Get Adobe Flash player

U rušenju Karamarka Amerikanci su aktivirali sve hrvatske udbaše o kojima su imali dosjee i na taj način su sa njima mogli manipulirati.

 
 
Zbog političkih pritisaka na MOL za obnovu rafinerija oni daju INA-i kredit, te tako Mađari na kredit u modernizaciju rafinerija RNS i RNR ulažu 201 milijuna eura 2010. godine. U lipnju 2011. USKOK pokreće istragu protiv Sanadera zbog sumnje da je zloporabio položaj i ovlasti, te primio mito od 10 milijuna eura od predsjednika uprave MOL-a Zsolta Hernadija, kojemu je zauzvrat omogućio preuzimanje upravljačkih prava u Ini. DORH je zatražio ispitivanje Hernandija jer ga se sumnjiči da je Sanaderu dao mito kako bi MOL-u osigurao preuzimanje nadzora nad Inom. Mađarsko tužiteljstvo to odbija zbog zaštite mađarskih nacionalnih interesa, i ne mogu ga ispitati "jer bi prenošenje podataka ugrozilo sigurnost Republike Mađarske". Vlada Jadranke Kosor vjeruje kako su ovi pritisci dovoljni kako bi se Mađare prisililo na novi sporazum o plinskom biznisu i odnosima u INA-i, te je dala suglasnost za vođenje pregovora s MOL-om kako bi se pristupilo drugoj izmjeni i dopuni Ugovora o međusobnim odnosima dioničara Ine. Unatoč pritiscima u srpnju 2011. Mađarska Vlada nije prihvatila nikakve promjene postojećeg sporazuma između MOL-a i INA-e.
https://www.ina.hr/UserDocsImages//kategorije/750/ina-rafinerija-750x500.jpg
Dolaskom Vrdoljaka na ministarsku poziciju on snažnim pritiskom preko medija pokušava uvjeriti Mađare kako moraju ulagati svoje novce u obnovu rafinerija, inače će ih oni tužiti, pošto ne poštuju ugovor. Iako se svuda u svijetu ulaganja vrše ili na kredit, ili dokapitalizacijom svih suvlasnika ovisno o postotku vlasništva, ili izdavanjem i prodajom novih diokapitalizacijskih dionica, Vrdoljak traži da ulažu samo Mađari, a ne i ostali dioničari od kojih je najveći Hrvatska država. Međutim, Mađari ne reagiraju i ne pada im na pamet čak ni da ga podmite. Vrdoljak kao čovjek iskusan u poduzetništvu vrlo dobro zna kako kod ulaganja svi dioničari moraju ulagati jednako, svjestan je kako Mađari neće prihvatiti njegove javne pozive, ali on ustraje na njima iz čega je jedino moguće zaključiti kako traži nešto drugo.
 
Milanović i Vrdoljak prave dodatne usluge MOL-u, iako se javno svađaju sa MOL-om, ali na način da u toj pravosudnoj svađi MOL nikako ne može izgubiti pravne bitke, pošto u ugovoru stoji kako obnovu rafinerija moraju financirati vlasnici. Da su doista željeli riješiti problem mogli su donijeti zakon o dokapitalizaciji INA-e preko Zagrebačke burze izdavanjem dodatnih dionica. Međutim, problem kod sitnih kupaca dionica je što od njih ne možeš uzeti mito. Umjesto plaćanja mita Mađari na kredit ulažu u modernizaciju rafinerija RNS i RNR 400 milijuna $ 2013. godine.
Pošto pritisci na MOL ne daju plodova u siječnju 2014. godine, Hrvatska je podnijela arbitražnu tužbu protiv MOL-a, kojom se tražilo poništenje Prvog dodatka Dioničarskog ugovora, te povezanog Ugovora o plinskom poslovanju i to zato što su ti ugovori rezultat kaznenog djela, odnosno podmićivanja bivšeg premjera RH Ive Sanadera. Vjerovali su kako će Hrvatski sudovi osuditi Sanadera, pa će to biti dokaz na međunarodnoj arbitraži, ali ta njihova neutemeljena pretpostavka će kasnije Hrvatsku vrlo skupo koštati. To zna svaki pravnik i malo upućen u međunarodno pravo, ali Milanović i Vrdoljak ustrajavaju na tužbama zbog političkog marketinga, a možda i zato da neki odvjetnik dobro zaradi na izgubljenom slučaju. Zbog pritisaka Vrdoljaka i Milanovića Mađari 2015. godine daju novi kredit INA-i od 300 milijuna dolara kojim djelomično moderniziraju rafinerija RNS i RNR. Dolaskom Karamarka on je, po savjetu svojih pravnih stručnjaka za međunarodno pravo procijenio kako tužba protiv MOL- a nema formalno pravno uporište i čvrste dokaze, te je tražio da se obje arbitraže prekinu, i ide u dogovor s Mađarima, jer postoji realna opasnost od gubitka spora i plaćanja velike odštete. Po savjetima nekih nepoznatih pravnih stručnjaka upitne stručnosti, ali dobrim vezama sa stranom diplomacijom, Most je Karamarka proglasio izdajnikom hrvatskih nacionalnih interesa, iako se godinu dana kasnije pokazalo kako je bio u pravu, ali politički, diplomatski, pravno i ekonomski nepismenim Mostovcima nije palo ni na pamet kako i oni snose dio odgovornosti za novac izgubljen u arbitraži.
 
Do Karamarkova pada došlo je zbog toga što je kao bivši obavještajac imao kontakte sa nekim poduzetnicima koji su poslovali sa Rusijom i kriminalom, te su se Amerikanci pobojali kako bi mogao uspostaviti bolje poslovne odnose između Ruskih i Hrvatskih poduzeća. Plašila ih je i mogućnost kako bi povlačenjem iz spora sa Mađarima u slučaju INA-a mogao prodati i ostale dionice INA-e na burzi, te bi ih tako mogli otkupiti Mađari, nakon čega bi Rusi mogli kupiti MOL, te tako preuzeti cijelu naftnu industriju na Zapadnom Balkanu. Jedan od razloga za pad Vlade je i to što je premijer Orešković počeo pripreme za izgradnju LNG terminala za pretovar ukapljenog plina na Jadranu. Hrvatska većinu plina kupuje od Rusa, a izgradnjom LNG terminala postojala bi mogućnost kupovine plina i od drugih dobavljača, te bi samom izgradnjom terminala Rusi izgubili monopol, pa bi morali prodavati plin po nižoj cijeni.
 
Protiv LNG terminala bili su i Nijemci koji su izgradili svoj plinovod preko Baltika, te im je interes što više plina transportirati tim putem.
Kako bi skinuli Oreškovića Rusii pojedini poduzetnici povezani sa njima su, uz Njemačku pomoć, počeli preko svojih udbaških veza uvjeravati Karamarka kako su Bandićevi zastupnici i zastupnici HNS-a spremni za koaliciju sa HDZ-om, iako to u tom trenutku nije bilo realno. Na to su reagirale i američke službe koje su preko svojih veza počeli tražiti način za skidanje Karamarka.
 
Formalni, razlog za napad na Karamarka je nađen u činjenica što je agencija njegove supruge Ane imala sitni poslovni ugovor s Josipom Petrovićem, MOL-ovim glavnim lobistom, i to u vrijeme dok nije ni bila njegova supruga, što nigdje na svijetu nije sukob interesa. Sukob interesa u ozbiljnim državama nije kada netko iz privatnog sektora dolazi u državnu službu, već kad netko iz državne službe prelazi u privatni sektor i tako dolazi u mogućnost iskoristiti privilegirane informacije u privatnom interesu. Povjerenstvo za sukob interesa kojim je rukovodila snaja poznatog intelektualca iz doba komunizma, Slavena Letice presudio je kako je Karamarko u sukobu interesa.
 
U rušenju Karamarka Amerikanci su aktivirali sve hrvatske udbaše o kojima su imali dosjee i na taj način su sa njima mogli manipulirati. Ohrabreni američkom podrškom udbaši su zadatak vrlo rado prihvatili ponajviše stoga što je Karamarko najavljivao proces lustracije i što je njegov ministar kulture Zlatko Hasnbegović odmah počeo financijsku lustraciju obustavom financiranja raznih parazitskih i antihrvatskih udruga. Tada je preko medija počela "baražna vatra" na Karamarka čemu su se pridružili udbaši i naivci iz svih stranaka, te velika udruga. Svim tim napadima Karamarko se nije uspio emocionalno suprotstaviti, prekinuo je savjetovanje čak i sa najbližim suradnicima, te je počeo donositi iracionalne odluke. Povjerovao je u mogućnost preslagivanja vlade sa Bandićem i Vrdoljakom koji su mu sve obećali, a kada je raskinuo koaliciju sa Mostom vidjelo se kako je nasjeo na "navlakušu". Da se znao emocionalno dignuti iznad baražne vatre sa svih strana kojoj je bio izložen, i da je znao dugoročno razmišljati mogao se povući iz vlade, te preuzeti funkciju predsjednika Sabora. Odatle je mogao dugoročno kroz Sabor progurati zakone o lustraciji, kroz proračun ukinuti donacije lijevo liberalnim antihrvatskim udrugama i donijeti gospodarske zakone koji će pogodovati malim hrvatskim tvrtkama, a ne velikim međunarodnim korporacijama. Time bi Sabor postao doista najvažnije političko tijelo u Hrvatskoj, a ne samo Vladin instrument za dizanje ruku.
 
Čim je na vlast došao Plenković Amerikanci, posredstvom nekih lokalnih "stručnjaka", traže povratak dionica INA-e u Hrvatske ruke što im je on i obećao iznošenjem plana da dionice otkupi prodajom dijela HEP-a.
Istovremeno, pod pritiskom Njemačke Plenković je počeo kočiti izgradnju LNG terminala. Zbog pucanja financijske piramide zvane Agrokor plan za prodaju HEP-a i kupovinu INA-e je zaustavljen kao nerealan, zbog nedostatka novca i obustave ruske podrške Agrokoru. Do pucanja je došlo nakon što su Rusi odlučili kako više neće davati kredite, čime su poremetili Američke planove za povratak dionica INA-e u Hrvatske ruke.
Povratku dionica INA-e u vlasništvo Hrvatske države obradovali su se svi ekonomski nepismeni pojedinci, naivci i kriminalci koji su u tome vidjeli mogućnost ponovnog izvlačenja novca iz INA-e. Počeli su preko medija zagovarati obranu poslovnih interesa vlasništvom, iako pametne države nacionalne interese brane zakonima.
 
Da su naši zastupnici donijeli zakon o zabrani izvoza domaće sirove nafte i plina ne bi morali imati ni jednu dionicu u INA-i, a ona bi ipak svu našu naftu prerađivala u Hrvatskoj. Ako bi Mađari obustavili vađenje domaće nafte mogao bi se donijeti zakon po kojem koncesionari moraju vaditi najmanje 80 posto od optimalne količine iz dokazanih rezervi, ili se u protivnom gubi koncesija. Da su Hrvatski političari iz svih stranaka stvarno željeli štititi nacionalne interese donijeli bi odluku o dokapitalizaciji INA-e prodajom dodatnih dionica sitnim dioničarima preko burze pri čemu nitko ne može napuniti džep. Od toga direktne koristi imala bi INA, a ne proračun i udbaški mafijaši koji bi preko državnog vlasništva htjeli "musti" INU, a ni sindikati koji bi i dalje štitili radna mjesta, osobito ona izmišljena, koja su najvažnija za obranu osobnih interesa zamotanih u pakovanje nacionalnih interesa. Konačni početak kraja pljačke države preko INA-e dogodio se kada je 20.2. 2019. pod pritiskom EU pravila izmijenjen zakon o privatizaciji INA-e.
 
Time je ukinut članak po kojem Hrvatska ima ekskluzivna prava vezana uz kontrolu nad promjenama u vlasništvu društva, mogućnost veta na određene odluke uprave te pravo prvokupa cjelokupne, ili dijela imovine INA-e. Po ovim izmjenama stjecatelj dionica INA-e koji želi prijeći prag od 50 posto dionica o tome bi trebao obavijestiti resornog ministra, te mu predati dugoročni plan upravljanja poslovanjem. Nakon toga bi na temelju mišljenja ministra, Vlada morala donijela odluku o suglasnosti za stjecanje dionica u roku od 30 dana. Suglasnost se može uskratiti ili oduzeti ako ocijeni kako to predstavlja ozbiljnu prijetnju javnoj sigurnosti i iznimnu opasnost od ugroze sigurne i redovite opskrbe energijom. Time je omogućeno MOL-u da kupi preostale dionice INA-e, čime je prestala mogućnost pljačke INA-e od strane hrvatskih političara. Time je ova strateški važna kompanija izišla iz kontrole hrvatske politike, što i nije loše pošto je ta kontrola uvijek išla na štetu hrvatskih građana. Donošenje zakona su snažno osudili oporbeni, osobito lijevi političari pod vidom zaštite nacionalnih interesa i tvrdnjama kako bi Mađari mogli prekinuti opskrbu naftom, te kako bi mogli zatvoriti rafinerije u Sisku i Rijeci.
 
A istina je upravo suprotna. Rafinerije su se mogle sačuvati ranije dokapitalizacijom INA-e, i donošenjem zakona po kojem se nafta proizvedena u Hrvatskoj ne može izvoziti. Pošto ovi zakoni nisu doneseni prije ulaska Hrvatske u EU rafinerije su tehnološki propale i njihovo postepene gašenje je neminovno. To neće dovesti do nestašice nafte na benzinskim postajama pošto njihovi vlasnici mogu benzin uvesti odakle hoće, a interes Mađara je što više benzina prodati, a ne prekinuti opskrbu.
Kako bi se zaštitili od nestašice u slučaju rata važnije je imati alternativne pravce opskrbe energijom poput LNG terminala, nego braniti državno vlasništvonad nečim čime država nikada nije uspjela efikasno upravljati.
A novci kojima bi i sami mogli obnoviti rafinerije puno boje bi bilo iskoristiti za stimuliranje malih disperziranih alternativnih izvora energije poput bioplinskih postrojenja po farmama, te fotonaponskih ćelija i malih vjetrenjača po farmama i obiteljskim kućama.
 

(Svršetak)

 

Tihomir Čuljak, https://novenews.net/hr/drustvo/cija-je-ina-doista-bila-212?fbclid=IwAR1GqyYKRzEU0cZ9_HQfRbW1739ja18zIRU35BvViZkC9UF07p_UVoQ0Ksk

Mađari nisu učinili ništa u modernizaciji

 
 
Obnoviti neku tvornicu moguće je iz vlastitog kapitala poduzeća obustavom isplaćivanja dividende, uzimanjem kredita, ili ulaganjem vlasnika, s tim što svaki vlasnik mora uložiti postotak koji je jednak postotku u vlasništvu. Također je moguće ulaganje dokapitalizacijom, ali tada postojeći vlasnici gube postotak vlasništva u korist kupaca dokapitalizacijskih dionica. Pošto država nije imala novca za obnovu postojala je mogućnost da se novoizdane dionice po IPO sustavu prodaju kupcima izdavanjem dokapitalizacijskih dionica. Da se išlo u dokapitalizaciju izdavanjem novih dionica u vrijednosti od 1,5 milijardi dolara koliko je trebalo za modernizaciju, novi vlasnik bi dobio oko 40 posto dionica, a tim novcem bi se obnovile rafinerije. Pri tome bi država od poreza i carina na opremu, te od poreza i doprinosa radnika koji bi radili na obnovi dobila barem 700 do 800 milijuna dolara, što je više nego su dobili prodajom 25 posto dionica. A rezultat bi bila modernizirana INA koja bi postala puno konkurentnija kompanija i koja bi sama mogla kupovati konkurente u Mađarskoj, BIH, Češkoj i Slovačkoj, te biti okosnica razvoja Hrvatske.
https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRC3lWLne89zBaLT6uTXJ20MtnMbv5hK31DWwxf68ok6Vj6KIQ_
Stipe Mesić, čovjek koji je bio "involviran" u poslovanje INA-e
 
Mađari su kupovinom učinili sve kako bi smanjili troškove proizvodnje, ali nisu učinili ništa u modernizaciji. Otpustili su tisuće zaposlenika koji su godinama uredno dolazili na posao svaki puta kada se dijelila plaća, a između su rijetko viđani. Ukinuli su mnoge nepotrebne odjele, od kojih su neki bili stvarno nepotrebni, a neke zato što su ih imali u Mađarskoj. Mnoge vrhunske stručnjake za rafiniranje nafte su otpustili iz čega je moguće zaključiti kako nisu ni imali za cilj razvijati te poslove, ali mnoge "stručnjake" su otpustili i zato što su doista bili stručni samo na papiru. Dobavljače biraju uglavnom iz Mađarske, a modernizacija rafinerija ih ne zanima pošto hrvatsku naftu mogu prerađivati i u Mađarskim rafinerijama.

 

Dolaskom Sanadera interesi u INA-i se dijele tako da Dragičević i Mesić kontroliraju uvoz nafte, a Jozo Petrović i Sanader rafinerije i trgovinu. Interes MOL-a je bio što više svojih derivata prodati u Hrvatskoj, a za to je bilo važno ne vršiti nikakvu obnovu rafinerija, za što je sada trebalo oko 2 milijarde dolara. Kako bi Mađarima prikriveno prodao još dionica INA-e Sanader odlučuje dionice prodati građanima kako bi ih oni mogli prodati Mađarima i tako posredno steći većinski vlasnički paket. U studenom 2006. u javnoj ponudi više od 44.000 hrvatskih građana kupilo je dionice INA-e po cijeni od 1.690 kuna za dionicu, što je oko 50 posto viša cijena nego u prvoj fazi privatizacije, kada je MOL kupio 25 posto dionica Ine, iako je oprema u međuvremenu još više zastarjela. Država je u javnoj ponudi na domaćem i stranom tržištu prikupila ukupno oko 2,8 milijardi kuna. Dionice INA-e uvrštene su na Zagrebačku i Londonsku burzu, a novac u državnom proračunu, umjesto da se utroši na obnovu rafinerija.
Slijedeće 2007. godine u studenom provedena je dodatna prodaja dionica INA-e zaposlenicima u kojoj je oko 28.000 radnika kupilo otprilike 628.000 dionica, ili nešto manje od 7 posto ukupnog broja dionica INA-e. Prosječna cijena prodaje zaposlenicima INA-e bila je 1.366 kuna po dionici, jer su imali pravo na popust u odnosu na cijenu iz javne ponude od 1.690 kuna.
 
U situaciji sve veće gospodarske krize, u lipnju 2008. premijeri Hrvatske i Mađarske Ivo Sanader i Ferenc Gyurcsany razgovaraju o mogućnosti zamjene dionica INA-e i MOL-a. Vlada je čak dobila i pismo kojim austrijski OMV iskazuje interes za sudjelovanje u daljnjoj privatizaciji Ine. U listopadu 2008. u javnoj ponudi MOL je po cijeni od 2.800 kuna po dionici kupio 22,15 posto dionica od sitnih dioničara, pa je s prijašnjih 25 posto plus jednu dionicu stekao ukupno 47,15 posto Ininih dionica. Time je MOL postao najveći dioničar Ine, u kojoj Vlada sada ima 44,83 posto dionica. Kupovinom dionica MOL je stekao 49,08 % dionica INA-e, u što su Mađari uložili ukupno 9,5 milijardi kuna. U obnovu rafinerija i dalje ne ulažu ništa, te smatraju kako svatko treba uložiti sukladno svome udjelu, pola Hrvatska pola MOL, što je uobičajeno svuda u poslovnom svijetu.
U siječnju 2009. izmijenjen je Ugovor o međusobnim odnosima dioničara, prema kojemu je broj članova NO-a Ine povećan sa sedam na devet, pri čemu je MOL-u pripalo pet mjesta, Vladi tri i predstavnicima radnika jedno. Uz to predsjednika NO-a određuje Vlada, dok Uprava Ine ima šest članova, od kojih tri predstavljaju Vladu i tri MOL, a MOL predlaže predsjednika Uprave. Vlada i MOL su 30. siječnja 2009. potpisali i Glavni ugovor o plinskom poslovanju, kojim se razrađuje prodaja državi skladišta plina u Okolima, kao i odvajanje u zasebnu tvrtku i kasnije prodaju Vladi tvrtke za trgovanje plinom. Time je Hrvatska kupila plinskog gubitaša, i time povećala profitabilnost INA-e u korist MOL-a.
 
Počinju se javljati vijesti kako Rusi kupuju dionice MOL-a, čime bi se pod ruskom upravom ujedinile sve naftne kompanije na prostoru bivše Jugoslavije i Mađarske. To ne odgovara zapadnom naftnom lobiju koji se diže na noge i odlučuje spriječiti mogućnost da cjelokupni naftni biznis na Zapadnom Balkanu dođe u ruke Rusa. Time bi se na ovom području prerađivala i prodavala Ruska nafta, a ne ona iz zapadnih kompanija. Amerika i Njemačka odlučuju reagirati, te je u srpnju 2009. Sanader prisiljen dati ostavku, a na Mađare se vrši pritisak kako ne bi MOL prodali Rusima. U prosincu 2009. Vlada Jadranke Kosor i MOL sklopili su Prvi dodatak Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju, kojim je obveza Vlade da kupi plinski biznis od INA odgođena do 1. prosinca 2010. godine. Ovime je ovaj za Hrvatsku nepovoljni ugovor za kratko odgođen, ali se više nije mogao poništiti.
 
Ohrabreni padom Sanadera istražitelji počinju istraživati i malo krupniji kriminal. Zbog predizbornih razloga, istragama protiv kriminala pridružuju se političari pa u svibnju 2010. na zahtjev zastupnika SDP-a Sabor osnova Istražno povjerenstvo za privatizaciju INA-e koje je trebalo utvrditi činjenice oko sklapanja dopunjenog ugovora između INA-e i MOL-a iz 2009. Nakon šest mjeseci rada Istražno povjerenstvo za privatizaciju INA-e završilo je istragu, ali bez ijedne usuglašene točke između vladajuće stranke i oporbe. Vlada je objavila Glavni ugovor o plinskom poslovanju, sklopljen u siječnju 2009., i Prvi dodatak Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju, sklopljen u prosincu 2009. Tekstovi tih ugovora objavljeni su nakon što je Vlada skinula oznaku tajnosti s ta dva dokumenta.

 

U prosincu 2010. MOL je objavio javnu ponudu za otkup dionica od malih dioničara po cijeni od 2.800 kuna po dionici, što je cijena po kojoj je MOL kupovao Inine dionice u javnoj ponudi iz 2008. Ta je ponuda vrijedila za oko 8 posto dionica koje su imali institucionalni i privatni investitori. U toj ponudi MOL je stekao novih 0,10 posto od ukupnog broja Ininih dionica, pa mu je udjel porastao na 47,26 posto dionica Ine. Ovime je još jednom dokazana štetnost prodaje dionica zaposlenicima po povlaštenim uvjetima, pošto oni takve dionice kupuju isključivo zato da bi ih što prije prodali po većoj cijeni i tako zaradili. Prodaja dionica sitnim kupcim je pozitivna kada se prodaju preko burze bez ikakvih privilegija, pošto ih tada kupuju oni koji u tome vide dugoročno ulaganje koje nosi bolji prinos nego štednja u bankama.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Tihomir Čuljak, https://novenews.net/hr/drustvo/cija-je-ina-doista-bila-212?fbclid=IwAR1GqyYKRzEU0cZ9_HQfRbW1739ja18zIRU35BvViZkC9UF07p_UVoQ0Ksk

Privatizacija INA-e

 
 
Prestankom rata na sjednici VONS-a u srpnju 1996. zaključeno je kako država više ne može pokrivati gubitke INA-e i kako je treba prodati. Zaposlenika je bilo 3 puta više od potrebnog, a zbog političkih razloga država te ljude ne može otpustiti. Posao otpuštanja puno lakše bi odradili privatni vlasnici. Drugi razlog za prodaju bio je zastarjela tehnologija koju treba obnoviti, a država za to nema novca. Novac bi se mogao namaknuti i dizanjem cijena derivata, ali bi tada građani mogli masovno kupovati jeftinije gorivo u susjednim državama.
http://seebiz.eu:8080/upload/seebiz_eu/upload/sc_autogenerated/article/ar_27699/mesic33_0_0_468X10000.jpg
Jedni su predlagali plan da INA proda svoje dionice po sustavu dokapitalizacije na Londonskoj burzi izdanjem novih dionica. Taj novac bi sjeo na račun poduzeća, te bi se ono tim novcem tehnološki obnovilo. Nakon toga bi se moglo vlasnički povezati sa OMV-om, a kupovinom MOL i vlasnički povezivanjem sa poljskim naftnim kompanijama INA bi postala glavni naftni igrač sve do Baltika. U tom trenutku INA je imala tržište Hrvatske i BIH i to tržište bi bio njen glavni adut u pregovorima sa ulagačima iz Austrije i Poljske koji posluju preko Londonske burze. Osim toga INA je bila vlasnik velikog broja hotela uz obalu koji su tada redom bili gubitaši i veliki teret, ali bi im se dodatnim ulaganjima mogla povećati vrijednost, osobito ako bi se izgradila autocesta Zagreb – Split – Dubrovnik, kako bi turisti mogli lako i brzo doći do Jadranske obale vozeći se Ininim gorivom. U vlasništvo hotela INA je došla kompenzacijom dionica za naftu koju ova poduzeća godinama nisu plaćala.
 
Ovom planu suprotstavio se Gregurić koji je smislio kako da se INA-e domogne on sa svojim partnerima. Uspio je Predsjednika Tuđmana uvjeriti kako zbog nacionalnih interesa INA treba ostati u hrvatskim rukama na način da se dionice prodaju hrvatskim građanima, a da novac od prodaje umjesto na račun INA-e ode u državni proračun. U stvarnosti, građani bi to mogli kupiti samo uz velike popuste, ili vaučere, te od te prodaje država ne bi imala puno koristi. Naravno, Gregurić nije Tuđmanu rekao kako on ima dovoljno novca da te dionice od građana otkupi po simboličnim cijenama. Pošto je INA bila gubitaš dividenda se ne bi dijelila godinama, pa bi građani vrlo rado dionice prodavali raznim torbarima po bilo kojoj cijeni.
 
Tuđman je povjerovao Greguriću, te je vrlo brzo osnovana tvrtka INA- MOL na čelu sa Nikicom Valentićem, sa početnim kapitalom od milijun maraka. Ovaj Gregurićev prijedlog je mogao biti i provediv da je istovremeno predložen i zakon po kojem ni jedna osoba, ili grupa povezanih osoba ne bi smjela imati više od 5% dionica, kako nitko od njih ne bi mogao manipulirati cijenom dionica. Protiv ovog Gregurićevog plana bio je Ivić Pašalić koji je zagovarao prodaju preko Londonske burze, pa su ga mediji počeli sve češće prikazivati kao crnog vraga, a što su građani vrlo brzo povjerovali. Tadašnji direktor INA-e za trgovinu Nikola Kovačević također se zalagao za prodaju INA-e preko Londonske burze, pa se zbog toga čak plašio kako bi ga Gregurićeva kosovska ekipa mogla i likvidirati.
 
Gregurić se oslanjao uglavnom na svoje kadrove iz KOS-a povezane sa ruskom mafijom, te je iz posla isključio čak i Manolićeve udbaše. Godine 1997. nakon mirne reintegracije lakše je nabaviti naftu na svjetskom tržištu, pa moć Gregurića pada. Gregurić ima tim za kupnju INA-e, a osim njega čine ga Hrvoje Šarinić, Davor Štern, Branko Mikša, Nikica Valentić, Zlatko Mateša, Mladen Vedriš i Ivan Čermak. Valentić, Vedriš i Čermak su osnovali naftna poduzeća koja su trebala sudjelovati u kupnji manjih vlasničkih udjela INE, kako bi njihov ruski partner, potajno preuzeo kontrolni paket dionica.
 
Prema kasnijem istraživanju FBI-a i CIA-e veze s ruskom mafijom Gregurić je imao preko šefa moskovske mafije Semjona Mogiljeviča. Otkriveno je kako je dio mreže i Monaco kreditanstaldt bank limited, koja je izravno bila uključena i u financijske operacije u Hrvatskoj. S tom su svrhom nastala poduzeća: NIVA petrol d.d. i CRODUX d.d., u vlasništvu Nikice Valentića i Ivana Čermaka. Između 1997. i 1999. godine preko ta dva poduzeća izvlačen je novac iz poslovnih banaka, posebno iz Dubrovačke banke, kako bi se osigurala sredstva za kupnju INE. Tijekom 1998. Šarinić je organizirao operaciju prikrivanja izvlačenja novca iz Dubrovačke banke preko Čermakovog poduzeća CRODUX. Samo Čermakov CRODUX iz Dubrovačke banke je izvukao 102.377.000 kuna, 29 milijuna njemačkih maraka, 16.250.000 američkih dolara, a za kasnije uništavanje sporne dokumentacije pobrinuli su se Šarinić, Mateša i guverner HNB-a Marko Škreb.
 
Međutim, tada se u poslove INA-e uključio se i tadašnji ministar gospodarstva Štern, te povlači poteze kako bi on kupio INA-u uz pomoć pojedinaca iz Gregurićevog klana. Štern je novac iz INE slao na račune u Švicarskoj ugovarajući poslovne INE s inozemstvom preko svojeg poduzeća Trade Consulting iz Graza. Istovremeno, Štern je bio i zastupnik tvrtke Phibro Energy u Moskvi. Kao ministar dozvolio je uvoz derivata kako bi dodatno obezvrijedio INA-u i tako olakšao njenu kupovinu. U najvećem hrvatskom poduzeću INA-i dolaskom Račana i Mesića na vlast propadaju planovi Šterna da on sam kupi INA-u. U tome su ga prethodnih nekoliko godina sprječavali konkurenti na istom poslu iz Gregurićeve kosovske ekipe. Dolaskom nove vlade Gregurić, Linić i Jurčić sve preuzimaju u svoje ruke. Linić se u posao uključio 1997. kada ga je Šarinić upoznao sa Gregorićem. U veljači 2000. održan je tajni sastanak na kojem su se našli Slavko Linić, Goran Granić, Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić, Branko Mikša, Davor Štern, Zlatko Mateša, Nikica Valentić, Mladen Vedriš i Ivan Čermak. Tom je prilikom dogovoren načelni model privatizacije INE, te su Gregurić i Štern na sebe preuzeli obvezu upoznati Linića s ruskim investitorima, koji će kupiti INA-u. S obzirom da izravna prodaja INA-e zbog političkih razloga nije bila poželjna, odlučeno je da se sve obavi preko mađarskog MOL-a u kojem rusi na čelu s Mogiljevičem imaju znatan vlasnički paket. Ljubo Jurčić, koji je kasnije stigao u Vladu slijedio je upute Ivice Račana, koje je ovaj dobio od potpredsjednika Linića. Na čelo INA-e dolazi Dragičević, blizak Mesiću koji dodatno uništava INA-u i priprema se za prodaju INA-e odabranom "strateškom partneru".
 
U srpnju 2003. nakon javnog natječaja u kojemu su u uži izbor ušli mađarski MOL, austrijski OMV i ruski Rosneft, koji je odustao od konačne ponude, Vlada je 25 posto plus jednu dionicu INA-e prodala MOL-u za 505 milijuna dolara. Dva tajna ugovora, o kupoprodaji dionica INA-e i dioničarski ugovor, prema kojemu Uprava i Nadzorni odbor INA-e imaju po sedam članova, od kojih po pet imenuje hrvatska strana, a po dva MOL, potpisao je tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić, a u ime MOL-a predsjednik Uprave Zsolt Hernadi. Kako bi vrijednost INA-e bila što manja skrivaju se i podaci o velikim nalazištima nafte u Siriji vrijedni 23 milijarde dolara po tadašnjim procjenama, ali OMV iako nije znao za ta nalazišta nudi znatno višu cijenu od MOL-a koji je dobio informacije o ovim nalazištima. Međutim "pošteni" Račan ipak staje na stranu MOL-a. U ovoj prvoj fazi privatizacije, kupnjom 25 posto plus jedne dionice INA-in strateški partner postaje MOL, s tim što su tom kupovinom dobili pravo odlučivanja u pitanju financija i investicija. Pošto su pri prodaji gotovo javno privilegirali MOL u odnosu na OMV svakom tko ima iskustva u poduzetništvu bilo je jasno kako za to postoji neki posebni interes. Objašnjenje za prodaju je bilo kako će MOL obnoviti rafinerije. Uskoro će se pokazati kako MOL uopće nema interes za obnovu rafinerija, niti je to bio cilj Račana i Mesića.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Čuljak, https://novenews.net/hr/drustvo/cija-je-ina-doista-bila-212?fbclid=IwAR1GqyYKRzEU0cZ9_HQfRbW1739ja18zIRU35BvViZkC9UF07p_UVoQ0Ksk

Anketa

Nakon što je T. Ivić 16. VI. 2019. položio vijenac na kojem piše "Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske", svatko tko i dalje u HDZ-u podržava Plenkovića je izdajnik. Slažete li se?

Ponedjeljak, 24/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1495 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević