Neki Čiprovčani, tražeći spas, uključujući  i  Pejačeviće, prešli su Dunav negdje u blizini Novog Sada i Petrovaradina

 
 
Malo je podataka o onoj skupini preživjelih koji su se uputili na sjeverozapad i sklonili se u današnjim srpskim, hrvatskim i mađarskim zemljištima. Među njima su obitelji Pejačević, Knežević, Čerkić, Tomagyonović, Frankoluka, Marinović, Adamović, Nikolantin i drugi. Nakon poraza i spaljivanja austrijskoj vojsci, koja se nalazila u blizini bugarskim naseljima (neke su se postrojbe nalazile tri dana udaljene od centra ustanka) počeli su se pridruživati ostatci poraženih četa, novoformirani borbeni odredi, ljudi u bijegu. Jedan od vođa ustanka koji je tražio potporu od Austrijanaca bio je Đuro II. Pejačević (Čiprovci, 1655. - Bač, 1725.). S njim su njegova braća - Marko (Čiprovci, 1667. - 16. veljače 1727., Osijek) i Ivan (Čiprovci, 1660. - Osijek, 5. svibnja 1724.), a po svoj prilici i najstariji među četvoricom - Nikola (1650., Čiprovci - umire prije 1704.), o kome su podatci vrlo nejasni i netočni.[48] Uz njih su i njihove obitelji. U početku, ti preživjeli pobunjenici čuvaju čiprovsko stanovništvo - žene, djecu, starce i pomažu im prije prelaska Dunava i prebacivanja u Vlahiju. Prema nekim neizravnim podatcima može se pretpostaviti da su neki Čiprovčani, koji traže spas, uključujući  braću Pejačeviće i njihove obitelji, prešli Dunav negdje u blizini Novog Sada i Petrovaradina, koji su tada u Vojvodini Srijemu.[49]         
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/82/Chiprovtsi_stara_katedrala.JPG/270px-Chiprovtsi_stara_katedrala.JPG
Ostaci stare katoličke katedrale sv. Marije u Čiprovcima
 
Nakon što su sklonili žene, djecu i starce u sigurnost područja Habsburške monarhije, oko 600 boraca, s Đurom II. Pejačevićem na čelu, prelazi u zapovjedništvo markgrofa Ludoviga Badena, zapovjednika carske vojske, koja djeluje u područjima od "Kraljevine" Srbije do Albanije u Skoplja. Pejačevićevi borci ratuju s trupama Badena protiv Turaka u 1689./1690., pri čemu sudjeluju u mnogim važnim bitkama, od kojih su neke na teritoriju Bugarske. U isto vrijeme, drugih oko "200 bugarskih vojvoda" sa svojim vojnicima odvraćaju Turke od Niša do Sofijskog polja i od Vidina do rijeke Lom u očekivanju vojske markgrofa Ludoviga Badena, kako bi svi zajedno potisnuli Turke i oslobodile "divnu zemlju" Bugara. Naime, tih 200 vojvoda spominje Đuro Pejačević dodajući da ih je, impresioniran njihovim zalaganjem, general Veterani ponovno primio u redove svoje vojske.[50] Ali grof Ludovig Baden nije došao, a umjesto njega uništavatelj Čiprovaca  E. Thököly s velikom vojskom pojavljuje se iz pozadine Bugara, uništavajući mnoge od njih i osvajajući teritorije koje oni brane.
 
Krajem kolovoza 1689. markgrof Ludovig Baden nanosi ozbiljan poraz osmanskoj vojsci kod Batočine (u Hrvatskoj, gotovo na granici sa Srbijom). Mjesec dana kasnije, 24. rujna uspio je zauzeti Niš i uputio se k Vidinu, koji je 14. listopada iste godine pao. Put u bugarske zemlje je otvoren. U narednim tjednima prve austrijske  postrojbe pobjednički stižu Pirot i Dragoman, ali Bugari su već ostavili oružje. U listopadu su osvojeni Belogradčik, Berkovica i druga mjesta u okolici. Ludovig Baden se, međutim, nije odlučio na dalje protjerivanje Turaka u teško prohodnim planinskim prijelazima. On je ubrzo bio prisiljen napustiti Srbiju i Bugarsku i uputiti se prema Semendriji (danas Smederevo), gdje je prijeko hitno izgrađenih privremenih mostova na Dunavu pohitao kroz Malu Vlahiju u Transilvaniju.[51] Iz tog rata Svete lige protiv Otomanskog carstva i ulaska austrijske vojske u bugarske zemlje ostaju dvije stvari: caru Leopoldu I. je formalno pripisana titula kralja Bugarske (Rex Bulgariae), a za njegove nove podanike ostaje nada da će u sljedećem ratu i oni doći na red da steknu slobodu.
 
Sačuvano je viđenje Đure II. Pejačevića o ustanku, o kasnijim događajima, o akcijama austrijske vojske tijekom rata. Njegovo mišljenje je izraženo u izvješću za austrijskog cara Karla VI. od 18. lipnja 1716. Izlaganje je u izvorniku (na latinskom) objavio Lubomir Miletić u 1897. kao prilog studiji o seobi bugarskih katolika u Sedmigrad i Banat.  U tom izvješću Pejačević procjenjuje prošle događaje i daje neke prijedloge za buduće akcije; ni za koga nije tajna da austrijska vlada očekuje ustanak Bugara i drugih balkanskih naroda kada vojska uđe u njihove teritorije. Dakle, mještani su ohrabrivani za borbu, za potporu carskoj vojsci te će u zamjenu, kažu, dobiti slobodu i povlastice. Razvoju i opsegu Čiprovskog ustanka i ostalih ratnih operacija u sjeverozapadnim bugarskim krajevima je u velikoj mjeri pridonio još grof Johann Norbert Piccolomini, koji se držao strogog reda i discipline među svojim podređenima, ne dopuštajući da se od mještana uzima bilo što, osim prethodno određene rekvizicije i ohrabrivao je Bugare da  uzmu oružje.[52]
 
Pejačević smatra da je austrijska carska vojska izgubila povjerenje i poštovanje balkanskog stanovništva nakon smrti generala Piccolominija. U rujnu i listopadu 1689. general Piccolomini sa odredom od 8 tisuća, uključujući Srbe, Bugare i druge, ušao je u dolinu rijeke Morave, zauzeo Prištinu, Skoplje i Prizren. Tijekom te operacije, međutim, razbolio se od kuge, umro je u početku studenoga 1689., a pokopan je u Prištini u crkvi "Sveta Anna". Na mjestu generala Piccolominija je poslan general von Strauss, kod kojega su dobar red i disciplina nestali. Vojnici su u ruljama napuštali logor i pljačkali, vršili nasilja nad mještanima, jer im to nitko nije branio ili ih kaznio. Dakle, mnogi su od njih zgrtali hranu, novac i dragocjensti, ali od toga je trpio ugled vojske. O pljački stoke krupnog i sitnog zuba, o oduzimanju namirnica i predmeta iz domova Bugara pišu brojni autori.[53]
 
Velika pogrješka je što je omogućeno u redove vojske prihvatiti oko 200 albanskih poglavica i razbojnika, koji su se iživljavali nad ljudima, skrivajući se iza ugleda vojske. Prema Đuri II. Pejačeviću, upravo zbog tih izgreda, ne toliko zbog izgubljenih bitaka s Osmanlijama, carska se vojska morala povući s teritorija i vratiti nazad u planinski lanac Kačanik. General von Strauss je utoliko izgubio kontrolu nad situacijom da je markgrof Ludovig Baden morao poslati generala Veteranija, zapovjednika trupa u području oko Niša i Vidina da uvede red u vojsci generala Straussa.[54] U svom izvješću caru Đuro II. Pejačević tvrdi da se sve opisano dogodilo u njegovoj prisutnosti i ne smatra da poziva kao svjedoke ostalih 600 bugarskih vojnika koji su bili s njim. Ako se Pejačević usuđuje osvrnuti se na te stvari, to je za to što se nadao kako se u sljedećem ratu ne bi činile takve pogreške. On također tvrdi da, unatoč razaranjima i ispadima, kojima su podvrgnute bugarske zemlje tijekom 1688./1689., njegovi sunarodnjaci očekuju ​​pomoć od Dunavske monarhije i spremni su ponovno uzeti oružje kada vide carsku vojsku na svojim granicama.
 
Poznavajući situaciju u Bugarskoj i na temelju iskustava, Đuro II. Pejačević daje prijedlog da u budućoj vojnoj kampanji bude uzeto u obzir sljedeće: tijekom novog rata u pogođenim područjima, osigurati red i mir kako ne bi bilo iživljavanja vojnika nad civilima; objaviti javno pred stanovništvom obećanja cara, da znaju ljudi na što se mogu osloniti i da ne bi opet ostali prevareni. Na taj način će oni podržati carsku stvar i oduprijet će se Turcima, braneći tjesnace i prijelaze. U toj svrsi stanovništvo se ne smije ostaviti bez oružja. Kao što je i prije činjeno, iz nekog magazina (takvog je bilo u obližnjem Grazu) moraju se dostaviti stare, ali još uvijek u dobrom stanju, puške, sjekire, mačevi i vojna oprema. Važno je, također, poduzeti mjere za osiguravanje  zaliha i materijala za vojsku i konje kako ne bi došlo do takvih slučajeva kao što je onaj iz  kolovoza 1691., kada je carska vojska porazila Osmanlije te su se oni dali u bijeg kod Slankamena, a zatim su se stvari promjenile. Tursko brodovlje je uspjelo zarobiti na Dunavu kod Beograda vojne i privatne brodove, koji su obavljali prijevoz hrane, odjeće i oružja za carsku vojsku. Dakle, u budućim ratovima brodovi, na koje su ukrcani hrana i materijali, bi se trebali dobro čuvati od strane vojnih postrojbi.
 
Valja napomenuti da informacije, koje je dao Đuro II. Pejačević u svom izlaganju, u prilično velikoj mjeri odražavaju stvarnost, što čini mogućim smatrati vjerodostojnim i činjenice, za koje nema sigurnih dokaza.Nema podataka o Đuri II. Pejačeviću i njegovoj obitelji s kraja 1691. do oko 1697. Prema nekim informacijama u tih i sljedećih desetak godina ne samo Pejačević, već i drugi Bugari, ostaju u redovima carske vojske i dalje ratuju pod zastavom Habsburgovaca ili im pružaju pomoć suradnjom u raznim situacijama. Na primjer, nakon Karlovačkog mira (1699.) te u početku XVIII. stoljeća u pukovnijama grofa Eugena Savojskog su tri bugarska konjička bataljuna s ukupno 225 konjanika te u drugim austrijskim vojnim formacijama ima još 528 bugarskih vojnika.[55]
 
Poznato je da se, nakon što je napustio službovanje kod markgrofa Ludoviga Badena, vjerojatno negde koncem 1696, Đuro II. Pejačević postupno naseljavao u Baji, Čatalji (Gatalja) i Egrešu - Bačka županija (tada južna Ugarska, danas je Bač u Srbiji), gdje je tijekom desetak godina ravnatelj pošte. Poseban uspjeh imaju Pejačevićeve misije tijekom bitke kod Slankamena (19. kolovoza 1691.) i kod Zente na rijeci Tisi (11. rujna 1697.) te prijenos povjerljivih informacija zapovjedništva carske vojske austrijskom veleposlaniku u Istanbulu u 1708.[56]
 
Godine 1697. Đuro II. Pejačević imenovan je za ravnatelja pošte u Baji, a time privremeno upravlja i poštom u Čatalji. Taj posao se nekada dosta razlikovao od današnjih poimanja. Takav se položaj povjeravao vojnim osobama, stožernih časnicima, umjesto da budu umirovljeni. Posao je zahtijevao izvršenje niza vojnih naređenja, dobru organizaciju i brzo isporučivanje povjerljivih informacija među različitim vojnih jedinicama, savladavanje mnogih poteškoća na putovima i sl. U razdoblju Pejačevićevog ravnateljstva poštanski ured u Baji je od posebene važnosti, jer je na tom području bio  razmješten austrijski Glavni stožer, gdje su se planirale važne vojne operacije.  Osim što je imao određene zasluge u austrijskoj vojsci, što ga je carski dvor "nagradio" povjerenjem, Đuro II. Pejačević morao je biti i dobro obrazovan i prirodno obdaren bistrim umom, kako bi se uspješno mogao prilagoditi takvom odgovornom položaju bez prethodne pripreme. On također govori latinski, njemački, vlaški, a možda i turski, što mu pomaže u ispunjavanju svojih obveza i osiguravanju veza između različitih područja i regija.[57]
 
U Baji Georgi Pejačević se bavi i drugim stvarima - vodi brigu o obnovi područja nakon razornog rata, bori se protiv sve šireg razbojništva i organizira zaštitu stanovništva. Da bi osigurao lakše povezivanje između carskog veleposlanstva privremeno raspoređenog u Karlovcima (Sremski Karlovci su u to vrijeme u granicama Austrijske carevine, danas Karlovci u Srbiji) i zapovjedništava pojedinih postrojbi on  uspostavlja nove poštanske veze između naselja Karlovac, Arad, Segedin i Futak. Uz mnogo domišljatosti i opasnosti po život, ponekad  u stanju prenapetosti, on dostavlja potrebne informacije glavnom zapovjedništvu i pojedinim vojnim formacijama, kao naprimjer tijekom bitke za Zentu (Sentu), gdje princ Eugen Savojski, postavljen prije nekoliko mjeseci za glavnog zapovjednika austrijske vojske, nanosi uništavajući poraz  Turcima. U toj bitci je poginuo veliki vezir te se zapovjednik osmanlijske vojske sultan Mustafa II. jedva spasio.[58] Nakon te bitke Osmansko Carstvo je zatražilo primirje, a kraj rata dolazi potpisivanjem Karlovačkog mirovnog ugovora (26. siječnja 1699.). Valja napomenuti da nije Pejačević uvijek sam obavljao poslove. On je organizirao i obučio skupinu svojih pouzdanih ljudi koje opskrbljuje konjima i oružjem, tako su i oni pod njegovim vodstvom obavljali slične zadače.[59]
 
Bilješke:
 
[48] Prema Silviji Lučevnjak, najstariji  brat Nikola je već pokojnik kada je ostala trojica sa obiteljima napustila bugarske zemlje. Lučevnjak, Silvija „Obitelj Pejačević i Virovitica.“ U:725 godina franjevaca u virovitici. Zagreb – Osijek 2006., str. 122. Ima i drugih mišljenja prema kojima je Nikola preminuo ili na putu seobe ili oko 1690, uskoro nakon dosjeljivanja u južnu Mađarsku. Nepobitne dokaze o bilo kojoj od te tri teze ni ja nisam uspjela naći. Nikola vjerojatno nije živ 1703./04. jer nije spomenut među dosjeljenim bugarskim obiteljima u Osijek. Što se tiče Marka kod njega je upitna godina rođenja - u nekim izvorima 1656., u drugim 1664. ili 1667. Гешева, Йорданка „Графове Пеячевич от Вировитичко-Нашичкото разклонение“. В: Националноосвободителните движения в българските земи. ХV – ХІХ век и тяхното отразяване в музеите. Юбилейна национална научна конференция, Чипровци 2008., str. 50-51.; също и: ЦДА, ф. 176, оп. 6, а.е.2611, str. 57-58.
[49]  Телбизов, Карол (bilj. 44.), str. 68.; Първев, Иван Балканите между две империи. Хабсбургската и Османската държави (1683-1739), София 1997., str. 82-85.
[50]  НБКМ-БИА, София, арх.  кол. 43, а.е.2, str. 42.
[51]  Schwarcz, Iskra; Spevak, Stefan; Većeva Ekaterina (bilj. 37.), str. 232-237.
[52]  НБКМ-БИА,  София, арх. кол. 43, а.е.2, str. 39-51.
[53]  Първев, Иван (bilj. 38.), str. 11-12.
[54] НБКМ-БИА, София, арх. кол. 43, а.е. 2, str. 45.; Йонов, Михаил (bilj. 31.), str. 267-268.
[55]  Милетич, Любомир (bilj. 21.), str. 311.; Телбизов, Карол (bilj. 44.), str. 68.
[56]  Ibid. Милетич, str. 312.
[57]  НБКМ-БИА, София, арх. кол.43, а.е.2, str. 18.
[58]  Bitka kod Zente je od posebnog značaja za austrijsku državu. Na dan 11. rujna 1697. velika osmanlijska vojska, s velikim vezirom na čelu, forsira rijeku Tisu, ali je iznenadno napadnuta od znatno manje vojske Eugena Savojskog. Veliki vezir je poginuo, a s mrtvog tijela je skinut državni pečat. To se događa po treći put tijekom tog rata. Zarobljen je cijeli osmanlijski vojni orkestar te vezirov šator. U tom ratu je život izgubilo 30 tisuća Osmanlija. - Първев, Иван (bilj. 38.), str. 16.
[59] НБКМ-БИА, София, арх. кол. 43, а.е.2, str. 19.-20.; Йовевска, Марияна (bilj. 39.), str. 95.-96.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Yordanka Gesheva