Get Adobe Flash player

Boljševici su itekako bili uključeni u okultna događanja

 
 
Usko povezan s ETB-om, a možebit i sam član, bio je i specijalni agent sovjetske obavještajne službe Jakov Bluimkin. Ime lože ima neobičnu sličnost s ranijom skupinom Gurdjievljevih sljedbenika, Edinoe Trudovoe Sodruzhstvo („Ujedinjeno radničko udruženje“) u kojem je sudjelovao najmanje jedan istaknuti član ETB, P. S. Šandarovski, sljedbenik Gurdjieva. Još jedna veza je preko sovjetskoga kipara Sergeja Merkurova koji je bio Gurdjievljev nećak. Zanimljivo, Gurdjiev je navodno bio u vezi s britanskom obavještajnom službom, uključujući i primjedbu da je godinama služio kao britanski namještenik u Srednjoj Aziji i na Bliskom Istoku. Međutim, neosporno je da se među Gurdjievljevim učenicima u predrevolucionarnoj Rusiji nalazio i engleski skladatelj Sir Paul Dukes. Njegovi interesi nisu obuhvaćali samo Gurdjieva, nego i ezoterični budizam i Tibet. Dukes se pridružio MI1c (MI6) tijekom Prvog svjetskog rata, a veći dio 1919. godine bio je na čelu britanske obavještajne službe u Petrogradu.
https://hr.ilovevaquero.com/images/obrazovanie/gleb-bokij-biografiya-i-foto.jpg
Gleb Ivanovič Bokij
 
Jesu li Barčenko i Vladimirov bili s njim umreženi? Daleko najistaknutiji brat ETB-a bio je čekist Gleb Ivanovič Bokij. Iako je Bokij bio boljševički veteran, on je itekako bio uključen u okultna događanja. Bio je, također, predrevolucionarni član „Kabalističkog reda ruže i križa“. Njegovo unaprijeđenje u redu odobrio je nitko drugi nego Aleksandar Barčenko. Još je zanimljivije da vodstvo P-Čeke preuzima Bokij poslije smrti Uritskoga, te da se koncem 1918. godine. požurio sudjelovati u „regrutiranju“ Barčenka. Ipak, obojica su se kasnije kleli da se nisu poznavali prije ranih 1920-ih godina. Bokij se trudio dokazati da je za njega revolucija završila s Lenjinovom smrću početkom 1924. godine. Povećano razočaranje dovelo ga je do suprotstavljanja Staljinu i on je podržavao Barčenkovu shemu za koju je priznao da obuhvaća rad obavještajnih službi. Do 1924. godine Bokij je sjedio na čelu OGPU-a (preimenovana Čeka) – Spetsotdel – Specijalni odjel. Njihova je oprema sadržavala kodove i elitnu odjeću „7. odjela“ gdje su proučavali paranormalna pitanja u rasponu od hipnoze i ESP-a do divljeg sniježnog čovjeka.
 
U Spetsotdelu se čuvaju tzv. „crni dosjei“, osobni fajlovi sovjetskih vođa i njihove seksualne igrarije te razni drugi okultni predmeti. Osim osobne znatiželje Bokija su privlačili praktični motivi da nastavi s istraživanjima paranormalnog. Telepatska je komunikacija postala savršeno sredstvo za razmijenu poruka s agentima u inozemstvu. A ono što danas nazivamo „daljinskim gledanjem“ otvorilo je mogućnost da se bez napuštanja Moskve izvidi imperijalnog neprijatelja. Otključavanje hipnotičke moći uma i njegova kontrola imali su očekivanu primjenu u propagandi. Kako bi istražio te stvari Bokij je postavio Barčenka na čelo posebnog „neuroenergetskoga“ laboratorija koji se nalazio pri glavom središtu Instituta za eksperimentalnu medicinu. Ipak,primarni je cilj Barčenka i ETB-a bio uspostaviti izravan kontakt sa Šambalom. U tom je cilju Bokij mogao biti od pomoći da se uspostavi zajednički plan s drugim ezoteričnim skupinama, među kojima je najpoznatije bilo „Veliko bratstvo Azije“. Susreo se najmanje s dvojicom članova tog bratstva: tibetanskim lamom Naga Navenom koji je za sebe tvrdio da je predstavnik izravno iz Šambale, te s Mongolom Khayan Khirvom, budućim šefom tajne policije. U toj će ulozi Khirva raditi rame uz rame s Jakovom Bluimkinom. U proljeće 1925. godine, a zahvaljujući Bokijevom pristupu tajnim arhivima, istraživačko putovanje u Šambalu moglo je otpočeti. Bokij je postavio Bluimkina na čelo tajne obavještajne 7 službe. Ali je plan nesretno završio.
 
Tamne su glasine Bokija opisivale kao izroda žednog ljudske krvi. Vodeći protivnik putovanja bio je Mihail Trilesser, šef OGPU vanjske obavještajne grane (INO). On se, naravno, trudio da nijedna aktivnost izvan SSSR-a ne prođe mimo njega. Do ljeta je Barčenkova misija u Šambalu već bila mrtva, ili možda i nije? U rujnu 1925. godine skromni muslimanski hodočasnik prešao je iz Pamira u britanski Kašmir. U stvari je hodočasnik bio Jakov Bluimkin koji se uputio prema još udaljinijem Ladakhu, gdje je trebao susresti ekspediciju pod vodstvom Nikolaja Reriha. Rerihov je cilj bio prijeći u Tibet i uspostaviti kontakt sa Šambalom. Međutim, ubrzo nakon prelaska granice plemenska je policija uhitila Bluimkina. Očito, netko je cinkao Britance. Lukavi čekist je ubrzo pobjegao i prerušen u mongolskog lamu nastavio je prema Rerihu. U svakom slučaju, to je bila Bluimkinova priča za koju može postojati i alternativno objašnjenje. Kratkoća uhićenja i Bluimkinov iznenadni bijeg omogućili su mu uvjerljivu kamuflažu te priliku da se javi britanskoj obavještajnoj službi prije nego dođe k Rerihu.
 
Nikolaj Rerih – ruski slikar, teozof i filozof Rođen u St. Petersburgu 1874., Nikolaj Konstantinovič Rerih najpoznatiji je kao slikar i neumorni zagovornik joge i budizma na Zapadu. Neupitno je bio teozof i vjerojatno martinist. Postao je, također, utjecajni sovjetski tajni obavještajac. Neki od njegovih štovatelja to gromoglasno osporavaju, no istina je da je Rerih iskoristio boljševike koliko i oni njega. Njegova povezanost sa sovjetskim obavještajcima ipak je preobuhvatna da bi se mogla osporavati. Kada je revolucija pogodila Rusiju, Rerih je napustio zemlju i u početku nije pokazivao interes za Veliki socijalistički eksperiment. Do 1920. godine u Londonu se pridružio lokalnom teozofskom društvu gdje je dominirala Annie Besant. Besant i njezini sljedbenici bili su javni zagovaratelji indijske neovisnosti što ih je dovelo pod lupu britanske službe sigurnosti. Do konca 1920-ih godina Moskva je postala glavni pokrovitelj protiv britanskog utjecaja u Aziji, te kako pokazuje član MI6 Desmond Morton (kasnije jedan od Churchillovih najpouzdanijih špijuna) „gotovo svi teozofi i teozofska društva na neki su način bili povezani s boljševizmom, indijskim revolucionarima i drugim neugodnostima.“
 
Rerih je britanski utjecaj na Tibetu vidio kao zlo protiv kojega se mora boriti, a tijekom 1920- ih godina Moskvi se približavao i s druge strane. Rerihova je supruga Elena (Helene), medij, počela primati poruke od entiteta zvanoga Master Morya – Allal Ming – koji je tvrdio da je član „Velikog bijelog bratstva“ i „duhovni učitelj s Tibeta“.37 Allal Ming je uvjerio Reriha da je ključan za realizaciju „Velikoga plana“.
 
(Nastavak slijedi)
 

Vid Hinković

Vladimirov je novačio Barčenka u okultne krugove

 
 
Jedan je od rezultata propalog plana bio nastup „crvenoga terora“, vala krvavih čistki koje je provodila tajna boljševička policija Čeka. Dakle, bio je nepovoljan znak kada je Barčenko dobio u jesen 1918. godine poziv u ured u Petrogradu (P-Čeka). A tamo se našao među kolegama martinistima i studentima okultnog koji ga nisu imali razloga smaknuti kao kontrarevolucionara. Najvažniji od tih čekista bio je Konstantin Konstantinovič Vladimirov koji se nazivao „psihografologom“ i koji je mnogo učinio za promicanje Barčenka i njegove ideje u sovjetskom društvu. Na površini može izgledati kao da je Vladimirov novačio Barčenka u okultne krugove, ali stvar nije bila baš tako jednostavna. Sam je Vladimirov po pitanju svoje lojalnosti upitan.
http://jewua.org/wp-content/uploads/2014/09/blumkin.jpg
Jakov Bluimkin
 
Uskoro se uključio u slučaj dvojice Britanaca, Harolda Raynera i G. H. Turnera koje su uhitili zbog navodne umiješanosti u pokušaj atentata u kolovozu 1918. godine na šefa P-Čeke Mojsija Uritskog. Ali stvarni napadač bio je sljedbenik Borisa Savinkova. Još je zanimljivije da su Vladimirov i drugovi, navodno, uhvatili pogrješne ljude. Tada, umjesto da je bio pogubljen, jedan od njih nekako je uspio izbjeći proleterskoj pravdi i pobjegao je natrag u Englesku. Naposljetku, Vladimirov je bio u romantičnoj vezi s udovicom drugog Engleza, ženom koja je bila također identificirana kao britanski špijun. Posljedica je bila njegov odlazak iz Čeke, ali se nekako uspio vratiti. Godine 1927. Vladimirov je bio ponovno uhićen i strijeljan kao engleski špijun, baš kao i njegov štićenik Barčenko koji je smaknut jedno desetljeće poslije.
 
Dakle, je li Vladimirov regrutirao kolegu okultistu da istražuje za Čeku 1918. godine, ili je već tada bio britanski obavještajac koji je Barčenka uveo u još tajniju novu zavjeru? Novi obrat neki su protumačili kao da je Vladimirov imao dvojnika, operativca Jakova Bluimkina. Očigledno nije točno da su bili jedna te ista osoba jer se Bluimkin i Vladimirov tijekom 1918. godine nalaze u istim mračnim krugovima. Bluimkin je tamo upoznao Barčenka. Dakle, razloga ima za sumnju da je i Bluimkin bio dvostruki britanski obavještajac. Kao navodno odmetnuti čekist, pogubio je njemačkog veleposlanika u Moskvi u srpnju 1918. godine. Baš kao i Vladimirov, brzo je pronašao svoj put nazad u milost sovjetskih obavještajaca. Godinu dana poslije stradanja Vladimirova, Bluimkin je bio strijeljan kao trockistički zavjerenik.
 
Usto, Barčenko je imao prijatelje u sovjetskoj akademskoj zajednici. Uz njihovu podršku tijekom 1921.-1922. vodio je ekspediciju na udaljenom poluotoku Kolima, sjeverno od Arktičkog kruga i tamo pronašao drevne petroglife i megalitske građevine. To istraživanje pojačalo je vjeru u naprednu pretpovijesnu civilizaciju i tajanstvenu Šambalu. Ranih 1920-ih Barčenko je dobio dozvolu za „znanstveno-propagandno“ istraživačko putovanje u Mongoliju i Tibet s ciljem pronalaska „Crvene Šambale“. Vjerovao je da bi obnova drevne znanosti i mudrosti mogla proširiti utjecaj Moskve u cijeloj Aziji. Preuranjeno se lobiranje izjalovilo, iako je ono utjecalo da se iz Moskve otpreme dvojica baltičkih mornara, bivših Barčenkovih „učenika“ koji su krenuli na tajnu misiju na Tibet ranih 1920-ih godina. Istovremeno je Barčenko osnovao „masonsku“ ložu nazvanu Edinoe Trudovoe Bratstvo – ETB, tj. „Ujedinjeno radničko bratstvo“. Novo bratstvo uključivalo je Vladimirova i brojne.
 
(Nastavak slijedi)
 

Vid Hinković

Barčenko je zarana pokazivao sklonost za "paranormalno"

 
 
Mogućnost da se negdje u unutrašnjosti Zemlje nalazi napredno znanje i tehnički „know how“, izazvali su znatiželju ne samo istraživača nego i okultista. Praktičnu su korist od pristupanja i iskorištavanja tih znanja očekivali pojedinih političari i obavještajci napose u Rusiji. Čim su se zainteresirali boljševici, za sobom povukli i znatiželjne Britance pa kada su obje snage bile na okupu daleko za njima nisu zaostajali ni Amerikanci, Nijemci i Japanci. Ovaj članak bavi se aktivnostima trojice muškarca, dva Rusa i jednog Amerikanca: Aleksandra Vasiljeviča Barčenka, tzv. „boljševičkog profesora okultnoga“ te aktivnostima umjetnika i istraživača okultnoga Nikolaja Reriha, i Roya Chapmana Andrewsa koga se često navodi kao stvarni model Indiana Jonesa. Iako su mnogi smatrali da se ta trojica nikad nisu upoznali, pouzdano je da su svi bili uključeni u ekspedicije po pustinjama Mongolije i dolinama pod Himalajom u potrazi za izgubljenom civilizacijom i pretpovijesnim ljudima. U slučaju Barčenka i Reriha, specifičan je cilj bila Šambala. Kao što ćemo vidjeti u nastavku, njihova istraživanja samo su vrh ledene sante, tajnovite i skrivene misije koja je uključivala tajna društava i obavještajce. Preostaje za razotkriti tko je i za koga – i zašto – radio.
http://www.bebamur.com/uploads/2/6/9/1/26914112/28494.jpg?440
Aleksandar Vasiljevič Barčenko
 
Boljševički profesor okultnog – Aleksandar Barčenko A. V. Barčenko rođen je 1881. u Eletsu i zarana je pokazivao sklonost za „paranormalno“. Dijelom okultist, a dijelom znanstvenik i istraživač, te iako pomalo šarlatan bio je povrh svega tragaoc. Primarano je bio usmjeren na otkrivanje izgubljenoga znanja pretpovijesne civilizacije, tj. sačuvanih ostataka. Za vrijeme studija medicine od 1901. do 1905. godine Barčenko je posjećivao masonske i teozofske krugove i naginjao je njihovim ezoterijskim doktrinama. Jedan od njegovih profesora bio je upoznat s ranije navedenim St-Yvesom d'Alveydrom, te je i svog đaka uveo u legendu o Agarti/Šambali. Rad D'Alveydra također je promicao političko-mističnu doktrinu Sinarhije, sustava koji su navodno usavršili stanovnici skrivenoga Kraljevstva. Ugrubo govoreći, Sinarhija označava „vladavinu tajnog društva“ ili prosvijetljene elite. Tu je ideju koncem 19. stoljeća sabrao drugi francuski ezoteričar, Gerard Encausse, poznatiji kao Papus, koji ju je ukomponirao s drugom mističnom strujom, martinizmom, te je osnovao svojevrstan kvazi-masonski red martinista i sinarhista.
 
Tijekom 1900.-1905. Papus je posjetio Rusiju i tamo je osnovao ćelije svog novog reda u koji je regrutirao članove iz familije Romanovih. Također, intrigantno je bilo doznati da on istovremeno ima ulogu francuskoga „utjecajnog agenta“ čiji je zadatak bilo spriječavanje njemačkog utjecaja kod ruske elite i ubrzavanje društvene revolucije. Netko je poslije od Papusovih suradnika tvrdio da je martinizam bio „klica sovjetizma“. Prije izbijanja Prvog svjetskog rata Barčenko je radio kao pisac i novinar. Istovremeno bio je uključen u martinistički „Kabalistički red ruže i križa“. Njegov ga je izraženi interes za okultno naposljetku doveo do hiromantije, tarota, alkemije, hipnoze, „isijavajuće energije“, astrologije i čitanja misli. Godine 1911. objavio je članak za časopis „Priroda i društvo“ o „prijenosu misli“. Njegovo pisanje obuhvaća i dvije „fantastične“ novele, Doktor Černji te Iz mraka. Literarni mu je alter ego postao dr. Aleksandar Nikolajević Černji koji je u Indiji i na Tibetu godinama proučavao arkane do nogu uz skute mističnih mahatmi. Barčenko je sanjao učiniti to isto. Poslije kratkotrajne službe u ratu, Barčenko se vratio nazad u Petrograd (preimenovan poslije u St. Petersburg) i tamo je ušao dublje u okultne krugove. Jedan od čestih gostiju u to vrijeme u Pertogradu bio je Georgij Gurdjijev. Iako se pouzdano ne može tvrditi da su bili u izravnom kontaktu, dobro je poznavao Gurdijevljeva učenja i u budućim godinama oni će biti višestruko povezani. Iako je Barčenko odobravao rušenje cara Nikolaja 1917., nije se oduševio Lenjinovim boljševicima. U poslijeoktobarskom okruženju, da bi se prehranio, počeo je održavati ezoterijska predavanja revolucionarnim mornarima Baltičke flote.
 
Koristio je Šambalu da bi opisao „najranije komunističko društvo“ u sklopu pretpovijesne „univerzalne velike federacije naroda“. Ti boljševičko usmjereni sentimenti razlikovali su se od njegovih privatnih stremljenja. Preko udruženja „Sfinga“ upoznao se s martinistima, teozofima i „kršćanskim pacifistima“ koji su javno istupali kao neprijatelji sovjetskog režima. Poslije je priznao da je skupina zauzela „konspiracijske prostorije bijelogardijaca“ i surađivala s militantnim antiboljševicima poput Borisa Savinkova. Zauzvrat je Savinkov aktivno surađivao s britanskim i francuskim obavještajcima, među kojima i sa zapaženim Sidney Reillyom koji je u ljeto 1918. potpomogao pokušaj Lenjinova svrgnuća.
 
(Nastavak slijedi)
 

Vid Hinković

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Srijeda, 21/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1113 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević