Zašto olako odustajemo od razmatranja gradnje novog bloka u nuklearci Krško

 
 
Hrvatska od osamostaljenja nikada nije ozbiljno razmišljala o gradnji novog bloka nuklearke u Krškom iako su iskustva vrlo dobra. Današnji obnovljivci nisu krajnje rješenje za rastući konzum, a plin je energent u tranziciji. Manje države vraćaju se nuklearnim planovima, a bogatije od nuklearki strahuju. Mi smo bogati ili se samo bojimo reakcija javnosti?
https://www.tportal.hr/media/thumbnail/w1000/340865.jpeg
Nakon najave slovenskog premijera da bi Slovenija sve svoje snage trebala usmjeriti prema gradnji novog bloka Nuklearne elektrane u Krškom, valja se zapitati zašto je Hrvatska tako olako odustala od novog nuklearnog partnerstva sa Slovenijom i je li taj potez gospodarski racionalan ili motiviran strahom od populizma. Nova nuklearka i u susjednoj državi je već godinama predmet širokih diskusija tako da se ne može reći da su Slovenci jasno trasirali smjer svoje energetike, baš kao ni Hrvati. Susjedna se država nasukala u preplaćenom (i kriminalnom) projektu gradnje šestog bloka TE Šoštanj koja je stoga u proizvodnji granično isplativa. Za razliku od Hrvatske (koja još nije iskoristila sve ekološki prihvatljive vodne potencijale), korištenje vodnih potencijala Save kroz lanac hidroelektrana sve do hrvatske granice dobro napreduje, dok se od Mure odustalo pod pritiskom ekologa. Slovenci su se izjasnili da ne žele vjetroelektrane, ostali obnovljivci pokrivaju im oko 21% udjela u bruto potrošnji energije. 
 
Da bi dosegli svoj cilj u OIE-a o 25% udjela u bruto potrošnji do 2020. trebali bi izgraditi 2 TW h obnovljivih kapaciteta, odnosno više od tri puta nego što je izgrađeno između 2010. i 2017. Time se apostrofira nemoć države, u kojoj za razliku od Hrvatske potrošnja ipak raste, da odustane od fosilne, odnosno nuklearne energetike. Za razliku od Hrvatske, koja solara ima u tragovima, Slovenija svoje potencijale solidno koristi i ima progresivne zakone koji potiču energetsko zadrugarstvo i instalaciju fotonapona na stambene zgrade, što je u nas još misaona imenica. NE Krško u dekomisiju će ići iza 2042. stvorivši problem s radioaktivnim otpadom, što nije nerješivo. Slovenija računa da će morati osigurati zamjenskih 1.300 MW, slično kao i Hrvatska koja nuklearnu energetiku uopće nije stavila u nacrt Strategije energetskog razvoja do 2030. s pogledom do 2050. Da stvar bude još gora, Hrvatska od osamostaljenja nije ozbiljnije razmišljala o gradnji novog bloka u Krškom. Pri tom se ignorira ili podcjenjuje cijeli niz objektivnih faktora koji govore u prilog tome da je bar trebala biti provedena široka debata o elektrani čiju jeftinu i pouzdanu energiju uživamo. 
 
Nuklearna energija je odmah iza hidroenergije drugi najznačajniji niskougljični izvor električne energije na svijetu koji osigurava 10% svjetske proizvodnje električne energije. Međunarodna agencija za energiju (IEA) ove je godine u svom izvještaju konstatirala da bi razvijeni svijet bez zaokreta u energetskoj politici do 2040. mogao izgubiti i dvije trećine instaliranih nuklearnih kapaciteta. U zadnjih 20 godina kapaciteti iz vjetra i Sunca povećali su se za oko 580 GW u razvijenom svijetu, ali u sljedećih 20 godina trebali bi se upeterostručiti nastavi li se gašenje nuklearki. Treba naglasiti da je riječ o izvorima energije koji nisu 100% pouzdani, zahtijevaju 'back-up' u proizvodnji, baterijama ili drugačijem strukturiranju i vođenju elektroenergetskog sustava. U tome svijet još nema toliko iskustva da bi se olako odrekao konvencionalnih izvora među kojima su i nuklearke, koje proizvode konkurentno i u baznom režimu. Bez njih, energetska će tranzicija biti znatno teža u svijetu koji se sve brutalnije suočava s posljedicama klimatskih promjena. Pragmatizam je ponukao Francusku da za 10 godina odgodi gašenje svojih nuklearki, Rumunjska je odlučila izgraditi dva nova bloka u NE Cernavoda, Bugarska je raspisala tender za NE Belene 2 x 1000 MW, Mađarska nastavlja s velikim projektom u NE Paks, a Estonija pak želi graditi reaktor hlađen rastaljenom soli. 
 
Zazor prema nuklearnoj energetici pojačala je kastastrofa u NE Fukushima 1, koja je utjecala na podizanje sigurnosnih standarda te ujedno i na rast troška novogradnji koji je inicijalno veći. Ali kada se računa trošak proizvodnje električne energije u životnom vijeku snažne nuklearne elektrane od 60 do 80 godina, skupa sa svim popratnim troškovima pa i dekomisijom, dolazi se do cijene proizvodnje koja je konkurentna na današnjem tržištu. Sve veće oslanjanje na elektrifikaciju prometa i digitalizacija gospodarstva snažno će pogurati potrebu za pouzdanom električnom energijom u razvijenom svijetu, a ekološki standardi koji ne idu u prilog fosilnim izvorima bit će još stroži. Ovakvi obnovljivci, na žalost, nisu rješenje a plin je energent u tranziciji. Zato se ipak treba zapitati zašto se u Hrvatskoj, usprkos dobrim iskustvima s nuklearkom, nikad nije ozbiljno ragovaralo o novom nuklearnom partnerstvu sa susjedima, koji će možda ipak gledati da iskoriste postojeću lokaciju. Otvorena politička pitanja koja imamo sa Slovencima trebali bi bar privremeno ostaviti po strani i dobro razmisliti treba li napustiti taj niskougljični izvora.
 

Nina Domazet, EGE