Get Adobe Flash player

Afirmacija hrvatske države

 
 
“Samo najgluplja telad sama biraju svog mesara”
(njemačka izreka)
 
U svom prvijencu romanu „Die Nachkommende” (Potomkinja), Berlin, 2019., Ivna Žic, kazališna redateljica i pisac s adresama u Zürichu i Beču, posreduje autentičan pogled na Hrvatsku iz perspektive osobe koja je odrasla u inozemstvu, ali nikad nije odustala od domovine svojih predaka.
https://images-na.ssl-images-amazon.com/images/I/41oIpjZSqpL._SY445_QL70_ML2_.jpg
„U zidovima ožiljci, razapeta mreža nad gradom prepunim pretresa koji se preklapaju, koji se upisuju u zidove stanova koji ih pokušavaju izdržati, ožiljci sustava i ustava koji su izgrađeni i izbrisani, ti zidovi ostaju, što je češće moguće započnite od početka, sve dok pukotine u zidovima kuća ne sruše kuće, ožiljak u svakom zidu, u svakom ožiljku stara riječ, stara imena, stari prsti koji su klizili duž zidova, pamti ostatak jedva čujni šapat između prozora, škripanje parketa, zatvaranje vrata koja su toliko puta zatvorena, svaki put drugim rukama, koje su zatvarale mesingane gumbe kao svoje vlasništvo, ožiljci se mogu lako prebojiti, prozori obnoviti, izmijeniti kvake na vratima do sljedećeg prijeloma, zamisli da si rođena u kraljevini, odrasla u vazalnoj državi, studirala u socijalističkoj republici, pila, udala se, doživjela još jedan rat i još jednu promjenu, sve opet drukčije. Ili slično. Samo stanovi ostaju i zrcale se, iznova i iznova, ništa više, ništa više od toga, nisam u dobrom stanju, rođena sam, umrla, još uvijek ovdje. Ne mora se kretati. Kućama je svejedno. One uzimaju ono što dolazi. Stanari i vladari, rat i mir. Kuće nose ožiljke vremena, a stanovi imaju privatne rane. Djed je vidio kako granice na Balkanu ponovno dolaze i odlaze. Potomkinja je lebdeći proces sjećanja i vruće, slikovito prisustvo.“
 
Zamagljena je Hrvatska, čije se ime u knjizi jedanput spomenu, i treba je osvijetliti. Afirmirati. Ponekad se dogode i čudesa u suvremenoj demokratskoj Hrvatskoj, nakon što je iščezao strah. Nitko nije, naime, uspio tako temeljito dešifrirati dramu “Hrvatski Faust” kao sam njezin autor. Slobodan Šnajder priznaje hrvatskoj javnosti: „Sve dok nisam počeo istraživati za ‘Doba mjedi’, mislio sam da je hrvatska povijest najgora na svijetu. Ako to ikoga ovdje može utješiti, Poljaci su, sve do novijeg doba, lošije prošli, valjda najlošije, a kandidata za tu titulu u kategoriji ‘najgora povijest’ u Europi ima mnogo.“ (Obzor, 2. 11. 2019.)
Vrijeme je da se hrvatska politika kloni „lingvističkih smicalica“ koje zamagljuju stvarnost. Hrvati moraju konačno početi razvijati svijest da o njima samima ovisi njihova sudbina i sudbina njihove države. Žele li spasiti svoju državu, Hrvati se moraju radikalno promijeniti. Sva demokratska sredstva drže u svojim rukama. Valja dovesti na vlast ljude koji će ponosni biti na svoju državu, zračiti novu energiju, znanje i patos, te ignorirati opskurne ponude „srpskoga ključa“, a znati poštivati lojalne ljude srpske manjine i pružiti im sve uvjete za život kao i domaćim Hrvatima.
Do sada smo imali više vlast u Hrvatskoj nego hrvatsku vlast, koja je bila okrenuta s leđima u budućnost, licem u prošlost, odsad treba okrenuti pogled budućnosti, a leđa prošlosti. Moderni um raduje se budućim danima, gleda naprijed, nada se boljim vremenima i osluškuje prošlost.
 
Hrvati moraju početi pisati povijest i afirmirati Hrvatsku sa stajališta hrvatskih interesa, a ne jugoslavenskih. Opravdani cilj hrvatskoga naroda je bio ostvarenje svoje samostalne države. Da se ta ideja suprotstavlja ideji jugoslavenske države, ne mijenja ništa na stvari.
Amos Oz i njegova kći Fania Oz-Salzberger napisali su zajedno, kao sekularni Židovi, kako to sami naglašavaju, knjigu „Juden und Worte“ (Židovi i riječi), Berlin, 2013. U njoj stoji sljedeća mudrost: „Židovi imaju poseban odnos prema riječima. Riječi su postale tekstovi. Ono što je objavljeno postalo je vječno.“ Ne podsjeća li nas ova tvrdnja na onu staru latinsku verba volant, scripta manent (riječi lete, a ono što je napisano ostaje). Da bi se to promijenilo, javnost treba obrazovati. Nedostatak osnovnog znanja nije automatski protuhrvatstvo. Zato je važno razmišljati, govoriti, pisati i djelovati na vjerodostojan i argumentiran način.
Ne snosimo li dio odgovornosti, ako šutimo ili ne pružamo publicistima i znan-stvenicima diljem svijeta mogućnost da pročitaju hrvatsku povijest, pisanu onako kako prosvijećeni zapadnoeuropski narodi pišu svoju povijest iz vlastite perspektive. To djelo treba obuhvatiti političku, kulturnu i gospodarsku povijest, prevedenu na sve važnije strane jezike. Osim toga, nova hrvatska vlast bi trebala, umjesto financiranja protuhrvatskih organizacija, iz proračuna odvojiti novac za istraživanje jasenovačkoga slučaja i sve dokumente prezentirati svjetskoj javnosti. Ako se već trebamo kajati, onda za ona nedjela koja su naši pretci počinili.
 
Mi smo nacija s daleko više povijesti nego geografije. Naša imena, riječi, koncepti i predodžbe pojavljuju se danas posvuda u svijetu. Čini se da smo posvuda ostavili pokoji trag. Dijelimo širi pogled na hrvatsku povijest, ne kao neku usku agendu nego kao višeslojnu i raznoliku riznicu ljudskih glasova kroz koje uzduž i poprijeko prolaze konstante od velikoga značenja. Bogatstvo kulturne raznolikosti, koja uključuju i religiju, valja na znan način prezentirati svijetu. Hrvatska srednjovjekovna etnolingvokulturna i duhovna baština je, prema Stjepanu Krasiću, tropismena i trojezična. Hrvati su sve do 16. st. imali tri različita narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko i tri različita pisma: glagoljicu, latinicu i ćirilicu.
 
Višepismena i višejezična hrvatska etnolingvokultura odigrala je važnu ulogu u povijesti hrvatskoga naroda. Novo samopouzdanje Hrvata diljem svijeta moguće je jer postoji HRVATSKA DRŽAVA. Hrvati više ne ovise o milosti Beograda za ulazak u zemlju i izlazak iz nje. U tom se smislu jugoslavenstvo Hrvata više ne tiče. To je problem Srba koji se u prvom redu osjećaju oštećenima, čak se i demontiraju jugoslavenstvom. To je epidemija za koju mi nismo nadležni, a preduvjet za izlječ-nje te bolesti je točna dijagnoza.
 
Na pravima utemeljena, suvremena, demokratska država je obvezna jamčiti vrijednosti i norme (ljudska prava, jednakost građana, osobna autonomija) koje spadaju u univerzalne vrijednosti. Međutim, ključna točka je da ovo vrijedi glede stanovitih zahtjeva samo dotle, dok time nije načelno ugrožen državni poredak kao takav, sigurnost i sloboda njezinih građana. Nijedna država nije obvezna napustiti pravo na samoodređenje ili na suverenost. Tko ubacuje u igru opravdanje stanovitih postupaka „iz razloga opstanka države“ ili da to odgovara „volji naroda“, poziva se naposljetku na međunarodno pravo. Stoga upućujemo poziv na razum u duhu Immanuela Kanta: „Imaj hrabrosti poslužiti se svojim razumom!“ ili u duhu stare latinske poruke “Sapere aude” – Odvaži se biti mudar!
 
(Svršetak)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.

ZDRAVLJE I ŠPORT

 
 
Spoznajama bioloških disciplina, a osobito napretkom molekularne biologije, u kojima je genetika zauzela primarno mjesto, danas pouzdano možemo reći da je zdravlje neka vrst biološke tvorevine svakog čovjeka kao posljedica što nastaje ruletom (kromosoma) nasljednih vrijednosti oba roditelja i njihovih predaka. Da bi poimanje zdravlja bilo potpunije i shvatljivo onima koji nemaju dovoljno znanja iz područja biologije i kojima pozivanje na kromosome ništa ne znači, poslužimo se analogijom zidanja kuće za koju je potreban građevinski materijal, a ne biološki što ovisi o kromosomima. Budući da kuća može biti sazidana od različitih materijala: cigle, drveta, crijepa, pijeska, vapna i drugog materijala različite kakvoće, tako i izvedene instalacije za vodu, struju, telefoniju i kanalizaciju mogu biti bolje ili lošije kvalitete, ali i izvedbe. Vijek trajanja kuće ne će ovisiti samo o kvaliteti cigle ili crijepa, već i o instalacijama ili o drugim slabim točkama koje se uredno ne održavaju ili su naprosto nepopravljive.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/a/a1/1895_Auburn_-_Georgia_football_game_at_Piedmont_Park_in_Atlanta_Georgia.jpg
Kao što može prije vremena propasti kuća sazidana od najkvalitetnijeg materijala zbog loših instalacija, tako isto i čovjek može oboljeti ako ne raspolaže kvalitetnim obrambenim mehanizmima koji se, korištenjem bez obnavljanja, iscrpljuju preko mjere! Naravno, čovjek je kompleksnije građe od zidane zgrade. No, iz svakodnevnog života znamo da mnogi ne pušaći mogu oboljeti od jetra, baš kao što neki konzumirajući neumjerene količine alkohola mogu imati zdravu jetru i razboljeti se zbog pluća. Baš kao i zidana građevina i čovjek ima svoj biološki vijek koji je ovisan o kvaliteti stanica pojedinih tkiva ili njihovih organa u cjelini, ali i o utjecajima kojima su organi i njihovi sustavi izloženi u životu i radu.
Definicija zdravlja što ju je dala Međunarodna zdravstvena organizacija (Vidi: Enciklopedija JLZ)) previše je opća da bi se mogla odbaciti i premalo određena da bi se zdravlje moglo prepoznati!
Apsolutno je krivo temeljem zdravlja sportaša izvlačiti opći zaključak da športašima njihove aktivnosti same po sebi donose zdravlje. Naprotiv! Njima je njihovo zdravlje, odnosno njihov dobar biološki materijal dao odgovarajuće prednosti u izlaganju naprezanjima koja su odlučujuća za bavljenje sportom. Međutim, nije u pitanju samo sport. Kod ljudi koji su skloni pretjeranom jelu, piću ili pušenju i unatoč tomu imaju odgovarajuću vitalnost koju mogu zahvaliti biološkom materijalu njihovih organa koji su adaptirani na proliferaciju štetnih utjecaja, pa zbog toga doživljavaju duboku i vitalnu starost, pa čak i političku zrelost ili znanstvenu relevantnost. Naravno, nitko nema namjeru tvrditi da sve što je označeno štetnim pridonosi duljem ili kvalitetnijem životu. Riječ je o tomu da čovjek ima različite i specifične pojedine organe i njihove sustave, kao i sposobnosti prilagodbe. U životu čovjeka, najjednostavnije rečeno, ne postoji ništa što bi se moglo označiti apsolutno korisnim, niti ima nečega što bi se moglo označiti apsolutno štetnim. Međutim, sasvim je drugo pitanje koje traži odgovor o granici koja svakom pojedincu dijeli korist i štetu od jela i pića, hodanja i trčanja, rada i odmora i da ne nabrajamo pojave i posljedice? Odgovor na ovako postavljeno pitanje ima svaki čovjek za sebe u ovisnosti njegova genetičkog testamenta s kojim je naslijedio mogućnosti i posljedice kad prevrši mjeru u jelu, trčanju i radu. Uzroci su isti, ali su posljedice različite. Zbog svega toga je krivo postaviti pitanje: jesu li sportaši zdravi ljudi? Njima je baš njihovo zdravlje omogućilo bavljenje izabranim tjelesnim ili sportskim aktivnostima!
 
Športaši koji postižu vrhunske sportske rezultate imaju iznimno zdravlje i disciplinu življenja u zahtjevnim higijenskim uvjetima da bi se mogli prilagoditi dnevnim, tjednim, mjesečnim, godišnjim i višegodišnjim naprezanjima na granicama fizioloških mogućnosti. Ne samo u sportu, već i u drugim područjima života i rada ljudima njihovo zdravlje ili bolje rečeno neke biološke vrijednosti materijala od kojeg su "zidani" pridonose da svoje zdravlje mogu staviti u službu prilagođavanja različitim naprezanjima, izazovima ili odolijevanju stresova. Ne samo u radnim zahtjevima, već i u uživanjima!
Sa stajališta općeg zdravlja sva zanimanja i djelatnosti imaju neke od štetnih utjecaja, a čovjek ovisno o svojem stanju zdravlja svojih organa ili psihe može više ili manje odoljeti (prilagoditi se) štetnim utjecajima. Zamislimo jednog profesionalnog vozača koji za volanom dočeka mirovinu i vrhunskog veslača koji samo za desetak godina veslanja ima energijski i statički utjecaj na kralježnicu koji bi odgovarao profesionalnom radnom vijeku vozača. Zamislimo ili pretpostavimo bilo koju profesiju i vidjet ćemo da je uvijek u pitanju čovjek, njegove sposobnosti i njegovo zdravlje, a ne aktivnost sama po sebi.
Ozljede ili oboljenja uvijek su prisutna kao posljedica slabih ili najslabijih karika u lancu zdravlja, a od kad se u sport uvukla i farmacijska proteza kao nadomjestak biološkim nedostacima bolest ili ozljeda sportaša se samo odgađa, ali se zacijelo ne liječi upotrebom lijekova. Dakle, zdravlje nije samo odsustvo bolesti već je neka vrst vrijednosti biološkog materijala čovjekovih stanica i organa koji imaju svoj vijek trajanja. Zato, čovjek čim se rodi počinje trošiti, u nekom smislu, svoje zdravlje. Zato je svaki razgovor o sportu i zdravlju na krivom kolosijeku ako netko misli da se zdravlje posredstvom sporta može jačati.
 
Znanstveno je utemeljen samo onaj razgovor koji polazi od tjelesne vježbe i športa koji pridonosi tjelesnom razvoju i funkcioniranju organizma koji može biti u razvoju, u održavanju dosegnutog razvoja ili u čuvanju njegove regresije. Napokon, bjelodano je jasno da svaka ozljeda, bolest ili oboljenje zaustavlja dio čovjekova razvoja ili napretka, a posljedica je toga da se čovjek nema paralelni razvoj tjelesnih i drugih sposobnosti.
Vezu između športa i zdravlja određuje uvijek sportaš - dakle čovjek! Onoliko koliko je čovjek, dakle sportaš zdrav - toliko je i veza između športa i zdravlja korisna ili štetna. Uostalom, ta veza je posve ista u bilo kojoj ljudskoj djelatnosti ili zanimanju. Razlika je samo u karakteru ozljeda koje u sportu zovemo športskim ozljedama, a u ostalim djelatnostima profesionalnim bolestima.
 
(Nastavak slijedi)
 

Željko Mataja

Mitomanija i povijest

 
 
Sadašnja stvarnost ni na koji način ne može narušiti prošlu. Pa ipak, mitomanija je svuda oko nas. Šire je obrazovani ljudi, šarlatani, političari. Zanimljivo je da se tim istim „antifašizmom“, koji je služio za legitimaciju komunističke države, pokušalo još socijalističku Hrvatsku, koja je bila u čvrstim šapama komunista, 1990-ih doslovce pregaziti i uništiti.
https://www.vaticannews.va/content/dam/vaticannews/multimedia/2019/09/26/2019.09.26-Volker-Reinhardt.jpg/_jcr_content/renditions/cq5dam.thumbnail.cropped.750.422.jpeg
Volker Reinhardt
 
Fašistički antifašizam je otkrio svoje lice. Danas se pokušava istim tim „antifašizmom“ hrvatsku demokratsku državu delegimitirati, demonizirati, denuncirati, denacionalizirati i podvrgnuti dvostrukim mjerilima, premda hrvatska država izrijekom jamči svojim građanima jednaka socijalna i politička prava bez obzira na vjeru, rasu i spol, te slobodu savjesti, pravo govora, vjerskoga opredjeljenja, obrazovanja i kulture, što spada u najviše demokratske standarde današnjice. Zbog čega se onda insinuira da je hrvatska država rehabilitacija NDH, države koja se pojavila u jako nesretno vrijeme i nestala? Samim time što je hrvatska država?
 
Petrificirana historiografija je zapravo „povijesnosuđe“, inačica za pravosuđe, koju njeguju zagovornici jugoslavensko-komunističke demagogije i velikosrpske ideologije. To je tendencija da se komunističkoj historiografiji dade dimenzija definitivne povijesti s „nepobitnim“ činjenicama, čimbenicima i razjašnjenjima. Kakva necivilizacijska začahurenost! Sva daljnja istraživanja povijesnih zgoda i reinterpretiranje izvora završavaju u slavnom „revizionizmu“! Volker Reinhardt, profesor povijesti na Sveučilištu u Fribourgu, osvrće se na ovu „pravosudnu povijest“ s lakom ironijom: „Može li se učiti iz povijesti? Točnije, može li se preciznim proučavanjem prošlosti otkriti stalne crte razvoja koje se mogu generalizirati i prenijeti kao interpretativni obrasci na sadašnjost i prošlost? Ako je tako, povijest je nedvojbeno jedna od najvažnijih znanosti o zemlji, barem jednaka fizici i kemiji, jer se tada mogu ubuduće izbjeći pogrješke prošlosti egzaktnom analizom i spremnošću da se ti rezultati primjenjuju.“
 
Tek deideologizirani pristup povijesti omogućuje različite oblike „suočavanja s prošlošću“ koje uočavamo širom svijeta i već su odavno postali dio demokratske kulture. Pogotovo nakon pada Berlinskoga zida istražuje se „duga sjena prošlosti“ (Aleida Assmann). Prije svega, implozija komunističkoga poretka dovela je do te-meljne preispitivanja diktatura 20. stoljeća, do pojašnjenja hitnih pitanja o krivici i odšteti, do razbijanja mnogih poslijeratnih mitova. Fokusiranje na potisnute, zaboravljene i istrijebljene nedvojbeno je društveno dostignuće: novi pristup povijesti vraća žrtve, diskriminirane i obespravljene natrag u kolektivno pamćenje, daje im glas, traži pomirenje i upozorava na pravednost. Naša saznanja o zločinima počinjenim tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata posljednjih su se desetljeća snažno proširila zahvaljujući upravo razbijanju komunističkih mitova. Jedanput je jedan židovski prijatelj upitao njemačkoga pisca Ernesta Jüngera: „Ne bi li upravo čovjek riječi kao Vi morao tražiti potpuno razjašnjenje počinjenih zločina u vrijeme nacističkoga barbarstva?“ Na to mu je Jünger, kao bivši časnik Wehrmachta, odgovorio: „Potrebna nam je što je moguće kompletnija slika toga da se ni pod kojim uvjetima ne bi ponovilo.“
 
Odan velikosrpskoj nebulozi, Pupovac i njegov krug oko SNV-a i SDSS-a rade na istom poslu kao Šešelj i Vučić u Srbiji. Cilj im je isti, jedina razlika među njima je u metodi kako ostvariti velikosrpski san. Stoljetna srpska prijetnja je internalizirana: Nastane li hrvatska država, ne će moći biti hrvatska, a ako bude hrvatska, ne će biti država. U tu svrhu se ne smije priznati velikosrpska agresija na Hrvatsku niti dati isprika za nju, ne daj Bože zamoliti hrvatski narod za oprost, odati poštovanje hrvatskim žrtvama...
 
Hrvatska je i dalje „nutarnji problem“ Srbije, pa je hrvatska zemlja i sva hrvatska kulturna baština ujedno i srpska ili samo srpska već prema njihovu izboru. Je li ikad itko čuo da je Vučićev potrčko Pupovac prenio poruku Beogradu da srpsko-srbijanska strana ima dovoljno prljavštine u vlastitu dvorištu i da bi trebala počistiti najprije kod sebe i paziti da nepristojno ne olajava susjede? Umjesto da kaže kako je za Hrvate četništvo neprihvatljivo i provokativno, on im ga nameće u Hrvatskoj sa ciničkim podsmijehom da nije zakonom zabranjeno.
 
Hrvatska mora iskorijeniti bizantinizam iz svoga tkiva, ako želi opstati! „U povijesti postoje sličnosti, ali nema analogija – čak i ako povjesničari opetovano tvrde suprotno. Povijest je odlazak u nepoznato. Ne može postojati novo izdanje „fašizma“ – ne samo zato što su se životni uvjeti i horizonti svijesti ljudi temeljito promijenili, već i zato što taj pojam nivelira duboke razlike između diktatura Mussolinija i Hitlera. Ali to nije jamstvo protiv novoga, jednako nehumanoga totalitarizma u novom obličju“, zapisuje profesor Reinhardt.
 
Čini mi se da opominje Hrvate da budu oprezni pred nasrtajem svetosavlja. Bizantinac ne spava. U njemu je previše duboko ukorijenjena volja za patronizacijom drugih i preodgojem, tobože za njihovu dobrobit. On štiti svoje sunarodnjake od ponovnih pojava katastrofa iz prošlosti, koju su uglavnom oni sami prouzročili sa sličnim opominjačima, i pokazuje im put do bolje budućnosti! Ovo je životna laž političkoga zanata koji jedino koristi destabilizaciji zemlje, omrazi njezina naroda i ujedno implicitni zahtjev za trajnom grižnjom savjesti. Pri tom se namjerno zaboravlja da se Hrvati trebaju kajati za ono što je zaista bilo, a nije valjalo, a ne za ono što se uopće nije dogodilo!
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.

Anketa

A. Plenković je u tajnosti dozvolio MOL-u da u Mađarskoj i Slovačkoj prerađuje hrvatsku naftu. Je li to izdaja nacionalnih interesa?

Ponedjeljak, 01/06/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 883 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević