Get Adobe Flash player

Krležine natuknice na ekciklopedijske članke (KOLO, 2007.)

 
 
JAJCE
Već je dvaput bilo na mome stolu, dragi Jirouš! Ovako ne može.
I/19–20.
»Bila je to najisturenija tačka ugarskog odbranbenog sistema«. Zašto samo ugarskog? Svi grbovi u Jajcu koliko ih god ima od Kampanila pa do svodova i subraporta ne govore o Madžarima ni riječi. Jajačka banovina i njeni banovi su »našijenci« pod Matijom Korvinom: Berislavići, Frankopani, Keglevići, Grbonozi i t.d. Vidi Thállóczya, koji se navodi u literaturi, ali u tekstu ni o jednome od Thállóczyevih podataka nema govora.
I/21.
Na kraju trebalo bi utvrditi odakle Jajcu ime? Joanna, napolitanska princesa, žena Hrvoja Vukčića, sagradila je Jajce po modelu napuljskog Castello del’ovo!
Svi ovi Frankopani i Keglevići i Berislavići, branili su i svoje vlastito tlo, bez obzira što je Jajce spadalo i pod interesnu sferu madžarskog feuduma. Mi međutim ne pišemo Enciklopediju iz madžarske perspektive. [...]
https://i0.wp.com/relax-portal.info/relax/wp-content/uploads/2018/03/jurki%C4%87.jpeg?fit=592%2C332&ssl=1
Gabrijel Jurkić
 
 
JAKŠIĆ, DMITAR
I/1 »Srpski vlastelin.« Jedan jedini vlastelin u našoj enciklopediji, i i to još srpski!
 
JAMBREŠIĆ, ANDRIJA
Ů Bio je član Družbe Isusove po svome pozivu, a taj njegov poziv kao kod svih isusovaca zaobilazimo dosljedno i principijelno, kao da se toga i danas još stidimo da je netko bio isusovac, a pogotovo u XVIII st. o Jambrešiću ne usuđujemo se reći kakvo je zapravo značenje imao pa i danas ima njegov Lexicon. Pa ipak, kada netko 1732 u svom pravopisnom predlogu »Manuductio ad croaticam ortographiam« predlaže dijakritičke znakove kao elemente pravopisne reforme, onda taj izum spada zapravo u red otkrića, koje će se tek ravno jedno stoljeće kasnije javiti kao Gajev izum, Gaja uzdižemo do idololatrije, a s Jambrešićem postupamo kao sa isusovcem, premda je njegov Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hunsarica locuples (Zgb, 1742) djelo nerazmjerno vrjednije nego sve ono što je Gaj ikada izmislio ili napisao. Nemamo perspektive na vlastitu problematiku.
 
JAMNIČKA SKUPŠTINA
Da se ne zaboravi Jamnička kiselica (kisela prirodna voda, op., T.T.), s obzirom na rodoljubiva nastojanja biskupa Strossmayera da produži život naših naroda i srce mlado, ukoliko se uopće bude spomenulo selo Jamnica. (tu je asocijacija Krležina na kiselu vodu Radensku tri srca,kao asocijaciju na Srbe Hrvate i Slovence, op., T.T.)
 
JARNEVIĆ, DRAGOJLA
I/2–3.
»Poslije boravka u Grazu, Trstu i Veneciji gdje uči krojački zanat«.
U Grazu, Trstu i Veneciji uči krojački zanat? Bila je dakle krojačica? Da se barem jedno biće od njenih biografa nađe i pronađe koje bi nam ljudski umjelo da kaže, što je zapravo ta Jarnevićeva po svom građanskom pozivu bila? Od čega je živjela? Vrijednost njenih radova dolazi u obzir samo kao svjedočanstvo vremena, i to pod znakom pitanja. Ova naša ilirska Karina Michaelisova još uvijek nas plaši kao sjenka na spiritističkim seansama naše književnosti. Tajanstvena i nejasna Dragojla Jarnevićeva, pitamo se šta je radila i od čega je živjela?
 
JED IN PIJAČA SLOVENCEV
U ovom slučaju trebalo bi tu temu obraditi i po ostalim kulturno–historijskim zonama, kao hranu, ishranu, kujnu i kulinarske vještine kod Južnih Slavena. Razne kujne: bečka, mediteranska, venecijansko–dalmatinska, centralnoevropska, balkanska, turska, madžarska, srpska, narodna jela i t.d. Ostaje da se vidi za diskusiju (hrana je pana Krležu zanimala, op., T.T.)
 
JOB, IGNJAT
I/22–24.
Da li je osnivač srpskog modernog slikarstva, tu temu stavlja Ujević pod znak pitanja. Mislim da je tačno. Job Ignjat proglasio je sebe Srbinom.
 
JOVANOVIĆ, SLOBODAN
, i kao »istoričar« i kao »književnik i političar«. Uopće: političar, koji je ušao u politiku tek 1939 kad mu je bilo ravno 70 godina.
I/11–16.
»Ta vlada je pružila moralnu podršku četničkom pokretu na čelu sa Dražom Mihajlovićem« i t.d.
Nije se radilo samo o moralnoj podršci i u materijalnoj pomoći u »spremi«, nego i o formalnom imprimaturu i potpisivanju smrtnih osuda iz Londona i t.d.
[...]
II/20.
»U docnijim godinama — pod uticajem marksizma« i t.d.
Uticaj marksizma kod Slobodana Jovanovića, u čemu, kada, gdje? Zvuči artificijelno, a prije svega netačno. O marksizmu izražavao se trajno kao najprosječniji, sociološki neobrazovan filistar. Marksizam je za Slobodana bio i ostao bauk, te su mu se tresle gaće pred marksizmom, kao Zdenki Smrekarovoj, popu Kerubinu ili Dežmanu. Sve je to rog za svijeću. Kakvo priznavanje »ekonomskih činilaca«? Kakvo »približavanje sociološkom metodu (1930–39)«? 
 
JUGOSLAVENI — UČEŠĆE U RATOVIMA
 ... Osim toga: nabrajanje ovih ratova počinje sa XVI stoljećem. Hrvatsko–ugarski kraljevski preventivni ratovi (Hunyadi, Korvin, Bribirski i Krbavski knezovi, Frankopani, Mačva, Jajce, Una, Lika, konac Quatrocenta) uopće nisu spomenuti.
[...]
10. XII 1508, papa Julije II (Della Rovere) organizovao je i sklopio u Cambreiu Međunarodnu Ligu, u kojoj učestvuju: Maksimilijan I Habsburg, car njemački, Louis XII, kralj francuski, kraljevi aragonski i engleski, vojvode Savojski i Ferrarski i na kraju Firenza. Svrha ove Lige bila je, kao što je poznato, savezna međunarodna politička koalicija sa tendencom da se likvidira mletačka supremacija u svijetu. Liga je, iz dekorativno–lažnih diplomatskih motiva imala i neke protuturske teze, ali te su bile potpuno sporedne, spadajući više–manje u političku kamuflažu. Radilo se prije svega o oslobođenju od mletačkoga jarma ovih terena, koji i danas sastavljaju etnički gros u sjeverozapadnoj zoni našega naroda. Radilo se o otimanju Liburnije i Dalmacije, današnje Beneške Slovenije, sa gradovima Gorica, Trst, Rijeka, Labin, Akvileja i Zadar, sa čitavom istočno–jadranskom obalom. Ovaj teren osporavale su dvije velike sile onoga vremena, kao svoju osnovnu interesnu sferu i to: Bečko–Habsburška, kao filijala Njemačkog Carstva i Mletačka. Radilo se o dezaneksiji zapravo većeg dijela naše narodne baze, koja još nije bila okupirana po turskim četama. U Budimu sjedi na prijestolju hrvatsko–ugarski kralj Ladislav II, koji kao vladar pretendira na zadarsku terra–fermu, kao na svoje krunsko leno, Envoyé spécial, chargé d’affaires mletački, Pedro Pasqualigo, putuje novembra 1509 u Zagreb, gdje je sazvana konferenca južnoga plemstva na čelu sa banom Andrijom Botom, sa tri Frankopana, sa grofovima Krbavskim i Zrinskim i Blagajskim, sa čitavim klanom Bakača, Berislavića i t.d. Tu se stvaraju dalekosežni zaključci o kojima se u našem tekstu pod II/l govori više–manje netačno i površno.
 
II/2. II. Austro–mletački rat 1615–17.
Autor ga stavlja u zagradu kao Uskočki rat. I to je dobro, samo ne u zagradi! 
Generalna napomena.
Ovaj kalendar tih ratova (da ga tako nazovemo) počinje zapravo sa Kambrejskom Ligom, a pitamo se šta je sa turskim ratovima od 1521, pada Beograda, pa do 1689? To su: Austro–turski rat 1683–99 sve do Karlovačkog mira isto tako nije obrađen. Paralelni mletački ratovi, na tursko–dalmatinskoj granici isto tako nisu obrađeni. 1684 Mleci pristupaju protuosmanlijskom savezu i obavezuju se na mobilizaciju od 15.000 Morlaka. Srbi, Raci, Vlasi, grčko–istočni hrišćani, Grabači, Croati, Hajduci, Uskoci, Slavoniteri i t.d. trajno ratuju od opsade Budima 1686 pod generalom Picolominijem i njegovim prodorom do Skoplja, u četama od 20.000 i t.d. Nova komponenta politička u austrijskom smislu to je komponenta srpskog patrijarhata. Bečki dvor koncipira svoju politiku na »ilirskom terenu«, integralno kao »ilirsku«. Navodim detalje: kod zauzimanja Virovitice 1684 učestvuje 4.000 Hrvata pod generalom Trautmannsdorfom. Mletački general Mocenigo sa generalom Molinom prodire sa morlačkim četama sve do Glamoča. 1685 Osijek pada u ruke generala Leslie sa 2.000 Hrvata kao četa pod Leslievom komandom. 1685 Erdödy oslobađa Dubicu sa 4.000 hrvatskih konjanika. Sve akcije mletačkoga Cavaliere Janco, koji trajno komanduje četama od 5.000 Morlaka. 1686 Arad, Pečuj, senjska baza sa ispadima u Liku, Cornaro u Sinju, Almaš, Vukovar, Ilok, prinz Louis Badenski sa hrvatskim četama oslobađa Gradišku, Mitrovicu, Banja Luku, Petrovaradin. Do oslobođenja Beograda nije bilo ni jedne bitke u kojoj nisu učestvovali naši ljudi. Isto tako svi austro–turski ratovi nisu obrađeni sve do onoga 1737–39 i t.d.
 
JUGOSLAVENSKI ODBOR (mahom masonski, op., T.T.)
Ů (Dragovan Šepić)
I/5–8. »Proizašao iz pokreta, koji je godinama prije rata širio u jug. zemljama A.–U. ideju ujedinjenja J.S. i njihova okupljanja oko Srbije«.
Grosso modo, nije tačno! Trebalo bi konkretizovati, ukoliko se govori o genezi Jugoslavenskog odbora, koje su to bile komponente od Riječke i Zadarske rezolucije, koja se manifestira u politici hrvatsko–srpske koalicije na izborima 1906, i koja nastaje kao praktična politika sa Friedjungovim procesom. Vidi Frano Supilo: Politika u Hrvatskoj.
I/16–18. Kontakt sa srpskom vladom. Po čemu se može tvrditi da je srpska vlada »u programu svojih ratnih ciljeva imala priključenje hrvatskih i slovenskih zemalja A.–U.«?
Kakav je to program? Kad je bio objavljen? Isto tako: I/18–19. kada je srpska vlada »prema talijanskim imperijalističkim težnjama na Jadranu zauzela izrazito negativan stav«?
II/16–18. Koji su to sastanci »s političarima u domovini«? Kada su uspostavljeni kontakti sa »pripadnicima Starčevićeve Stranke prava«.
Vidi razgovore Barčeve u Ženevi sa Hinkovićem.
III/1–8. »Hrvatsko–srpska koalicija, koja je programatski bila za ujedinjenje sa Srbijom«.
IV/l7–20. Kada je srpska vlada »diplomatskim putem oštro protestirala protiv Londonskog ugovora«?
Kada je Pašićeva vlada nešto konkretno poduzela protivu izvršenja Londonskog ugovora, sve do kapitulacije Austrije u Versaillesu 3. XI. 1918, poslije svih marifetluka od Krfa do Ženeve?
V/20–21. »Osim toga dolazilo je i do nesuglasica sa srpskom vladom u pitanju dobrovoljaca«.
Ovo je diskursivno rečeno, parafraza po Miladi Paulovoj. Ove »nesuglasice sa srpskom vladom u pitanju dobrovoljaca« od početka su preponderantno važne. Organizaciju jugoslavenskih dobrovoljačkih odreda kao samostalne vojne jedinice, srpska vlada je ometala od početka po planu.
VI/1–3. Nije do afere u Odesi došlo samo zbog »ekskluzivističkog stava i netaktičkih postupaka srpskih oficira«, jer se ne može pretpostaviti da bi srpski oficiri, iz vlastite inicijative bili zauzeli onaj principijelni stav, polaganja prisege i regrutiranja dobrovoljačkih masa iz zarobljeničkih logora, na način kako je to provedeno, bez direktiva odozgo.
VI/4–8. Kriza Hinković–Trumbić. Nisu motivi neslaganja između Hinkovića i Trumbića nastali uslijed neovlaštenosti Hinkovićeve da upućuje poziv na mobilizaciju jugoslavenskih iseljenika, nego zbog Minkovićeve interpretacije osnovnih teza Krfske deklaracije, da Krfska deklaracija ne može prejudicirati zaključcima Konstituante. Tu su demokratski principi samoodređenja i ujedinjenja na temelju prava samoodređenja i oslobođenja i prisajedinjenja došli do eklatantnog sudara. Isto tako
VI/ Eksodus Supila iz Jugoslavenskog odbora. Takozvana pitanja transformacije Srbije i t.d.
VII/12–25. Krfska deklaracija. Nikako ne bi trebalo zaobići da se paralelno sa konferencijom na Krfu provodi likvidacija Crne Ruke. (!!!!!!!!, op., T.T.)
VIII/5. Po čemu se vidi da Saveznici »sve više računaju u svojim planovima sa Krfskom deklaracijom«?
Izjava Lloyda Georgea od 6. I. 1918 da »Velika Britanija ne ide za rušenjem Austro–Ugarske« ilustrira da Saveznici baš ne računaju tako jako sa Krfskom deklaracijom, a i 8. I. 1918 Woodrow Wilson u svojih 14 točaka govori još uvijek samo o autonomiji. Kakav stav zauzima spram te nove zavrzlame srpska vlada? Negativan.
VIII/19–20. »Srpska vlada je odbila da se na temelju zaključaka Krfske deklaracije sazove širi kongres poslanika Srbije, Jugoslavenskog odbora, C.G., srpske vojske, jugoslavenskih dobrovoljaca i t.d.«
.X/13–14. Da je »teško bilo doći do priznanja jugoslavenskog naroda AU kao saveznika i Jugoslavenskog odbora kao njegovog predstavništva uslijed toga« jer se »tome još uvijek protivila talijanska vlada«.
Ne samo talijanska vlada, nego i srpska!
X/23–24. Saveznici nisu priznali »Južnim Slavenima AU status Saveznika«. Saveznici su svim svojim raspoloživim sredstvima jeseni 1918 trajno djelovali na to da se organizuje jedinstvena reprezentacija Južnih Slavena, ali je to ometao Pašić, koji nije htio da pristane niti na koalicioni kabinet sa samostalnima niti na širu koncentraciju sa neparlamentarnim predstavnicima srpskih progresivnih elemenata u opoziciji, kao »ustavobranitelj«.
XI/12–13. Trumbić nije odbio da uđe u srpsku vladu iz principijelnih razloga, nego zato, jer je to tada već bilo bespredmetno. U smislu zaključaka versailleske konferencije Italija je već bila okupirala od Trsta do Kotora čitavu obalu.
O jugoslavici, o Jugoslaviji, o Jugoslavenskom odboru i o svim ostalim pojmovima koji se nadovezuju o taj prefiks jugo — trebalo bi progovoriti čistu istinu, a ta je i u ovim našim edicijama »tabu«, čije se ime ne može spomenuti zaludu kao ni božje.
Sve se frazira i sve je postala shema i o svemu se piše netočno, otprilike, ŕ peu pr#s, grosso modo, to jest zbrkano, dezinformativno. Kad se daje na primjer geneza Jugoslavenskog odbora da je »proizašao iz pokreta, koji je godinama prije rata širio u jug. zemljama A.U. ideju ujedinjenja J.S. i njihova okupljanja oko Srbije«, onda ne treba o tome govoriti magleno nego stvarno. Koje su to bile komponente »pokreta koji je godinama prije rata širio« itd. i kakav je to pokret bio? Uzme li se komponenta od Riječke i Zadarske rezolucije, koja je uspjela, na kraju, kao praktična finta da osigura koaliciji na izborima 1906 tzv. pobjedu, onda bi trebalo dati i konkretne podatke o čemu se radilo u Riječkoj rezoluciji. Nikakve veze ona nije imala ni sa kakvom koncepcijom ujedinjenja Južnih Slavena i njihovog okupljanja oko Srbije. Bio je to jedan trik izigravanja Nagodbe, na krivim pretpostavkama, koji se rasplinuo kao balon od sapunice, a praktična politika Koalicije zabrazdila je u najbanalnijoj khuenovštini, kompromitantnoj, da bi završila sa skandalom oko Friedjunga i izbacivanjem Supila iz Koalicije. Vidi: Frano Supilo »Politika u Hrvatskoj«. Ovako se ne može prodavati magla. Prema tome jasno je da Jug. odbor nije nikakav nastavak te koalicione politike.
O katastrofalnoj politici Jug. odbora, koja se kreće od neuspjeha do neuspjeha, najeklatantnije govori politički put Ante Trumbića. Nije ovdje mjesto, a opet bilo bi, kad je već riječ o Jug. odboru, da se jedanput u enciklopediji progovori o tim stvarima.
Kad je riječ o »kontaktu sa srpskom vladom i o njenom programu, upravo o njenom »ratnom cilju« a koji se banalno zove »priključenje hrvatskih i slovenskih zemalja« šta treba o tome govoriti patetično. Sve te proklamacije srpske vlade bile su improvizacija, a poznato je kako je došlo do one emendacije o »priključenju« respektive o prisajedinjenju u Nišu decembra 1914. Isto tako, zašto uvijek romantizirati stav srpske vlade koja da je »prema talijanskim imperijalističkim težnjama na Jadranu zauzela izrazito negativan stav«? Vidi o tome zapis Nikole Stojanovića, kako je zapravo došlo do sastanka u Firenci 22. XI 1914.
Isto tako govori se o »sastancima s političarima u domovini«! Kada, kojom prilikom i sa kime su uspostavljeni kontakti sa »pripadnicima Starčevićeve Stranke prava«?? Vidi razgovore Barčeve u Ženevi sa Hinkovićem (po Hinkoviću)?
Evo jedne proizvoljne i apstraktne konstatacije, kao klasičan primjer dezinformacije: »Hrvatsko–srpska koalicija, koja je programatski bila za ujedinjenje sa Srbijom«.
Potpuno proizvoljna tvrdnja, i teško bi bilo otkriti na temelju čega se to tako ustrajno tvrdi? Programatski za ujedinjenje sa Srbijom — Hrvatsko–srpska koalicija nikada nije bila. Svetozar Pribićević, koji je imao mnogo razloga da u svojoj knjizi »Diktatura kralja Aleksandra«, pišući u emigraciji, kao neku vrstu apologije svoje vlastite politike, da istakne sebe kao nekog protagonista ove programatske unifikatorske ideje, nije mogao nigdje konkretno da navede da je za vrijeme rata konspirirao. Da su se »svi predstavnici A.U. političkih grupacija držali rezervirano« to je više–manje točno, samo razlikujmo dobro, ta je rezerva potrajala sve do konca rata. Supila u procjeni međunarodne situacije na početku konflagracije 1914 u tom pogledu nitko nije praktično slijedio! Vidi stav Stjepana Radića 1914, kad je rat buknuo. Konstatujmo fakta! Sve političke proklamacije, sve budžetske rasprave o proračunima u okviru indemnitetskih rasprava u Hrvatskom saboru, pa čak i proklamacije Bečkoga kluba kreću se postojano u lojalnom okviru Monarhije, a žezlo dinastije Habsburga spada među svetinje u koju ne treba dirati. Kakvu je politiku Koalicija pod vodstvom Svetozara Pribićevića vodila u ratu 1914–18 sve do kraja A.U., to je više–manje javna tajna, to je poznato a indemnitetska rasprava u Hrv. saboru jula 1918, a naročito govor Svetozara Pribićevića u okviru te rasprave, govori o tome poglavlja«. Tvrdi se da je »srpska vlada diplomatskim putem oštro protestirala protiv Londonskog ugovora«? Molit ćemo, bilo bi dobro, kada se to tako apodiktički tvrdi, da se navedu i fakta. Pitamo se: kada je Pašićeva vlada nešto stvarno poduzela protiv izvršenja Londonskog ugovora? Do kapitulacije Austrije u Versaillesu 3. XI 1918, pa poslije svih marifetluka od Krfa do Ženeve, to se ne vidi. Vidi amandman Aleksandra Belića Sazonovu za dopunu Londonskog ugovora! Na kraju, šta tu treba dokazivati, kada je evidentno da je Pašić sprječavao priznavanje Jug. odbora po velikim silama usque ad finem tako da su čete Franchet d’Eperey–a, ušle u Jugoslovenske predjele i zemlje A.U. konglomerata 1918 kao garanti i kao izvršioci Londonskog ugovora.
Isto tako kad se tvrdi da je »decembra 1915 položaj Jug. odbora prema srpskoj vladi ojačao«, tvrdi se nešto za što nema dokaza. Ni u onome trenutku albanskoga sloma srbijanska vlada nije izmijenila svoj stav spram Jug. odbora. Da je »Odbor nailazio na velike zapreke zbog negativnog držanja Italije prema pitanju jugoslavenskog ujedinjenja«, to ne treba dokazivati, ali te »zapreke« nisu bile »velike« samo zbog stava negativnog Italije, nego i Srbije, jer do kraja rata Trumbiću nije pošlo za rukom da bude priznat kao ratujući subjekt, prvo, i da se, prema tome, logično, naoruža, premda je praktično u onome trenutku mogao da stavi saveznicima na dispoziciju možda čak i desetak divizija od jugoslavenskih ratnih zarobljenika SHS narodnosti. Ova neuralgična pitanja po svim se našim referentima isto tako neuralgično zaobilaze.
»Osim toga«, (misli se na negativan stav Italije) »dolazilo je i do nesuglasica sa srpskom vladom u pitanju dobrovoljaca«. Dakako, ovo je diskursivno rečeno, to su sve eufemističke parafraze po Miladi Paulovoj, koja isto tako kao agent Beneša, post hoc, lakirajući još uvijek istinu, nikada nije htjela da progovori punim tonom. Ostanimo logični! »Nesuglasice sa srpskom vladom u pitanju dobrovoljaca« spadaju u principijelna pitanja, one jasno ocrtavaju negativan stav srbijanske vlade koja organizaciju jugoslavenskih dobrovoljačkih odreda kao samostalnih vojnih jedinica pod komandom ili pod zastavom Jug. odbora ometa od početka po planu. Tako, na primjer, do »Afere u Odesi« nije došlo samo zbog »ekskluzivističkog stava i netaktičkih postupaka srpskih oficira«, jer se ne može pretpostaviti da bi srpski generali, kao predstavnici vojne srbijanske sile u Rusiji, iz vlastite inicijative bili zauzeli ili bilo mogli zauzeti onaj principijelni stav koji su zauzeli, a da zato nisu imali direktive od svoje vlastite vlade. Polaganje prisege srpskom kralju kao predstavniku suvereniteta Kraljevine Srbije i problem regrutiranja dobrovoljačkih masa iz zarobljeničkih logora za srpsku vojsku, na način kako je to provedeno, ne može se zamisliti bez direktiva srpske vlade.
Kada je riječ o krizi Hinko Hinković, Ante Trumbić, jasno je da motivi »neslaganja između Hinkovića i Trumbića« nisu nastali uslijed neovlaštenosti Hinkovićeve da upućuje poziv na mobilizaciju jugoslavenskih iseljenika u USA, nego zbog Hinkovićeve interpretacije osnovne teze Krfske deklaracije, a tu je H. Hinković jasno, logično i nedvoumno formulirao da »Krfska deklaracija ne može prejudicirati zaključcima Konstituante«. Tu nije bila riječ dakle o neslaganjima Hinković — Trumbić nego o demokratskom principu samoodređenja i ujedinjenja na temelju prava samoodređenja i oslobođenja«, koje je oduvijek bilo u eklatantnom protuslovlju sa tezom srbijanske vlade o »prisajedinjenju ili priključenju A.U. SHS naroda«. Prema tome nije riječ o nesuglasicama nego o eklatantnom sudaru na bazi principa. Exodus Supila iz Jug. odbora i čitav konglomerat problema i pitanja koji se nadovezuje o tezu Frana Supila o »transformaciji Srbije«, u našem je prikazu jedva tangiran.
Kada je riječ o Krfskoj deklaraciji nikako ne treba da se zaobiđe još jedan veoma važan fakat unutrašnje političke diferencijacije srbijanskog političkog tijela! Paralelno i istodobno sa Krfskom deklaracijom i sa konferencijom na Krfu provodi se likvidacija Crne ruke. Sve okolnosti koje u tom pogledu djeluju da se srbijanska vlada odlučila na likvidaciju političke junte, više–manje su poznate i jasne.
Na temelju čega se tvrdi u ovom našem prikazu da poslije Krfa »saveznici sve više računaju u svojim planovima sa Krfskom deklaracijom«?
Izjava Lloyd Georgea od 6. I 1918 da »Velika Britanija ne ide za rušenjem A.U.«, dokazuje obratno i lijepo ilustrira kako saveznici početkom 1918 ne računaju sa Krfskom deklaracijom, pak prema tome na temelju čega se može reći da oni u svojim planovima sa Krfskom deklaracijom računaju sve više«? Isto tako 8. I 1918 Woodrow Wilson, objavljujući svoje teze u četrnaest točaka govori još uvijek samo o autonomiji i o federativnom uređenju A.U. kompleksa.
A kakav stav je zauzela sama srbijanska vlada spram Krfske deklaracije? Više–manje negativan. Ona je odbila da se na temelju zaključaka Krfske deklaracije sazove širi sastanak parlamentaraca Srbije, predstavnika Jug. odbora, predstavnika C.G., srpskog generaliteta i vojske jugoslavenskih dobrovoljaca itd. Jasno je da je Pašić ostao samome sebi dosljedan, i prema tome on (Pašić) »nije odstupio od principa iznesenih u Krfskoj deklaraciji«, jer on te principe nikada nije ni priznao i jer je politika srbijanske vlade Krfskoj deklaraciji uprkos čitave godine bila u potpunom protuslovlju sa deklaracijom i sa politikom Jug. odbora, koju je ometala na svakome koraku i svima sredstvima. Prema tome je jasno da Krfska deklaracija nije mogla biti nikakvom podlogom ni motivom da saveznici sve više računaju s njom u svojim planovima, kad je saveznicima bilo poznato da se srbijanska vlada spram Krfske deklaracije odnosi negativno. Obratno od toga da bi saveznici bili računali sa Krfskom deklaracijom pokazalo se u predvečerje Ženeve kad su saveznici forsirali upravo to što je srpska vlada pod Pašićem nastojala da provede, odbijajući dosljedno i postojano sve principe Krfske deklaracije.
Ne razumijem zašto se »sporazum Trumbić–Torre na kongresu potlačenih naroda A.U. u Italiji (tzv. Rimski kongres) proglašava »novim uspjehom«? Kakav je to »uspjeh« bio? Bila je to rpa izgovorenih riječi, tada, nažalost, već zaista na kraju balade. Osim toga ne treba zaboraviti ni trenutka i treba imati u vidu da »sporazum Trumbić — Torre od 7. III 1918 ostaje odlučno demantiran talijanskim mandatom kojim je Italija stekla pravo da okupira čitavu zonu zagarantiranu Londonskim ugovorom, kao saveznička vojna snaga«.
Faktima uprkos, u našem se tekstu tvrdi da je Rimski kongres »ipak djelovao u korist politike Jug. odbora«, da je »moralno oslabio Londonski ugovor i utirao put priznanju Južnih Slavena«, da je »znatno povećao ugled Odbora, koji je poslije kongresa bio de facto tretiran kao predstavnik Južnih Slavena u A.U.«. Po čemu se može tvrditi ova eklatantna neistina?
Londonski ugovor ni po čemu nije bio time »moralno oslabljen«, ugled Odbora time nije bio »povećan«, a Jug. odbor nije bio »de facto tretiran kao predstavnik Južnih Slavena u A.U.«, jer se u Ženevi drastično objavilo i pokazalo da je Pašić torpedirao sve zaključke Krfske deklaracije de facto i de iure, i prema tome tvrditi obratno od istine, znači svijesno zavoditi u bludnju, znači trajno dočaravati neke iluzije kao da je nešto bilo što tako bilo nije. Da je »teško bilo doći do priznanja jugoslavenskog naroda A.U. kao saveznika, i Jug. odbora kao njegovog predstavništva« — uslijed čega? — jer se »tome još uvijek protivila talijanska vlada«, kada je evidentno da se tome nije protivila samo talijanska vlada nego i srpska.
Fakta govore da saveznici nisu priznali »Južnim Slavenima A.U. status saveznika«, ali su svim svojim raspoloživim sredstvima jeseni 1918 djelovali na to da bi se organizirala jedinstvena reprezentacija Južnih Slavena, što je opet ometao Pašić, koji nije htio pristati niti na koalicioni kabinet sa samostalcima niti na širu koncentraciju sa neparlamentarnim predstavnicima srpskih progresivnih elemenata u opoziciji, pozivajući se na riječi srbijanskoga »ustava«! Ova uloga Pašića jeseni 1918, kada se javlja u političkoj areni kao srbijanski »ustavobranitelj« zaista je zaslužila jedno kongenijalno komediografsko pero. Trajno se zaobilazi u našim prikazima onih mutnih političkih intriga u finišu 1918 da do priznanja jugoslavenskih emigrantskih organizacija sa strane saveznika »kao zaraćene strane na savezničkoj strani« uglavnom nije došlo isključivo samo zbog protivljenja srpske vlade, jer saveznici su u ono vrijeme već davno bili priznali i češke legije u Sibiriji i poljski suverenitet pod Pilsutskim.
Zašto je Trumbić odbio da uđe u srpsku vladu? Iz principijelnih razloga? Ne. On je to odbio, jer bi njegov ulazak tada u srpsku vladu bio zaista bespredmetno zakašnjenje, uz principijelnu rezignaciju spram svoje vlastite politike, a to je bilo u momentu kada je Italija u smislu zaključaka versailleske konferencije, kao mandatar Londonskog ugovora već bila okupirala čitavu obalu od Trsta do Kotora.
Isto tako nije točno da »zahtjev Jug. odbora za priznanje — ne »jugoslavenskog naroda kao savezničkog«, nego SHS, tada već organiziranih u Zgb. NVSHS — nije bio usvojen od saveznika.
Sve je to torpedirao Pašićev kabinet sa čitavim nizom vještački izazvanih kriza, podvala, svijesno lansiranih neistina i intriga. (Pašićeva verzija da se priznanju SHS protivi Regent, bila je već tada demantirana u Ženevi! Vidi razgovor sa Pichonom!) Trajno se prikazuju stvari neistinito i tendenciozno krivo! »Pozicija Jug. odbora u Ženevi bila je jaka«? A po čemu se to može dokazati i po čemu se ta snaga manifestirala? Po tome da je »Pašić usvojio zaključke koji su bili protiv njegovih shvaćanja«. Pitamo se kako ih je usvojio? Usvojio ih je tako da ih je poništio neposredno poslije toga svojom navodnom demisijom i tako izazvao parišku krizu. Ovaj tzv. »Sporazum«, koji je po našem referentu »postignut u Ženevi« (dakle ženevski sporazum) nije bio, kao što kaže autor »duga vijeka«. Dakako da nije. Nije trajao ni jedno poslije podne, jer poslije povratka iz Ženeve u Pariz, Pašić ga je uspio poništiti već drugog jutra. Ženevski sporazum je jedan od klasičnih primjera tzv. najispraznijih providnih i intrigantski staromodnih, zapravo smiješnih manevara na hartiji.
Kada je riječ o »raspuštanju Jug. odbora«, to se u našem tekstu stilizuje tako da je »daljnji rad na ujedinjenju prenesen u domovinu«. A kako je prenesen? U domovini NVSHS Zgb pod vodstvom i inicijativom Pribićevićevom produžuje Pašićevu politiku torpediranja Jug. odbora. U našem prikazu ne govori se konkretno o »proglašenju ujedinjenja 1. III 1918, niti o tome da je to diktat dinastije i početak političke krize koja će potrajati pune 23 godine, jer je praksa pokazala u Makedoniji, u Hrvatskoj, a velikim dijelom i u Bosni i Sloveniji, da SHS narodne mase sa muslimanima, Makedoncima i ostalim narodnostima nikada politički nisu pristale na ovu formu ujedinjenja.
O svemu. Jedinica Jugoslavenski odbor treba da ostane, a bilo bi najoportunije da je pretvorimo u rekapitulaciju političkoga kalendara sa kronološkim prikazom događaja kako su tekli. Čitav prikaz treba preraditi na temelju ove napomene.
 
JUGOSLAVIJA
12/4
»povezavši se sa Srbijom slobodna srpska Vojvodina značila je god. 1848 onaj most, koji je omogućavao da se spoje Srbija i Hrvatska«.
Ova tvrdnja nema realne podloge.
Šp. 15/1.
(J. Krčovski i K. Pejčinović) i t.d.
Volio bih da se to provjeri, a da se među ovim makedonstvujušćim imenima ne zaboravi ime i pojava Krste P. Misirkova, autora čuvene knjige »Za makedonckite raboti« (1903), jer je to djelo fundamentalne važnosti, a i iz današnje perspektive Misirkov postao je savremenim formulatorom ovih pitanja.
16/2.
»Pašić se zalagao za pravoslavno rješenje našeg nacionalnog pitanja«.
Mislim da nije sretna formula. Osim toga »pravoslavno« ne treba štampati kurzivom.
Pašić se zaista zalagao za »pravoslavno rješenje«, ali ne »našeg nacionalnog pitanja«, nego srpskog nacionalnog pitanja, i bilo bi najidealnije da se to prestilizuje:
Stojeći pod utjecajem carske Rusije i strahujući da ujedinjenjem katoličkih masa sa Srbijom pravoslavci ne dođu u manjinu, Pašić je nastojao da Srbiji pripoji samo one zemlje, koje ne bi dovele u pitanje srpsku većinu u budućoj državi.
28/1.
Da se prestilizuje: Demokrati odnosili su se prema diktaturi kao i radikali.
28/2.
»ali vodstvo Hrvatske seljačke stranke se u to doba nalazi pod presudnim utjecajem hrvatske buržoazije«.
Na ovom mjestu to zvuči zaista apstraktno! Koja hrvatska buržoazija? Dalo bi se dokazati, da su najsolidniji predstavnici hrvatske buržoazije (Banac, Teslić, Šverljuga et comp.) bili solidni nosioci centralizma i šestojanuarske politike. Hrvatska buržoazija, kao takva, to jest 98% kapitala u ovoj zemlji nije bilo povezano sa HSS niti je HSS bila pod njenim »presudnim utjecajem«.
30/2.
Da li »su masovne demonstracije dovele do pada Cvetković–Mačekove vlade? Nisu.
Šp. 31/l.
»Ta je vlada u najkritičnijem trenutku, zajedno s bivšim kraljem Petrom pobjegla iz zemlje«.
Nije tačno! U momentu kada kralj napušta zemlju, on nije »bivši kralj«, nego baš pravi pravcati kralj od glave do pete.
 
JURIČIĆ, JURAJ
Da li Jurij ili Juraj? Kaže »protestantski pisac«. Hrvatski pop glagoljaš, koji se sklonio u Kranjsku pred progonima. U jednoj fazi pokreta Trubarova desna ruka. Djeluje u Urachu za hrvatsku štampariju, a piše hrvatski i slovenski. Trebalo bi stvarno znati kakav je to njegov prijevod »drugoga dijela novoga testamenta (»Drugi Del Novega Testamenta«) štampanog u Tübingenu 1563, glagoljicom i ćirilicom.
I/15–16.
Bio je u sukobu sa Trubarom, ne samo kao versifikator i prevodilac, a kao takav i izvorom trajnih smetnji, sukoba i afera? sa Trubarom, zbog jezičnih pitanja. Trebalo bi ispitati sve njegove kroatizme da se vidi u čemu je bila stvar konkretno? Trebalo bi ga ocijeniti kao pojavu i kao pisca i s ovu stranu Sutle. Da su ga prozvali Kobilom i to govori poglavlje.
 
JURKIĆ, GABRIJEL
Trebalo bi utvrditi šta je s njim danas, t.j. od 1940 do danas. Koliko je meni poznato on se zaredio, postao je fratar, konvertit, a onda je odbacio mantiju, on i njegova žena, koja je neka vrsta poetese. Da se vidi šta je s njim. Ukoliko bude ušao, neka se i ilustrira u autotipiji. On je svojevremeno bio u modi i prodao na stotine slika po t.zv. građanskim domovima. (dobar slikar, op., T.T.)
 
JUTARNJI LIST
I/6–7.
»Glasnik najširih slojeva hrvatskog građanstva«, i t.d. O, blagoslovljeni ovi uži ili najširi slojevi hrvatskog i ostalih građanstava.
I/12–13 da se prestilizuje: Uređuje Eugen Demetrović, koji daje listu fizionomiju bulvarske štampe.
I/14–22 se briše.
 
JUTRO
Jutro kao kronika, kao dnevnik, kao svjedočanstvo dvadesetipetogodišnjeg historijskog raspona od ujedinjenja 1918 pa sve do svršetka Drugog svjetskog rata nije prikazano. Svi naši prikazi štampe su mizerija. Manje od ništa. Svega 12 redaka. A trebalo bi, po onoj osnovnoj i generalnoj koncepciji, najmanje 3 stupca.
 
(Nastavak slijedi)
 

Priredio: Teo Trostmann

Anketa

Hoće li predsjednik Vlade A. Plenković, zbog afere Josipe Rimac, prvoga smijeniti ministra Tomislava Ćorića?

Petak, 18/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1798 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević