Get Adobe Flash player

Nekoliko dodatnih primjedaba uz Gerlachove opservacije

 
 
Uvjerenje autora ovih redaka je da je čovjek najveće dobro na našem planetu i da je nepovrjedivost njegova dostojanstva vrhunska etička i pravna odrednica naše civilizacije. Iz toga proizlazi da korektan odnos prema svakoj ljudskoj žrtvi živi jedino i isključivo u poštovanju. Za nj nije odlučujuće, hoće li se ideologije XX. stoljeća kao komunizam, nacionalsocijalizam i fašizam interpretirati kao revolucionarne ili reakcionarne, što ovisi o ideološko-političkom svjetonazoru, nego činjenica da su ove ideologije neljudske i da gaze slobodu i dostojanstvo čovjeka. Pritom stoji na stajalištu da brojevi ne ublažavaju zločinačke strahote niti ekskulpiraju individualnu krivnju. Zbog krivtvorenja brojeva, jer jedan čovjek ne može dva puta na dva mjesta poginuti, brojevi i imena pogubljenih u Jasenovcu podliježu stalnoj mijeni. Tako Gerlach, iza kojega stoji velika skupina znanstvenih pomoćnika i savjetnika, ne obrazlaže zbog čega na jednom mjestu navodi 40.000 tisuća Židova u hrvatskoj državi (356), a nekolko stranica dalje piše o 38.000 Židova u toj istoj državi (360.). Prebrojavanje poginulih Židova je također u suprotnosti s onim što Gerlach tvrdi o broju zaštićenih (377.).
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/4c/Mladen_Lorkovi%C4%87.jpg/250px-Mladen_Lorkovi%C4%87.jpg
Mladen Lorković
 
Pozivajući se na procjenu njemačkih i talijanskih promatrača, bilježi da su hrvatske jedinice poubijale 200.000 – 600.000 ljudi, prije svega Srba (295.), a na drugom mjestu navodi broj od 300.000 – 400.000 pobijenih nežidova u NDH (360.), te netremice izlazi s podatkom da je poubijano preko 300.000 samo Srba (390.), da bi završio s neodređenom brojkom o stotinama tisuća prognanih i pobijenih Srba (428.). Nigdje nema objašnjenja tih neobjašnjivih razlika, niti igdje ima podatka o poratnim (zatajenim) jugoslavenskim popisima i suvremenim demografskim istraživanjima.
 
S pravom se autoru može postaviti pitanje, zbog čega u knjizi nije barem u kratkim crtama obrađen razlog i uzrok nastanka ustaškog pokreta? Čitatelj je mogao biti upućen da je temeljni cilj ustaškog pokreta bio rušenje Kraljevine Jugoslavije (na koncu kao i komunistima za preuzimanje vlasti, a ne radi oslobođenja naroda), i uspostavljanje hrvatske države, za razliku od komunista. Nije sasvim razvidno zbog čega Gerlach tvrdi da je Hrvatskom, u čvrstoj ustaškoj ruci, vladala fašistička stranka u užem smislu riječi (303.), a ustaše označava isključivo radikalnim (295., 361.). Pojmovi fašistički i radikalni ipak nisu istovjetni! Što se pak tiče rasnog zakonodavstva, njegov sadržaj svatko može provjeriti u Narodnim novinama iz tog doba. U posjedu sam preslika dokumenata o rasnom zakonodavstvu u NDH na njemačkom koji potječu iz ostavštine Antona V. Lipinskog (Schwezerisches Sozialarchiv, Zürich).
 
Svih 19 dokumenata s nadnevkom 30. travnja 1941. do 23. listopada 1941. ili su zakonske odredbe ili odredbe ili njihovo tumačenje. Uopće se ne radi o „zakonima“ niti se igdje u njima propisuje mučenje, ubijanje ili odvođenje u logore. Ti se zakonski propisi odnose na nearijevce kao Židove, Cigane i ine. U njima nema ni spomena o Srbima. Postoje, naime, situacije u kojima je sve što se čini krivo, kaže Hannah Arendt. To su situacije u kojima nepravda ovlada čovjekovim životnim prostorom. U takvoj situaciji je preporučljivo ništa ne činiti, jer svaka pravda postaje nepravdom. Uzmimo primjer Lorkovićeve kuće na Tuškancu. Vlasnici su 1945. protjerani, uselili su se drugi ljudi. Danas, kad bivši vlasnici traže povrat nepravedno oduzete kuće, suočeni su s ljudima koji su tu rođeni, odrasli i umirovljeni. Nikad nisu ni čuli da žive u tuđoj kući.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Tihomir Nuić, Izvor: Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.)

https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Partizani

 
 
U Njemačkoj nikad nije podignut ustanak protiv nacionalsocijalističkog režima, dok su u zaposjednutim zemljama stvari stajale drukčije. Gerlach navodi kako u razdoblju od 1938. do sredine 1941. gotovo da nije bilo oružanog otpora nacistima u cijeloj okupiranoj Europi, ali pritom ne navodi koje su zemlje okupirane 1938. godine. Za vrijeme prvih 18 mjeseci u okupiranom dijelu Francuske se nije dogodilo ni jedno ubojstvo okupatorskog vojnika, a samo je jedan Francuz smaknut. Očito sugerirajući da je otpor trebalo ponajprije očekivati od komunista, on navodi kako se taj mir temelji na njemačko-sovjetskom sporazumu (koji pak datira iz kolovoza 1939.) te politici Moskve koja je sprječavala komuniste diljem Europe, pa i u Francuskoj, da se bore protiv Nijemaca (281.) Faza oružanog otpora počela je njemačkim napadom na Sovjetski Savez, kad se komunisti dižu, pozivajući sunarodnjake na ustanak protiv okupatora (Jugoslavija, Francuska). Jezgru su činile manje skupine komunista, odbjeglih vojnika i ljudi koji su bježali pred rasističkim progonima (283.) U Srbiji i u Hrvatskoj u početku bijaše relativno velik broj Židova među ustanicima i puno ih je u prvim mjesecima uhićeno i osuđeno na smrt ne kao Židovi već kao ustanici, prema izjavama preživjelih. Njihov udio u pokretima je bio veći od udjela u cjelokupnom stanovništvu. Kad autor tvrdi da se „većini nacionalnih partizanskih pokreta pridružuju i Židovi kao u Jugoslaviji, Bugarskoj, Slovačkoj i Litvi“, onda previđa temeljnu činjenicu da se komunisti u Jugoslaviji nisu digli na ustanak za nacionalno oslobođenje nego zbog uvođenja proleterske diktature prema naredbi Kominterne.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/8f/Emblem_of_Israel.svg/1200px-Emblem_of_Israel.svg.png
Židove se kolektivno okrivljivalo da potiču i podupiru otpor, pa ih se stoga masovno ubijalo bilo kao zajednicu bilo kao taoce (285.). U narodu se proširio glas “Gdje je partizan tu je Židov, a gdje je Židov tu je partizan“ (284.) Pretpostavka da su Židovi podupirali borce otpora i partizane, bila je povezana sa snažnim protukomunizmom. Tako su mnogi 1941. uhićeni Židovi u Hrvatskoj i u Vojvodini, koja je bila pod mađarskom okupacijom, prema izvješćima njihove preživjele rodbine, bili lijevo angažirani ili sudjelovali u aktivnostima otpora (387.)

Ni jedno od prikupljenih sjećanja preživjelih Židova iz Jugoslavije ne spominje da su postojali protužidovski nasrtaji među lijevo orijentiranim partizanima ili da bi netko bio prisiljavan skrivati svoj židovski identitet. Među jugoslavenskim partizanima bilo je puno Židova i partizani su zaštitili najmanje 5.000 Židova te su mnogima pomogli pri bijegu u Italiju, kad je fašizam slomljen u jesen 1943., ili u druge zemlje. Desno orijentirane partizanske skupine ili milicija u Jugoslaviji i Grčkoj stajale su spram Židovima manje pozitivno; srpski četnici bijahu jako opasni (353.). Nije posve jasno, koji su to lijevi, a koji su desni partizani u Gerlachovoj kategorizaciji. A za razliku od drugih istočnoeuropskih zemalja, piše on, preživjeli jugoslavenski Židovi rijetko spominju denuncijacije. Umjesto toga, u vijestima iz prijašnje Jugoslavije se navode četnički napadi kao glavna opasnost po Židove u ilegalnosti. Čini se da su tamo denuncijacije bile rjeđe, premda je prihvat Židova bio zabranjen pod prijetnjom smrtne kazne, barem u okupiranoj Srbiji (403.-404.).
 
Partizanski pokreti otpora skrivaju u sebi tendenciju građanskih ratova. I velika većina ustaša u Hrvatskoj su počele kao anarhističke „divlje skupine“ poput partizana. Put u građanski rat bijaše kratak. „U Jugoslaviji, koja je okupacijom i ad hoc stvaranjem novih država bila podijeljena, borile su se radikalne hrvatske ustaše, komunistički partizani, nacionalističko-srpski četnici, bosansko-muslimanske milicije, slovenski domobrani, srpska i kosovsko-albanska milicija jedni protiv drugih i protiv njemačke, talijanske, bugarske i mađarske okupacijske sile. Tako je grad Foča promijenio deset vlasti: ustaše ubijahu Srbe, četnici muslimane (većina katoličkih Hrvata se spasila bijegom), a komunisti četnike, imućne seljake i žandare. Njemački i talijanski promatrači procjenjuju da su samo hrvatske jedinice poubijale između 200.000 – 600.000 ljudi, prije svega Srba“ (295.). Oko milijun je partizana, koji su po autoru bili antifašisti, poubijano prije svega na okupiranome sovjetskom području, u Jugoslaviji i Grčkoj (13.). Nigdje spomena o Staljinovim progonima Židova kao ni činjenice da su upravo ti antifašistički pobjednici, koji su navodno štitili Židove ne samo kao lijeve suborce, u najmanju ruku ignorirali novonastalu Državu Izrael.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.)

https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Odnos prema drugim manjinama

 
 
Židovi nisu bili uvijek najveća skupina žrtava (možda u Hrvatskoj) niti ona prema kojoj se najgore postupalo (kao u talijanskim internacijskim logorima u Jugoslaviji) i, mjereno brojem mrtvih, ne uvijek relativno najteže pogođena skupina (kao u talijanskoj Libiji i Finskoj) (428.-429.). Režimima je dugo nedostajala mogućnost da Židove protjeraju iz zemlje. Tek napadom na Jugoslaviju i Sovjetski Savez otvara se mogućnost ostvarivanja plana etničkog homogeniziranja, koji su slijedile elite u zemljama s većim manjinama kako bi ostvarile stabilnu nacionalnu državu progonom nelojalnih elita, kakvim su ih držale novoetablirani vladajući sloj, a u slučaju Hrvatske vodstvo nove države. Pravno diskriminiranje ovih manjina se razlikovalo od diskriminacije Židova. „Njemačka je htjela u Srbiju i u talijanski dio zaposjednute Slovenije protjerati 260.000 Slovenaca i Srba, a stvarni broj je bio između 50.000 – 60.000, od kojih se je zacijelo 20.000 smjestilo u dio Slovenije pod talijanskim zaposjednućem.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/thumb/7/77/PostanskeMarkiceokupiranaSrbija.jpg/220px-PostanskeMarkiceokupiranaSrbija.jpg
Poštanske marke sa Antimasonske izložbe otvorene u Beogradu 22. listopada 1941.
 
Povremeno je hrvatska vlada nudila da će primiti 175.000 Slovenaca, ako može otpremiti 200.000 Srba u Srbiju. Do 200.000 Srba ili je već bilo protjerano u Srbiju ili je tamo pobjeglo, mnogi do listopada 1941. Oduzete su im tvrtke i trgovine. Čini se da je Hrvatska do studenog 1941. naselila 70.000 Hrvata iz drugih područja Jugoslavije.“ Mađarska je protjerala vjerojatno između 30.000 – 60.000 Srba iz Vojvodine od predviđenih 150.000. Njemački vojni zapovjednik u Srbiji je intervenirao kako bi zaustavio mađarski i hrvatski postupak, jer je u tome vidio destabilizaciju Srbije (366.). „Hrvatski plan je predviđao odstranjenje do 2 milijuna Srba, Židova i Roma, jednu trećinu stanovništva“ (369.).
 
Romi su doduše u Hrvatskoj od sredine 1941. bili obuhvaćeni proglašenim rasnim zakonima (zapravo: zakonskim odredbama!), ali su tek od svibnja 1942. uhićivani i do listopada većinom poubijani. Premda su muslimanski duhovnici svojim intervencijama spasili nemali broj muslimana među Romima, usmrćeno je nožem, umlaćeno ili izgladnjelo njih 25.000 – 27.000 od sveukupno 28.000 – 30.000 (najmanje tri četvrtine) u lokalnim logorima smrti. Postotak smrtnosti je kod njih bio u najmanju ruku (mindestens) visok kao i kod hrvatskih Židova (285.). I kao kod Židova, gotovo 50 posto umrlih su bile žene, a 94 posto ih je ubijeno u logorima (385.). Znakovito je da se valovi progona u Hrvatskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj i Bugarskoj odigravaju 1942., još prije nego što su Nijemci početkom1943. započeli sa sustavnim deportacijama Sintija i Roma u Auschwitz (386.)
 
Broj nežidova ubijenih od nenjemačkih režima bio je veći od broja pobijenih Židova. „Hrvatske i talijanske vlasti su odgovorne za smrti šesteroznamenkastog broja“ (428.-429.) Hrvatski ustaški režim prognao je i poubijao stotine tisuća (hunderttausende) Srba. „U NDH je postotak ubijenih Roma, kako se čini, isto tako visok ako ne i viši od židovskoga, a Srba je puno više ubijeno nego Židova i Roma (preko 300.000), premda su Srbi imali relativno veće izglede za preživljavanje. Puno Židova, Srba, Roma i hrvatskih oporbenjaka bili su zajedno internirani u logorima kao što je bio kompleks Jasenovac. Službene osobe i građani u Rumunjskoj i Hrvatskoj, zemljama s najsmrtonosnijom protužidovskom politikom nakon Njemačke, poubijali su i najviše Roma“ (390.).
 
„Godine 1942. Njemačka je ponovno zatražila radnike iz Hrvatske, ali Zagreb htjede poslati poglavito Srbe, osobito iz područja u kojima su partizani operirali, a u kolovozu 1942. posla Vlada gotovo 5.000 Židova u Njemačku. Većinu odaslanih radnika su ipak činili nežidovski Hrvati“, kako se kasnije utvrdilo. U lipnju 1942., kratko prije nego što se Hrvatska složila da se Židove deportira u Njemačku, započela je takozvana akcija Wiking. U ovom su slučaju Hrvati deportirali u Njemačku oko 10.000 zatočenika, većinom Srba (nijednoga Židova) iz sabirnog logora u Jasenovcu, kako bi popunili njemački rezervoar radne snage. „Osim toga poubijaše Hrvati u srpnju sve Rome u logoru Jasenovac i nadomjestiše ih novim srpskim zatočenicima, većinom civilima, koji su uhićeni u velikoj njemačko-hrvatskoj protupartizanskoj akciji na Kozari“ (381.)

 

Gerlach naglašava da se kod ovih progona, pored rasizma, radilo i o drugim političkim aspektima. Ako su, primjerice, Nijemci primjenjivali nasilje isključivo prema rasističkoj hijerarhiji, zašto je polovica nežidovskih crvenoarmejaca umrla u njemačkom zatočeništvu, dok su gotovo svi Židovi među britanskim, francuskim i jugoslavenskim ratnim zarobljenicima preživjeli? (233.) Gerlach piše kako su Židovi u talijanskim logorima u Jugoslaviji dobivali više jela od Slovenaca (Slowenen), što da je bilo osobito uočljivo u logoru Rab, ali u tom kontekstu ne spominje da bi u logoru bilo Hrvata. Također navodi kako je u tom logoru umrlo do 7.000 Slovenaca (hier starben bis zu 7000 Slowenen). O smrtnom stradanju Hrvata ne piše ništa, ali navodi kako izvješća govore o oskudici ali ne i o smrtnim slučajevima među tamo zatočenim Židovima (235.) Također, rasistički razlozi ne daju dostatno obrazloženje zašto su srpski vojnici 1941. ostali u njemačkom zarobljeništvu, dok su oni drugih jugoslavenskih nacionalnosti, također Slaveni, pušteni na slobodu. Djelomice se ovdje izražava staro protusrpsko raspoloženje („Ebenso gab es keine rassenkundliche Begründung, warum serbische Soldaten 1941 deutsche Kriegsgefangene blieben, während andere jugoslawische Nationalitäten /die ebenfals Slawen waren/ freigelassen wurden. Zum Teil wirkten sich hier antiserbische Stimmungen aus) (166.).

Kršćanska mišljenja o nasilju protiv nežidovskih skupina, prema autoru, često su bila podijeljena. U Hrvatskoj su neki crkveni katolički prvaci još 1943. opravdavali proganjanje Srba koji su u dvije prethodne godine izgubili stotine tisuća ljudskih života. Nasuprot tome puno je imama i kulturnih organizacija u BiH stalnim intervencijama pomoglo kod spašavanja muslimanskih Roma od deportiranja (352.). Važna je spoznaja da postoji povezanost između progona Židova i nežidova, premda je ona od zemlje do zemlje različita. Ova povezanost se svodi prije svega na sljedeće elemente: konsolidiranje nacionalne države, rasizam, etničko homogeniziranje, mržnja prema drugima, gospodarski protekcionizam, pokušaj društvenog uspona srednjeg sloja i inteligencije, borba protiv oružanog otpora i protuljevičarska politika. Ove predodžbe i interesi pridonijeli su tome da su neke od ovih vlasti bile spremne jedan dio svoga židovskog pučanstva izručiti Nijemcima. I unatoč svim razlikama, u puno slučajeva je politika nenjemačkih režima sličila njemačkoj (391.).
 
(Nastavak slijedi)

 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.)

https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Ponedjeljak, 21/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1754 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević