Get Adobe Flash player

Odnos prema drugim manjinama

 
 
Židovi nisu bili uvijek najveća skupina žrtava (možda u Hrvatskoj) niti ona prema kojoj se najgore postupalo (kao u talijanskim internacijskim logorima u Jugoslaviji) i, mjereno brojem mrtvih, ne uvijek relativno najteže pogođena skupina (kao u talijanskoj Libiji i Finskoj) (428.-429.). Režimima je dugo nedostajala mogućnost da Židove protjeraju iz zemlje. Tek napadom na Jugoslaviju i Sovjetski Savez otvara se mogućnost ostvarivanja plana etničkog homogeniziranja, koji su slijedile elite u zemljama s većim manjinama kako bi ostvarile stabilnu nacionalnu državu progonom nelojalnih elita, kakvim su ih držale novoetablirani vladajući sloj, a u slučaju Hrvatske vodstvo nove države. Pravno diskriminiranje ovih manjina se razlikovalo od diskriminacije Židova. „Njemačka je htjela u Srbiju i u talijanski dio zaposjednute Slovenije protjerati 260.000 Slovenaca i Srba, a stvarni broj je bio između 50.000 – 60.000, od kojih se je zacijelo 20.000 smjestilo u dio Slovenije pod talijanskim zaposjednućem.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/thumb/7/77/PostanskeMarkiceokupiranaSrbija.jpg/220px-PostanskeMarkiceokupiranaSrbija.jpg
Poštanske marke sa Antimasonske izložbe otvorene u Beogradu 22. listopada 1941.
 
Povremeno je hrvatska vlada nudila da će primiti 175.000 Slovenaca, ako može otpremiti 200.000 Srba u Srbiju. Do 200.000 Srba ili je već bilo protjerano u Srbiju ili je tamo pobjeglo, mnogi do listopada 1941. Oduzete su im tvrtke i trgovine. Čini se da je Hrvatska do studenog 1941. naselila 70.000 Hrvata iz drugih područja Jugoslavije.“ Mađarska je protjerala vjerojatno između 30.000 – 60.000 Srba iz Vojvodine od predviđenih 150.000. Njemački vojni zapovjednik u Srbiji je intervenirao kako bi zaustavio mađarski i hrvatski postupak, jer je u tome vidio destabilizaciju Srbije (366.). „Hrvatski plan je predviđao odstranjenje do 2 milijuna Srba, Židova i Roma, jednu trećinu stanovništva“ (369.).
 
Romi su doduše u Hrvatskoj od sredine 1941. bili obuhvaćeni proglašenim rasnim zakonima (zapravo: zakonskim odredbama!), ali su tek od svibnja 1942. uhićivani i do listopada većinom poubijani. Premda su muslimanski duhovnici svojim intervencijama spasili nemali broj muslimana među Romima, usmrćeno je nožem, umlaćeno ili izgladnjelo njih 25.000 – 27.000 od sveukupno 28.000 – 30.000 (najmanje tri četvrtine) u lokalnim logorima smrti. Postotak smrtnosti je kod njih bio u najmanju ruku (mindestens) visok kao i kod hrvatskih Židova (285.). I kao kod Židova, gotovo 50 posto umrlih su bile žene, a 94 posto ih je ubijeno u logorima (385.). Znakovito je da se valovi progona u Hrvatskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj i Bugarskoj odigravaju 1942., još prije nego što su Nijemci početkom1943. započeli sa sustavnim deportacijama Sintija i Roma u Auschwitz (386.)
 
Broj nežidova ubijenih od nenjemačkih režima bio je veći od broja pobijenih Židova. „Hrvatske i talijanske vlasti su odgovorne za smrti šesteroznamenkastog broja“ (428.-429.) Hrvatski ustaški režim prognao je i poubijao stotine tisuća (hunderttausende) Srba. „U NDH je postotak ubijenih Roma, kako se čini, isto tako visok ako ne i viši od židovskoga, a Srba je puno više ubijeno nego Židova i Roma (preko 300.000), premda su Srbi imali relativno veće izglede za preživljavanje. Puno Židova, Srba, Roma i hrvatskih oporbenjaka bili su zajedno internirani u logorima kao što je bio kompleks Jasenovac. Službene osobe i građani u Rumunjskoj i Hrvatskoj, zemljama s najsmrtonosnijom protužidovskom politikom nakon Njemačke, poubijali su i najviše Roma“ (390.).
 
„Godine 1942. Njemačka je ponovno zatražila radnike iz Hrvatske, ali Zagreb htjede poslati poglavito Srbe, osobito iz područja u kojima su partizani operirali, a u kolovozu 1942. posla Vlada gotovo 5.000 Židova u Njemačku. Većinu odaslanih radnika su ipak činili nežidovski Hrvati“, kako se kasnije utvrdilo. U lipnju 1942., kratko prije nego što se Hrvatska složila da se Židove deportira u Njemačku, započela je takozvana akcija Wiking. U ovom su slučaju Hrvati deportirali u Njemačku oko 10.000 zatočenika, većinom Srba (nijednoga Židova) iz sabirnog logora u Jasenovcu, kako bi popunili njemački rezervoar radne snage. „Osim toga poubijaše Hrvati u srpnju sve Rome u logoru Jasenovac i nadomjestiše ih novim srpskim zatočenicima, većinom civilima, koji su uhićeni u velikoj njemačko-hrvatskoj protupartizanskoj akciji na Kozari“ (381.)

 

Gerlach naglašava da se kod ovih progona, pored rasizma, radilo i o drugim političkim aspektima. Ako su, primjerice, Nijemci primjenjivali nasilje isključivo prema rasističkoj hijerarhiji, zašto je polovica nežidovskih crvenoarmejaca umrla u njemačkom zatočeništvu, dok su gotovo svi Židovi među britanskim, francuskim i jugoslavenskim ratnim zarobljenicima preživjeli? (233.) Gerlach piše kako su Židovi u talijanskim logorima u Jugoslaviji dobivali više jela od Slovenaca (Slowenen), što da je bilo osobito uočljivo u logoru Rab, ali u tom kontekstu ne spominje da bi u logoru bilo Hrvata. Također navodi kako je u tom logoru umrlo do 7.000 Slovenaca (hier starben bis zu 7000 Slowenen). O smrtnom stradanju Hrvata ne piše ništa, ali navodi kako izvješća govore o oskudici ali ne i o smrtnim slučajevima među tamo zatočenim Židovima (235.) Također, rasistički razlozi ne daju dostatno obrazloženje zašto su srpski vojnici 1941. ostali u njemačkom zarobljeništvu, dok su oni drugih jugoslavenskih nacionalnosti, također Slaveni, pušteni na slobodu. Djelomice se ovdje izražava staro protusrpsko raspoloženje („Ebenso gab es keine rassenkundliche Begründung, warum serbische Soldaten 1941 deutsche Kriegsgefangene blieben, während andere jugoslawische Nationalitäten /die ebenfals Slawen waren/ freigelassen wurden. Zum Teil wirkten sich hier antiserbische Stimmungen aus) (166.).

Kršćanska mišljenja o nasilju protiv nežidovskih skupina, prema autoru, često su bila podijeljena. U Hrvatskoj su neki crkveni katolički prvaci još 1943. opravdavali proganjanje Srba koji su u dvije prethodne godine izgubili stotine tisuća ljudskih života. Nasuprot tome puno je imama i kulturnih organizacija u BiH stalnim intervencijama pomoglo kod spašavanja muslimanskih Roma od deportiranja (352.). Važna je spoznaja da postoji povezanost između progona Židova i nežidova, premda je ona od zemlje do zemlje različita. Ova povezanost se svodi prije svega na sljedeće elemente: konsolidiranje nacionalne države, rasizam, etničko homogeniziranje, mržnja prema drugima, gospodarski protekcionizam, pokušaj društvenog uspona srednjeg sloja i inteligencije, borba protiv oružanog otpora i protuljevičarska politika. Ove predodžbe i interesi pridonijeli su tome da su neke od ovih vlasti bile spremne jedan dio svoga židovskog pučanstva izručiti Nijemcima. I unatoč svim razlikama, u puno slučajeva je politika nenjemačkih režima sličila njemačkoj (391.).
 
(Nastavak slijedi)

 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.)

https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Ponedjeljak, 15/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 933 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević