Get Adobe Flash player
Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Političari misle o izborima, ja kao državnica mislim o budućim...

Smišljeni napad na Predsjednicu

Smišljeni napad na Predsjednicu

Puno je nedobronamjernih koji su sudjelovali u pripremi dočeka...

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Nakon što je Vučićeva propagandna bagra otišla u Srbiju...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Umjesto pozitivne, nad Hrvatima u Srbiji, nastavljena negativna izborna...

Hrvatska naspram Srbiji danas

Hrvatska naspram Srbiji danas

Nadam se da će se Srbi u budućnosti odreći...

  • Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:43
  • Smišljeni napad na Predsjednicu

    Smišljeni napad na Predsjednicu

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:36
  • Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    četvrtak, 15. veljače 2018. 19:29
  • Previše glume, teatralnosti, patetike...

    Previše glume, teatralnosti, patetike...

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:32
  • Hrvatska naspram Srbiji danas

    Hrvatska naspram Srbiji danas

    srijeda, 14. veljače 2018. 12:38

Kaos oko književnog izdavaštva Hrvata u Republici Srbiji

 
 
Otvoreno pismo Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakcija Informativnog programa na hrvatskom  jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., povodom proglašenja najbolje knjige Hrvata u Republici Srbiji za 2016. godinu od strane Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.
http://www.croinfo.rs/wp-content/uploads/2014/12/62.jpg
O kaosu oko književnog izdavaštva Hrvata u Republici Srbiji, netransparentnosi prikaza knjiga i njihovih autora, pristrasnosti pri dodijeli nagrada, nekompetentnosti onih koji o nagradama odlučuju i sl. pisao sam u svojim otvorenim pismima u više navrata ali situacija je sve gora. Kako se bavim književnošću, a intelektualci ne smiju šutjeti ni po koju cijenu, dužan sam ukazivati na ove anomalije, odnosno reći svoje mišljenje. Oni na koje se to odnosi po pravilu ne objavljuju kritičke stavove o sebi i prinuđen sam da ih „urbi et orbi“ šaljem kao otvorena pisma.
 
Za oblast književnog stvaralaštva i izdavaštva Hrvata u Republici Srbiji isključivo je zadužen Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH), koji se  financira iz državnog proračuna, kao i za informiranje u toj oblasti NIU „Hrvatska riječ“ i Redakcija informativnog programa na hrvatskom jeziku RTV Vojvodine, također financirani iz državnog proračuna. O tome da ZKVH jeste jednako Tomislav Žigmanov, ravnatelj i alfa i omega u njemu, u isto vrijeme politički lider Hrvata u Republici Srbiji i još štošta toga, o tome da mi Hrvati ovdje imamo jedini na svijetu nesreću da su kultura i politika cijelog jednog naroda inkarnirani u jednom jedinom čovjeku i o tome da su sve druge hrvatske institucije pod njegovim utjecajem, kao i da su koncentrirane u Subotici, a njihovi djelatnici u uski, skoro obiteljski krug, čiji je kum Tomislav Žigmanov, također sam pisao više puta u svojim otvorenim pismima, a situacija je i tu sve gora.
Tako, primjerice, Tomislav Žigmanov i Željka Zelić toliko hvale pjesnikinju plagijatoricu da je nominovana za kandidatkinju za nagradu „A. G. Matoš“ (najbolja zbirka pjesama u trogodišnjem periodu), a sa druge strane Žigmanov traži da se pjesme (već poznate u Vojvodini i u Hrvatskoj) o Hrtkovcima i Srijemu spale !!!
U tom ambijentu za „najbolju“ knjigu Hrvata u Republici Srbiji u 2016. godini proglašena je publikacija (monografija, što li je?) „Pravni fakultet u Subotici“, a njen autor Kalman Kuntić dobija nagradu „Emerik Pavić“!
 
U komisiji koja je odabrala ovu knjigu za „najbolju“ knjigu u 2016. su sin gore pomenute plagijatorke, zatim upravo Željka Zelić, koja je o njoj pisala hvalospjeve, te, kao predsjednica komisije, osoba iz kuće koja je izdala „najbolju“ knjigu. O 29 knjiga koje su konkurirale (o tome kako knjige dolaze na taj spisak drugom prilikom) za nagradu „Emerik Pavić“ u 2016. godini i njihovim autorima ne znamo ništa jer u pedeset i dva broja „Hrvatske riječi“ (na po pedeset i dvije stranice) nije se našlo mjesta za prikaz tih knjiga i niti jedna riječ o njihovim autorima, kao ni na takozvanom „Dnevniku na hrvatskom jeziku“! Zato ne znamo ni kako ni zašto je u uži izbor od 29 ušlo baš tih 10 naslova.
 
Kada je objavljen taj izbor pisao sam o tome u otvorenom pismu koje je objavio Tjednik za kulturu, znanost i društvena pitanja„Hrvatski fokus“, Zagreb, u br. 381. od 8. rujna 2017. godine. U njemu,između ostalog, stoji:
Od 29 naslova samo 4 nisu vezana za Suboticu, što nije prava slika rada hrvatskih autora na području Republike Srbije, a svih 10 naslova u užem izboru su subotička izdanja (dva u suradnji s Zagrebom i jedan s Osijekom, i to s već dobro poznatim plaćenim Žigmanovljevim suradnicima).
Posebnu zbrku među tih 10 naslova unosi to što su tri iz oblasti poezije (u jednom je urednik Žigmanov), dva iz oblasti proze (u jednom je zastupljen Žigmanov), dva iz oblasti teologije (zastupljen ZKVH, čitaj Tomislav Žigmanov), dva iz oblasti povijesti, etnografije i leksikografije (u oba je ZKHV) i dva su iz znanosti i publicistike (ZKHV i HAD)!!!
Po čemu će biti izabrana knjiga koja bude proglašena za „najbolju“ knjigu Hrvata u 2016. godini kada je sa jedne strane Kuntićeva publikacija Pravni fakultet u Subotici u periodu 1920. – 1941., a sa druge strane grandiozno književno djelo Miroslava Slavka Mađera?
Po čemu će biti izabrana knjiga koja bude proglašena za „najbolju“ knjigu Hrvata u 2016. godini kada je sa jedne strane Misaona popudbina Tome Vereša, zbornik radova s međunarodnog filozofsko-znanstvenog skupa, a sa druge strane Suvremena vojvođansko-hrvatska kratka priča na stotinjak strana isamošest autora u noj (od kojih većini tu i nije mjesto)?
 
Po čemu će biti izabrana knjiga koja bude proglašena za „najbolju“ knjigu Hrvata u 2016. godini kada su sa jedne strane Bile riči, rječnik govora Monoštora (u vrijeme pedesetih godina prošloga stoljeća) Marije Šeremešić, a sa druge strane studija Bunjevci – ishodišta, sudbine, identiteti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antroplogiju?
Po kojim kriterijima je odabrano deset radova u uži izbor i po kom kriteriju će biti proglašena „najbolja“ knjiga (iz koje oblasti)? Možda se broje stranice, kvalitet papira, težina na kantaru, tlocrtna velićina knjige, šarenilo korica i tko zna što još da bi neka od ovih knjiga bila „najbolja“!
Danas, izborom publikacije o Pravnom fakultetu u Subotici kao „najbolje“ knjige Hrvata u 2016. godini moje riječi napisane unazad skoro dva mjeseca još čvršće stoje kao dokaz kaosa, netransparentnosti i pristrasnosti u dodjeli nagrada od strane ZKVH, čitaj Tomislava Žigmanova (2013. godine Tomislav Žigmanov je ovu nagradu preko Slavena Bačića, predsjednika tadašnje komisije, dodjelio sam sebi!!!).
 
Posebna je priča da do same dodjele nagrade za „najbolju“ knjigu nismo znali koja knjiga je u pitanju i tko je njen autor. „Hrvatska riječ“ i „Dnevnik na hrvatskom jeziku“ bili su nijemi, a nema priče o „najboljoj“ knjizi ni poslije toga.
A posebna je tema da nagradu o životnom dijelu zaslužnim djelatnicima za hrvatsku zajednicu dodjeljuje jedna udruga (pa baš) iz Subotice, a takvih je šestdesetak u Republici Srbiji. Već time što udruga dodjeljije nagradu za životno dijelo i tko o tome odlučuje ta nagrada je devalvirana, a dobitnici ustvari poniženi. A i to spada u koncentraciju svega hrvatskog ovdje u isti uski krug skoro obiteljske subotičke zajednice „Hrvata za novac“.
Time se cijela hrvatska zajednica u Republici Srbiji sistematski kulturno, moralno i politički devastira, jer se u njoj pravi negetavna selekcija vrijednosti.
Na književnom polju potrebno je uvesti nagradu za književno dijelo Hrvata u Republici Srbiji i nju podjeliti na nagradu za poeziju i nagradu za prozni rad, s jasnim pravilima (brošure, publikacije, monografije, studije i sl. nisu književna dijela) i kompetentnim ljudima u komisijama.
Uz „Emerika Pavića“, kao nagradu za poeziju, jer se Pavić u književnosti ogledao kao pjesnik, treba uvesti nagradu za prozni rad „Miroslav Slavko Mađer“, po velikom nedavno preminulom hrvatskom pjesniku koji ima mnogo i proznih radova, a Hrtkovci, njegovo rodno mijesto, i time cijeli Srijem, zaslužuju takvu čast.
 

Branimir Miroslav Cakić

 

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA stajališta su autora i ne moraju biti u skladu sa stavovima Uredništva

Žigmanov: Ovu bi knjigu, poradi spasa digniteta književnosti, trebalo spaliti!

 
 
Javnosti se obraćam na ovaj način jer ne postoji druga mogućnost prikaza moje diskreditacije kao visokoobrazovane osobe, djelatnika u hrvatskoj kulturnoj udruzi u Novom Sadu i pisca više književnih djela, a od strane Tomislava Žigmanova te preko njega i od hrvatskih institucija ovdje (poznata praksa s osobama koje ne podilaze Žigmanovu, nedavno je to bio slučaj sa dr.sc. Aleksandrom Prćić).
Otvoreno pismo Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakcija Informativnog programa na hrvatskom  jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr.
 
Riječ autora zbirke pjesama 'Pjesme koje treba spaliti'
 
Zbirka pjesama na hrvatskom jeziku pod nazivomPjesme koje treba spaliti (izdavač HKUPD „Stanislav Preprek“, Novi Sad, 2017) je izbor pjesama iz mog pjesničkog opusau kojoj je većina pjesama već ranije objavljena na srpskom jeziku u zbirci pjesama pod nazivom Salauka (izdavač Bistrica, Petrovaradin, 2013.). U toj zbirci je i 77 pjesama po izboru dr. Jasne Melvinger, od kojih je također većina i u ovoj zbirci pred Vama.
Zbirku  Salauka je uredio Ivan Balenović, književnik iz Petrovaradina, koji između ostalog, piše:
       Uz zbirku priča „Za sve je kriv moj deda“ Tomlekin nam se i zbirkom pesama otkriva kao zreo i kvalitetan književni stvaralac, s čijim radovima ćemo se i u buduće sretati.
          Poeziju Tomlekina krasi bogatstvo inspiracija i pesničkih motiva, od detinjstva do današnjih dana. Kroz pet zastupljenih ciklusa pratimo pesnikovo najranije životno doba, njegov zavičaj, školovanje, odrastanje i sve vrtloge koji dolaze s godinama. Značajno mesto u ovom pevanju imaju satirički, ljubavni i erotski motivi.
           Počesto nam se može učiniti da iz pesništva koje je pred nama izranjaju veliki pesnici poput Lorke, Jesenjina, Zmaja, Antića..., ali to je privid. Tomlekin neosporno peva samo i jedino svoju sopstvenu poeziju.
 
Uz mnoga druga afirmativna mišljenja Salaukaje očito sasvim pristojno književno delo, ali sa tim se ne slaže ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, predsjednik hrvatske političke stranke DSHV, zastupnik Hrvata u Narodnoj skupštini Republike Srbije, u to vrijeme i podpredsjednik Savjeta Vlade Hrvatske za Hrvate izvan Hrvatske te još mnogo čega ovdje s hrvatskim predznakom, Tomislav Žigmanov.
 
U Časopisu za književnost i umjetnost „Nova riječ“, dvobroj 1-2 iz 2016. godine Tomislav Žigmanov, kao glavni i odgovorni urednik tog časopisa, daje „književni prikaz“ zbirke Salauka (str. 319.), koji je bez presedana u kritičkim književnim analima jer odiše beskrajnom osobnom mržnjom prema autoru zbirke. Žigmanov tu mržnju otkriva kroz niz uvreda i diskvalifijkacija autora, pa čak i njegove supruge (koju inače ne poznaje), koje sa književnom kritikom djela nemaju nikakve veze, a uzrok mržnje otkriva riječima da je autor osoba znana po tome što svoje uvelike praznoslovne uratke emailom šalje diljem svijeta, u kojima se bez ikakvih kompetencija i racionalnih uvida okomljuje na događaje i procese unutar hrvatske zajednice u Vojvodini, iako peva na jeziku većine, svjedočeći tako licemjerni pristup spram vlastitih identitetskih sastavnica. Moje „identitetske sastavnice“ od kako sam rođen i kršten nisu upitne, a bliski rod s poznatim hrvatskim književnikom Miroslavom Mađerom svakako ih može samo potvrditi.
 
Moje „praznoslovne uradke“, kako Tomislav Žigmanov naziva moja otvorena pisma o stanju u hrvatskoj zajednici ovdje, u kojima činjenice i istine nitko, pa ni Tomislav Žigmanov, nije niti jednom mogao demantirati, kao ni moje nacionalno opredjeljenje bez obzira na kojem jeziku su objavljeni moji radovi, definiše „književnu kritiku“ moje poezije u golu nemoć i bijedu Tomislava Žigmanova, jer on na kraju te „kritike“, zaslijepljen osobnom mržnjom prema meni piše:
Ovu bi knjigu, poradi spasa digniteta književnosti, trebalo spaliti!
Ako kulturni i politički lider Hrvata u Republici Srbiji kaže da treba spaliti pjesme kao što su Hrtkovci, Oda srijemskoj zemlji, Boje ravnice moje, Vršidba u Hrtkovcima, Pamtimi sve druge moje pjesme, jer ih je napisao „nepodobni“ Hrvat iz Hrtkovaca na srpskom jeziku (što bi bilo da su pjesme, primjerice, na francuskom jeziku?!), onda sa takvim liderom mnogo toga nije u redu, a hrvatskoj zajednici ovdje pod njegovim vođstvom prijeti opasnost da potpuno zapadne u moralnu, kulturnu i političku hipokriziju i mračna vremena kada su se knjige spaljivale.
 
Da je Tomislav Žigmanov imao samo zle namjere pokazuje to što se obrušio na moju poeziju, teren koji „običan puk ne razumije“, a on je „ekspert“ u toj oblasti, do haiku poezije na bunjevačkoj ikavici. O desetak mojih romana se nije usudio govoriti jer su pitko čitka i razumljiva svakom. A nonsens je da je Žigmanov, pored toga što književna dijela Hrvata u Srbiji napisana na srpskom jeziku smatra nenapisanim, ipak u svom „časopisu za književnost i umjetnost“  „Nova riječ“ dao „književni prikaz“ Salauke!!!
Draga čitateljice i dragi čitatelju, pred Vama su te pjesme „koje treba spaliti“, pa procijenite sami da li ih zaista treba spaliti. Zahvaljujem se na pomoći u odabiru pjesama, lekturi, uređenju mojih pjesničkih zbirki, kritičkoj riječi i recenzijama, dr. Jasni Melvinger, Ivanu Balenoviću, dr. Dragani V. Todoreskov, mr. Pavelu Domonjiju, preč. Marku Kljajiću i drugima.
 

Branimir Miroslav Tomlekin

 

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA stajališta su autora i ne moraju biti u skladu sa stavovima Uredništva

Metode subotičkih oligarha: ponižavanje, nipodaštavanje, omalovažavanje, vrijeđanje...

 
 
Otvoreno pismo Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakcija Informativnog programa na hrvatskom  jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom članka dr. sc. Aleksandre Prćić „Ne priznaju mi se iskustvo i znanje“ u 756. broju „Hrvatske riječi“ od 13. listopada 2017. godine.
http://www.zkvh.org.rs/images/stories/Foto_za_HR/Foto_br_731/aleksandra_prcic.jpg
Aleksandra Prćić
 
Da su Slaven Bačić i Tomislav Žigmanov dva subotička oligarha koja u svojim rukama drže sve što je hrvatsko u Republici Srbiji konačno dokazuje sramni natječaj za izbor ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH). Da su „Hrvatske novine“ njihov list, a Redakcija Informativnog programa na hrvatskom jeziku RTV Vojvodine sa takozvanim „Dnevnikom na hrvatskom jeziku“ njihov glasnogovornik, konačno dokazuje to kako su nas o svemu tome izvještavali.
 
Naime, do sramnog prijedloga Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) da Tomislav Žigmanov po treći put bude izabran za ravnatelja ZKVH jedva da smo doznali da postoji i drugi kandidat, a sve vrijeme o njemu nismo ništa znali, čak ni njegovo ime, iako je igra ispod žita oko natječaja trajala mjesecima. Ovi oligarsi upravo vladaju na neinformiranju, bolje reći, dezinformiranju hrvatskog puka ovdje, na mutljavinama, plagijatima i igrama ispod žita. Onda se tako veliki smrad više nije mogao kriti pa smo doznali da drugi kandidat ne zadovoljava uvijete natječaja jer nije nostrificirao dokumentaciju o svom zvanju u Republici Srbiji! To znači da za HNV (čitaj Slavena Bačića) Hrvatska nije država, kao i da je preporuka iz Hrvatske za tog kandidata samo osobno pismo gospođe Ljerke Alajbeg, koje kao takvo ne pije vode! Slaven Bačić bi vjerojatno tako ocijenio i pismo gospođe Kolinde Grabar-Kitarović ako na njemu ne bi bilo pečata Ureda Predsjednice. A možda ga ni onda ne bi uvažio jer dolazi iz za njega nepriznate države !!! Moćni su subotički oligarsi, imaju novac, infrastrukturu, medije i sve same poltrone oko sebe.
 
Usput smo čuli da je životopis Tomislava Žigmanova, priložen kod  natječaja, falsificiran! To nije čudno, kod Žigmanova je sve falš. A koliki je zaista smrad oko ovog slučaja doznajemo končno iz reagiranja dr. sc. Aleksandre Prćić u članku „Ne priznaju mi se iskustvo i znanje“. Tek sada saznajemo više o drugom kandidatu, zapravo kandidtkinji, za ravnatelja ZKHV. Povrijeđena i uvrijeđena do bola gospođa Prćić, između ostalog kaže:„Javnosti se obraćam radi toga što kao visoko obrazovana osoba ne mogu prijeći preko uvrjeda koje sam kao čovjek i doktor znanosti doživjela tijekom postupka izbora za radno mijesto ravnatelja ZKVH“.
 
Ovo je također poznata metoda subotičkih oligarha. Ponižavanje, nipodaštavanje, omalovažavanje i vrijeđanje. Što će njima pravi, sposobni, odvažni i obrazovni ljudi?! Oko sebe su pozapošljavali napuhane mediokritete koji su već po toj karakteristici i bezrezervni poltroni. Tako Bačić i Žigmanov dominiraju, a oni imaju siguran kruh uz njih. Drugačije bi bili na ulici.Povodom toga u oči upada članak Jasne Vojnić, koordinatorice tima za izradu Strategije obrazovanja na hrvatskom jeziku u Srbiji, u „Hrvatskoj riječi“ br. 755. od 6. listopada 2017. godine pod nazivom „Pomjeramo stvari ka boljem!“ (sa uskličnikom). Samohvala za beznačajne rezultate svog rada je još jedna karakteristika subotičkih oligarha i njihovih poltrona. Jasna Vojnić kaže: Da HNV ne postoji trebalo bi ga izmisliti. (!!!) HNV se ne izmišlja, gospođo Vojnić, već stvara kroz transparentni demokratski proces. Taj proces je izostao u samom početku „izmišljanja“ HNV i sada imamo mutanta koji guta svoju djecu. Isto važi i za Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. To se dobro vidi iz slučaja o kojem je ovdje riječ.
 
„Hrvatska riječ“, HNV i ZKVH su otuđeni od svog naroda, ali zato pojedini djelatnici tih kuća imaju sjajno mišljenje o sebi i svojim institucijama u kojima su dobili posao zahvaljujući jedino subotičkim oligarsima Slavenu Bačiću i Tomislavu Žigmanovu. Jasna Vojnić u navedenom članku dalje piše: Ne znaju svi(neuki i neobavješteni hrvatski puk) čemu to (HNV) točno služi i što se događa unutra (!?!), a u narodu je dobilo ulogu bez koje možda do danas kao manjina ne bismo ni opstali. (!?!) Opstali smo, gospođo Vojnić, mi srijemski Hrvati u puno težim uvjetima bez Vas i HNV-a, a tek sada nas je strah da ćemo nestati. Na ovogodišnjoj manifestaciji „Srijemci Srijemu“, koju organizira HNV, nije bilo niti jednog hrvatskog obilježja!!!
 
Jasna Vojnić zatim filozofira o pogrešnom shvatanju kako HNV treba da spašava svakog pojedinca od svoje vlastite krivice(!?!), puna je hvale za ono što je HNV učinio za ove silne godine i upozorava da „neprijatelj ne spava, djeluje planski strateški, osmišljeno, vodeći računa da se slučajno ne okupimo oko istine i zajedništva.(!?!) Izjava tipična za političare koji su u ime svog naroda potpuno otuđeni od tog naroda, jer zajedništvo Hrvata su rasturli Bačić i Žigmanov, insistirajući na podjeli Hrvata na razne etnoskupine, pri čemu favorizuju bunjevačke Hrvate ili hrvatske Bunjevce, već ne znam što su.
 
A tek priča o istini je tužna. Ako se analizira kako su nastali HNV i ZKVH i kako je sve hrvatsko u Republici Srbiji odvučeno na samu mađarsku granicu, biti će jasna i moć tandema Bačić – Žigmanov, jer osnovica je bila stvaranje svog klana u Subotici na najbezočniji način, do plagiranja dokumentacije.
 
No, vratimo se gospođi Aleksandri Prćić. Ona piše: „Na kraju moram primjetiti da nisam prva, a vjerujem ni posljednja osoba visokog akademskog zvanja protjerana iz hrvatske zajednice poradi interesa pojedinaca“. Iako duboko ponižena, kandidatkinja za ravnateljicu ZKVH blago reagira i kaže da bi se Tomislav Žigmanov za dobrobit hrvatske zajednice ovdje trebao opredjeliti da li će se baviti kulturom ili politikom. Pogrešno, gospođo Prćić! Tomislav Žigmanov se za dobrobit hrvatske zajednice ovdje ne bi smio baviti niti politikom niti kulturom! Da postane koristam član naše zajednice treba dosljedno da slijedi put svog prethodnika fenomenalnog Petra Kuntića. Ako upropaste i kokoši neće biti tako strašno kao što je ovo strašno. A sve isto važi i za Slavena Bačića.
 

Branimir Miroslav Cakić

 

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA stajališta su autora i ne moraju biti u skladu sa stavovima Uredništva

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Utorak, 20/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 906 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević