Drugu djecu gledao je svisoka kao "gomilu bosonogih prosjaka"

 
 
Djelo Zvonimira Kulundžića pretpostavlja da su tajne i kompleksi ključ za razumijevanje pretežnog dijela opusa Krleže, znamenitog hrvatskog književnika, političara, novinara i materijalističkoga filozofa. O Kolundžiću, nepravedno zapostavljenom velikanu naše kulture i povijesti te jezikoslovlja samo ću kazati da bi za objavu njegovog kapitalnog i minucioznog djela „Sabrana djela Stjepana Radića“ trebalo 60 knjiga opsega 500 – 600 stranica. Pisao je o renesansnoj glagoljskoj tiskari u Kosinju, o Slavku Kolaru, Krleži, Maruliću, groznoj korupcionaškoj aferi u Našicama za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, tragediji i tragikomediji hrvatske historiografije…
https://licegrada.hr/wp-content/uploads/2016/10/kip-krleza-01102016-4.jpg
Egzaltiranost, grandomanija, bolesna fantazija, uvjerenje da je on jedini normalan (ja sam normalan, a vi ste u ludnici!... sve je oko nas ludnica… sve to smrdi/ustanove/, sve je ogavno, sve je to prokleto); dosta histeričnih pubertetskih nastupa i slabih živaca pokazuju njegovi likovi, pa i svijest da nisu ni oni baš najbolji ljudi.
I o seksu stavovi su čudni, “mladom Kavranu sedmogimnazijalcu, jakobincu i ateistu bilo je jasno da ga se spolni život njegova oca ne tiče savršeno ništa, i da je to privatna stvar svakog pojedinca, taj tzv. spolni život; no vrlo vjerojatno zbog toga što je od najranijega djetinjstva živio kao nijemi svjedok sviju ljubavnih kriza njegovih roditelja i što je u onoj poplavi žena zamrzio sva ta stvorenja…“
„On je osjetio duboku potrebu da u onom zlatnom salonu izazove skandal“. Ipak konstatiram da je Krleža daleko toplija, kompletnija, normalnija osoba od Sartrea koji je psihijatrijski slučaj.
Krležina baka (Mekovec) umrla je u hotelu po povratku iz Graza gdje je bila u teatru. O svome braku kaže simpatično i iskreno Krleža: “U brak smo od miraza unijeli: ja jedan svileni kišobran, a Bela jednu crvenu čašu… i jedni i drugi (roditelji) su žalili Belu što upropaštava svoj život udajući se za običnu komunističku protuhu.“
 
Terezija Goričanac (Drožar) Krležina baka po majci ostavila je jak trag na književnika, od kajkavštine do katoličanstva. Kompleks oca je trajno mučio Krležu. Mi u liberalnome društvu danas teško možemo razumjeti obiteljske komplekse koji su stvorili važne dijelove osobnosti Ibsena, Strindberga, Hitlera, Tita, Staljina, Freuda, Andrića itd. pa sve do Konfucija, Nikodima Milaša i Slobodana Miloševića.
Koristim prigodu kazati da važnost oca nije nestala, upravo razvodi i dominantne majke čine jedan dio razloga feminizacije EU-a i SAD-a. Emericzi Kamilo po Kulundžiću je prototip kanonika Hangija koji bi trebao biti biološki otac Krležin (imaju istu čunjastu građu i okrugla meka lica), česti posjetitelj njegova doma i uzročnik blagostanja te nesretne obitelji.
Svjedoci Kulundžićevi se slažu da je Krleža kao predškolac odlikaš, ljubimac učitelja Klobučara i dobro uhranjeni i najbolje odnjegovani dječak u razredu. (npr. u mornarskoj bluzi koju su „obična“ djeca nosila samo za blagdane).
Drugu djecu gledao je svisoka kao „gomilu bosonogih prosjaka“. Krleža druguje sa cijelim nizom vrlo bogatih, pa čak i aristokratskih osoba već kao dječak i mladić, nemoguće je takve kontakte imati preko „oca“ Krleže, skromnoga policajca.
Krleža je uoči puberteta fasciniran kazalištem,želi pisati drame i odbacuje dotadanje ideje da bude svećenik. Je li mu te ideje netko nameto i odakle dječaku toliko crkvenih rekvizita u kući te snovi o kardinalskom šeširu?
Sa 16 godina Krleža nastupa u mađarski Ludoviceum, vojnu školu u koju stupa monarhijska elita. Tko ga je tu smjestio pita se Kulundžić? Krležini školski drugovi tvrdili su da se o njegovom školskom uspjehu dolazi uvijek raspitivati kanonik Ivan Hangi, bogat čovjek sa jakim vezama u Budimpešti. Kulundžić je Krležinu molbu za prijam u kadetsku školu u Pečuhu sa potpisom oca usporedio sa rukopisom Hangijevim i grafolog jest dokazao da je pisao Ivan Hangi!
Hangi je bio istaknuti mađaron i narodni zastupnik u peštanskom Saboru. Prezime Hangi je finskoga podrijetla, ali zvuči prilično mađarski što je vrlo ugodna slučajnost.
Krleža je na dopust iz vojne škole dolazio često kod Hangija gdje je dobijao birana jela po svom ukusu. Usput navodi Kulundžić zanimljiv slučaj; tragajući za povijesnim izvorima ustanovio je da su spisi Trgovačko obrtničke komore od oko 1850. do 1935. poslani u tvornicu papira(!) zbog „nedostatka prostora“ – u stvarnosti zbog otvaranja kućnoga buffeta.
Slična sudbina zadesila je i spise Dubrovačke parobrodarske plovidbe, ali i to je povijest, mi nalazimo krhotine prošlih vremena jer ono što je nama danas važno ljude prošlosti nije zanimalo, ili su ponekad temeljito uništavali dokaze o svojoj zloj raboti.
Godine 1980. policija je upala u Kulundžićev stan i nakon šestosatnog pretresa odnijela 824 kartice o Krleži, našto se Kulundžić potužio u pismu upućenom rečenom književniku, te dan poslije po odvjetniku upućeno i raznim tijelima trodiobene vlasti SR Hrvatske u SFRJ.
O Krležinom gurmanluku ne ću pisati, ali zabavna mi je njegova grožnja prema elefantičnoj skulpturi kojom ga prikazuje kiparica Ujević. Kako je Nazor na Tuškancu (dobar rad kipara S. Gračana) nalik Don Quijoteu Krleža je duhovito zaključio da će Zagreb dobiti i kip Sancha Panse. (debelog Krleže)
 
(Svršetak)
 

Teo Trostmann