Get Adobe Flash player

Komunisti i nacisti dijele istočnu Europu

 
 
Nakon Prvog svjetskog rata, Oktobarske revolucije i osnivanja Kominterne svuda u svijetu osnivane su podružnice sovjetske komunističke partije koje su djelovale sa financijskom podrškom sovjetskih komunista i pod kontrolom sovjetske obavještajne službe NKVD. I u njemačkoj komunisti pokušavaju organizirati komunističku pobunu, ali u tome ne uspijevaju pošto su podijeljeni u više raznih komunističkih i socijalističkih frakcije. Nakon neuspjele pobune jedan dio socijalista i komunista se orijentira prema nacionalnom socijalizmu, odbacuju internacionalizam, a nakon propasti komunističkih petoljetki i marksizam. Zbog toga se Sovjetski komunisti i Njemački nacionalni socijalisti sve više politički udaljavaju, iako koriste iste metode u osvajanju i obrani vlasti, a Staljin ih naziva desničarima, iako su po shvaćanju gospodarstva i socijalne politike puno bliže lijevim nego desnim pogledima.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/f/f9/NKVD_Emblem_%28Gradient%29.svg/234px-NKVD_Emblem_%28Gradient%29.svg.png
Svaka komunistička partija širom svijeta i europe djelovala je istovremeno kao politička stranka i kao obavještajno teroristička organizacija. Na taj način su komunisti djelovali i u Jugoslaviji. Po uzoru na sovjetske komuniste i Jugoslavenski komunisti su od svog nastanka u svom radu koristili sve metode terorističkog djelovanja i izazivanja zavisti propagirajući humanizam i prava "potlačene radničke klase".
 
U toj borbi za humanizam i prava radničke klase komunisti su odmah nakon oktobarske revolucije počeli vršiti masovna ubojstva, silovanja i izgladnjivanje klasnih neprijatelja, te su osnovali mnogobrojne koncentracijske logore za političke protivnike koje su nazvali Gulazi, a koji su kasnije Hitleru poslužili kao uzor za stvaranje logora smrti. Samo u prvih pet godina Lenjinove vlasti ubijeno je oko 5 milijuna političkih protivnika. Kako bi se nekog optužilo da je kulak (bogati seljak) bilo je dovoljno da netko ima stolnjak na stolu, nakon čega je slijedio doživotni put u Sibir. Oboružan Marxovom ideologijom njegov sljedbenik Lenjin je 11. kolovoza 1918. uputio telegram u Penzinsku guberniju gdje naređuje; "Objesite (kažem objesite tako da to ljudi vide) kulake, bogataše i krvopije, najmanje njih stotinjak, objavite njihova imena i dočepajte se svog njihovog žita.... Učinite to tako da uokolo stotine kilometara ljudi vide, drhte, znaju i da u sebi kažu: Oni ubijaju i nastavit će ubijati kulake žedne krvi. Potvrdite mi brzojavom da ste primili i izvršili ove naredbe. Vaš Lenjin." Masovno silovanje je bilo jedan od načina na koji je Crvena armija izazivala strah kod protivnika, i to je bio komunistički ratni običaj još od 1917. godine. Na ovakvo ponašanje politički komesari i zapovjednici navodili su vlastite vojnike metodama raznog fizičkog i psihološkog mučenja vlastitih vojnika koji su se na isti način odnosili prema zarobljenicima, civilima i svim potencijalnim protivnicima. Masovna silovanja i ubijanja komunisti i Crvena armija su obilato koristili u svim svojim idućim ratovima poput poljsko-sovjetskog rata 1919.-1920., invazije Crvene Armije na Gruziju 1921. itd.

U Jugoslaviji, nakon izlaska iz zatvora gdje je kao osuđeni terorist služio kaznu zbog "bombaškog procesa" iz 1928., Josip Broz, (prema tvrdnji Vladimira Bakarića) postao je član CK na prijedlog sovjetskog obavještajnog rezidenta za Hrvatsku Ivana Krajačića Steve. Na VII. Kongresu Kominterna je 1935. rezolucijom najavila „predstojeće osnivanje KP Hrvatske i KP Slovenije u okviru KPJ. Nakon toga,1935. Tito odlazi u Moskvi, boravi u internacionalnim brigadama u Građanskom ratu u Španjolskoj, putuje u Tursku, Sibir, Kinu. Radom za NKVD, sovjetsku tajnu službu, dobiva Staljinovo povjerenje, te se 1937. vraća iz Sovjetskog saveza i postaje Generalni sekretar KPJ. Tito je na čelo KPJ postavljen 1937., nakon što je Kominterna s vodstvom KPJ analizirala stanje u Partiji i donijela odluku o formiranju novoga Političkog biroa CK KPJ.Sa njime su stigle glasine kako je on Staljinov poslušnik i špijun koji putuje po svijetu i 'rješava' neposlušne članove Kominterne. U Moskvu ponovno odlazi 24. kolovoza 1938. gdje iznosi stajalište: Mi imamo dobre i ne tako malobrojne kadrove… Ti su kadrovi apsolutno odani Kominterni“. U izvještaju Dimitrovu, Tito se još jednom obvezao na apsolutnu odanost Kominterni: „Naša Partija u zemlji ima puno povjerenje prema Komunističkoj internacionali. Ona će rado prihvatiti svaku odluku koju donese Komunistička internacionala.“Nakon njegovog postavljanja za generalnog sekretara KPJ došlo je do snažnih unutarpartijskih obračuna uz pomoć NKVD-a (sovjetska politička obavještajno sigurnosna služba). Josip Broz kasnije nazvan Tito vršio je dužnost političkog vođe, ali je istovremeno bio i glavni agent NKVD-a.
 
Nakon povratka iz Rusije nikad nije navratio u svoje rodno mjesto Kumrovec, iako je tamo, navodno, imao veći broj braće i sestara. Kao obavještajac bio je podčinjen Josipu Kopiniču. Josip Kopinič je bio veza između Kominterne i podružnica u Jugoslaviji, Italiji, Švicarskoj, Austriji, Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Grčkoj. Radio vezom bio je povezan sa svojim pretpostavljenima u Moskvi tijekom čitavog drugog svjetskog rata, a podčinjeni obavještajac za područje Hrvatske bio je Ivan Krajačić Stevo. Čitavog rata ovu radio komunikaciju Nijemci su prisluškivali, ali nisu krenuli u uhićenje Kopiniča pošto im se više isplatilo znati sve direktive i izvješća između Moskve i podređenih partija. Kao i svi kominternini obavještajci Kopinić je prenosio informacije Staljinu, te njegove naredbe prenositi na teren, a Titu je prenosio i osobne informacije o njegovoj supruzi Herti Has. Kopinič je kao i mnogi iskusniji obavještajci nastojao djelovati "kreativno", to jest ne biti samo prenositelj informacija, već biti i kreator odluka, a to se može postići filtriranjem informacija koje se prenose prema gore i koje se prenose prema dolje.
 
Ministri vanjskih poslova Njemačke i Sovjetskog Saveza Molotov i Ribbentrop 23. kolovoza 1939. u Moskvi potpisuju Pakt o nenapadanju, a Tito i vodstvo KPJ podržali su potpisani dogovor kao genijalni potez njihovog vođe Staljina. Sedam dana nakon potpisivanja sporazuma Hitlerova Njemačka, 1. rujna, 1939. godine, napala je Poljsku, te je tako započela Drugi svjetski rat. Dan poslije, Staljinova Crvena armija okupirala je istočni dio Poljske, kako je i dogovoreno tajnim dijelom pakta s Hitlerom. Uz dio Poljske, Staljin je okupirao i cijelu Letoniju i Estoniju, a Finska je morala dio teritorija prepustiti Rusima kako bi sačuvala nezavisnost. Jugoslavenski komunisti su za početak rata optužili imperijalnu politiku Francuske i velike Britanije.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Čuljak, https://novenews.net/hr/znanost/titova-partizansko-njemacka-suradnja-11

Lukavi Krleža pisao je srpski, mislio jugoslavenski i preživljavao političko-životinjski

 
 
ŠENOA, AUGUST
  Š. bio je veoma vješt pisac feljtona, u kojima je davao žive slike iz suvremenog zagrebačkog života (Zagrebulje, Vječni Žid itd.). 
Pravo područje Šenoina djelovanja bila je pripovjedačka proza s motivima iz suvremenog života i događajima iz hrvatske prošlosti. Dok je u novelama po tematici i obradi sklon realizmu u historijskim romanima on je izraziti romantik. Volio je markantne historijske sukobe, tragične događaje i obrate iz hrvatske prošlosti. Tipičan predstavnik mladoga građanstva, Š. je prije svega pjesnik novog hrvatskog društva koje se rađa, slikajući one događaje u kojima građanstvo igra odlučnu ulogu (Zlatarovo zlato). Šenoine pripovijesti (Barun Ivica, Ilijina oporuka, Vladimir, Prosjak Luka itd.) daju obilat i informativan pregled o razvitku hrvatskih socijalnih relacija u prvoj polovini prošloga stoljeća, a u isto vrijeme one su dokaz o Šenoinu daru umjetničkog zapažanja. Za historijske romane Šenoa se metodički spremao, nastojeći da ne operira sa fiktivnim licima i događajima, osim sporednih likova i epizoda, koje su produkt čiste fantazije. 
https://narod.hr/wp-content/uploads/2016/11/Hrvatski_skolski_muzej_August_Senoa_300109.jpg
August Šenoa
 
ŠIMUNOVIĆ, DINKO
Ů Godinama službovao kao učitelj pučke škole po selima Dalmatinske Zagore. Pisao pripovijesti, romane, crtice, feljtone. Pjesnik svog rodnog kraja, zagovornik tradicije i patrijarhalnog morala, njegovo djelo je apoteoza zdravlja, viteštva, smionosti i snage. Vezan emotivno za predjele svoga djetinjstva osjećao se u gradu tuđincem, beskućnikom, »vječnom skitalicom«. Vraćajući se u svojim tekstovima s trajnom čežnjom mirisima rodne zemlje, doživljavajući uvijek podjednako intenzivno, nebo, vodu i kamen svog rodnog krša, osjećao je samilost za sve nevoljnike, koje materijalna zaostalost goni u emigraciju, u veliki svijet, gdje se zaboravljaju patrijarhalni principi da »junaštvo i ženska ljepota vrijedi više od svega pod nebom«. Iz Šimunovićeve perspektive život urbaniziranog čovjeka istovjetan je sa procesom degeneracije, a seljak, odvojen od svog patrijarhalnog medija, nalik je na iskorjenjeno stablo. Djela: Mrkodol; Tuđinac; Đerdan; Porodica Vinčić; Alkar itd.
P.s. Skratio sam, ne treba više.
 
ŠINKO, ERVIN
I/8.
»Piše i na madžarskom«!! Kad jedan Madžar, koji je madžarski književnik »piše i na madžarskom« spada u klasičan stupidarij našega posla.
 
[USTAŠE]
Dragi Tk., pišem Vam direktno, ad captandam benevolentiam! B. (Boban Ljubo?, Bogdan Krizman? op., T.T.) nije uvažio ni jednu od mojih napomena, pa prema tome nema smisla da mu pišem ponovno.
USTAŠE
II/20. Sporazumijevanja s »Beogradom«. Čemu navodnici?
XVIII/5–12. Da li je potrebno da se govori o tim diferencijacijama unutar ustaškog pokreta?
XXI/12–15. Kad je riječ o izdanjima Matice hrvatske, ne znam da li je potrebno da je miješamo u ovu zavrzlamu? Ne zbog nekih naročitih obzira, nego zbog popa Filipa Lukasa, koji je tu Maticu vodio na svoj način, a onda bi i o njemu trebalo progovoriti i o njegovoj politici još od Diktature, s obzirom na »Hrvatsku reviju«. Mislim da je to suvišno ovdje.
XXVIII/15–18. Tvrdi se da je Pavelić znao i odobravao pripreme za Vokićev puč. Na temelju čega se to tvrdi?
XXVIII/19–20. »Kad je S. Kvaternik proglasio NDH, Maček je pozvao pristalice HSS da s novim vlastima surađuju« itd. Koliko je meni poznato, Maček je u hotelu »Dubrovnik« bio »predveden« pred njemačke vlasti. Tu bi trebalo citirati njegovu izjavu, jer koliko se ja sjećam on u svojoj izjavi ne govori o »pristalicama HSS«, nego o članovima »Seljačke zaštite«, koje je pozvao da s novim vlastima surađuju u održavanju javnog reda i poretka.
XXIX/19–20. Kad je već riječ o Mačekovoj konfinaciji i o Jasenovcu, trebalo bi to konkretno utvrditi, kako je to bilo.
XXXV/5–7. Riječ je o Handžar diviziji. Kako se ovdje naročito ističe da je bila sastavljena od 60% muslimana i kako se ova Handžar divizija naročito apostrofira zbog svojih zvjerstava, da se prestilizuje, s obzirom na muslimane.
XXXVI/9–11. »Posebna crna legija« i njeni »nečuveni masovni zločini«. Kad je riječ o toj legiji, da budemo konkretni. Ovako sumarno nema smisla, jer ta se legija kretala na terenu BiH i u Hrvatskoj godinama pod Francetićevom komandom a i poslije njegove smrti.
XXXIX/2–5. Politika spram »srpskog pravoslavnog stanovništva«. O svemu tome trebalo bi progovoriti ili konkretno ili ništa. Svesti to na apstraktnu formulu »vjerskog pitanja« nema smisla. Isto tako XXXIX/13–15, stara Starčevićeva floskula o pravoslavnim Hrvatima, ovdje je potpuno suvišna. 
 
USTAŠE. Do rata 1941. Generalna napomena.Od organizacione strukture samoga pokreta, koji nije zapravo nikada bio pokret širih razmjera, bio bi važniji prikaz njihovih veza sa Vančom Mihajlovim ili sa Horthyjem. Od Janka Puste do Marselje tu djeluju iste snage u kontinuitetu. Osim toga, ako se već traže uzroci te fokalne upale, koja je 1941 zauzela kriminalne razmjere, upad ustaških komandosa u Liku 1932, gdje žive pravoslavni i katolici na istome terenu, zajedno, poslije onih represalija, ima karakter krvne osvete, zapravo vjerskog rata.
Iz preambula /Str. 24, 15–20 i str. 25, 1–8/ o ulozi klera.
»U općoj atmosferi zaoštravanja nacionalnog pitanja nakon atentata na S. Radića u Skupštini i uvođenja diktature, hrvatski katolički kler sve više se počinje sprezati s pravaškim, ekstremistima. U njegovim redovima počinju se javljati tendencije koje su uperene protiv zajedničke jugoslavenske države /tezom da je nemoguć zajednički život katolika i pravoslavnih/. Takve tendencije se zatim politički vezuju za ustašku ideologiju« itd. sve do kraja XXV/2–8.
Koja je to »opća atmosfera, zaoštravanja nacionalnog pitanja, nakon atentata na S. Radića« i koji je to dio »hrvatskog katoličkog klera koji se sve više počinje sprezati s pravaškim ekstremistima«?
Hrvatski katolički kler od god. 1918 djeluje u Kraljevini SHS — in partibus infidelium, i tako se i vlada kao što se kler vlada u nevjerničkim zemljama — rezervirano i otporno negativno. Ovaj kler nije ničime bio kompromitiran u očima širokih masa ni sa kakvim unitarističkim idejama od 1918 dalje, jer mase su bile kompaktno antiunitarističke od 1. XII 1918, antirojalističke i republikanske. Taj kler je u Austriji igrao ulogu legitimističkog, feudalno–latifundijskog veleposjednika i kao čuvar svoje crkvene feudalne uloge on je sa svojim višim episkopatom ostao rezerviran spram svake rojalističke kombinacije od 1918 pa dalje. No ni ta definicija nije sasvim egzaktna, jer niži slojevi tog klera razlikovali su se po svojim političkim pogledima od episkopata. Već za kritičkih dana 1918–20 u tome kleru javlja se dosta jaka grupa svećenika koji traže reorganizaciju crkve u stilu današnje crkvene politike Pavla VI /prvenstveno ukidanje celibata i sprovođenje agrarne reforme i t.d./. Jedan dio mlađeg klera imao je političke ambicije stvaranja vlastitog klerikalno–političkog pokreta /po uzoru Ivana Evangeliste Kreka,(slovenski političar i svećenik,kršćanski socijalist,želio stvoriti 1917. pod Habsburgovcima neku mini Jugoslaviju,osniva udruge koje se bore za prava seljaka i radnika,op.,  T.T.) Rogulja i dr./, a taj dio klera bio je raspoložen više–manje unitaristički. Jedan dio klera provincijalnog javlja se kao trabant hrvatskih političkih stranaka /federalista, milinovaca, uglavnom izvan HSS–a/, a jedan dio klera bio je ekstremno nacionalistički, starčevićanski, u stilu Frankove crno–žute politike. Dijelovi tog provincijalnog klera mogli su se eventualno približiti ekstremnim elementima ustaškoga tipa, samo taj dio klera, kao politička snaga bio je quantite negligeable(fr. zanemariv iznos) i takav je i ostao sve do početka samog rata.
Ustaše u toku II svjetskog rata.
Kombinacije sa Mačekom /III/6–12/. Za pregovore Mačeka s Nijemcima koji su »vođeni odmah nakon Simovićevog puča« trebalo bi dati dokumentaciju. Jedno je jasno: Maček nije pristao na te kombinacije.
III/16–20. Kvaternik je od početka bio njemački agent. Sve ono šta je radio i uradio 10. IV sa proglašenjem NDH, to je bila njemačka politika.
IV/5–11.
IV/5–11. »Nakon Simovićevog vojnog puča i u danima aprilskog rata malobrojne ustaše u zemlji aktiviraju se u slabljenju i otežavanju razvijanja i djelovanja jugoslavenske vojske, u razoružavanju i ubijanju njenih pripadnika. Ustaška organizacija djelovala je kao peta kolona koja je pospješivala rasulo jugoslavenske vojske i aparata vlasti, koje je i bez te ustaške aktivnosti imalo široke razmjere«. »Zahvaljujući tom rasulu malobrojni ustaše su i mogli djelovati«. 
  O aprilskom ratu trebali bismo na ovome mjestu, bez obzira što su te stvari više–manje poznate, biti stvarno informativni. Da se aprilski rat nije tako jadno rasplinuo, da ta milijunska masa od vojske nije tako reći nestala ne opalivši ni puške, da taj generalitet nije tako jadno zatajio, da nije o samom faktu rata bio izdao ni jedan bilten vrhovne komande, da je vlada sa kraljem na čelu pobjegla iz zemlje već prvog dana rata, da se sve nije survalo u dva dana, nikada razmjeri ovog moralnog i političkog rasula ne bi bili zauzeli onako kobne dimenzije. Događaji su ponijeli čitav državni organizam kao oluja slamčicu, a kod toga, kao petokolonaši, ustaše još uvijek sjede po talijanskim zatvorima, te zaista nisu mogli igrati neke važne uloge. A kad je riječ o »petoj koloni«, onda bi historijski egzaktno bilo da se o njoj progovori sa svom potrebnom akribijom kao o dugotrajnom procesu moralnopolitičke dezagregacije, o procesu koji je trajao godinama.  To rasulo je proces koji se javlja poslije mnogobrojnih simptoma marazma i paralize, ali ta bolest vladala je već davno zemljom i svim slojevima društva, bez obzira na nacionalnu pripadnost, u Srbiji i u Hrvatskoj i u Sloveniji i u svim ostalim pokrajinama podjednako. (sjajno, kakav ispravak netočnog i zlonamjernog enciklopedijskoga navoda, op., T.T.) (ipak dodatak da niti jače,organiziranije i homogenije zemlje od Jugoslavije ne bi mogle izdržati simultani udar Njemačke, Italije, Bugarske, Mađarske op., T.T.)
IV/17–20 i 7/1–8.
Šta su ustaše iskoristili? »Ustaše su takvu situaciju samo iskoristili, a Nijemci i Talijani poslužili su se njima kao instrumentom svoje imperijalističke politike u tom prostoru«. Ponavljamo: ustaše su bili mala, sasvim neznatna četa plaćenika, koja se primila kriminalne rabote profesionalnih ubojica, a ako su nešto iskoristili, iskoristili su priliku da robe, da pale i da pljačkaju svoju vlastitu zemlju već od prvoga dana kako su se u njoj pojavili pod protektoratom talijanskih tenkova. Što se tiče njihove propagande, ona je bila karikatura davno već preživjelog frankovačkog rječnika iz vremena Prvog svjetskog rata, protkana nepismenom demagogijom ad hoc, bez ikakvog efekta na pučanstvo. Nitko ustaškoj štampi nije vjerovao već od prvoga dana ni riječi, a kod proglašenja rimskih protokola i izbora nove dinastije, ustaše nisu smjeli da izvjese hrvatske barjake, ... Njihova uloga bila je da budu briganti na ratištu, poslije jednog izgubljenog rata, da pljačkaju jedno političko državno truplo koje je ležalo oboreno. Hijene i šakali u ime hrvatskog nacionalizma, sa tuđinskom dinastijom na čelu, bez Jadrana. Nezavisna država, a okupacione neprijateljske čete strijeljaju i hapse njene vlastite građane. Pokret koji donosi jednoj zemlji slobodu, a šalje svoje ljude na rusko ratište po uzoru onih k.u.k. oficira, koji su tu istu ulogu igrali 1914–18.(svakako je trebalo ići na široj političkoj osnovici ,ali u situaciji komunističkog i četničkoga ustanka I BROJNE PETE KOLONE  sa otvorenim sabotiranjem,pa i neprijateljstvom Talijana NDH nije imala puno šanse,čak i bez radikalizma kakav je bio op., T.T.)
VI/6–10. »Kad je došlo do pada Mussolinijevog fašističkog režima, ustaška vlada stavila je van snage rimske ugovore« itd. Nije dovoljno istaknuta apsurdnost te politike, kad se suverenitetom proglasila flagrantna negacija svake slobode i to u ratu, i to sa ropskim angažmanom za račun Sila koje će izgubiti rat, a što je bilo očito za svakog čovjeka koji je umio da politički misli. Osim kriminala i primitivne brigantske logike koja osim pljačke ne računa sa posljedicama svojih postupaka, nije bilo baš ničeg što bi se dalo proglasiti bilo kakvom političkom logikom, ako je riječ o tome da su opće htjeli da vode neku »hrvatsku politiku«.
VI/19–20 i VII/1–3. »Nijemci su u prvom redu bili zainteresirani za rudna bogatstva i radnu snagu, pa je u tom smislu bio i sklopljen ugovor sa NDH. Gestapo je imao istaknutu ulogu u organizaciji ustaške službe sigurnosti itd. Bilo bi bezuslovno informativno i potrebno da se tu navedu neke cifre, naročito one koje predstavljaju eksploataciju »rudnog bogatstva i radne snage«. Koliko je te radne snage liferovala NDH Njemačkoj, a ta se brojala na desetke tisuća?
IX/4–18. O Ministarstvu oružanih snaga /MINORS/ i o domobranstvu trebalo bi progovoriti konkretno. Koliko je svijeta bilo mobilizirano pod parolom »opće vojne obaveze«, kakvu je ulogu igralo to domobranstvo u ratu, u raznim ratnim operacijama, a naročito u ofenzivama, trebalo bi prikazati više–manje ipak detaljno po brojčanom stanju, po gubicima itd., a ne samo organizaciono–strukturalno.
Isto tako X/ kada je riječ o Ustaškoj vojnici, trebali bismo ipak da pratimo njen aktivitet ne samo kao aktivitet tajne policije i žandarmerije, nego kao aktivitet vojnih formacija. Tu se X/17–18 spominje u zagradi »crna legija«, a djelovanje te »crne legije« Francetić, Luburić trebalo bi ipak prikazati.
XII/6–19. Pitanje pravoslavne crkve u NDH predstavlja posebno poglavlje. U okviru našeg prikaza ono je samo tangirano. O progonu svećenstva i vjernika, o rušenju hramova i vjerskih ustanova, o prekrštavanju pravoslavnih trebalo bi da pratimo po mogućnosti u egzaktnim ciframa. Gdje je i kada počeo nalet na Srbe? Prve pokolje organizirao je u Bihaću brat vojskovođe doglavnika Kvaternika, preuzevši na sebe tu žalosnu ulogu već mjeseca lipnja. Pokolji oko Bihaća to su paralelne akcije sa pokretom popa Đujića oko Drvara.(Krleža se ne usuđuje biti konkretniji;i sa četničko partizanske strane se događaju represije i pokolji op.,T.T) O pokatoličenju i o posljedicama svega toga vidi podatke koje je objavio zagrebački episkopat.
XIII/ O teroru.
Trebalo bi progovoriti konkretno numerički. Mi smo ovdje reducirali problem na citate zakonskih odredaba? (Krleža uporno traži brojeve jer zna da se stvari namjerno predimenzioniraju i mistificiraju op., T.T.)
XV/6–8. Što znači biti antifašist, u smislu prije navedenih zakonskih odredaba?
XVIII. Slavko Kvaternik i Maček u momentu proglašenja NDH.
Na kraju smo se opet vratili Mačeku, a time i završavamo naš prikaz. Našavši se kao vođa naroda jednoga dana u ratu, Maček je pred čitavim svijetom dao eklatantan dokaz o svojoj očitoj nesposobnosti kao političar, o pomanjkanju svakog smisla, pak i najminimalnijeg, za snalaženje u prostoru i vremenu. Slaboumno izgubljen pred događajima, on se ponio kao jadnik, šeprtlja i diletant. (za razliku od Fritza Mirotočivoga Krleže koji je rat prespavao u pidžami pod Jorgan planinom op., T.T.) Čovjek koji je u onom trenutku predstavljao 80% glasova svog naroda, političar koji je u onom trenutku bio autentični predstavnik političke volje masa daje svome narodu proglas »da nam se dogodilo najveće zlo koje može jedan narod da zadesi da smo se našli u ratu«. On se tu izgubio u samome ratu, i njega je rat odnio u nepovrat onog trenutka kad je pozvao svoju seljačku zaštitu da bude pri ruci Kvaterniku kod održavanja javnog reda, to jest da asistira tom istom Kvaterniku kod njegove kriminalne politike. Maček se ispravno postavio probritanski pravilno predviđajući njemački pad,ali i kao dosljedni demokrat. Također nije želio stvarati raskol među Hrvatima smatrajući da je pametnije sačekati nego srljati u krvoproliće kao fanatici znani kao partizani,četnici i ustaše.
Ostaje pitanje JE li mogao i trebao preuzeti vlast. Čini mi se da je dobra ona Konfucijeva; ne budu pri vlasti kada je Vlast nečasna op., T.T.)
Teror, a naročito aktivitet izvanrednih sudova, onaj pljusak smrtnih osuda, ono masovno strijeljanje nevinih žrtava, ratne akcije pojedinih zdrugova i ustaških vojnica, koji traju pune četiri godine nismo ni dodirnuli. Isto tako ni ulogu Univerziteta, jednog dijela omladine koja je pošla s ustašama, pasivno rezistentno držanje inteligencije itd. (npr. M.K., koji sebe nije vidio ni u šumi, niti sa staljinistima Đilasom i Pijadeom i op., T.T.)
 
(Svršetak)
 

Priredio: Teo Trostmann

Panika me hvata kada čitam tko je bio "filozof" Vuko Pavićević

 
 
Izbor iz izbora Krležinih natuknica enciklopedijskih članaka
PALMOTIĆ, DŽONO
»Gomnaida, grubo satirična zapravo pogrdna pjesma«, to je netko precrtao, ovu karakteristiku. Kada je već riječ o Palmotiću kao piscu, upravo pjesniku, onda je upravo ova »grubo satirična zapravo pogrdna pjesma Gomnaida« djelo, koje je preživjelo sva njegova jezuitska prenemaganja snagom neposrednog grubog pučkog izraza, invencioznošću fraze, drsko smionom bezazlenošću, koja je ostala kao nesumnjivo kulturnohistorijsko i socijalno svjedočanstvo sredine. 
 
PALMOTIĆ DIONORIĆ, JAKOV
Principijelna napomena: Spada u imena i pojave koje egzistiraju isključivo samo u rukopisima. Pitamo se, šta će da radi, na primjer, jedna enciklopedijska redakcija godine 2162, kad bude imala da riješi da li da uvrsti ili da izostavi, po ovom našem principu da se registruju svi skribenti, nekoliko hiljada naših suvremenih dramatičara, čiji rukopisi leže u fijokama raznih kazališta? Samo Zagreb ih prima godišnje više od 150. Prema tome, briše se, dakako, i to rezolutno i definitivno.
 
PATTIERA, TINO
Predati ga Muzičkoj enc., budu li ga tamo uvrstili, ne znam, bio je političko magare prvoga reda, ostentativno nije htio nikada pjevati u zemlji, danas, dakako, moljaka penziju.
 
PAVELIĆ, ANTE
Škiljan ne može da uđe. Trebalo bi preraditi na temelju ove skice, Danko Grlić.
 
PAVELIĆ, dr. Ante, advokat (Bradina, 1889 — Madrid, 1959). Postavlja se pitanje po čemu se može apodiktički tvrditi da je umro?
P. se kao fašistički i nacionalsocijalistički eksponent pojavio u ulozi kvislinga, formiravši terorističku vlast sa politički beznačajnom grupom svoje deklasirane družbe i potpisivanjem takozvanih rimskih ugovora 18. V. 1941, priznao fašističkoj Italiji pravo na okupaciju velikog dijela Gorskog Kotara, Hrvatskog Primorja i gotovo čitave Dalmacije. Kao krvnik za račun fašističkog i nacionalsocijalističkog okupatora zaveo je teror takvih razmjera, da će svojim krvavim nasiljem, masovnim umorstvima i deportacijama u galeriji ratnih zločinaca ostati kao pojava izdajnika i ratnog zločinca. Nakon sloma hitlerizma, maja 1945, ostaje u emigraciji (u Argentini i Španiji).
https://photos.geni.com/p13/af/90/b1/ea/534448429ed6408c/vuko_pavicevic_large.jpg
Vuko Pavićević
 
PAVIĆEVIĆ, VUKO
Sustežem se od ocjene. Ne vladam temom. Non sum dignus! Ali kad mi netko u enciklopediji formulira značenje jednog »filozofa« da je I/4–6 dao »doprinos razvoju jugoslovenske marksističke filozofije svojim radovima iz oblasti opšte teorije vrednosti i etike«, onda me hvata panika.
 
PEČUH
Što se historijskog dijela tiče, glavni grad Baranje, još je do 1914 ležao u etnički čistom slavenskom kraju. I ime mu je slavensko i svi nazivi sela i brda oko njega isto tako. A što se tiče Pečuha kao kulturnog centra Panonije, Gornje Hrvatske i Slavonije, od Jana Panonija Česmičkoga do Šenoe, znači od romanike do romantizma, čitav niz naših ljudi učio je u Pečuhu. Za vrijeme turske okupacije, a i kao biskupija, igrao je važnu kulturnohistorijsku ulogu. Okupiran poslije Prvog svjet. rata po SHS četama i t.d.
 
PEJAČEVIĆ, DORA
Uživala je renome, uglavnom kao kćerka Teodora Pejačevića, hrvatskoga bana, poslije Rubido–Zichy, jedna od naših kontesa u muzici. Prelazi u muziku, kod nas nema razloga kao posebna jedinica.
 
PERAST
Postoji napomena »Pitati kasnije Oppitza«? Očito da Oppitz kaže šta se dogodilo sa stanovnicima Perasta u periodu 1953–63, znači za posljednjih deset godina, tj. da li je broj stanovnika Perasta 563 st. pao ili nije. To treba Oppitz da odgovori »kasnije«. Pitamo se, veoma mudro, kada kasnije? Poslije pregleda glavnog redaktora nema »kasnije«!
 
PETROVIĆ, NJEGOŠ
Nisam čitao i neću!
 
PETROVIĆ, SVETISLAV
Petrović Svetislav, nazvan »Žolika« bio je punih pet godina urednik SKG, a kao takav jedno vrijeme arbiter elegantiarum beogradskog književnog života, koji je kvario ukus, svojim staromodnim predrasudama estetske naravi. Kao prevodilac francuskoga, pitamo se šta je preveo? Napisao je predgovor »Manon Lescaut« i to je sve, bio je sterilan. Što znači u bibliografiji I/14 Emile Zola, Beograd 1941?
PIJADE, MOŠA
 
»Odmah se afirmisao kao jedan od najboljih novinara Srbije, sarađujući u listovima Mali žurnal, Novo vreme, Pijemont, Pravda.«
Osim Mošine saradnje u Pijemontu, ne znam da li je ovo isticanje njegovog novinarenja u Malom žurnalu tako slavno poglavlje, te bi o tome trebalo govoriti povišenim tonom. Moša se time hvalio veoma često (a naročito u sitnim satima), a bilo je to uvijek podjednako neprijatno slušati. Isticati to kao djelo »najboljeg novinara Srbije«, u svakom je slučaju pretjerano. Moša je bio jedan od najboljih publicista KPJ, a naročito u onom periodu kad još nije bio član KPJ, u eri Slobodne reči.
PIJEMONT
»Sarađujući sa njim« (to jest sa Apisom), koji mu je bio »prijatelj« — »on je na toj strani naišao na podršku«. Na kojoj strani i zašto?
I/9–10(srbijanski časnik Dimitrijević zvani Apis,vidi Crna ruka,op.,T.T)
»Prestolonaslednik Aleksandar dao je za Pijemont prilog od 20.000. — Dinara«. Kakav je to historijski podatak?
II/4–8 isto tako zbrkano. Kad se već govori o opozicionom stavu Pijemonta čija je »oštrica bila uperena protiv radikalna stranke« trebalo bi reći da je ta oštrica bila uperena protiv politike radikalne stranke, ali bi onda istodobno trebalo objasniti kakva je to radikalska politika u tom periodu bila i u čemu se bitno razlikovala od politike Apisove, respektive Crne Ruke itd.
https://www.danas.rs/drustvo/kako-su-izgledale-srpske-novine-pred-izbijanje-balkanskih-ratova/
 
PLAMEN
II. PLAMEN, polumesečnik za sve kulturne probleme, Zagreb, I/1919, br. 1–15. Urednici A. Cesarec i M. Krleža, odgovorni urednik M. , P. je pokrenut bez romantičnih iluzija o tzv. nacionalnom etatizmu, zastupajući teze lenjinske Internacionale, da je balkanska, odnosno podunavska socijalistička federacija ona baza na kojoj bi trebalo organizirati jugoslavenski državni i kulturni život. Nakon opetovanih zapljena čitavih brojeva, časopis je zabranjen 8. VIII 1919 Naredbom Bana Hrvatske i Slavonije na temelju....
 
POTIOREK, OSKAR
Da se preradi i prestilizuje. Prije svega nije bio austrougarski general–pukovnik nego k.u.k. Feldzeugmeister (armijski general). Nije bio »šef zemaljske vlade« nego namjesnik za Bosnu i Hercegovinu, zatim nije bio komandant trupa BiH, nego armijski inspektor austrougarskih trupa u BiH.
Da se tekst svede na najrealniji minimum! Kao čovjek povjerenja najviših bečkih dvorskih krugova, P. je svojim agresivno pooštrenim političkim kursom izazvao otpor svih progresivnih elemenata, tako da su atentati u BiH bili neposredna posljedica njegove politike, a kao takvi nesumnjivi znak za bezizlaznu političku krizu koja će završiti slomom. Isto tako da se naglasi da je Potiorek protiv direktiva austrijskog generalnog štaba, iz vlastite inicijative, kao komandant austrijskih trupa na srpskom frontu proveo protiv srpske vojske obje ofenzive, u augustu i u novembru 1914. Poražen u bitkama na Ceru i na Kolubari, dva puta izbačen iz Srbije, on je suđen i penzioniran.
 
PRERADOVIĆ, PETAR
»Naročito je teško osjetio sudjelovanje u ratu protiv talijanskih rodoljuba 1846. Ipak je dotjerao do časti generala«.
. Kako je to bilo s Preradovićem? Bio je dobar i lojalan austrijski oficir. Vidi pismo Miletićevo o susretu s pjesnikom u kavani »Pillwax« 1847, kada putuje Preradović u Temišvar. O njegovom mentalitetu i o pogledima na političku problematiku vidi njegovu korespondenciju sa suprugom. To što je »ipak dotjerao do generala«, i to nije bila nikakva karijera. Ona se samo sa postolja Rendićevog spomenika pričinja velebnom. Običan generalmajor als längerdienender Infanterie–Oberst, nije to bilo ništa. Da se prestilizira da je »umro daleko od domovine«. Nije to bilo ni tako daleko, umrijeti u Beču.
II/15–21. Predlažem da se briše, jer sve to što ovaj Djed radi s »guslama javorovim« bolje bi bilo da i nije radio — mislim pjesnički, s tim ljubama i s tim nebeskim visinama.
 
PRIŠTINA
I/16–20.
»Postaje prestonica kralja Milutina«, a zatim — »docnije prestonica i drugih Nemanjića«, zatim — »prestonica Brankovića do 1389, a sa »prisajedinjenjem državi Lazarevića i seobom prestonice u Kruševac i Beograd, postaje običan grad«.
I/19.
To da Priština postaje običan grad, kod nas je mudro redigirano da »gubi mnogo na značenju«. Prema toma imamo Prištinu kao prestonicu Milutinovu, zatim Nemanjića, zatim Brankovića, znači tri puta prestonicu, a zaturi još dvije prestonice u Kruševcu i Beogradu, dakle masa prestonica. Trebalo bi napisati specijalnu studiju o ovoj masi prestonica, kao da živimo u eri rascvata rojalizma, tako je »u neku ruku i Požarevac« ispao »prestonica kneza Miloša«, i ne samo to nego i »sjedište novčanih zavoda«, a jedini zavod koji »u neku ruku nije bio prestonica« nego tamnica, t.j. kaznionica, i gdje su takoreći mase političkih kažnjenika, a naročito komunista imali prilike da prožive decenije na robiji u toj »prestonici«, taj je zavod kao »životno delo Stojana Ribarca« ostao u našoj enciklopediji nespomenut.
III/9.
»Grad sa složenim etničkim sastavom«? Trebalo bi nešto konkretno reći o tom etničkom sastavu.
 
PROHASKA, DRAGUTIN
 Njegov »Pregled savremene srpsko–hrvatske književnosti« (Zagreb, 1921) sa bitnim korekturama na temelju negativnih kritika u drugom češkom izdanju god. 1928, predstavlja zapravo jedini pokušaj sistematske panorame hrvatsko–srpske književnosti u tome periodu.
 
PROTIĆ, STOJAN
II/18–23.
Klasičan primjer kako ne bi trebalo pisati o ličnostima tipa Protićevog: ...
»Iako nije bio umešan u zaveru«, ne, nije bio umešan, nego naprotiv bio je umešan u čitavu onu gnjilu politiku posljednjeg perioda Aleksandra Obrenovića kao politički izmećar, dvorska kreatura, korumpirana raznim visokim položajima i podmićena ličnost, te nije bila mala vještina, poslije ubistva kralja postati ministar policije.
III/7–9.
Ovaj ministar policije ne samo da je apsio svoje protukandidate, da je falsifikovao zvanična dokumenta, da ih je krivično gonio kao nevine ljude da bi ih urnisao, nego je kao policista, i to velikoga stila, zaveo takav politički teror, da mu mi onda na kraju priznajemo (V/3–5) da se »kao ličnost isticao bujnošću i oštrinom i ispoljavao mnoga svojstva parlamentarnog borca«. Kad čovjek apsi svoje protivnike na buljuke, on time »ispoljava mnoga svojstva parlamentarnog borca« itd.
IV/3.
»Posle neuspelog Pašićevog »Ženevskog sporazuma« itd. Tako se zaista ne može pisati. Osim toga: čitava Protićeva uloga kao ministra predsjednika prve ne–jugoslovenske, nego kraljevske SHS vlade pa tzv. drugog kabineta isto je tako prikazana potpuno krivo. Njegove kombinacije sa Hrvatskom zajednicom nisu bile politički tako kratkovidne kao politika Vesnićeve, respektive kasnije–Pašićeve vlade. I njegov nacrt Ustava i sve to kako je pokrenuo »Radikal«, o čemu se ne govori, i to kako su ga slomili i dvor i Pašić, spada zapravo među najpozitivnije njegove eksperimente, da bi se održao na vlasti, razumije se, a kao praktičan političar nije drugo ništa ni radio.
 
PUTNIK, RADOMIR
III/12
Bitka na Bregalnici. »U sadejstvu sa snagama ostalih balkanskih država, porazio bugarsku vojsku«. Treba reći kako je došlo do toga sloma bugarske vojske, kod toga je igrala preponderantnu ulogu i politička strategija radikalske vlade. Ne treba zaboraviti da su u sadejstvu ostalih balkanskih država učestvovale i turske snage.
 
STAJIĆ, VASA
Ů Čovjek se kreće po našim enciklopedijskim priručnicima sa markom »nacionalni i kulturni radnik«, što u ovoj našoj jugofilatelistici ne znači danas savršeno ništa. Progonjen kao socijalista, što zapravo nikada nije bio, nacionalistički romantik, robijaš, član raznih organizacija i vijeća, poslije povratka sa robije 1918 on je jedan od rijetkih predratnih nacionalista koji se odlučno i nepokolebljivo, može se reći beskompromisno usprotivio centralističkoj politici SHS, zalažući se dosljedno za ravnopravnost i punu nacionalnu slobodu svih južnoslavenskih naroda. Izvrgavan trajnim progonima austro–madžarske vlasti i poslije 1918 ostao je odiozno politički sumnjivo lice. Autor monografije o Svetozaru Miletiću i Jovanu Jovanoviću Zmaju, čisti idealista, nevina duša.
 
[STANOJEVIĆ, STANOJE]
Ů RIJEČ–DVIJE O STANOJU STANOJEVIĆU.
St.St. bio je dovoljno intelektualno bezazlen da piše ili bolje da štampa ono što misli, bio je dovoljno neobrazovan da objavljuje svoje misli kao da su njegove individualne, a zapravo radi se o mentalitetu jedne generacije, upravo o mentalitetu iz prve polovine XIX stoljeća, kad se rađao ovaj model nacionalne svijesti, koji se danas pod formulom srpske državotvornosti njeguje kao ideal. Citati po St.St. Historija SiHiS, IV »Napredak«, Beograd 1920 (IV izdanje).
 Hrvati se u to doba ne vide iza ugarske države i madžarskoga naroda. I dok srpski narod u Nemanjinoj državi sa neobičnom umešnošću i izdržljivošću stvara uslove za silan razvitak narodnog i državnog života, dotle hrvatski narod sve više tone i gubi se u interesima ugarske državne politike i u haosu madžarskih unutrašnjih pitanja«.
St.St. piše ovo per analogiam kao filipiku protivu austro–kroatizma, respektive austro–ungarizma ili ungaro–kroatizma, trializma, habsburškog frankovluka ad hoc.
 
STROSSMAYER, JOSIP JURAJ, biskup
Opoziciona politika Narodne stranke pod Strossmayerovim vodstvom dala je krajnje negativne rezultate i dovela do potpune kapitulacije prihvatanjem revidirane nagodbe s Madžarima 1873, nakon čega S. prestaje da bude vođom Stranke.
Još od 1848, kada je djelovao kao politički publicist u smislu austro–federalističke koncepcije Palackoga i Rigera, on je svojim austrounitarizmom izazvao otpor Svetozara Miletića, Zmaja Jovanovića, Milana Makanca, A. Starčevića i Frana Supila, a njegovo ustrajno zalaganje da ostvari narodno jedinstvo na temelju crkvenog ujedinjenja izazvalo je nepovjerenje na katoličkoj i pravoslavnoj strani podjednako. U socijalno nerazvijenom društvenom ambijentu Strossmayerove unitarističke ideje da poveže prevladavanje vjerskoga raskola sa nacionalnom politikom, osim idealističke retorike nisu dale nikakvih rezultata.
 
SUPILO, FRANO
Ů Za Vasu Bogdanova!
I/11. »Pravaški tjednik C.H.«? Mislim bolje starčevićanski.
I/14–19 da se prestilizuje: Nakon raskola Stranke prava S., izazvan agentprovokatorskom ulogom Jozue Franka (1896) otpočet će svoju dosljednu borbu protiv Franka i njegovih trabanata, kao najopasnijih političkih mistifikatora, koji će svojim prividno radikalnim parolama o hrvatskoj državnosti provoditi zapravo imperijalne tendence najreakcionarnijih bečkih i peštanskih političkih krugova.
II/7–8. »..on je bio uvjeren da će u okviru dualističkog sukoba Madžara i Beča uspjeti da zaigra ulogu takozvanog trećeg faktora, u svrhu demokratizacije političkih prilika u Banovini. Ta demokratizacija, t.j. uvođenje širokih demokratskih masa u politiku, s pomoću proširenja izbornoga prava, logično se pričinjala Franu Supilu jedinim i prvim preduslovom za omasovljenje političkih snaga u Hrvatskoj, u svrhu narodnooslobodilačke koncepcije, u antiaustrijskom smislu.
II/21–23.
Njegov stav protiv Londonskog pakta mislim da bi trebalo ovdje konkretizirati.
II/25 i III/1–3.
Da li je to bio samo sukob sa Pašićem? Bolje da se ostane kod »centralističko–hegemonističkih koncepcija«, impersonalno.
III/7–8.
Nažalost sve njegove takozvane »diplomatske akcije« — »u tom pravcu«, misli se u pravcu federalističkog uređenja, nisu imale nikakvog uspjeha usque ad finem. Prema tome III/8 o »pridobivanju savezničkih vlada« — za tu federalističku koncepciju nije postigao nikakav uspjeh, a najmanje »znatne uspjehe«.
 
SUTLA
Bliže je od Zagreba do San Francisca nego od Kumrovca do Bizeljskog. O svim tim stvarima trebalo bi govoriti u našim publikacijama informativno.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Priredio: Teo Trostmann

Anketa

A. Plenković i T. Medved dodvoravaju se Srbima. Je li to izdaja?

Četvrtak, 13/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1555 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević