Get Adobe Flash player

Bitna jednakost prema teoriji urote

 
 
KnjigaMeđunarodno židovstvo je imala ogroman utjecaj u cijelom svijetu. Nju se podcjenjuje u prispodobi s Protokolima cionskih mudraca koji su na prikrivan načina odražavali viziju reakcionarnog plemstva u Južnoj Rusiji prije Prvog svjetskog rata i koji su imali namjeru raskrinkati zamišljenu judeo-masonsku nakanu za svjetskom dominacijom. Ford je pronosio – temeljeći se često na neprihvatljivim činjenicama, ali snažno poopćenim i iskrivljenim – ideju o «bitnoj jednakosti» judaizma i komunizma, to jest: boljševizma; teorija koju će kasnije obožavati nacionalsocijalistička promičba.
https://static.timesofisrael.com/www/uploads/2017/05/Rotschild-cartoon-better.jpg
Moguće je dokazati postojanje promičbe tipa "Jews-equal-Bolsheviks" (Židovi jednako boljševici) u mnogim zemljama u razdoblju između dva svjetska rata. Stanovito vrijeme, uključujući i Englesku, ova je promičba imala snažan utjecaj i njezin odraz se nalazi u knjizi Hilaira Belloca Židovi.48 Budući da je bio mason49, Henry Ford, koji je podržao Adolfa Hitlera50, je bio otporan, isto kao i Belloc, na «apsurdnu teoriju o vrlo vješto organiziranoj zavjeri»51 sa strane masona.
Tako da je i Nesta Webster, stručnjakinja u teorijama urota, jasno iznijela u svojoj knjizi o tajnim društvima objavljenoj 1924. da se «teorija zavjere svjetskog židovstva» (jewish world-conspiracy) «nipošto ne temelji na svjedočenju Protokola...".52 Dobro informirani desničarski krugovi ne smatraju ideju da masonerija predstavlja «zaštitni korpus judaizma»53 kao nešto utemeljeno na stvarnim činjenicama, iako su takovu ideju podržali neki ideolozi nacionalsocijalizma.
Stvarni temelj teze o «židovskoj zavjeri», koju je štoviše podržala i Nesta Webster, je prije teorija o bitnoj izjednačenosti koja se, isto tako, može tumačiti kao jedna od inačica teorije o skupnoj odgovornosti. Ako je samo jedna manjina Židova bila komunistička, s ovom teorijom se skupno prebacuje odgornost na sve Židove zbog komunizma.54
Tako je Norman Cohn dokazao u svojem istraživanu glede Protokola cionskih mudraca,da se mit o «judeo-komunističkoj zavjeri pokazao daleko privlačniji od mita judeo-masonske zavjere».55 Protokoli, stvoreni u Rusiji iza 1903. a koji su bili objekt različitih suvremenih revizija, predstavljaju na stanovit način most između ova dva temeljna tipa teorije zavjere.
 
«Uništenje plemićkih povlastica» žalilo se u Protokolima, «tiranija» neustanovljenih56 «židovskih masonskih loža», ili još bolje dolazak Antikrista, bile su teme kojima su se posvećivali zaintačeni ideolozi – kao na primjer Alfred Rosenberg57 kojega ipak i njegovi stranački drugovi nisu uzimali previše ozbiljno – i te teme nisu previše privačile pozornost kod realističnih političara. Štoviše iUntersturmführer (poručnik) Mildenstern, referent za židovska pitanja u Službi Sigurnosti SS-a, na kraju je odbacio Protokole označujući ih kao «gluposti».58
Bez daljnjeg proizlazi da su često Protokole ocjenjivali korisnim, uključujući i one antisemite koji nisu bili stvarno uvjereni u njihovu vjerodostojnost. Jer, opisujući djelovanje istaknutih židova boljševika kao potvrdu starih predviđanja, pridonijeli su demonizaciji Židova. To je isto ono što je također učinio Henry Ford, poduprt od Ghostwriters (pisci utvare), tvrdeći da je židovska «subverzija» već najavljena u Protokolima «djelomično uspjela».59 O Sovjetskoj Rusiji industrijalac iz Detroit, čiji je portret visio na zidu u Hitlerovom minhenskom uredu, tvrdio je: «U svjetlu Protokola sadašnja Rusija još uvijek ne predstavlja Židovsku Državu, ali svakako Nežidovsku državu koju su osvojile oružane židovske vojske.»60
Treba primjetiti da je Hans Fritzsche, čovjek od Göbbelsovog povjerenja koji je postao popularan radio komentator, izjavio pred Vojnim sudom u Nürembergu da se nacionalsocijalistička promičba temeljila «na jednostranim činjenicama kao što je židovski antinacionalizam i u onim slučajevima kada su Židovi bili komunisti». Unatoč svemu, Fritzsche se očitovao da niti u jednom trenutku nije uzeo zaozbiljno Protokole.61 U svakom slučaju, ne treba zanemariti izjavu Adolfa Eichmanna pred sudom u Jeruzalemu kada je rekao da je njegov šef bio profesor Franz Alfred Six u smislu da se nacionalsocijalistički funkcionari sile da se pojave pred sudom kao «istaknuti».
Prema izjavi Adolfa Eichmanna, profesor Six se posvetio «istraživanju svjetonazora protivnika na temelju čisto znanstvenom... Jasno je da smo pod vodstvom jednog takovog vođe odbacili kao puke priče Protokole ilipriče o obrednim ubojstvima.»62
 
Bilješke:
 
48Munich 1927, pág. 45.
49Daniel Pipes: Verschwörung. Munich 1998, pág. 205.
50James Pool: Hitlers Wegbereiter zur Macht. Bern 1979, pág. 80 ss.
 
51Cf. Hilaire Belloc: Die Juden. Munich 1927, pág. 118, donde este complot se califica como "tontería obvia“.
52Nesta H. Webster: Secret societies and subversive movements (1924). Reimpresión: Rando Palos Verdes, Gal.o.J, pág.382.
 
53Helmut Neuberger: Die Freimaurerei und der Nationalsozialismus. T. l, Hamburg 1980, pág. 315 - al igual que el Völkische Beobachter del 16. 1. 1930. Cf. Ralf Melzer: Konflikt und Anpassung. Freimaurerei in derWeimarer Republik und im „Dritten Reich“. Wien 1999.
54Cf. Hans Habe: Ich stelle mich. Munich 1986, pág. 473: „Der ganze Antisemitismus, der rassische imbesonderen, basiert auf einer Kollektivschuldlüge.“ (Todo el antisemitismo, el racista en especial, se basa sobre la mentira de una culpa colectiva).
55Norman Cohn: Die Protokolle der Weisen von Zion. Köln 1969, pág. 157.
56Gottfried zur Beek (d.i. Hauptmann a.D. Müller von Hausen): Die Geheimnisse der Weisen von Zion. Munich 1939, pág. 27 y 40.
 
57Rosemberg publicó una versión revisada de los „Protocolos“ (Munich 1923, 25. Tsd.), en la cual las actividades revolucionarias de Karl Radek y de Grigori Sinoviev se incluyen actualizadas. Así, en la pág. 43 se menciona la aparición de Sinoviev en el congreso del partido socialista alemán en Halle.
58Heinz Höhne: Der Orden unter dem Totenkopf. Gütersloh 1976, pág. 302.
 
59Henry Ford: Der internationale Jude. Leipzig 1922, pág. 114.
 
60Ibid. pág. 149.
 
61Gustave M. Gilbert: Nürnberger Tagebuch. Frankfurt/M. 1962, pág. 262.
 
62 Lutz Hachmeister: Der Gegnerforscher. Die Karriere des SS-Führers Franz Alfred Six. Munich 1998, pág. 157.
 
(Svršetak)

 

Johannes Rogalla von Bieberstein

(Prijevod: Josip Nikšić)

"Židovski put" prema komunizmu

 
 
Moritz Rappaport u svojoj knjizi iz 1919., Sozialismus, Revolution und Judenfrage (Socijalizam, Revolucija i Židovsko pitanje), uzdiže Lava Trockog kao «osnivača svjetske revolucije» i potvrđuje da je Kurt Eisner bio taj koji je «pokrenuo» revoluciju u Münchenu.30 U nastavku iznosi – općenito – mišljenje da su Židovi bili «pokretačka sila» revolucije, budući da je mnoge od njih «unutarnji poriv» nagnao da se «okrenu socijalizmu».31 Taj unutarnji poriv – kako ćemo potanje vidjeti kasnije – potekao je iz beznađa mnogih židova suočenih s antisemitizmom koji ih je kinjio. Nadali su se da će «lijek»32 protiv rečenog očaja i beznađa dobiti od kozmopolitskog, antikršćanskog i marksističkog socijalizma. Zbog toga je Leopold Trepper, koji je postao vođa «Crvenog orkestra», mogao reći kratku poruku: «Postao sam komunist jer sam židov”.33
Na nikakav način nisu samo antisemiti bili ti koji su samtrali da je nešto posebno spektakularna ta uloga revolucionara u Rusiji, Berlinu, Beču i Budimpešti. U srpnju 1919., Eugen Hoeflich, koji je u pogodnom trenutku emigrirao u Palestinu, napisao je u časopisu Esra koju je izdavao Viši židovski školski savjet u Beču: "Židov boljševik ne želi zapaliti Europu da bi si napunio džepove. Na to ga nagoni najčišća ideja koja je po svojim posljedicama tragična grješka; posljedica je masovne psihoze izazvane ratom."34
https://previews.agefotostock.com/previewimage/medibigoff/ab38342828ccad312badc6557e833aa3/dae-ba045718.jpg
Joseph Pogany
 
Takova obveza židovske manjine osokolila je u čitavom svijetu jedan «novi» antisemitizam, posebno otrovan i smrtonosan. Moritz Rappaport je govorio 1919. o tomu: "Židovi ne čine dobro da se previše stavljaju u prve redove revolucije. Izaziva strah da bi se moglo tardicionalno stanovništvo . . . okrenuti protiv Židova na prijeteći način."35
Neskrivena vodeća uloga židovskih revolucionara privukla je također pozornost osoba koje nisu osumnjičene za antisemitizam. Tako je engleski diplomat Kidston 5. prosinca 1918. očitovao svoj dojam da «Židovi čine kralježnicu (backbone) boljševizma".36 I američki je predsjednik Woodrow Wilson istakao 17. svibnja 1919., za vrijeme Pariških mirovnih pregovora da mu se čini da «židovi upravljaju boljševizmom» (lead by jews).37
Za kraj se može navesti primjedba nekadašnjeg predsjenika talijanske vlade, Francesca Nittija: "Svi se čude da u boljševizmu ima tako puno Židova i ovo je, za reakcionarni tisak, jedan novi motiv za bojkot i antisemitizam. Zaboravilo se na antisemitizam i na pogrome u Rusiji?"38
 
Antikomunizam i antisemitizam
 
Židovska buržoazija, već asimilirana, i židovski vjernici, isto kao i velika većina kršćana vidjeli su u međunarodnom revolucionarnom boljševizmu - i ktomu anticrkvenom - egzistencijalnu opasnost. Zbog toga treba voditi računa da se ne pridaje preveliku težinu etničkim kriterijima, vraćajući ih unatrag pod dojmom onoga što se dogodilo poslije, ili barem treba uzimati te kriterije iznimno. Godine 1992. Ronnie Landau je točno istakao u knjizi Nazi Holocaust da je «temeljna podjela» (fundamental divide) u njemačkoj politici bila izazvana ne kroz mržnju prema Židovima, nego kroz strah i mržnju prema radikalnim socijalistima.39
 
Ovo također objašnjava činjenicu koju je spomenuo marksist Wolfgang Abendroth kada izvješćuje kako su njegovi drugovi s koledža u Frankfurtu, koji su potjecali iz višeg sloja židovske buržoazije i premda su osuđivali ubojstvo političara Waltera  Rathenaua, ipak otvoreno odobravali da su komunisti Karl Liebknecht i Rosa Luxemburg bili «likvidirani».40 Na židove komuniste pala je mržnja uvećana antisemitizmom. Franz Kafka je pisao, odnoseći se na na jedno predavanje koje je slušao u jednom restoranu 1920. godine: «Židovima komunistima i socijalistima ne će se oprostiti ništa; umočit će ih se u juhu i isjecakt će ih se s pečenjem".41
Premda je velika većina Židova odbacivala politički teror, štoviše i ubojstva «klasnih neprijatelja» - postupke koji je odobrio boljševizam i koji su utjelovljeni u osobama poput, na primjer, Lea Trockog42 – ipak je kršćanski svijet puno puta odgovorio na boljševičku prijetnju s jednim općenitim antisemitizmom. Kaizer Vilim II., nakon što je pročitao članke o boljševizmu početkom 1918. , reagirao je spontanim komentarima poput: «Dovraga, ti lopovi židovski» ili «Neotesani Židovi!»"43 Godine 1989. i Geoffrey Alderman, u svojem eseju o britanskom antisemitizmu, također je došao do zaključka da je u toj zemlji antisemitizam procvjetao kao «posljedica straha od boljševizma ".44
 
I ne kao zadnje, o toj uzajamno fatalnoj akciji svjedoči knjiga The International Jew (Međunarodno židovstvo) američkog industrijalca Henryja Forda, objavljena 1920. godine. Isto tako Protokoli cionskih mudraca su dijeljeni u američkoj vojski kroz organizaciju MID - Military Intelligence Division)45, i samo su u USA Protokoli dosegli nakladu od 500.000 primjeraka.46 Očevidno je da su zamisli i strahovi oblikovani u ovim pamfletima našli odjek u glavama mnogih sjevernoameričkih građana i kršćana. Bestseller  Henryja Forda, preveden na 16 jezika, je na općenit način optuživao Židove kao "svjetske boljševike" i vjerovao je da može detektirati "potpuno židovski žig u Crvenoj Rusiji». Kralj autoindustrije žigosao je Židove da su bili «u znatnoj mjeri pokretači revolucija», posebno u Njemačkoj i Mađarskoj gdje je Bela Kun izgradio «boljševičku autokraciju».47
 
Bilješke:
 
30Ibid. Leipzig, Wien 1919, pág. 25
31Ibid. pág. 11 ss.
32Donald Davianu: Hermann Bahr und der Antisemitismus. En: Literatur und Kritik 1988, pág. 26 (Entrevista de 1894).
33 Leopold Trepper: Die Wahrheit. Autobiographie. Munich 1978, pág. 72.
34Eugen Hoeflich: Tagebücher. Wien 1999, pág. 361, Nota. 341.
35En: Sozialismus, Revolution und Judenfrage. Leipzig 1919, pág. 28.
36Mark Levene: War, Jews and the new Europe. Oxford 1992, pág. 212.
37Zosa Szajkowski: Jews, wars and communism. Vol. II. New York 1974, pág. 153.
38 En: Bolschewismus, Fascismus und Demokratie. Munich 1926, pág. 69.
39Ronnie Landau: The Nazi Holocaust. London 1992, pág. 83.
40Antifaschismus. Dialektik 7. Beiträge zur Philosophie u. Wissenschaften. Hrsg. Hans-Heinz Holz. Köln 1983, pág. 92.
41Franz Kafka: Briefe 1902-1924. Gesammelte Werke, T. 3. Frankfurt/M. 1958, pág. 275.
42Leo Trotzki: Terrorismus und Kommunismus. Hamburg o. J. (1920).
43Winfried Baumgart: Deutsche Ostpolitik 1918. Wien 1966, pág. 67.
44Geoffrey Aldermann: Antisemitism in Britain. En: Jewish Journal of Sociology 1989, pág. 125-130 (Cita = abstract aus der Sociofile-Datenbank).
45Joseph W. Bendersky: The jewish threat. Anti-Semitic politics of the US Army. New York 2000, pág. 136 ss.
46Armin Pfahl-Traughber: Der antisemitisch-antifreimaurerische Verschwörungsmythos in der Weimarer Republik und im NS-Staat. Wien 1993, pág. 38 y ss.
47 Henry Ford: Der internationale Jude. Tomo. 1. Leipzig o. J. (1922), pág. 28, 182, 186.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Johannes Rogalla von Bieberstein

(Prijevod: Josip Nikšić)

Otvaranje arhiva nakon 1989. godine

 
 
Prema mišljenju jednog stručnjaka za sovjetska pitanja, otvaranje arhiva poslije propasti sovjetskog sustava je pokazalo da se «mnogo od onoga što se do malo prije odbacivalo kao ludilo ratobornika Hladnog rata» sada može potvrditi u dokumentima.22 Tako se uspjelo pomno pokazati da su pripadnici «Treće internacionale» u čitavom svijetu, uključujući i USA, bili financirani i vođeni iz Moskve. U brojnim zemljama u ovoj rabotu sudjelovali su masovno komunisti porijeklom iz židovskih obitelji.
U povijesnom okviru koji se odražava u školskim knjigama i u sredstvima masovne komunikacije ove se činjenice gotovo ne spominju, što povlači za sobom da politički antisemitizam iznikao iz ovih odnosa ispada nerazumljiv većini prema onomu kako ga se jednostrano opisuje kao "rasizam”.23 Zbog toga se uopće ne proučava pitanje koje je postavio engleski povjesničar  Peter Longerich, koji se pita u kojoj mjeri je «slika koju su antiboljševici pravili od svojeg neprijatelja" jedino "opterećena rasističkim elementima".24
https://www.fes.de/index.php?eID=dumpFile&t=f&f=123&token=8addd6e5169d0e3d96e2cb92356aec4df92fb3d4
Friedrich Ebert
 
Većina povijesnih i školskih tekstova u velikoj mjeri ispušta određene aspekte političke stvarnosti, na primjer intezivnu promidžbu svjetske revolucije koju je gotovo konspirativno provodio sovjetski režim. Ovo se očito vidi, na primjer, u rezoluciji Kominterne u ožujku 1921. o scenariju oružanog ustanka u Njemačkoj pod komandom Grigorija Zinovjeva, jednog od ljudi Lenjinovog povjerenje kojeg antisemiti nazivaju njegovim židovskim imenom, Apfelbaum, koji je u to vrijeme bio poznat kao "Kormilo svjetske revolucije". Revolucija u Njemačkoj imala je za cilj poticanje revolucija u Srednjoj Europi. Iznenađujuće je te navodi na razmišljanje to da taj ustanak iz 1921., kojeg su ondašnji socijaldemokrati nazivali "pokušaj komunističkog prevrata" i "zločin protiv radničke klase",25 nije niti spomenut u školskim knjigama iz povijesti!26 «Operacija iz Ožujka», koja je doživjela krah, bila je ta koja je nagnala predsjednika Reicha, Friedricha Eberta, da 24. ožujka 1921. proglasi izvanredno stanje.
 
Da bi priveo kraju zauzimanje Njemačke, Kremlj je tih dana poslao tri komunistička funkcionara prvog reda u Njemačku. Belu Kuna, predsjednika mađarske sovjetske republike koja je propala 1919. godine; Jozsefa Pogányja, narodnog komesara i zapovjednika vojničkog sovjeta grada Budimpešte – koji će kasnije, pod imenom “John Pepper”, biti supervizor od strane Kominterne u Komunističkoj Partiji USA – i, napokon, Samuela Guralskog, vojnog zapovjednika iz Litve. Ovaj posljednji, pravog imena Heifisz, operirao je pod pseudonimom August Kleine27 i potekao je iz «Židovskog Saveza”.28
 
U represiji Crvene garde, kako bi došla nasiljem na vlast – koja se zbila 29. ožujka 1921. u tvornicama Leune –, uvučeni su i 21 odred pruske policije i jedna vojna baterija. U dnevniku Rote Fahne (Crvena Zastava) Bela Kun je objavio proglas prema kojem je ustanak imao za cilj «razoružanje buržoazije» i dovođenje na vlast «proletera», to jest Komunističku Partiju. Treba istaći da je među 180 mrtvih toga građanskog rata bilo i 35 policajaca.29
 
Bilješke:
 
22Markus Wehner: Neue Archivstudien über das Wirken der „Komintern“. En: Frankfurter AllgemeineZeitung del 18. 09. 1996.
23Cf. por ej. Heiner Lichtenstein und Otto R. Romberg: Täter - Opfer - Folgen. Der Holocaust in Geschichte und Gegenwart. Bonn 1995, pág. 7: „Der Völkermord an den Juden war die Konsequenz desRassenwahns.“ (El genocidio de los judíos fue la consecuencia del delirio racial)
24Peter Longerich: Propaganda im Krieg. Munich 1987, pág. 82.
 
25Hans-Ulrich Ludewig: Arbeiterbewegung und Aufstand 1920-1923. Husum 1978, pág. 165.
26 Al menos esto es así en los libros que se utilizan para la enseñanza de la Historia en los años superiores en el Estado de Nordrhein-Westfalen en Alemania.
 
27Sigrid Koch-Baumgarten: Die Märzaktion der KPD 1921. Köln1987, pág. 52 ss.
28Viktor Serge: Memoirs of a revolutionary 1903-1941. Ed. Peter Sedgwick. Oxford 1963, pág. 158.
29 Sigrid Koch-Baumgarten: Die Märzaktion der KPD 1921. Köln 1987, pág. 52 ss.
 
(Nastavak slijedi)

 

Johannes Rogalla von Bieberstein

(Prijevod: Josip Nikšić)

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Četvrtak, 22/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1401 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević