bivše supruge i džudo reprezentativca Nike Rustana (24) iz Dubrovnika, lani 21. listopada oko 5 sati na Pilama.
https://dubrovackidnevnik.rtl.hr/datastore/imagestore/single_652x435/single_652x435_1413448574sre_jakAAiO_zemljiAAte1.jpg?v=1413448899
Suđenje je počelo uz jake mjere osiguranja Pravosudne policije i PU dubrovačko-neretvanske. Sudnica i publika detaljno su pregledani, a čak su i mobiteli morali biti spremljeni kod zaštitara tvrtke AKD.
Zamjenik županijskoga državnog odvjetnika Tomislav Carić pročitao je optužnicu kojom se Zlatka Milića tereti za počinjenje kaznenog djela ubojstva te djela u stjecaju, i to dovođenje u opasnost života i imovine, prijetnju, oganičavanje slobode i narušavanje nepovredivosti doma.
- Razumio sam optužnicu i žao mi je zbog događaja, ali ne osjećam se krivim ni po jednoj točki optužnice - izjavio je Zlatko Milić, kojeg brane Veljko Miljević, odvjetnik iz Zagreba, i Srđ Jakšić, odvjetnik iz Dubrovnika.
Suđenje je nastavljeno ispitivanjem svjedoka, Nikove majke i sestre Luce i Pauline Rustan, Marija Brbore, Donalda Begua i Lea Marinovića, u nazočnosti Rustanove i Milićeve obitelji. Tijekom svjedočenja Luce Rustan, među ostalim, rekla je da joj je Milić u njezinoj kući prijeteći oružjem dok je tražio Nika rekao:
- Luce, meni život ništa više ne znači! - a ona je tražila od njega da je ubije, samo da joj ostavi djecu živu. - Lakše je biti mrtav, nego sve ovo e proživljavati - rekla je na kraju sa suzama u očima i teškim uzdasima majka Luce. Nakon svjedočenja Nikove sestre Pauline i Marija Brbore određena ja pauza. No, ispred sudske zgrade mirno je prosvjedovalo tridesetak majki noseći transparent "Niko Rustan je i naš sin", dajući time, kako su rekle, potporu pravdi i zaštiti njihove djece. Prosvjednicima se pridružio i Filip Dimnić iz Dubrovnika, koji je poručio okupljenim majkama da su uz njih i očevi. U jednom trenutku, kad je pokraj njega prolazio Milićev branitelj Srđ Jakšić, Dimnić mu je, u nazočnosti policajaca, glasno rekao:
- Jakšiću tvoju profesiju poštujem, ali sjeti se kad smo u kinu Slobodi gledali film "Nema imena na metku"...
Jakšić je to doživio kao prijetnju ubojstvom, pa se požalio predsjedajućem vijeća kako nije u stanju nastaviti s radom. No, nakon kraće rasprave nije tražio odgodu suđenja jer, kako je rekao, s njim je njegov kolega Miljević. Suđenje će biti nastavljeno 21. veljače.
M. Gojun

https://www.vecernji.hr/vijesti/lakse-je-biti-mrtav-nego-sve-ovo-prozivljavati-710862«

 

»Dvanaest godina zatvora

11. listopada 2002. u 00:00 7prikaza
DUBROVNIK - Vijeće dubrovačkog Županijskog suda jučer je nepravomoćno osudilo aviomehaničara u mirovini Ivu Šeparovića (59) iz Cavtata na dvanaest godina zatvora zbog ubojstva Frane Fioreninija (33) iz Cavtata, 4. srpnja ove godine oko 5.30 sati na cavtatskoj rivi.
Iznoseći svoju obranu Šeparović je rekao kako je oko 4 sata izišao iz kuće s namjerom da otiđe u ribolov, ali je od toga odustao zbog lošeg vremena. Uzeo je nož na preklapanje, konac i gumice te otišao u vrt radi podvezivanja rajčica. Nakon završenog posla vratio se kući i vidio otvorena ulazna vrata. Potom je pogledao prema svojoj barci i vidio u njoj njemu nepoznatog čovjeka kako baca kućicu motora. Došao je do barke te susreo na rivi Ivicu Natrlina, koji se povukao, a u barci je prepoznao Franu. Osim toga, uočio je kako je na barci odvezan sidreni konop.
- Frano je izišao iz barke i rekao mi: "Sad si došao, majmune jedan." Kako nisam reagirao, rekao mi je: "Sad zovi policiju" te me iznenada udario rukom u uho. Od udarca sam odletio oko tri metra unatrag i trenutačno oslijepio. Izvadio sam nož, otvorio oštricu te ispružio ruku ispred sebe kako bih zaustavio daljnji napad, a ne da bih nekoga ubio. Odjednom sam se izgubio i nisam ništa vidio. Kad sam otvorio oči vidio sam neku siluetu i strašno me je boljelo. Poslije sam samo znao da je Frane uboden. Je li on naletio na nož ili sam ga ja ubo, ne znam - ispričao je Šeparović tijek tragičnog događaja.
Nakon toga Šeparović je otišao kući i supruzi Mili rekao što se dogodilo. No, potom je otišao do barke i vezao sidreni konop, nakon čega je došla policija i privela ga u policijsku postaju. Od obitelji Fiorenini molio je oprost.
Tijekom unakrsnog ispitivanja Šeparović je, među ostalim, istaknuo da je zbog gubitka moguće mirovine tri mjeseca prije povlačenja JNA iz Cavtata otišao raditi u Tunis za JAT, za koji je i prije radio, te da nije ni s kim bio u sukobu u Cavtatu i da bi mu zbog nekih stvari mogli dignuti spomenik. Zbog osude za ubojstvo, a ne za prekoračenje nužne obrane, kako je tražio njegov branitelj Srđ Jakšić, odvjetnik iz Dubrovnika, Šeparović ostaje u pritvoru do pravomoćnosti presude.
M. Gojun

https://www.vecernji.hr/vijesti/dvanaest-godina-zatvora-724305«

 
»ODVJETNIK SRĐ JAKŠIĆ 'Prijetili su mi da, ako im ne prodam atraktivno zemljište, da nikad neće postati građevinsko!“
Autor: Maro Marušić Datum objave: 16.10.2014.
Odvjetnik Jakšić u svom vlasništvu ima atraktivne parcele između hotela Neptun i More
Našu priču o zelenim, neizgrađenim površinama, sasvim nasumično, započinjemo na Babinom kuku, na jednom od najatraktivnijih preostalih predjela bez nekretnina. Riječ je o parcelama poviše restorana Levanat, a koje se pružaju od hotela Neptun, pa do hotela More, i gore prema brdu. Te super atraktivne parcele s pogledom na uvalu Lapad i Grebene u vlasništvu su poznatog dubrovačkog odvjetnika Srđa Jakšića, odnosno točnije, njegove obitelji.
U GUP-u Dubrovnika na tom mjestu nije predviđena nikakva gradnja, već se prostor vodi kao zaštićeno zelenilo (oznaka Z). No odvjetnik Jakšić ispričao nam je zanimljivu priču koja je, da je on drugačiji, mogla dovesti do još jednog hotela ili nečeg drugog na tom području.
-Vidjevši da se Dubrovnik turistički razvija sve jače i da cijene nekretnina rastu, početkom ovog stoljeća, došli su mi na vrata važni dubrovački političari i tražili su da im prodam zemlju. Ja sam ih odbio, a ona su mi zaprijetili da, ako im ne prodam zemljište, da nikad neće postati građevinsko – objašnjava nam Jakšić.
Na naše pitanje o kojim je političarima riječ, Jakšić odgovara da ih ne želi imenovati i vaditi stare sjekire, jer su ta vremena odavno prošla. Stoga smo ga pitali zašto nije pristao na prodaju, jer njegova zemlja zasigurno vrijedi milijune, a ovako je, kao zaštićeno zelenilo, skoro neupotrebljivo.
-Ja nisam gladan, imam od čega živjet, i pare me ne interesiraju. Da sam im ja to prodao, oni bi tamo gradili velike hotele, restorane, i boga pitaj koje sve druge objekte... Drugim riječima, zauvijek bi unakazili prirodu. Ja sam pravi Dubrovčanin, osjećam ovaj grad i ne mogu mu to priuštiti. Zato nisam pristao na prodaju – govori odvjetnik koji je postao poznat širom Hrvatske nakon neuspjelog atentata na njega.
 
Potom dodaje kako bi on uredio problem devastacije okoliša.
-Vidite, mi u Dubrovniku i Hrvatskoj imamo problem, jer se u urbanističkim planovima ravnamo s česticama zemlje. Pa kažemo, ova čestica je građevinska, ova je pašnjak, itd. To otvara veliki prostor za manipulaciju, odnosno pretvaranje čestice iz poljoprivrednog u građevinsko zemljište. Umjesto toga, trebali bismo uvesti stupanj izgrađenosti na nekom području. Primjerice, uzmimo da se na Petki može izgraditi pet posto. Onda netko mora kupiti jako puno zemljišta da bi na njemu izgradio omalenu kuću. Ona se, kad bi se koristio takav stupanj izgrađenosti, uopće ne bi vidjela i ne bi unakazila okoliš, razumijete? – objašnjava Jakšić.
Zanimljivo kad već spominje čestice, da Put kardinala Stepinca koji se probio preko njegova zemljišta nikad nije upisan kao društveno vlasništvo. Točnije rečeno, ulica Stepinca na tom je području i dalje je u vlasništvu obitelji Jakšić. Za probijanje ceste njegova obitelj je dobila malu naknadu, ali to njegovom ocu nije smetalo, jer je htio da Dubrovčani dobiju put. Slična je situacija i s cestom prema hotelu Dubrovnik Palace koja je također bila u vlasništvu obitelji Jakšić. Također dobar dio Petke se i danas nalazi u vlasništvu njegove obitelji. Pitali smo odvjetnika odakle njegovoj obitelji toliko zemlje?
-Moji preci potječu od stare dubrovačke obitelji iz 17. stoljeća. Nisu bili plemići, već pučani, a bavili su se pomorstvom. Novac su ulagali u zemljišta. Na našim parcelama po Petki u ono su se vrijeme bavili poljoprivredom. Bilo je tamo popriličan broj vinograda – otkriva Jakšić.
Ima on još zemlje na Babinom kuku, točnije oko hotela More i parcela koje je kupila firma koja je bila u vlasništvu Krešimira Milanovića, brata premijera Zorana Milanovića. Milanović je kupio zemljište od potomaka tajnog agenta Duška Popova, čovjeka po kojem je nastao lik Jamesa Bonda.
Dio 'zelenih' parcela na ovom atraktivnom djelu Babinog kuka je i u vlasništvu Grada Dubrovnika koji je na tom mjestu kanio graditi braniteljske stanove, ali je projekt na kraju propao. Zanimljivo da s ove strane poluotoka Babin kuk, prema uvali Lapad, Valamar grupa nema parcela u svom vlasništvu.
(nastavlja se)

https://dubrovackidnevnik.rtl.hr/vijesti/grad/odvjetnik-srd-jaksic-prijetili-su-mi-da-ako-im-ne-prodam-atraktivno-zemljiste-da-nikad-nece-postat-gradevinsko«

Mala priča o apsurdima s 'eko-dizajnom'

 
 
Od početka rujna ukida se prodaja halogenih žarulja u EU, a od 2020. više možda neće biti niti volframovih žarulja za scenske reflektore. Ostajemo polako i bez plinskih turbo-bojlera i rezervnih dijelova za njih jer industrija nas sili da kupujemo učinkovitije i znatno skuplje proizvode, što nerijetko donosi velike i nepredviđene troškove. To su male čari Europske unije...
http://images.energetika-net.com/media/article_images/big/brain-light-bulb-1-20120906132544286.jpg
Nakon što su gotovo 60 godina osvjetljivale naše domove i ulice, od početka rujna na području Europske unije zabranjuje se prodaja halogenih žarulja. Postojeće zalihe mogu se rasprodati, ali daljnje prodaje na teritoriju EU neće biti. Najnoviji je to doprinos većoj energetskoj učinkovitosti, jer svega pet posto njihove energije otpada na proizvodnju svjetlosti, a 95 % na toplinu. Svaki korak naprijed ima i svoje naličje, a ono nije uvijek na ruku potrošačima, dapače. S novotarijama oko rasvjete suočavamo se od 2011., a građani i industrija su se na njih dobro adaptirali, ali neki sektori, npr. kultura, našli su se u problemu. Tu vrijedi spomenuti i zabrinjavajuće posljedice nekih drugih europskih odredbi o eko-dizajnu koje se dotiču drugih aspekata energetike, s čime će biti dosta poteškoća, kao što su plinski turbo-bojleri i rezervni dijelovi za njih, kojih uskoro neće biti. Krenimo redom. 
 
Još 2008. EU je odredio postupnu zabranu žarulja sa žarnom niti (tzv. volframove žarulje), a godinu dana kasnije donesena je i odluka o ukidanju proizvodnje halogenki od 2011. Klasične žarulje sa žarnom niti ostale su u upotrebi u kulturi, jer je još 2008. ocijenjeno da daju najbolje svjetlo na sceni. Tu je uskoro trebao nastupiti problem jer je EK odlučila da se od rujna 2020. više se neće moći kupiti zamjenske žarulje za scenske reflektore za kazališta, film i TV. Naime, scenski reflektori s klasičnim žaruljama ne mogu primiti LED žarulje, a cijena složenijih reflektora s LED žaruljama može iznositi i više tisuća eura. Uz to, neki će osim nabave novih reflektora morati izvesti i nove instalacije. Manje ustanove u kulturi diljem EU-a takav trošak ne bi podnijele, jer samo za Hrvatsku riječ je o ulaganjima od nekoliko desetaka milijuna eura, koja nisu nigdje planirana! Za usporedbu, Ministarstvo kulture je za sve programe profesionalnih kazališta u Hrvatskoj ove godine iz proračuna izdvojilo oko 3,1 milijun eura. A gdje su još televizijske kuće, film, brojne koncertne i druge komercijalne dvorane s reflektorima za rasvjetu scene…. Stručnjaci za oblikovanje rasvjete tvrde da LED rasvjeta, koja se pokazala izvrsnom u kućanstvu i poslovnim prostorima, jednostavno nema potrebnu kvalitetu svjetla i negativno utječe na doživljaj boje kostima ili scenografije pa tako i cjelokupne predstave. Za ovaj problem nema lakog rješenja a Europska komisija na višegodišnju veliku zabrinutost kulturnjaka odgovorila je sljedeće: nitko ne zabranjuje volframovu rasvjetu na sceni, slobodno je koristite, ali od 2020. na tržištu EU-a više neće biti zamjenskih žarulja, pa ni za industriju zabave! U međuvremenu je lobistički pritisak rastao pa je u kolovozu ove godine predloženo da do daljenjaga volframove žarulje i halogenke  ostaju u upotrebi u scenskoj rasvjeti. Taj prijedlog EK tek treba usvojiti, ali kultura u obećanju sad ipak lakše diše. 
 
Sličan slučaj kao ovaj s volframovim žaruljama također datira iz 2009., odnosno 2013. kada je određeno da se na EU tržištu od 2015. više ne mogu prodavati plinski kotlovi koji nisu u kondenzacijskoj izvedbi. Problem je u tome što se običan turbo-bojler u Hrvatskoj više ne može lagano nabaviti, jer su u međuvremenu zalihe uglavnom iscrpljene, a plinoinstalater riskira jer ako i ugradi bojler nabavljen npr. iz Bosne i Hercegovine jer ga nije kupio u Hrvatskoj, za njega ne može dati garanciju. Da ne spominjemo činjenicu da za ugradnju kondenzacijskog bojlera treba napraviti skupu rekonstrukciju dimnjaka, za što građani i stambene zgrade uglavnom nemaju novaca. Hrvatska je u ovom slučaju u nepovoljnom položaju jer velik broj građana ima turbo bojlere, za razliku od većine država EU-a gdje su oni prije iznimka nego pravilo. 
 
To još nije zadnje slovo kad je riječ o plinskim bojlerima – od 2020. proizvođačima plinskih kotlova više neće biti dopušteno isporučivati niskoučinkovite cirkulacijske crpke kao rezervni dio za njih, već nove visokoučinkovite crpke koje u 90% slučajeva ne stanu u postojeće bojlere. Dakle, trebat će kupiti novi plinski bojler! Pogađate – kondenzacijski. To se zove šah-mat! Manjak rezervnih dijelova tako će polako i sigurno s tržišta eliminirati svu onu energetski neučinkovitu opremu koju eurokrati uzmu 'na zub', bilo da je riječ o turbo-bojlerima ili volframovim žaruljama. Čarobna riječ je „eko-dizajn“ – stvaranje proizvoda koji su superiorniji, okolišno i energetski prihvatljiviji, ali ujedno stvaraju nova radna mjesta u bogatijim, industrijski razvijenim članicama Unije koje stvaraju pravila kojih se drugi trebaju pridržavati. Pa koliko košta da košta! Narod nađe načina da doskoči takvom problemu – sudbina nam je da po toplomjere sa živom (koje su zamijenili lošiji, s alkoholom), putujemo u Bosnu i Hercegovinu, kao i po turbo-bojlere. Problem rasvjete u kulturi će se izgleda srećom pozitivno riješiti. Ipak, budućnost s direktivama o eko dizajnu nije svijetla, samo treba čekati da se Bruxelles pokrene, sve u interesu industrijskih lobija, a pod egidom uštede energije i manjeg ugljičnog otiska. Velike riječi za viši cilj, pomalo ironično iz perspektive malog čovjeka.
 

Nina Domazet, www.energetika-net.com

Želim da Hrvatska bude u skupini zemalja koje imaju fuzijsku tehnologiju

 
 
Hrvatska je uz Španjolsku jedina država u EU-u zainteresirana 'udomiti' DONES, uređaj ključan za testiranje materijala i opreme za fuzijsku elektranu DEMO. DONES će se graditi u Granadi, no hrvatska znanstvena zajednica i tvrtke mogle bi raditi robote za remont dijelova izloženih zračenju te digitalizaciju podataka i sustav isparavanja litija. Odličnu perspektivu Hrvatske u tom projektu tek treba popratiti odluka Vlade da 'uskoči' s manjim dijelom sredstava iz strukturnih fondova, a o tom revolucionarnom projektu govori dr. sc. Tonči Tadić, voditelj Hrvatske fuzijske istraživačke jedinice na Zavodu za eksperimentalnu fiziku, Instituta Ruđera Boškovića u Zagrebu.
http://images.energetika-net.com/media/articles/razgovori/tonci_tadic-4.jpg
• Koordinator ste CRU-a i jedan ste od vodećih ljudi u projektu DONES, uređaja za razvoj fuzije, koji je ključan za gradnju DEMO-a, prve fuzijske elektrane. Možete li pojasniti što je DONES i o kakvom je projektu riječ?
- DONES je uređaj ključan za testiranje materijala i opreme za fuzijsku elektranu DEMO, kako bismo pripremili komponente izdržljive na ekstremne uvjete zračenja u elektrani DEMO. ITER je fuzijski reaktor, nužan da se na industrijskoj skali dobije kontrolirana fuzija s oko deset puta više dobivene fuzijske snage u odnosu na snagu uloženu u grijanje plazme. Komercijalna fuzijska elektrana bit će jeftinija i jednostavnija, a ovdje na ITER-u sve treba isprobati: grijanje i kontrolu plazme, proizvodnju fuzijskog goriva, mjerne sustave itd. i zato je sve skuplje, odnosno zato je ITER vrijedan 15 milijardi eura. Npr. sama vakuumska posuda ITER-a od 800 m3 bit će teška je 6.500 tona, dakle teža od Eiffelovog tornja. ITER je toliko velik jer je za dobivanje tzv. goruće plazme nužno zadovoljiti Lawsonov kriterij. Ono što je kod nuklearne bombe kritična masa, to je kod fuzije Lawsonov kriterij: dovoljno veliki volumen plina deuterija i tricija, dovoljno dugo zadržavanje u vrlo jakom magnetskom polju, jako visoka temperatura – 150 milijuna stupnjeva, 10 puta više nego u centru Sunca. ITER bi trebao proraditi do 2025., a 2035. se očekuje dobivanje „goruće plazme“. No čak i ako ITER uspije - a mi se nadamo da hoće - jer bi to bila doista prekretnica u energetskoj povijesti čovječanstva, sam ITER ne će biti dovoljan za gradnju fuzijske elektrane DEMO. Naime ITER će raditi u kratkim pulsevima od po 20 - 30 minuta, razvijajući fuzijsku snagu od 500 MW, uz pauze od par sati za analizu podataka. Na kraju radnog vijeka fuzijski reaktor ITER-a će imati manje oštećenje materijala nego nuklearni reaktor elektrane u Krškom. No fuzijska elektrana DEMO bi trebala raditi neprekidno, punom snagom od 2500 MW. Oštećenja materijala fuzijskog reaktora u DEMO-u će biti veća, doslovno onakva kao da ste na površni Sunca. Oko 2035. bi trebala početi gradnja fuzijske elektrane DEMO, tj. do tada bi DONES trebao uvelike raditi i davati potrebne informacije o materijalima nužnim za DEMO. DONES je u biti akcelerator velike snage snopa iona od čak 5 MW, dosad neviđeno velike gustoće struje iona deuterija. Taj moćni snop iona deuterija udara u slap tekućeg metala litija i proizvodi usmjereno zračenje neutrona kojim se unutar bunkera sa stijenkama od 4 m debljine testiraju uzorci fuzijskih materijala ili druga fuzijska oprema. Iako je cijena DONES-a od 550 miljuna EUR mala u usporedbi s cijenom ITER-a od preko 15 milijardi EUR, ponavljam, bez njega nema elektrane DEMO. DONES će graditi europska agencija za fuziju „Fuzija za Energiju“ (F4E), u suradnji sa Španjolskom i Hrvatskom, te Japanom, ali naravno i drugim zemljama iz EU koje nam se budu htjele priključiti.
 
• O čemu konkretno trenutno ovisi DONES-ova realizacija i kada će se znati nešto više?
- Hrvatska je kroz članstvo u EU i Euratomu uključena u projekt ITER. Znanstveni dio za ITER, DEMO i DONES priprema konzorcij EUROfusion, čiji je su-osnivač Institut Ruđer Bošković. Samu gradnju ITER-a realizira spomenuta europska agencija za fuziju F4E. Zapravo EU financira oko 45% troška ITER-a, a ostalo daju SAD, Rusija, Kina, Indija, Koreja i Japan. Realizacija DONES-a je na dobrom tragu. Na poziv europske agencije za fuziju „Fuzija za energiju“ javile su se uz Hrvatsku, još i Poljska i Španjolska nudeći svoje lokacije. Poljska je kasnije odustala od utrke, dok su se Hrvatska i Španjolska dogovorile o lokaciji za DONES: zemlja čija je lokacija bolja, prema ocjeni Radne skupine F4E, dobiva DONES, a druga joj postaje strateški partner s rezervnom lokacijom. O tome su sklopljeni i posebni Memorandumi o razumijevanju između ministarstva znanosti Hrvatske i Španjolske 20. lipnja 2018., te još ranije između vodećih instituta IRB-a i CIEMAT-a. EU dakle ima čak dvije lokacije na raspolaganju, te tandem od dvije zemlje-članice koje su odlučne sagraditi DONES. Manje-više je jasna financijska konstrukcija za DONES. Španjolska bi kao domaćin trebala dati 50 % sredstava za DONES koristeći strukturne fondove EU. Oko 25 % bi terbala dati F4E, a ostatak bi dala Hrvatska – opet iz strukturnih fondova EU, ali i druge članice EU, te naravno Japan. Dizajn DONES-a razrađuje se do detalja u okviru konzorcija EUROfusion među čijim su osnivačima IRB i CIEMAT.
 
• DONES je posebno važan za realizaciju fuzijske elektrane, čija važnost pak nadilazi granice EU a situacija među zainteresiranima za iskorištavanje fuzije pomalo je komplicirana. Kako se to očituje?
- DONES je potvrđen kao strateški važan uređaj za fuzijski program EU, jer je posebno naglašen u fuzijskoj strategiji EU ili „Fusion Roadmapu“. Pored toga, DONES je uvršten u roadmap za ESFRI – europskog foruma za stratešku znanstvenu infrastrukturu kao znanstveni uređaj strateški važan za EU i „španjolsko-hrvatska inicijativa“. To je prvi ESFRI uređaj u kojem je Hrvatska ključni partner i prvi ESFRI uređaj kojeg će financirati Euratom. Na kraju, o DONES-u se pozitivno očitovalo i Europsko vijeće za znanost, kojeg čine ministri znanosti EU. No još se čeka odluka Europske komisije i njene Uprave za energetiku DG ENER. Oni iskazuju bojazni da bi gradnja DONES-a u EU mogla narušiti odnose s Japanom. Naime Japan je, kao kompenzaciju za to da se ITER ne gradi u Japanu nego u Francuskoj, dobio od EU svu pomoć za gradnju IFMIF-a, odnosno japanske verzije DONES-a. No budući da IFMIF-AFNS u Japanu kasni, a to kašnjenje može zakočiti DEMO, EU je još krajem 2013. donijela odluku da joj treba vlastiti uređaj tog tipa tj. DONES. Nije tu ništa sporno, samo je to trebalo iskomunicirati s Japancima, a ne cijelo vrijeme šutjeti. Ako još i DONES bude kasnio, možda ćemo trebati i tri takva uređaja. To sam i rekao Japancima u Rokkashou u sjedištu IFMIF-a u listopadu 2016. Iz svih mojih kontakata s Japancima, iz svih razgovora koje su naši španjolski prijateji vodili s njima jasno je da Japanci jedino ne žele biti ostavljeni i izolirani, nego žele novo partnerstvo u fuziji s EU. Ujedno nemaju ništa protiv da mi krenemo prvi s gradnjom DONES-a, samo da su i oni u igri. Zato ne razumijem DG ENER i takvu pregovaračku strategiju šutnje i izbjegavanja teme o DONES-u, jer tek to kod Japanaca rađa svakakve sumnje! Ujedno treba biti jasan i u vezi strahova da će DONES ugroziti ITER. To je bez osnova jer DONES košta zanemarivo u odnosu na ITER, a Europska komisija tj. F4E kod DONES-a financira samo 25% uređaja.
 
• Na tom projektu Institut Ruđer Bošković surađuje sa španjolskim institutom CIEMAT, a postoji potencijal da DONES bude građen u Hrvatskoj. Kako procjenjujete šanse da se taj projekt realizira ovdje te što konkretno donosi zemlji u kojoj će biti izveden?
- Složili smo se da će DONES ipak biti u španjolskoj Granadi, jer imaju lokaciju koja omogućava bržu realizaciju uređaja. Na kraju, iako je Radna skupina F4E procijenila da i naša i španjolska lokacija zadovoljavaju uvjete, zaključili su i da je lokacija u Granadi građevinski uređen i neuseljen tehnološki park, dok je kod nas to komad šume, te da nam treba nekoliko godina i par milijuna eura da ga privedemo svrsi. Memorandum kojeg smo sklopili s njima govori da će se DONES graditi u Hrvatskoj ako se „iz tehničkih razloga ne može realizirati u Granadi“, no mislim da je to malo vjerojatno. Osim toga, uzmite u obzir sve probleme na koje bismo naišli u Hrvatskoj. Pri tome mislim na paranoju javnosti u vezi zračenja, iako je kod DONES-a svo zadržano unutar samog uređaja i nema zračenja kad uređaj ne radi. To nije reaktor nego akcelerator, ali sve to je uzalud objašnjavati u Hrvatskoj, jer kod nas dramatično pada razina znanstvene i tehničke kulture. Benefiti dobivanja uređaja su veliki. Najprije financijski, jer se zapošljava 400 ljudi na 10 godina tijekom gradnje, a oko 70 tijekom 30 godina rada, uz velik broj domaćih tvrtki koje grade zgrade za uređaj ili njegove komponente, ili pak daju usluge održavanja. Tu je i pitanje smještaja zaposlenika, nabave i opskrbe, simpozija i sl. Za hladni pogon DONES-a bi se iz proračuna EU dobivalo godišnje 50 milijuna eura, od čega polovica ide na troškove električne energije, jer DONES dok radi vuče iz mreže 70 MW snage. Ostalo ide na nabavu opreme i usluga. Dakle, u županiju gdje se sagradi tijekom 40 godina uđe oko dvije milijarde eura, od čega lijepi dio ostane u samoj županiji. I na sve to ide PDV, porez na dohodak itd. No budite sigurni da bi, unatoč svemu tome, DONES kod nas imao brojne probleme u realizaciji. Nema tako dobrog projekta kojeg Hrvatska ne može zeznuti!
 
• Čak i ako Hrvatska ne „udomi“ DONES, ostajemo strateški partner s rezervnom lokacijom a hrvatski znanstvenici i industrija bit će uključeni u njegovu realizaciju, kao i u projektu ITER. Što bi mogao biti naš doprinos, u čemu su naši znanstvenici i industrija jaki, a što će biti doprinos drugih zemalja?
- DONES znači prototipni akcelerator izuzetno velike snage snopa iona, slap tekućeg metala, gomile senzora i elektronike otporne na nemoguće uvjete, robotika za remont dijelova, fuzijska oprema i materijali. Kao strateški partner možemo birati što ćemo od toga sagraditi tu u Hrvatskoj s našim kompanijama, testirati tu kod nas, i posuditi Španjolcima na 50 godina. Zasad smo se dogovorili da mi preuzimamo izradu daljinski upravljanih robota za remont dijelova DONES-a izloženih zračenju i izradu sustava za opažanja raspršenih iona – to su detektori na bazi umjetnih dijamanata, a to je važno jer je snop iona vrlo jak pa čak i njegov mali raspršeni dio može oštetiti stroj. Nadalje osmislili bismo i proveli digitalizaciju i umrežavanje podataka sa svih mjernih sustava u području udara iona u slap litija, što je bitno za stabilnost rada stroja. I na kraju, napravili bismo sustav za mjerenje isparavanja litija, koji može oštetiti stroj. Sve bi bilo testirano na posebnoj šest metara dugoj eksperimentalnoj liniji u Akceleratorskom centru IRB, a zatim preneseno u Granadu. Dogovorili smo sa Španjolcima da ni mi ni oni ne preuzimamo previše poslova, tako da ostavimo mjesta i za druge koji sudjeluju u dizajnu DONES-a: Poljake, Talijane, Francuze, Nijemce, Engleze, Belgijce, Mađare i Litvance. Ukratko, kada 2035. počne gradnja fuzijske elektrane DEMO zemlje će se dijeliti na dvije skupine: na one koje imaju fuzijsku tehnologiju i na one koje ju nemaju. Ja želim da Hrvatska bude u ovoj prvoj skupini. Zato smo se i kandidirali za smještaj DONES-a, da bismo razvijali fuzijsku tehnologiju. Nadalje, Memorandum sa Španjolcima predviđa umrežavanje naših i španjolskih kompanija na DONES-u i drugim velikim znanstvenim projektima.
 
• Koji su idući koraci u gradnji DONES-a? O čemu ovisi financiranje našeg udjela DONES-a?
- Španjolci i mi želimo započeti gradnju krajem 2020. ili početkom 2021. tako da bi DONES započeo testiranja materijala za DEMO krajem 2020-ih, jer prema našim, ali i japanskim, procjenama za njegovu gradnju treba osma do deset godina. Prema sadašnjem hodogramu CIEMAT i IRB trebaju do siječnja 2019. napisati kostur projekta. Zatim dobivamo sredstva iz EU – oko četiri milijuna eura da oformimo projektni tim u obje zemlje i da do kraja 2020. imamo završen koncept projekta sa svom potrebnom papirologijom, uključivši tu skoro cijeli tehnički dizajn uređaja, ali i potpise nadležnih ministarstava u svim članicama projekta DONES da su spremni financirati svoj dio ili iz EU fondova ili iz svog proračuna. Kako sam rekao, računamo da ćemo u projekt privući još zemalja kao partnere. Onda kreće sama gradnja na terenu, izrada komponenti i montaža. Financiranje našeg udjela ovisi o volji Vlade RH. Naime, svaka zamlja članica na projektu mora pristati da će jedan mali dio strukturnih fondova EU koji su joj na raspolaganju preusmjeriti u gradnju svojeg udjela DONES-a.
 
• Problem nisu znanstvenici, nego hrvatska birokracija. I za kraj, kako bi komentirali hrvatske sposobnosti privlačenje europskih sredstava za istraživačke projekte u Hrvatskoj?
- Osnovni problem nisu hrvatski znanstvenici. Ne nedostaje nam ideja, niti volje za pisanje projekata. Ali nas oblije hladan znoj kad znamo da ćemo se godinama morati boriti sa Središnjom Agencijom za Financiranje i Ugovaranje – SAFU, koja se često puta ponaša bezobzirnije prema hrvatskim znanstvenicima nego što bi se ponašao itko u Bruxellesu. A glavni je argument da „to tako traži Bruxelles“. I onda se čude zašto nema prijavljenih projekata.
 
• Koliko je Europa daleko odmakla u projektu gradnje ITER-a i DEMO-a, a gdje su druge zemlje s alternativnim projektima za DEMO (Japan, Koreja, Kina)?
- Europska unija je odlučila biti vodeća u svijetu u razvoju fuzije. Hrvatska je dio EU i to je dobro, jer kao članica EU sudjelujemo u razvoju ITER-a i DEMO-a. Ta vodeća uloga EU ogleda se u provm redu u činjenici da je EU domaćin ITER-a, koji se gradi u Cadaracheu u Francuskoj, te da EU pokriva 45% troškova ITER-a ili oko 7,5 milijardi eura u razdoblju od 2006. do 2026. Pored toga, EU je prva izradila svoj Fusion Roadmap, još 2013., odnosno ima vrlo jasnu strategiju kako doći do fuzijske elektrane. Konzorcij EUROfusion, čiji su-osnivač je i naš IRB, vodi fuzijska istraživanja za potrebe EU, u koja se ulaže više od 170 milijuna eura godišnje iz proračuna EU i zemalja-članica EU. Fusion Roadmap ovih dana ima svoj redizajn, s novim rokovima za ITER i DEMO. Kako sam već rekao, cilj nam je da 2035. počne gradnja fuzijske elektrane DEMO, koja bi bila na mreži oko 2050. Cilj je ujedno da DEMO bude čim više temeljen na prokušanim tehnologijama i da bude isplativ, odnosno po cijeni kWh sličan nuklearnoj elektrani. Japan, Koreja i Kina imaju vlastite planove. Kina želi imati brzo svoj DEMO, Koreja planira skori DEMO I – kao prototip, a nakon njega DEMO II kao komercijalnu elektranu a Japan želi svoj DEMO tek iza 2050. i to kao doista high-tech uređaj. Ne znam što planiraju Rusija, SAD i Indija, ali sve ovisi o uspjehu ITER-a i DONES-a.
 

Nina Domazet

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Srijeda, 21/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1150 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević