Get Adobe Flash player

Je li moguće naučiti voljeti svoju domovinu?

 
 
Je li moguće voljeti svoju domovinu, odgovor je u samom pitanju, jer ako državu u kojoj živiš smatraš svojom domovinom time si dokazao da ju voliš. Takvo pitanje samo po sebi je neumjesno, mogli bi reći i glupo za svakog državljana neke od demokratskih civiliziranih europskih država. Svi oni, državu u kojoj žive, smatraju svojom domovinom, a time dokazuju da su nacionalno osviješteni i u svakoj prilici stavljaju se u zaštitu nacionalnih interesa svoje domovine. Međutim, za Hrvatsku to pravilo ne vrijedi, što potvrđuju bezbrojne činjenice. Naime, kako u Hrvatskoj borave i oni koji Hrvatsku smatraju slučajnom državom, pa ju kao takvu i ne vole, ali ju zato razdiru gdje god mogu i kako mogu. Njihova je domovina bila i ostala Titina i Rankovićeva Jugoslavija.
http://www.jutarnji.hr/multimedia/archive/00465/tito-slovenija-sca_465952S1.jpg
Je li se to stanje može povezati sa dugogodišnjim življenjem u komunističkom režimu? Na to pitanje odgovor je dosta složen, jer se Hrvatska i po tom pitanju razlikuje od drugih država iz bivšega komunističkog režima. Naime, sve države u Europi, koje su bile pod jarmom Staljina i SSSR-a, nakon rušenja Berlinskog zida, oslobodile su se komunističkog jarma i krenuli u obnovu kulture i gospodarskog razvoja svoje domovine, a u sklopu tog programa proveli su i potrebnu lustraciju komunističkih recidiva. Sve te države su ekonomski napredovale dok je Hrvatska nazadovala. Međutim, Jugoslavija na čelu s Titom, još 1948. godine, izašla je ispod Staljinove čizme, ali je ostala pod komunističkim jarmom Tite i pod jarmom velikosrpske Rankovićeve politike. Doduše, Hrvatska se 1995. godine, nakon oslobodilačke operacije Oluje, formalno oslobodila komunizma, jarma rankovićevskog modela i Miloševićeve agresije, ali ostali su duboko zasađeni korijeni recidiva zločinačkog velikosrpsko-komunističkog režima.
 
Ako danas promatramo politiku tih velikosrpsko-komunističkih recidiva, vidimo da je ona isključivo antihrvatska, pa se postavlja pitanje: jeli moguće zavoljeti državu u kojoj živiš kao što svi civilizirani narodi Europe vole svoju domovinu. Za sve narode demokratske Europe to je pitanje neumjesno, pa čak i glupo, jer država u kojoj živiš to ti je domovina pa je logično da ju voliš, kao što voliš vlastiti Dom u kojem boraviš sa svojom obitelj. Dakle, vidimo, ono što je normalno u civiliziranoj Europi da to automatski nije i u državi u kojoj postoje dvije suprotstavljene ideologije kao što je Hrvatska. Kako objasniti civiliziranim narodima Europe da Hrvati kao katolici imaju na vlasti recidive velikosrpsko-komunističkog režima, dakle one koji Hrvatsku ne smatraju svojom domovinom, one koji su punih pedeset godina progonili Hrvate kao katolike, a Hrvatsku sistematski pljačkali.
 
(Nastavak slijedi)
 

Ivan Runje

Ubojica komesar Dalmatinac

 
 
Prije rata sam bio član „Domagoja“ - Hrvatskoga katoličkog društva u Dubrovniku, iz čijih su redova kasnije proizlazili hrvatski časnici i beskompromisni borci za Državu Hrvatsku. No, bilo je i iznimki. Tom Društvu je pripadao i Marijan Čižić, mladić nekoliko godina stariji od mene. Isticao se je svojom borbenošću i hrvatstvom i nama mlađima služio za uzor. Došla je i 1941. U tim prvim danima, dok hrvatska vojska nije još bila formirana, četnici prijete da će napasti Čapljinu. U Dubrovniku se skupljaju dragovoljci, i Marjan oblači na brzinu skrojenu ustašku odoru i sa skupinom dubrovačkih mladića odlazi u Čapljinu, gdje su danima čuvali most na Neretvi. Kasnije, gotovo neprimjetno, zaluđen Krležom i marksizmom, počinje se udaljavati od dotadašnjih prijatelja i negdje 1943. odlazi u partizane. Operirao je u Slavoniji i brzo dogurao do partizanskog oficira. Radi njegove brutalnosti i bezobzirnosti dobio je nadimak „Krvavi kapetan“. I tog „Krvavog kapetana“ sreo sam pred Mariborom, gdje su hrvatske glave naveliko padale. Je li pripadao kakvoj Vojvođanskoj, Srpskoj ili Krajiškoj jedinici, mislim da ne igra nikakvu ulogu. Pred Mariborom je jahao na konju sa samokresom u ruci. Dok je još živio u Dubrovniku, Čižić je bio prijatelj s braćom Pavlić, čiji se je najmlađi brat Hrvoje našao sa mnom u zarobljeničkoj koloni. I „Krvavi kapetan“ ga je prepoznao. – „Koji je vrag tebe odveo u ustaše?“ - upita ga. – „Isti koji i tebe 1941!“ - odgovori mu Hrvoje. Marijan podbode konja i nestane. Nije ga ubio. Možda su uspomene i staro prijateljstvo učinili svoje. Ja nisam vidio ni da je ubio nekoga drugog. No, njegova jedinica je ubijala, i to krvavo, bezpoštedno, do kraja.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/sh/7/7a/Povratak_slovenskih_domobrana_jun_1945.jpg
Ili drugi slučaj: U onoj užasnoj noći, koju sam proživio u „Dolini smrti“, sreo sam jednog mladog komesara, Dalmatinca. Jahao je na konju, a u ruci držao kratku englesku strjopušku. Jedan od „drugova“ u tom trenutku  ispali par metaka u kolonu, a moj mu zemljak kroz smijeh dobaci: - „Asti Gospe, jesi li ih dobro obradia, onako po skojevski. Pogledaj, ni moja se nije ohladila.“ - I pruži cijev od strojopuške „drugu“ da ju opipa.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Nikola Mulanović, Mokošica

U Dubrovnik se nisu vratili Vinko Sablić, Mile Vidović, Dinko Vidović, Josip Derado, Zlatko Goesel, Tomislav Mrdalo i Zlatko Koprivica

 
 
Kako se danas procjenjuje, kolone smrti, koje su krenule od Bleiburga do Makedonije, razni logori, mariborski rovovi, jame Kočevskog Roga, slovenski ponori, te razne rijeke i vrleti širom Jugoslavije, progutali su tih stravičnih mjeseci preko 400.000 Hrvata. Od mojih dragih prijatelja, s kojima sam se povlačio ili ih susreo u zarobljeništvu, nikad se u Dubrovnik nisu vratili: Vinko Sablić, Mile Vidović, Dinko Vidović, Josip Derado, Zlatko Goesel, Tomislav Mrdalo i Zlatko Koprivica. Ubijeni su, dakle, ne u borbama, već poslije predaje. I to je samo kap u moru zločina. To su samo oni s kojima sam ja prijateljevao i koje sam sreo u nepreglednim kolonama vojnika ili kasnije zarobljenika, a gdje je radi mase svijeta bilo teško sresti poznatoga. A gdje su svi oni neimenovani? Svi su ubijeni. Svi oni, koji su krenuli na povlačenje, a nisu više nikada došli u svoj dom, niti se javili iz izbjeglištva, mrtvi su. Ubijeni su na grozan i okrutan način. A tko je taj zločin izvršio?
U mnogim dokumentima se spominju jedinice, kojima je hrvatska vojska izručena: ta i ta Vojvođanska ili ta i ta Srpska divizija, ta i ta Krajiška brigada… Dakle, Srbi. Pokolj su izvršili samo Srbi.  No, je li to baš tako? Tog uvjerenja ja nikada nisam bio, a i svaki onaj, koji je proživio Bleiburg i sve ono što je nakon njega slijedilo, a želi biti objektivan, sa mnom će se složiti. O tom sam s mnogima razgovarao. Govore mi : „Naravno, tako je to bilo, ali je bolje o tome ne pisati.“ A zašto bi bilo bolje ne pisati? Istina se ne može sakriti, ni povijest krivotvoriti. Pa kako se nijedna laž neprijatelja, a koja je na naš račun išla, nije mogla dugo održati, tako bi isto i naše neistine bile kratkog vijeka. A dolazećim generacijama mi dugujemo istinu. Ona im samo može biti od koristi. Kako je laž neodrživa, najbolje dokaziva upravo izdana knjiga Ogoljela laž logora Jasenovac od prof. Vladimira Mrkoci i  prof. Vladimira Horvata.
 
Dakle, nas nisu ubijali Srbi! Nas su ubijali koministi! Kako srpski, tako i hrvatski. I ostali. Imena jedinica ne govore mnogo. Kao vojnik, kasnije sam bio uključen u XX. Romanijsku brigadu, 27. divizije. Toj diviziji je pripadala i XVI. Muslimanska brigada, pa sam često bio u dodiru s vojnicima te brigade, to više, što su se u njoj nalazile neke moje kolege iz Časničke škole, mobilizirane u ovu jedinicu. I tako sam saznao, da u XVI. Muslimanskoj brigadi ima mnogo nemuslimana. Dobar dio prvotnih muslimana je izginuo u borbama, te je jedinica bila stalno popunjavana. Tako je isto bilo sa svim tim srpskim, krajiškim i vojvođanskim jedinicama. Osim toga, hrvatske glave nisu padale samo u Sloveniji, gdje su nas ove jedinice preuzele.
 
Zarobljeničke kolone su pješačile cijelom Jugoslavijom i nije bilo pokrajine kuda nisu prošle. I svuda su nas mrcvarili. Tada nas nisu ubijali kao hrvatske nacionaliste, šoviniste ili ekstremiste. Ti su pojmovi novijeg datuma i tada ih nije bilo u upotrebi. Tada smo mi za njih bili fašisti, sluge okupatora i klasni neprijatelji i kao takve nas je trebalo pobiti i iz vlastitog naroda iskorijeniti. Pa kao što je u Španjolskom građanskom ratu ubijao Španjolac Španjolca, u Oktobarskoj revoluciji i nakon nje Rus Rusa, Ukrajinac Ukrajinca, Kozak Kozaka, tako je u borbi za Državu, a pogotovo poslije njezina sloma, ubijao Hrvat Hrvata. Da su Srbi tome debelo kumovali, ne treba napominjati, ali ni umanjivati hrvatsku odgovornost. Bez Hrvata, konačno, Srbi ne bi mogli izvršiti zločin onakvih razmjera. No tada su hrvatski komunisti bili zaluđeni marksizmom. Kao uzor im je služio Staljin i ruska ČEKA i željeli su je imitirati: „klasnog neprijatelja“ i „fašiste“ iskorijeniti. Evo nekoliko primjera iz moga iskustva:
 
(Nastavak slijedi)
 

Nikola Mulanović, Mokošica

Anketa

Buduća Hrvatska vlada bit će najljevija od 1945. godine. Slažete li se?

Ponedjeljak, 13/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1965 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević