Get Adobe Flash player

Mitomanija i povijest

 
 
Sadašnja stvarnost ni na koji način ne može narušiti prošlu. Pa ipak, mitomanija je svuda oko nas. Šire je obrazovani ljudi, šarlatani, političari. Zanimljivo je da se tim istim „antifašizmom“, koji je služio za legitimaciju komunističke države, pokušalo još socijalističku Hrvatsku, koja je bila u čvrstim šapama komunista, 1990-ih doslovce pregaziti i uništiti.
https://www.vaticannews.va/content/dam/vaticannews/multimedia/2019/09/26/2019.09.26-Volker-Reinhardt.jpg/_jcr_content/renditions/cq5dam.thumbnail.cropped.750.422.jpeg
Volker Reinhardt
 
Fašistički antifašizam je otkrio svoje lice. Danas se pokušava istim tim „antifašizmom“ hrvatsku demokratsku državu delegimitirati, demonizirati, denuncirati, denacionalizirati i podvrgnuti dvostrukim mjerilima, premda hrvatska država izrijekom jamči svojim građanima jednaka socijalna i politička prava bez obzira na vjeru, rasu i spol, te slobodu savjesti, pravo govora, vjerskoga opredjeljenja, obrazovanja i kulture, što spada u najviše demokratske standarde današnjice. Zbog čega se onda insinuira da je hrvatska država rehabilitacija NDH, države koja se pojavila u jako nesretno vrijeme i nestala? Samim time što je hrvatska država?
 
Petrificirana historiografija je zapravo „povijesnosuđe“, inačica za pravosuđe, koju njeguju zagovornici jugoslavensko-komunističke demagogije i velikosrpske ideologije. To je tendencija da se komunističkoj historiografiji dade dimenzija definitivne povijesti s „nepobitnim“ činjenicama, čimbenicima i razjašnjenjima. Kakva necivilizacijska začahurenost! Sva daljnja istraživanja povijesnih zgoda i reinterpretiranje izvora završavaju u slavnom „revizionizmu“! Volker Reinhardt, profesor povijesti na Sveučilištu u Fribourgu, osvrće se na ovu „pravosudnu povijest“ s lakom ironijom: „Može li se učiti iz povijesti? Točnije, može li se preciznim proučavanjem prošlosti otkriti stalne crte razvoja koje se mogu generalizirati i prenijeti kao interpretativni obrasci na sadašnjost i prošlost? Ako je tako, povijest je nedvojbeno jedna od najvažnijih znanosti o zemlji, barem jednaka fizici i kemiji, jer se tada mogu ubuduće izbjeći pogrješke prošlosti egzaktnom analizom i spremnošću da se ti rezultati primjenjuju.“
 
Tek deideologizirani pristup povijesti omogućuje različite oblike „suočavanja s prošlošću“ koje uočavamo širom svijeta i već su odavno postali dio demokratske kulture. Pogotovo nakon pada Berlinskoga zida istražuje se „duga sjena prošlosti“ (Aleida Assmann). Prije svega, implozija komunističkoga poretka dovela je do te-meljne preispitivanja diktatura 20. stoljeća, do pojašnjenja hitnih pitanja o krivici i odšteti, do razbijanja mnogih poslijeratnih mitova. Fokusiranje na potisnute, zaboravljene i istrijebljene nedvojbeno je društveno dostignuće: novi pristup povijesti vraća žrtve, diskriminirane i obespravljene natrag u kolektivno pamćenje, daje im glas, traži pomirenje i upozorava na pravednost. Naša saznanja o zločinima počinjenim tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata posljednjih su se desetljeća snažno proširila zahvaljujući upravo razbijanju komunističkih mitova. Jedanput je jedan židovski prijatelj upitao njemačkoga pisca Ernesta Jüngera: „Ne bi li upravo čovjek riječi kao Vi morao tražiti potpuno razjašnjenje počinjenih zločina u vrijeme nacističkoga barbarstva?“ Na to mu je Jünger, kao bivši časnik Wehrmachta, odgovorio: „Potrebna nam je što je moguće kompletnija slika toga da se ni pod kojim uvjetima ne bi ponovilo.“
 
Odan velikosrpskoj nebulozi, Pupovac i njegov krug oko SNV-a i SDSS-a rade na istom poslu kao Šešelj i Vučić u Srbiji. Cilj im je isti, jedina razlika među njima je u metodi kako ostvariti velikosrpski san. Stoljetna srpska prijetnja je internalizirana: Nastane li hrvatska država, ne će moći biti hrvatska, a ako bude hrvatska, ne će biti država. U tu svrhu se ne smije priznati velikosrpska agresija na Hrvatsku niti dati isprika za nju, ne daj Bože zamoliti hrvatski narod za oprost, odati poštovanje hrvatskim žrtvama...
 
Hrvatska je i dalje „nutarnji problem“ Srbije, pa je hrvatska zemlja i sva hrvatska kulturna baština ujedno i srpska ili samo srpska već prema njihovu izboru. Je li ikad itko čuo da je Vučićev potrčko Pupovac prenio poruku Beogradu da srpsko-srbijanska strana ima dovoljno prljavštine u vlastitu dvorištu i da bi trebala počistiti najprije kod sebe i paziti da nepristojno ne olajava susjede? Umjesto da kaže kako je za Hrvate četništvo neprihvatljivo i provokativno, on im ga nameće u Hrvatskoj sa ciničkim podsmijehom da nije zakonom zabranjeno.
 
Hrvatska mora iskorijeniti bizantinizam iz svoga tkiva, ako želi opstati! „U povijesti postoje sličnosti, ali nema analogija – čak i ako povjesničari opetovano tvrde suprotno. Povijest je odlazak u nepoznato. Ne može postojati novo izdanje „fašizma“ – ne samo zato što su se životni uvjeti i horizonti svijesti ljudi temeljito promijenili, već i zato što taj pojam nivelira duboke razlike između diktatura Mussolinija i Hitlera. Ali to nije jamstvo protiv novoga, jednako nehumanoga totalitarizma u novom obličju“, zapisuje profesor Reinhardt.
 
Čini mi se da opominje Hrvate da budu oprezni pred nasrtajem svetosavlja. Bizantinac ne spava. U njemu je previše duboko ukorijenjena volja za patronizacijom drugih i preodgojem, tobože za njihovu dobrobit. On štiti svoje sunarodnjake od ponovnih pojava katastrofa iz prošlosti, koju su uglavnom oni sami prouzročili sa sličnim opominjačima, i pokazuje im put do bolje budućnosti! Ovo je životna laž političkoga zanata koji jedino koristi destabilizaciji zemlje, omrazi njezina naroda i ujedno implicitni zahtjev za trajnom grižnjom savjesti. Pri tom se namjerno zaboravlja da se Hrvati trebaju kajati za ono što je zaista bilo, a nije valjalo, a ne za ono što se uopće nije dogodilo!
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.

SOCIOLOŠKE PRETPOSTAVKE I BIOLOŠKE ČINJENICE

 
 
Poljski sociolog Z. Krawczyk osamdesetih je godina pojavi i pojavama u sportu postavio upite na koje su, u međuvremenu, dati brojni i različiti odgovori kao konstatacije. Rješenja pojavama koje prkose moralu ili su dio pragme koja deklinira od očekivanih ciljeva koje je društvo postavilo u nekoj zemlji ili u nekoj sredini od tjelovježbe i sporta još nisu pronađena. O tjelovježbi se više i ne govori. Prepuštena nastavi u odgojno obrazovnim procesima škola ostala je u sjeni Športa ili na niskoj razini tjelesnih zahtjeva. Šport je doslovce marginalizirao tjelovježbu kao pojam „tjelesne pismenosti“ od koje je valjalo očekivati podizanje tjelesnih sposobnosti stanovništva. Šport je postao suvremeni fenomen i golemi socijalni agregat. Upit: zašto je sport postao utjecajan u nekim zemljama svijeta ima odgovore s uzročnim i posljedičnim značenjem utemeljenim na ekonomskim činjenicama i na psihologiji koja te činjenice generira. Na jednoj strani, onog razvijenog, svijeta šport je izraz i njegovo tumačenje s kompleksima superiornosti, a na drugoj će strani dominirati odgovori s kompleksima inferiornosti svijeta ili zemalja u svijetu gdje je šport jedina mogućnost dolaska u kontakt s razvijenim svijetom.
https://novakdjokovicfoundation.org/wp-content/uploads/2015/04/kid-girl-doing-fitness-exercises.jpg
Dio pitanja citiranog autora postavljamo u cjelini, a dio smo prilagodili ovako:
- Ima li šport veze s drugim oblicima kulture?
- Ima li šport  u svakom društvu istovjetni socijalni, psihološki, emocionalni ili neki drugi značaj?
- Je li šport od pamtivijeka bio izraz slobodnog vremena, neovisno o karakteru društva čiji ga članovi imaju?
- Ima li amaterizam suvremenog svijeta svoje mjesto u kreiranju vrhunskih rezultata koji svuda traže profesionalni pristup ostvarenjima?
- Je li identifikacija publike sa sportskom momčadi istodobno identifikacija s društvom?
- Spaja li šport uistinu narode (rase ili vjere), odnosno, kad ih spaja ili zbog čega ih ponekad razdvaja?
- Donosi li šport "ne privilegiranim skupinama" osjećaj pripadnosti ili iluziju privilegiranosti?
- U kojoj mjeri industrija športske proizvodnje diktira čovjeku da u športu egzistira kao homo metrum?
- Je li birokratiziranje športa neizbježna pojava ili je posljedica njegove proračunske ovisnosti?
- Stvara li šport stvaralačke osobe koje športske ambicije prenose u životne izazove?
- Jesu li ili u kojoj su mjeri sportaši socijalni teret nakon neuspješne športske karijere?
 
Postavljena pitanja bi se mogla razvlačiti i skupljati poput praćke, a odgovori bi uvijek bili dio spekulacija prihvatljivih za javnost u ovisnosti onog što netko želi zastupati ili biti na strani javnosti ili protiv nje. Braniti nešto ili nekoga ili napadati nešto ili nekoga ima češće svoje uzročno posljedične veze s gospodarskim aspektima ili osobnim interesima, a sasvim malo ili rijetko kad s činjenicama.
Biološke činjenice, za razliku od socijalnih, u izvjesnom smislu smanjuju prostor proizvoljnim interpretacijama tako da socijalne pojave situiraju više prema mogućem, a manje prema željenom.
Žofr Dimazdije tvrdi da je poremećena ravnoteža između bioloških i psiho bioloških znanosti, kao i brojnih antropoloških studija. To je vrlo vjerojatno zbog toga što je puno teže doći do razumijevanja bioloških činjenica, a posve je jednostavno prepoznavati i interpretirati posljedice psihosocijalnih nastojanja.
Usuglasiti teorije s biološkim činjenicama je proces s kojim bi se mnogi znanstveni, a da na kažemo koliko i stručni, autoriteti morali odreći znanja s kojim su javno djelovali, čak i u biološkim spoznajama. Sljedbenici Darwinovih pretpostavki o nastanku vrsta morali bi se u mnogo čemu korigirati.
Spoznajni dometi molekularne biologije udvostručuju se i, samim tim, bacaju novo svjetlo s kojim se stvari i pojave uz prepoznavanje mogu i razlikovati.
Kad bismo pouzdano znali što je sportaš kao biološka činjenica, onda bi i socijalno usmjerenje bilo na tragu njegova razvoja za potrebe društva ili zajednice kojoj pripada. Ponašanje pojedinca nije samo posljedica čovjekove naravi, već i uvjeta u kojima je narav njegovana. Zbog toga se, po mišljenju Mekintoša, neprimjereno ponašanje popularnog sportaša prenosi na cijelo društvo kojemu bi sportaš morao biti uzor. Riječ je o tomu da neprimjereno ponašanje sve više postaje predmet okoline koja djeluje na sport i športaše reduciranjem ili apsolutnim podcjenjivanjem odgojnih utjecaja koji izostaju kao predmet društvene pozornosti, a samim tim, i vrijednosti.
Poticanje ne privilegiranih skupina idolatrijom poziv je na destrukciju umjesto na aktivnost. To je, međutim, socijalna činjenica s kojom je biološka priroda popularnog sportaša manipulirana. Riječ je o tomu da je sportaš postao popularan jer biološka priroda daje prednost koju socijalno očekivanje pretvara u izazov za mase sa svim zahtjevima komercijalizacije koja nije nikad, niti će ikad, voditi računa o biološkim vrijednostima čovjeka i stvarnim vrijednostima prirode kojoj čovjek pripada, ali o kojoj nije više ovisan za opstanak već za život u izobilju.
 
Najučinkovitija zaštita od negativnih ili bilo kakvih štetnih utjecaja je odgoj. Sve što čovjek odbije platiti za dobar odgoj učitelju, nastavniku ili treneru, platit će neodgojena osoba policajcu ili posredstvom suda.
Danas je možda još nedovoljno jasno, da je svaka civilizacija uvijek bila zaokružena ili ograničena dometima svojih kultura: odijevanja, prehrane, uzgajanja i odgajanja, znanosti, tjelovježbe, sporta i prosvjete u cjelini. Posljedica je toga da svako razdoblje ima svoju klasiku, ortodoksiju i suvremenost koja svemu tomu prkosi, a civilizacije izrasle na različitim kulturama se baš zbog toga jednako sudaraju, ne razumiju dobro ili, u najgorem slučaju, ratuju.
Na ovako postavljena pitanja nisu potrebni odgovori niti je moguće do pravih odgovora "zalediti" činjenice; one djeluju onako kako se tumače. Rješenja za nastale nesporazume ili za narasle proturječnosti su proces koji traje približno radnom čovjekovom vijeku.
Slijedom onog što se danas događa malo je vjerojatno da su tjelovježba i sport bili u suglasju s duhovnim i religijskim zasadama vremena na kojem su nastale prastare ili stare civilizacije poput Grčke i Rima, inače označenim kao klasika.
 
(Nastavak slijedi)
 

Željko Mataja

Srbi su kolonizirali, deportirali, trijebili kao pravi ‘Herren-Volk’, kako ih obilježi pokojni Johann Georg Reißmüller

 
 
Nakon nastanka suvremene hrvatske države, dva se naroda i dvije kulture potpuno razdvajaju. Srbi su inzistirali na jugoslavenstvu, dok je dobar dio Hrvata bio skeptičan prema tom zagrljaju. Ni patetično „bratstvo i jedinstvo“ Hrvatima nije posebno mirisalo, jer su znali da se prijatelja može birati, a brata ne. Srbi su težili za vojskom i policijom, što su Hrvati uglavnom izbjegavali, jer se nisu zanosili idejom da mogu osvajati i pokoravati tuđe teritorije. Za razliku od Srba, Hrvati ne žele upadati u susjedne zemlje, izgrađivati imperij, preodgajati i podčinjavati druge narode, pljačkati tuđa materijalna dobra i slično.
https://serbianfbreporter.files.wordpress.com/2012/06/svabe-istorija-se-ponavlja.jpg
Dok se Hrvati mogu bez problema pomiriti s postojanjem srpske države, Srbima je, pa i dijelu toga naroda koji živi u Hrvatskoj, hrvatska država trn u oku. Sve su svoje intelektualne i duhovne snage uperili protiv hrvatske države u kojoj jednim dijelom i žive. Hrvati bi prosvjedovali kad bi njihova vojska pošla na srpski teritorij, srpske agresorske snage su ispraćene pljeskom Srbijanaca kad su krenule na hrvatsku zemlju u „obranu srpske zemlje od ustaša“. Nakon toga je sintagma „bratski narod“ postala najgorom uvrjedom. Srbi su kolonizirali, deportirali, trijebili kao pravi „Herren-Volk“, kako ih obilježi pokojni Johann Georg Reißmüller.
 
Tek za ilustraciju navodim nekoliko novijih tekstova iz švicarskoga tiska o patološkoj opterećenosti Srba i njihovih prijatelja hrvatskom državom i, vjerojatno, o općesrpskome planu da ju se što prije likvidira. “Znanstveni“ radovi iz časopisa i knjiga sliče jedan drugome kao jaje jajetu i čisti su plagijati, pa se na njih nema potrebe ni osvrtati. Budući da jedva postoji pokoji izvorni strani znanstvenik, sa znanjem jezika, koji bi se svojom akademskim autoritetom upustio u istraživački rad, na fakultetima su prepisivanja uglavnom svakodnevna pojava.
 
Podrijetlom bosanski Srbin, koji je odrastao i živi u Berlinu, piše njemački, Krsto Lazarević, iz samo njemu poznatih razloga osvrće se na hrvatski pohod žrtvama u Bleiburgu, a da se nikad nije osvrnuo na rehabilitaciju fašističkih četnika u Srbiji. „Oko 10.000 ljudi je došlo kako bi komemoriralo Hitlerove saveznike ustaše. Promatrači govore o ‘najvećem fašističkom derneku u Europi’. To se financira novcem hrvatskih poreznih obveznika, a ovdje su prisutni i visoki hrvatski političari.“ (Wochenzeitung /WOZ/, 17. 5. 2018.). Ovo ruganje žrtvama komunističkoga terora podsjeća dobrano na odnos njegovih sunarodnjaka prema žrtvama etničkog čišćenja i genocida iz devedesetih godina.
 
Uredništvo sam upozorio da je veoma čudno da se mlad čovjek druge generacije, školovan u Njemačkoj, bez ikakve povezanosti s Hrvatskom, bavi Hrvatskom na boljševički način, nakon što sam pročitao slijedeće rečenice: „Mnogi Hrvati su čeznuli za novim nacionalnim identitetom, za vlastitom nacionalnom poviješću. Neki su pronašli ono što su tražili u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Stotine tisuća Židova, Srba, Roma i članova oporbe ubijeno je pod režimom četiri godine. Manje od pedeset godina kasnije, u ratu devedesetih u Hrvatskoj, formirale su se milicije koje su pozitivno gledale na ustaše, čije su uniforme kopirale i čiji su pozdrav ‘Za dom spremni’ koristile. Branitelji domovine stilizirani su u heroje, čije je fašističke simbole hrvatsko društvo široko prihvatilo. Na primjer, u Hrvatskoj se čini da je nešto normalno i uobičajeno, što bi se u ostalim dijelovima Europe smatralo radikalnom desnicom.“ (Wochenzeitung/WOZ, 17. 1. 2019.)
 
Bori Ćosiću (Rovinj, Berlin) posebno je zapeo u grlu uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije u Rusiji 2018. Uspjeh na svjetskom prvenstvu Hrvatsku je bacio u nacionalnu opijenost, u kojoj su popustili politički osigurači, kaže se u podnaslovu. Nakon što je Marka Perkovića Thompsona zbog nastupa na proslavi nazvao „čistim fašistom“, proglasio je i cijelu državu takvom: „Lutanja nacionalizma događaju se danas pod krinkom nogometne euforije nakon utakmice. Jer ‘Lijepa naša’, u koju su se patrioti vratili sa svojim viceprvacima, ista je republika u kojoj sadašnja vlast mirne savjesti tolerira fašističke natpise, njihove nostalgične ploče i ulične štandove s ustaškim suvenirima kao i njihovo sve agresivnije preuzimanje mnogih točaka društvenog života. A nitko ne miče prstom.“ (NZZ, 26. 7. 2018.) Od pustoga straha u Rovinju, gdje u miru provodi pola godine, ova srpska „moralna veličina“ nema vremena osvrnuti se na svoje dvorište, bila je primjedba koju sam uputio uredništvu NZZ-a.
 
Prosrpski orijentirani novinar NZZ-a Andreas Ernst piše o Stepincu: „Stepinac je bio ideološka potpora fašističkom režimu, na čijoj je strani istupao. Kao gorljivi antikomunist, ustaški je dolazak držao Božjim darom.“ (NZZ, 30. 7. 2016.) Pod naslovom „Spomenik holokaustu koji skriva istinu“ nalazimo sljedeće rečenice: „Godine 1942. ministar unutarnjih poslova neovisne države Hrvatske proglasio je židovsko pitanje riješenim.“ (...) Ognjen Kraus godinama optužuje vlasti, da ništa ne poduzimaju protiv revizionista koji veličaju bivši režim i negiraju ubojstva manjina. (NZZ, 15. 6. 2019.) (Moj odgovor ne samo da nije htio objaviti, nego mi je blokirao komunikaciju s NZZ-om!) U članku o Stepincu, Ernst navodi sljedeće brojeve žrtava: 320.000 Srba, 32.000 Ži-dova, 25.000 Roma. U potonjem članku su navedene sljedeće brojke: 30.000 Židova, 25.000 Roma i 250.000 tisuća Srba.
Kosovsko-albansko dijete, koje je odraslo u Švicarskoj i postalo novinar, Enver Robelli, također je podleglo srpskoj propagandi. „U Hrvatskoj se širitelji mržnje ne progone. U zemlji EU učestali su napadi na pripadnike srpske manjine. Vladajući političari trivializiraju nasilje, nacionalisti i crkva tjeraju povijesni revizionizam. Bruxelles šuti.“ (Tages-Anzeiger, 5. 9. 2019.) Blagim jezikom i primjerom sam i njega i uredništvo upozorio da nasjedaju protuhrvatskoj propagandi.
 
Ksenija Cvetković-Sander i Martin Sander žive, prema NZZ-u, u Puli, gradu koji se također nalazi u Hrvatskoj, pa je, prema tome kontaminiran, ustaštvom. Bilo bi zanimljivo upitati ih, treba li im posebna zaštita, eventualno iz Srbije, nakon ovoga članka. Pod naslovom „Dulja nego Schindlerova lista“ prikazali su film „Dnevnik Diane Budisavljević“ koji se, nakon nagrade publike u Puli, prikazuje u kinima. Diana nije radila konspirativno poput Schindlera, pišu autori, jer je ustaški službenik Kamilo Bresler bez ikakva sustezanja podupro akciju. Spasila je, prema njima, do 10.000 srpske djece iz koncentracijskih logora fašističkoga ustaškoga režima. Komunističkom režimu, tvrde autori, Diana nije odgovarala zbog svoga građanskoga podrijetla. „No, čak i u da-našnjoj EU-Hrvatskoj ljudi se teško snalaze u svezi s njezinom baštinom, ali iz sasvim drugih razloga: Svatko tko govori o Diani Budisavljević mora se suočiti s činjenicom da je ustaški režim nevinu djecu izgladnjivao i, uopće, počinio zlodjela svih vrsta. Međutim, hrvatska Vlada uvijek iznova uzimlje taj neljudski režim u zaštitu. Vladinom revizionističkom politikom o povijesti ustaše su ‘u modi’ a ljudi ostaju ‘zarobljeni’ u sukobu iz vremena Drugoga svjetskog rata“. (NZZ, 3. 10. 2019.). Nigdje spomena da je film (su)financirala ta ista Vlada koja „štiti ustaše“?!
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.

Anketa

A. Plenković i T. Medved dodvoravaju se Srbima. Je li to izdaja?

Četvrtak, 13/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1558 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević