Sporazum s njemačkim postrojbama potpisali su Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit

 
 
Čim je Popovića ovlastio za pregovore sa Nijemcima Tito je sam na Dedinju u Beogradu uspostavio kontakte sa talijanskom obavještajnom službom. Talijani su mu trebali kako bi preko njih nabavio oružje i streljivo bez čega nije moguće organizirati rat. Sa iskustvima iz prvog svjetskog rata je znao koliko se brzo oružje i streljivo troši u ratu, te je znao kako se sa zaostalim oružjem od kraljevske vojske i sa lovačkim oružjem ne može organizirati nikakva ozbiljna borba. Da bi dobio oružje od Talijana morao im je nešto ponuditi, a pošto je vrlo dobro znao za talijanske pretenzije prema teritoriju bivše Jugoslavije mogao im je obećati kako će im pomoći u osvajanju teritorija koje su nijemci prepustili NDH, umjesto da ih prepuste Talijanima. Mogao im je obećati i kako će spriječiti svaki napad na Talijane, te dozvoliti samo napade na hrvatsku i njemačku vojsku. Ovakvim napadima stvarati će nered u hrvatskoj pozadini, te stvoriti izgovor Talijanima za ulazak na teritorij NDH pod izgovorom smirivanja stanja. Talijani su ovaj prijedlog prihvatili nadajući se kako će na taj način postepeno zauzeti teritorij čitave kraljevine Jugoslavije. Za uspjeh ovakve suradnje preduvjet je bio da o tome ni obični partizani, a ni nijemci ne smiju ništa doznati, te su zbog toga svi dogovori o isporukama morali bili isključivo usmeni, ili radio vezom sa šifrom.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/d/d7/Ko%C4%8Da_Popovi%C4%87.jpg
Koča Popović
 
Kako bi ovo ostalo tajna Tito je organizirao svoju prvu obavještajnu grupu u svom štabu koja se brinula samo za ove nabavke, čime je došlo do prve podjele komunističke partije na tri dijela, politički organi, vojni organi i obavještajni organi. Prvi zapovjednik tog obavještajnog odjela bio je Rade Bulat koji se formalno predstavljao kao Titov kurir koji samo prenosi Titove naredbe. Nakon što je sve dogovorio sa talijanskim i njemačkim tajnim obavještajnim službama Tito je napustio Beograd i uputio se na područje "Užičke republike". Već 10. kolovoza 1941. Tito je izdao Uputstva partizanskim odredima o sigurnosnim pitanjima. To su bila uputstva opće naravi u kojima je pisalo; "izdajice i provokatore treba odmah likvidirati". Nakon toga kreće osnivanje partizanskih straža, narodnih straža i narodne milicije pri svim partizanskim odredima.
 
Čim je došao među partizane Tito je poslao u Beograd zahtjev da mu pošalju nekoliko povjerljivih drugarica studentica, pa su mu poslali Davorjanku Paunović i Vjeru Planojević. Tito je odmah ljepšu Davorjanku uzeo za tajnicu i ljubavnicu, iako je znao kako je ona nevjenčana žena njegovog druga Jovana Kapičića, koji od tog nije pravio probleme, pa je nakon toga brzo napredovao do generalskog čina i poslijeratnog zapovjednika kažnjeničkog logora Golog otoka.
Dok se Tito dogovarao sa svojim formalnim neprijateljima, to su također radili Pavelić i Nedić. Prvi konzul NDH u Beogradu bio je domobranski satnik Josip Lončarević koji je tamo od konca travnja 1941. godine i djelovao je do „bitke za Beograd“, polovicom listopada 1944. godine. Milan Nedić od samoga je početka rata s ustaškim vlastima imao potpisani sporazum o „razmjeni“ stanovništva i priznavao je pravo na postojanje NDH, ali je istovremeno uz pomoć kupljenih njemačkih časnika širio promidžbu o „istrebljenju što ga je nad srpskim narodom u NDH provodi Pavelićev režim“. Odmah nakon uspostave diplomatskih odnosa Nedić i Pavelić su sklopili pismeni sporazum o preseljenju dijela srpskog stanovništva s područja NDH, odnosno međusobnoj „razmjeni“ Srba i Hrvata u cilju etničke „prilagodbe“ pojedinih prostora. U tu svrhu, armijski general Milutin Đ. Nedić izradio je za potrebe svoga brata Milana Nedića detaljan elaborat (Memorandum), pod nazivom „Razgraničenje srpsko-hrvatsko“, u kojemu se daje pregled etničke strukture „spornih područja“ na prostoru NDH (s točnim brojčanim podacima Srba i Hrvata), uz detaljno navođenje koja bi od njih trebala biti obuhvaćena „razmjenom“ stanovništva, i koliki bi broj tih „preseljenika“ na jednoj i drugoj strani morao biti, kako po regijama i oblastima, tako i u ukupnoj masi.
 
Kako bi mogao početi rat titu je trebalo oružje i streljivo a za to se pobrinula talijanska mornarica. Prvu količinu oružja su talijanski mornari komunistima dostavili u Crnu Goru, oko 25.000 pušaka u rujnu 1941., a nakon toga toliko da se mogu braniti od ustaša i Nijemaca, ali nedovoljno za ozbiljne napade na talijanske veće postrojbe. Kako ustaše ne bi razbili u početku vrlo malobrojne partizane Musolini je Paveliću ograničavao napade na njih, što je ovaj poslušno prihvaćao. Za prvu pošiljku oružja preko luke u Boki Kotorskoj, koja je tajno isporučena grupici Titu najodanijih komunista doznala je obavještajno nadzorna služba NDH, te je to javljeno Eugenu Didi Kvaterniku koji je s tim upoznao Pavelića. Informacija o talijanskom naoružavanju partizana proslijeđena je Hitleru, ali je on zaključio kako se radi o dezinformacija hrvatskih nacionalista koji žele sukobiti njemačku i talijansku politiku. Pavelić je prihvatio to objašnjenje, te je vremenom sve više počeo sumnjičiti i šikanirati zapovjednika ustaškog redarstva i UNS-a Eugena Didu Kvaternika, a i njegovog oca, vojnog zapovjednika i starog austrougarskog časnika Slavka Kvaternika koji je formalno bio drugi čovjek u državi i zapovjednik domobranstva. Djelatnost Eugena Kvaternika primijetili su Talijani te su o njemu počeli slati negativne informacije i Paveliću i Njemcima, pa su ovi u njemu počeli gledati psihopata koji je žedan srpske krvi i koji je spreman napasti svakog tko mu se suprotstavi. Takvim glasinama Talijani su uspjeli spriječiti kvalitetan obavještajni rad UNS-a i prikriti svoje naoružavanje partizana, da bi kasnije tijekom 1943. posao UNS-a preuzeo Gestapo.
 
Krajem 1941. Nijemci su počeli tražiti stalno mjesto gdje bi se vršila razmjena zarobljenika. To je odgovaralo i Titu pošto je dosta članova ilegalnih organizacija KP-a u gradovima bio otkriven i interniran u razne logore. Prve razmjene izvršene su u mjestu Pisarovina zbog blizine Zagreba i pripadalo je u interesnu zonu Njemačke. Kasnijim intenziviranjem borbi, razmjene su postale sve češće. U razgovorima između Nijemaca, koje su zastupali inženjer Hans Ott i “Sonderfuehrer” Willibald Nemeček, te partizana donesena je odluka da Pisarovina postane stalno mjesto razmjene, te je u tu svrhu sklopljen dogovor.
 
Početkom 1943. Nijemci organiziraju operaciju Weiss. U toj operaciji partizani se ne uspijevaju probiti prema sjeveru, pa Tito i partizani dolaze u vrlo težak položaj. Zbog toga su prisiljeni vratiti se prema talijanskim položajima, napadom prema Prozoru. Postrojbe 3. proleterske divizije zauzele su Prozor nakon kratke borbe s talijanskom divizijom "Murge". Tu su partizani zarobili 12 tenkova, 36 topova, stotine automata, preko tisuću pušaka, 24 vagona streljiva, te hrane dovoljno da se 2000 vojnika hrani 4 godine, sve smješteno na talijanskoj prvoj borbenoj liniji. Ova količina streljiva je bila dovoljna da se svim partizanima u okruženju podijeli desetak kila streljiva, što je bilo dovoljno za više mjeseci borbe. Većina oružja i streljiva je zakopano i kasnije prebačeno u Slavoniju. Nijemci 27.2.1943. napadaju na potezu Gornji Vakuf – Prozor, te odbacuju partizane. Pad Prozora znači zatvaranje odstupnice Glavnoj bolnici i smrt 4.000 ranjenika i tifusara.
 
Za vrijeme operacije Weis Tito nudi suradnju Nijemcima, te im je poslao delegaciju radi prekida borbe, nudeći zajedničku borbu protiv četnika i protiv savezničkog iskrcavanja, a prelaskom Neretve stvarno je poželio istjerati četnike iz Sandžaka i Crne Gore. Nijemci su željeli iskoristiti ponudu, te su kao potvrdu iskrenih namjera tražili prekid partizanskih napada na željezničke transporte u Slavoniji. Zbog toga je Tito dao nalog za prebacivanje jedinica iz Slavonije u Bosnu preko Save. Zabilješka o pregovorima u Gornjem Vakufu koju je 11. 3. 1943. godine sastavio njemački pregovarač major Barth, a koja se nalazi u Nacionalnom arhivu u Washingtonu u Odjeljenju njemačkih arhiva iz Drugog svjetskog rata, pokazuje da je razmjena zarobljenika iskorištena kao povod za razgovor, a da je glavni cilj pregovora, bar što se Tita i njegovog Vrhovnog štaba tiče, bila obustava neprijateljstava između partizana i Nijemaca. I tako, prije pada Italije u ožujku 1943. njemački i Titovi obavještajci sklapaju sporazum o suradnji. Nijemci su očekivali pad Italije i bojali su se iskrcavanja saveznika na jadranskoj obali. Zbog toga su prihvatili ponudu i sklopili tajni separatni sporazum sa Titom o miru na području južnog Jadrana, znajući kako bi ustaše mogle dopustiti iskrcavanje Amerikanaca, dok partizanski boljševici na to ne će pristati. Sporazum sa Njemačkim postrojbama potpisali su Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit, a to je u svojoj knjizi opisao i Vladimir Dedijer.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Tihomir Čuljak, https://novenews.net/hr/znanost/titova-partizansko-njemacka-suradnja-11