Get Adobe Flash player

Promišljanja o istraživanju »židovskog boljševičkog« mita

 
 
Uvod
 
Veliki moskovski rabin Jakov Maze: „Trockiji prave revoluciju, ali Bronsteini plaćaju račun zbog nj“... (i Trocki je kasnije razumio da je moskovski rabin bio u pravu).
ARTHUR HERTZBERG1
https://images-na.ssl-images-amazon.com/images/I/41EWXJ3AZ4L._SX298_BO1,204,203,200_.jpg
«Židovski boljševizam» je politički mit koji se pretvorio u povijesni. Imao je bezbroj pristaša u čitavom kršćanskom svijetu do te mjere da Leon Poljakovu svojoj knjizi «Povijest antisemitizma»2govori o «univerzalnosti toga fenomena». Širili su ga «bijeli» protivnici one «Oktobarske revolucije» iz 1917. koja je bila, ako se bolje pogleda, tek vojni prevrat protiv slobodno izabranog Ruskog parlamenta.
Označavanje boljševizma kao «židovskog» nadasve je iskoristio antisemitizam radi osude sovjetske vlasti i međunarodnog komunističkog pokreta, kojeg je plaćao i s kojim je upravljao u čitavom svijetu taj isti sovjetski režim.  Tako je Grigorij Bostunic, odvjetnik i antiboljševički agitator, rođen u Kijevu i kojega su boljševici osudili na smrt u odsustvu (in absentia3), označio Sovjetsku Rusiju kao «Sovjetsku Judeju»4.  Godine 1924. je postao njemački državljanin pod imenom Gregor Schwartz-Bostunitsch i na koncu je postavljen za «znanstvenog ravnatelja» «Obavijesnog ureda» SD-a (Služba Sigurnosti) SS-a u kojem mu je Heinrich Himmler podijelio čin "Standartenführer" (približno odgovara činu pukovnika).
 
Richard Pipes, stručnjak za Rusiju na Sveučilištu Harvard, izjavio je  1996. da je «strašna posljedica» ruske revolucije bila «izjednačavanje Židova s komunizmom» i da zbog toga pitanje «uključenja Židova u boljševizam» ima značaj koji nadmašuje akademske okvire. Prema Pipesovom mišljenju, optužba da je «međunarodni judaizam» izmislio komunizam radi uništenja kršćanske, ili «arijevske», civilizacije je stvorila «psihološke i ideološke temelje» za «Konačno rješenje» židovskog pitanja5. I Maxime Steinberg, profesor židovske kulture na Slobodnom sveučilištu u Bruxellesu, je mišljenja da je «judeo-boljševički trag» bitan za razumijevanje genocida nad Židovima6.
U uvodu u svoju knjigu The Jews and the European Crisis (Židovi i europska kriza), koja je izišla u Jeruzalemu 1988., povjesničar Jonathan Frankel ističe da je pred kraj Prvog svjetskog rata antisemtizam dosegao neviđeni opseg. Prema njegovom mišljenju, «što je komunistički pokret imao veći uspjeh», to je i «antikomunističko neprijateljstvo prema Židovima postajalo veće»7.
Radi se o uzročno-posljedičnoj vezi koju su dopustili i isticali suvremeni svjedoci, čuveni znanstvenici i publicisti različitog nacionalnog podrijetla i političkih težnji. Tako, na primjer, Fritz Stern iz Wroclava (Breslau) u svojoj knjigi o odnosu Bismarcka i njegovog bankara Bleichrödera, ističe da je dinamika toga «odjeka» nadahnula mnoge Židove da «glasuju za ljevicu što je, sa svoje strane, potaklo antisemite na novu dinamiku djelovanja8». Manes Sperber označava ovaj mehanizam kao «strašnu izmjenu revolucije i protiurevolucije".9
 
Dana 2. prosinca 1918. anarhist Gustav Landauer, ubijen za vrijeme represije na Sovjetsku republiku u Münchenu, sugerirao je Martinu Buberu: "Krasna je tema o revoluciji i Židovima. Ne zaboravi obraditi izravno sudjelovanje Židova u ustanku!".10 Na jedan vrlo sličan način, ali u povijesnim prilikama potpuno drugačijim, Louis Rapoport – rođen  1942. u Los Angelesu i izdavač Jerusalem Posta – u svojoj knjizi iz 1990. Stalins war against the Jews(Staljinov rat protiv Židova) napisao je da su  «ljudi židovskog podrijetla digli temelje komunizma i socijalizma».11
Pisac Franz Werfel ukazao je na jedan drugi vid ovog odnosa. Član bečke «Crvene garde» za vrijeme revolucionarnih previranja 1918. godine,  priredio je članak pod naslovom Dar Izraela Čovječanstvu (Geschenk Israels an die Menschheit) u kojem iznosi mišljenje da su Moses Hess, Karl Marx i Ferdinand Lasalle bili «Patrijarsi socijalizma» i da socijalizam predstavlja «metastazu religije!».12 Ovu ocjenu dijeli i Jacob Toury, povjesničar iz Tel Aviva, koji je na jednom međunardnom skupu 1976. izjavio da se «socijalizam... nakon što se izdvojio iz tradicionalnog judaizma» mogao  pretvoriti u «jednu vjeru, u jednu religiju zamijenjenu etičko-religioznom postavkom".13
"S ovom ocjenom slaže se i Jacob Toury, povjesničar iz Tel Aviva, koji je na međunarodnom simpoziju u 1976. izjavio da bi se "socijalizam...nakon iskorijenjenja tradicionalnog judaizma" mogao pretvoriti u "vjeru, u neku vrstu zamjenske etičko-religiozne sljedbe". 
 
U Parizu se 1906. ova stoljetna vjera izrazila na jedan izravno fantastičan način na jednoj razglednici iz imigrantskih krugova Židova socijalista. Na razglednici je prikazan, uz tekst na francuskom, njemačkom, engleskom, ruskom i hebrejskom, «suvremeni Mojsije». Čovjek kovrčave brade, ustobočen na «proleterskom brdu», bio je Karl Marks koji u ruci drži dvije Ploče zakona na kojima piše Kapital i Komunistički manifest..14
Ako se prihvati ono što je izložio povjesničar cionističkog pokreta Adolf Böhm, Karla Marksa su «bezuvjetno obožavali kao Junaka oslobođenja svijeta»15 židovski socijalisti iz Istočne Europe do te mjere da se iskovala izrjeka «naširoko ponavljana» da je «Karl Marks CadikI židovske četvrti»".16
Prema Jaffu Schatzu, ravnatelju Instituta za židovsku kulturu Sveučilišta u Lundu, «radikalni Židovi» su privukli na sebe toliku «svjetsku pozornost» da su, promatrajući njihov nesrazmjerni udio u revolucionarnom pokretu, «bili hvaljeni, ali i proklinjani zbog svojega radikalizma».17 Krajem 1919. u Neuen Jüdischen Monatsheften (Novi židovski mjesečnik), koji bi se izvorno trebao zvati  Ostjüdische Revue (Časopis istočnih Židova), članak Der jüdische Revolutionär (Židovski revolucionar) sadrži jednu znamenitu tvrdnju: «Koliko god bilo pretjerivanje antisemitskih krugova i koliko god to bojažljivo poricalo židovsko građanstvo, židovsko sudjelovanje u sadašnjem revolucionarnom pokretu je činjenica".18
Jednako i u Engleskoj kao i u USA, židovsko građanstvo osjeća nemir zbog proboljševičkih simpatija jednog dijela židovskog proleterijata koji je upravo imigrirao iz Istočne Europe. Njihov je strah bio u tomu da «će judeo-boljševički sterotip završiti tako da će ocrniti (smear) čitavu židovsku zajednicu".19
Židovi anti-boljševici, koji su se preselili u Berlin, objavili su 1923. knjigu  Rossija i Evrei (Rusija i Židovi). U njoj se nalazi slijedeća rečenica: «Žestoka mržnja na boljševike pretvara se u isto takovu mržnju na sve Židove. I ne samo u Rusiji».20 Zbog toga je filmski producent u Hollywoodu, Harry Warner, izgovorio ovo oštro upozorenje: "Ne zaboravi da si bio Židov. Komunisti Židovi okrenut će sav bijes svijeta prema ostalim Židovima".21
 

Bilješke:

 

1Arthur Hertzberg: Wer ist Jude? München 2000, str. 265.
2Tom. 8. Worms 1988., str. 183.
3 Nicholas Goodrich-Clarke: Die okkulten Wurzeln des Nationalsozialismus. Graz 1997, str. 149 i slijedeće.
4Gregor Schwartz-Bostunitsch: Die Bolschewisierung der Welt. Munich 1929. str. 28.
5 Richard Pipes: Jews and the Russian Revolution. U: Polin vol. 9/1996, str. 55-57 (Navod: str. 55); Također pogledati: Armin Pfahl-Traughber: Der antisemitisch-antifreimaurerische Verschwörungsmythos in der Weimarer Republik und im NS-Staat. Wien 1993, str 114.
6Maxime Steinberg: La piste ,judéo-bolchevique? U: Yannis Thanassekos i Heinz Wismann (Editores): Révisions de L'histoire. Totalitarismes, crimes et génocides nazis. Paris1990, str. 175-186 (Navod: str. 184)
7The Jews and the European Crisis 1914-1921. Studies in contemporary Jewry IV. New York, Oxford 1988, *• 15 y ss.
8Fritz Stern: Gold und Eisen. Frankfurt/M. 1978, str. 640.
9Manès Sperber: Sieben Fragen zur Gewalt. Munich 1983, str. 97
10 Martin Buber: Briefwechsel. T. II (1918-1938). Heidelberg 1973, str. 15.
11Hammer, Sichel, Davidstern. Judenverfolgung in der Sowjetunion. Berlin 1992, str 29.
12En: Franz Werfel: Zwischen oben und unten. Munich 1975, pág. 322 f
13 Walter Grab (Hrsg.): Juden und jüdische Aspekte in der Arbeiterbewegung. Tel Aviv 1977, pág. 58.
14La postal fue reproducida el 11. 1. 1994 en el Frankfurter Allgemeinen Zeitung
15 Cf. Der Jude. (Editor Martin Buber) 3 (1918/19), pág. 62-68, en donde, en ocasión del 100° aniversario del nacimiento de Marx se afirma que el judaísmo tiene el derecho de festejar a "Carlos Marx como sangre de su sangre y espíritu de su espíritu".
IHebrejski: «pravednik». Nap JHN
16Adolf Böhm: Die Zionistische Bewegung bis zum Ende des Weltkrieges. Tel Aviv 21935, T. I, pág. 360
17Jaff Schatz: The Generation. The rise and fall of thejewish communists in Poland. Berkeley 1991, pág. 11
18Steven Aschheim: Brothers and strangers. The east european Jew in german and german-jewish consciousness 1800-1923. Madison, Wìsc. 1982, pág. 157.
19Richard G. Powers: The history of American anticommunism. New York 1995, pág. 137.
20Berlin 1923 (Reimpresión Paris 1978), pág. 6.
21Neal Gabler: An empire of their own. How the Jews invented Hollywood. New York 1989. pág. 319.

 

(Nastavak slijedi)
 

Johannes Rogalla von Bieberstein

(Prijevod: Josip Nikšić)

Mitovi i stvarnost

 
 
UVOD PREVODITELJA  
 
Richard Pipes, stručnjak za ruska pitanja na sveučilištu Harvard, jednom je istakao da je jedna od „najstrašnijih posljedica“ boljševičkog veleprevrata bilo „izjednačavanje Židova s komunizmom“. S druge strane, a prema mišljenju izraelskog povjesničara Jacoba Talmona, tema odnosa Židova i komunizma bila je označena kao „eksplozivna“ jer je u proturječju s politički ispravnim tumačenjem niza „krvnik-žrtva-mit“. Ovo pitanje, ipak, izaziva pozornost koja i te kako nadilazi puke akademske rasprave i vjerojatno se upravo zbog toga pretvorilo u tabú-temu za sredstva masovnog javnog priopćavanja te, općenito, za tvorce javnog mišljenja.
https://pictures.abebooks.com/ANTIQUARISCHEFUNDGRUBE/30293740959.jpg
Von Biebersteinse, sa svoje strane, odlučno prihvaća ovoga problema držeći se strogo unutar područja provjerenih i vjerodostojnih činjenica, potvrđujući gotovo svaku tvrdnju s brojnim pozivima na međunarodnu dostupnu literaturu (djelo sadrži oko 1800 podrubnica), čime dokumentiranost postaje do te mjere stroga da ponekad otežava čitanje. Unatoč tomu, jedna od vrijednosti ove knjige je upravo pozivanje s doslovnim navodima na krajnje zanimljive, nepoznate ili zanemarene sa strane javnosti izvore, koji uz to većinom potječu od židovskih autora.
 
Stvarne činjenice pokazuju da je revolucionarni komunizam, prema izjavi jednog židovskog pisca, bio bitno obilježen „židovskim patrijarsima“ koji su odigrali vrlo istaknutu ulogu u ne samo ruskoj Oktobarskoj revoluciji iz 1917. godine, nego i u revolucijama iz 1919. godine u Münchenu i u Budimpešti, gdje su židovski komunisti imali vrlo veliku ulogu i sudjelovali su u toliko istaknutom broju da je antikomunistima bilo relativno lako svrstati bavarsku i mađarsku republiku među „židovske republike“. Usput rečeno: von Bieberstein se osvrće na te prolazne republike, rođene u prevratu, kao na „sovjetske republike“; izraz koji nije puno uobičajen u literaturi koja se bavi tim razdobljem, međutim, prilično je dobro pogođen jer im ruska revolucija nije samo poslužila kao obrazac, nego i kao poticaj i financijski izvor. Doista, Lenjin je dugo vremena podržavao tezu da uspjeh boljševičkog prevrata u Rusiji ovisi o mogućnosti njezinog izvoza u ostatak Europe.
 
S druge strane, veza između Židova, komunizma i socijalizma nije obična objeda skovana u radionicama antisemitskih i antikomunističkih propagandista. Dokazana je činjenica da su brojni židovski revolucionari veličali marksizam kao židovsku tvorevinu. Neki su išli tako daleko da su prispodobili ulogu Karla Marxa s onom Isusa Krista, te su Krista nazivali „prvim boljševikom“. Sve je to brižno ispušteno u službenim inačicama i kod autora općenito poznatih, kao na primjer politologa Daniela Goldhagena, za kojega suvremeni antisemitizam nema apsolutno nikakove veze s držanjem i djelovanjem Židova. Nešto što ni najvažniji židovski povjesničari nisu uzeli ozbiljno i što je već u ono vrijeme bilo odbačeno mudrom izrijekom velikog moskovskog rabina, koju navodi von Bieberstein: "Trockiji prave revoluciju, ali Bronštajni plaćaju zbog nje".
U odnosu na pređašnje, tema koja na stanovit način lebdi nad čitavim djelom je zajednička krivnja. Očevidno je i sa stajališta elementarne pravde da se ne može optužiti čitav jedan narod zbog djelâ pojedinaca koji su dio toga naroda. Nu, ono što se i previše često gubi iz vida u inačicama Službene Povijesti iza 1945. je da se načelo temelji na dvosmjernoj ulici i primjenljivo je u oba smisla. Jamačno je da je nepravedno i nezakonito optužiti čitav židovski narod zbog djela Židova boljševika; ali, ako to i jest tako, onda je isto tako nepravedno i nazakonito optužiti čitav njemački narod zbog djela nacionalsocijalista. Posebno ako ta zajednička optužba izvire iz one višemilijunske trgovine odštetama koju je Finkelstein nazvao „industrijom Holokausta".
 
Malo je znana činjenica da je antisemitizam njemačkih nacionalsocijalista – i posebno „rasni“ antisemitizam iz vremena u kojem se pojam «rase» shvaćao na sasvim drugačiji način nego danas, što je išlo sve dotle da su se mnogi židovski mislitelji smatrali pripadnicima židovske „rase“ - imao relativno drugorazrednu važnost kroz razdoblje od kraja Prvog svjetskog rata do početka Drugog. Kako to dokazuje von Bieberstein, stvarno se dogodilo slijedeće: na jedan «tradicionalni», skriveni antisemitizam, nadvio se jedan «politički» antisemitizam koji je nastao iz odbojnosti prema sustavnom boljševičkom teroru upravljenom prema građanskoj klasi i postojećem društvu, pod općepoznatim huškanjem i vodstvom znatnog broja Židova komunista. U knjizi o aferi Dreyfus, Siegfried Thalheimer ističe još 1958. da se «stara judeofobija» nakon 1917. kombinirala s «gađenjem na revoluciju» boljševika te se stvorio «novi antisemitizam» ne samo u Njemačkoj, nego posvuda na Zapadu; uključujući i SAD kamo se znatno proširio već prije Drugog svjetskog rata. 
Dimenzije i širina boljševičkog terora ne samo pod Staljinom, nego od samih početaka već pod Lenjinom pa sve do – barem – Hruščovljevog doba, bili su opširno dokumentirani. Konačno se mogao provjeriti velik dio podataka zahvaljujući dostupnosti ruskih pismohrana kojima je pristup omogućen nakon propasti Sovjetskog Saveza. Nicolas Werth je u svojoj knjizi Država protiv svojeg naroda ponudio obilje presudnih materijala i, premda se istraživanja nastavljaju u pitanjima koja još nisu sasvim rasvijetljenim, opća slika još nije za raspravu niti za donošenje mišljenja. Unutar istoga, a da bi se shvatila odbojnost koju su u prvoj polovici XX. stoljeća proizvela revolucionarna boljševička djelovanja kako u Rusiji, tako i u Njemačkoj, Mađarskoj i Austriji, treba dodati – općenito istaći – kao posebno poglavlje da te akcije imaju antikršćansko i borbeno ateističko obilježje, kako kod boljševičkog pokreta tako općenito i u marksizmu.
Komunistička Rusija i njezini sateliti nisu samo posvojili Marxov koncept da je «religija opij za narod», nisu samo objavili otvorenu borbu protiv «Isusovog režima», nego su vođeni od «militantnih ateista» - od kojih su mnogi bili sekularizirani Židovi koji su se odrekli religije svojih otaca – ostvarili najveći progon kršćana u čitavoj ljudskoj povijesti. Ako se tomu dodaju milijuni strijeljanih, prognanih u logore i doslovno umorenih glađu seljaka, koje je iza sebe ostavio sovjetski marksizam, nije teško shvatiti reakciju koju je proizveo sav taj proces.
 
Danas se marksizam i marksistički socijalizam općenito predstavljaju više kao jedna politička filozofija kulturnog obilježja, nego kao militantna revolucionarna doktrina. Nakon pada SSSR-a i poraza oružanih ustaničkih gerila širom svijeta, marksizam se povukao na položaje koji imaju više trocističke i gramšijanske poglede, nego lenjinističke. Tako da novi naraštaji više nemaju sliku marksizma kakova se oblikovala kroz drugu polovicu XIX. stoljeća i marksističko-lenjinističkog boljševizma koji se rabio početkom XX. stoljeća. Ovaj rad će pridonesti da se ponovno dobije ta slika na jedan prikladan i dokumentiran način.
 
Marcos Moreno, Septiembre 2001.
 
AUTOR
 
Dr. Johannes Rogalla von Bieberstein rođen je 27. srpnja 1940. u Leipzigu. Studirao je suvremenu povijest i povijest Istočne Europe, uz slavistiku i političke znanosti, na sveučilištima u Göttingenu, Münchenu i Bochumu. Ktomu, kao stipendist Ureda za akademsku međurazmjenu njemačkih studenata (DAAD), studirao je u Parizu i Londonu. Trenutno radi kao znanstveni knjižničar na Sveučilištu u Bielenfeld, Njemačka.
Dr. von Bieberstein postao je poznat svojom doktorskom radnjom "Die These von der Verschwörung 1776. - 1945. Philosophen, Freimaurer, Juden, Liberale un Sozialisten als Verschwörer gegen die Sozialordnung" (Teze o uroti  1776. - 1945. Filozofi, framasoni, Židovi, liberali i socijalisti kao urotnici protiv društvenog poredka). Djelo je objavljeno 1976. i prevedeno je na japanski, trenutno je u pripravi treće izdanje.
Von Bieberstein je član Znastvene komisije za proučavanje slobodnozidarstva, isto tako je član redakcije časopisa Internationale Freimaurerforschung (Proučavanje međunarodnog slobodnozidarstva). U okviru ovog časopisa objavile su se izvorne ideje ove knjige, koje su poslužile kao osnova izložbu koju je autor priredio u Krakovu.
 
(Nastavak slijedi)
 

Johannes Rogalla von Bieberstein

(Prijevod: Josip Nikšić)

Tradicionalni bibliofili

 
 
Poznato je da su muslimanski učenjaci i eruditi uvijek pokazivali ogromno poštovanje i skrb za knjige. Muslimani su oduvijek bili ponosniji na svoje knjižnice i knjižare nego na svoje oružje, dvorce i vrtove. Za vrijeme X. stoljeća, u Ranom srednjem vijeku, kada su kršćanski vladari imali u svojim knjižnicama desetak knjiga, dok ni broj knjiga u knjižnicama najčuvenijih samostana po učenosti, kao što su Cluny ili Canterbury, broj knjiga nije prelazi brojku od trideset ili četrdeset primjeraka, u to doba samo je knjižnica u umajidskoj Cordobi raspolagala s četiri stotine tisuća svezaka rukopisa.
https://i.ytimg.com/vi/tIs32IaynP8/hqdefault.jpg
Fred Lerneru svojoj Povijesti svjestkih knjižnica od otkrića pisma do doba računala, kaže: “Kada su Arapi, potaknuti Muhamedovim učenjem, izišli u VII. stoljeću iz pustinje, od knjiga imali su samo Kur’an. Kroz tri stoljeća muslimanske knjižnice preplavile su zemlje koje su se protezale od Španjolske do Indije, koje su prije toga pripadale rimskom, bizantskom i perzijskom carstvu. Suprotno od drugih osvajača, Arapi su gajili veliko poštovanje prema osvojenim civilizacijama. Smatrali su kao velik izvor nadahnuća grčka, perzijska i židovska znanja. Kada je abasidski pjesnik al-Mutannabi proglasio konjsko sedlo kao “najčasnije sjedalo”, dodao je da će “najbolji drug uvijek biti knjiga”. (…) Pod utjecajem starih literarnih tradicija Bizanta i Perzije, Arapa si studirali filozofske znanosti: medicinu, astronomiju, geometriju i filozofiju. U početku su prevodili stare radove, ali muslimani, koji su posjedovali posvećeno znanje, uskoro će obilno pridonijeti znanstvenoj literaturi svojim radovima. Kroz njihove radove kršćanska Europa će dobiti nadahnuće za Preporod”.
 
Nizozemski arabist i islamolog Reinhart Dozy (1820.-1883.) u svojem vrijednom radu o muslimsnkoj Španjolskoj (Povijest španjolskih muslimana), nudi nam primjerne podatke o kordvanskom halifi al-Hakamu II. (halifa između 961. i 976.): “Nikada Španjolskom nije vladao tako mudar vladar, unatoč što su  i njegovi prethodnici bili obrazovani ljudi i zagrijani da obogate svoje knjižnice, nijedan od njih nije s tolikim žarom tražio vrijedne i rijetke knjige. U Kairu, Bagdadu, Damasku i Aleksandriji imao je svoje agente koji su imali zadaću da prepišu ili kupe po bilo kojoj cijeni stare ili nove knjige. Njegov dvor bio je pun knjiga, imao je radionicu gdje su se nalazili prepisivači, knjigovesci i minijaturisti. Samo katalog knjižnice imao je četrdeset i četiri knjige od dvadeset listova, a neki tvrde i od pedeset, u kojima su bili upisani samo naslovi knjiga, a ne i opisi. Neki autori tvrde da je broj svezaka bio preko četiri stotine tisuća. Kažu da ih je Hakam sve pročitao. Bile su mu poznate knjige iz Perzije i Sirije, od kojih mnoge nisu čitali ni na Istoku.”
 
(Svršetak)

 

Ricardo H. Shamsuddín Elía, arabist Buenos Aires

(Sa španjolskoga preveo Josip Nikšić)

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Četvrtak, 22/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1379 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević