Get Adobe Flash player

Je li afirmacija Hrvatske njezina demonizacija, delegitimacija, denacionalizacija i destabilizacija?

 
 
Nastane li hrvatska država, ne će moći biti hrvatska,
a ako bude hrvatska, ne će biti država.
 
Kako izgleda naša karta svijeta koju u sasvim malim postot-cima poznamo iz vlastitoga iskustva? Sve što znamo o pojedinim zemljama i narodima potječe od onoga što smo pročitali, vidjeli na kartama, slikama, filmovima, televiziji, ili čuli od ljudi koji su tamo bili. To oslikava subjektivnu, a ne objektivnu stvarnost.
Slikovni rezultat za tihomir nuić
Tihomir Nuić
 
Subjektivno zapažanje, koje djelomice posreduju ljudi koji tamo nikad nisu bili, stvorilo je kod nas s vremenom fiksnu i zaleđenu sliku o zemljama i narodima. Radi se o poopćavanjima koja se u stručnom diskursu nazivaju stereotipima (prvotno tehnički termin iz tiskarskoga zanata), a sinonim bi bio kliše. Hrvatska riječ predrasude može biti sinonim za stereotipe samo u užem smislu, jer se predrasude koriste isključivo za negativne kvalifikacije. Doduše i pod stereotipima se shvaća kruta ili ukalupljena slika o nečemu ili nekomu s nedostatkom duhovne i intelektualne flek-sibilnosti kao i sposobnosti diferenciranja, ali sadržaj stereotipa mogu biti jednako tako i pozitivne odrednice kao gostoljubivost, plemenitost, pristupačnost naroda i susretljivost pojedinca. Širenje iskustva o ugodnom odmoru u Dalmaciji spada primjerice u pozitivne stereotipe, premda ne predstavljaju cjelokupnu istinu.
 
Da se Hrvati u 20. stoljeću nisu borili za svoju državu, o njima bi uglavnom ostali stari stereotipi iz Trenkova doba. U kolektivnom sjećanju svijeta zabilježeno je da je jugoslavenski identitet iznadnacionalni i iznadvjerski te da nije narušavao druge identitete. U Jugoslaviji su bili svi ravnopravni i njezini iseljenici je smatraju još uvijek svojom emocionalnom domovinom. Posljedica toga uvjerenja je da svaka hrvatska država onemogućava postojanje Jugoslavije i zbog toga ju se nevoljko trpi.
 
Današnji moderni stereotipi o Hrvatima su istinske predrasude o narodu koji ne želi ništa više nego što i svi uljuđeni europski narodi – svoju državu prema suvremenim standardima. Te predrasude su širili uglavnom protivnici hrvatske dr-žave, a djelomice su nastale zbog protujugoslavenskoga djelovanja poslijeratne hrvatske političke emigracije, djelomice pak prkosom u obrambenome Domovinskom ratu. Te predrasude olakšavaju da se suvremenu hrvatsku državu olako i neodgovorno poistovjećuje s Nezavisnom Državom Hrvatskom.
 
Svijet o Hrvatskoj, koja je mala zemlja s malim brojem stanovnika, zna malo. A je li to što se o Hrvatskoj zna doista kvalitetno i odgovara li kriterijima po kojima se prosuđuju i druge države? Drugo je pitanje, što ulaže sama Hrvatska u svoj ugled u svijetu? Odgovor na ova pitanja je negativan, što se može iščitati i iz senzacionalnoga uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije u Rusiji, čiji je doček u Zagrebu u dobrom dijelu svjetske javnosti popraćen katastrofalnom osudom hrvatske politike.
 
Suvremena hrvatska država
 
Dvadeseto je stoljeće u hrvatskom narodu obilježio poglavito jedan mit, a to je bio san o hrvatskoj državi. Koliko je taj mit u sebi nosio snažnu pokretačku poruku i stvaralačku dimenziju, pokazuje ostvarenje toga sna onoga trenutka kad se našao onaj tko je tu ideju umio osmisliti i postaviti poprilične temelje za njezinu izgradnju. Sama ideja o hrvatskoj državi pokazala se pak jačom i od jugoslavenskoga okvira i njegove popratne ideologije, jer Hrvati velikim dijelom nisu ni nakon sedamdesetak godina jugoslavenstva potonuli u nj i izgubili nacionalni identitet.
 
Na ciriškom je Sveučilištu 2004. prihvaćen licencijatski rad o percepciji Hrvata i Srba u ratnim 1990-im godinama u švicarskim tiskovinama. Autoričin zaključak glasi da su Hrvati prikazivani pretežito kao trijezni i prema Zapadu orijentirani, dok su Srbi označeni kao agresori, politički fanatici iracionalnog ponašanja, nošeni mržnjom, strahom i panikom. Ta se slika s vremenom u posljednjih desetak godina poprilično promijenila, što zbog  ravnodušnosti Hrvata prema reputaciji svoje države što zbog srpske propagande s patološkom averzijom prema neovisnoj hrvatskoj državi.
 
Naravno da je tomu ponajviše pridonijela domaća netrpeljivost prema državi, koju se okrivljuje za sve negativne pojave unutar njezinih granica. Državu ipak čine svi građani, pa i oni koji se o njoj negativno izjašnjavaju. Čudno je što se pritom ne odriču beriva iz nje i ne napuštaju ju! U Hrvatskoj žive i oni građani koji se ne mogu pomiriti s novonastalom državom zbog gubitka jugoslavenske, pa se odnose maćehinski prema njoj. Veliki prijepori oko dodjele Nobelove nagrade Peteru Handkeu za književnost za 2018. godinu aktualizirali su srpsko-srbijansku agresiju na susjede i progovorili s poštovanjem o nevinim žrtvama u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu.
 
Istina je da je u Hrvatskoj u 20. stoljeću došlo do velikih političkih, kulturnih, društvenih i inih lomova. Išlo se iz jedne zablude u drugu, živjelo se pod srpskim terorom, zemlja je 1941. ne htijući upala u ratni žrvanj, da bi se 1945. uspostavio totalitaristički poredak koji je trajao do 1990. U svim ovim razdobljima događale su se promjene koje su rezultirale krizama i nesigurnošću.
 
Jesu li ove nepovoljne pojave, koje su trajale desetljećima, proizvele današnje slabašno i letargično hrvatsko društvo, koje se u odlučujućim trenutcima bitke za hrvatsku državu 1990-ih godina pokazalo zdravim i zrelim građanskim društvom? Nekadašnji njezin jamac, čini se, mirno i bespomoćno promatra, ne samo jezično ocrnjivanje zemlje, nego puno više njezi-nu nutarnju eroziju. Samo toleriranje da joj zakleti protivnici nameću svoje lažne „vrijednosne kriterije“, davanje je legitimiteta politici koja svojata hrvatski teritorij, neprijateljski omalovažava hrvatski narod te blati temelje hrvatske državnosti.
 
Temeljni razlog postojanja pravne države je sadržan u njoj samoj, jer je ona jedna „smislena struktura“ čovjekova svijeta, koja jamči čovjeku sigurnost, respektira život i brine za dosljednu provedbu zako-na. Kad Peter von Matt, germanist, sveučilišni profesor emeritus i cijenjeni pisac, tvrdi da je „demokratska država najveća stečevina naše civilizacije“, on protuslovi svim hrvatskim i nehrvatskim analitičarima i kritičarima koji govore i pišu o „neuspjelom“ ili „promašenom projektu“ hrvatske države. Upravo je ostvarenje demokratske države, kao preduvjeta pravnoj državi, najveći uspjeh hrvatskoga naroda u 20. stoljeću. Hrvatska je životna zbilja, koja ipak nije najviše dobro (summum bonum) i nikad ne će biti najviše dobro, jer ta kvalifikacija nije ovdje na mjestu. U njezino ime nije prema tome dopušteno niti opravdivo činiti zločine.
 
Ona je suverena država u kojoj vlada pluralnost mišljenjai shvaćanja, a rezignacija ili svejednost je bez daljnjega njezina najveća opasnost. Suverenitet označuje postojani i trajan sadržaj države, ono što čini njezin identitet i kontinuitet u vremenu, usprkos promjenjivim okolnostima. Za razliku od klasičnoga koncepta suvereniteta, stručnjaci danas govore o narodnom suverenitetu koji je zamišljen odozdo prema gore.
 
U društvu, kojim vladaju nepremostivi antagonizmi i u kojem ne postoji mini-malna suglasnost oko vrijednosti kao što su pravna država, sloboda, demokracija, višestranačje, antitotalitarizam, teško je naći zajednički nazivnik za proturječja glede zbivanja u Drugome svjetskom ratu, a i u obrambenom Domovinskom ratu. Ustaše su se borile za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Partizani i/ili komunisti su se borili za Jugoslaviju kojom su zavladali sami pod nedemokratskom komunističkom vlašću. Ustaše su bile pod kontrolom strane sile nacionalsocijalista, a komunisti pod kontrolom strane boljševičke sile. I jedni i drugi su činili zločine. Komunisti su u tome krvavom obračunu pobijedili i, nakon što je rat završen, nastavili klati, ubijati, progoniti, izvlašćivati. Od 8. svibnja 1945. do 1990. godine komunistička tiranija je „oslobodila“ stotine tisuća Hrvata života, zdravlja, slobode i imovine.
 
Hannah Arendt tvrdi da postoji radikalno zlo, ali ne postoji radikalno dobro. Radikalno zlo nastaje uvijek, tvrdi ona, kad se želi postići radikalno dobro neovisno o ljudima i odnosima koji među njima vladaju. Očito je da čovjekov svijet postaje gorim kad se u korist „dobre svrhe“ (primjerice marksističke utopije) čine zločini, nastavlja Arendt. Presudno zlo komunizma ne leži u utopijskoj budućoj svrsi, već u sredstvima koja se koriste u tu svrhu. Drugim riječima, bit totalitarnog boljševizma sastoji se u njegovim dnevnopolitičkim akcijama, a ne u jednom od zasebnih ciljeva. I tko kopira ta sredstva, pa i u ime drukčije ideološke svrhe, služi totalitarnoj politici.
 
Trideset godina nakon pada Berlinskog zida, rasprostranio se nonšalantni pristup baštini komunističke ideologije i diktature. Ljudi su patili od komunističkog despotizma, ali je danas znanje o tome vrlo ograničeno. S obzirom na to da je holokaust bio singularni nacistički zločin nad Židovima, sasvim je opravdana javna osuda nacionalsocijalističkih zločina. Ali jedna trivijalnost s Titovim brodom ili sličnim epizodama ne opravdava da se žrtve komunističke diktature od Staljina do Tita smatraju manje važnima ili pak zanemaruju. Ipak se radi o 100-tinjak milijuna ljudskih života žrtvovanih u korist utopijske ideologije, što je jedinstven slučaj u povijesti ljudskoga roda! To doprinosi kulturi ignorancije, neznanja i relativizacije koja podjednako koristi ideolozima, oportunistima, demagozima i nemarnim novinarima.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.

Srpski ekstremizam u Hrvatskoj – čas ga ima, čas ga nema

 
 
U posljednjih nekoliko godina, Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) objavljuje svoja Javna izvješća (dostupna i na Internetu) u kojima obrađuje sigurnosne aspekte važne za Republiku Hrvatsku, pa i ekstremizam kao pojavu koja narušava odnose u društvu i predstavlja potencijalnu ugrozu po državu. Tako se, primjerice, u izvješću objavljenom 2017. godine (koje obuhvaća razdoblje lipanj 2016/lipanj 2017., s godišnjim podacima za 2016. godinu), na str. 10. u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim kaže: „Nastavljena je pojava da ekstremni pojedinci iskorištavaju nezadovoljstvo dijela navijačkih skupina stanjem u hrvatskom sportu za izazivanje incidenata i nereda tijekom i izvan sportskih natjecanja. Nastavljena je i pojava da pojedine navijačke skupine srbijanskih nogometnih klubova ističu protuhrvatska, četnička i velikosrpska obilježja na sportskim natjecanjima, pri čemu u tome sudjeluju i pojedinci koji su hrvatski državljani. U malom dijelu populacije mlađih pripadnika srpske nacionalnosti zamijećeno je simpatiziranje velikosrpske i četničke ideologije i simbolike, osobito na društvenim mrežama, koje za sada ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ali dovodi do narušavanja sigurnosne situacije na lokalnom nivou.“ Na str. 12. istog izvješća stoji sljedeće: „Strano obavještajno djelovanje usmjereno je i na procese donošenja odluka u Republici Hrvatskoj, što ponekad uključuje i elemente hibridnog djelovanja uz plasiranje tzv. „lažnih vijesti“ u javni prostor i pokušaje narušavanja međunarodnog ugleda Republike Hrvatske. Pojedina strana obavještajna djelovanja za svoje interese nastoje iskoristiti unutarnje političke procese koji se tiču zaštite manjinskih prava u Republici Hrvatskoj.
http://informer.rs/data/images/2017-11-16/43678_dodik-linta-pupovac_f.jpg
U sklopu hibridnog djelovanja, u hrvatski medijski i informativni prostor nastoje se ubaciti lažne ili iskrivljene vijesti u kojima se Republiku Hrvatsku, EU i NATO prikazuje u negativnom svjetlu, te se želi utjecati na stabilnost hrvatskih institucija, regionalnog okruženja i euroatlantskog i europskog zajedništva. U jednoj medijski eksponiranoj operaciji nastojalo se spriječiti procese istraživanja i procesuiranja ratnih zločina počinjenih za vrijeme okupacije dijelova hrvatskog teritorija tijekom Domovinskog rata, uhićenjem svjedoka i posljedičnim zastrašivanjem drugih mogućih svjedoka.“ (Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2017.pdf)
U izvješću objavljenom 2018. godine (razdoblje od lipnja 2017. do lipnja 2018., sa sumarnim podacima za 2017. godinu, u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim stoji: „Ni jedna vrsta ekstremizma, neovisno o njegovoj ideološkoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi, u Republici Hrvatskoj nema širu potporu javnosti, značajan broj sljedbenika, niti veliki pokretački potencijal. Pripadnici ekstremističkih skupina imaju vrlo mali potencijal izazivanja nasilja, incidenata ili sukoba većih razmjera, a njihove aktivnosti ne predstavljaju značajniju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Slijedom toga, prijetnja od ekstremizma i narušavanja demokratskog ustavnog poretka te s ekstremizmom povezanog nasilja u Republici Hrvatskoj je trenutno niska.
Ekstremistički nastrojeni pojedinci i skupine nastojat će se povezati s ideološki bliskim skupinama/pokretima u inozemstvu.
U Republici Hrvatskoj ne postoji ozbiljniji antiimigracijski ekstremizam, iako bi trend jačanja antiimigracijskih pokreta u Europi srednjoročno mogao voditi jačanju istovjetnih skupina i u Republici Hrvatskoj.“
(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2018.pdf)
Dakle, u javnom izvješću SOA-e za 2018. godinu (objavljeno 5. rujna 2019.), nije apostrofiran nikakav velikosrpski ekstremizam, ali ni hrvatski („desničarski“), nego se u cjelini govori o ekstremizmu kao marginalnoj pojavi koja ne ugrožava sigurnost zemlje.
Nije li to u potpunoj opreci s onim u što nas uvjeravaju Bernardić, Pupovac i ostali?
Želim vjerovati državi i njezinoj Sigurnosno-obavještajnoj agenciji, mada čisto sumnjam da takve društvene anomalije kao što je četnički ekstremizam nestaju preko noći.
 
Hoće li Hrvati na kraju u vlastitoj zemlji morati na referendum kako bi se zaštitili od te jedne jedine i vječito „ugrožene“ manjine?
Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici iz SDSS-a svojim nedavnim izjavama i odnosom prema hrvatskoj državi ugrozili državnu sigurnost udarajući na temelje ove zemlje i njezin ustavni poredak – pogotovu uzimajući u obzir implikacije takvih istupa vezano za vanjsko-politički aspekt i narušavanje njezina međunarodnog ugleda? I hoće li se taj slučaj naći u SOA-inom izvješću za ovu (2019. godinu), ili se i tu radi o „marginalnim pojavama koje nemaju utjecaja na sigurnost Republike Hrvatske“?
Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici „svete krave“ kojima se mi ostali građani (poglavito Hrvati) trebamo klanjati ili ih se možda plašiti?
Nakon nedavnih izjava dotičnog, koji je kao predsjednik SDSS-a i koalicijski partner vladajućeg HDZ – a Republiku Hrvatsku izjednačio s NDH predviđajući joj isti kraj, u njegovom su se rodnom mjestu (Ceranje Donje) navodno pojavili uvredljivi grafiti. I odmah se krenulo u akciju. Naša policija (koliko se može saznati iz lokalnih medija) neselektivno privodi građane hrvatske nacionalnosti, upada u kuće i pretresa ih, kao da je u najmanju ruku riječ o ubačenoj („ustaškoj“) terorističkoj skupini a ne o žvrljotinama – tko zna čijim, na što tako burno ne reagira ni jedna država i policija na svijetu.
Nastavi li se ovako, većinski narod u Republici Hrvatskoj će po svoj prilici morati zatražiti poseban zakon kojim bi zaštitio svoja prava od „ugrožene“ manjine kojoj čak ni „pozitivna diskriminacija“ i zajamčena saborska mjesta nisu dovoljna.
Ne bi bilo loše razmisliti i o prikupljanju potpisa za referendum s pitanjem:
Jeste li za to da se posebnim zakonom propiše obveza poštivanja ustava Republike Hrvatske i temeljnih vrednota propisanih ovim aktom, a oni koji to grubo krše i narušavaju sankcioniraju?
Naravno, ako naš Ustavni sud ne ocijeni kako je pitanje u suprotnosti s Ustavom i krši prava manjina – jer, kod nas je sve moguće, pod uvjetom da je na štetu većinskog naroda.
Da se razumijemo: U Hrvatskoj nikomu ne smetaju manjine. Dapače, one su bile i ostale bogatstvo naše zemlje. Nas Hrvate nitko ne mora učiti snošljivosti i toleranciji prema drugima i drugačijima (a pogotovu to ne bi smjeli pokušavati sljedbenici propale komunističke ideologije u okviru čijih se režima ubijalo i osuđivalo na teške robije zbog delikta mišljenja i gazilo temeljna ljudska i nacionalna prava). U Hrvatskoj nikakve diskriminacije prema bilo komu (pa i manjinama) nema niti će je biti. To neće dopustiti većinski, kršćanski, hrvatski narod. U nju su dobrodošli svi koji je prihvaćaju kao svoju domovinu i lojalni su građani, što je sasvim prirodna stvar – jer biti državljanin neke zemlje ne znači samo koristiti prava, nego preuzeti i obveze lojalnosti i poštivanja ustavnog poretka. Možda to nekima zvuči čudno, no, tako je svugdje u svijetu.
Ali, kuda vodi politika stalnog konflikta s većinskim (hrvatskim) narodom što ga (po nalozima iz Beograda) produciraju i potiču politički lideri jedne jedine „ugrožene“ manjine (od ukupno 21 koliko ih ima u Republici Hrvatskoj – po popisu iz 2011.)?
U kojoj to slobodnoj i demokratskoj zemlji svijeta postoje privilegirane manjine kojima je dopušteno diktirati državnu politiku? Koja to država dopušta političkim liderima bilo koje opcije (pa i manjinskim) podrivanje ustavnog poretka i udar na vlastite temelje?
Zna li tko možda neku takvu – osim Hrvatske?
 
(Svršetak)
 

Zlatko Pinter

Od 1715. oo 1716. godine barun Pejačević bio je vice-gubernator Bačke

 
 
Godine 1707. Đuro II. Pejačević je dobio posebnu zahvalnost od mladog cara Josipa I. (koji je vladao od 1705. do 1711.) za to što je prije pet godina (1702.), u vrlo važnom trenutku uspio naći u Sedmigradskom kraju, Vlahiji i Moldaviji i kupiti o vlastitom novcu 100 bojnih konja za potrebe carske vojskе tijekom rata za španjolsku sukcesiju. Novac za te konje i dio plaće ravnatelja pošte u Baji, unatoč nekoliko carskih naloga, nije stigao najmanje do 1721., a vjerojatno ni nikada nakon toga. Nema informacija o tome posle navedene godine.[60] Tu su i drugi takvi slučajevi kada obitelj kupuje hranu ili marvu za carsku vojsku, a zatim godinama ne može povratiti uloženi u te poslove novac, a u većini slučajeva sredstva nisu nikad vraćena.
http://www.matica.hr/media/uploads/hr/2014-4/HR14-4---_Page_31_Image_0001.jpg
Nakon 1703. Đuro II. Pejačević i njegova obitelj su napustili Baju i doselili se u Čatalju. Razlog za to su pobunjeničke akcije mađarskog grofa Ferenca Rakoczya protiv Habsburške Monarhije, koje su započele u 1703. i trajale sve do 1711. Pejačevićevi posjedi su opustošeni, kuća mu je spaljena, jer on odbija da se pridruži pobunjenicima i ostaje vjeran caru. Međutim, istog se ponašanja drži i njegovih dvoje braće - Marko i Ivan. U 1703.  Đuro II. Pejačević, koji je između 1697. i 1702. izgubio prvu suprugu, po drugi put se oženio Dominikom Marinović (u Čiprovcima poznatom kao Neda), čiji roditelji su također izbjeglice iz Čiprovaca i žive u Osijeku. Negdje se u isto vrijeme ženi i njegov sin iz prvog braka - Matija, rođen 1680., umro 1732. U Čatalji su Pejačevići vlasnici poštanske zgrade i dobra koje njoj pripada te jednog bunara koji je poznat pod nazivom "Poštanski bunar". Uskoro, ponovno zbog progona Rakoczya, obitelj napušta Čatalju i nastannjuje se u Petrovaradinu. Đuro, međutim,  napušta poštansku službu.
 
Zbog čestih premještanja, zbog gubitka nekretnina, Đuro Pejačević se obratio molbom caru Josipu I. (5. svibnja 1705. - 1711.), koji je stao na čelo habsburške države nakon smrti Leopolda  I. da mu se izda kompenzacijsko pismo. On je stvarno dobio  dva takva pisma (od 24. lipnja 1707. i 23. studenoga 1708.). Darovana  prava i privilegije u drugom dokumentu odnose se kako na njega, tako i na njegove dvoje mlađe braće, Ivana i Marka.[61] Najstariji brat Nikola nije spomenut - to je definitivan dokaz da je oko jeseni 1708. on već umro. Pisma nisu sačuvana, ostala je samo djelomična informacija o njihovom sadržaju.
Veze G. Pejačevića s carskim dvorom nisu prekinute ni u 1708. U to vrijeme on nije više bio ravnatelj pošte, ali zbog dobrog poznavanja balkanskih područja i puteva, zbog znanja stranih jezika, opet su mu povjerili vazan zadatak. Tijekom harajuće kuge, on je neprimjećen prošao kroz "guste redove turskih položaja" i zaobilazeći, dugim i teškim planinskim putovima, našao se u Istanbulu. Predao je austrijskom opunomoćenom ministru paket s važnim porukama i narudžbama.[62]
Postoje dokumenti prema kojima 5. kolovoza 1712. Đuro II. Pejačević dobiva na ime svog drugog sina iz prvog braka - Carla Josipa dobro Čatalja. Dokument je oblikovan kao palatinska donacija u ime grofa Paula Esterhazya. Istodobno je Đuro kupio od Emmericha Ostrochatskoga imanje Gornju Roglaticu te zemljište Donje Roglatice uzeo pod zakupom.[63] U 1715. mađarske porezne vlasti oduzimaju imovinu Pejačevićevih u Čatalji i Gornjoj Roglatici, jer im donaciju i vlasništvo nad zemljištem nije potvrdio mađarski parlament. Tridesetak godina kasnije imovinska prava obitelji još uvijek nisu vraćena, sudeći po predstavkama i tužbama od strane Josepha Carla.
 
Nakon 1716. Georgi Pejačević preduzima korake pred carskim i kraljevskim Državnim vojnim vijećem države da bude imenovan za savjetnika i tajnika za orijentalne jezike, a njegov jedva dvanaestogodišnji sin iz braka s Dominikom Marinović (to je Đuro III. Adalbert) da bude primljen za pisara u austrijskom poljskom uredu. Nema dokaza jesu li ti zahtjevi udovoljeni. Sljedeće godine Georgi je sa sinom Matijom (iz prvog braka) i nećakom Antonom Pejačevićem postigao dodgovor s Petrom Čerićem i Matthewom Stegnerom zajednički da isporučuju vučnu marvu austrijskoj vojsci.[64] Prema J. Pfeifferu radise o oko 1.500 mađarskih volova u vrijednosti od 43.875 forinti po svakog. Ne postoje jasni dokazi je li ugovor izvršen. Tijekom 1716. Dominika i barun Đuro Pejačević po svoj prilici stalno žive u Petrovaradinu ili više vremena tamo provode jer postoje dokazi da su kupili kuću. Što više, u matičnom registru je sačuvano nekoliko slučajeva kad su Đuro II. Pejačević sam ili sa suprugom Dominikom bili venčani ili kršteni kumovi. To je u ono doba posebna čast. Osim toga, mnogi  Bugari, koji  žive tamo, žele biti u rodbinskim odnosima s takvom istaknutom obitelji ili barem da steknu njeno pokroviteljstvo.
 
Zasigurno se zna da je 1715./1716. godine barun Pejačević vice-gubernator Bačke. Nema podataka koliko je dugo vršio tu dužnost niti čime se bavio posljedne četiri godine svog života (između 1721. i 1725.). Nije jasno gdje je živjeo u to vrijeme. Najvjerojatnije u Baču, ali prema nekim  autorima u Baji.
Na dan 10. srpnja 1712. car Karl VI. je dodijelio Pejačeviću personalnu diplomu. U dokumentu se prvo nabrajaju zasluge nadbiskupa Petra Parčevića, misije koje je izvršavao po nalogu prethodnih austrijskih careva, pohvalnice koje je dobivao, izričito je spomenuto da Đuro Pejačević potječe iz obitelji Parčevića i Kneževića, da je Petar Parčević njegov stric i da je odlikovani "dostojan potomak svojih predaka po dijelu i zaslugama".
 
Ne može se propustiti da je konstatirano "na temelju vjerodostojnih dokaza i autentičnih dokumenata" da Đuro Pejačević "pripada starom plemstvu Bugarske", da su njegovi predci zauzimali niz javnih dužnosti i izvršavali diplomatske misije, da su od "najstarjih dana nosili titule baruna", da su izvršavali zadatke austrijskog dvora i služili "svom kršćanstvu". Sve ove zasluge daju za pravo caru Karlu VI. da dodijeli povlasticu Đuri Pejačeviću da nosi titulu "slobodanog  baruna".
 
Nesumnjivo, od bitnog je značaja u tim isticanjima navođenje Đurinih zasluga za carsku vojsku i carski dvor. To je službena potvrda o sudjelovanju u ratnim akcijama pod vodstvom generala Veteranija i markgrofa Ludoviga Badena; u bitkama kod Niša i Vidina, u bici kod Beograda i sl;. u misijama tijekom borbi kod Zente na rijeci Tisi (1697) i u Istanbulu (1708.); u slučaju opskbre carske vojske konjima u 1702. i sl. I još nešto značajno ima u tom dokumentu - potvrđuje se familija: "Prezivajte se svi fon Pejačevići, svi tvoji i njihovi nasljednici i potomci, pri čemu izričito vas uključujemo i upisujemo u stalež stvarnih i neospornih baruna spomenutih naših kraljevina Ugarske i Bugarske."[65]
Diploma je izdana 10. srpnja 1712. u dvorcu Presburgu (Bratislava) u prisustvu 35 visokih uzvanika, od kojih su neki osobno znali darovanog Đure Pejačevića. Svi su oni potpisali dokument, navodeći da nemaju prigovora i pretenzije prema njemu. Njihovim potpisima se potvrđuje i istinitost konstatacija u diplomi u odnosu na zasluge Đure Pejačevića prema austrijskoj vojsci i državi.
 
Diplomu je službeno objavila 12. kolovoza 1712. Zajednička skupština Landtaga u Bratislavi u prisutnosti visokih dužnosnika i staleža. Čitanje teksta je obavio savjetnik Johann Fiata, bilježnik Njegovog Veličanstva Cara. Nema prigovora. Godinu dana kasnije, 2. srpnja 1713., dokument je javno pročitan i pred Zajedničkom skupštinom odbora Bačke županije. Čin je potvrdio Johann Skvorich, sudski bilježnik u Bačkoj županiji. Đuro Pejačević je umro 18. ožujka 1725, a pokopan je u franjevačkom samostanu u Baču. Dvije godine kasnije, u 1727., njegov sin Nikola Leopold (iz drugog braka) postavlja u samostansoj crkvi spomen-ploču ocu, koja je izrađena od bijelog i crvenog mramora, s barunskim grbom u gornjen dijelu ploče.
 
Literatura
 
[60]  НБКМ-БИА, София, арх. кол. 43, л. 21.-24.; str. 29.-30.
[61]  НБКМ-БИА,София, арх. кол. 43, str. 21.-22.
[62]  Пак там, с.22, л.30.
[63] Rumaerdocumentation 1745-1945. Mittelpunkt der deutshenBewegung in Syrmien, Slavonien und Kroatien. Band I., Stuttgart 1990., str. 99.; Lučevnjak, Silvija (bilj. 46.), str. 122.
[64]  НБКМ-БИА, София, арх. кол.43, а.е. 2, str. 24.
[65]  НБКМ-БИА, София,  арх. колекция 43, а.е. 2, str. 25.
 
(Svršetak)
 

Jordanka Geševa, http://www.uaos.unios.hr/artos/index.php/hr/medunarodna-rubrika/gesheva-y-bugarsko-razdoblje-obitelji-pejacevic

Anketa

Tko na unutarstranačkim izborima HDZ-a može pobijediti Andreja Plenkovića?

Ponedjeljak, 27/01/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1084 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević