Get Adobe Flash player

Kako se štitio jasenovački mit 10 godina nakon Drugog svjetskog rata

 
 
Ni 15 svjedoka u njegovu korist nije moglo ustašu Antu Primorca spasiti od smrtne kazne. Dovoljne su bile izjave šestorice svjedoka optužbe, čijim se besmislicama katkad čudio i pristrani predsjednik sudskog vijeća. Vrhovni sud ipak je na kraju presudu preinačio u doživotni zatvor, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik od 27. listopada 2016. Ni pozitivne izjave 15 jasenovačkih i starogradiških zatočenika nisu pomogle bivšem ustaši Anti Primorcu da poslije dva sudska procesa, 1955. i 1956. godine, ne bude osuđen na smrt. Tek je Vrhovni sud FNRJ, nakon žalbi, preinačio presudu u doživotni zatvor.
https://drustvojasenovac.files.wordpress.com/2015/04/julius-schmidlin-izaslanik-mock-a-desno.jpg?w=760
Logor Jasenovac, Julius Schmidlin, izaslanik MOCK-a (desno)
 
Ante Primorac zvan Mišković, sin Joze i Ruže, rođen 1919. u Čitluku, na službi u logoru Stara Gradiška bio je od 1942. do 1944. godine. U jesen 1944., nakon ranjavanja u zračnom napadu, otišao je na oporavak u Čitluk i više se nije vraćao u Staru Gradišku. Preko brata koji je bio povezan s partizanima, prešao je u njihove redove i tako dočekao kraj rata. Poslije je postao čak i član Komunističke partije. No 1955. pritvorila ga je UDB-a, pod optužbom da je bio ustaša u Staroj Gradiški i Jasenovcu. U istrazi je objašnjavao da je bio kurir zapovjedništva logora u Staroj Gradiški a službu je obavljao prenoseći pisma iz Stare Gradiške do Zagreba i natrag. U Jasenovcu bi kroz prozor vlaka dobio dokumente od kolege kurira iz Jasenovca pa je i tu poštu nosio u Zagreb i natrag. U jasenovačkom logoru nikad nije bio.
 
Udbaškom je istražitelju objašnjavao kako je činio brojne usluge zatočenicima, prenoseći njihova pisma i poruke, poneki paket i slično. Predložio je i imena zatočenika koji to mogu potvrditi. Uskoro je počelo suđenje na Okružnom sudu u Mostaru. Optužba je predvela šestoricu svjedoka koji su tvrdili da ih je Ante Primorac tukao, da je jednom pucao na njih iz pištolja zajedno s još nekoliko drugih ustaša, da je odvodio ljude na likvidacije. Primorac se čudio kako je moguće da netko govori takve laži i pristajao na suočenje sa svakim od njih. Jedan je tvrdio da ga je tukao na istovaru drveta na Savi u ljeto 1943., a Primorac je u to vrijeme bio na bolovanju kod kuće. Svjedoci su miješali imena, datume, događaje, tako da ih je i sudac s vremena na vrijeme upozoravao na kontradikcije u izjavama. Nakon suočavanja unosio je u zapisnik rečenicu da su i Primorac i svjedok optužbe ostali kod svojih izjava.
 
Od niza optužbi Primorac je priznao samo prvu: da je u ratu dvije godine bio pripadnik ustaških formacija. Ako bi i potvrdio neki slučaj zlostavljanja u logoru – primjerice, da je satnik Bosak, koji je poginuo za vrijeme rata, drvenim štapom izudarao nekog logoraša – Primorac bi naglašavao da sam nikada nije sudjelovao u takvim postupcima, nego je bio kurir, a i pomagao je zatočenicima. Svjedoci obrane uglavnom su potvrđivali Primorčevu priču. Njegova sestra učinila je velik napor da po raznim jugoslavenskim mjestima pronađe bivše zatočenike i zamoli ih da dođu svjedočiti ili da barem daju pisanu izjavu o njezinu bratu. Na inzistiranje Primorčeva odvjetnika Slobodana Tambića i sud je morao pozvati dio predloženih svjedoka.
 
Prema dokumentima koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu, Uprava državne bezbednosti (UDB), pomno je nadzirala ovaj, kao i druge slične sudske procese. Presretali su i čitali pisma koja je Primorac slao obitelji, pratili sestru i njezine kontakte sa svjedocima i odvjetnicima. Ubacivali bi svoje agente među svjedoke koji su čekali na red za iskaz na sudu i prisluškivali o čemu razgovaraju. Svjedoka Dragu Pocema iz Malog Lošinja, koji je bio njihov kolega iz službe, mostarski su udbaši pozvali na saslušanje da im objasni zašto je svjedočio u korist Primorca. I zašto ga već ranije nije prijavio kad je znao da je ovaj bio ustaša u logoru. Neki od svjedoka optužbe tražili bi nakon ročišta da UDB-a povede postupak protiv pojedinih svjedoka obrane. Iako je bilo neusporedivo više svjedoka koji su svjedočili u korist Primorca (a mnoge predložene sud nije ni pozvao), sudačko vijeće nakon prvog suđenja proglasila ga je krivim i osudilo na smrt strijeljanjem.
 
Vrhovni sud Bosne i Hercegovine ipak je poništio presudu i odredio novo suđenje. Ono je bilo slično prvomu. Primorca je sada zastupao poznati odvjetnik Ivo Politeo, raniji branitelj Alojzija Stepinca, Slavka Kvaternika i Josipa Broza. U ovom suđenju su neki svjedoci optužbe odustajali od ranijih optužbi protiv Primorca. Zatočenici su potvrđivali da im je optuženi Primorac davao cigarete. Jednom je u ustaškoj blagovaonici opomenuo drugog ustašu koji je ošamario zatočenika-kuhara jer mu nije pripremio odrezak na željeni način. „Nije junaštvo biti grub prema ljudima koji su zatvoreni“, prepričao je svjedok Primorčeve riječi.
 
Svjedok Franjo Gnidica prisjetio se kako ga je Primorac pratio u Zagreb k njemačkom poslaniku Siegfriedu Kascheu. Ondje je Gnidica poslaniku uzeo mjeru za nove čizme koje je naumio darovati Vjekoslav Luburić. Nakon toga otišli su u posjet šogorici Franje Gnidice gdje su ostali na ručku i kasnijim vlakom vratili se u logor.
 
Preko izjava svjedoka otkriva se i unitarnji logorski život. Svjedoci su ondje uglavnom proveli po godinu-dvije, zaposleni na raznim radnim odjelima. Nekoliko svjedoka reklo je da ne odgovara istini navod iz optužnice da se masovno umiralo od gladi.
 
Drago Škrgatić rekao je da im je Primorac izvana donosio i partizanske biltene i list „Naprijed“. Zatočenik Stjepan Seferagić radio je u računovodstvu logora i redovito Primorcu isplaćivao dnevnice za kurirska putovanja. Stažom najstarija logorašica, Štefica Kardum, koja je u Staroj Gradiški bila od 3. siječnja 1942. do 3. siječnja 1945., ocijenila je Antu Primorca „dobrim i bezopasnim“. Za optužnicu je rekla da je „isključeno da bi on to počinio“. Na suđenju se saznalo da je Ante Primorac jedini put na nekoga pucao – onda kad je pri kraju rata bio u partizanima. Svejedno, ni nakon drugog suđenja presuda nije bila drukčija: smrt strijeljanjem. Ovaj put potvrdio ju je i Vrhovni sud BiH. Nakon ponovljene žalbe Vrhovni sud FNRJ odrezao je Primorcu doživotni zatvor, koji je izdržavao u kaznionici u Zenici. S obzirom na stanje u komunističkim zatvorima tog vremena, pitanje je koliko je to bila blaža kazna.
 
Otkud mlijeko u logoru?!
 
Zatočenik Drago Pocem popravljao je radio-aparate pa je naumio napraviti jedan i za zatočenike. Potkradao je dijelove iz pokvarenih uređaja, a nekoliko dijelova što su mu nedostajali htio je nabaviti izvan logora. Stoga je po Primorcu poslao pismo u Osijek, zatočenici Mariji Amulić koja je puštena ranije. Kao pravi začin ovom sudskom trileru, koji se u dosjeu UDB-e prostire na više od 200 stranica, Pocem je prijateljici napisao tajnu poruku. Prema ranijem dogovoru, poruku je napisao mlijekom, a kolegica je trebala prijeći peglom preko lista i pročitati je. Kad je to rekao na sudu, u publici se digla velika galama. Inače su tijekom saslušanja svjedoka pojedinci dobacivali prijeteće i uvredljive poruke svjedocima i odvjetnicima. No kad je Pocem spomenuo poruku napisanu mlijekom, dvorana je proključala: „Zašto lažeš? Zašto braniš ustašu! Odakle mlijeko u logoru?!“ Udbaši su zabilježili da je čak i odvjetnik Ivo Politeo, koji je dosta toga prošao, bio osupnut atmosferom u mostarskoj sudnici.
 
I Gamulin je branio ustašu

 

Među svjedocima obrane bio je i niz komunističkih aktivista i dužnosnika, ranijih zatočenika starogradiškog logora. Među njima i Grgo Gamulin, poslijeratni profesor na Filozofskom fakultetu, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar. Iako je odman nakon rata cenzurirao dijelove knjige bivšeg zatočenika Milka Riffera koji su se previše razlikovali od propagandne slike događaja u logoru, na suđenju Primorcu Gamulin je ipak govorio u prilog optuženika. Karakterističan je način na koji je to učinio. Prvo je rekao kako se zna da je u logoru bilo zločina, a potom je prešao na Antu Primorca kojeg je opisao slično kao i ostali: bio je kurir koji je zatočenicima pravio neke usluge. Dežurni udbaš je primijetio taj pristup: „Gamulin o zločinima govori općenito i nejasno, a kad govori o ustaši Primorcu jasan je i konkretan.“

 

(Nastavak slijedi)

 

Igor Vukić, Izvor: Narod.hr, Hrvatskitjednik, https://narod.hr/kultura/igor-vukic-kako-se-stitio-jasenovacki-mit-10-godina-nakon-drugog-svjetskog-rata

Zašto se hrvatska država napokon ne suprotstavi propagandi Jasenovca koju vode Kusturica i Greif

 
 
Srbi se pokušavaju prošvercati uz Židove prema kojima u to doba nisu imali mnogo milosti. A švercaju se i uz Jasenovac, jer ni Jasenovac nije dominantno srpska stvar, piše Igor Vukić u Hrvatskom tjedniku od 17. kolovoza 2017.
https://drustvojasenovac.files.wordpress.com/2015/11/igor_vukic487_a.jpg
Igor Vukić
 
Prije koji tjedan u Beogradu se ukazao izraelski povjesničar dr. Gideon Greif. U glavni grad Srbije došao je sudjelovati na tribini zajednice židovskih općina o logoru u Jasenovcu. Iako sam kaže kako o tom logoru do nedavno nije mnogo znao i da ga je počeo proučavati tek prije dvije godine, u novinskim je intervjuima predstavljen kao ekspert za tu temu. Srpski mediji potrudili su se njegove intervjue odmah prevesti na engleski. Hrvatski internetski portali prenijeli su dosta toga što je rekao – najviše njegovo protivljenje kanonizaciji blaženoga Alojzija Stepinca.
 
Greif se kao povjesničar puno bavio osjetljivom temom iz njemačkih, nacističkih logora: Židovima koji su, prema njegovim istraživanjima, iznosili tijela svojih sunarodnjaka iz plinskih komora i spaljivali ih u krematorijima. Riječ je o pripadnicima tzv. sonderkommando skupina. Greif je pronašao nekolicinu preživjelih što su živjeli ili još žive u Izraelu i intervjuirao ih.
 
Prema opisima i izjavama, radi se o strašnim razinama na koje može spasti čovjek. Pripadnici sonderkommanda među mrtvima pronalili su i članove svojih obitelji, no slomljeni torturom esesovaca i naznakom da će možda nekako sačuvati svoj život, tupo su ih odnosili do krematorija, jeli užinu pored njihovih tijela… Na internetu se spominje da su Greifovi tekstovi inspirirali mađarskog filmaša Lasla Nemeša za film Saulov sin (2015.), o logorskom životu jednog takvog člana sonderkommandoa. Nemešov film dobio je niz nagrada na svjetskim fimskim festivalima.
 
Greif sada našao novu temu. Prema onome što govori u intervjuima, njome se do sada bavio vrlo površno, što pomalo baca sjenku i na njegove ranije radove. Greif o Jasenovcu govori na način srpskih i jugoslavenskih propagandista iz osamdesetih godina. Primjerice, da je Jasenovac bio gori od Auschwitza, da su se čak nacisti zgražali nad njime, i ostalo iz tog poznatog reklamnog arsenala. Među ostalim, Greif je u siječnju ove godine sudjelovao na izložbi o Jasenovcu održanoj u predgrađu New Yorka. Ondje se na 180 izloženih panoa govorilo o „pravoj istini“, odnosno o 700.000 navodnih žrtava tog logora. Organizator skupa bio je proslavljeni filmski redatelj Emir Kusturica i nekoliko drugih manje poznatih srpskih kipara i slikara. Prva ideja bila je da izložbu postave u prostorima Ujedinjenih naroda, ali u tome nisu uspjeli.
 
Greif i Kusturica planiraju postaviti tu izložbu u prosincu u Izraelu. Njihova inicijativa očit je pokušaj da se Srbi u propagandne svrhe na neki način povežu i poistovjete sa stradanjima židovskog naroda. Da se pokaže kako su Srbi stradavali od Hrvata isto kao i Židovi od Hitlerova nacizma. U tom smislu nekoliko je rečenica izrekao i patrijarh Irinej na skupu održanom povodom obljetnice hrvatske akcije Oluje, u novosadskom predgrađu Veterniku. Irinej je očekivano povezao 1941. i Oluju, a „tragedija koja je pogodila srpski narod je kao ona jevrejskog naroda“.
 
Angažiranje Greifa u novoj propagandoj kampanji ima podršku i službenih tijela srpske države. Izložbu u New Yorku posjetili su voditelj srpske misije pri UN i veleposlanik. Iz Srbije je došlo izaslanstvo od dvadesetak članova predvođenih Vladimirom Božovićem, savjetnikom tadašnjeg premijera, a sada predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. U izaslanstvu je bio i Ivan Kostić, predsjednik odbora za dijasporu i Srbe u regionu Narodne skupštine Srbije.
 
Greif je i urednik zbornika s različitim radovima o holokaustu, koji je financiralo Ministarstvo vanjskih poslova Srbije. Podrška Greifu podudara se i s drugim propagandističkim potezima i namjerama srpskog vrha vezanima u Jasenovac. U travnju ove godine kružile su informacije da Aleksandar Vučić i Milorad Dodik pregovaraju s jednom od najvećih svjetskih producentskih kuća o snimanju holivudskog filma o Jasenovcu. Nije se čulo da bi hrvatska diplomacija negdje javno odgovorila na tu kampanju.
 
U tom propagandnom okamenjivanju Jasenovca koristi se i hrvatski novac. Primjerice, djeca hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji nakon niza godina dobila su knjige na latinici i hrvatskom jeziku. Tiskanje je platila Hrvatska. I tako mali Hrvati iz svojeg udžbenika povijesti uče da je u Jasenovcu ubijeno, pogađate, 700.000. Tako je bilo do nedavno, ne znamo je li došlo do kakvih izmjena za sljedeću školsku godinu. Naravno, ne bi bilo mnogo bolje ni da im samo pretiskaju hrvatski udžbenik za povijest za osmi razred, u kojem stoji da je u Jasenovcu ubijeno 80.000 ljudi.
 
Ispod članaka na portalima koji su prenijeli Greifove tvrdnje da je Jasenovac bio gori od Auschwitza neizbježno su se redali zapjenjeni komentari. No čitatelju je mogao zapeti za oko i jedan koji je stigao, gle čuda, iz Srbije, iz Pančeva: „A kako je mogao da bude Aušvic ako nije bilo ni gasnih komora ni krematorijuma???“. Takvo zrnce zdravog razuma uvijek je ohrabrujuće. Jer, propagandi kakvu vode Kusturica i Greif nije se jednostavno suprotstavljati. Jasenovac je doista imao svoj udjel u holokaustu. U njemu su bilo interniran jedan broj hrvatskih Židova, i to samo zato što su Židovi. Ali njihov tretman u logoru bio je sličan onome u slovačkim logorima za Židove (Novaky), gdje su radili u relativno dobrim životnim uvjetima. Iz slovačkih su logora, na nacistički pritisak kasnije ipak najvećim dijelom deportirani u logore u Njemačkoj odosno okupiranoj Poljskoj.
 
I najveći dio židovske zajednice u NDH, onaj iz sjevernog područja pod njemačkim utjecajem, deportiran je u njemačke logore. Od deportacija su izuzeti Židovi iz miješanih brakova i to uz zalaganje nadbiskupa Stepinca i ostalih iz vrha Katoličke crkve u NDH. U dijelu države pod utjecajem talijanskih fašista, Židovi su prolazili bolje. Internirani su, ali ih talijanski fašisti nisu izručivali njemačkim nacistima.
 
Za razliku od Srbije u Hrvatskoj prije rata nije bilo izraženoga antisemitizma u glavnim političkim i vjerskim strujama. Stepinac je još tridesetih godina organizirao odbor za pomoć židovskim izbjeglicama iz Trećeg Reicha. Židova i osoba židovskog podrijetla bilo je i u ustaškim redovima pa i u emigraciji s Pavelićem (Karlović, Singer, braća Kremzir, Eugen Kvaternik).
 
U prvim danima poslije dolaska na vlast, ustaško je redarstvo pozivalo Židove u Zagrebu na prijavu imetka i ispunjavanje anketnog lista u kojima su se trebalo navesti i pojedinčeve sudske kazne. U jednom takvom listu jednog zagrebačkog Židova stoji – osuđivan sam, jer sam se protivio uvođenju ćirilice u Hrvatsku! I zbog takvih razloga uveden je institut „počasnog arijevca“ koji je dodijeljen glavama tristotinjak židovskih obitelji. Dvjestotinjak liječnika sklonjeno je u Bosnu pod izlikom da idu liječiti endemski sifilis. A neki od onih što su ostali u Jasenovcu, sačuvali su glavu baš zato što su ostali ondje, kako su to utvrdili analitičari UDB-e još 1955. godine u analizi djelovanja njemačke obavještajne službe u ND Hrvatskoj.
 
Dok je Stepinac rasne ideologije osuđivao javno s propovjedaonice i prosvjedovao izravno kod dužnosnika u vlasti, deportacija Židova iz Srbije prošla je u tišini, uz poneko likovanje iz redova Pravoslavne crkve. Čak i ono malo otvorenoga antisemitizma što ga je bilo u Hrvatskoj, događalo se najviše u srpskom manjinskom krugu – u zagrebačkim listovima Srbobran i Vrač pogađač koje su financirali srpski zagrebački trgovci, i koji su huškali čitatelje protiv židovske konkurencije. Svejedno, srpski se suvremeni nacionalistički propagandni aparat nastoji prošvercati uz Židove, nesumnjivo najveće stradalnike Drugog svjetskog rata.
 
Ali šverca se zapravo i uz Jasenovac. Jer ni Jasenovac nije dominantno „srpska stvar“. Najveći broj Srba samo je prošao 1942. godine pored Jasenovca i kroz Staru Gradišku poslije bitke na Kozari. Upućeni su na rad u njemačke tvornice i poljoprivredna dobra te premješteni u Slavoniju, na poljske radove. Dobar dio preseljenih u Slavoniju, kako ne bi bili jataci razbijenih partizanskih grupa poslije Kozare, počinje se vraćati svojim kućama u Potkozarje i okolicu već u jesen 1942. godine. Na internetskoj stranici Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac objavili smo u lipnju 2016. poduži članak
 
U članku s povijesnim izvorima pokazujemo kako se mijenjao odnos NDH prema srpsko-pravoslavnom stanovništvu te kako je internaciji u Jasenovac za hrvatske, muslimanske ili srpske zatočenike morala prethoditi neka protudržavna aktivnost. Najčešće je to bilo aktivno podupiranje ili sudjelovanje u komunističkom pokretu. Srbi su pri tome predstavljali manjinu zatvoreničke populacije.
 
Sveobuhvatno istraživanje jasenovačke problematike i publiciranje rezultata, i uz pomoć države, poništilo bi mnoge adute srpske nacionalističke propagande, a također i, otprilike rečeno, hrvatske ljevičarske, kao i srednjostrujaške. Čitajući njegove rane radove, čini se da bi to mogao prihvatiti i Gideon Greif, kad bi imao priliku sagledati sve elemente jasenovačke povijesne sage.
 
(Nastavak slijedi)
 

Igor Vukić, Izvor:narod.hr/Hrvatskitjednik; https://narod.hr/hrvatska/igor-vukic-zasto-se-hrvatska-drzava-napokon-ne-suprotstavi-propagandi-jasenovca-koju-vode-kusturica-greif

U susret stvaranju svjetskog parlamenta

 
 
Stvaranje velikih reginalnih političkih unija, ustrojenih općim zakonima, kao različitih sastavnica Svjetske države mora biti predstavljeno jedinstvenom skupštinom. Sve je to sadržano u organizaciji APNU (L’Assemblée Parlementaire des Nations Unies; engleski: United Nations Parliamentary Assembly - UNPA).115 Ova težnja je logičan nastavak sna o svjetskom jedinstvu koju su podržavali teoretičari globalizacije (Fabijanovci i ostali). Ništa nije slučajno. Događaji, osobe i institucije iz prošlosti daju danas svoje plodove, vodeći prema dovršenju Tornja Babilonskog. Ipak, akcija organizacije WFM-a (World Federalist Movement), koja je osnovana kao što smo vidjeli 1947. u Montreuxu, logički nstavlja svoj posao. Tako da je WFM još 1992. krenula s izradom prvog važnog dokumenta koji je zahtijevao uspostavu Svjetske parlamentarne skupštine u krilu Ujedinjenih Naroda: The case for a United Nations Parliamentary Assembly, a dokument je izrađen pod vodstvom Knađanina Dietera Heinricha.116
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/45/Great_Seal_of_the_United_States_%28reverse%29.svg/1200px-Great_Seal_of_the_United_States_%28reverse%29.svg.png
Mnogo truda i tajnih sastanaka uzastopno se održavalo u Kanadskom parlamentu, u Europskom parlamentu, u Milenijskom forumu 2000. u New York, na 12. Međunarodnom skupu socijalista, itd, i na koncu u rujnu 2003. stvoren je Komitet za demokratskoga UN-a. Treba dati i njemačku inačicu imena toga foruma jer, kako ćemo vidjeti, njemački politički čelnici imaju važnu ulogu u tom projektu : Komitee für eine Demokratische UNO (KDUN).117
 
KDUN je pramčana polena izvršnog komiteta118 koji radi na stvaranju Svjetskog parlamenta. Njihovi napori račuanju sa sudjelovanjem drugog već prije spomenutog instituta: WFM. Treba još dodati «Društvo ugroženih naroda»  (Gesellschaft für bedrohte Völcker), njemački institut koji radi na emancipaciji etničkih skupina i usko surađuje s UFCE (Udruženi federalisti europskih etničkih zajednica)119 i s engleskim ONG, 2020 Vision Ltd.120
 
KDUN, koji ima sjedište u Berlinu, najavljuje svoje težnje kada umeće u svoje statute volju da stvori kozmpolitsko društvo koje će davati prednost kontinatalnim integracijama.121 U užem vodstvu te organizacije nalazimo predstavnike političkih i znanstvenih krugova. Treba istaći da su sve političke njemačke struje uključene u ovu organizaciju, izuzev bivših komunista (die Linke).122 Također tu nalazaimo ključan lik njemačke politike, Armina Lascheta. Ovaj političar je sastavio uputu (2003.) u kojoj poziva da se odredi jedno stalno sjedište za EU123 nakon usvajanja « Giscardovog sporazuma » (sada poznat pod imenom « Lisabonski sporazum »). Taj isti ima odlučan utjecaj u komitetu koji dodjeljuje Prix Charlemagne124 (Nagrada Karla Velikog). S druge strane, nazočnost njemačkog europarlamentarca Jo Leinena u krilu direkcije KDUN-a posebno je značajna u mjeri u kojoj je sâm Leinen odigrao odlučujuću ulogu u prihvaćanju Lisabonskog sporazuma.125
 
U travnju mjesecu 2007. KDUN je započeo promidžbu za otvaranje svjetskog parlamenta po vodstvom svojeg predsjenika Andreasa Bummela. Autor knjige pod naslovom International Entwickeln Demokratie (Razvoj međunarodne demokracije)126 je jedan bivši član liberalne stranke, PLR, čiji je predsjenik Guido Westerwelle postao ministar vanjskih poslova vlade A.Merkel od rujna 2009. On je i član udruženja Društvo za ugrožene nerode kojim upravlja Tilman Zulch, član izvršnog komiteta KDUN-a i Svjetskog federalističkog pokreta (WFM) iz New Yorka.127
 
Svi ovi akteri djeluju u promicanju ovog novog svjetskog organa. Kako je naznačeno u službenim dokumentima: "(...) APNU bi u početku mogao biti sastavljen od parlamentarnih delegata pojedini država i regionalnih asocijacija koji odražavaju svoje političke organizacije. APNU bi, stoga, uključio članove manjinskih stranaka koje nisu dio vlasti. U slijedećoj fazi delegati APNU bi mogli biti izravno birani. APNU bio bio jedinstveno i legitimno tijelo koje bi predstavljali građanske glasove u međunarodnim pitanjima. Sudionici u kampanji tvrde da će se APNU, kada jednom bude utemeljena, pretvoriti od jednog konzultativnog organa u svjetski parlament stvarnih prava na informaciju, na sudjelovanje u odlučivanju i kontrolu" (…).128
 
Ove ambicije bez kompleksa razvijat će se i dalje ako se sjetimo i podrške koju je dao Benedikt XVI. stvaranju jednog "svjetskog političkog autoriteta". Ne treba niti reći da je APNU s ushićenjem dočekao papinu encikliku.129
 
Zaključak
 
Ovaj kratki opis povijesti  pokrovitelja mondializma potječe već od Srednjeg vijeka i aktivna je i danas u XXI. Vijeku pokazuje da je ta aktivnost vrlo stara Ona se temelji pohlepi bez granica i teži potpunoj kontroli svjetskog bogatstva. Ova težnja dobila je polet postupno kako je "mondialistički kler, nasljednik Nimroda" uspio nametnuti svoje ideje za novi svjetski poredak. Poslije pada Berlinskog zida stvari su se ubrzale, s njima i kriza. Drugo desetljeće će biti odlučan za ljudsku rasu jer će globalizam, prema mišljenju te elite, biti mesijanski pokret.
 
Bilješke:
 
115. Site officiel de la Campagne pour la création d’une Assemblée parlementaire des Nations Unies.
116. The case for a United Nations Parliamentary Assembly, par Dieter Heinrich, World Federalist Movement, octobre 1992
117. Site officiel du Komitee für eine Demokratische UNO.
118. Comité exécutif de la Campagne pour la création d’une Assemblée parlementaire des Nations Unies.
119. Cet institut allemand est à l’origine des textes clefs en faveur des groupes ethniques en Europe ; la Charte des langues régionales ou minoritaires et la Convention-cadre pour la protection des minorités. Voir notre livre Minorités et régionalismes, op. cit. p. 142 et suivantes.
120. Site officiel de 2020 Vision.
121. Satzung für das Komitee für eine demokratische UNO. Document téléchargeable.
122. Associates des KDUN, sur le site internet du Komitee für eine Demokratische UNO.
123. Rapport sur les relations entre l’Union européenne et l’organisation des Nations Unies[2003/2049 (INI)], rapporteur Armin Laschet, 16 décembre 2003.
124. Signalons aussi la présence de Hans-Gert Pöttering au sein du comité directeur du Prix Charlemagne, président de la Fondation Konrad Adenauer, ancien président du Parlement européen mais aussi ancien président de Europa Union Deutschland, filiale de l’Union des fédéralistes européens (l’UEF créée à Montreux en 1947) dirigée en 2010 par le député anglais au Parlement européen Andrew Duff.
125. Voir La Fondation Bertelsmann et la gouvernance mondiale, op. cit, p. 93 et suivantes.
126. Internationale Demokratie entwickelndi Andreas Bummel, Horizonte Verlag, 2005.
127. "Der Andreas Bummel Vorsitzende Komitee für eine Demokratische UNO" di Gerrit Wustmann, 11 febbraio 2008.
128. "A proposito del progetto APNU" sul sito web della Campagna per l’istituzione di un’Assemblea parlamentare delle Nazioni Unite.
129. "Studio: la creazione di un Parlamento Mondiale sarebbe" pienamente coerente con la dottrina del papale"," 28 luglio 2009, Campagna per la creazione di un’Assemblea parlamentare delle Nazioni Unite.
(Preveo: Josip Nikšić)
 
(Svršetak)
 

Pierre Hillard, Doktor političkih znanosti i profesor međunarodnih odnosa. Njegovi istraživački radovi poglavito su usredotočeni na instrumentalizaciju Europske unije s obzirom na stvaranja jedinstvenog euro-atlantskog bloka. Posljednje objavljeno djelo je: Bertelsmann : Un empire des médias et une fondation au service du mondialisme (François-Xavier de Guibert éd., 2009)

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1042 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević