Get Adobe Flash player

Hrvatska je postala rubno, neodređeno i nestabilno područje

 
 
Već je Konstantin Porfirogenet zabilježio da Hrvati nedugo po dolasku u novu domovinu „zbaciše uzde bizantske vlasti sa sebe, živjeli su po svome i postali samostalni i nikome podložni“ (Eduard Kale: Hrvatski kulturni i politički identitet, Zagreb, 1999., str. 85.). Iz ovoga se u ranijoj hrvatskoj povijesti razvilo mediteransko gradsko republikanstvo s protodemokratskom skupštinom, uređenim društvenim odnosima, trgovinom sa susjedima i širem Europe, humanistički orijentiranim krugovima. Nasuprot tome, Hrvatska je postala rubno, neodređeno i nestabilno područje u kojemu se olako postaje marginalcem sa svim preduvjetima za neuspjeh. Možda današnji Hrvat traži svoj interes izvan Hrvatske jer je samo izvan nje ostvarljiv. Međutim, i rub kao i središte mogu biti privid. Rubno područje može imati obilježja središta, kako nas poučava dobro znana, višestoljetna povijest Dubrovačke Republike. Dužnost i obveza je hrvatske politike učiniti hrvatsku državu interesantnom, vidljivom, kako među međunarodnim čimbenicima tako i među samim Hrvatima. Ono po čemu je neki predmet interesantan, to je njegova vrijednost. Čovjekov interes oblikuje njegovu sliku svijeta, pa i sliku o vlastitoj državi.
http://croexpress.eu/nv-admin/image/galerije/2-1493703470.jpg
Ovo živjeti po svome ima, dakle, dublje značenje i smisao nego što se to na prvi pogled čini. Živjeti po svome zapravo znači činiti čovjeka osjetljivim za ono što se tiče njega i njegove zajednice, i sposobnim da se divi svojoj zemlji, kultivira je i uživa njezine plodove. Ako je smisao ponovne uspostave hrvatske države da svome narodu omogući život u slobodi, u što svakako spada i sloboda kretanja, onda pojava masovnog iseljavanja, odnosno masovnijeg nepovratka selilaca, relativizira govor o oslobođenoj zemlji. Možda Amos Oz ima pravo!?
Zemlja ili država je ljudsko djelo na određenom teritoriju koji valja održavati, pravno-imovinski regulirati, demografski oživjeti i kultivirati. U tu su svrhu potrebni karakteri, ne bez mana, ali sa sviješću o idealima svoga naroda, sa stvaralačkom moći koja, umjesto sebičnosti, promiče društvo općeg dobra, željno svekolikog napretka.
 
Država je veza s narodnim duhom, djelo refleksije, zapravo „umjetničko djelo“ (Jakob Burckhardt). Korijeni specifičnoga hrvatskog deficita politike i leže u strukturalnoj daljini države od društva. Hrvati još uvijek nisu državu percipirali kao svoju stvar, kao res publica, zbog niza propusta i promašaja kao neizgradnje bolnica, škola, nužnih infrastrukturalnih objekata, neosuvremenjenja administracije itd., nego je i dalje drže izrabljivačkom. Kad građani plaćaju porez, žele vidjeti u što se porezni novac ulaže. Nema li toga, vara ju se s „čistom savješću“. K tome je suvremena država pouka i o razlikama. Nacionalni interesi su beznačajni, dok su samo interesi malobrojnih skorojevića. Nisu li to istodobno interesi i najmanjega među malima, nema napretka. Naravno da se ovaj odnos prema državi održava i na migraciju.
 
Hrvatska država bi zbog svoje budućnosti i zbog koristi trebala s migracijom uspostaviti nove odnose, koji bi bili jeftiniji, ljudskiji i učinkovitiji. Umjesto tromog, nekompetentnog i nepromišljeno ozakonjenog Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, valja organizirati jedan ured s desetak obrazovanih i kompetentnih namještenika koji bi u postojećim prostorijama HMI-a danonoćno stajali na raspolaganju hrvatskoj migraciji diljem svijeta i davali kompetentne odgovore na migrantske upite te pružali potporu pri nesporazumima s državnom administracijom. Želi li pak produbiti odnose s migracijom i znanstveno obraditi migracijsku problematiku, država bi taj posao mogla povjeriti jednoj kompetentnoj središnjoj državnoj ustanovi.
 
Treba imati veliku dozu cinizma i besramnosti pa s korumpiranim, samozvanim vođama migracije organizirati besmislene i skupe „svjetske igre“. Takav prozirni diletantizam i populizam ne bi ni jedna država koja drži do sebe, pa ni crkva, podupirala. „Lijepo je donekle, dobro dovijeke“, kaže naša narodna poslovica. Budućnost naše domovine traži trajnije i plodonosnije ponude poput stručnih susreta, primjerice, između domaćih i migracijskih obrtnika, razmjenu iskustava o prednosti dualnog sustava pri učenju zanata, razmjenu iskustva sa stručnjacima hrvatskog podrijetla o zbrinjavanju otpada, pročišćavanju voda, zaštiti šuma, okoliša, itd. Tako bi domovini postali bliži ljudi a udaljeniji njihovi brojevi, rasla bi hrvatska zajednica a ne jazovi koje neprestance produbljuju samohvalisavci.
 
(Svršetak)

 

Tihomir Nuić, (preuzeto iz lista "Politički zatvorenik" br. 270., https://www.hrvati.ch/index.php/kolumne/razmisljanja/1965-tihomir-nuic-majka-hrvatska-i-njezina-djeca)

Bitni su kriteriji prosudbe stupnja realizacije normativnog ustava unutar konkretnog političkog sustava

 
 
Koji su elementi demokratskog političkog sustava i kako osigurati i održati njegov demokratski značaj? Kako, po kojim kriterijima ocijeniti mjeru pozitivnih učinaka jednog demokratskog ustavnog sustava?. Kako smo vidjeli iz ranijih izlaganja, pri ocjeni djelotvornosti svakog pojedinog ustava, od ključne je važnosti prosudba u kojoj su mjeri demokratska načela i institucije zaživjeli, to jest do kakvih učinaka dovode u životu političke zajednice. Riječima Lowensteinove podjele, bitni su kriteriji prosudbe stupnja realizacije normativnog ustava unutar konkretnog političkog sustava.
http://media.gettyimages.com/photos/signage-at-the-headquarters-of-international-business-law-firm-llp-picture-id598748886
Još je antički filozof Aristotel razmatrao pitanje što je to dobra vladavina. Današnji politički teoretičari relativiziraju taj pojam i  skloniji su govoriti o pristojnoj vladavini (decent governance). Objašnjavajući to razlikovanje, mogli bismo kazati kako pristojna vlast, kao i pristojan pojedinac, kontrolira, suzbija i prikriva primitivne nagone u društvu, a posebno  među svojim pripadnicima, te postupa sukladno pravilima modernog civiliziranog društva. Ipak, važno je razmotriti kriterije po kojima neki ustavni sustav zadovoljava zahtjeve demokratskog društva, pa se može ocijeniti kao temelj dobre vladavine.
 
Europska komisija je 2001. godine, u dokumentu pod naslovom “Bijela knjiga o vladavinskom sustavu“ (European Governance. A White Paper), kao polazište za raspravu o daljnjoj izgradnji upravljačkih institucija Europske unije, formulirala i usvojila slijedeća načela dobre vladavine:
1) Otvorenost (transparentnost) institucija;
2) Sudjelovanje (participacija) građana;
3) Odgovornost svih nositelja ovlasti;
4) Djelotvornost nositelja ovlasti;
5) Usklađenost (koherentnost) politika.
 
Primjenu tih načela osnažuje poštivanje
 
6) načela razmjernosti (proporcionalnosti) i
7) načela supsidijarnosti.
 
Svako od ovih načela važno je samo po sebi. Ali ona se ne mogu ostvariti putem odvojenih djelovanja. Politike više ne mogu biti djelotvorne ako se ne pripremaju, provode i nadziru uz šire uključivanje zainteresiranih. 
 
Ta načela danas možemo smatrati opće važećim u pogledu očekivanja od svakog demokratskog vladavinskog sustava i ciljem svake institucionalne reforme. Ona su više nego značajna i za pravac reformi pravnog i političkog sustava u Republici Hrvatskoj i to ne jedino zbog formalnih obveza preuzetih u procesu pridruživanja, odnosno članstva u Europskoj uniji, već zbog ozbiljenja u samom trenutku osamostaljivanja hrvatske države deklariranih ciljeva stvaranja “moderne i europske Hrvatske”. Ustav i ustavne reforme  samo su jedno od sredstava primjene ovih načela u unutarnjem pravnom poretku svake države koja teži razvitku demokratskog političkog sustava.
 
Evo kako su formulirana ta načela u navedenom dokumentu i kako ih, po našem mišljenju, valja čitati u odnosu na postojeći sustav vladavine u Republici Hrvatskoj, kao i njezin položaj u članstvu Europske Unije:
 
Otvorenost (transparentnost) vladavinskih institucija
 
Institucije Europske unije moraju djelovati na otvoreniji način. Zajedno s državama članicama, one imaju aktivno raspravljati o onom što EU čini, kao i o odlukama koje donosi. Dužne su koristiti govor koji je pristupačan i razumljiv najširoj javnosti. To je posebno važno kako bi ojačalo povjerenje u složene institucije.
 
U djelovanju hrvatskih državnih i javnih institucija i njihovih članova još uvijek ima previše tajnovitosti, previše je pitanja o kojima javnost nije na prikladan način obavješćivana. Govor politike, pak, i dalje je često nerazumljiv običnim građanima, ponekad u cilju svjesnog zamagljivanja pitanja o kojima se odlučuje. Vrlo radikalan Zakon o slobodnom pristupu informacijama usvojen 2005. godine, slabo se provodi u praksi. Periodične provjere organizacija civilnog društva pokazuju kako čak i najviša državna tijela i tijela koja obavljaju javne ovlasti teško odstupaju od tradicije tajnog djelovanja za što oslonac nalaze u ekstenzivnom tumačenju Zakona o tajnosti podatka (2008). Već ovdje treba ukazati kako je u pitanju pronalaženje ravnoteže između 'prava javnosti da zna' i 'potrebe čuvanja državne tajne', koja može biti od ključnog značaja za sigurnost građanstva.
 
Sudjelovanje (participacija)
 
Kvaliteta, značaj i djelotvornost politika EU zavisi od širokog sudjelovanja u cijelom političkom procesu – od formuliranja politika do njihove provedbe. Ojačano sudjelovanje vjerojatno će stvoriti više povjerenja u konačan rezultat i u institucije koje provode pojedine programe. Sudjelovanje kritično zavisi od središnjih vlasti, koje imaju prihvatiti načelo uključivanja pri razvijanju i provedbi politika EU-a.
 
Sudjelovanje građana i institucija civilnog društva u formuliranju politika hrvatskih vlada i njihovoj implementaciji na niskoj je razini i vlade bi trebale prednjačiti u naporima za jačanje takve participacije. Niz nepromišljenih odluka na različitim razinama, koje su objavljivane ili usvajane bez dovoljno elaboracije i promišljanja, da bi zatim pod pritiskom bile povlačene i preformulirane, te pasivnost građana, posebno na lokalnim izborima, uz opće uvjerenje kako su “političke stranke” uzurpirale politički prostor pokazuje na nepostojanje, pa čak i odbijanje kreiranja sustavne politike jačanja participacije građanstva u procesu donošenja političkih odluka. Vlade se često pozivaju na povjerenje koje su im građani dali na izborima, ali one su dužne pratiti reakcije javnosti na svoje akcije i inicijative. Takve inicijative, poput prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma ili javnih protesta, važno je ispravno protumačiti. No da bi bile djelotvorne takve građanske inicijative zahtijevaju organizaciju i sredstva neovisna od državnog proračuna. 
 
Odgovornost
 
Uloge u zakonodavnom i provedbenom procesu moraju biti jasnije. Svaka od institucija EU-a mora objasniti i preuzeti odgovornost za ono što čini u Europi. Ali postoji i potreba za većom jasnoćom i odgovornošću država članica i svih koji razvijaju ili primjenjuju europske politike na svim razinama.
 
Odgovornost nositelja vlasti krucijalno je pitanje ustavnog prava i kroničan problem razvitka hrvatskog političkog sustava. Neodgovornost je najvidljivija na najvišim razinama vlasti. Primjeri nesposobnih i neodgovornih ministara i drugih državnih dužnosnika, zaštićenih od odgovornosti od strane svojih političkih stranaka, bitno otežavaju ostvarivanje ustavnih načela, na prvom mjestu načela vladavine prava. No ona je nazočna i na nižim razinama jedinica lokalne samouprave, kao i u sustavu formalno neovisnih tijela sa širokim javnim ovlastima (agencija).
 
Djelotvornost
 
Politike moraju biti djelotvorne i pravovremene i rezultirati onim što je potrebno, utemeljene na jasnim ciljevima, procjeni budućih učinaka i, gdje je god moguće, ranijih iskustava. Djelotvornost zavisi i od provedbe politika EU na način razmjeran ciljevima, kao i donošenju odluka na odgovarajućoj razini.
 
Ovo načelo dobro pokazuje uzroke generalno slabe djelotvornosti politika reformi hrvatskih vlada. Reforme se poduzimaju intuitivno, bez jasno formuliranih ciljeva, na temelju uvjerenja kako će se ono što se propiše zakonom samo od sebe ostvariti i uz ignoriranje ranijih iskustava. Razmjernost ciljeva i sredstava često se zanemaruje. Donošenje odluka na odgovarajućoj razini otvara pitanje daljnje decentralizacije i jačanja lokalne samouprave. Nedjelotvornost je rezultat slabosti u poštivanju svih ranije navedenih načela dobre vladavine uzetih u cijelosti, a posebno neodgovornosti državnih dužnosnika.
 
Usklađenost (koherentnost)
 
Politike i djelovanja moraju biti usklađena i lako razumljiva. Potreba za usklađenosti u Uniji je u porastu: porasla je raznovrsnost zadaća; proširenje će povećati različitosti; pitanja poput klimatskih i demografskih promjena prelaze granice sektorskih politika na kojima je izgrađena Unija; regionalne i lokalne vlasti sve su više uključene u politike EU-a. Usklađenost zahtijeva političko vodstvo i snažnu odgovornost na strani Institucija kako bi, u okviru složenog sustava, bio osiguran konzistentan pristup.
 
Ključni problem usklađenosti politika vladajućih koalicija u Hrvatskoj je dvojaka: 1) složeni ustavni sustav diobe vlasti i suodlučivanja vrhovnih institucija , uspostavljen ustavnim promjenama iz 2000. godine, stalno se ponovno dovodi u pitanje, s otvorenom ili prikrivenom svrhom uklanjanja svih elemenata diobe i omogućavanja potpune koncentracije vlasti; 2) nedemokratsko ustrojstvo političkih stranaka vladajućih koalicija, liderske ambicije i općenito niska razina političke kulture, koja otežava usklađeno donošenje odluka i djelovanje vrhovnih državnih institucija i primjenu ustavnih ograničenja generalno, 3) problemi koordinacije politika različitih ministarstava dovode do javnih nesuglasica oko formuliranja politika i prijedloga zakonodavstva.
 
Ad 1. Na planu izgradnje sustava institucionaliziranog sustava suoodlučivanja između predsjednika Republike i predsjednika Vlade u pitanjima gdje to Ustav zahtijeva, kadikad i uz sudjelovanje predsjednika Sabora, javljaju se poteškoće. Kompleksni sustav podijeljene vlasti zahtjeva institucionaliziranje različitih oblika prethodnih konzultacija i dogovaranja oko odluka koje imaju biti donesene zajednički. Svrha i cilj ustavno postavljenih ograničenja iz arsenala “provjera i ravnoteža” utemeljenih na diobi vlasti, nije izazivanje stalnih sukoba i blokada u odlučivanju. Njihov je cilj onemogućavanje koncentracije vlasti u jednim rukama, pa i pod cijenu odgoda, utemeljenih na razumijevanju cjeline ustavnih načela  institucionalnih rješenja. Prigovara kako to izaziva prevelik broj sukoba kada je na vlasti suprotna opcija od one iz koje potiče predsjednik Republike. S druge strane, predsjednik Republike Ivo Josipović ukazao je 2011. godine kako su njegove ovlasti u pogledu nadzora nad ustavnosti zakonodavstva prilikom njihove promulgacije previše ograničene, odredbom po kojoj Predsjednik mora potpisati i zakon za koji smatra da je protuustavan. Prigovara se kako provjere i ravnoteže ne mogu djelovati kada je na vlasti opcija iz koje potiče predsjednik Republike, jer je u tom slučaju vjerojatnost konflikta manja. Dioba vlasti ima uvijek svoju svrhu, a predsjednik republike je dužan svoju funkciju nadzora provedbe Ustava obavljati bez obzira na ranije stranačke veze. 
 
Ad 2. Unošenjem u Ustav odredbe stavka 2. i 3. članka 6., po kojem “unutarnje ustrojstvo političkih stranaka mora biti sukladno temeljnih ustavnim demokratskim načelima”, dok “stranke moraju javno polagati račun o porijeklu svojih sredstava i imovine” nije se promijenila narav, organizacija i način djelovanja hrvatskih političkih stranaka. To su visoko centralizirane stranke, većinom bez jasno određenih ideologija i programa, većinom pod nadzorom svojih najužih stranačkih vodstava. U takvim uvjetima stranke se beskrupulozno bore za utjecaj u vlasti i krajnje su nesklone duhu snošljivosti i suradnje potrebnom za uspješnije djelovanje vladajuće koalicije.  Zbog toga su brojni sporovi oko ustavnih funkcija Hrvatskog sabora, neovisnosti sudstva ili ovlasti predsjednika Republike.
 
Ad 3. Dosadašnje su hrvatske vlade djelovale kao izrazito 'premijerske', pod dominacijom snažnih osoba. Time se, međutim, zamagljuje odgovornost, pojedinih ministara čak u toj mjeri da javno izjavljuju kako ne znaju kakve su dokumente potpisali i za kakve su odluke glasovali. Jedna osoba može bespogovorno nametnuti svoju volju, ali ne može trajno usklađivati politike ministarstava. Usklađivanje politika pojedinih resora, gdje vlada djeluje ne samo kao skup ministara nego i kao politički vrh države, ostaje veliki problem organizacije izvršne vlasti. 
 
Razmjernost (proporcionalnost) ograničenja sloboda i prava
 
Već je klasična teorija ustavnog i upravnog prava naglašavala kako način korištenja monopolom državne prisile ne smije biti prepušteno slobodnoj odluci nositelja vlasti. Tvorci američkog Ustava državnu su prisilu smatrali „sredstvima zla, koja se mogu uporabiti za postizanje dobra.“ Vrhovni sud SAD formulirao je „načelo razboritosti“ (rule of reasonableness). Prisila se smije koristiti samo kada je to zaista nužno i samo u minimalnoj mjeri potrebnoj za postizanje zakonitih ciljeva javne  vlasti.
 
Sukladno tome, ograničavanja slobode korištenja ustavom zajamčenim pravima, koje je u svakoj političkoj zajednici nužno radi zaštite dobrobiti pojedinaca i same zajednice, ima biti propisano ustavom i zakonom i ograničeno na nužno potrebnu mjeru. Ovlasti za ograničavanje prava, kao i za korištenje državnom prisilom, moraju se uvijek tumačiti restriktivno. Na temelju takvih shvaćanja, u sudskoj praksi (jurisprudenciji) međunarodnih sudova i europskih zemalja formulirano je načelo proporcionalnosti ili razmjernosti, koje zahtjeva da ograničenja sloboda i prava budu u svakom pojedinom slučaju razmjerna naravi potreba za ograničenjem.
 
Ovo ustavno načelo utvrdio je Ustavni sud Republike Hrvatske još 1999. godine, na slijedeći način: „...svako ograničenje (čak i kad je neophodno i zasnovano na Ustavu) predstavlja iznimno stanje, jer odstupa od općih pravila o ustavnim slobodama i pravima. Zbog toga ograničenja trebaju biti ne samo zasnovana na Ustavu već razmjerna cilju i svrsi koje se zakonom želi postići...Ovo pravilo o proporcionalnosti ograničenja cilju i svrsi koje se zakonom želi postići je opće ustavno načelo, koje je imanentno svim ustavnim odredbama o slobodama i pravima.“ To je načelo tek ustavnim promjenama iz 2000. godine uključeno u članak 16. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske. Danas je na njemu utemeljena opsežna jurisprudencija Ustavnog suda i ono će predstavljati temelj za razvoj ustavnog sustava u praksi.
 
Supsidijarnost
 
Supsidijarnost je načelo ustavnog uređenja po kojem donošenje političkih odluka treba biti na razini najpogodnijoj sa stajališta racionalnosti i djelotvornosti odlučivanja. U političkoj teoriji ono izražava zahtjev da se političke odluke donose na najnižoj razini mogućoj sa stajališta svrhe koja se želi postići. Jednostavno rečeno, političke odluke donose se na najnižoj mogućoj razini s obzirom na samu narav odluke. Na višim razinama državne organizacije odlučivat će se o onome što zahtijeva širi okvir, dok ostala pitanja valja prepustiti nižim razinama. Načelo je posebno naglašeno u okviru Europske unije, gdje zahtijeva da odluke prvenstveno donose nadležna tijela država članica, dok se na tijela Unije prenose ovlasti samo kada je to u zajedničkom interesu izrijekom određeno. Načelo u osnovi važi za sve federativne sustave, a sadržano je i u Ustavu Sjedinjenih Američkih Država, gdje se određuje kako sve ovlasti koje Ustavom nisu izrijekom povjerene saveznim vlastima, ostaju pridržane državama članicama. U Lisabonskom sporazumu, ustavnom ugovoru Europske Unije, posebna je pozornost posvećena načelu supsidijarnosti i mehanizmu osiguravanja njegova poštivanja zajedničkom akcijom više država, pri čemu važnu ulogu igraju nacionalni parlamenti članica.
 
(Svršetak)
 

https://www.google.hr/?gws_rd=ssl#q=Prvo+poglavlje+USTAV+I+USTAVNA+VLADAVINA

Bez hrvatskog iseljeništva nema demografske revitalizacije

 
 
Duboko produhovljena članica francuskog otpora Simone Weil bilježi na jednom mjestu kako sva vremenska dobra čovjeku mogu služiti kao mostovi k božanskom i ne smiju mu se oduzeti. Relativna dobra, piše Weil, kao dom, domovina, tradicija, kultura itd. griju i hrane dušu i bez njih je, osim u slučaju svetosti, ljudski život nemoguć. A Oliver Zimmer, švicarski profesor povijesti na Sveučilištu Oxford, zamjera Benedictu Andesonu, autoru knjige „Izmišljanje nacije“ (Imagined Communities), što u nabrajanju elemenata oblikovanja nacije (reformacija, Gutenberg, tisak, standarizacija jezika) zaobilazi činjenicu da si čovjek naciju predočava kao tvorevinu sličnu mjestu.
https://www.srf.ch/static/radio/modules/dynimages/624/srf-4/schweiz/2015/03-2015/287489.150325_tg_oliver-zimmer-zvg-624.jpg
Oliver Zimmer
 
Osjećamo li se kozmopolitima, pripadnicima političke ili akademske elite, jesmo li obrtnici, novinari, živimo li kraće ili dulje vremena izvan mjesta svoga rođenja, mi smo po svojoj antropološkoj građi bića usredotočena na mjesto. I samim internetom dominira metaforika mjesta. Tȁu Cyberspace se ne govori samo o Networks, nego i o Chatrooms, Platforms i Acquaintances, pače o Friends, tvrdi Zimmer. Izgubi li iz vida mjesto, čovjek očajnički traži nadomjestak. Možda je Benedict Anderson trebao označiti naciju kao „imagined place“, kaže profesor Zimmer. Ova začuđujuća čovjekova sposobnost – da se osjeća dijelom višemilijunske nacije – funkcionira samo zahvaljujući realnoj povezanosti s mjestom. Za većinu ljudi je stoga Europska unija samo kulturni prostor. Afektivna razlika, koja iz ovog proizlazi, je velika i politika ju treba uzeti na znanje i prema tome postupati, kaže Zimmer.
 
Ove se telurijske teme na svoj specifičan način dotakao i polihistor Ivan Illich, bračko i bečko dijete rijetkog ugleda u svijetu. Latinska riječ vernaculum koristila se 1200 godina u Rimu za sve što je uzgojeno, otkano, izraslo ili napravljeno kod kuće, za razliku od onoga što se nabavljalo razmjenom. To su, prema Illichu, zajednički stvorene vrijednosti koje čovjek štiti i brani, a ne kupuje ih niti prodaje na tržnici. Vernaculum označava ukorijenjenost i boravište u intimnome zavičajnom svijetu, kojim ne vlada obilje nego skromnost, umjesto ponude gotovih proizvoda, uživaju se plodovi vlastitih ruku. Danijel Dragojević će potrebu za hodanjem po tlu djetinjstva nazvati „topografskom nostalgijom“.
 
Ako je hrvatskim političarima, saborskim zastupnicima i državnim službenicima stalo do popravka loše demografske slike Hrvatske, trebali bi se ozbiljnije pozabaviti ovom elementarnom ljudskom potrebom povezanosti s mjestom podrijetla. Dramatično je što na području države nastaju nenaseljeni, neobrađeni i zapravo opustjeli prostori („terra nullius“) kojima, prema hrvatskim demografima, mogu zagospodariti nepozvani i nepoznati gosti, čime se ne ugrožava samo sigurnost države nego i briše hrvatski identitet prostora. Hrvati određuju svoju opstojnost svojom demografijom i na žalost postaju gerontološko društvo na putu umiranja. „Bez hrvatskog iseljeništva nema demografske revitalizacije, druga populacija bi mijenjala hrvatski identitet“, kaže Stjepan Šterc.
 
Možda će hrvatski političari nekad shvatiti (kad sami budu pogođeni!) da ni antropološke posljedice iseljavanja više nisu iste kao nekad. Dok je obiteljska umreženost bila rijetko mjesto u društvu pred čijim je kućnim pragom završavala ekonomska računica, iseljavanje ne samo da nije otežavalo život onih koji su ostali na ognjištu, već ga je u većini slučajeva svojim doznakama činilo podnošljivim. Uvijek se našao netko tko je za nekoga mogao nešto učiniti, a da za to nije morao biti plaćen. Vremena su se, međutim, promijenila, obiteljske strukture su se smanjile, udio nenaplative i karitativne ekonomije biva sve manji, socijalna država je implodirala. Netko mora zarađivati mirovine, a sve je manje radno sposobnih. Dok demografi sve glasnije ukazuju na depopulaciju zemlje, političari uporno izbjegavaju ozbiljno suočavanje s krucijalnim problemom napuštanja Hrvatske sa strane mladih ljudi i javnosti prodaju san o povratku iseljenika.
 
Na hrvatskim je političarima i državnim službenicima da u zemlji omoguće poduzetništvo. „Ekonomska nada je najučinkovitije sredstvo da siromaštvo izgubi tlo pod nogama“ preporučuje Hernando de Soto, peruanski ekonom, kojemu se pripisuje da je dodjelom posjedničkih prava na zemlju andskim seljacima pobijedio maoističku gerilu Svjetleća staza (Sendero Luminoso). Potrebne su reforme. Ne treba puno za reforme: malo fantazije, jaka doza kapitala i snažna vlast koja je u stanju provesti zakone, tvrdi de Soto. Svima treba omogućiti da steknu vlasnička prava, kojima se dobivaju krediti i koji se kao čisti kapital mogu investirati. Time se omogućuje čovjeku da bude poduzetnik. De Sotova priča glasi: U posljednjih 15 godina milijunima smo ljudi isposlovali pristup globaliziranomu pravnom sustavu, time što smo dokumentirano znanje, koje se nalazilo u lokalnim malim i najmanjim regstrima o vlasničkim i posjedovnim pravima, prenijeli u jedinstveni. Posjedovna i vlasnička prava su tvorevine zakona a ne prirode. Privatno vlasništvo nije sveta krava, nego sredstvo da se novcem učinkovito i čestito upravi. Samo vlasništvo nije jamstvo za prosperitet, ali je od svih nesavršenih sredstava daleko najprikladnije kako bi se postiglo da se dobra koriste dugoročno i održivo. Privatnim se vlasništvom bolje upravlja nego što to čini država s državnim. Izazov je kako jedna država može izvesti svoj narod iz nezakonitog stanja u pravne okvire u kojima je svim građanima otvoren pristup posjedovanju i poslovanju.
 
Zašto globalizacija koristi imućnima? Jer su sposobni kanalizirati bitne elemente globalizacije – naime znanje i točnu dokumentaciju o vlasničkim odnosima i posjedovnim pravima s instrumentima provedbe ovih prava. Većini ljudi nedostaje ovo znanje jer njihova prava ili posjedi nisu na nacionalnoj razini registrirana ili ne tako dokumentirana da bi u međunarodnom okružju bila mjerljiva ili usporediva. Ključ održivoga gospodarskog uspjeha se nalazi u izgradnji gospodarskih institucija, nastavlja de Soto. Ustanove čine talente i ideje građana korisnim, ukoliko one nude poticaj, sigurna vlasnička i ugovorna prava, funkcionalno pravosuđe i slobodno nadmetanje, tako da većina pučanstva može sudjelovati u gospodarskom životu. Svugdje se tvrdi da je znanje ključni čimbenik razvoja i da je šteta što ga Hrvatska besplatno izvozi. Zar saborski zastupnici i političari općenito ne smiju posjedovati znanje? Zar je teško izračunati da u maloj Hrvatskoj ne postoji tržište za tisuće sociologa, režisera, kulturologa, ali zato postoji za stotine tisuća poduzetnika.
 
Izjava ministra graditeljstva i prostornoga uređenja Lovre Kuščevića da „danas imamo vrlo nesređeno stanje u katastru i zemljišnim knjigama, što sprječava velike investicije te stvara probleme našim sugrađanima bilo da je riječ o velikim investicijama, nasljeđivanju, kupoprodaji ili nečemu drugome“ daje naslutiti kako je problem uočen. „Sa ZIS-om smo podatke iz zemljišne knjige i iz katastra spojili u jednu bazu“, kaže ministar i nastavlja da „slijede nove izmjere koje će rezultirati novim podatcima o obliku, veličini i namjeni zemljišta te o vlasniku, posjedniku i stvarnim teretima na nekretnini.“ Predviđeni rok za dovršenje svih ovih postupaka je godina 2020. Ponadati se da ovo ne će biti tek jedno više neispunjeno puko obećanje.
 
(Svršetak u sljedećem broju)

 

Tihomir Nuić, (preuzeto iz lista "Politički zatvorenik" br. 270., https://www.hrvati.ch/index.php/kolumne/razmisljanja/1965-tihomir-nuic-majka-hrvatska-i-njezina-djeca)

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1049 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević