Ističe ugovor o tranzitu ruskog plina kroz Ukrajinu

 
 
Europsku uniju sve jače trese „plinska groznica“. Naime, približava se zima ali, još važnije, i 31. prosinca – datum s kojim završava dugoročni energetski ugovor između Rusije i Ukrajine o tranzitu ruskog plina na europsko tržište, a da na vidiku još uvijek nema konkretnijeg nacrta o uvjetima njegovog produljenja (što je gotovo nemoguća opcija) ili potpisivanja nekog novog dugoročnog sporazuma s Kijevom (što je slaba opcija). Rusija, inače, osigurava oko 33% ukupnih EU potreba za plinom.U tim i takvim okolnostima, iz Moskve, konkretno od ruskog plinskog diva Gazproma i njegovog čelnika Alekseja Millera stižu novi prijedlozi ali i uvjeti. Tako je u petak, 18. listopada, Miller upoznao Ukrajinu i EU s nužnošću potpunog riješenja svih dosadašnjih sudskih sporova pokrenutih s ukrajinske strane u odnosu na tu rusku tvrtku prije eventualnog sklapanja novog sporazuma s Kijevom.
https://www.icis.com/assets/getasset-890295.jpg
Također je naglasio važnost potpisivanja ugovora o direktnim isporukama plina Ukrajini prije sklapanja ugovora o njegovom tranzitu u EU. U takvim uvjetima (direktnom izvozu) cijena plina za konačnog potrošača u Ukrajini bila bi i do 20% manja u odnosu na sadašnju, izjavio je Miller u razgovoru s ruskim premijerom Dmitrijem Medvjedjevim. Međutim, kazao je dalje Miller, Ukrajina mora dati jasan odgovor hoće li ona kupovati ruski plin i hoće li ga kupovati u velikim ili malim količinama te naglasio kako će Gazpromove isporuke „biti značajno jeftinije nego ukrajinski revers plina iz Srednje Europe“ (nakon velike krize između Moskve i Kijeva 2014. g. Ukrajina je uglavnom preko Slovačke reversom dobivala taj isti ruski plin namijenjen europskom tržištu, naravno, po većim cijenama jer Slovačka to ne može raditi besplatno). Takav je odgovor Gazpromu nužan kako bi mogao odrediti kolike je plinovodne kapacitete potrebno osigurati za Ukrajinu tj. koliko će plina ostati na raspolaganju za tranzit na europsko tržište. Prošli tjedan održane su nove konzultacije između EU, Rusije i Ukrajine u Bruxellesu, bez objave o nekim važnijim pomacima.
 
Ruski plinovod „Turski tok“ uskoro počinje s radom
 
Istodobno, ruski Gazprom je 18. listopada počeo s ubrizgavanjem prirodnog plina u prvu cijev novog plinovoda „Turski tok“ (izgrađen je po dnu Crnog mora na do sada u svijetu najvećim dubinama – cijevi su polagane na dubinu i do 2,2 kilometra) koja je namijenjena turskom tržištu. Druga cijev, koja je također izgrađena i protezat će se do tursko-bugarske granice, namijenjena je za potrebe tržišta Jugo-istočne i Srednje Europe ali njezino stavljanje u operativni pogon ovisit će prije svega o političkim odlukama konkretnih europskih država koje na plin iz toga plinovoda aktivno računaju, ali još i više i o dozvolama središnjeg EU regulatora u Bruxellesu. Za sada se radi o Bugarskoj, Srbiji, Mađarskoj, moguće BiH ili barem Republici Srpskoj, s mogućnošću priključenja i drugih država, a spomenute zemlje u tu su svrhu počele s proširenjem svojih plinovodnih kapaciteta.  Inače, operator tog plinovoda je tvrtka South Stream Transport B. V. (SST) – u 100-postotnom vlasništvu Gazproma, koja navodi kako će plinovod „Turski tok“ (prva cijev, za Tursku) biti službeno pušten u pogon s 1. siječnja 2020. godine tj. za nešto više od dva mjeseca, što je u skladu s predviđenim rokovima. Ukoliko i kada ruski plin tim plinovodom počne stizati i na teritorij EU to će automatski povećati geopolitičku i geoenergetsku važnost i same Turske preko čijeg bi se teritorija odvijale te isporuke i čime bi Turska ostvarila ono što već dugo planira – postati najvažniji energetski hub u ovom dijelu svijeta. Podsjećam kako njezinim teritorijem već prolazi i najvažniji dio plinovoda TANAP kojim će azerbajdžanski plin stizati u Grčku, Italiju i dalje u Europu kao dio ambicioznog europskog energetskog projekta Južni plinski koridor, namijenjenog povećanju diversifikacije europske opskrbe „plavim energentom“. To je, zapravo, negativna posljedica gluposti Bruxellesa kada je 2014. (dijelom pod pritiskom tadašnje Obamine administracije ali još više i zbog vlastitog glumljenja samostalnog geopolitičkog i energetskog igrača koji je u stanju Moskvu prinuditi na bitne geopolitičke ustupke) nasilno prekinuo već ugovoreni pa čak i započeti projekt izgradnje plinovoda „Južni tok“ (South Stream) u Bugarskoj, koji bi kroz Crno more povezivao Rusiju i Bugarsku i dalje u EU bez bilo čijeg (u ovom slučaju turskog) posredništva. Na žalost bahatost i politička kratkovidnost često imaju teške pa i katastrofalne posljedice. Tako bi sada Bruxelles, ako bi želio dodatne količine jeftinijeg ruskog plina (a navedene države EU-a ga žele) pored još postojećeg tranzita kroz Ukrajinu i plinovoda „Sjeverni tok“ (a uskoro, vjerojatno i „Sjeverni tok 2“) morao isti dobivati preko teritorija treće države – Turske – s kojom ionako desetljećima ima vrlo složene političke odnose. Na taj način automatski slabi i svoje pozicije prema Ankari u nekim mogućim varijantama i okolnostima koje se mogu ali i ne moraju dogoditi.
 
Bugarska spremna za plin iz „Turskog toka“ – kredite daju banke iz EU i SAD-a!
 
Prošli je tjedan bugarska vlada izjavila kako je u toj zemlji završena 1. faza proširenja plinovoda „Balkanski tok“ (njime se ruski plin u Rumunjsku i Bugarsku doprema preko Ukrajine). Izgrađena je mjerna postaja i 11-kilometarski plinovod od turske granice do spoja s postojećim bugarskim plinovodnim sustavom. Na taj će se način umjesto kroz plinovod koji stiže iz Ukrajine ruski plin Bugarskoj i Rumunjskoj od iduće godine isporučivati kroz plinovod „Turski tok“. Turska još samo treba izgraditi svoj dio spoja „Turskog toka“ do granice s Bugarskom, za što je obvezu preuzela turska državna energetska tvrtka BOTAŞ. Svečanosti otvaranja spomenute dionice u Bugarskoj nazočili su premijer Bojko Borisov i ključni članovi bugarske vlade i parlamenta, zamjenik ministra energetike Saudijske Arabije, ruski veleposlanik u Sofiji, predstavnik mađarske vlade i td. Nazočnost saudijskog političara vezana je uz činjenicu da će izgradnju glavne dionice od bugarskog plinovodnog sustava do granice sa Srbijom obavljati saudijski konzorcij „Arcad“ koji je već počeo radove. Ruski plin tim bi se plinovodom u Srbiju i dalje u EU trebao početi isporučivati sredinom iduće godine. Štoviše, Gazprom će tada svoj plin, osim Bugarskoj, postojećim „Balkanskim plinovodom“ isporučivati i Rumunjskoj ali više ne kroz Ukrajinu, već Tursku i Bugarsku.
 
Plinovod „Turski tok“ ima kapacitet 15,75 milijardi m3 plina godišnje kroz svaku od dvije izgrađene cijevi. Trenutačno traju završni radovi na prijemnom terminalu pomorskog dijela toga plinovoda na europskom dijelu turskog teritorija, a turski partner u tom Gazpromovom projektu – BOTAŞ – paralelno izvodi radove i na izgradnji spojnog plinovoda od prijemnog terminala do turske plinovodne mreže, ali i kopnenu dionicu do granice s Bugarskom.
I možda najzanimljivije u toj priči je, da je prošloga tjedna u Sofiji objavljeno kako će za proširenje plinovoda „Balkanski tok“, koji će biti produžetak „Turskog toka“, kredite dati banke iz SAD-a i EU. Radi se o 200 milijuna eura. Jedna od banaka je Citibank Europe, koja je podružnica jedne od najjačih američkih financijskih korporacija Citigroup, kao i UniCredit Bulbank, te jedna od najvećih svjetskih financijskih grupa ING Bank, kao i Međunarodna banka za gospodarsku suradnju. Toliko o ruskom izbacivanju s europskog energetskog tržišta.
 
Važnost LNG plina i NATO-ova zabrinutost zbog eventualnih američkih sankcija
 
A kako ne bismo zaboravili i priču oko ukapljenog plina, s obzirom da se  i Hrvatska u nju planira aktivno uključiti izgradnjom LNG terminala u Omišlju (o tome se, nakon početnog zamaha, iz nekog razloga sve manje javno govori), donosimo zanimljivu vijest iz Velike Britanije. Naime, u prvih šest mjeseci ove godine ta je zemlja značajno smanjila uvoz prirodnog plina kroz postojeće plinovode, a povećala uvoz ukapljenog (LNG) plina. Podaci su to iz Poslovnog odjela za energetsku i industrijsku strategiju britanske vlade, objavljeni u izvješću o uvozu plina u prvom polugodištu 2019. godine. Prema njima, smanjenje uvoza plina kroz plinovode obrazlaže se njihovim planiranim remontom. Tako se uvoz plina iz Belgije smanjio za 90%, iz Nizozemske za 38%, a iz Norveške za 18%. Ukupno je uvoz plina kroz plinovode smanjen s 25,9 milijardi m3 na 18,5 milijardi m3 plina u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Taj je manjak kompenziran rastom uvoza LNG plina. Katar je ostao na prvom mjestu dobavljača LNG-a u Veliku Britaniju, i na njega se odnosi 59% ukupnog uvoza u prvom polugodištu 2019.g. ili 5,9 milijardi m3 plina, a radi se o rastu od 4 puta u odnosu na godinu ranije.
 
Međutim, prema dinamici rasta izvoza LNG-a u Veliku Britaniju prvo mjesto je zauzela Rusija sa svojim „zlim“ plinom, kako se u SAD-u često naziva ruski, za razliku od američkog „plina slobode“, kako se ovaj titulira u izjavama pojedinih američkih državnih službenika. Očito kako pragmatičnim Britancima podjela na „zločeste“ i „slobodarske“ molekule plina ne znači baš previše. Njima je ipak najbitnija cijena (pouka i za nas u Hrvatskoj). Tako je izvoz ukapljenog plina iz ruskog arktičkog terminala „Yamal LNG“ u Veliku Britaniju u prvih pola godine porastao za pet puta i dostigao količinu od 1,8 milijardi m3 (koga briga za sankcije i političko-medijsku histeriju).
 
Pritom je zanimljivo kako su pokazatelji koji se odnose na uvoz američkog LNG-a u Ujedinjeno Kraljevstvo ostali prilično skromni. Ukupna količina plina s američkih terminala izvezena u Veliku Britaniju iznosi 700 milijuna m3, što predstavlja rast od četiri puta, poput onog katarskog. Ali relativno mala količina američkog izvoza u tu zemlju, kao i u EU u cjelini, zapravo i ne treba čuditi s obzirom da američki proizvođači preferiraju azijsko tržište na kojem se postižu znatno veće cijene. A na tu činjenicu sada ukazuju mnoge europske energetske tvrtke, političari i energetski stratezi, koji uviđaju spomenuti problem. Upravo se zato ovih dana u Berlinu ponavlja kako je ruski plinovod „Sjeverni tok 2“ (dnom Baltičkog mora) nezaustavljiv projekt jer jamči stabilnu isporuku plina i Njemačkoj i EU u uvjetima kada će „plavoga energenta“ i u Europi i njezinim okolnim dobavljačima biti sve manje, što zbog smanjenja rezervi plina u samim europskim nalazištima, što zbog zatvaranja pojedinih velikih nalazišta iz ekoloških i seizmičkih razloga poput onog u Nizozemskoj.
Naime, u SAD-u još uvijek traju rasprave oko toga trebaju li se ili ne uvesti sankcije protiv projekta „Sjeverni tok 2“ i svih onih koji u njemu sudjeluju. Prijedlog zakona o sankcijama već je dostavljen Zastupničkom domu Kongresa ali se rasprava o njemu stalno odgađa. Pritom je vrlo zanimljivo da je i unutar NATO saveza pripremljeno posebno izvješće, koje bi se trebalo prezentirati na predstojećem summitu te organizacije u Londonu, o tome kako eventualno američko uvođenje sankcija protiv plinovoda „Sjeverni tok 2“ odnosno tvrtki koje u njemu sudjeluju kao suvlasnici ali i izvođači radova može negativno utjecati na partnerske odnose i strateško savezništvo SAD-a s pojedinim važnim zemljama EU koje podupiru njegovu izgradnju. Inače, dovršenje tog, do krajnosti ispolitiziranog plinovoda koji je opasno podijelio EU istok (koji mu se većinom protivi) i EU zapad (koji ga većinom podupire), planira se za početak iduće godine.
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-eu-trese-plinska-groznica-istice-ugovor-o-tranzitu-ruskog-plina-kroz-ukrajinu/