Get Adobe Flash player

Većina povjesničara sumnja da je Pacte Synarchique bila prijevara

 
 
Taj se sustav vjerovanja odbacio kao "djelo paranoidne mašte koja je povezivala povijest tri različite grupe aktivista, stvarajući među njima zavjeru u kojoj nijedna nije postojala". Većina povjesničara sumnja da je Pacte Synarchique bila prijevara koju su stvorili neki članovi La Cagoule kako bi oslabili Darlan i njegove tehnokrate. Samo nekoliko dalekosežnih povjesničara brane ideju da je sinarkija postojala. Talijanska propaganda Due pseudo-masonska kuća (P2) bila je "primjer udžbenika" pokušaja da se uspostavi sinarkija, jer je ujedinila političare, Katoličku Crkvu i trgovinu drogama.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/d/d1/Rosicrucian_Academy_of_Alpha_Omega.png
Lyndon LaRouche, vođa pokreta LaRouche, opisuje širok raspon povijesnih fenomena, počevši od Alexandrea Saint-Yves d'Alveydre i Martinističkog Reda kojislijede važni pojedinci, organizacije, pokreti i režimi za koje se navodi da su bili sinarhistički, uključujući i vladavina nacističke Njemačke. On tvrdi da je tijekom Velike depresije međunarodna koalicija financijskih institucija, kartela sirovina i inteligentnih operativaca instalirao fašističke režime diljem Europe (i pokušao je to učiniti u Meksiku) kako bi održao svjetski poredak i spriječio odbacivanje međunarodnih dugova. LaRouche identificira bivšeg američkog potpredsjednika i bivšeg člana PNAC-a Dicka Cheneyja kao modernog "sinarhista", te tvrdi da "sinarhisti" imaju "shemu zamjene redovitih vojnih snaga naroda, privatnih vojski na korake privatno financirao međunarodnu shemu Waffen-SS-a, snagu koju vode vodeće financijske institucije, poput financiranja od više milijardi od strane američke trezora, Cheneyeve Halliburtonove bande ".
 
Ostale uporabe - Kina
 
Harvardov povjesničar i sinolog John K. Fairbank iskoristio je sinarsku riječ u svojoj knjizi Trgovina i diplomacija na obali Kine: Otvaranje Ugovora o lukama, iz 1842.-1854. I kasnijim spisima iz 1953. godine, kako bi opisali mehanizme vlasti pod Qing dinastijom u Kini. Fairbankova sinarhija je oblik zajedničkog pravila opskrbljivanjem postojećih Manchu i Han kineskih elita i dovođenjem stranih sila u sustav i njihovo legitimiranje kroz raspored rituala i priznanja koji im daju udio u vladavini dinastije Qing. Vjerovao je da su Qing, koji su bili izvan vlasti zbog svojih Manchu podrijetla, razvili ovu strategiju iz nužde jer nisu imali snažnu političku bazu u Kini. Kineski povjesničari nisu svi uvjerljivi, ali poštuju se, glavni prikaz. Godine 2011. Hu Jintao proglasio je "Harmonious Society" kao politički cilj KKP-a.
 
Hong Kong
 
Pojam koriste i neki politički znanstvenici kako bi opisali britansku kolonijalnu vladu u Hong Kongu (1842.-1997.). Ambrose King, u svojoj knjizi Administrative Absorption of Politics u Hong Kongu iz 1975., opisao je kolonijalnu administraciju Hong Konga kao "elitnu konsenzualnu vladu". U njemu je tvrdio da bi bilo koalicija elita ili snaga sposobnih za izazivanje legitimacije administrativne strukture u Hong Kongu bira od strane postojećeg aparata kroz imenovanje vodećih političkih aktivista, poslovnih osoba i drugih elita nadzornim odborima, dodjelom njima britanskih počasti, i dovodeći ih u elitne institucije kao što su konjički klubovi Hong Konga. Nazvao je ovu sinarkiju, proširenjem Fairbankove upotrebe te riječi.
 
Meksički sinarkizam
 
Sinarkijaje također naziv ideologije političkog pokreta u Meksiku iz 1930-ih. U Meksiku je povijesno bio pokret katoličke katoličke ekstremne desnice, na neki način slične fašizmu, silovito suprotstavljen populističkoj i sekularističkoj politici revolucionarnih vlada (PNR, PRM i PRI) koje su vladale Meksikom od 1929. do 2000. godine. Nacionalni sinarkistički savez (Unión Nacional Sinarquista, UNS) osnovan je u svibnju 1937. od strane skupine katoličkih političkih aktivista na čelu s Joséom Antonio Urquizom, ubijenim u travnju 1938. i Salvadora Abascala. Godine 1946., frakcija pokreta koji je odani upravitelju rušenju Manuel Torres Bueno ponovno se grupirao kao stranka popularnih snaga (Partido Fuerza Popular). Sinarkizam je 70-ih godina počeo oživjeti kao politički pokret preko Meksičke demokratske stranke (PDM) čiji je kandidat Ignacio González Gollaz angažirao 1,8 posto glasova na predsjedničkim izborima 1982. godine. Godine 1988. Gumersindo Magaña ispitivao je sličan udio, ali stranka je tada pretrpjela podjelu, a 1992. godine izgubila je registraciju kao političku stranku. Riješeno je 1996. godine.
 
Sada postoje dvije organizacije, obojica sebe nazivaju Unión Nacional Sinarquista, jedan očito desničar u orijentaciji, drugi očito lijevo krilo. Carlos Abascal, sin Salvadora Abascala, bio je tajnik unutarnjih poslova Meksika tijekom predsjedanja Vicentea Foxa. Mnogi sinarkisti sada su militantni u Nacionalnoj akcijskoj stranci PAN, bivših predsjednika Vicentea Foxa (2000-2006) i Felipea Calderona (2006.-2012.).
 
(Nastavak slijedi)
 

Vid Hinković

Riječ je izvedena iz grčke riječi "sin" koja znači "s" ili "zajedno" i arhiv koji znači "pravilo".

 
 
Sinarkizamje izraz koji općenito znači "zajedničko pravilo" ili "skladna vladavina". Osim ove opće definicije, i sinarkizam, i sinarhizam i sinarhija korišteni su za označavanje različitih političkih procesa u različitim kontekstima. Sve se više pojmova koristilo za označavanje pravila tajne elite.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/40/Thomas_Stackhouse_Vertue.jpg/220px-Thomas_Stackhouse_Vertue.jpg
Thomas Stackhouse
 
Najranije zabilježeno korištenje izraza sinarhija (hrv. sinarkija) pripisuje se Thomasu Stackhouseu (1677.-1752.), engleskom svećeniku koji je koristio riječ u svojoj Novoj povijesti Svetog Biblije od početka svijeta do uspostave kršćanstva (objavljen u dva folija volumena u 1737.). Atribucija se može naći u Websterovom rječniku (američki rječnik engleskog jezika, koji je 1828. objavio Noah Webster). Websterova definicija sinarhije ograničena je isključivo na "zajedničko pravilo ili suverenost". Riječ je izvedena iz grčke riječi "sin" koja znači "s" ili "zajedno" i arhiv koji znači "pravilo".
 
Najznačajnija ranija uporaba riječi sinarhija/sinarkija proizlazi iz spisa Aleksandra Saint-Yves d'Alveydrea (1842. -1909.) Koji je u svojoj knjizi La France vraie uporabio taj pojam kako bi opisao ono što je smatrao idealnim oblikom vlade. U reakciji na pojavu anarhističkih ideologija i pokreta, Saint-Yves je razradio političku formulu za koju vjeruje da će dovesti do skladnog društva. Branio je društvenu diferencijaciju i hijerarhiju uz suradnju između društvenih klasa, nadilazeći sukob između društvenih i gospodarskih skupina: sinarhija, za razliku od anarhije. Naime, Saint-Yves je zamislio federalnu Europu (kao i sve države koje je integrirala) s korporativnom vladom sastavljenom od tri vijeća, jednog za akademske zajednice, jednog za pravosuđe i jednog za trgovinu.
 
Pravilo tajne elite

 

Neki teoretičari zavjere koriste riječ sinarhija/sinarkija kako bi opisali sjeničku vladu ili duboku državu, oblik vlade gdje politička moć djelotvorno počiva na tajnoj eliti, za razliku od "oligarhije" u kojoj je elita javnost poznata ili bi mogla biti poznata.
 
Prema bivšem časniku OSS-a Williamu Langeru, neki francuski industrijski i bankarski interesi čak i prije rata, okrenuo nacističku Njemačku i gledao Hitlera kao spasitelja Europe od komunizma. Ti su ljudi bili dobri fašisti kao i svi u Europi. Mnogi od njih imali su opsežne i intimne poslovne odnose s njemačkim interesima i još uvijek sanjali o novom sustavu "sinarhije", što je značilo vladu Europe na fašističke principe međunarodnog bratstva financijera i industrijalaca.
 
Ta je teorija navodno potekla otkrićem dokumenta Pacte Synarchique nakon smrti Jean Mayotta, 19. svibnja 1941., bivšeg člana Groupe X-Crisea, 15. svibnja 1941. Prema ovom dokumentu, Mouvement Synarchique d ' Carstvo je osnovano 1922. godine, s ciljem ukidanja parlamentarizma i zamjene sinarkije. To je dovelo do uvjerenja da je La Cagoule, udaljena desnica, bila oružana grana francuskog sinarkizma i da su neki važni članovi Vichy Regime sinarkisti. Vichyova vlada naložila je istragu, koja je dovela do Izvješća Chavin, ali nije pronađen nikakav dokaz o postojanju Sinapističkog carstva Mouvement. Većina pretpostavljenih sinarhista bilo je povezana s krvnim grupama ili s Groupe X-Crise; bili su u blizini admirala François Darlan (premijer Vichyja 1941.-1942.), i to je dovelo do vjere da su sinarkisti izmijenili vojni poraz Francuske za profit Banki crva.
 
(Nastavak slijedi)
 

Vid Hinković

Kraljevina Srbija i austrougarski ultimatum

 
 
U Beogradu se, istovremeno, na čitavu stvar gledalo drugačije. Barbara Jelavich ističe da Pašićeva vlada nije mogla "dopustiti vanjsku istragu koja može razotkriti sve korake koji su doveli do atentata i mnoge druge optužbe",[1] vezane uz djelovanje "Narodne odbrane" i "Crne ruke". Stoga je u svom odgovoru na austrougarski ultimatum beogradska vlada 25. srpnja 1914., uz ostalo, ustvrdila kako nema dokaza kako je "Narodna odbrana" ili bilo koja druga organizacija počinila kriminalni akt, obećavši da će uvažiti austrougarske zahtijeve i raspustiti svako društvo za koje se nešto takvo dokaže.[2]   
http://www.timpuldevalcea.net/wp-content/uploads/2014/06/atentatul-de-la-Sarajevo.jpg
Komentirajući ovo Joachim Remak je naglasio da je iz perspektive Beograda težnja za stvaranjem Velike Srbije "bila vrijedna rata s Austrijom" i da je Srbija bila spremna riskirati rat jer su se nadali pomoći Rusije.[3] Christopher Clark i Hew Strachan smatraju da je na odlučnost vlade u Beogradu utjecala i činjenica da Francuska i Velika Britanija tijekom desetljeća koje je prethodilo sarajevskom atentatu, zbog rastuće savezničke povezanosti s Rusijom, nisu bile voljne pozornije slušati argumente iz Beča jer je, zbog strateških interesa, Austro-Ugarska unaprijed počela izgledati kao "agresor", a Srbija kao "žrtva".[4] Stoga je, prema riječima Samuela R. Williamsona, beogradski odgovor, iako je zbog osvajanja simpatija Europe formuliran do krajnosti popustljivo, pažljivo zaobišao bit austrougarskog ultimatuma.[5]
 
Ovakvo držanje Beograda pokazuje da su Pašić i njegovi suradnici računali da vlada u Beču ništa pouzdano ne zna o organizaciji atentata. No, kao što je prethodno pokazano, u pozadini takvog držanja bile su i složene unutrašnje okolnosti u Kraljevini Srbiji, gdje su se pojedini utjecaji isprepletali i gdje je teško, možda čak i nemoguće, među njima napraviti jasnu razdjelnicu.[6] Zato se opravdanim čini stajalište Samuela R. Williamsona i Ernsta R. Maya koji tvrde da su srbijanske vlasti znale za zavjeru, ali je nisu zaustavile. Uhvaćeni u intenzivni sraz s vojskom članovi vlade nisu mogli spriječiti Apisa bez da razotkriju vlastitu krivnju.[7]   
 
Dakle, u pozadini svega nije bio, kako se to često tvrdi, isključivo držanje agresivnijeg dijela bečkog vojno-političkog vrha koji je predvodio šef austrougarskog glavnog stožera Conrad von Hötzendorf, i koji je smatrao da je cilj ultimatuma od 23. srpnja 1914. inscenirati lokalni rat sa Srbijom. Sadržaj ultimatuma je, kao i prethodno provedena istraga, te kasniji sarajevski sudski proces, pokazao da su vlasti u Beogradu nastojale sakriti svoju obavještajnu mrežu koja je omogućila Sarajevski atentat.
 
Ipak, Vladimir Dedijer smatra da je isticanje Sarajevskog atentata kao osnovnog ili neposrednog uzroka izbijanja Prvog svjetskog rata, pretjerivanje, jer su atentatu važnost dale nerazriješene napetosti u Europi.[8] U tom smislu i Richard C. Hall ističe da sarajevski atentat sam za sebe nije bio uzrok ničega, te ključnim smatra način na koji ga je Austro-Ugarska upotrijebila, odnosno austrougarski ultimatum Srbiji od 23. srpnja za koji smatra da je potaknuo političku krizu koja je dovela do izbijanja rata.[9]
 
No, ovakav način gledanja zanemaruje činjenicu da je vlada u Beogradu, u donošenju političkih odluka samo do određene mjere prihvaćala vanjske pritiske, odnosno da je odluke donosila u kontekstu unutrašnjo-političkih sukoba i u skladu sa strateškim gledanjima premijera Nikole Pašića koji je računao na potporu Rusije i koji je u svom odgovoru na austrougarski ultimatum pažljivo zaobišao bitne zahtijeve Beča. U tom smislu, ističe Jack S. Levy, "Srbija je davala prednost kontinentalnom ratu uz potporu Rusije, nasuprot lokalnom ratu sa Austro-Ugarskom, ali je njena uloga u širenju rata zanemariva".[10]
 
Ovaj apokaliptični pogled na držanje Srbije u srpnju 1914. podupiru i zapažanja povjesničara Đorđa B. Stankovića prema kojem su Pašić i vojni krugovi u Beogradu još 17. srpnja 1914. zaključili kako se oružani sukob Austro-Ugarske i Srbije neće moći lokalizirati, odnosno da će čitava stvar biti razriješena ratom među velikm silama.[11] Zato se, na kraju, treba složiti s Jackom S. Levyjem, F. F. Hamiltonom i H. H. Herwigom da uloga Kraljevine Srbije u stvaranju povoda za izbijanje krize koje je dovela do izbijanja Prvog svjetskog rata nije bila odlučujuća, ali nije bila ni zanemariva. Posebno zato što su srbijanske političke vođe, slično kao i političke vođe u drugim europskim zemljama koje su se uskoro našle u ratu, "bili svjesni rizika, da je širi sukob vjerojatan…", ali su ipak "poduzimali političke inicijative za koje su znali da će vjerojatno dovesti do rata".[12]
 
Zaključak
 
Uloga Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvog svjetskog rata još je uvijek predmet kontroverzi, zbog čega je bilo važno prihvatiti tezu povjesničara Seana McMeekina i na osnovu raspoloživih spoznaja ocijeniti "razinu odgovornosti", službenih vlasti u Beogradu. Najvažnija sastavnica (su)odgovornosti Kraljevine Srbije svakako je beogradska obavještajna mreža koja je nakon Aneksijske krize 1908. i 1909. uspostavljena u Bosni i Hercegovini, a u koju su bili uključeni "Narodna odbrana", srbijanska vojno-obavještajna služba, "Crna ruka", ali i pripadnici "Mlade Bosne".
 
Predsjednik beogradske vlade Nikola Pašić i njegovi suradnici imali su manje-više jasan uvid u djelatnosti, ne samo "Narodne odbrane", koja je ionako bila pod njihovim nadzorom, nego i u djelatnost "Crne ruke" s kojom su, usprkos opasnim međusobnim sukobima, dijelili privrženost velikosrpskom političkom programu izloženom u Načertaniju Ilije Garašanina. U tom smislu sukob Pašića i Apisa, odnosno "Crne ruke", koji je kulminirao nedugo prije Sarajevskog atentata, traba promatrati kao sukob oko vlasti ali i oko taktičkog pitanja realizacije zajedničkog cilja, što je uključivalo dvojbe oko potencijalno vrlo opasnog rata s Austro-Ugarskom, a ne kao sredstvo kojim bi se post-festum skinula odgovornost s Pašića i njegove vlade.
 
S tim u svezi važno je istaknuti da su se i Pašić i Apis, ali i mladobosanci koji su atentat izveli, bojali nedorečenih reformskih zamisli austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda pri čemu je najveću odbojnost i strah izazivao trijalizam koja bi ne samo zaustavila realizaciju Velike Srbije, nego bi na duge staze, djelovao kao sredstvo apsorpcije Srbije u preuređenu monarhiju Habsburgovaca.
 
U tom kontekstu, ali i u kontekstu vrlo napetih odnosa između Srbije i Austro-Ugarske, posjet Franje Ferdinada Bosni i Hercegovini u lipnju 1914. i vojni manevri koji su tamo održani, u Apisovim čima su izgledali kao predigra za otvorenu vojnu agresiju Austro-Ugarske na Srbiju. U takvoj situaciji su bosanski mladići, koji su po Beogradu tražili potporu za svoju zamisao o atentatu austrougarskog prijestolonasljednika, izgledali kao logično sredstvo za odbijanje prijetnje koja je izgledala vrlo realno.
 
Nakon Sarajevskog atentata beogradska vlada nije imala puno izbora jer Pašić nije mogao, a niti htio provesti detaljnu istragu koju je tražio Beč, jer se bojao "Crne ruke" i jer bi time bila razotkrivena beogradska obavještajna mreža. Jedino što mu je preostalo bila je taktika zataškavanja činjenice da su on i njegovi suradnici za namjere atentatora i njihovih beogradskih sponzora znali barem od kraja svibnja 1914., dakle mjesec dana prije atentata, i da nisu napravili konkretan napor da atentat spriječe.
 
Ipak, Pašićeva taktika zataškavanja ne bi bilo moguća da nije bilo, kako to kaže Joachim Remak, "trapavosti"austrougarskih vlasti koje nisu pričekale da se istraga o Sarajevskom atentatu provede do kraja, nego su za sastavljanje ultimatuma Srbiji odlučile inzistirati na nedovoljno istraženim činjenicama. Zato su Pašić i njegovi suradnici mogli računali da Beč nema ključne informacije o pozadini Sarajevskog atentata i nadati se da će politikom otezanja prikriti svoju stvarnu ulogu.
 
Zato na kraju valja ustvrditi da se razina odgovornosti Kraljevine Srbije za Sarajevski atentat i izbijanje Prvog svjetskog rata ogleda ponajprije u postajanju terorističko-obavještajne mreže čiji su konci sezali od službenog Beograda, preko Drine u Bosnu i Hercegovinu. Djelatnici ove mreže su u najmanju ruku bili suorganizatori Sarajevskog atentata za koji su Nikola Pašić i njegovi suradnici znali vjerojatno već početkom 1914., a u najmanju ruku od kraja svibnja 1914., ali nisu, zbog političkih i ideoloških razloga, učinile ništa da ga spriječe. Stoga im nakon atentata nije preostalo ništa drugo nego zataškavati i negirati svoj dio odgovornosti za krizu koja je uslijedila.
 
Bilješke:
 
[1] B. JELAVICH, Russia's Balkan Entanglements, Cambridge 1991., 257.
[2] C. CLARK, Sleepwalkers, 464.
[3] Joachim REMAK, The Third Balkan War, 365.
[4]Christopher Clark, nakon uvida u službene dokumente britanske vlade, ističe kako je Velika Britanija na Balkanske ratove gledala "kroz geopolitičke leće sistema saveza" u Europi, pri čemu je Srbija izgledala "kao prijateljska država angažirana u viteškoj borbi sa zastrašujućom Austro-Ugarskom". Zbog toga su, smatra Clark, sustavno zataškavana izvješća britanskih konzula o zločinima koje je srpska vojska počinila na Kosovu i u Makedoniji. C. CLARK, The Sleepwalkers…, 44, 45.; Hew Strachan u tom smislu navodi primjer krize oko albanske granice krajem 1913., kada su Francuska, Velika Britanija i Rusija mirno gledale kako Srbija krši međunarodne ugovore i kada je Austro-Ugarska sama, ultimatumom, prisilila Srbiju da se istih ugovora drži. H. STRACHAN, The First World War, 56, 57
[5] S. R. WILLIAMSON, The Origins of World War I, 812.
[6] U tom smislu Olga Popović-Obradović ističe da je u predvečerje Prvog svjetskog rata do vrhunca došla dugogodišnja praksa političkog pogađanja između beogradske vlade i "Crne ruke" zbog čega je teško vjerovati da Pašić i njegovi suradnici nisu imali podrobnije spoznaje Apisovoj djelatnosti i njegovim planovima. O. POPOVIĆ-OBRADOVIĆ, The Paliamentary system in Serbia, 588.
[7]Samuel R. WILLIAMSON, Ernst R. MAY, An Identity of Opinion. Historians and July 1914., The Journal of Modern History, svezak 79, 2007., br. 2, 353.
[8] V. DEDIJER, Sarajevo 1914., dio II., 238.
[9] R. C. HALL, Serbia, 110.
[10] J. S. LEVY, Preferences, constraints and choices in July 1914., 156, 157.
[11] Đorđe Đ. STANKOVIĆ, Nikola Pašić, saveznici i stvaranje Jugoslavije, 38.
[12] Jack. S. LEVY, Preferences, constraints and choices in July 1914., 156, 157.; R. F. HAMILTIN, H H. HERWIG, Decision for War, 232, 233.
 
(Svršetak)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru 

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Srijeda, 21/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1125 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević