Get Adobe Flash player

Vladimirov je novačio Barčenka u okultne krugove

 
 
Jedan je od rezultata propalog plana bio nastup „crvenoga terora“, vala krvavih čistki koje je provodila tajna boljševička policija Čeka. Dakle, bio je nepovoljan znak kada je Barčenko dobio u jesen 1918. godine poziv u ured u Petrogradu (P-Čeka). A tamo se našao među kolegama martinistima i studentima okultnog koji ga nisu imali razloga smaknuti kao kontrarevolucionara. Najvažniji od tih čekista bio je Konstantin Konstantinovič Vladimirov koji se nazivao „psihografologom“ i koji je mnogo učinio za promicanje Barčenka i njegove ideje u sovjetskom društvu. Na površini može izgledati kao da je Vladimirov novačio Barčenka u okultne krugove, ali stvar nije bila baš tako jednostavna. Sam je Vladimirov po pitanju svoje lojalnosti upitan.
http://jewua.org/wp-content/uploads/2014/09/blumkin.jpg
Jakov Bluimkin
 
Uskoro se uključio u slučaj dvojice Britanaca, Harolda Raynera i G. H. Turnera koje su uhitili zbog navodne umiješanosti u pokušaj atentata u kolovozu 1918. godine na šefa P-Čeke Mojsija Uritskog. Ali stvarni napadač bio je sljedbenik Borisa Savinkova. Još je zanimljivije da su Vladimirov i drugovi, navodno, uhvatili pogrješne ljude. Tada, umjesto da je bio pogubljen, jedan od njih nekako je uspio izbjeći proleterskoj pravdi i pobjegao je natrag u Englesku. Naposljetku, Vladimirov je bio u romantičnoj vezi s udovicom drugog Engleza, ženom koja je bila također identificirana kao britanski špijun. Posljedica je bila njegov odlazak iz Čeke, ali se nekako uspio vratiti. Godine 1927. Vladimirov je bio ponovno uhićen i strijeljan kao engleski špijun, baš kao i njegov štićenik Barčenko koji je smaknut jedno desetljeće poslije.
 
Dakle, je li Vladimirov regrutirao kolegu okultistu da istražuje za Čeku 1918. godine, ili je već tada bio britanski obavještajac koji je Barčenka uveo u još tajniju novu zavjeru? Novi obrat neki su protumačili kao da je Vladimirov imao dvojnika, operativca Jakova Bluimkina. Očigledno nije točno da su bili jedna te ista osoba jer se Bluimkin i Vladimirov tijekom 1918. godine nalaze u istim mračnim krugovima. Bluimkin je tamo upoznao Barčenka. Dakle, razloga ima za sumnju da je i Bluimkin bio dvostruki britanski obavještajac. Kao navodno odmetnuti čekist, pogubio je njemačkog veleposlanika u Moskvi u srpnju 1918. godine. Baš kao i Vladimirov, brzo je pronašao svoj put nazad u milost sovjetskih obavještajaca. Godinu dana poslije stradanja Vladimirova, Bluimkin je bio strijeljan kao trockistički zavjerenik.
 
Usto, Barčenko je imao prijatelje u sovjetskoj akademskoj zajednici. Uz njihovu podršku tijekom 1921.-1922. vodio je ekspediciju na udaljenom poluotoku Kolima, sjeverno od Arktičkog kruga i tamo pronašao drevne petroglife i megalitske građevine. To istraživanje pojačalo je vjeru u naprednu pretpovijesnu civilizaciju i tajanstvenu Šambalu. Ranih 1920-ih Barčenko je dobio dozvolu za „znanstveno-propagandno“ istraživačko putovanje u Mongoliju i Tibet s ciljem pronalaska „Crvene Šambale“. Vjerovao je da bi obnova drevne znanosti i mudrosti mogla proširiti utjecaj Moskve u cijeloj Aziji. Preuranjeno se lobiranje izjalovilo, iako je ono utjecalo da se iz Moskve otpreme dvojica baltičkih mornara, bivših Barčenkovih „učenika“ koji su krenuli na tajnu misiju na Tibet ranih 1920-ih godina. Istovremeno je Barčenko osnovao „masonsku“ ložu nazvanu Edinoe Trudovoe Bratstvo – ETB, tj. „Ujedinjeno radničko bratstvo“. Novo bratstvo uključivalo je Vladimirova i brojne.
 
(Nastavak slijedi)
 

Vid Hinković

Barčenko je zarana pokazivao sklonost za "paranormalno"

 
 
Mogućnost da se negdje u unutrašnjosti Zemlje nalazi napredno znanje i tehnički „know how“, izazvali su znatiželju ne samo istraživača nego i okultista. Praktičnu su korist od pristupanja i iskorištavanja tih znanja očekivali pojedinih političari i obavještajci napose u Rusiji. Čim su se zainteresirali boljševici, za sobom povukli i znatiželjne Britance pa kada su obje snage bile na okupu daleko za njima nisu zaostajali ni Amerikanci, Nijemci i Japanci. Ovaj članak bavi se aktivnostima trojice muškarca, dva Rusa i jednog Amerikanca: Aleksandra Vasiljeviča Barčenka, tzv. „boljševičkog profesora okultnoga“ te aktivnostima umjetnika i istraživača okultnoga Nikolaja Reriha, i Roya Chapmana Andrewsa koga se često navodi kao stvarni model Indiana Jonesa. Iako su mnogi smatrali da se ta trojica nikad nisu upoznali, pouzdano je da su svi bili uključeni u ekspedicije po pustinjama Mongolije i dolinama pod Himalajom u potrazi za izgubljenom civilizacijom i pretpovijesnim ljudima. U slučaju Barčenka i Reriha, specifičan je cilj bila Šambala. Kao što ćemo vidjeti u nastavku, njihova istraživanja samo su vrh ledene sante, tajnovite i skrivene misije koja je uključivala tajna društava i obavještajce. Preostaje za razotkriti tko je i za koga – i zašto – radio.
http://www.bebamur.com/uploads/2/6/9/1/26914112/28494.jpg?440
Aleksandar Vasiljevič Barčenko
 
Boljševički profesor okultnog – Aleksandar Barčenko A. V. Barčenko rođen je 1881. u Eletsu i zarana je pokazivao sklonost za „paranormalno“. Dijelom okultist, a dijelom znanstvenik i istraživač, te iako pomalo šarlatan bio je povrh svega tragaoc. Primarano je bio usmjeren na otkrivanje izgubljenoga znanja pretpovijesne civilizacije, tj. sačuvanih ostataka. Za vrijeme studija medicine od 1901. do 1905. godine Barčenko je posjećivao masonske i teozofske krugove i naginjao je njihovim ezoterijskim doktrinama. Jedan od njegovih profesora bio je upoznat s ranije navedenim St-Yvesom d'Alveydrom, te je i svog đaka uveo u legendu o Agarti/Šambali. Rad D'Alveydra također je promicao političko-mističnu doktrinu Sinarhije, sustava koji su navodno usavršili stanovnici skrivenoga Kraljevstva. Ugrubo govoreći, Sinarhija označava „vladavinu tajnog društva“ ili prosvijetljene elite. Tu je ideju koncem 19. stoljeća sabrao drugi francuski ezoteričar, Gerard Encausse, poznatiji kao Papus, koji ju je ukomponirao s drugom mističnom strujom, martinizmom, te je osnovao svojevrstan kvazi-masonski red martinista i sinarhista.
 
Tijekom 1900.-1905. Papus je posjetio Rusiju i tamo je osnovao ćelije svog novog reda u koji je regrutirao članove iz familije Romanovih. Također, intrigantno je bilo doznati da on istovremeno ima ulogu francuskoga „utjecajnog agenta“ čiji je zadatak bilo spriječavanje njemačkog utjecaja kod ruske elite i ubrzavanje društvene revolucije. Netko je poslije od Papusovih suradnika tvrdio da je martinizam bio „klica sovjetizma“. Prije izbijanja Prvog svjetskog rata Barčenko je radio kao pisac i novinar. Istovremeno bio je uključen u martinistički „Kabalistički red ruže i križa“. Njegov ga je izraženi interes za okultno naposljetku doveo do hiromantije, tarota, alkemije, hipnoze, „isijavajuće energije“, astrologije i čitanja misli. Godine 1911. objavio je članak za časopis „Priroda i društvo“ o „prijenosu misli“. Njegovo pisanje obuhvaća i dvije „fantastične“ novele, Doktor Černji te Iz mraka. Literarni mu je alter ego postao dr. Aleksandar Nikolajević Černji koji je u Indiji i na Tibetu godinama proučavao arkane do nogu uz skute mističnih mahatmi. Barčenko je sanjao učiniti to isto. Poslije kratkotrajne službe u ratu, Barčenko se vratio nazad u Petrograd (preimenovan poslije u St. Petersburg) i tamo je ušao dublje u okultne krugove. Jedan od čestih gostiju u to vrijeme u Pertogradu bio je Georgij Gurdjijev. Iako se pouzdano ne može tvrditi da su bili u izravnom kontaktu, dobro je poznavao Gurdijevljeva učenja i u budućim godinama oni će biti višestruko povezani. Iako je Barčenko odobravao rušenje cara Nikolaja 1917., nije se oduševio Lenjinovim boljševicima. U poslijeoktobarskom okruženju, da bi se prehranio, počeo je održavati ezoterijska predavanja revolucionarnim mornarima Baltičke flote.
 
Koristio je Šambalu da bi opisao „najranije komunističko društvo“ u sklopu pretpovijesne „univerzalne velike federacije naroda“. Ti boljševičko usmjereni sentimenti razlikovali su se od njegovih privatnih stremljenja. Preko udruženja „Sfinga“ upoznao se s martinistima, teozofima i „kršćanskim pacifistima“ koji su javno istupali kao neprijatelji sovjetskog režima. Poslije je priznao da je skupina zauzela „konspiracijske prostorije bijelogardijaca“ i surađivala s militantnim antiboljševicima poput Borisa Savinkova. Zauzvrat je Savinkov aktivno surađivao s britanskim i francuskim obavještajcima, među kojima i sa zapaženim Sidney Reillyom koji je u ljeto 1918. potpomogao pokušaj Lenjinova svrgnuća.
 
(Nastavak slijedi)
 

Vid Hinković

Zapažanja poljskoga pisca i prognanika Ferdinanda Ossendowskog

 
 
R. Spence: Crvena Šambala@Eneagram 2014. godine - Crvena zvijezda nad Šambalom: sovjetska, britanska i američka obavještajna služba u potrazi za skrivenom civilizacijom u Srednjoj Aziji Richarda Spencea - Na putu preko pustopoljina Mongolije 1921. godine poljski pisac i prognanik Ferdinand Ossendowski zapazio je neko čudno ponašanje u mongolskih vodiča. Kada su se usred ničega zaustavile deve, počeli su moliti vrlo ozbiljno i čudna je šutnja spopala životinje i sve uokolo. Mongoli su mu kasnije objasnili da se isto ponavlja uvijek kada "Kralj svijeta u unutrašnjosti Zemlje moli i propituje usude svim narodima."
https://i.ytimg.com/vi/5WgiQIxNbBs/hqdefault.jpg
Od nekih lama Ossendowski je saznao da „Kralj svijeta“ vlada u tajanstvenom i navodno vrlo realnom kraljevstvu „Agarti“. U Agarti „učeni panditi [majstori budističke znanosti i umjetnosti] u kamene ploče urezuju sve zemaljske i vanzemaljske znanosti“. Svi koji otkriju pristup u Kraljevstvo u unutrašnjosti Zemlje zarade nevjerojatno znanje i moć. Ali Ossendowski nije bio samo usputni slušatelj. Kao što je navedeno u prethodnom članku, godine 1921. on će postati ključnim savjetnikom „pomahnitalog baruna“ Romana von Ungern-Sternberga koji je uspostavio kratkotrajan režim u glavom mongolskom gradu Urgi. Samoproglašeni je budistički ratnik sanjao povesti Sveti rat u Aziji i, navodno, pokušao je kontaktirati „Kralja svijeta“ u cilju ostvarenja tog plana. Vjerodostojnost Ossendowskoga napao je kasnije švedski istraživač Sven Hedin.
 
Između ostalog, optužio ga je za plagiranje priče o Agarti prema ranijim radovima francuskog ezoteričara Josepha Alexandra St-Yves d' Alveydrea. U nekoj je mjeri to i točno, ali istraživač Hedin, veteran u potrazi za izgubljenim gradovima, nije odbacio mogućnost skrivenoga kraljevstva, štoviše, gajio je nadu da će ga vjerojatno on sam pronaći. U svakom slučaju, Ossendowski nije izmislio priču o bajkovitoj zemlji svjetlosti, negdje na – ili ispod – prostranstava Srednje Azije, bilo da se zove Agarti, Agarta, Šangrila, ili najčešće Šambala. Neki vjeruju da budističko podzemno carstvo nastanjuju drevni, napredni ljudi, dok je drugima to duhovna dimenzija dostupna samo prosvijetljenima. Legenda o Šambali čvrsto je utemeljena u budističkoj tradiciji koja smješta kraljevstvo negdje na sjever Indije. U legendi je također opisan dolazak kralja Šambale s njegovim hrabrim slugama koji pobjeđuju nad zlom i uvode u zlatno doba u kojem vlada čista dharma. Kao što je navedeno, barun Von Ungern-Sternberg sam sebe zamislio je kao inicijatora „Šambalskog rata“. A poslije su i drugi učinili isto.
 
(Nastavak slijedi)
 

Vid Hinković

Anketa

Podržavate li braniteljski prosvjed u Vukovaru 13. listopada 2018.

Utorak, 25/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 870 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević