Get Adobe Flash player
Što Plenkovića uopće interesira?

Što Plenkovića uopće interesira?

Banalno, nespretno i glupo laganje javnosti predsjednika Vlade i...

Martinje u Draganovom klubu

Martinje u Draganovom klubu

Svi premijeri, predsjednici, vlade i vlasti su ga...

Što se kuha u susjedstvu?

Što se kuha u susjedstvu?

U Hrvatskoj nema plana, nema strategije, niti imamo jedinstvo nacije u...

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Izrežirana predstava od koje hrvatski građani ne će biti obeštećeni...

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Budući Hrvatska nema registar stanovništva, pod pritiskom EU-a o...

  • Što Plenkovića uopće interesira?

    Što Plenkovića uopće interesira?

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:08
  • Martinje u Draganovom klubu

    Martinje u Draganovom klubu

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:02
  • Što se kuha u susjedstvu?

    Što se kuha u susjedstvu?

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:43
  • Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:40
  • Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:30

Ima li proizvodnja električne energije iz plina budućnost?

 
 
Slijedi li prirodni plin, kao fosilno gorivo za proizvodnju električne energije, ubrzano istu sudbinu kao i ugljen? Hoće li danas izgrađene plinske elektrane možda biti napuštene za 30 godina?
https://www.canadianfuels.ca/website/media/Images/Blog/Sept%202015/Natural-Gas.jpg?ext=.jpg
Vodeće energetske i druge tvrtke, baš kao i vlade brojnih zemalja, danas postavljaju ambiciozne ciljeve o nultim emisijama stakleničkih plinova, tako da sudbina plina u elektroenergetici ostaje teško pitanje za mnoge. I u samoj se energetici pogledi na budućnost proizvodnje električne energije iz plina uvelike razlikuju jer, dok su jedni optimistični, drugi plinu predviđaju skori pad. Naime, cijena energije iz obnovljivih izvora i troškovi sustava za pohranu energije nastavljaju padati, dok istovremeno društveni pritisak za uklanjanje izvora ugljičnog dioksida, pa i plina kao fosilnog goriva, raste iz dana u dan.
 
Ipak, dok se razmišlja o budućnosti prirodnog plina, korisno je podsjetiti se na njegove različite uloge kao energenta i kako se njegovo korištenje razlikuje ovisno o dijelovima svijeta. Plin je najsvestranije gorivo. Na primjer, gotovo 60% svjetske potražnje za naftom potječe iz prometa pa je o nafti lako razmišljati kao o gorivu za promet, iako je ona i mnogo više od toga. Slično tome, više od 60% upotrebe ugljena odnosi se na proizvodnju električne energije pa se na ugljen često gleda samo kao na njezin izvor, unatoč njegovoj velikoj upotrebi u industriji. Ostali izvori energije uglavnom se koriste za proizvodnju električne energije.
Suprotno tome, oko 40% svjetske potrošnje plina odlazi za proizvodnju električne energije. Ostatak se uglavnom odnosi na zgradarstvo, za sustave grijanja i pripreme potrošne tople vode, kao i za kuhanje, ali i na industriju, gdje služi kao sirovina ili za zagrijavanje u tehnološkim procesima. Međutim, ti se brojevi uvelike razlikuju ovisno o dijelu svijeta. Izvan kruga Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) 80% plina troši se u industriji ili za proizvodnju električne energije. U nekim zemljama plin ima veliku ulogu u zgradarstvu, uglavnom u Kini, zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza i ponegdje u Latinskoj Americi i Južnoj Aziji. U zemljama OECD-a, na zgradarstvo otpada 28% potražnje za plinom.
S emisijom CO2 koja je upola manja od one iz termoelektrana na ugljen, električna energija proizvedena od prirodnog plina često se kao energent smatra ‘mostom’ ili ‘odskočnom daskom’ za snižavanje ukupnih razina stakleničkih plinova u elektroenergetici. Štoviše, značajan pad emisije CO2 u Sjedinjenim Američkim Državama za 43% u razdoblju 2005. - 2017. godine u velikoj se mjeri pripisuje upravo povećanom izgaranju plina umjesto ugljena.
 
Ugljen, plin i obnovljivi izvori
 
No, takva uloga plina kao mosta prema čišćem gospodarstvu je upitna jer je prelazak s ugljena na plin u energetici zapravo rijetka pojava,barem u onom obliku kao u SAD-u, gdje se pad korištenja ugljena više ili manje poklopio s porastom proizvodnje jeftinog plina. Postoji možda tek 10 članica OECD-a u kojima je opadajući udio ugljena omogućen uglavnom porastom korištenja plina, ali čak i tada je plin često bio uparen s obnovljivim izvorima. U manje razvijenim zemljama izvan OECD-a vrlo je malo takvih primjera. Zapravo, češće se u svijetu može vidjeti kako ugljen zamjenjuje plin nego da plin mijenja ugljen!
 
Ako je prebacivanje ugljena na plin u elektroenergetici u prošlosti bilo rijetko, može se očekivati da će biti još rjeđe u budućnosti. U SAD-u je 2015. - 2018. godine porast proizvodnje električne energije iz plina bio sličan rastu proizvodnje iz vjetra i Sunca, odnosno iznosio je 134 TW h prema 126 TW h. U SAD-u se još dobiva više od 1/4 električne energije iz ugljena, a i plin i obnovljivi izvori borit će se za to tržište. Za razliku od toga, u Velikoj Britaniji pad korištenja ugljena nije doveo do porasta potrošnje plina u proizvodnji električne energije. Tamo su povećana energetska učinkovitost i primjena obnovljivih izvora smanjili potrošnju ugljena. I u brojnim drugim razvijenim zemljama obnovljivi izvori su vodeća konkurencija ugljenu u proizvodnji električne energije, a u nekim slučajevima oni već zamjenjuju i plin. Iako se mnogo govori o tome da je plin kao stabilan energent ‘idealan partner’ obnovljivim izvorima koje obilježava povremena nestabilnost proizvodnje pa se nadopunjavaju, stvarnost je da rast udjela korištenja obnovljivih izvora često jednako šteti plinu koliko mu i pomaže. Kako obnovljivi izvori postaju jeftiniji, ta će konkurencija u budućnosti biti samo još izraženija.
 
Gledajući pojedinačno razne svrhe korištenja plina, u svijetu se danas potroši najviše plina za proizvodnju električne energije. Uz to,dobro je podsjetiti se i da je plin bio presudan u izmjeni svjetskog energetskog miksa u posljednjih pola stoljeća. U 1973. godini, tijekom prvog naftnog šoka, nafta je osiguravala proizvodnju gotovo 1/4 svjetske električne energije, da bi 2018. u tome sudjelovala sa samo 3%. Plin je u međuvremenu skočio s 12 na 23%, iako je u proizvodnju električne energije značajnije ušao tek devedesetih godina prošlog stoljeća.To je u mnogo slučajeva prelaska s nafte na plin u proizvodnji električne energije dovelo do manjih emisija CO2 i drugih onečišćivača. No, taj se prijelaz uglavnom već dogodio, tako da su ubuduće prilike za takav uspješan prijelaz vrlo ograničene. Iznimke su samo zemlje Bliskog istoka, gdje je nafta još 2017. godine činila 1/4 proizvodnje električne energije.
Osim te prednosti korištenja plina radi smanjenja emisija CO2 u odnosu na naftu i ugljen, postoji još jedna ključna tehnička prednost plinskih termoelektrana. To je njihova fleksibilnost jer se mogu iznimno brzo uključiti kada su potrebni dodatni kapaciteti za uravnoteženje elektroenergetskog sustava. Prema tehničkim specifikacijama, današnje napredne elektrane s plinskim turbinama u jednostavnom ciklusu mogu opskrbiti mrežu i s više od 400 MW u samo 10 min i izvedene su tako da mogu dosegnuti potpuno opterećenje kombiniranog ciklusa u roku 30 min - 1 h. Termoelektrane na plin sada mogu raditi i s iznimno malim opterećenjem - u nekim slučajevima s manje od 25% osnovnog opterećenja, ali i mogu u samo 1 min povećati proizvodnju za 10 - 15% punog radnog kapaciteta. Uz to, razvoj turbina omogućit će u drugom dijelu ovog desetljeća da plinske elektrane počnu ostvarivati učinkovitost veću od 65%. Upravo je ta prednost plina, da može vrlo brzo isporučiti veliku količinu električne energije u EES, aktivno pomogla da se u energetsku mrežu lakše integriraju veliki kapaciteti inače nestabilnih obnovljivih izvora.
Međutim, unatoč takvoj ulozi plina u daljnjoj dekarbonizaciji energetike, neke nove studije pokazuju da bi troškovi i ciljevi vezani za klimatske promjene mogli označiti skori kraj upotrebe plinskih termoelektrana.
 
Početak kraja za prirodni plin?
 
Izvještaj tvrtke Rethink Energy, objavljen u ožujku ove godine, navodi da bi padajući troškovi rješenja za iskorištavanje obnovljivih izvora i ciljevi nultog smanjenja emisija mogli rezultirati time da bi sadašnja ulaganja u plinske termoelektrane do 2050. godine akumulirala gubitke oko 1 bilijun dolara. U izvješću američke skupine za zagovaranje neprofitnih dioničara ‘As You Sow’ navodi se da potencijalnim ulagačima treba pružiti jasan odgovor oko toga postoji li konačni kraj za prirodni plin ili će daljnja ulaganja u plin doprinijeti raznim klimatskim rizicima koji će potom naknadno ugroziti vrijednost ulaganja.
Iako prirodni plin pomaže širenju primjene obnovljivih izvora, barem u početku, ‘As You Sow’ tvrdi da ulaganje u infrastrukturu za prirodni plin,posebice u SAD-u,nije u skladu s ciljevima dekarbonizacije koji su postavljeni Pariškim sporazumom iz 2015. godine. Investitori s milijardama dolara spremni su za ulaganje u izgradnju infrastrukture za prirodni plin diljem SAD-a, što uključuje
elektrane i plinovode s višedesetljetnim vijekom trajanja. Prema ‘As You Sowu’, to je nespojivo s održavanjem sigurne klime i često se izravno kosi s ambicioznim ciljem za postizanjem neto nulte emisije plinova.
Prema izvješću Bloomberga za 2019. godinu, deset vodećih energetskih tvrtki planira ulaganja u plinsku infrastrukturu koja će do 2030. dosegnuti 1 bil. dolara. Ali, ako zemlje zaista preuzmu ambiciozne ciljeve za golemo smanjenje emisija stakleničkih plinova i počnu ih realizirati, velik dio te infrastrukture mogao bi biti napušten i donijeti goleme gubitke, upozorava Bloomberg. Izvještaj Međuvladinog odbora za klimatske promjene (IPCC) za 2018., koji je proglasio da svijet ima samo 12 godina da prepolovi svoje emisije ili neće uspjeti ispuniti cilj zadržavanja globalnog zagrijavanja na razini od 1,5 °C, samo dodaje osjećaj žurnosti da se ti ciljevi realiziraju.To je potaknulo mnoge tvrtke,uključujući i velike emitere stakleničkih plinova, na postavljanje ambicioznih, dugoročnih ciljeva dekarbonizacije i da do 2050. smanje neto emisije plinova na nulu.
Ipak, još su na snazi ekonomske politike koje potiču energetske tvrtke na nastavak dosadašnje prakse i ostvarivanje velikih plinskih infrastrukturnih projekata. U sadašnjim okolnostima, one još mogu ostvarivati značajan prihod od prodaje plina ili električne energije iz plina. Ekološki aktivisti, zagovornici obnovljivih izvora i neki od Zapadnih političara navode da vlasti na to moraju djelovati i regulatornim sredstvima mijenjati te ekonomske okvire poslovanja.
 
Pitanje troškova
 
Obnovljivi izvori i pohrana energije ekonomski postaju sve privlačniji. Stručnjaci očekuju da bi se već 2025. godine trošak obnovljivih izvora mogao prvi puta spustiti ispod troškova za plin, za početak u Kini. Tako bi do 2030. godine instalirati i pokrenuti novi portfelj obnovljivih izvora i sustava za pohranu energije trebalo biti jeftinije nego investirati u sadašnje plinske turbine. Životni vijek te tehnike je 20 - 30 godina, što bi trebalo biti dovoljno da se dosegne 2050., kada Europa očekuje da će postati neutralna s obzirom na emisije ugljika. To će tada za energetske tvrtke značiti da bi u tim uvjetima portfelj plina u njihovim bilancama bio opterećen financijskim troškovima i obavezama pa bi već i sami ekonomski razlozi govorili protiv korištenja plina kao nekakvog mosta prema niskougljičnom ili čak neugljičnom gospodarstvu.
Analiza konzultantske kuće Lazard pokazuje da je čak i nesubvencionirana baterijska pohrana električne energije proizvedene iz Sunčeve energije već u nekim slučajevima jeftinija od prirodnog plina. Navodi se primjer američke tvrtke NV Energy koja je 2019. godine platila 1200 MW iz sunčanih elektrana za 20 USD/(MW h) i još 580 MW iz baterijske pohrane za 13 USD/(MW h). Za usporedbu, Lazard procjenjuje da najniža prosječna cijena energije proizvedene u termoelektranama na plin s kombiniranim ciklusom (CCGT) iznosi 44 USD/(MW h). Iako je trenutačno u tijeku pandemija koronavirusa, koja je dovela do pada cijena plina pa su one niža, treba uskoro očekivati i oporavak tih cijena pa i ta računica ostaje do daljnjega.
 
Je li realno napuštanje plina?
 
Konzultantska kuća Deloitte uočava zemljopisnu podjelu u svijetu u vezi s načinom na koji se promatra i ulaže u prirodni plin. Prema njezinim stručnjacima, Zapadna Europa je veliki pobornik energije iz obnovljivih izvora i želi vrlo brzo ostvariti cilj nulte emisije ugljika. Istovremeno u SAD-u se trenutačno termoelektrane na ugljen zamjenjuju onima na plin zbog velike dostupnosti jeftinog plina, iako savezne države o tome imaju različite politike. Azijske zemlje, iako grade brojna postrojenja za iskorištavanje obnovljivih izvora, također značajno investiraju u plin, ali i u ugljen.
Izvješće Međunarodne agencije za energiju (IEA) za 2019. pokazuje da je od 2010. godine 80% porasta potrošnje plina koncentrirano u tri ključna dijela svijeta. To su SAD gdje je revolucija plina iz škriljca bila u punom zamahu, Kina gdje su gospodarska ekspanzija i zabrinutost za kvalitetu zraka poduprli brz porast primjene plina i Bliski istok gdje plin služi za zamjenu nafte u elektroenergetici.
Međutim, unatoč padu troškova za obnovljive izvore i hitnosti dekarbonizacije energetskih sustava, fosilna goriva, uključujući plin, i dalje osiguravaju 85% svjetskih energetskih potreba. Kako će se to promijeniti u razmjerno kratkom vremenu?
Čini se da će dobrim dijelom politika odrediti put za daljnja ulaganja u plin. Porez ili naknade na ugljik mogle bi ubrzati kraj takvih ulaganja, ali glavni čimbenici, uključujući i vlasti u Europi, bili su do sada vrlo spori u osmišljavanju nekog takvog sustava. Prema energetskim stručnjacima, u SAD-u je smjer energetske tranzicije trasiran, no pitanje je samo kojom će se brzinom odvijati promjene i u kojem opsegu. S druge strane, očekuje se da će se u Europi naknade na ugljik vjerojatno povećati u skoroj budućnosti kako bi se ubrzalo postizanje nulte emisije stakleničkih plinova.
 
Unatoč tome, brojni stručnjaci ne vjeruju da se prirodni plin i njegova funkcija u energetskom sustavu mogu tako lako i brzo zamijeniti. Jednostavno rečeno, po njima je zaista golem zadatak zamijeniti sve ono što plin obavlja, bez obzira na to radi li se o plinskim toplanama ili o plinskim termoelektranama za uravnoteženje sustava. Naime, iako se može govoriti o tome da postoje druga rješenja, nije baš sigurno da su to u praksi i jednako vrijedna rješenja za poslove koje obavlja plin.
Međutim, bez obzira na to radi li se o ekonomskim razlozima ili volji politike, nemogućnost konkurentnosti u proizvodnji električne energije biti će problem za plin na dva načina. Prvo, gotovo 1/2 porasta svjetske potražnje za plinom od 1971. godine do danas dolazi od proizvodnje električne energije. Ako plin ne može više biti konkurentan u proizvodnji električne energije, riskira gubitak temeljnog stupa koji mu je omogućio rastuću važnost u energetskom sustavu. Tako IEA već primjećuje da je danas industrija, a ne elektroenergetika glavni pokretač potražnje za plinom. Drugi je problem širi. Energetski sustav postaje sve elektrificiraniji, zbog trenda elektromobilnosti i elektrifikacije zgradarstva. Kako se energetski sustav sve više oslanja na električnu energiju, nekonkurentnost u proizvodnji električne energije bit će velik problem za plin.
 
To ne znači da će plin biti uskoro ili postupno isključen iz proizvodnje električne energije. Na brojnim tržištima, poput Sjeverne Amerike, zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza ili Bliskog istoka, razmjerno jeftin plin teško će se istisnuti, čak i ako bi postrojenja na obnovljive izvore bila konkurentnija od novih plinskih termoenergetskih postrojenja. Na drugim mjestima plin ima uravnotežujuću ulogu u EES-u ili djeluje kao potpora hidroelektranama ili drugim postrojenjima na obnovljive izvore pa bi se njegova upotreba u proizvodnji električne energije mogla nastaviti, iako u manjoj mjeri. Nadalje, zemlje koje postupno ukidaju korištenje ugljena ili nuklearne energije, mogu se neko vrijeme orijentirati na plin. No, iskustvo ukazuje na malu vjerojatnost da će biti velikog prelaska s ugljena na plin,već će prije obnovljivi izvori uzeti dio tržišnog udjela plina.
Jednostavno rečeno, plin će biti teško istisnuti tamo gdje je jeftin, što se odnosi na Sjevernu Ameriku, zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i Bliskog istoka. U Europi, gdje je plin skup i gdje su poticaji za dekarbonizaciju najveći, on se može istisnuti iz proizvodnje električne energije, a na kraju i iz zgradarstva, ali će ga biti teže zamijeniti u industriji. U Aziji je pak najvažnija uloga plina. On će se vjerojatno održati u industriji i zgradarstvu, ali malo je vjerojatno da će njegov doprinos u proizvodnji električne energije rasti, već se može očekivati njegovo smanjenje.Većina zemalja u Aziji spremna je subvencionirati obnovljive izvore, ali ne i plin. U subsaharskoj Africi plin će vjerojatno ostati tek nišni energent s rijetkim i malim prilikama za širenje. Iako bi mogao pružiti rješenje za energetsko siromaštvo u tim zemljama, malo je vjerojatno da će imati središnju ulogu u tim naporima.
 
Što može ponuditi razvoj plinske tehnike?
 
Gledajući isključivo razvoj plinske tehnike, može se reći da se budućnost proizvodnje električne energije iz plina nakon 2050. godine osniva jedino na sadašnjem projektiranju elektrana koje bi trebale ostati konkurentne u svijetu s nula emisija ugljika. To će se postići prelaskom na goriva s malim udjelom ugljika kao što je vodik i primjenom tehnika za zahvaćanje i pohranu ugljika (CCS). Stoga je nužna primjena tehnoloških rješenja za oba scenarija, uz istovremeno fleksibilno projektiranje budućih plinskih termoelektrana za raspon djelatnosti od osnovne usluge proizvodnje električne energije do pohrane energije.
Tehnička osnova za to dijelom već postoji. Najnovije napredne plinske turbine mogu izgarati gorivo s udjelom vodika 30 - 50%. Štoviše, glavni proizvođači plinskih turbina očekuju da bi one do kraja desetljeća mogle izgarati i 100%-tno vodikovo gorivo. Radi se i na tome da se i više starijih modela plinskih turbina nadogradi opremom koja će omogućiti izgaranje goriva s većim udjelima vodika, sve do 100%. Drugo područje u kojem je postignut značajan napredak je zahvaćanje i izdvajanje ugljika za što stručnjaci tvrde da može iskoristiti više od 90% emisija CO2 koje trenutačno proizvode elektrane i industrijski objekti. Trenutačno komercijalni sustavi za zahvaćanje ugljika na osnovi amina općenito nisu isplativi za dodavanje u postrojenja za prirodni plin. Ali, novija rješenja za zahvaćanje za sada obećavaju više pa se predviđa da bi rješenja za smanjivanje ugljika iz elektrana na prirodni plin mogla dosegnuti ekonomiju opsega do 2040. godine.
Iako ekonomski i operativni učinci čine vodik i zahvaćanje i izdvajanje ugljika atraktivnim rješenjima koja dugoročno mogu osigurati rad plinskih termoelektrana, za njihovu primjenu treba osigurati i druge elemente konstrukcije postrojenja nužne za njihovo usvajanje. Tako pri izgradnji budućih plinskih termoelektrana treba osigurati primjereni prostor za dodatnu opremu i postrojenja potrebna za preradu goriva ili pohranu ugljika i sl. Ključno je za cijeli vijek trajanja elektrane osigurati mogućnosti za kasnije nadogradnje, moderniziranje ili zamjene plinskih turbina u cilju poboljšanja radnih značajki, omogućavanje brzog starta turbina i brzo skokovito značajno povećanje proizvodnje u najkraćem vremenu, osiguranje prostora i tehničkih uvjeta za buduću integraciju rješenja za pohranu toplinske energije itd.
 
Neki stručnjaci, poput onih iz američke tvrtke Black & Veatch, snažno vjeruju u vrijednost obnovljivih izvora, u rješenje u nastajanju poput zahvaćanja i izdvajanja ugljika i u prirodni plin kao ključne doprinose za izgradnju održive energetske infrastrukture na globalnoj razini. Današnje visokoučinkovite plinske termoelektrane omogućuju znatna smanjenja emisija u usporedbi s postrojenjima koja su izgrađena prije samo 20 godina. Stoga ti stručnjaci smatraju da, kada se u obzir uzmu troškovi, prilagodljivost i sastav emisija plinova, proizvodnja električne energije u plinskim termoelektranama ima mjesto u energetici i u godinama koje dolaze. Čini se da plinske termoelektrane imaju jasan put kako postati još čišći izvor električne energije, čime mogu pomoći realizaciji ciljeva od nula emisija ugljika. Međutim, za njihov uspjeh i održanje u budućnosti bit će ključno da i danas sagrađene elektrane već budu spremne za buduću primjenu zelenih rješenja koja su tek u nastajanju.
 

Mr. sc. Ivo Tokić, MBA, http://www.energetika-net.com/u-fokusu/res-publica/ima-li-proizvodnja-elektricne-energije-iz-plina-buducnost-30822

Sunčane elektrane i vjetroelektrane

 
 
Za najveći dio svijeta sunčane elektrane i vjetroelektrane postali su najjeftiniji izvori električne energije. O tim i mnogim drugim temama iz područja energetike i obnovljivih izvora bit će riječi na skupu Power&Energy Masters 28. - 30. listopada u Rovinju.
https://p0.pikist.com/photos/711/199/sunset-nature-sky-dawn-panoramic-sun-windmills-wind-wind-turbines.jpg
Sunčane elektrane i kopnene vjetroelektrane danas su najjeftiniji izvor električne energije u slučaju gradnje novih postrojenja i to za čak 2/3 svjetskog stanovništva. Ujedno se radi o stanovništvu koje živi na područjima na kojima se stvara čak 71% svjetskog bruto domaćeg proizvoda i na kojemu se proizvodi čak 85% energije na svijetu. Istodobno je baterijska pohrana energije postala najjeftinije rješenje za pokrivanje vršnih opterećenja u vremenu do 2 h u zemljama koje su ovisne o uvozu prirodnog plina kao što su zemlje Europske unije, Kina i Japan.
Potvrda za takve tvrdnje je nedavna analiza koju je provela istraživačka tvrtka BloombergNEF (BNEF) i koja pokazuje da je globalni referentni pokazatelj cijene proizvodnje električne energije, uravnoteženi troškovi električne energije (LCOE) za kopnene vjetroelektrane u odnosu na drugu polovicu 2019. godine pala za 9%, na 44 USD/(MW h), a za velike sunčane elektrane za 4%, na 50 USD/(MW h). Istodobno, LCOE za baterijsku pohranu energije pao je na 150 USD/(MW h) ili na gotovo polovicu vrijednosti od prije dvije godine.
O tim, ali i mnogim drugim temama iz područja energetike, energetskog gospodarstva, obnovljivih izvora (dakako, i s mogućim odgovorima na pitanje gdje je sve tu Hrvatska) bit će riječi na tradicionalnom okupljanju struke pod nazivom Power&Energy Masters u Rovinju, 28. - 30. listopada ove godine. 
 
Što veće vjetroturbine, to niža cijena
 
Pad cijena proizvodnje električne energije u kopnenim vjetroelektranama u odnosu na prošlu godinu najveći je u vremenu nakon 2015. Glavni razlog za to je značajno povećanje dimenzija vjetroturbina, čija se prosječna snaga sada kreće oko 4,1 MW pa prosječna ulaganja u vjetroenergetske projekte sada iznose oko 0,7 milijuna USD/MW instalirane snage.
Zanimljiv je pri tome primjer Brazila, koji obiluje vjetroenergetskim potencijalom, a gdje su nakon gospodarske krize 2016. godine troškovi kapitala za projekte vjetroelektrana porasli za 13%. Ipak, kamatne stope na kredite za takve projekte nedavno su se spustile na razine prije krize, što znači da sada brazilske kopnene vjetroelektrane ostvaruju LCOE = 24 USD/(MW h), što je najmanja vrijednost na svijetu. S druge strane, u Sjedinjenim Američkim Državama za takve projekte je LCOE = 26 USD/(MW h), a u Indiji i Španjolskoj LCOE = 29 USD/(MW h), pri čemu se u obzir ne uzimaju razni poticaji i potpore.
 
Velik pad cijena proizvodnje u sunčanim elektranama
 
U Kini, koja je danas najveće tržište solarne opreme na svijetu (kao i brojnih drugih proizvoda, uređaja i opreme) LCOE za sunčane elektrane pao je na 38 USD/(MW h) ili za 9% u odnosu na drugo polugodište prošle godine. Kao jedan od glavnih razloga za to smatra se značajno poboljšanje radnih značajki fotonaponskih modula s ćelijama od monokristalnog silicija. Zbog svega toga cijena proizvodnje u novoizgrađenim kineskim sunčanim elektranma gotovo je jednaka onoj za proizvodnju u termoelektranama na ugljen i u prosjeku iznosi 35 USD/(MW h).
Za druge dijelove svijeta procjenjuje se da bi LCOE-i za nove projekte sunčanih elektrana (one koji se ostvaruju u proteklih šest mjeseci) mogao dosegnuti 23 - 29 USD/(MW h), što ujedno znači dobre stope povrata ulagačima.Takvi se projekti ostvaruju u Australiji, Čileu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima,gdje su sve veća konkurencija postojećim elektranama na fosilna goriva.
 
Sve veća postrojenja
 
Kao što je ranije spomenuto na primjeru vjetroelektrana, povećanje dimenzija postrojenja značajno doprinosi padu investicijskih troškova i cijena proizvodnje u novim elektranama na obnovljive izvore. Uostalom, jasno je da pojedini fiksni troškovi ostaju isti bez obzira na snagu ili veličinu zemljišta koje postrojenje zauzima, dok varijabilni troškovi pogona i održavanja tek neznatno rastu s porastom veličine elektrane.
To je i razlog zašto je snaga prosječnog projekta kopnene vjetroelektrane od 2016. godine do danas narasla s 32 na čak 73 MW. Istodobno je prosječna snaga projekta velike sunčane elektrane utrostručena i danas najčešće iznosi 27 MW.
Ako se takvi trendovi nastave, može se očekivati da će LCOE za najbolje projekte sunčanih elektrana i vjetroelektrana već 2030. godine biti niži od 20 USD/(MW h). S druge strane,prije samo jednog desetljeća cijena proizvodnje iz sunčanih elektrana dosezala je i više od 300 USD/(MW h), a iz kopnenih vjetroelektrana više od 100 USD/(MW h). Za razliku od toga, najbolji projekti sunčanih elektrana, kakvi se ostvaruju u Čileu, Kini i zemljama Bliskog istoka ili vjetroelektrana u Brazilu, SAD-u i Indiji već danas dosežu cijene proizvodnje niže od 30 USD/(MW h). No, to nije sve jer se ubuduće očekuju mnoge inovacije u solarnoj i vjetroenergetskoj tehnici koje bi cijene mogle još spustiti.
 
Sve popularnija baterijska pohrana energije

 

Baterijska pohrana energije još je jedno područje ‘nove energetike’ koje dobro pokazuje kako porast veličine postrojenja doprinosi snižavanju cijena investicije i proizvodnje, odnosno pogona. Prosječni kapacitet današnjih projekata baterijske pohrane energije u svijetu danas se kreće oko 30 MW h, što je čak četiri puta više u odnosu na stanje prije samo četiri godine.
Isto tako, zahvaljujući povećanju prosječnih kapaciteta postrojenja, sve većoj ponudi takvih rješenja na tržištu i novim rješenjima u području kemijskog inženjerstva i tehnologije današnji LCOE projekata baterijske pohrane energije snižen je gotovo dva puta u odnosu na one iz 2018. godine. Tako danas prosječni LCOE za takve projekte s vremenom pohrane do 4 h iznosi oko 150 USD/(MW h).
No, moguće su i još manje vrijednosti, primjerice u Kini gdje se u takvim projektima već ostvaruje i LCOE = 115 USD/(MW h). Glavni razlozi za to su, logično, veća dostupnost proizvođača takvih postrojenja, ali i novih rješenja baterija kao što su ona na osnovi litij-željezo-fosfata. Za usporedbu, LCOE za plinske turbine s otvorenim ciklusom iznosi 99 USD/(MW h) u SAD-u i čak 235 USD/(MW h) u Japanu, a Kini do 145 USD/(MW h).
 
Kakav će biti utjecaj pandemije?
 
Izneseni podaci o LCOE-u za vjetroelektrane, sunčane elektrane i postrojenja za baterijsku pohranu energije iz analize BNEF-a temelje se na podacima o realnim projektima i cijenama proizvođača i isporučitelja opreme. Pri tome je bilo obuhvaćeno čak 7000 projekata i 25 raznih izvedbi postrojenja, uključujući termoelektrane na plin i ugljen, nuklearne elektrane i sve moguće elektrane na obnovljive izvore u 47 zemalja širom svijeta.
Ipak, kao što je dobro poznato, u međuvremenu se dogodila pandemija koronavirusa koja je značajno utjecala na odvijanje mnogih energetskih projekata u svijetu i općenito na svjetsku energetiku, što se ponajviše očituje u velikom smanjenju potrošnje energije i energenata.Zbog toga u analizi nije bilo moguće uzeti u obzir ekonomski šok koji se dogodio zbog primjene mjera za suzbijanje zaraze u mnogim zemljama, a čije su se posljedice tek sada počele značajnije osjećati.
U svakom slučaju, za sada još nije moguće predvidjeti koliko bi ta svjetska zdravstvena kriza još mogla trajati (ni globalno ni u pojedinim zemljama). Ipak, neke posljedice njome uzrokovane gospodarske krize već se sada primjećuju, a jedna od za energetiku bitnih je značajan pad cijena fosilnih goriva, prije svega ugljena i prirodnog plina na svjetskom tržištu. Kako će se to odraziti na obnovljive izvore i u kojem će se smjeru kretati troškovi financiranja projekata takvih postrojenja u kratkom i srednjem roku stoga je sada teško reći.
 

B. L., www.em.com.hr/eipp

Oventrop zauzima respektabilan udio na tržištu regulacijske armature i stanica u zgradarstvu.

 
 
Pandemija koronavirusa i gospodarska kriza kao njezina posljedica svakako su izazovi za mnoge. Velike svjetske tvrtke na to su odgovorile različito, no tradicija i kvaliteta proizvoda i usluga dobar su preduvjet opstanka. Primjer takve tvrtke je njemački proizvođač regulacijske i instalacijske opreme Oventrop. Više o tome ispričao je Saša Jančiković, dipl. ing. str., zastupnik programa Oventrop za Hrvatsku, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, ujedno i ovlašteni strojarski projektant i predsjednik Područnog odbora Zagreb Hrvatske komore inženjera strojarstva.
https://lh3.googleusercontent.com/proxy/AVbFq3KLA-1zwEK1s6XgtgdEwieQ1OukGUfGQ8IFPHvLfiqAxfKEZ0jK6EO8QazUVYIH_DUzWll_u6XQgvdLgvHmyvIMpt-TFZGyYuBEmFMgz0ixFp5eUrV2eWMHKLJ2y5EyCzYIM5TMEbqx8eXaHQ
Za početak, možete li ukratko predstaviti tvrtku Oventrop danas: poslovne rezultate, proizvodni program, prisutnost na važnim tržištima u svijetu?
- Oventrop je stara obiteljska tvrtka, osnovana još daleke 1851. godine i još uvijek je u privatnom (obiteljskom) vlasništvu. Locirana je u jednoj od najrazvijenijih njemačkih regija - Hochsauerlandkreis (HSK) u pokrajni Nordrhein-Westfalen i to u dva mala gradića, Olsbergu i Brilonu. U Olsbergu je uprava tvrtke i školski centar, dok je glavna proizvodnja u 10 km udaljenom Brilonu.
Oventrop je na velikim tržistima otvorio sestrinske tvrtke, dok je u manjim zemljama zastupljen preko distributera i OV agenata.
Trenutno smo zastupljeni u preko 90 zemalja svijeta. Naša prednost je i što smo kao njemačka tvrtka dosta orijentirani na izvozna tržišta. Skoro 50 % našeg ukupnog prometa je izvoz, a isto tako svi naši proizvodi proizvode se u Brilonu (Njemačka) i distribuiraju se s istog mjesta po cijelom svijetu.
To uvijek napominjem kao našu veliku prednost jer su još uvijek svi naši proizvod ‘’Made in Germany’’, što znači i da je naš generalni katalog proizvoda jedinstven za cijeli svijet i sve zemlje u koje izvozimo.
 
Koje mjesto zauzima Oventrop na tržištima koje pokrivate, tj. u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini?
- Teško je reći gdje smo tržišno smješteni, nemam točne podatke, ali ovisno o pojedinim prozvodnim grupama, sigurno zauzimamo respektabilan udio na tržištu regulacijske armature i stanica u zgradarstvu.
 
Po čemu ste najpoznatiji, odnosno koji je proizvod najtraženiji i najzanimljiviji? Zašto?
- Oventrop je primarno proizvođač različite regulacijske armature pa, sukladno tome, nekako smo po tome i prepoznatljivi, kako u regiji, tako i šire. Ali, ako bi govorili baš o nekom specifičnom proizvodu, onda je to svakako naš Unibox - regulacijska jedinica za podno grijanje koja se primjenjuje za regulaciju povratnog voda radijatorskog kruga grijanja, u slučajevima kada želimo provesti, uz centralno, i podno grijanje, ali samo u određenim prostorijama (npr. kupaonica ili hodnik). Tada koristimo Unibox za regulaciju temperature podnog grijanja uz već postojeći radijatorski sustav grijanja.
 
Kako se trenutačna kriza uzrokovana pandemijom koronavirusa odražava na poslovanje Oventropa u Hrvatskoj i susjednim zemljama? Imate li kakve informacije kakvo je stanje u tvrtkinoj matičnoj zemlji, Njemačkoj i u svijetu?
- Kriza je napravila dosta štete u projektnom sektoru, mnogi veliki projekti su zaustavljeni ili odgođeni. Na našu sreću, ne ovisimo toliko o velikim projektnim investicijama, nego imamo dobro izbalansiran promet, što u projektnom dijelu, što u dnevnom prometu preko naših ovlaštenih distributera. Naši glavni kupci su instalateri. To je naša sreća, pošto izvođači strojarskih instalacija ('instalateri'’) još uvijek imaju dosta posla oko malih investicija i u tzv. energetskim obnovama malih kućanstava te javnih objekata (škole, vrtići, sportske dvorane i sl.).
 
Koje mjere tvrtka provodi s ciljem prevladavanja te krize i na matičnom, njemačkom i na svim drugim tržištima koje pokriva?
- Teško je u ovako neočekivanoj i nepredvidivoj situaciji poduzeti neke specijalne mjere kojima bi se prevladala kriza, a koje bi odmah dale rezultate, ali jedna od naših bitnih mjera je svakako održavanje postojećih cijena, za razliku od nekih naših konkurenata, koji su procijenili da je rješenje u redukciji ('optimizaciji') cijena.
Za sada nam se to pokazalo kao odličan potez, jer smo znali prepoznati da nijedan OV kupac ne kupuje našu opremu radi finalne cijene, nego radi vrhunske kvalitete proizvoda.
 
Poznato je da je svaka kriza ujedno i prilika. Kao što ste spomenuli, Oventrop je najpoznatiji po inovativnim i visokokvalitetnim rješenjima 'Made in Germany'. Što se od novih proizvoda i rješenja planira kako bi se čim zdravstvena kriza prođe moglo odmah odgovoriti na nove zahtjeve tržišta?
- Oventrop zadnjih godina dosta pažnje posvećuje zaštiti od legionele i tzv. termičkoj dezinfekciji u u sustavima potrošne tople vode te razvoju novih proizvoda i inovativnih rješenja iz tog područja. Na žalost, na našem tržištu problem legionele i zaštita od nje u sustavima pitke vode još uvijek nije zakonski regulirana. Veliki je korak već to da je europska regulativa prihvatila legionelu kao problem u sustavima pitke vode. Siguran da će se u skorije vrijeme i na našem tržištu prepoznati taj problem i donijeti potrebna regulativa.
Naše stanice Regumag X već su prepoznate u mnogim projektima, kao i ventili Aquastrom za termičku dezinfekciju.
 
Što biste izdvojili od najzanimljivijih projekata koji su u posljednje vrijeme ostvareni u Hrvatskoj i zemljama koje pokrivate? Ima li možda kakvih projekata koji se ostvaruju ili koji su u planu?
- U zadnje vrijeme, što sam već napomenuo u prethodnom odgovoru, sve se više koriste naše stanice Regumaq X za pripremu PTV-a koje zagrijavaju vodu po protočnom principu 'just in time', što prevedno znači da se na izljevnom mjestu ostvaruje točno onoliko tople vode koliko je potrebno.
Nije više potrebno koristiti veliki akumulacijski spremnik za toplu vodu, nego se sada on koristi kao spremnik topline, odnosno topla voda iz spremnika preko izmjenjivača topline instaliranog u našoj stanici Regumaq zagrijava hladnu pitku vodu iz vodovoda. Na taj način se efikasno i vrlo ekonomčno rješava problem pojave legionele u sustavima PTV-a. Ove godine imali smo dosta takvih projekata u turističkom sektoru (auto-kampovi), gdje su investitori znali prepoznati ekonomičnost, svrsishodnost i kvalitetu spomenutog rješenja.
 
Osim što predstavljate Oventrop u Hrvatskoj, ovlašteni ste projektant strojarskih instalacija i predsjednik Područnog odbora Zagreb Hrvatske komore inženjera strojarstva? Kako se ova kriza odražava na projektante? Postoje li kakve mjere kojima Komora može pomoći svojim članovima koji su najviše ugroženi krizom?
- Projektanti za sada još uvijek imaju dosta posla, ali su zabrinuti zbog postojeće situacije s koronapandemijom i njenim velikim utjecajem na turistički sektor te na postojeće i buduće investicije u tom sektoru. Mnogi veliki projekti u turističkom sektoru su odgođeni ili potpuno obustavljeni i upitan je njihov nastavak. To dosta pogađa projektante u primorskom i priobalnom sektoru, jer je velik dio projektnog poslovanja bio vezan uz te velike hotelijerske tvrtke i njihove investicije. 
S druge strane, projektanti u kontinentalnom dijelu Hrvatske, tu mislim poglavito na Zagreb i okolicu, imaju posla 'preko glave', ali više vezano za projekte sanacije zgrada i stanova oštećenih proljetnim zagrebačkim potresom (projekti sanacije dimnjaka, projekti plinskih instalacija itd.), te za projekte energetske obnove zgrada.
 
U kojoj je mjeri i je li uopće nedavni potres u Zagrebu i okolici prilika za strojarske projektante kao što je to za neke druge struke u graditeljstvu?  
- To je svakako prilika za sve strojarske projektante, vezano za već spomenute sanacije i renovacije zgrada i postojećih sustava grijanja, te ugradnju novih kondenzacijskih uređaja za grijanje i pripremu PTV-a. 
Čak se u praksi pokazao nedostatak strojarskih projektanata za te sanacije jer bi svi potresom pogođeni investitori ili vlasnici stanova svakako htjeli obnoviti i adaptirati stanove i poslovne prostore prije sezone grijanja.
 
I za kraj: što za strojarske projektante donosi Stragegija obnove nacionalnog fonda zgrada? Hoće li to značiti nove prilike ili će to možda ipak biti još samo jedan ambiciozni dokument? 
- Skoro sam siguran da je to još jedan ambiciozni dokument koji će se teško ostvariti.
 

B. L., www.energetika-net.com

Anketa

Tko je naredio uhićenje predsjednika Uprave JANAF-a?

Petak, 25/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1610 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević