Afirmacija hrvatske države

 
 
“Samo najgluplja telad sama biraju svog mesara”
(njemačka izreka)
 
U svom prvijencu romanu „Die Nachkommende” (Potomkinja), Berlin, 2019., Ivna Žic, kazališna redateljica i pisac s adresama u Zürichu i Beču, posreduje autentičan pogled na Hrvatsku iz perspektive osobe koja je odrasla u inozemstvu, ali nikad nije odustala od domovine svojih predaka.
https://images-na.ssl-images-amazon.com/images/I/41oIpjZSqpL._SY445_QL70_ML2_.jpg
„U zidovima ožiljci, razapeta mreža nad gradom prepunim pretresa koji se preklapaju, koji se upisuju u zidove stanova koji ih pokušavaju izdržati, ožiljci sustava i ustava koji su izgrađeni i izbrisani, ti zidovi ostaju, što je češće moguće započnite od početka, sve dok pukotine u zidovima kuća ne sruše kuće, ožiljak u svakom zidu, u svakom ožiljku stara riječ, stara imena, stari prsti koji su klizili duž zidova, pamti ostatak jedva čujni šapat između prozora, škripanje parketa, zatvaranje vrata koja su toliko puta zatvorena, svaki put drugim rukama, koje su zatvarale mesingane gumbe kao svoje vlasništvo, ožiljci se mogu lako prebojiti, prozori obnoviti, izmijeniti kvake na vratima do sljedećeg prijeloma, zamisli da si rođena u kraljevini, odrasla u vazalnoj državi, studirala u socijalističkoj republici, pila, udala se, doživjela još jedan rat i još jednu promjenu, sve opet drukčije. Ili slično. Samo stanovi ostaju i zrcale se, iznova i iznova, ništa više, ništa više od toga, nisam u dobrom stanju, rođena sam, umrla, još uvijek ovdje. Ne mora se kretati. Kućama je svejedno. One uzimaju ono što dolazi. Stanari i vladari, rat i mir. Kuće nose ožiljke vremena, a stanovi imaju privatne rane. Djed je vidio kako granice na Balkanu ponovno dolaze i odlaze. Potomkinja je lebdeći proces sjećanja i vruće, slikovito prisustvo.“
 
Zamagljena je Hrvatska, čije se ime u knjizi jedanput spomenu, i treba je osvijetliti. Afirmirati. Ponekad se dogode i čudesa u suvremenoj demokratskoj Hrvatskoj, nakon što je iščezao strah. Nitko nije, naime, uspio tako temeljito dešifrirati dramu “Hrvatski Faust” kao sam njezin autor. Slobodan Šnajder priznaje hrvatskoj javnosti: „Sve dok nisam počeo istraživati za ‘Doba mjedi’, mislio sam da je hrvatska povijest najgora na svijetu. Ako to ikoga ovdje može utješiti, Poljaci su, sve do novijeg doba, lošije prošli, valjda najlošije, a kandidata za tu titulu u kategoriji ‘najgora povijest’ u Europi ima mnogo.“ (Obzor, 2. 11. 2019.)
Vrijeme je da se hrvatska politika kloni „lingvističkih smicalica“ koje zamagljuju stvarnost. Hrvati moraju konačno početi razvijati svijest da o njima samima ovisi njihova sudbina i sudbina njihove države. Žele li spasiti svoju državu, Hrvati se moraju radikalno promijeniti. Sva demokratska sredstva drže u svojim rukama. Valja dovesti na vlast ljude koji će ponosni biti na svoju državu, zračiti novu energiju, znanje i patos, te ignorirati opskurne ponude „srpskoga ključa“, a znati poštivati lojalne ljude srpske manjine i pružiti im sve uvjete za život kao i domaćim Hrvatima.
Do sada smo imali više vlast u Hrvatskoj nego hrvatsku vlast, koja je bila okrenuta s leđima u budućnost, licem u prošlost, odsad treba okrenuti pogled budućnosti, a leđa prošlosti. Moderni um raduje se budućim danima, gleda naprijed, nada se boljim vremenima i osluškuje prošlost.
 
Hrvati moraju početi pisati povijest i afirmirati Hrvatsku sa stajališta hrvatskih interesa, a ne jugoslavenskih. Opravdani cilj hrvatskoga naroda je bio ostvarenje svoje samostalne države. Da se ta ideja suprotstavlja ideji jugoslavenske države, ne mijenja ništa na stvari.
Amos Oz i njegova kći Fania Oz-Salzberger napisali su zajedno, kao sekularni Židovi, kako to sami naglašavaju, knjigu „Juden und Worte“ (Židovi i riječi), Berlin, 2013. U njoj stoji sljedeća mudrost: „Židovi imaju poseban odnos prema riječima. Riječi su postale tekstovi. Ono što je objavljeno postalo je vječno.“ Ne podsjeća li nas ova tvrdnja na onu staru latinsku verba volant, scripta manent (riječi lete, a ono što je napisano ostaje). Da bi se to promijenilo, javnost treba obrazovati. Nedostatak osnovnog znanja nije automatski protuhrvatstvo. Zato je važno razmišljati, govoriti, pisati i djelovati na vjerodostojan i argumentiran način.
Ne snosimo li dio odgovornosti, ako šutimo ili ne pružamo publicistima i znan-stvenicima diljem svijeta mogućnost da pročitaju hrvatsku povijest, pisanu onako kako prosvijećeni zapadnoeuropski narodi pišu svoju povijest iz vlastite perspektive. To djelo treba obuhvatiti političku, kulturnu i gospodarsku povijest, prevedenu na sve važnije strane jezike. Osim toga, nova hrvatska vlast bi trebala, umjesto financiranja protuhrvatskih organizacija, iz proračuna odvojiti novac za istraživanje jasenovačkoga slučaja i sve dokumente prezentirati svjetskoj javnosti. Ako se već trebamo kajati, onda za ona nedjela koja su naši pretci počinili.
 
Mi smo nacija s daleko više povijesti nego geografije. Naša imena, riječi, koncepti i predodžbe pojavljuju se danas posvuda u svijetu. Čini se da smo posvuda ostavili pokoji trag. Dijelimo širi pogled na hrvatsku povijest, ne kao neku usku agendu nego kao višeslojnu i raznoliku riznicu ljudskih glasova kroz koje uzduž i poprijeko prolaze konstante od velikoga značenja. Bogatstvo kulturne raznolikosti, koja uključuju i religiju, valja na znan način prezentirati svijetu. Hrvatska srednjovjekovna etnolingvokulturna i duhovna baština je, prema Stjepanu Krasiću, tropismena i trojezična. Hrvati su sve do 16. st. imali tri različita narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko i tri različita pisma: glagoljicu, latinicu i ćirilicu.
 
Višepismena i višejezična hrvatska etnolingvokultura odigrala je važnu ulogu u povijesti hrvatskoga naroda. Novo samopouzdanje Hrvata diljem svijeta moguće je jer postoji HRVATSKA DRŽAVA. Hrvati više ne ovise o milosti Beograda za ulazak u zemlju i izlazak iz nje. U tom se smislu jugoslavenstvo Hrvata više ne tiče. To je problem Srba koji se u prvom redu osjećaju oštećenima, čak se i demontiraju jugoslavenstvom. To je epidemija za koju mi nismo nadležni, a preduvjet za izlječ-nje te bolesti je točna dijagnoza.
 
Na pravima utemeljena, suvremena, demokratska država je obvezna jamčiti vrijednosti i norme (ljudska prava, jednakost građana, osobna autonomija) koje spadaju u univerzalne vrijednosti. Međutim, ključna točka je da ovo vrijedi glede stanovitih zahtjeva samo dotle, dok time nije načelno ugrožen državni poredak kao takav, sigurnost i sloboda njezinih građana. Nijedna država nije obvezna napustiti pravo na samoodređenje ili na suverenost. Tko ubacuje u igru opravdanje stanovitih postupaka „iz razloga opstanka države“ ili da to odgovara „volji naroda“, poziva se naposljetku na međunarodno pravo. Stoga upućujemo poziv na razum u duhu Immanuela Kanta: „Imaj hrabrosti poslužiti se svojim razumom!“ ili u duhu stare latinske poruke “Sapere aude” – Odvaži se biti mudar!
 
(Svršetak)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.