Get Adobe Flash player

Neargumentirano umnožavanje žrtava Christiana Gerlacha

 
 
Hitler je, prema autoru, načelnu odluku o ubijanju europskih Židova donio u prosincu 1941., Göring je u kolovozu 1942. požurivao rješenje tog pitanja, a u lipnju 1942. Himmler je napravio plan za uništenje Židova do sredine 1943. (107). Iz odnosa pojedinih nenjemačkih vlada prema Židovima, Romima i drugim manjinama autor iščitava stupanj autonomnosti pojedinih država. Tako su u studenom 1941. Slovačka, Rumunjska i Hrvatska izjavile da nemaju interesa za svoje građane koji žive na područjima pod kontrolom Njemačke. Pojedine su vlade, tako slovačka, hrvatska i rumunjska u studenome 1941., bugarska i norveška 1942. i mađarska 1944. – dopuštale Nijemcima, da se prema njihovim židovskim građanima, koji su živjeli na području koje su nadzirali Nijemci, postupa kao prema drugim Židovima, što je omogućavalo oduzimanje prava i njihovu deportaciju, a potom i ubijanje.
http://i.dailymail.co.uk/i/pix/2016/01/23/17/3081A02100000578-0-image-a-60_1453570665586.jpg
Hermann Göring
 
U svezi s općim proganjanjem Židova, Gerlachu se čini važnim pripomenuti, da hrvatska vlada 1941. nije nastojala protjerati Židove u Srbiju (kako je to činila sa Srbima), „što možda pokazuje da je Zagreb u Srbima gledao veću političku ugrozu“ (368.). „Nakon Njemačke, Rumunjska bijaše država s najviše ubijenih Židova u apsolutnim brojevima, premda je, smatra on, Hrvatska provodila razmjerno najsmrtonosniju protužidovsku politiku. Ona je odvela u smrt najmanje 75 posto od 38.000 Židova u zemlji (pored 300 – 400 tisuća ostalih žrtava). Hrvatske su postrojbe već u svibnju 1941. (prije njemačkog napada na Sovjetski Savez) započele s brutalnim ubijanjem Židova, a u srpnju je Vlada počela s njihovim interniranjem. Pravi vrhunac su ubijanja dosegla u ljeto. Prema interpretacijama mnogih povjesničara i državnog vrhovnika Pavelića, do konca 1941. godine većina je Židova bila mrtva. (Gerlach se ovdje poziva na autore kao što su Raul Hilberg, Stevan Pavlowitch i Alexander Korb). Statistički podaci međutim pokazuju da je 50 posto onih koji su umrli na području Hrvatske, 59 posto Židova iz logora Jasenovac i 75 posto ubijenih iz Bosne i Hercegovine umrlo 1942. godine. To je djelomice objašnjivo smrću zbog gladi, studeni i umorstava u sabirnim logorima u zimi 1941./42.
 
U ljeto 1942. pojačavaju hrvatske postrojbe iznova nasilje nad Židovima, ali prema savjetu njemačkih predstavnika smanjuju nasilje protiv Srba, dok ustaše preuzimaju logore ministarstva unutarnjih poslova, gdje se našlo još puno uhićenih Židova. Na njemačko traženje otprilike 4927 Židova je u kolovozu 1942. deportirano u Auschwitz, a ustaše su pobile Židove koji su im u Bosni, Hercegovini i u Dalmaciji pali u ruke, nakon što su im Talijani u lipnju 1942. prepustili nadzor nad određenim područjima. Hrvatsko uništavanje Židova se odigralo u više navrata, kao i lokalni valovi uhićenja, sa strane različitih aktera, prije svega članova radikalnih ustaša. Većina je Židova ubijena u logorima. Progon je trajao sve do konca rata – još 1945. je ubijeno najmanje 2.000 Židova (360.-361.). Gerlach ovdje upućuje na autore Dragana Cvetkovića, Đorđa Mihovilovića i Jelku Smreka, Jamesa H. Burgwyna, Stevana Pavlowitcha i Ivu Goldsteina.
 
Tri su zemlje (Hrvatska, Rumunjska i Mađarska) organizirale masovna ubojstva Židova, nastavlja Gerlach. U više navrata – najgore u 1942. – možda tri četvrtine od 40.000 Židova u hrvatskoj državi je poubijano ili u rijetkim slučajevima deportirano u njemačke logore uništenja. Većina drugih je preživjela u podzemlju; više tisuća ih je pripadalo skupinama koje su bile pod zaštitom vlasti. “Ondašnja Rumunjska slovi kao vrlo antisemitska zemlja, ali broj preživjelih Židova bio je tamo veći nego u Hrvatskoj, Slovačkoj, Mađarskoj. U Zagrebu i Bosni su studenti već 1920. tražili ograničenje broja židovskih studenata, tek 20 godina kasnije je to uvedeno“ (327).
 
Autor citira svjedočenje preživjeloga jasenovačkog zatočenika Ervina Rosenberga o tom logoru, u kojem „bijahu zatočenici prije svega zaokupljeni mislima na jelo i kako bi ga se mogli domaći“, pa su riskirali da budu strijeljani kad bi se tukli za komad kruha koji je ležao na zemlji. O stanju u logoru navodi citat s Jasenovac Memorial Site: „Prisilni rad Židova u hrvatskim logorima sličio je onom u njemačkim sabirnim logorima nakon 1941., pri čemu za rad nesposobni ljudi bijahu ubijani, a samo ih je malo preživjelo.“ Jasno je da nijednom riječju ne spominje kako su posljednjih godina mnogi „službeni“ podatci s te i sličnih mrežnih stranica o Jasenovcu dokazani kao obične izmišljotine. Ti podatci su, nažalost, ostali izvan Gerlachova znanstvenog vidokruga.
 
U pojedinim područjima pod njemačkom okupacije, piše on, počela su sustavna masovna ubojstva Židova u mjesecima nakon napada na Sovjetski Savez. U Srbiji su započela masovna uhićenja već u travnju 1941., ali su ubijanja židovskih i drugih talaca uhićenih radi zastrašivanja ili zbog navodnog sudjelovanja u komunističkom otporu, ostala ograničena do konca kolovoza. Ne uočavajući da bi u tom kontekstu relevantan mogao biti hrvatsko-njemački sporazum o iseljavanju Srba iz NDH, koji je sklopljen u svibnju 1941. i primjenjivao se do pred kraj ljeta te godine, ugrožavajući stabilnost okupacijske uprave u Srbiji te remeteći tamošnje prehrambene i uopće socijalne prilike, Gerlach nastavlja: „Prvi veliki masakr na Židovima iz Reicha dogodio se u Srbiji 12. i 13. listopada 1941., gdje je 342. pješačka divizija, a ne SS, ustrijelila 400 muških židovskih izbjeglica i mrtvacima počupala zlatne zube.“ U rujnu ili vjerojatnije u listopadu počeše njemačke vojne jedinice s ubijanjem 6.000 židovskih muževa, a ovo je, smatra Gerlach, bio dio od 20.000 – 25.000 ubojstava pomoću kojih se željelo suzbiti srpski nacionalni ustanak.
 
Početkom 1942. pobili su sigurnosna policija i SD (Sicherheitsdienst der Schutzstaffeln) ostale srpske Židove koji nisu mogli bježati, većinom žene i djecu. Njemačke vojne jedinice pogubile su tako u Srbiji od kolovoza do početka prosinca 1941. godine 11.522 navodna ustanika te 21.809 talaca, među kojima 7.000 Židova i pripadnika beogradske inteligencije. Pojedini povjesnici interpretiraju početak masovnih ubojstava u Srbiji kao znak zajedničke odluke za uništenjem europskih Židova. Drugi to odbacuju i odgađaju ovu odluku za kasnije. Pitanje je važno, jer nije jasno na čiju inicijativu i zbog kojih interesa su se dogodili ovi masakri, kad nema dokaza da ih je inicirala središnjica iz Berlina. Valja imati na mu da je „vojna uprava u Srbiji obuhvaćala u kolovozu 1941. jedva nešto više od 700 Nijemaca“. Autor pripominje da je u Jugoslaviji 1918./19. bilo više protužidovskih izgreda, među ostalim i napadaja na imovinu, sinagoge i groblja. Neprijateljska (feindselige) odnosno protužidovska propaganda je tvrdila kako su se Židovi za vrijeme Prvoga svjetskog rata obogatili na račun seljaka, premda bi se moglo reći da su seljaci profitirali od ljudi koji su živjeli u gradovima (332.)
 
Dakako da su režimi s agresivnom protužidovskom politikom izuzimali određene skupine domaćih Židova od proganjanja i masovnih ubojstava. U Hrvatskoj je bilo zaštićeno do 4.000 Židova koji su prešli na kršćanstvo, preko 1.000 Židova koji su bili u braka s kršćanima, „više tisuća“ ljudi i njihovih članova obitelji čije se stručno znanje kao menadžera, inženjera i liječnika uvažavalo, te oko 100 „počasnih Arijevaca“ (377.)
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.); https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

O autonomnosti zaposjednutih zemalja

 
 
Američki sudci su u postupku protiv generala s jugoistoka („Fall/Slučaj 7“) pred Međunarodnim vojnim tribunalom u Nürnbergu – jednom od najpoznatijih postupaka koji su pobjednici vodili protiv pobijeđenih, a ujedno jednom iz grozda postupaka koji se i po primjeni prava i po poštivanju pravičnosti vrlo često dovodi u pitanje u stručnim krugovima – zaključili „da postupci hrvatske vlade“ bijahu „postupci okupacijske sile“: „Nazora smo da je Hrvatska za vrijeme cijelog ovdje relevantnog razdoblja bila okupirana zemlja i da je za sve izvedene postupke sa strane hrvatske vlade odgovorna okupacijska sila.“ Ovo navodim prema str. 122. knjige Geschichte Jugoslawiens (Povijest Jugoslavije) nedavno preminuloga njemačkog povjesničara Holma Sandhausena, beogradskog učenika koji je i pred smrt dao javnog oduška svom dubokom žalu za Jugoslavijom što su ga dijelili mnogi europski ljevičari njegova naraštaja.
https://www.hrvati.ch/images/stories/foto/kolumne/nuic_gerlach/zakonska_odredba.jpg
Za razliku od navedene ocjene Međunarodnoga vojnog tribunala, povjesnik Christian Gerlach u svojim znanstvenim istraživanjima dolazi do zaključka da postoje naznake, pa i dokazi, da su vlade pojedinih zaposjednutih zemalja u nekim segmentima djelovale neovisno o Njemačkoj. „Za vrijeme Drugoga svjetskog rata dospjelo je preko 200 milijuna ljudi i 17 zemalja pod njemačko zaposjednuće“, ne računajući zemlje u kojima su bile stacionirane jake njemačke postrojbe, ali bez uspostave režima zaposjedanja, kao Finska, Rumunjska, Bugarska i talijanska Libija. Njemačko zaposjednuće zemalja povezivalo se s političkim, strateškim i gospodarskim razlozima, ali je kontrola nad njima služila vojnoj svrsi i bila preduvjet za njihovo izrabljivanje (279.). Posvemašnji je nadzor bio nemoguć. Sam ustroj država je bio različit. Naime, svaka je zaposjednuta zemlja unutar svojih granica imala drukčije izgrađenu upravu i instance moći. Austrija je u cijelosti anektirana. Neke zemalje su posjedovale nacionalne vlade (Francuska, Danska, Grčka, Norveška od 1942. te osobito slabi režimi u Srbiji, Albaniji i u Češkom protektoratu). Pojedinima su vladale „fašističke stranke u užem smislu riječi“ (Italija, Hrvatska, Slovačka, Norveška), drugima autoritarni, desno orijentirani režimi (Mađarska do listopada 1944., Rumunjska, Bugarska), treće su imale parlamente koji su donekle funkcionirali, pače socijaldemokrate u vladajućoj koaliciji (Danska, Finska) (u izv. „wieder andere [Länder] hatten einigermassen funktionierende Parlamente oder sogar Sozialdemokraten in ihren Regierungskoalitionen /Dänemark und Finnland/).“
 
Zbog ovih razlika od zemlje do zemlje i unutar samih društava, ističe autor, ne može se govoriti o kolektivnome europskom držanju ili odgovornosti.“ Unatoč svim razlikama, postajala su određena politička obilježja koja su zaposjednute zemlje dijelile s Njemačkom, U taj kompleks spada „žestoki nacionalizam, biološko ili organsko shvaćanje naroda ili vlastite etničke skupine te korporativno shvaćanje društva“ (303.-304.), pri čemu nije sasvim jasno, pravi li Gerlach razliku između fašističke inačice korporativizma i onoga korporativizma koji je bio zaglavni kamen socijalnog nauka Katoličke crkve u prvoj polovici 20. stoljeća. (U izvorniku, naime, piše: „Dazu gehörten glühender Nationalismus, ein biologisches oder organisches Verständnis des Volkes oder der eigenen ethnischen Gruppe (was oft zu Einparteienstaaten, eingeschränktem politischen Diskurs und nichtöffentlichen Entscheidungsprozessen führte) und ein korporatives Gesellschaftsbild (das auch der Vatikan unterstützte.“)
 
Dana 25. studenoga 1941. Hitler je u Berlinu demonstrirao najveću političku moć, kad su se visoki predstavnici 13 članica protukominternskog pokreta sastali kako bi demonstrirali zajedničku borbu protiv Komunističke inernacionale i uzajamnu političku potporu: Njemačka, Italija, Japan, Mađarska, Mandžukuo, Španjolska, Bugarska, Nankinška Kina, Hrvatska, Danska, Finska, Rumunjska i Slovačka. Od 13 zemalja samo ih je sedam stupilo u rat sa Sovjetskim Savezom. Ova konferencija, tvrdi Gerlach, pokazuje da su nacionalni interesi jače određivali politički kurs negoli interesi Njemačke ili drugih članica. To ponašanje „protuslovi ideji da su vlade Bugarske ili Danske bile samo njemački sateliti“ („Diese Episode zeigt, dass nationale Interessen stärker den politischen Kurs dieser Länder bestimmten als die Interessen Deutschlands oder anderer Partnerstaaten. Das widerspricht der Idee, die Regierungen von Ländern wie Bulgarien oder dem besetzten Dänemark seien blosse deutsche Marionetten gewesen“). Novije studije o frustraciji i relativnom neuspjehu službenih njemačkih savjetnika u Slovačkoj idu u istom smjeru. Ipak su saveznici bili važni Njemačkoj, jer su 1941. poslali oko milijun vojnika na istočnu frontu (s oko tri milijuna njemačkih), a 1942. dva milijuna. Konferencija u studenom 1941. pokazuje također da su, unatoč manipulacijama javnim mnijenjem, određeni stavovi vlastitog pučanstva bili važni za dotične režime (302.-303.).
 
To vrijedi i za politiku i akcije protiv Židova, što potvrđuje i sljedeći primjer. Prema Gerlachu, kad je bugarski ministar vanjskih poslova Ivan Popov u studenom 1941. predložio Ribbentropu i Hitleru opću politiku raseljavanja Židova, Hitler je ideju verbalno podupirao. Mađarska i Rumunjska su već u proljeće 1941. izjavile da je njihov cilj prognati Židove. Norveški njemački saveznik Vidkun Quisling je zagovarao međunarodno, u najmanju ruku općeeuropsko rješenje židovskog problema. Njemačko Ministarstvo vanjskih poslova je na Popovljev prijedlog odgovorilo da Italija, Mađarska i Španjolska odbijaju poželjni europski dogovor o postupku prema Židovima; u najboljem slučaju mogla bi Njemačka računati s Hrvatskom, Rumunjskom, Slovačkom i Bugarskom, ali ni s ovim državama ne će se biti jednostavno dogovoriti (365.).
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.)

https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Koliko povijesna znanost smije biti politi(č)ka?

 
 
Christian Gerlach, podrijetlom Nijemac, profesor suvremene povijesti na bernskom Sveučilištu, općenito se smatra priznatim svjetskim istraživačem nasilja u društvu. Pripada skupini vodećih autora mlađeg naraštaja koji se bave stradanjem Židova u Drugome svjetskom ratu, a 2016. je kod Cambridge University Press objavio knjigu The Extermination of the European Jews. Knjiga dosta neoriginalnog naslova – jer je Raul Hilberg 1961. objavio klasično djelo pod naslovom The Destruction of the European Jews – nedavno je, 2017., u njemačkome prijevodu i s ispravcima, kako naglašava sam autor, objavljena u Münchenu kao Der Mord an den Europäischen Juden. Ursachen, Ereignisse, Dimensionen (Ubijanje europskih Židova. Uzroci, događaji, dimenzije). Od ukupno 576 stranica, njih 131 otpada na bilješke, bibliografiju i indeks. Na dvije stranice autor zahvaljuje osobama, njih preko četrdeset, na suradnji i ustanovama dljem svijeta koje su mu omogućile da javno iznese svoja istraživanja i provjeri njihovu uvjerljivost pred znanstvenom zajednicom.
http://www.hist.unibe.ch/unibe/portal/fak_historisch/dga/hist/content/e11168/e44569/e44930/icke_ger.jpg
Christian Gerlach
 
Ne kanim ovdje prikazati knjigu koja „pruža posebnu perspektivu o uništenju europskih Židova“, kako s poslovičnom skromnošću tvrdi sam autor. Fenomeni nasilnih društava obično su obilježeni širinom sudionika, višestrukim motivima i raznolikošću žrtava. Gerlach želi pokazati da su, pored njemačke, i druge nacije bile sklone ekstremnom nasilju, pa ovu klasifikaciju ne uzima kao cilj nego kao ishodište svojih razmišljanja o ubojstvima, progonima i nasilju. Masovno nasilje, prema autoru, počiva na „participacijskim procesima“ i ptvrđuju ga slučajevi poput „Sovjetskog Saveza od 1930-tih do 1950-tih godina, Osmansko carstvo u kasnijoj fazi, uključujući i pogrom nad Armencima, Kambodža, Ruanda, Sjeverna Amerika u 19. stoljeću“ (str. 12.). Nasilje počinjeno nad Židovima u Drugome svjetskom ratu tragična je povijesna činjenica.
 
To nasilje, prema autoru, nije bilo europskih razmjera samo u geografskom smislu, nego je imalo i europsku političku dimenziju koja je uključivala širi kontekst od njemačkoga. Autorov je naum obraditi sve stradalničke skupine, posvetiti pozornost pitanjima i razlozima zbog čega su različite skupine bile žrtvom masovnog nasilja, što je ove skupine povezivalo i kako je većinsko društvo reagiralo na to što su njihovi sugrađani odjednom postali obespravljeni, neprijateljski elementi prema kojima se postupa neljudski. Autor upozorava i na terminološke promjene te se odlučuje ne koristiti ustaljene termine holokaust i shoah, Endlösung (konačno rješenje), antisemitizam, kolaboracija, počinitelji, marionetska država. Studija je prepuna podataka, nabijena pojedinostima, izložena iznenadnim promjenama mjesta i vremena što vodi k brojnim i nepotrebnim ponavljanjima.
 
U odnosu na NDH, Gerlachov je uradak metodološki upitan, budući da primijenjene metode i procjene ne uzimaju u obzir sve raspoložive izvore i literaturu, te se tako pojedine tvrdnje i zaključci u studiji daju politički interpretirati i instrumentalizirati. Nije neproblematična ni sama struktura studije koja je vrlo fragmentirana, pa glede NDH ne daje odgovore na neka analitička pitanja. Zanimljivo je da Gerlach u bibliografiji ne navodi ni jedan jedini hrvatski izvor koji je koristio. Među autorima na koje se oslanja za novija istraživanja su navedeni Marc Biondich, Esther Gitman, Randolph Braham, Srđa Trifković, Raul Hilberg, Ashen Cohen, Stevan Pavlowitsch, Ivo Goldstein, Tomislav Dulić, Dragan Cvetković, Narcisa Lengel-Krizman, Đorđe Mihovilović i Jelka Smreka, Marija Vulesica, James H. Burgwyn, Jozo Tomasevich, Alexander Korb...
 
U studiji ima i hipoteza koje su slabo ili nikako dokazane. U ovome ćemo se prikazu ograničiti na dijelove studije koji se odnose na NDH, kako bismo čitateljima ukratko pokazali, unatoč svim prijeporima, da znanost kao objektivna, sustavna, logična, precizna i provjerljiva metoda prikupljanja, opisivanja, klasificiranja, definiranja, mjerenja, eksperimentiranja, uopćavanja, objašnjavanja i vrednovanja iskustvenih činjenica nije uvijek na razini svojih načela. Pritom treba uvijek imati na umu da historiografija (ne samo politička, nego ni povijest književnosti, glazbe ili uopće umjetnosti) nije egzaktna znanost, i da – kod aksiomatskog polazišta prema kojemu su činjenice svetinja – uvijek uključuje interpretaciju, a ona je neodvojiva od autorovih sklonosti, društvenih, političkih i kojekakvih drugih preferencija i (pred)uvjerenja. Jer, kad ne bi bilo tako, onda bi postojala samo jedna povijest književnosti, samo jedna povijest likovne umjetnosti, samo jedna politička povijest.
 
(Nastavak slijedi)

 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.); https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Ponedjeljak, 19/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 596 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević