Get Adobe Flash player

Mjesto se nalazi na cesti koja vodi od Gline do Dvora na Uni

 
 
U XVI. stoljeću pohoda Osmanlijske države na Europu, u neprekidnom nadiranju prema zapadu Hrvatsko kraljevstvo bilo im je nepremostiva prepreka. Hrvatski " ostaci ostataka nekada slavnog hrvatskog kraljevstva" ipak su zahvaljujući neviđenom  junaštvu mnogih njenih sinova spašeni od silovitih nadiranja dobro organiziranih, osposobljenih, opskrbljenih  i brojnijih Osmanlija. Najpoznatiji su junaci koji su ostali u povijesnom sjećanju hrvatskog naroda, iz tih vremena, branitelji Sigeta, svi izginuli herojskom smrću, predvođeni Nikolom Šubić Zrinski 1566. godine. Manje je poznato da je  slična sudbina zahvatila još jednu utvrdu, utvrdu Gvozdansko!
https://www.hkv.hr/images/stories/Slike05/GVOZDAN_KASTEL/2_Castle_Gvozdansko_Croatia.jpg
Gvozdansko se nalazi na Banovini, na cesti koja vodi od Gline do Dvora na Uni, odakle se desno skreće za Bosanski Novi. Poviše sela na strmom brijegu još i danas strše ruševine gradine Gvozdansko, koja je prema jednom spisu iz 1488. pripadala plemićkoj obitelji Zrinski. Tu su se nalazili bogati rudnici željeza, a Zrinski su ovdje imali i vlastitu kovnicu novca. Poznati su novci Nikole Šubića Zrinskog, koji su kovani u Gvozdanskom. U tvrđavi je uvijek bila jaka vojnička posada jer je u to doba Gvozdansko bila jedna od važnih utvrda kao dio hrvatskog obrambenog sustava kojemu je i sam papa podario naslov predziđe kršćanstva – Antemurale Christianitatis.
 
U svjetskoj povijesti ratovanja poznate su opsade židovske utvrde Masade, portugalskog Alkazara i teksaškog Alama, gdje su svi branitelji izginuli, pokazujući time najveću hrabrost, svjesnog žrtvovanja za domovinu i junačkog otpora agresoru do posljednjeg čovjeka. No junaštvo i žrtva posade utvrde Gvozdansko, malo je poznato u povijesnom sjećanju hrvatskog  naroda, kada su se smrzli ili poginuli svi branitelji  u noći sa 12. na 13. siječnja 1578. godine. Nakon tromjesečnog opsjedanja i borbi utvrda je pala u turske ruke jer su se posljednji njegovi branitelji, koji već prije nisu poginuli, jednostavno smrzli od hladnoće i gladi, ali nisu napustili svoje položaje. Prizor je bio toliko potresan i strašan da je sam zapovjednik turske vojske Ferhat-beg,  zadivljen tim junaštvom posade, koja je radije umrla nego se predala, zapovijedio da se pronađe katolički svećenik i da ih se pokopa po kršćanskom obredu i da se ni jednom od poginulih i smrznutih branitelja ne smije ništa uzeti, odnosno da ih se ne smije opljačkati.
 
Sama opsada Gvozdanskog počela je 3. listopada 1577., a zapovijedao joj je Ferhad-beg. Nakon što je blokirao sve smjerove kojima je mogla stići pomoć opkoljenom Gvozdanskom , Ferhad-beg je krenuo postupno osvajati okolna uporišta. Prvi je pao Zrin 20. listopada iste godine, a zahvaljujući topništvu potom je osvojio i ostale još neosvojene hrvatske utvrde: Kladušu, Pećigrad, Podzvizd, Ostrožac i Drežnik. Tek tada se okrenuo i vratio prema Gvozdanskom kojeg je branila posada od oko tri stotine branitelja, najvećim dijelom rudara iz podgrađa Jame, te nešto haramija, stalnih tvrđavskih stražara i kranjskih puškara. Obranom su zapovijedala čak četiri hrabra kapetana: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić, nasuprot 10 tisuća turskih vojnika, opskrbljenih topovima, hranom i vodom.
 
Topničkom vatrom znatno prorijeđena posada, već potpuno izgladnjela i dalje je odbijala turske ultimatume, a postupno je jednog po jednog pojela i pse-čuvare. Kada je 9. siječnja 1578. posada ostala sasvim bez hrane, jer su Turci strijelama ubacili otrovano meso i njime otrovali posljednja dva psa,  Ferhad-beg je posljednji put pozvao posadu na predaju. Kao i ranije i ova je ponuda odbijena. Sve juriše posada Gvozdanskog izmučena glađu i hladnoćom odbila je očajničkim i nadljudskim naporima. Nakon tri dana žestokih borbi na životu je ostalo još samo tridesetak branitelja, koji su bili praktički bez streljiva.
Kada su 13. siječnja 1578. godine, Turci bez ikakva otpora provalili vrata tvrđave bili su zatečeni strašnim prizorom. U gradu punom ruševina našli su samo mrtva tijela. Svi branitelji ležali su na svojim položajima smrznuti i mrtvi, a u gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni strjeljiva, ni ogrjeva. http://selo.hr/heroji-gvozdanskog/
 
(Nastavak slijedi)
 

Lili Benčik

Trocki 1936.: Ciliga odstupio od svojih ultralijevih stajališta

 
 
Ciliga se, izašavši iz ruskoga kaznenoga sustava, u kojemu su svi disidenti jednako patili pod bičem boljševičke tajne policije, nije mogao više držati trockističkoga zahtjeva za jedinstvenom revolucionarnom nepogrešivošću. Za njega nije stajala nikakva prepreka između lijeve oporbe i kritike što su je predložili menjševici, pa je ubrzo nakon svojega članka objavljenoga u Bjulleten' Oppozicii isto tako poslao članak menjševičkome glasilu u egzilu, Socialističeskij vestnik. S toga je razloga njegov odnos spram trockista bio brzo osuđen na propast. Razvoj Trockijevih stavova prema Ciligi otkrivamo u dva niza pisama koja su prevedena i objavliena na engleskome. Jedan niz od sedam pisama započinje 16. prosinca 1935., kad je Trocki pisao jednom od svojih suradnika, Čehu Janu Frankeli, s kojim je Ciliga uspostavio kontakt. Trocki je izrazio interes za Ciligu, ali je napomenuo da se njemu kao i svakome tko je u to doba pobjegao iz Rusije, moraju postaviti određena pitanja: "Kako je taj čovjek izašao iz zemlje? Tko mu je pomogao pobjeći? S kim je ovdje u kontaktu? Što misli kad kaže da namjerava osloboditi svoje drugove 'svim nužnim sredstvima,?,,
https://www.radnicki.org/wp-content/uploads/2017/11/23432281_2180112055549532_1082920292_o-816x588.jpg
Kasniji komentar, sa svojim nagovještajem strasti za Južne Slavene, nosi autentični žig Cilige, čiji su instinkti uvijek bili usmjereni prema smionoj akciji. Trocki se ubrzo uvjerio u Ciliginu bona fides te je željno čekao da ga uključi u šira nastojanja oko pomoći revolucionarnim političkim zatvorenicima u Rusiji. Sa znatnom pronicljivošću, Trocki je napomenuo u jednome pismu u tom trenutku da "je najveća sramota našega vremena da radničke organizacije šute o zločinima staljinističke birokracije. To je samo druga strana težnje da se kapitulira pred fašizmom." U pismu od 2. siječnja 1936., upućenom samome Ciligi, Trocki profinjuje i ističe jedan od svojih najznačajnijih komentara: "Staljinizam je sifilis međunarodnoga radničkog pokreta". On zaneseno zastupa svjetsku kampanju solidarnosti s ruskim zatvorenicima. Ipak, gotovo u istom času, pojavljuju se razlike. Tako 24. siječnja Trocki ponovno piše Janu Frankelu, žaleći se da je "drug Ciliga protumačio moje posljednje pismo kao da, takoreći, "ja dajem njemu pravo" da nažalost više se ne tiska. Mnoga djela Rose Luxemburg i Trockoga naveliko se tiskaju, dok se djela socijaldemokrata, poput Martova i Hilferdinga, veoma rijetko tiskaju... individualno pregovara s menjševicima i lijevom SR strankom (članovi populističke socijalističko-revolucionarne partije koju su boljševici nemilosrdno ukinuli, op. aut.) ... te je besmisleno da se Ciliga povezuje s menjševicima samo stoga što oni imaju nekoliko tuceta drugova u egzilu u SSSR-u."
 
Premda su Trocki i njegov Bjulleten' nastavili prepoznavati važnost Ciliginih izvješća o zatvorenicima u RUSi~,časopis je obustavio izdavanje njegovih djela nakon broja 49 (travanj 1936.). Trocki je opet raspravljao o Ciligi ubrzo nakon toga u nizu pisama rusko-belgijskome novelistu, memoaristu i dugogodišnjem antistaljinistu, Victoru Sergeu. Poput Cilige, Serge je napustio Rusiju nakon što je bio interno protjeran zbog svoje uključenosti u trockističku oporbu. Serge je stigao u Belgiju u travnju 1936. i srdačno je primljen u trockističkome krugu u EUrop~ ali je isto tako brzo došao do različitih shvaćanja od "staroga" na čelu pokreta. U pismu Sergeju od 29. travnja 1936., većinom posvećenom napadaju na menjševike i druge "nerevolucionarne" lijeve kritičare Staljina, Trocki komentira da je "Ciliga odstupio od svojih ultralijevih stajališta te je također iskočio na kolosijek prijateljstva s menjševicima. Njegovo razmišljanje ide približno ovako: SSSR nije radnička država, već bonapartistička država kapitalističkoga tipa; demokracija bi bila korak naprijed za SSSR; menjševici će potpomoći demokraciju; stoga su oni naši saveznici. Nema koristi pokušati naći smisao ovome ..." Pet tjedana kasnije, 3. lipnja 1936., Trocki piše Sergeu: "Teško je zamisliti gluplje djelo od toga da su menjševici objavili Ciligin članak ... odmah nakon njegovih pisama, odlučio sam - (Ciliga) nije ništa drugo do menjševik usijane glave."
 
Dva dana kasnije, on se vratio toj temi, zapisavši u podbilješci "Ciliga kaže: ako se možeš udružiti s (francuskim socijalistom Lavom) Blumom protiv fašista, zašto ne bi isto mogao učiniti s (Fjodorom) Danom protiv staljinističke 'reakcije'?" Takvo je stajalište bilo posve neprihvatljivo za Trockoga, koji je kao arhitekt boljševičkoga prevrata 1917. i utemeljitelj Crvene armije nastavio, čak i ljeta 1936., izjavljivati da bi u izboru između menjševika i staljinista "on očito morao odabrati staljiniste". Ti komentari signaliziraju da je Trocki prestao gledati na Ciligu kao na političkoga saveznika te je sada gledao na njega kao na kakvog oponenta, ako čak ne i izravnog neprijatelja.
 
(Svršetak)
 

Stephen Schwarz, San Francisco

Boljševici su bili većinom zainteresirani za "razaranje dostojanstva i moralnoga integriteta žrtava"

 
 
Pri kraju života Ciliga se upleo u nesretne i nepotrebne rasprave u Hrvatskoj zbog komentara koje je izdao u djelu Sam kroz Evropu ... glede ponašanja Židova u zloglasnom logoru Jasenovac. Komentari su navedeni u Bespućima ..., kontroverznom djelu Franje Tuđmana, kasnijeg predsjednika novorođene republike Hrvatske. Oni uključuju opis Židovskoga vodstva logora. Ciliga, zapravo, pripisuje tu Odgovornost, koja je povrijeđena nacističkim rasnim zakonima što ih je usvojila ustaška država, upletenosti takvih Židova kakav je bio kršćanski konvertit Josip Frank na početku ustaškoga pokreta. On je, dakle, iznio optužbu da su Židovi u vođenju logora pljačkali skriveno blago ciganskih zatvorenika. Ciliga je objašnjavao razliku između svojega iskustva u ruskim zatvorima i logorima, na jednoj strani, te u Jasenovcu, s druge strane, dokazujući da su boljševici, poput srpskih terorista, četnika, i Titovih partizana, bili većinom zainteresirani za "razaranje dostojanstva i moralnoga integriteta žrtava".
https://images.newrepublic.com/4c263fdbf4a2ade32631a224796aebb89805e3a8.jpeg?w=1200&q=65&dpi=2.625&fm=pjpg&fit=crop&crop=faces&h=800
Nastavlja okrivljavati židovsko vodstvo u Jasenovcu zbog "židovskoga nacionalizma" i separatizma prema nežidovima, datirajući to još od doba Mojsija. Kako Tuđman napominje, ti su komentari Ciligu "nehotice" smjestili među antisemitiste. Hrvatski Židovi, koji su podržali proglašenje republike Hrvatske 1991, izražavali su unatoč tomu znatno negodovanje zbog tih primjedaba. Ipak, valja također spomenuti da je u djelu Sam kroz Evropu ... Ciliga napisao da su "sredstva i načini kojima su antisemitisti, od Charlesa Maurrasa do Adolfa Hitlera - da se ograničim na antisemitističke ideologije modernoga doba - vodili svoju borbu protiv Židova, bili i ostali za mene moralna i intelektualna monstruoznost.rf Netko bi mogao poželjeti da je on ove zbrkane misli, koje ostaju mala mrlja u uspomeni na nj, ostavio za sebe, ali isto tako valja priznati da takvi stavovi, posebno u našemu dobu, nikada nisu posve izašli iz markističkoga diskursa te da je antisemitizam bio sve drugo samo ne središnje pitanje njegova rada.
 
Ante Ciliga umro je u jednom od najgorih trenutaka u groznom srpskom ratu devedesetih godina. Krvavi otisci stopala agresora ostaju na tlu Hrvatske i BiH s imenima mučenika u Borovu Selu, Dalju, Vukovaru, Dubrovniku, Bijeljini, Zvorniku i mnogim drugim mjestima. Mostar - Ciligin Mostar - bio je u ruševinama. Tisuće je ljudi umrlo ili izbjeglo. Svuda su razarane povijesne građevine, crkve i džamije. Zapad je čuo za masovna silovanja bosanskih Muslimanki, Hrvatica, Mađarica i drugih žena, što su ih počinili četnički teroristi u BiH. Ipak, za one koji razumiju i simpatiziraju životnu putanju Ante Cilige, jedna od najnižih točaka u groznom iskustvu bila je zabilježena u svjetskome tisku 21. listopada 1992., na sam dan Ciligine smrti: izbijanje sukoba između Hrvata i bosanskih Muslimana u bosanskome mjestu Vitezu, sjevernozapadno od Sarajeva. Takav je ishod Ante Ciliga mrzio te se protiv njega borio čitavoga svoga političkog života. Imao je sina sa ženom Bugarkom ili Makedonkom, (Ljuba Volčeva, liječnica i Makedonka iz Prilepa,op. X.Y.) o kojoj je malo toga poznato, jer je brak završio prije no što je otišao u Rusiju. On je čovjek koji je živio svoj život na povijesnim raskrižjima. Postoji li tvrdnja koja bi bila primjerena kao nekrolog Anti Ciligi, onda je to ona što ju je izrekao njegov prijatelj Ivo Vučičević: "Ciliga je vjerovao da, ne može li napisati istinu, ne treba uopće pisati."
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Stephen Schwarz, San Francisco

Anketa

Hoće li u Bleiburgu 18. svibnja 2019., na komemoraciji za pobijene Hrvate 1945. bez suđenja, biti više ili manje ljudi?

Utorak, 26/03/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 586 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević