Get Adobe Flash player

O autonomnosti zaposjednutih zemalja

 
 
Američki sudci su u postupku protiv generala s jugoistoka („Fall/Slučaj 7“) pred Međunarodnim vojnim tribunalom u Nürnbergu – jednom od najpoznatijih postupaka koji su pobjednici vodili protiv pobijeđenih, a ujedno jednom iz grozda postupaka koji se i po primjeni prava i po poštivanju pravičnosti vrlo često dovodi u pitanje u stručnim krugovima – zaključili „da postupci hrvatske vlade“ bijahu „postupci okupacijske sile“: „Nazora smo da je Hrvatska za vrijeme cijelog ovdje relevantnog razdoblja bila okupirana zemlja i da je za sve izvedene postupke sa strane hrvatske vlade odgovorna okupacijska sila.“ Ovo navodim prema str. 122. knjige Geschichte Jugoslawiens (Povijest Jugoslavije) nedavno preminuloga njemačkog povjesničara Holma Sandhausena, beogradskog učenika koji je i pred smrt dao javnog oduška svom dubokom žalu za Jugoslavijom što su ga dijelili mnogi europski ljevičari njegova naraštaja.
https://www.hrvati.ch/images/stories/foto/kolumne/nuic_gerlach/zakonska_odredba.jpg
Za razliku od navedene ocjene Međunarodnoga vojnog tribunala, povjesnik Christian Gerlach u svojim znanstvenim istraživanjima dolazi do zaključka da postoje naznake, pa i dokazi, da su vlade pojedinih zaposjednutih zemalja u nekim segmentima djelovale neovisno o Njemačkoj. „Za vrijeme Drugoga svjetskog rata dospjelo je preko 200 milijuna ljudi i 17 zemalja pod njemačko zaposjednuće“, ne računajući zemlje u kojima su bile stacionirane jake njemačke postrojbe, ali bez uspostave režima zaposjedanja, kao Finska, Rumunjska, Bugarska i talijanska Libija. Njemačko zaposjednuće zemalja povezivalo se s političkim, strateškim i gospodarskim razlozima, ali je kontrola nad njima služila vojnoj svrsi i bila preduvjet za njihovo izrabljivanje (279.). Posvemašnji je nadzor bio nemoguć. Sam ustroj država je bio različit. Naime, svaka je zaposjednuta zemlja unutar svojih granica imala drukčije izgrađenu upravu i instance moći. Austrija je u cijelosti anektirana. Neke zemalje su posjedovale nacionalne vlade (Francuska, Danska, Grčka, Norveška od 1942. te osobito slabi režimi u Srbiji, Albaniji i u Češkom protektoratu). Pojedinima su vladale „fašističke stranke u užem smislu riječi“ (Italija, Hrvatska, Slovačka, Norveška), drugima autoritarni, desno orijentirani režimi (Mađarska do listopada 1944., Rumunjska, Bugarska), treće su imale parlamente koji su donekle funkcionirali, pače socijaldemokrate u vladajućoj koaliciji (Danska, Finska) (u izv. „wieder andere [Länder] hatten einigermassen funktionierende Parlamente oder sogar Sozialdemokraten in ihren Regierungskoalitionen /Dänemark und Finnland/).“
 
Zbog ovih razlika od zemlje do zemlje i unutar samih društava, ističe autor, ne može se govoriti o kolektivnome europskom držanju ili odgovornosti.“ Unatoč svim razlikama, postajala su određena politička obilježja koja su zaposjednute zemlje dijelile s Njemačkom, U taj kompleks spada „žestoki nacionalizam, biološko ili organsko shvaćanje naroda ili vlastite etničke skupine te korporativno shvaćanje društva“ (303.-304.), pri čemu nije sasvim jasno, pravi li Gerlach razliku između fašističke inačice korporativizma i onoga korporativizma koji je bio zaglavni kamen socijalnog nauka Katoličke crkve u prvoj polovici 20. stoljeća. (U izvorniku, naime, piše: „Dazu gehörten glühender Nationalismus, ein biologisches oder organisches Verständnis des Volkes oder der eigenen ethnischen Gruppe (was oft zu Einparteienstaaten, eingeschränktem politischen Diskurs und nichtöffentlichen Entscheidungsprozessen führte) und ein korporatives Gesellschaftsbild (das auch der Vatikan unterstützte.“)
 
Dana 25. studenoga 1941. Hitler je u Berlinu demonstrirao najveću političku moć, kad su se visoki predstavnici 13 članica protukominternskog pokreta sastali kako bi demonstrirali zajedničku borbu protiv Komunističke inernacionale i uzajamnu političku potporu: Njemačka, Italija, Japan, Mađarska, Mandžukuo, Španjolska, Bugarska, Nankinška Kina, Hrvatska, Danska, Finska, Rumunjska i Slovačka. Od 13 zemalja samo ih je sedam stupilo u rat sa Sovjetskim Savezom. Ova konferencija, tvrdi Gerlach, pokazuje da su nacionalni interesi jače određivali politički kurs negoli interesi Njemačke ili drugih članica. To ponašanje „protuslovi ideji da su vlade Bugarske ili Danske bile samo njemački sateliti“ („Diese Episode zeigt, dass nationale Interessen stärker den politischen Kurs dieser Länder bestimmten als die Interessen Deutschlands oder anderer Partnerstaaten. Das widerspricht der Idee, die Regierungen von Ländern wie Bulgarien oder dem besetzten Dänemark seien blosse deutsche Marionetten gewesen“). Novije studije o frustraciji i relativnom neuspjehu službenih njemačkih savjetnika u Slovačkoj idu u istom smjeru. Ipak su saveznici bili važni Njemačkoj, jer su 1941. poslali oko milijun vojnika na istočnu frontu (s oko tri milijuna njemačkih), a 1942. dva milijuna. Konferencija u studenom 1941. pokazuje također da su, unatoč manipulacijama javnim mnijenjem, određeni stavovi vlastitog pučanstva bili važni za dotične režime (302.-303.).
 
To vrijedi i za politiku i akcije protiv Židova, što potvrđuje i sljedeći primjer. Prema Gerlachu, kad je bugarski ministar vanjskih poslova Ivan Popov u studenom 1941. predložio Ribbentropu i Hitleru opću politiku raseljavanja Židova, Hitler je ideju verbalno podupirao. Mađarska i Rumunjska su već u proljeće 1941. izjavile da je njihov cilj prognati Židove. Norveški njemački saveznik Vidkun Quisling je zagovarao međunarodno, u najmanju ruku općeeuropsko rješenje židovskog problema. Njemačko Ministarstvo vanjskih poslova je na Popovljev prijedlog odgovorilo da Italija, Mađarska i Španjolska odbijaju poželjni europski dogovor o postupku prema Židovima; u najboljem slučaju mogla bi Njemačka računati s Hrvatskom, Rumunjskom, Slovačkom i Bugarskom, ali ni s ovim državama ne će se biti jednostavno dogovoriti (365.).
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.)

https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Koliko povijesna znanost smije biti politi(č)ka?

 
 
Christian Gerlach, podrijetlom Nijemac, profesor suvremene povijesti na bernskom Sveučilištu, općenito se smatra priznatim svjetskim istraživačem nasilja u društvu. Pripada skupini vodećih autora mlađeg naraštaja koji se bave stradanjem Židova u Drugome svjetskom ratu, a 2016. je kod Cambridge University Press objavio knjigu The Extermination of the European Jews. Knjiga dosta neoriginalnog naslova – jer je Raul Hilberg 1961. objavio klasično djelo pod naslovom The Destruction of the European Jews – nedavno je, 2017., u njemačkome prijevodu i s ispravcima, kako naglašava sam autor, objavljena u Münchenu kao Der Mord an den Europäischen Juden. Ursachen, Ereignisse, Dimensionen (Ubijanje europskih Židova. Uzroci, događaji, dimenzije). Od ukupno 576 stranica, njih 131 otpada na bilješke, bibliografiju i indeks. Na dvije stranice autor zahvaljuje osobama, njih preko četrdeset, na suradnji i ustanovama dljem svijeta koje su mu omogućile da javno iznese svoja istraživanja i provjeri njihovu uvjerljivost pred znanstvenom zajednicom.
http://www.hist.unibe.ch/unibe/portal/fak_historisch/dga/hist/content/e11168/e44569/e44930/icke_ger.jpg
Christian Gerlach
 
Ne kanim ovdje prikazati knjigu koja „pruža posebnu perspektivu o uništenju europskih Židova“, kako s poslovičnom skromnošću tvrdi sam autor. Fenomeni nasilnih društava obično su obilježeni širinom sudionika, višestrukim motivima i raznolikošću žrtava. Gerlach želi pokazati da su, pored njemačke, i druge nacije bile sklone ekstremnom nasilju, pa ovu klasifikaciju ne uzima kao cilj nego kao ishodište svojih razmišljanja o ubojstvima, progonima i nasilju. Masovno nasilje, prema autoru, počiva na „participacijskim procesima“ i ptvrđuju ga slučajevi poput „Sovjetskog Saveza od 1930-tih do 1950-tih godina, Osmansko carstvo u kasnijoj fazi, uključujući i pogrom nad Armencima, Kambodža, Ruanda, Sjeverna Amerika u 19. stoljeću“ (str. 12.). Nasilje počinjeno nad Židovima u Drugome svjetskom ratu tragična je povijesna činjenica.
 
To nasilje, prema autoru, nije bilo europskih razmjera samo u geografskom smislu, nego je imalo i europsku političku dimenziju koja je uključivala širi kontekst od njemačkoga. Autorov je naum obraditi sve stradalničke skupine, posvetiti pozornost pitanjima i razlozima zbog čega su različite skupine bile žrtvom masovnog nasilja, što je ove skupine povezivalo i kako je većinsko društvo reagiralo na to što su njihovi sugrađani odjednom postali obespravljeni, neprijateljski elementi prema kojima se postupa neljudski. Autor upozorava i na terminološke promjene te se odlučuje ne koristiti ustaljene termine holokaust i shoah, Endlösung (konačno rješenje), antisemitizam, kolaboracija, počinitelji, marionetska država. Studija je prepuna podataka, nabijena pojedinostima, izložena iznenadnim promjenama mjesta i vremena što vodi k brojnim i nepotrebnim ponavljanjima.
 
U odnosu na NDH, Gerlachov je uradak metodološki upitan, budući da primijenjene metode i procjene ne uzimaju u obzir sve raspoložive izvore i literaturu, te se tako pojedine tvrdnje i zaključci u studiji daju politički interpretirati i instrumentalizirati. Nije neproblematična ni sama struktura studije koja je vrlo fragmentirana, pa glede NDH ne daje odgovore na neka analitička pitanja. Zanimljivo je da Gerlach u bibliografiji ne navodi ni jedan jedini hrvatski izvor koji je koristio. Među autorima na koje se oslanja za novija istraživanja su navedeni Marc Biondich, Esther Gitman, Randolph Braham, Srđa Trifković, Raul Hilberg, Ashen Cohen, Stevan Pavlowitsch, Ivo Goldstein, Tomislav Dulić, Dragan Cvetković, Narcisa Lengel-Krizman, Đorđe Mihovilović i Jelka Smreka, Marija Vulesica, James H. Burgwyn, Jozo Tomasevich, Alexander Korb...
 
U studiji ima i hipoteza koje su slabo ili nikako dokazane. U ovome ćemo se prikazu ograničiti na dijelove studije koji se odnose na NDH, kako bismo čitateljima ukratko pokazali, unatoč svim prijeporima, da znanost kao objektivna, sustavna, logična, precizna i provjerljiva metoda prikupljanja, opisivanja, klasificiranja, definiranja, mjerenja, eksperimentiranja, uopćavanja, objašnjavanja i vrednovanja iskustvenih činjenica nije uvijek na razini svojih načela. Pritom treba uvijek imati na umu da historiografija (ne samo politička, nego ni povijest književnosti, glazbe ili uopće umjetnosti) nije egzaktna znanost, i da – kod aksiomatskog polazišta prema kojemu su činjenice svetinja – uvijek uključuje interpretaciju, a ona je neodvojiva od autorovih sklonosti, društvenih, političkih i kojekakvih drugih preferencija i (pred)uvjerenja. Jer, kad ne bi bilo tako, onda bi postojala samo jedna povijest književnosti, samo jedna povijest likovne umjetnosti, samo jedna politička povijest.
 
(Nastavak slijedi)

 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.); https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Publicisti kao suvremeni poljari

 
 
Prošlost je uvijek bojno polje koje se neprestance preorava. Sama je, pak, povijesna znanost posvuda pomalo ideologizirana. Nekad pomoću „dijalektike“ danas snagom „narativa“, ali da je tako, bjelodano pokazuje ona svevremenska i svenazočna, da povijest pišu pobjednici. Drugim riječima, lijepo mjesto u povijesti ne osigurava vam moral, nego – pobjeda. Nažalost, kaljuže u jednom društvu ne nestaju tek tako. Istraživanja i rasprave o historijskim uzrocima i katastrofama uopće, trebale bi voditi k bistrenju pojmova i k otvorenoj, nenasilnoj i zajedničkoj budućnosti koja donosi prosperitet, stabilnost i modernizaciju. Ali neka nevidljiva sila, okamenjena u prošlosti, opstruira svaki pomak i iskorak u budućnost.
https://images-na.ssl-images-amazon.com/images/I/81fwGtvvR1L.jpg
Nije mi poznato, je li u hrvatskoj usmenoj književnosti zabilježeno nešto slično Jahaču u čizmama, ali me životno iskustvo uči da su ulogu jahača s glavom okrenutom unatrag preuzeli suvremeni poljari. U mome djetinjstvu i u mome zavičaju poljari su čuvali usjeve i za to ubirali poljarinu. Bili su to većinom siromašni, pošteni i savjesni ljudi sa zemljišnim posjedom premalim za prehranjivanje obitelji, pa su živjeli od poljarine. Svijet se promijenio, polja stoje neobrađena i zapravo je nestala potreba za poljarima: korov ne treba čuvati ni od stoke koje više nema, a ni od ljudi kojih je sve manje. Ali, poljari nisu nestali. Samo nije sasvim jasno, jesu li današnji poljari čuvari usjeva ili korova! U Hrvatskoj su na djelu i jedni i drugi, ali su drugoimenovani glasniji pa je, ilustracije radi, dobro čuti njihove poljarske, nasumce izabrane iskaze.
 
Nisam siguran je li tko u Hrvatskoj spomenuo jedan švicarski udžbenik koji je, pod naslovom Znamenita prošlost (Denkwürdige Vergangenheit) i podnaslovom „Svjetska i švicarska povijest od prosvjetiteljstva do danas“ 1969. tiskao državni (kantonalni) nakladnik, a dugi niz godina je bila udžbenik za švicarske školarce. U njoj je jedno posebno kratko poglavlje posvećeno Anti Paveliću odnosno Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ni po čemu posebno: pisano u svjetlu već općepoznatih crnih legendi o Hrvatima koje je, kako znamo, jugoslavenska propaganda sustavno širila još otkad smo „pali pod oslobođenje“, a i zbog toga što smo pod oslobođenje doista pali 1945. godine.
 
Autor tamo opisuje kako Srbi i Hrvati imaju isti jezik, i kako od 1918. žive u istoj državi; Srbi pripadaju, s iznimkom male muslimanske manjine, istočnoj pravoslavnoj crkvi, dok su Hrvati rimokatolici i, dakako – mrze pravoslavce. Jedna hrvatska urotnička banda, pod vodstvom odvjetnika Ante Pavelića, pokušala je osnovati čisto hrvatsku državu, pa kad je Hitler 1941. razbio Jugoslaviju, uspostavio je takozvanu „NDH“ te postavio Pavelića na njezino čelo. Nova je država, osim stare Hrvatske, obuhvatila također Bosnu i Hercegovinu čije je stanovništvo, naravno, bilo pretežito srpsko. I onda započe zločinac Pavelić bez razloga i povoda masovnim ubijanjem Srba koje se može usporediti samo s njemačkim (nacionalsocijalističkim) ubijanjem Židova i turskim klanjem Armenaca. I nitko da zaustavi ovaj jezoviti pomor; štoviše, vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan Ev. Šarić objavi za Božić 1941. jednu odu u čast Paveliću kao „krasnom junaku vjere“, koji „našim srcima upravlja i naše duše uzdiže Bogu“. Broj Pavelićevih žrtava (odnosno broj ljudi koje su poklali Hrvati) procjenjuje se na 750 tisuća muškaraca, žena i djece.
 
Naraštaji nižegimnazijalaca u Švicarskoj, među njima i djeca ovdašnjih Hrvata, sve do 1990-ih su učile ovu, elementarnim neznanjem i mržnjom na katolištvo opijenu pripovijest kao hrvatsku povijest. Nismo imali države, pa nije bilo nikoga da nam stane u obranu, primjerice onako kako turska diplomacija ovih tjedana i mjeseci pokušava izvršiti pritisak na hrvatske školske vlasti, ne bi li u novome školskom kurikulu bilo izbjegnuto spominjanje turskoga genocida nad Armencima. To je, između ostaloga – država: instrument zaštite ugleda jednog naroda čak i unatrag preuzeli suvremeni poljari. U mome djetinjstvu i u mome zavičaju poljari su čuvali usjeve i za to ubirali poljarinu. Bili su to većinom siromašni, pošteni i savjesni ljudi sa zemljišnim posjedom premalim za prehranjivanje obitelji, pa su živjeli od poljarine. Svijet se promijenio, polja stoje neobrađena i zapravo je nestala potreba za poljarima: korov ne treba čuvati ni od stoke koje više nema, a ni od ljudi kojih je sve manje. Ali, poljari nisu nestali. Samo nije sasvim jasno, jesu li današnji poljari čuvari usjeva ili korova! U Hrvatskoj su na djelu i jedni i drugi, ali su drugoimenovani glasniji pa je, ilustracije radi, dobro čuti njihove poljarske, nasumce izabrane iskaze.

U svom iskazivanju počasti preminulomu srpskom književniku i filozofu Radomiru Konstantinoviću, njegov je sunarodnjak, pisac Bora Ćosić, koji se u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku rado ponosio svojim zagrebačkim rođenjem i rovinjskom adresom, izjavio kako je „jedan dio pismohrane netragom nestao iz Konstantinovićeve kuće u Istri koju su u posljednjem ratu opustošili hrvatski nacionalisti“ (Neue Zürcher Zeitung /NZZ/, 4. 11. 2011.). Eto što je kultura i nedostatak predrasuda: u Hrvatskoj se, očito, ne može biti ni tat, a da se ne bude nacionalist! Jedinstvena izlika za lupeže: ukradi i orobi kako bi dobio svjedodžbu hrvatskog nacionalista. I obrnuto, ako si hrvatski nacionalist, onda si, u najmanju ruku, lupež in spe. Nedavno je u NZZ-u (17. 5. 2017.) prikazan Jergovićev roman Rod koji je na njemački preveden pod naslovom Nečuvena povijest moje obitelji (Die unerhörte Geschichte meiner Familie).
 
Prikazivač Andreas Breitenstein zapisuje kako autor hladno-sarkastičnim pogledom prati „multinacionalni pokolj između fašističkih hrvatskih ustaša, kralju vjernih srpskih četnika, komunističkih partizana i njemačkih SS-ovaca“. I onda nastavlja: „U NDH, kojoj se pribraja i Bosna, spustila se nad sve koji ne pripadaju ‘narodnom tijelu’, a ti su Židovi, Romi i Srbi, izopačenost, poimence Jasenovac. Nakon pobjede obračunaše se Titovi komunisti sa zakletim neprijateljem.“ Iza toga klišea slijedi još jedan: nakon stjecaja neovisnosti Hrvatske, „temom postaje nacionalni šovinizam katolicizmom opijene nove Hrvatske“.
 
U svojoj najnovijoj knjizi Dvadeset leva ili mrtav (Zwanzig Lewa oder tot, Beč, 2017.) Karl Markus Gauss posvećuje Hrvatskoj četrdesetak stranica. Nakon 1991. Tuđman naređuje, prema piscu, preimenovanje ulica i trgova, rušenje spomenika: „Zagrebu nije samo naređen zaborav, zaborav da je ovdje bjesnio genuin hrvatski fašizam...“ Genuinus znači prirođen, naravan, izvoran, autohton. Treba li reći da samo imbecilnost može četverogodišnju epizodu, ma kako ona bila moralno niska, odvratna i gnusna – ako se ustaštvo uopće može podvesti pod pojam fašizma – protezati na višestoljetnu prošlost i tradiciju jednoga naroda? Potpuno je promašeno htjeti objasniti fašizam, nacizam i komunizam kao specijalnu karakternu, prirođenu sklonost nacije ili kao izraz nacionalnoga karaktera nekog naroda, kaže Hannah Arendt. Ni iz hrvatske tradicije to nije moguće.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.), https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Ponedjeljak, 21/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1760 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević