Get Adobe Flash player

Za ekshumirane žrtve potrebno je napraviti bazu s DNK-a podatcima

 
 
Govor na Sedmom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu u Muzeju Mimara, Zagreb, 30. rujna 2016.
U ratnim je zbivanjima za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća na području Jugoslavije stradalo i poginulo više stotina tisuća ljudi, a nemali broj poubijan je od strane poratne partizansko-komunističke vlasti. Kako smatramo da svaka osoba bila živa ili umrla ima pravo na postojanje potrebno je težiti tome da se i brojen žrtve pokopane u mnoštvenim masovnim grobištima i stratištima identificiraju, da im se barem znade gdje im kosti počivaju, gdje su i na koji način umorene, da im se ne uskrati pravo na postojanje. Prvo zahvaljujem Republici Sloveniji što je smogla snage i počela sustavno voditi brigu o grobištima i ekshumacijama... i pokopima, a za nadati nam se da će i Republika Hrvatska smoći snage i žrtve pokopati.
https://matrixworldhr.files.wordpress.com/2013/01/g-kvadripleks-dnk-struktura.jpg
Kako bi se što lakše provela identifikacija posmrtnih ostataka žrtava, a i da bi se osiguralo pravo žrtve na postojanje i posljednje počivalište, kao i rodbini osigurala mogućnost da nakon više desetljeća može na grobu s posmrtnim ostacima svojih najmilijih zapaliti svijeću i položiti buket cvijeća, potrebno je kod ekshumacija uzeti što više podataka.
 
Iz većine masovnih grobišta nemoguće je kod radova na ekshumaciji izvaditi sve posmrtne ostatke svake posebno za svaku usmrćenu osobu. Egzekutori su samo u rijetkim situacijama svoje žrtve tako pokapali da su bile odvojene od ostalih žrtava. Uostalom koliko je poznato egzekutori svoje žrtve nisu ni pokapali već su na to prisiljavali ili druge žrtve ili pak civilno stanovništvo, a često su žrtve pokapali mještani iz obližnjih naselja. Uglavnom je u jednu vrtaču, rov ili grabu bilo pobacano više ljudi, najčešće jednih preko drugih pa je gotovo nemoguće nakon 60 – 70 godina iz jadne takve masovne grobnice izvaditi zasebno posmrtne ostatke za svaku osobu. Dakle, u većini slučajeva nemoguće je za jednog pokojnika, misli se na žrtve masovnih likvidacija, prikupiti zasebno sve kosti, ali to ne znači da se iz svakog stratišta ne mogu utvrditi osobe koje su u njemu pokopane.
 
Nakon izvedene ekshumacije s određenog grobišta potrebno je uzeti dovoljno uzoraka kako bi se za svaku osobu mogli pohraniti podaci za eventualnu kasniju usporedbu s rodbinom pokojnika. Kad se uzorci za DNK-a pohrane u Bazu s DNK-a podacima žrtava, tijela pokojnika mogu se dostojanstveno i s dužnim pijetetom pokopati ili privremeno zbrinuti sve dok se ne osiguraju uvjeti za dostojan pokop. Na grobnom mjestu gdje se pokapaju žrtve masovnih likvidacija treba napraviti spomen obilježje na kojem će biti upisani podaci o žrtvama, broj žrtava, spol, njihov zajednički identitet (ako postoji), a ovisno o broju ukopanih žrtava mora biti mjesta za upisati imena pokojnika ako se kada na zahtjev rođaka i DNK-a usporedbe ustanove.
 
(Nastavak slijedi)
 

Franjo Talan

Za pokop žrtava i poginulih potrebno je formirati jedinstveno groblje

 
 
Govor na Sedmom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu u Muzeju Mimara, Zagreb, 30. rujna 2016.
Iako je prema posljednjem Zakonu prihvaćenom u Saboru 12. prosinca 2012. godine obveza lokalnih zajednica (gradova i općina) da osiguraju mjesto na groblju gdje će se žrtve pokopati ukoliko dođe do ekshumacije žrtava na njihovom području, kao i voditi brigu o grobištu i spomen obilježju to baš i ne daje očekivane efekte, a po meni nije ni u redu troškove održavanja groblja i spomen obilježja prevaliti samo na lokalnu sredinu. Uobičajeno je u našoj civilizaciji i tradiciji za pokop umrlih organizirati sprovod, blagosloviti grob, na grobu postaviti spomen obilježje na kojem piše i tko je u grobu pokopan. Svi mi s posebnom ljubavlju i dostojanstvom, s bolom i tugom i posebnim osjećajem i pijetetom pokapamo svoje najmilije, a tako će i vjerujemo i naši potomci, rodbina i prijatelje i nas ispratiti na jedno od groblja i posljednjih počivališta. Kad mi naše najmilije na takav ljudski i civilizacijski način pokapamo red je da se konačno i nakon 7 desetljeća od njihove smrti i s istim dostojanstvom i mi odnosimo i prema onima kojima su njihovi ubojice to pravo uskratile.
http://static05.emedjimurje.hr/uploads/2015/10/06/repova-sramota3_261033.jpg
Mišljenja sam, ako ekshumirane žrtve samo premjestimo na novo lokaciju bez da se zna gdje su, kada i od koga ubijene, ako ih pokopamo bez sprovoda i svećenika, nismo ništa bolji nego su bili ti koji su ih poubijali i nastojali da im se ime i spomen zatre, kao da nisu ni postojali.
 
Dakle, iako spomenuti Zakon nigdje ne navodi da je ekshumirane žrtve potrebno i dostojanstveno i sa sprovodom pokopati, to ne znači da im tu posljednju ljudskost mi, odnosno Republika Hrvatska, kao članica EU-a i pobornica europskih civilizacijskih vrijednosti nije dužna iskazati. Pitanje je na koji način se u Republici Hrvatskoj za to izboriti? Kako se izboriti za nešto što je samo po sebi razumljivo?
 
Od 16 izvedenih istražnih radova realiziranih od 18. listopada 2011. godine do 10. prosinca 2013. godine na 13 mjesta bile su žrtve Drugog svjetskog rata i poraća. Na jednom mjesto bili su posmrtni ostaci iz rimskog doba, a na dvije lokacije nisu pronađeni posmrtni ostaci. Ukupno je ekshumirano 315 tijela, od toga 299 muškaraca, 8 žena, a za ostale nije utvrđen spol. Nijedna žrtva od ranije navedenih nije pokopana sa sprovodom, pa nam je dužnost na ljudski i dostojanstven način pokopati ih, a to tražiti i od drugih. Također brojne su žrtve ekshumirane u ranijem razdoblju pa nam je i njih dužnost na kulturan i civilizirani način sa sprovodom pokopati.
 
Upravo stoga jer smatram da je ljudski i civilizacijski čin svakog čovjeka na dostojan način pokopati dao sam i naziv ove moje teme. Kako je Republika Hrvatska na neki način slijednica, kako god to gordo zvuči, nasljednica države u kojoj je vlast masovno kršila ljudska prava i ubijala svoje podanike red je i od te Države, Republika Hrvatska da se u skladu s prihvaćenim deklaracijama Europe i ponaša, a ne da pokuša tu svoju obvezu „proslijediti“ na lokalne zajednice. Hoće li i dalje na ta pitanja Vlada Republike Hrvatske, Sabor i Predsjednica odgovarati kao Pilat „pranjem ruku“ i ponašati se prema žrtvama ratova i prošlih totalitarnih režima na način kao da ih se to ne tiče ili će se u skladu s prihvaćenim deklaracijama i normama ljudskog ponašanja, koje su svi članovi spomenutih institucija iz svojih obitelji i ponijeli iz svojih domova, i pokopati nisam u mogućnosti odgovoriti, a vjerujem ni svi ostali.
 
Kako proteklih 25 godina Republika Hrvatska nije smogla snage stvoriti sustavno rješenje kojim bi se svim žrtvama omogućio isti „status“, tj pravo na dostojan grob, hvalevrijedan je prijedlog Komisije HBK-a i BK BiH za hrvatski martirologij, da se za potrebe neidentificiranih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća osnuje jedinstveno groblje- koje su članovi Komisije nazvali „Svehrvatski grob“. Iako se nadam da će Republika Hrvatska konačno preuzeti ulogu i biti Država za sve njezine građane i s istim se pijetetom prema svim poginulim, nestalim i umorenim odnositi, znam da se za to treba založiti i sve u ranije spomenutom lancu na to podsjećati i u to ih uvjeriti, a to će biti sve dotle dok Republika Hrvatska ne uspostavi jedinstveno groblje za sve žrtve i stradale.
 
(Nastavak slijedi)
 

Franjo Talan

Na dostojan pokop čeka i blaženi don Francesco Bonifacio

 
 
Govor na Sedmom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu u Muzeju Mimara, Zagreb, 30. rujna 2016.
U vrijeme mandata Vlade od 2011. – 2015. Povjerenstvo za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja održalo je šest sjednica, a ta posljednja održana je 15. svibnja 2015. godine. Na četvrtoj sjednici održanoj 26. veljače 2014. godine donesen je plan rada za terenska istraživanja koji je obuhvaćao 41 lokaciju. U progonima Katoličke Crkve svoju „osobitu revnost“ pokazali su u ratu i partizanska vojska, a i poratna komunistička vlast. Pa su tako u organizaciji te vlasti nakon rata ubijeni i današnji istarski blaženici, Miroslav Bulešić i don Francesco Bonifacio. Po uspostavi demokracije u Republici Hrvatskoj blaženi Miroslav dostojanstveno je pokopan, a blaženi Francesco i dalje „čeka“. Doduše u planu Povjerenstva u Istarskoj županiji planirani su istražni radovi na lokaciji u Općini Grožnjan kako bi se ekshumiralo i dostojno pokopao i drugi blaženik, svećenik, don Francesco Bonifacio.
http://www.zuparovinj.hr/wp-content/uploads/2016/09/Francesco-Bonifacio.jpg
Francesco Bonifacio
 
Kako u planu nije bila navedena nijedna lokacija na najsjevernijem dijelu Hrvatske, odnosno u Međimurskoj i Varaždinskoj županiji predložio sam za ekshumacije u Međimurju, grobište Repova šuma u Štrigovi nastalu u ožujku 1947. godine i grobište Leš u Kotoribi, a u Varaždinskoj županiji dvije lokacije iz poratnog razdoblja, grobište Kolnjak u općini Gornji Kneginec, grobište „Križara“ nastalo 22./23. srpnja 1946. godine u općini Cestica, kraj Drave u Velikom Lovrečanu, te grobište Leskovec nastalo 29. rujna 1943. godine u župi Svibovec. Kako sam na temelju izjava svjedoka znao za lokaciju gdje se pretpostavlja da je pokopan od partizana potkraj rata ubijen umirovljeni dubrovački biskup Marija Josip Carević predložio sam i tu lokaciju koja se nalazila u podnožju šume Pušave, nekoliko stotina metara udaljena od ceste Luka- Pluska – Strmec , koordinate su N 45°59`00,9' E 015°47' 08,5', a nekoliko kilometara od te lokacije su i naselja Kraljevec na Sutli i Veliko Trgovišće.
 
Spomenutim nadopunama broj lokacija za istraživanje popeo se na 47 koje su se nalazile u gotovo svim županijama, a članovi Povjerenstva primili su i pregled 25 lokacija pripremljenih za probna iskapanja, kao i podatke o izvedenim istražnim radovima i ekshumacijama na 16 lokacija. S obzirom da specijalizirana ekipa HV-a za ekshumacije radi i na istraživanju i ekshumacijama žrtava iz Domovinskog rata, a u slučaju da se kod nekih građevnih radova naiđe na posmrtne ostatke, kao što je to bilo u Općine Petrijanec, gdje se kod uređenje dvorišta naišlo na ljudsku lubanju (istražni radovi izvedeni su 18. studenoga 2015.) za koje se pretpostavlja da potječu iz Drugog svjetskog rata i poraća tada se u što skorije vrijeme istražnim radovima pristupa na toj lokaciji, razumljivo je da se cijeli plan nije u potpunosti mogao realizirati.
 
(Nastavak slijedi)
 

Franjo Talan

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1048 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević