Get Adobe Flash player

August Cesarec je bio rastrgan sporazumom između Staljina i Hitlera o podjeli Poljske

 
 
Jedan od najpoznatijih hrvatskih lijevih intelektualaca i kasnije član Agitpropa, književnik August Cesarec o tome je pisao u osobnom dnevniku. Kad je potpisan pakt sa Njemačkom on istog dana bilježi: „…Branim odluku o paktu nenapadanja s Njemačkom, no ipak, želio bih da je to sve samo ogromna demonstracija Rusije protiv Chamberlaina za bolji savez s drugom engleskom garniturom“. Već dva dana kasnije on u dnevniku naslućuje da postoji tajni, „možda samo prećutan i najvjerojatnije prešutan – sporazum o diobi Poljske…“. „radi se o tome, da imamo povjerenja u strateški talent Staljina... ne radi se bitno o Poljskoj nego o interesu Sovjetske Unije kao faktora svjetske revolucije…“.
https://noicomunisti.files.wordpress.com/2016/07/d2b3571227a1764e1f5f093f5e696cda.jpg?w=700
Dan nakon njemačkog napada na Poljsku on 2. rujna 1939. u dnevniku ističe kako „treba željeti“ poraz Poljske, jer će to u daljnjem slijedu događaja pripomoći „prodiranju revolucije u Evropu“. Cesarec zaključuje kako je SSSR „pročistio teren za ranije ili kasnije revolucionarno prodiranje“... „politika Sovjetske Unije je zbilja genijalna. Tako reći bez kapi krvi su postali i centralno-evropska vlast, dobili više od polovice terena, i još im se Nijemci moraju ugibati, da im prepuste osvojen teren…“. Poljaci to ne smiju shvatiti kao okupaciju, nego kao oslobođenje, jer „… ako Sovjetska Unija i uzme nenarodni svoj teritorij, teritorij drugih naroda, koji se još ne nalaze u njenoj vezi, ona to ne čini kao osvajač, nego kao oslobodilac…“. Slično su razmišljali svi lijevi intelektualci zaluđeni komunističkim ispiranjem mozga. Pri invaziji na Poljsku 1939. i okupacije 52 % zemlje ubijeno je 65.000 Poljaka „neprijatelja naroda“, a u Katynskoj šumi 1940. pripadnici NKVD-a smaknuli oko 15.000 poljskih časnika i intelektualaca zarobljenih prethodne godine. Time su obezglavili cvijet inteligencije i snage poljskog naroda, ponajprije iz osvete za izgubljeni rat 1920. Etničko čišćenje praćeno ubijanjima civila, žena i djece počinjeno je i u Finskoj 1939. godine, masovni zločini u Litvi, Letoniji i Estoniji 1939. godine i drugdje. Rat je omogućio sovjetskim komunistima izgovor za smaknuće mnogih ljude pod optužbama za kolaboraciju. Represija se provodila nad cijelim narodima poput Krimskih Tatara ili Čečena.
 
Do 1940. Tito je potpuno ovladao Partijom i postavio svoj Politbiro u kojem glavnu ulogu imaju Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Vladimir Bakarić i drugi projugoslavenski orijentirani komunisti. Partijom je ovladao tako da je sve članove pretvorio u špijune. Svaki član partije je imao svog tajnog kontrolora, i svatko je imao zadatak tajno nadzirati nekog drugog člana partije kako ovaj ne bi slučajno skrenuo sa "partijskog kursa". Svi su znali da ih se prati, ali nitko nije znao tko ih prati. Obično se radilo o najboljim prijateljima, pa čak i rodbini. Uspjeh u otkrivanju "trulih jabuka" među drugovima bio je uvjet za napredak u stranačkoj hijerarhiji. Sve odluke koje su se donosile u Partiji; kadrovske, političke i ideološke bile su upućivane iz Kominterne, a rukovodioce nisu birali članovi Komunističke partije Jugoslavije, već ih je većina imenovana iz Moskve na Titov prijedlog. Svoj prvi susret s Titom Vladimir Velebit opisuje 1940. godine ovako: „Govorio je u superlativima o Sovjetskom Savezu. I Tito i Kopinič su me na isti način uveravali da je to jedinstvena oaza raja na zemlji. Proizvodnja toliko napreduje, da je na pomolu opšte blagostanje. (…) Ukratko, tvrdili su da su neverovatna sreća i darovi s neba, na neobjašnjiv način, pripali sovjetskom narodu“. Slične laži iznose i Titovi intelektualci poput Augusta Cesareca koji je 1940. napisao knjigu Putovanje po Sovjetskom Savezu. Tu piše kako: “redovi pred trgovinama u SSSR-u nisu posljedica oskudice robe, nego do njih dolazi zbog porasta kupovne moći građana. Sovjetski građani uživaju u blagostanju, cvjeta kultura, a s crkava su uklonjena crkvena obilježja, križevi i zvona, pa su one pretvorene u kina, antireligiozne muzeje, trgovine, stanove ili domove oslobođenih žena. Siročad na sovjetskim ulicama su djeca koju su „kulaci“ napustili da „napakoste sovjetskoj vlasti“. Radnici imaju vlast i grade „najljepši život na svijetu“; kolhoznici na Uralu puni su životne radosti i svi se „bez izuzetka mogu smatrati imućnima....Na Kavkazu sam, kao i svuda drugdje, vidio već seljake, do jučer još analfabete, kako sami nadziru rad elektrana, rukuju traktorima i drugim strojevima, imaju kućnu knjižnicu i stalno povećavaju opseg svog znanja“. U tome „novorođenom svjetlu uz red, napredak i blagostanje zavladalo je zadovoljstvo, radost i sposobnost radovanja“.
 
Početkom 1940. godine Kominterna je za sjedište ovog obavještajnog centra za jugoistočnu europu odredila Zagreb, a Josip Kopinič je određen za voditelja centra, dok je Grkinja Stela Panjajotis-Bamjazidos radila kao radio-telegrafista. Njih dvoje su vjenčali i pod ilegalnim imenima - inženjer Nik i Meri Brozović, te su iz Moskve otputovali u Istanbul, odakle su došli u Zagreb. U ovom periodu Josip Kopinič je dobio konspirativne nazive „Vazduh“ i „Valdes“. U Zagrebu su stanovali pod ilegalnim imenima - inženjer Antun i Olga Kadić. U početku su stanovali u malom stanu, koji im je pronašao Tito i gdje su montirali radio-stanicu koja je imala domet od oko 5.000 kilometara, te je bila jača od tadašnje stanice Radio Zagreba. Pored Josipa i Stele, u kući su stanovali i Josipova sestra Anđela, koja je obavljala kurirske dužnosti i kućna pomoćnica Urska Zalter, koja je bila rezervni radio-telegrafista. Obavještajni centar je počeo sa radom u lipnju 1940. godine, a za njega je znao samo Josip Broz Tito. Za ostale članove rukovodstva KPJ i KPH Josip Kopinič je bio samo predstavnik Kominterne pri KPJ. Radio stanicu je sve do veljače 1942. koristio i Tito za redovno održavanje veze između CK KPJ i Kominterne, a kasnije i za vezu sa partizanskim postrojbama. Kopiniču su stalno dolazili kuriri koji su raznosili poštu sa podređenim partijama, poput Lea Matesa, žena glumca Augustina Cilića, filozof Todor Pavlov, bugarski studenti koji su studirali u Zagrebu, kompozitor Stevan Hristić, inženjer Nikola Petrović, Vladimir Dedijer, Koča Popović, Krista Đorđević, i drugi. Kopinić je u Beogradu imao još dvije manje rezervne radio-stanice, ali su obje uništene prilikom bombardiranja beograda 6. 4. 1941. godine. Poslije kapitulacije Jugoslavije glumio je ustaškog simpatizera, te je tako osigurao za sebe sve propusnice. Tu je surađivao sa Ivanom Srebrenjakom, šefom sovjetske vojno-obavještajne službe za čitav Balkan koji je nakon kapitulacije Jugoslavije iz Beograda doselio u Zagreb kao sigurnije mjesto za ilegalan rad. Ustaška policija je u veljači 1942. godine uhitila sovjetskog vojnog obavještajca Ivana Srebrenjaka, pa se Kopinič preselio u vilu kod Stenjevca, u okolini Zagreba, koju su mu komunisti kupili.
 
Napadom na Jugoslaviju 6. travnja 1941. Hrvati su Nijemce dočekali kao osloboditelje od srpske okupacije, što je i logično ako se zna kako je u toj kraljevini Jugoslaviji u ime Jugoslavije između 5. prosinca 1918. i 6. travnja 1941. godine ubijeno oko tri tisuće Hrvata, najčešće bez ikakvoga suđenja. Kraljevska vojska se uglavnom povlači bez ozbiljnog otpora, te su usput nastojali što više pobiti sve one koji su se veselili njihovom odlasku. Oduševljeni njemačkim napadom na Jugoslaviju Hrvati su to vidjeli kao priliku za stvaranje vlastite države, te je stari austrougarski časnik Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. na iznenađenja Nijemaca, Talijana, pa i samog Pavelića proglasio nezavisnu državu Hrvatsku, a isto je 2 dana ranije dogodilo i u Bjelovaru. Nijemci su vlast ponudili čelniku HSS-a Mačeku, a pošto je on to odbio nerado su prihvatili Pavelića, iako o njemu nisu imali najbolje mišljenje, te je tako Pavelić postao Poglavnik. Istog dana kada je Slavko Kvaternik proglasio NDH 10. 4. 1941. Jugoslavenska vojska u povlačenju, njen 2. konjički puk je izvršio pokolj 11 nedužnih civila u selu Donji Mosti pokraj Bjelovara čime je počelo međusobno ubijanje između Srba i Hrvata. Idućih dana je širom Hrvatske i BiH jugoslavenska vojska ubila više stotina hrvata.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Čuljak, https://novenews.net/hr/znanost/titova-partizansko-njemacka-suradnja-11

Anketa

Tko nadzire DORH?

Subota, 06/06/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2416 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević