Get Adobe Flash player

Hrabre Hrvatice donosile nam hranu

 
 
Stigli smo u Bjelovar i ponovo u žicu. Smjestili su nas u neke stare oružničke vojarnice. Neki su u zgradama a neki u barakama. Kako je tko gdje upao. Ali očajno nas je malo. U Vlaškoj i Maksimirskoj kolona je bila tako duga a na ulazu u Bjelovar se je mogla brzim pogledom obuhvatiti. Je li tko u onoj noći pobjegao, jesu li kolonu odcijepili i poveli drugim pravcem? Prebrojavamo se i tražimo kolege iz Škole. Neki su tu ali mnogi nedostaju.
http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Zarobljenicka%20%20kolona%20u%20prolazu%20kroz%20Koprivnicu%20%201945-Krizni%20put.jpg
U Bjelovaru smo zatekli zarobljenike, koji su stigli nekoliko dana prije nas i već uspostavili vezu s vanjskim svijetom. I ovdje nas zagledaju, popisuju i broje te ponekog odvode, no režim je nekako blaži. Smije se primati hrana. Smije se stajati u blizini žice i razgovarati sa ženama, koje dolaze tražiti svoje. Tu je došla do izražaja naša hrvatska solidarnost, koja nas je tako ispunjavala ponosom. Dovoljno je bilo nekoj djevojci s onu stranu žice samo reći svoje ime i sutradan bi zvao stražar, da je došla «sestra». Izletjeli bi vani, odtrčali na glavna vrata i od „sestre“ primili paket. U tom trenutku smo zaboravljali na patnje. Ne radi hrane, koja nam je i te kako dobro došla, već radi tih naših majka i žena Hrvatica. Nisu nas poznavale, ništa nisu o nama znale, već samo, da smo branili Hrvatsku, i to je za njih bilo dovoljno, da od svoje sirotinje odvoje kako bi nam pomogle. Hvala im i ovom prilikom! Mogli su nas tući, mogli su nas ubijati, mogli su nas zatvarati, ali dok imamo takve žene, mi kao narod ne možemo propasti!
 
Pa tako, usprkos dizenteriji, ušima i odvođenju, u tom logoru smo kroz desetak dana nekako odahnuli. Ali kao da je „odmora“ bilo previše i križni put se je morao nastaviti. Sada je slijedila Virovitica, Našice i Osijek. Taj dio puta je bio nekako mirniji. Češće smo se odmarali, a i seljaci su nam smjeli davati hranu i vodu. Usput su nas ti naši ljudi upozoravali, da se čuvamo u prolazu kroz srpska sela, gdje navodno truju zarobljenike. Nas nisu otrovali, jer od njih nismo uzimali hranu, ali su nas dobro izudarali motkama. Na taj način, su valjda, izrazli zahvalnost za hrvatsko gostoprimstvo kada su bježali pred Turcima! Konačno smo se uhvatili nekog malog uskog vlaka, koji je služio za eksloataciju šuma i s njim nastavili do Osijeka. I tako, ostaci ostataka od one kolone, koja je krenula iz Prečkog, a kojoj su se u Bjelovaru priključile nove skupine, stigli su u Osijek. Tu više nismo išli u logor. Ostali smo na željezničkoj stanici, gdje nam je jedan komesar, popevši se na gomilu starih vreća, održao govor. Veli nam, da je ovo novo društvo humano i da će nam naše zločine i izdaju domovine oprostiti! Slobodni smo i možemo ići kućama. Izgeda da se je ovdje radilo o nekoj amnestiji druga Tita za mlađa godišta, a u ovoj kolini su sve bili mlađi ljudi.
 
Normalno bi bilo da smo se u tom času razveselili. Neće više biti glada, trčanja i ubijanja. Nema više batinanja. Možemo ići kućama, k našim dragima, koje gotovo godinu dana nismo vidjeli, niti što o njima čuli. No, mi smo ostali hladni poput stijene. Bili smo odrvenili, duševno obamrli. Ni trunka iznenađenja, ni trunka radosti. Tu smo se podijelili u nekoliko skupina prema mjestu stanovanja, odnosno pravcu daljnjeg putovanja. Ja sam se priključio grupi Sarajlija, Mostaraca i Dubrovčana, s obzirom da ćemo mi sada hvatati vlak, koji vozi preko Bosne. No, prije nego ćemo krenuti, odlučili smo pokušati pribaviti nešto hrane. I raziđosmo se u prošnju po Osijeku. Onako – od kuće do kuće. S dva, tri prijatelja pokucam na prva vrata. Imali smo sreću, jer smo naišli na našu kuću. Otvori nam jedna starija žena i vidjevši tko smo, pozove nas u stan. Ne znam više što nam je dala, ali nas je na rastanku uputila na drugu adresu. I tako je to išlo redom. Svuda nas je taj naš svijet primao s iskrenim simpatijama, te nam odvajao koliko je mogao odvojiti. Usput su se raspitivali za svoje i postavljali nam pitanja, na koja im nismo znali odgovoriti. U kratkom vremenu smo prilično toga sakupili. Hrane, nešto novca, nešto odjeće,  a za mene je bilo najvažnije da sam konačno došao do cipela. I ponovo smo osjetili ponos što smo Hrvati. Ne mogu nas gadovi uništiti, pa da se penju na čičimak!
 
(Nastavak slijedi)
 

Nikola Mulanović, Mokošica

Anketa

A. Plenković i T. Medved dodvoravaju se Srbima. Je li to izdaja?

Četvrtak, 13/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1679 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević