Get Adobe Flash player

Marija Dubravac: Zaboravljenim junacima Gvozdanskoga

 
 
Ante Tresić Pavičić, nadahnut djelima fra Andrije Kačića Miošića napisao je ep o “najviteškijem i najnevjerojatnijem djelu u povijesti čovječanstva”. Tri godine (od 1937. do 1940. ) pisao je najveći hrvatski ep “Gvozdansko” sastavljen od 21 406 rimovanih deseteraca u 24 pjevanja kako bi probudio hrvatski narodni ponos. Ipak, ep je objavljen tek šest desetljeća kasnije, 2000. godine. U epu se opširno govori o tragediji branitelja Gvozdanskog, a kroz usta glavnog zapovjednika Damjana Doktorovića ispripovijedana je hrvatska povijest.
http://ss-itrnskog-hrvatskakostajnica.skole.hr/upload/ss-itrnskog-hrvatskakostajnica/images/newsimg/999/Image/Gvozdansko.jpg
Danas hrvatska pjesnikinja s australskom adresom, Maria Dubravac, ovako je opjevala Gvozdansko iz njezine zbirke pjesama DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE:
 
ZABORAVLJENIM JUNACIMA GVOZDANSKOGA
 
Na pol’ puta Gline – Dvora, na obronku Zrinske gore
Snuždila se kula stara, zidovi joj priču zbore.
Razvalina eno strši, grmlje hladan kamen grli,
Spomen mio davnih dana još vjekovi nisu strli.
 
Od stoljeća trinaestog Šubić – Zrinskih znak ju krasi:
‘‘Za Dom spremni! Za Krst časni!” zidinom se i sad glasi.
Sinko dragi, de zastani, prigni uho k zidu kule,
E da ne bi riječi ‘bake’ sve pomalo utihnule.
Pohrani ih u dno srca, zaborav da otme, ne daj,
Kao biser dragocjeni, unucima na dar predaj.
Pokoljenja neka znadu o Gvozdanskom priču davnu,
Neka pjesmom veličaju pradjedova povijest slavnu.
 
Zbori kula: ‘‘Djeco mila, lozo moja plemenita,
Nekada sam gorda bila, gradila me Zrinskih svita.
Rod iskrenih poštenjaka – hrašće koje grom ne ruši,
Jerbo temelj križa stoji u kršćanskog sina duši.
Zrinsko stablo, zdravo sjeme, iz kog niče dična klica:
Pavle, Juraj, Mirko, Niko, Katarina i Jelica...
I  još mnogi iz te kuće ostaviše divne spome.
Zrinski bili pravednici u narodu hrvatskome.
Poštivali siromahe, putnicima konak dali,
Kralju vjerni, ginut spremni, Svetog pisma nauk znali.
Blagoslov je bujo, cvao, knezovima Gvozdanskoga,
Bog stostruku plaću dao sincim’ djeda čestitoga.
 
Srebrn’ novac tu se kov’o, denar, groši i taliri,
Stapali se u olovo Zrinskih lica, suveniri.
A jer Hrvat blaga im’o, zavidio Turčin kleti;
Or’o suri, grabežljivi, hrvatskome kraju leti.
Nek’ se ptići njeg’vi gnijezde tamo gdje im mjesto nije,
Nek’ osmanski polumjesec vijori sred Kroacije.
Gledaj turskog Malkoč-bega: s vojskom ode pa se vraća!
Ne da Hrvat Gvozdanskoga dok su složna mila braća.
Turčin bjesni, plane kuje, prokletstvo ga vražje žari.
Gvozdansko će šaptom pasti vojska moćna kad udari.
Ej Hrvati, ej kauri – zalud hrabrost od predaka,
Sokolović Ferhat-paše gušit će vas snažna šaka.
 
Od Malkoča on je jači, na srcu mu guja spava,
Zgazit će vam stijeg, raspelo, prahom bit će roda slava.
Ferhat prijeti, vojsku sprema, u tri ljeta dvaput bio,
Pod zidinam’ Gvozdanskoga dvije bitke izgubio.
Zalud guja otrov štrca, zalud kipi gnjev ratnika,
Ferhat-paša mržnjom grca, izmakla mu lovorika.
Obećaje Muhamedu: treći put će imat sreće.
Gvozdansko će osvojit' il’ Ferhata biti ne će.
 
Jesen zlatom odjenula Zrinsku goru i Pounje,
Seljak njivom plod ubir'o, zriju, mire, žute dunje.
Vrijedni ljudi, mirotvorci, znojem lica krušac stekli,
K'o pobožni njeg’vi predci Bogu dobrom hvala rekli.
Platno šiva djeva mlada, o svatima momak sanja,
U frulicu pastir svira, jekom glasnom dol odzvanja.
Ljubav, radost, smijeh il’ tugu, u pjesme je čovjek svio,
Blagoćudni svijet Hrvata u svom domu sretan bio.
Al’ pomuti radost tihu vojska ljutog Ferhat-paše.
Obećao turadiji: ‘‘Gvozdansko će biti naše!
Alaha mi, pobijedit ću, il’ me živog biti ne će.’’
Nekrst vrišti, konjic njišti - u boj ljuti Turčin kreće.
 
Ajme, Bože, pravdo, gdje si, čemu kazna skromnom stvoru?
Hoće l’ ikad biti kraja ratovanju i pomoru?
Zar aždaja, neman grozna, krv nevinih mora piti,
Nije l’ čovjek zavrijedio kraj ognjišta svojeg sniti?
Tko li satka kob Hrvatu, čija li ga kletva prati?
Od kolijevke do pokrova zar će vječno ratovati?
Zar poklonit' zemlju dragu da ju Turčin gazi, pljuje?
Ne! Ne da ju turskom vragu, ako gine, grob mu tu je…
Reci, srce, može l’ ikad pobijediti slaba šaka?
Gdje turbana deset tisuć’ zaman srce od predaka!
‘‘Može, može!’’ srce kliče, ‘‘Dokle ćutim ljubav jaku,
Div Golijat ne će ubit čelik-volju u junaku.“
 
Ej, Ferhate, ej „džudijo“, zaboravljaš Hrvat tko je:
Na Sigetu Zrinski mrio, al’ ne zgazi riječi svoje.’’
Razliježe se bojna truba, zemlja drhti, nebo ječi,
Tristo ljudi blage ćudi usred kule stare kleči.
Pa k'o njihov Šubić - Zrinski obećaše vjernost rodu.
Grla kliču: ‘‘U boj, braćo, za Gvozdansko! Za slobodu!’’
Branič-kula riječi čula i k'o mati upamtila
Kad šačica domoljuba protiv sile bitku bila.
Čuj, top trešti, vatra blješti, Ferhat-paša ne sustaje;
Junacim’ na branič-kuli med'ne riječi obećaje:
„Predajte mi grada ključe, vrata širom otvorite.
Pustit ću vas žive, zdrave, haj’te kuda poželite.“
 
Ne da junak grada ključe, k'o od raja Božjeg da su,
Za prag živo srce tuče, još se nada željnom spasu.
U pomoć će braća doći, rastjerati lešinare,
Badnji dan će proslaviti u zidini kule stare.
Slava Bogu na visini – rođen je Kralj, Isus mali!
U Gvozdanskom hrabri sinci  ‘‘U se vrime’’ zapjevali.
Bez ručka i rujnog vina, bez božićne svijeće plama,
Branila se Domovina - mačem, krvlju i žrtvama.
Tristo smjernih mučenika, glad ih strašna draži, mori,
Ispila im slabo tijelo, zadnja vatra eno gori.
Nema hrane, nema vode, ni streljiva, ni ogrijeva,
Al’ poslušaj, srce divno, žedno, gladno, Kristu pjeva.
 
Još vjeruje – pomoć stiže, za pobjedu kasno nije,
Odmaglit će silna vojska Ferhatove turadije.
Ratnik čeka, nada blijedi, mrvu kruha žele usta.
Srce klonu. Pobjeda mu bila samo čežnja pusta.
Gasnu zadnje vatre plamen, tek pokoja žera gori,
Drvo puca, škripi kamen, proplakaše stari dvori.
S visoka ih patnik gleda, još ga bodri zavjet sveti:
U ruke se vragu ne da, ko junak će rađe mrijeti.
On je Hrvat, tvrda stijena, čiste su mu ruke, lice.
Ne podnosi nik’vi jaram ni izdajstvo kukavice.
Makar bio ledom čitav, ne će milost turske vlasti.
Nek’ je kostur, slab i mlitav, pred zlotvorom zar će pasti?
Ali tu nije kraj povijesnog značenja Gvozdanskog i susjednog mu Zrina!
http://selo.hr/heroji-gvozdanskog/
 
(Nastavak slijedi)
 

Lili Benčik

Mjesto se nalazi na cesti koja vodi od Gline do Dvora na Uni

 
 
U XVI. stoljeću pohoda Osmanlijske države na Europu, u neprekidnom nadiranju prema zapadu Hrvatsko kraljevstvo bilo im je nepremostiva prepreka. Hrvatski " ostaci ostataka nekada slavnog hrvatskog kraljevstva" ipak su zahvaljujući neviđenom  junaštvu mnogih njenih sinova spašeni od silovitih nadiranja dobro organiziranih, osposobljenih, opskrbljenih  i brojnijih Osmanlija. Najpoznatiji su junaci koji su ostali u povijesnom sjećanju hrvatskog naroda, iz tih vremena, branitelji Sigeta, svi izginuli herojskom smrću, predvođeni Nikolom Šubić Zrinski 1566. godine. Manje je poznato da je  slična sudbina zahvatila još jednu utvrdu, utvrdu Gvozdansko!
https://www.hkv.hr/images/stories/Slike05/GVOZDAN_KASTEL/2_Castle_Gvozdansko_Croatia.jpg
Gvozdansko se nalazi na Banovini, na cesti koja vodi od Gline do Dvora na Uni, odakle se desno skreće za Bosanski Novi. Poviše sela na strmom brijegu još i danas strše ruševine gradine Gvozdansko, koja je prema jednom spisu iz 1488. pripadala plemićkoj obitelji Zrinski. Tu su se nalazili bogati rudnici željeza, a Zrinski su ovdje imali i vlastitu kovnicu novca. Poznati su novci Nikole Šubića Zrinskog, koji su kovani u Gvozdanskom. U tvrđavi je uvijek bila jaka vojnička posada jer je u to doba Gvozdansko bila jedna od važnih utvrda kao dio hrvatskog obrambenog sustava kojemu je i sam papa podario naslov predziđe kršćanstva – Antemurale Christianitatis.
 
U svjetskoj povijesti ratovanja poznate su opsade židovske utvrde Masade, portugalskog Alkazara i teksaškog Alama, gdje su svi branitelji izginuli, pokazujući time najveću hrabrost, svjesnog žrtvovanja za domovinu i junačkog otpora agresoru do posljednjeg čovjeka. No junaštvo i žrtva posade utvrde Gvozdansko, malo je poznato u povijesnom sjećanju hrvatskog  naroda, kada su se smrzli ili poginuli svi branitelji  u noći sa 12. na 13. siječnja 1578. godine. Nakon tromjesečnog opsjedanja i borbi utvrda je pala u turske ruke jer su se posljednji njegovi branitelji, koji već prije nisu poginuli, jednostavno smrzli od hladnoće i gladi, ali nisu napustili svoje položaje. Prizor je bio toliko potresan i strašan da je sam zapovjednik turske vojske Ferhat-beg,  zadivljen tim junaštvom posade, koja je radije umrla nego se predala, zapovijedio da se pronađe katolički svećenik i da ih se pokopa po kršćanskom obredu i da se ni jednom od poginulih i smrznutih branitelja ne smije ništa uzeti, odnosno da ih se ne smije opljačkati.
 
Sama opsada Gvozdanskog počela je 3. listopada 1577., a zapovijedao joj je Ferhad-beg. Nakon što je blokirao sve smjerove kojima je mogla stići pomoć opkoljenom Gvozdanskom , Ferhad-beg je krenuo postupno osvajati okolna uporišta. Prvi je pao Zrin 20. listopada iste godine, a zahvaljujući topništvu potom je osvojio i ostale još neosvojene hrvatske utvrde: Kladušu, Pećigrad, Podzvizd, Ostrožac i Drežnik. Tek tada se okrenuo i vratio prema Gvozdanskom kojeg je branila posada od oko tri stotine branitelja, najvećim dijelom rudara iz podgrađa Jame, te nešto haramija, stalnih tvrđavskih stražara i kranjskih puškara. Obranom su zapovijedala čak četiri hrabra kapetana: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić, nasuprot 10 tisuća turskih vojnika, opskrbljenih topovima, hranom i vodom.
 
Topničkom vatrom znatno prorijeđena posada, već potpuno izgladnjela i dalje je odbijala turske ultimatume, a postupno je jednog po jednog pojela i pse-čuvare. Kada je 9. siječnja 1578. posada ostala sasvim bez hrane, jer su Turci strijelama ubacili otrovano meso i njime otrovali posljednja dva psa,  Ferhad-beg je posljednji put pozvao posadu na predaju. Kao i ranije i ova je ponuda odbijena. Sve juriše posada Gvozdanskog izmučena glađu i hladnoćom odbila je očajničkim i nadljudskim naporima. Nakon tri dana žestokih borbi na životu je ostalo još samo tridesetak branitelja, koji su bili praktički bez streljiva.
Kada su 13. siječnja 1578. godine, Turci bez ikakva otpora provalili vrata tvrđave bili su zatečeni strašnim prizorom. U gradu punom ruševina našli su samo mrtva tijela. Svi branitelji ležali su na svojim položajima smrznuti i mrtvi, a u gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni strjeljiva, ni ogrjeva. http://selo.hr/heroji-gvozdanskog/
 
(Nastavak slijedi)
 

Lili Benčik

Trocki 1936.: Ciliga odstupio od svojih ultralijevih stajališta

 
 
Ciliga se, izašavši iz ruskoga kaznenoga sustava, u kojemu su svi disidenti jednako patili pod bičem boljševičke tajne policije, nije mogao više držati trockističkoga zahtjeva za jedinstvenom revolucionarnom nepogrešivošću. Za njega nije stajala nikakva prepreka između lijeve oporbe i kritike što su je predložili menjševici, pa je ubrzo nakon svojega članka objavljenoga u Bjulleten' Oppozicii isto tako poslao članak menjševičkome glasilu u egzilu, Socialističeskij vestnik. S toga je razloga njegov odnos spram trockista bio brzo osuđen na propast. Razvoj Trockijevih stavova prema Ciligi otkrivamo u dva niza pisama koja su prevedena i objavliena na engleskome. Jedan niz od sedam pisama započinje 16. prosinca 1935., kad je Trocki pisao jednom od svojih suradnika, Čehu Janu Frankeli, s kojim je Ciliga uspostavio kontakt. Trocki je izrazio interes za Ciligu, ali je napomenuo da se njemu kao i svakome tko je u to doba pobjegao iz Rusije, moraju postaviti određena pitanja: "Kako je taj čovjek izašao iz zemlje? Tko mu je pomogao pobjeći? S kim je ovdje u kontaktu? Što misli kad kaže da namjerava osloboditi svoje drugove 'svim nužnim sredstvima,?,,
https://www.radnicki.org/wp-content/uploads/2017/11/23432281_2180112055549532_1082920292_o-816x588.jpg
Kasniji komentar, sa svojim nagovještajem strasti za Južne Slavene, nosi autentični žig Cilige, čiji su instinkti uvijek bili usmjereni prema smionoj akciji. Trocki se ubrzo uvjerio u Ciliginu bona fides te je željno čekao da ga uključi u šira nastojanja oko pomoći revolucionarnim političkim zatvorenicima u Rusiji. Sa znatnom pronicljivošću, Trocki je napomenuo u jednome pismu u tom trenutku da "je najveća sramota našega vremena da radničke organizacije šute o zločinima staljinističke birokracije. To je samo druga strana težnje da se kapitulira pred fašizmom." U pismu od 2. siječnja 1936., upućenom samome Ciligi, Trocki profinjuje i ističe jedan od svojih najznačajnijih komentara: "Staljinizam je sifilis međunarodnoga radničkog pokreta". On zaneseno zastupa svjetsku kampanju solidarnosti s ruskim zatvorenicima. Ipak, gotovo u istom času, pojavljuju se razlike. Tako 24. siječnja Trocki ponovno piše Janu Frankelu, žaleći se da je "drug Ciliga protumačio moje posljednje pismo kao da, takoreći, "ja dajem njemu pravo" da nažalost više se ne tiska. Mnoga djela Rose Luxemburg i Trockoga naveliko se tiskaju, dok se djela socijaldemokrata, poput Martova i Hilferdinga, veoma rijetko tiskaju... individualno pregovara s menjševicima i lijevom SR strankom (članovi populističke socijalističko-revolucionarne partije koju su boljševici nemilosrdno ukinuli, op. aut.) ... te je besmisleno da se Ciliga povezuje s menjševicima samo stoga što oni imaju nekoliko tuceta drugova u egzilu u SSSR-u."
 
Premda su Trocki i njegov Bjulleten' nastavili prepoznavati važnost Ciliginih izvješća o zatvorenicima u RUSi~,časopis je obustavio izdavanje njegovih djela nakon broja 49 (travanj 1936.). Trocki je opet raspravljao o Ciligi ubrzo nakon toga u nizu pisama rusko-belgijskome novelistu, memoaristu i dugogodišnjem antistaljinistu, Victoru Sergeu. Poput Cilige, Serge je napustio Rusiju nakon što je bio interno protjeran zbog svoje uključenosti u trockističku oporbu. Serge je stigao u Belgiju u travnju 1936. i srdačno je primljen u trockističkome krugu u EUrop~ ali je isto tako brzo došao do različitih shvaćanja od "staroga" na čelu pokreta. U pismu Sergeju od 29. travnja 1936., većinom posvećenom napadaju na menjševike i druge "nerevolucionarne" lijeve kritičare Staljina, Trocki komentira da je "Ciliga odstupio od svojih ultralijevih stajališta te je također iskočio na kolosijek prijateljstva s menjševicima. Njegovo razmišljanje ide približno ovako: SSSR nije radnička država, već bonapartistička država kapitalističkoga tipa; demokracija bi bila korak naprijed za SSSR; menjševici će potpomoći demokraciju; stoga su oni naši saveznici. Nema koristi pokušati naći smisao ovome ..." Pet tjedana kasnije, 3. lipnja 1936., Trocki piše Sergeu: "Teško je zamisliti gluplje djelo od toga da su menjševici objavili Ciligin članak ... odmah nakon njegovih pisama, odlučio sam - (Ciliga) nije ništa drugo do menjševik usijane glave."
 
Dva dana kasnije, on se vratio toj temi, zapisavši u podbilješci "Ciliga kaže: ako se možeš udružiti s (francuskim socijalistom Lavom) Blumom protiv fašista, zašto ne bi isto mogao učiniti s (Fjodorom) Danom protiv staljinističke 'reakcije'?" Takvo je stajalište bilo posve neprihvatljivo za Trockoga, koji je kao arhitekt boljševičkoga prevrata 1917. i utemeljitelj Crvene armije nastavio, čak i ljeta 1936., izjavljivati da bi u izboru između menjševika i staljinista "on očito morao odabrati staljiniste". Ti komentari signaliziraju da je Trocki prestao gledati na Ciligu kao na političkoga saveznika te je sada gledao na njega kao na kakvog oponenta, ako čak ne i izravnog neprijatelja.
 
(Svršetak)
 

Stephen Schwarz, San Francisco

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Četvrtak, 22/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1366 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević