U Hrvatskoj se energetski projekti ruše najčešće zbog političkog populizma

 
 
Politika će po potrebi iskoristiti zelenu pobunu i posegnut će za referendumom kad želi rušiti energetske projekte, dok će na nekom drugom projektu spremno iskoristiti što se investicije propitkuju selektivno. Struka često nema svog glasa ili ga oklijeva pustiti u strahu za egzistenciju. U Hrvatskoj struka i politika javno reagiraju stručnom argumentacijom samo kad su prozvane, a jedini tko ih proziva su zeleni, koji služe kao nekakav društveni korektiv, pa i onda kad nisu u pravu.
http://images.energetika-net.com/media/article_images/big/jadran9-20140320142826276.jpg
Nakon referenduma o homoseksualnim brakovima i mogućih referenduma o monetizaciji autocesta i outsourcingu, Hrvatska ima novu referendumsku inicijativu koja je ovaj puta došla iz usta premijera Milanovića. Premijer je, šećući Rabom, predložio referendum o eksploataciji nafte i plina na Jadranu. "Hajdemo na referendum da vidimo želimo li eksploataciju sirovina zbog kojih se ratuje u svijetu a mi ih možda imamo, ili ćemo to zanemariti radi glasne manjine koja na to ima pravo", rekao je on i ostao pravovjeran. Je li to neka neuspjela šala na kakve smo iz njegovih usta već navikli, ili znak povjerenja prema građanima koji će nadglasati bučnu manjinu i odlučiti ispravno? 
 
Premijer bi trebao znati da se s takvim temama više nije za šaliti, pa ni u izbornoj godini. Da je ta njegova referendumska inicijativa ozbiljna, došla bi puno ranije, kad je prije koju godinu postalo jasno da se Hrvatska trudi svoja rudna gospodarstva konačno staviti u funkciju gospodarskog razvoja. Ovako je to samo puki populizam u izbornoj godini, pucanje s boka. A, ozbiljni političari ne bi smjeli pucati s boka žele li doista gospodarski razvoj u zemlji koja je nakon 12 kvartala ostvarila malen, ali izgleda ne slučajan rast. To je slanje loše poruke investitorima koji očekuju da će uskoro potpisati obvezujuće ugovore. Ujedno, davanje vjetra u leđa zelenim inicjativama, koje bi u slučaju Jadrana mogle pasti na plodno tlo, bar u Dalmaciji koja ima specifičan temperament i svjetonazor.
 
U Hrvatskoj se energetski projekti ruše najčešće zbog političkog populizma, što nije dobro, jer projekti bi trebali rasti ili padati isključivo na stručnoj utemeljenosti. No, u Hrvatskoj izgleda ni politika, ni struka, a ni zeleni nisu vjerodostojni. Nedavno je održan referendum oko TE na ugljen u Pločama, koji je srušio projekt koji vjerojatno uopće nije bio loš, no nije se stiglo čak ni do ekološke studije kako bi se procijenili rizici! Uskoro će biti održan savjetodavni referendum oko gradnje TE Plomin C na ugljen i ne treba sumnjati u njegov ishod, jer su Istrani vrlo motivirani izraziti svoju volju o ugljenu. Taj referendum nije obvezujuć, tiče se projekta koji se intenzivno razvija četiri-pet godina, pa i duže, i nije slučajno da se održava baš u izbornoj godini. Rezultati volje stanovnika će biti poznati puno prije potpisa ugovora s investitorom, a poruka koja će mu biti poslana neće biti ohrabrujuća, što je jako jako loše. 
 
Gdje je tu politička odgovornost prema biračima i gospodarstvu koje treba konkurentnu cijenu energije? Zašto je političarima u Hrvatskoj na svim razinama uvijek iznova, bez obzira tko je na vlasti, tako teško preuzeti političku odgovornost za energetske projekte? Lakše je projekte pokušati minirati, skrivajući se iza tobožnje volje većine kojom se katkad dobronamjerno ili zlonamjerno upravlja, koristeći sve komunikacijske (i druge) propuste onoga tko energetski projekt razvija. Kad se donosi odluka o energetskoj infrastrukturi, ta odluka je strateška i najvažnije je da je kvalitetna i da ima temelj u pažljivo osmišljenoj strategiji. Izvoz ruske nafte preko Jadrana i svi potencijalni rizici imali su smisla i stručno i gospodarski. Ali riječ je bila o nafti, toj prljavoj, smrdljivoj, opasnoj tekućini protiv koje nemamo ništa kad nam pogoni ljubljeni auto, ali je puni iracionalnog straha ne želimo na plaži na kojoj se kupamo. Pritisak zelenih bio je toliko jak da je u kombinaciji s vanjskopolitičkim razlozima dobro poslužio da se taj projekt sruši. U međuvremenu, Janaf je stvorio sve tehničke preduvjete za izvoz nafte preko Jadrana, na Krku se realizira veliki naftni hub, a da nitko nije pisnuo ni riječ. Da se zapitaš tko je tu lud! Nadalje, napravljene su stotine kilometara magistralnog plinovoda prema Dalmaciji koji služi kao veliko plinsko skladište, jer cijeli projekt nije bio do kraja osmišljen. Plinska elektrana ne gradi se u Dalmaciji, konzuma na jugu očekivano - nema. Takva stihijska plinofikacija povećala je cijenu plina na pogrešnoj tarifnoj stavci, a za to vrijeme kapilarne plinske mreže u lošem su stanju i u njih se ne investira. Bilo je važno samo da se gradi - niti je struka propitivala taj magistralni plinovod - a trebala je - a nisu to radili ni zeleni. Gdje je tu strategija? 
 
Sada je u planu gradnja LNG terminala na Krku i plinske elektrane u Osijeku, a zelene opozicije tim projektima na sreću nema, što nije slučajno. Plin u očima zelenih nije prljav, naizgled nema nikakvih rizika pa protiv plina nema pobune, što zapravo samo ukazuje na razinu neznanja zelenih. Politika će to pak spremno iskoristiti da se ne propitkuju investicije, jer u Hrvatskoj struka i politika javno reagiraju samo kad su prozvane, a jedini tko ih proziva su zeleni, koji služe kao nekakav društveni korektiv, pa i onda kad nisu u pravu. Treba biti iskren i prvo pomesti ispred svojih vrata. Politika je tu da omogući realizaciju stručno utemeljenih projekata, a manipulacije referendumima će uvijek biti i zato je najbolje da u energetskim projektima nemaju odlučujuću ulogu. Ako ćemo pravo, ljudi su mahom neinformirani i puni predrasuda prema nečem što ne razumiju, a ono što ne razumiješ, od toga strepiš. Kao kontrapunkt - treba li onda sve prepustiti struci i posve ignorirati javnost? Kakva je to struka koja nema svoga glasa ili ga oklijeva pustiti, koja je neorganizirana, ne usudi se pitati, lobirati ni protiviti jer jedni te isti ljudi cirkuliraju istim tvrtkama cijeli svoj radni vijek? Dakle, za kvalitetnu realizaciju energetskih projekata rješenje bi po svemu sudeći moglo biti negdje na pola puta - u demokraciji, dijalogu, poštovanju, poštenju i iznad svega marljivom radu.
 

Nina Domazet, www.energetika-net.com