Get Adobe Flash player

"Mlada Bosna" i beogradska obavještajna mreža

 
 
U Apisovu obavještajnu mrežu bili su uvučeni i pripadnici "Mlade Bosne" primjer čega je nesuđeni sarajevski atentator Vladimir Gaćinović koji je tijekom 1911. boravio u Beogradu, gdje je pristupio i "Narodnoj odbrani" i "Crnoj ruci", te je nakon povratka u rodnu Bosnu i Hercegovinu postao ovdašnji obavještajni povjerenik.[1]
http://www.obcinst.cz/wp-content/uploads/2014/07/atentat-u-sarajevu.jpg
O povezanosti "Mlade Bosne" s beogradskom obavještajnom mrežom svjedoči epizoda s početka 1914. kada je Vojislav Tankosić, da bi prikrio tragove djelatnosti "Crne ruke" u Bosni i Hercegovini, sastanak s nekoliko mladobosanaca organizirao u Touloseu u Francuskoj. Iako se planovi koji su tamo iskovani nisu ostvarili, sam sastanka pokazuje da su mladobosanci bili uvučeni u Apisovu mrežu Ovdje je važno naglasiti da je Tankosić bio odlučan "da se uradi nešto konkretno za srpsku stvar", što ga je u očima budućih sarajevskih atentatora činilo pravom osobom od koje se može dobiti ohrabrenje, ali i konkretna pomoć za ostvarenje njihove zamisli. Ovo tim više što se on, vjerojatno još od 1911., bavio mišlju o organiziranju atentata na Franju Fedinanda.[2]
 
Sagledavajući okolnosti koje su prethodile Sarajevskom atentatu Dušan T. Bataković je u najnovije vrijeme ponovo aktualizirao upitnu tezu kako je zamisao o atentatu potekla isključivo iz redova "Mlade Bosne", te da su Apis i Tankosić mlade atentatore ohrabrili i dali im logističku potporu, bez znanja vlade u Beogradu, ali i uprave "Crne ruke".[3] Bataković je, međutim, mimoišao podatak koji je donio još Vladimir Dedijer, kako su sarajevski atentatori od "Crne ruke", osim oružja i bombi, dobili i znatan novčani iznos koji se kretao od 130 do 1000 srpskih dinara, iza čega su, kao u prethodno spomenutom slučaju financiranja četničke obuke, vjerojatno stajale državne financije Kraljevine Srbije, a možda i financijska potpora iz Rusije ili novac koji je "Crna ruka" nezakonito izvukla iz javnih fondova.[4]
Samuel R. Williamson zato, na osnovu opširnog pregleda znanstvenih spoznaja o ovom pitanju, smatra da je Apis otprije planirao ubojstvo Franje Ferdinanda, te da je "iskoristio nacionalizam mladih učenika i nemogućnost Pašićeve vlade da nadzire Crnu ruku".[5] U prilog tome ide i stajalište Roberta Okeya koji je, nakon opširnog uvida u literaturu o "Mladoj Bosni", ustvrdio da su Princip i mladobosanci, bili socijalno marginalizirani pojedinci, zaneseni srpskom nacionalnom predajom, koji su, usprkos kulturološkoj, anarhističkoj i modernističkoj pobuni protiv starijih naraštaja, u izvjesnoj mjeri ipak bili oruđe srbijanske vojno-obavještajne službe. Iz ovakvog višeslojnog mentalnog sklopa vjerojatno je proisteklo i njihovo odbijanje da odustanu od atentata, kada je to, sredinom lipnja 1914., vodstvo "Crne ruke" od njih zatražilo.[6] Ovakav razvoj događaja stoga je imao obilježje nepredviđenosti i iracionalnosti jer, kao što vlada u Beogradu nije mogla nadzirati Apisa i njegovu djelatnost, tako on nije mogao nadzirati mlade atentatore. Zato je u nastavku važno ispitati motive koji su pokretali sarajevske atentatore i "Crnu ruku", ali i vladajuću elitu u Beogradu.   
 
Bilješke:
 
[1] V. DEDIJER, Sarajevo 1914, 228, 229, 374, 382.; V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat,35, 59.
[2] D. MacKENZIE, Apis: Congenial Conspirator, 74, 75.; V. DEDIJER, Sarajevo 1914., dio I., 87.; J. REMAK, Sarajevo, 54, 55. Prema arhivskim podacima koje donosi Milorad Belić, Tankosić je bio povezan i sa tzv. revolucionarnom omladinom u Hrvatskoj, te je čak bio sponzor atentata na komesara Slavka Cuvaja u Zagrebu. M. BELIĆ, Komitski vojvoda Vojislav Tankosić, 31, 32, 50, 51.
[3] Upitnost ove teze potvrđuje i sam Bataković navodeći da ona počiva na Apisovom pismenom priznanju na Solunskom procesu 1917., koje je dao u nadi da će tako spasiti vlastiti život, ali i na političkim računicama tadašnje srbijanske vlade u izbjeglištvu koja je time pripremala teren za mogući separatni mir sa Austro-Ugarskom, ali se također htjela riješiti opasnog protivnika. D. T. BATAKOVIĆ, The Salonica trial 1917. Black Hand vs. Democrary, 281, 282, 288.
[4] V. DEDIJER, Sarajevo 1914., dio I., 382. Ruski vojni ataše u Beogradu pukovnik Artomanov je poslije Prvog svjetskog rata priznao da je "Crnu ruku" snabdijevao novcem za njenu obavještajnu djelatnost. David Fromkin kao mogući izvor financiranja "Crne ruke" navodi zloupotrebu dijela od oko 4 milijuna franaka kojim je ruska vlada još od 1910. sponzorirala srpski časnički kor. Naime, u proljeće 1914. u javnost je dospjela afera sa fondom "Oficirske zadruge" koji je bio pod nadzorom "Crne ruke" i koja je iz njega izvukla oko 700 000 dinara za financiranje svoje djelatnosti. C. CLARK, Sleepwalkers…412.; J. REMAK, Sarajevo, 57. D. FROMKIN, Europe's Last Summer, 130.; V. KAZIMIROVIĆ, Crna ruka, 588, 589.
[5] S. R. WILLIAMSON, The Origins of Workd War I, 804, 805.
[6] Robin OKEY, Taming Balkan nationalism, New York 2007, 211 - 216. Naime, nakon sastanka Vrhovne centralne uprave "Crne ruke" na kojem je odlučeno da se atentatore zaustavi, poslane su instrukcije sarajevskom agentu Danilu Iliću. No, prema njegovim riječima Princip i Grabež "nisu htjeli ni čuti o tome" da se atentat obustavi. D. MACKINLEY, Apis. Congenial Conspirator, 136, 137. R. F. HAMILTON, H. H. HERWIG, Decision for war, 43

 

(Nastavak slijedi)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru 

Beogradska obavještajna mreža u Bosni i Hercegovini

 

 
Ipak, Mile Bjelajac negira umiješanosti beogradske vlade u sarajevski atentat, tvrdeći da je "Mlada Bosna" bila autohtoni pokret i da je "u njenom krilu rođena ...ideja za atentat kakav se ranije pripremao na cara i druge velikodostojnike. Potreba Srbije za predahom i oporavkom te dugim periodom mira nije se shvatala."[1]
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/sr/thumb/f/fc/Dusan_Batakovic.jpg/250px-Dusan_Batakovic.jpg
Dušan T. Bataković
 
Bjelajac pri tome ne mimoolazi postojanje beogradske obavještajne mreže u Bosni i Hercegovini koju je vlada Kraljevine Srbije, neizravno, uglavnom preko "Narodne odbrane", financirala, ekipirala i nadzirala i o kojoj je Nikola Pašić jasnu predodžbu. Stoga ni sarajevski atentatori, ali ni "Crna ruka" nisu bili potpuno neovisni akteri jer je linija zapovijedanja sezala od obavještajne mreže u Bosni i Hercegovini, u koju su bili uključeni i budući sarajevski atentatori, preko Drine, do službenih vlasti u Beogradu.
 
Da je tome tako svjedoče izvorni podaci koje je objavio sudac istražitelj nakon Sarajevskog atenatata 1914. Leo Pfeffer. Prema tim podacima austrougarske vlasti su tijekom ratnih operacija u Srbiji u jesen 1914., zaplijenile mnoge povjerljive dokumente koji svjedoče o djelatnosti beogradske obavještajne mreže pri čemu se posebno izdvaja dnevnik pograničnog časnika u Loznici i povjerenika "Crne ruke", Koste Todorovića, kroz čije ruke je prolazio novac za odlazak mladića iz Bosne i Hercegovine na četničku obuku u Srbiju, koji je imao podatke o beogradskim povjerenicima na terenu i koji je kasnije bio jedna od ključnih osoba u prebacivanju sarajevskih atentatora preko Drine.[2]
 
Posebno je zanimljivo što Pfeffer navodi da su postojale dvije vrste povjerenika, organizirani i neorganizirani pri čemu "organizirani su bili zaprisegnuti, te im je bilo zaprijećeno smrću u slučaju da odadu organizaciju". Ovo jasno ukazuje da je bila riječ o članovima "Crne ruke" koji su polagali sljedeću prisegu:
"Ja …zaklinjem se suncem koje me greje, zemljom što me hrani, bogom, krvlju svojih otaca, čašću i životom da ću od ovog časa pa do smrti verno služiti zadatku ove organizacije".[3]
Opisujući pobliže ulogu ove beogradske obavještajne mreže u sarajevskom atentatu Pfeffer ističe da je jasno "da su neke osobe, koje su pomagale atentatorima, bile u vezi s tim pograničnim oficirima" koji su, kako je to prethodno spomenuto, za potrebe "Crne ruke" prikupljali obavještajne podatke. Riječ je bila o beogradskim povjerenicima u Bosni i Hercegovini koji su najčešće bili članovi "Narodne odbrane" ili članovi srpskih sokolskih društava.[4] Jedan od takvih je bio izvjesni Jovo Jagličić prema čijem je svjedočenju, pročitanom na sarajevskom procesu atentatorima u listopadu 1914., "Narodna odbrana" vršila obavještajnu djelatnost, ali je i pripremala diverzante koji su trebali djelovati u slučaju izbijanja rata Austro-Ugarske i Srbije.[5]
 
Drugi je bio, Trifko Krstanović, koji je 1909. bio unovačen u mrežu "Narodne odbrane", te je prošao četničku obuku koja je bila financirana proračunskim novcem Kraljevine Srbije. Nakon obuke koja je trajala tri mjeseca Krstanović je najprije bio kurir lokalnog čelnika "Narodne odbrane" u Šapcu, Bože Milanovića, nakon čega je, 1910., poslan u Bosnu i Hercegovinu kao povjerenik.[6] Zato je Krstanović na sudskom procesu uSarajevu u listopadu 1914., na upit suca: "Je li ima Narodna odbrana veze sa generalštabom Srbije", odgovorio: "Mislim da jeste". Ovdje je važno spomenuti da su istu obuku kao i Krstanović prošli i sarajevski atentatori Gavrilo Princip i Vladimir Gaćinović, te kasniji povjerenik "Narodne odbrane" u Sarajevu Danilo Ilić.Prema objavljenim austrougarskim dokumentima ovu je obuku 1909. prošao i Milan Ciganović, povjerenik "Crne ruke" koji je pomogao sarajevskim atentatorima i koji je vjerojatno bio agent Nikole Pašića.[7]
 
Četnička obuka odvijala se 1908. i 1909. u mjestu Ćuprija, na krajnjem jugu tadašnje Srbije, te je obuhvaćala rukovanjem dinamitom, bombama, brzometnom puškom i fizičke pripreme. Četnici su od beogradske vlade dobivali plaću koja se kretala od 10 do 80 dinara za obične vojnike i 150 dinara za časnike. Za razumijevanje obavještajne djelatnosti "Narodne odbrane" i njene isprepletenosti s djelatnošću "Crne ruke", karakteristično je da četničko oružje i streljivo nakon obuke bili uskladišteni u spremištima "Narodne odbrane" u gradu Vranju.[8] Konspirativni karakter beogradske obavještajne mreže u svom je svjedočenju na sarajevskom procesu u listopadu 1914. ukratko opisao i atentator Trifko Grabež. Suočen s dokumentiranim dokazima da "Narodna obrana" nije bila tek obično kulturno-prosvjetno društvo nego da je i programski bila usmjerena na rušenje Austro-Ugarske, Grabež je rekao da "po ovom štatutu izgleda da je uperena protiv Monarhije, ali drugi program koji su sastavili, izgleda da je čisto kulturan".[9]
 
Povezanost "Narodne odbrane" s vrhovima vlasti u Beogradu najjasnije je izrazio sam Nikola Pašić koji je neposredno iza sarajevskog atentata, želeći izbjeći provociranje vlade u Beču, ovoj organizaciji "zabranio…da ma išta radi u duhu nacionalne agitacije u Austro-Ugarskoj".[10] Stoga ne čudi da je u najnovije vrijeme čak i Dušan T. Bataković, koji inače odbacuje bilo kakvu odgovornost Kraljevine Srbije za sarajevski atentat, konstatirao da je "Narodna odbrana", pored propagande i obrazovne djelatnosti bila organizacija čije se djelovanje od samog početka "svelo na održavanje mreže agenata koji su bili u stalnom dodiru i sa civilnom i sa vojnom obavještajnom službom u Beogradu".[11] O tome svjedoči i Mile Bjelajac koji, na osnovu podataka iz objavljene arhivske građe, ističe kako je Apis u jednom dopisu iz srpnja 1914. tražio nemiješanje policijskih vlasti, ali i "Narodne odbrane" u njegovu obavještajnu djelatnost, što će reći i djelatnost "Crne ruke".[12]

 

 
Bilješke:
 
[1] Isto, 20.
[2] L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 17 - 22.; Vojislav BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat. Izvorne stenografske bilješke sa glavne rasprave protiv Gavrila Principa i drugova, održane u Sarajevu 1914. g., Sarajevo 1954., 319, 320, 341, 342.
[3]L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 22.; Tajna prevrtana organizacija. Izveštaj sa pretresa vojnog suda za oficire u Solunu, Solun, 1918., 361, 362.
[4] L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 100, 114, 115.;
[5] V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 306.,; Austro-Hungarian Red Book, Collected Diplomatic Documents Relating to the the Outbreak of the European War, London 1915., 487 - 489.
[6] Prema Pfefferovim riječima u četnički logor su svakih dva tjedna dolazili članovi vodstva "Narodne odbrane" ali i posebni činovnik Ministarstva financija Kraljevine Srbije koji je podmirivao troškove četničke obuke. Ovi podaci bili su poznati i vrhovima vlasti u Beču koje su ih jer su ih, nakon uručenja ultimatuma Srbiji, proslijedile u London, Berlin, St. Petersburg, Rim. Pariz i Carigrad. L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 118 - 120. Austro-Hungarian Red Book, 461, 462, 480- 487.
[7] V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 258 - 265, 285, 310.; Austro-Hungarian Red Book, 470.
[8] M. BELIĆ, Komitski vojvoda Vojislav Tankosić, 29.
[9] V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 311.
[10] Đorđe Đ. STANKOVIĆ, Nikola Pašić, saveznici i stvaranje Jugoslavije, Nolit, Beograd 1984., 29.
[11] D. T. BATAKOVIĆ, Storm over Serbia, 324.
[12] M. BJELAJAC, Novi (stari) zapleti, 25.

 

(Nastavak slijedi)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru 

Europska i hrvatska osuda komunizma

 
 
Komunisti jesu pridonijeli borbi protiv Hitlera, ali i preuzimanju Istočne i srednje Europe, uključivši Hrvatsku i  Jugoslaviju od strane Staljinova režima. Tu se stvara kružni argument u kojemu je komunistima nužno ustrajati na tome da je nacizam gori nego komunizam; naime, oni su pridonijeli padu nacizma i usponu komunizma, a to se poništava ako su nacizam i komunizam jednaki.
https://swh-826d.kxcdn.com/wp-content/uploads/2012/05/Tito-Stalin-Dispute.jpg
Međutim, prema zadnjoj rezoluciji Europskoga parlamenta o ‘europskoj savjesti i totalitarizmu’ (Resolution on European Conscience and Totalitarianism), prihvaćenoj nakon zajedničkoga prijedloga o rezoluciji (Joint Motion for a Resolution) od 2. travnja 2009., stoji: ‘… Europa drži da je primjereno očuvanje povijesne memorije, opsežno revidiranje europske povijesti i da će europsko široko priznavanje svih povijesnih aspekata moderne Europe jačati europske integracije’. Ta se Rezolucija (iz 2009.) nadovezuje na Rezoluciju parlamentarne skupštine Vijeća Europe br. 1481 iz 2006., o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima.
 
Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (NN, 76/2006). Tu jasnu, nedvojbenu i savršeno sročenu (hrvatsku!) deklaraciju vrijedno je citirati u dijelovima koji se izravno odnose na rad i SABOROM ZADANE KRITERIJE Plenkovićeva Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima:
 
3. Zločini komunizma opravdavani su u ime ‘teorije’ o klasnoj borbi i načela o diktaturi radništva (proletarijata). Interpretacija obaju načela ozakonila je ‘eliminaciju’ ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnoga komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji bili su državljani te zemlje.
 
4. Pad totalitarnih komunističkih poredaka (režima) u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima, pa ni u slučaju Republike Hrvatske, popraćen nacionalnim i/ili međunarodnim istragama zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio nacionalsocijalizam (nacizam).
 
5. Kao posljedica toga vrlo je niska svijest javnosti bivših komunističkih zemalja, pa i hrvatske javnosti, o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Komunističke su partije legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti.
 
Bude li poštovalo postojeće dokumente i dokaze, Vijeće ne bi trebalo popustiti ni pod čijom dimnom zavjesom i moglo bi donijeti poštene, pravedne i osnovane preporuke. Jer o istini o nacizmu i komunizmu postoje jasni dokumenti i stavovi na najvišim razinama odlučivanja i Europe i Hrvatske, u tijelima koja se nazivaju parlamentima a čija je funkcija DONOSITI zakone. Moramo očekivati da će Vijeće poštovati riječ (zakon) Hrvatskoga sabora!
 
Zaključak
 
Kada se na pitanja komunizma i ustaštva gleda argumentirano i objektivno, ni u jednom se sustavu ne može naći dovoljno velika razlika koja bi jedan činila boljim ili gorim. Zato Plenkovićevo Vijeće treba jako paziti da zabrana simbola, krilatica, osoba, bitaka i sl. bude sasvim simetrična. Najgore bi bilo da zabrane budu nesimetrične. Za nesimetriju nema razloga jer se dva sustava bitno ne razlikuju, kao što je ovdje naznačeno. Nesimetrija će dovesti do osjećaja prijevare i pojačat će nezadovoljstvo i sukob. Najbolje bi bilo da se zabrane ne propišu jer one izazivaju revolt i inat.
 
Budući da će i jedna i druga strana ustrajati na zabranama i da se parcijalne zabrane ne mogu dobro izmjeriti, ako se zabrane već moraju donijeti, onda bi najbolje bilo da za obje strane budu potpune: zabrana svega komunističkoga i svega ustaškoga. No ne vjerujem da će se nacija smiriti dok se ne objavi znanstvena istina o svim značajkama, djelovanjima i „rezultatima“ obaju sustava. Međutim, i Vijeće je korak naprijed, vrlo važan korak. Ovdje sam predvidio kojim će se lažima ono morati baviti iako bih volio da svi članovi Vijeća budu objektivni i suradljivi i da korak naprijed bude jako velik. No bez obzira na to koliki će biti, istina će se naći prije ili poslije.
 
Priča o Vijeću podsjeća na priču o beatifikaciji Blaženoga Alojzija Stepinca: Srbi nikad ne će prihvatiti da je on svetac, ali morat će se suočiti s podatcima koji govore da jest svetac. A i mi se moramo suočiti s tim podatcima i s podatcima koje će utvrditi Plenkovićevo Vijeće. Mnogo ćemo naučiti. (Šifra: ‘Sabor je zakon’!)
 
(Svršetak)
 

Prof. dr. sc. Matko Marušić, Hrvatski tjednik, https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-pisao-vijecu-za-suocavanje-s-posljedicama-vladavine-nedemokratskih-rezima-razlika-izmedu-komunizma-i-ustastva

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Srijeda, 21/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1137 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević