Get Adobe Flash player
Opasno traćenje vremena

Opasno traćenje vremena

EU ciljano ispražnjava Hrvatsku za naseljavanje...

Podržali Istanbulsku, podržavaju i

Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

Popis HDZ-ovaca koji podržavaju »Globalni sažeti dogovor za sigurna...

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Hrvatski sabor najodgovorniji za stanje u...

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Ne ostaju i ne opstaju najjači, nego...

Klasić, Stankovićev profesor

Klasić, Stankovićev profesor "istorije"

Suspendiran zbog ljubakanja sa studenticama, a na ispitima pita studente u...

  • Opasno traćenje vremena

    Opasno traćenje vremena

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:41
  • Podržali Istanbulsku, podržavaju i

    Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 15:48
  • Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    srijeda, 14. studenoga 2018. 08:38
  • Političko preživljavanje političkih zvijezda

    Političko preživljavanje političkih zvijezda

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:34
  • Klasić, Stankovićev profesor

    Klasić, Stankovićev profesor "istorije"

    srijeda, 14. studenoga 2018. 08:33

Divili smo se pamćenju guslara koji je po nekoliko sati napamet redao junačke pjesme o hajducima

 
 
Junaštvo je duboka antropološka odrednica. Trajna je čovjekova potreba za nekim oblikom junaštva u njegovu okruženju koje će ga činiti sigurnijim. Već u prastarim vremenima susrećemo junaka kao borca za red, protivnika sila moći i kaosa svake vrste, te zaštitnika ljudi, zemlje i kulture. Lik takvog junaka prati narode kroz njihovu povijest, osobito kad nekim društvom zavlada apatija zbog političkog nemorala, intelektualnog zakazivanja, gospodarskoga propadanja i socijalne ugroženosti, pojavljuje se potreba za junakom ili junacima. Što su uzroci propadanja zamršeniji, tijek popravka neizvjesniji i rezultati nevidljiviji, veća je želja za junakom.
https://www.hrvati.ch/images/stories/foto/razno/nuic_kolumne/andrijica_simic.jpg
U mom su djetinjstvu večernja sijela, osobito zimska, tažila glad za imaginarnim svijetom, svijetom koji se razlikovao od ustaljenoga, naviknutoga, ubočajenoga i koji je nudio nešto drukčije, privlačnije, uzvišenije. Slušali smo predaje o zlim i dobrim ljudima, vilama, vješticama, idolima, junacima. Usmena pripovijedanja bi u svečanijim prigodama preuzimali guslari na radost nas djece. Divili smo se pamćenju guslara koji je po nekoliko sati napamet redao junačke pjesme o hajducima Andrijici Šimiću, Mijatu Tomiću i drugima. Osobito su bile upečatljive priče o hajducima koji su se odlikovali tjelesnom snagom, lukavošću, pokretljivošću, hrabrošću i inteligencijom i na taj način redovito odnosili pobjede nad brojno nadmoćnijim neprijateljem. Zanimljivo je spomenuti da se ovo događalo u vrijeme poratnog „herojskog“ doba u kojem je ideološka indoktrinacija nesmiljeno vladala javnim prostorom i divinizirala svoje junake. Teško je iz dječje perspektive prosuditi je li se radilo o spontanom ili svjesnom otporu. Svakako je u igri bila nedvojbena ignorancija i prijezir novih vladara. Ljudi i tako nisu ništa očekivali od „bezbožne i prosjačke“ (tako su je nazivali) komunističke države doli da ih pusti u miru obrađivati svoja polja i tako prehraniti brojnu djecu.
 
Stvaranjem mitova, legendi i junaka komunisti nisu ništa novo unijeli u ljudsku povijest. Sjećam se da nam je učitelj u drugom razredu pučke škole govorio o Titovoj veličini i na koncu ga, valjda da bi nas uvjerio u istinsku Titovu veličinu, usporedio s Isusom: „Tito je ono što se propovijeda u Isusu“! Ne treba ni spominjati da se kod kuće nisam usudio ponoviti tu sablazan. U antici su heroji bila ljudska bića s (polu)božanskim osobinama. Rimljani su svoje careve obožavali (apoteoza). Kasnije se pod junacima poimalo istaknute ličnosti u društvu. Kršćanstvo uvodi pojam mučenika, ali javno priznanje (proglašavanje blaženim ili svetim) dolazi tek nakon smrti. U svijetu znanosti i književnosti „junaci“ se krune za života Nobelovom nagradom. Svako vrijeme iznjedrava junake prema potrebi i okolnostima. U ratu se traže drukčiji junaci nego u miru.
 
Ali što je to junak i tko može postati junakom? Je li junak akrobat koji u cirkusu, bez zaštitarske mreže, pravi zadivljujuće skokove? Ili penjač koji tjelesnom snagom i užetom osvaja najviše planinske vrhunce? Ili plivač koji se vještim položajem tijela i mišićima odupire podivljalim valovima mora? Premda akrobatovi vratolomni podvizi u zraku, penjačevi vrtoglavi usponi po klisurma i plivačevo nadvladavanje valova imaju u sebi podosta herojskoga, premalo je to da bi ih se proglasilo junacima. Daleko ispred jednog penjača, akrobata ili plivača na suvremenoj junačkoj listi položaje zauzimlju protivnici tiranije, borci za ljudska prava, pobornici političkih sloboda, zalažući svoj život i u pravilu zbog toga gnjiju po zatvorima. Postoje junakinje i junaci u nespektakularnoj svakodnevici koji spase dijete iz plamena ili iz vode, priskoče u pomoć u vlaku, autobusu ili u stanu napadnutoj ženi, nemoćnoj osobi.Takvih nikad dosta.
 
Da junaci društvu trebaju pokazuje gledanost filmova i televizijskih emisija čije se protagoniste heroizira. Gledatelje opčaravaju likovi koji su drukčiji od njih. Junaka, naime, čini običan čovjek krjeposna života kojega odlikuje razboritost, pravednost, hrabrost i umjerenost. Iznimno hrabri ljudi, koji brane druge u kritičnim situacijama ili spašavaju ih u životnim nezgodama, proglašavaju se junacima. Oni čine nešto izvanredno i neuobičajeno i pri tom riskiraju svoj život. Njihovo djelovanje time prestaje biti privatnom i postaje javnom stvari. Junaci su zaprvo veliki po onome po čemu bi svatko mogao biti velikim, pod uvjetom da duša osjeća, srce hrabri a tijelo se pouzdaje u se. Odlučujeće za širu recepciju junaka je svakako da je on dio nas i da se možemo identificirati s onim što on čini. Da je u pitanju samo tjelesna snaga, činilo bi potencijalnog junaka više odvratnim nego prihvatljivim. „Kako bi bio odvratan čovjek kad ga tijelo ne bi ograničavalo“, zapisa netko.
 
Unatoč svemu rečenome, dopušteno je postaviti pitanje trebaju li nam uopće junaci? Na to me je pitanje naveo njemački pisac Bertolt Brecht svojom dramom „Galilejev život“. Naime, pri samom svršetku trinaestoga prizora student Andrea Sarti iznenada uzvikne: „Nesretna je zemlja koja nema junaka“. Nakon kraće diskusije Galileo Galilej replicira: „Ne. Nesretna je zemlja kojoj trebaju junaci“.
 
Ovaj je odgovor izazovan, pa i zbunjujući. Iz njega se naslućuje da se pojam junaštva može shavtiti u deskriptivnom i preskriptivnom smislu. U prvom se slučaju opisuje junaka kao utjecajnog i dobrano imućnog člana društva, većinom na temelju vlastitih zasluga. U javnom diskurzu dominira slika ne o junaku nego o karakterističnim oznakama koje mu društvo pripisuje. Junak je identičan s moći i eventualnim bogatstvom koje posjeduje. U drugom, preskriptivnom slučaju od junaka se traži više: on je uzor marljivosti, svijesti odgovornosti, poduzetničkoga elana i etičkog ponašanja. On uskače gdje ostali zapnu, zastanu i uplaše se. Znači li to da su junaci loš znak za jedno društvo, odnosno da se samo društvo onesposobilo, dehumaniziralo i dezorijentiralo? Pouka bi bila da su junaci suvišni gdje su svi budni i hrabri, gdje se ni jedan spasonosni ili osloboditeljski čin ne mora delegirati na iznimne likove. U tom su društvu svi junaci ili nitko. Nitko više ne upada posebno u oči niti se ističe niti iskače iz zadanih okvira.
 
Ideja koju Bertolt Brecht stavlja u usta Galileju je prelijepa da bi bila stvarna. Prema filozofu Spinozi svijet mijenja ljubav prema dobru a ne ideja dobra. Brechtova ideja o utopijskoj zemlji bez junaka upravo traži junake koji će poticati njezino ostvarenje. Morao bi se pojaviti junak koji će dokinuti postojeće razlike među ljudima i razlike u društvima, te spriječiti situacije u kojima se ljudi osjećaju preopterećenima. Postoji mala vjerojatnost da se pronađe takvog junaka. Junaci, naime, zastupaju stvar koja je veća od njih samih. Oni predstavljaju ono najbolje u nama za koje možda sami nismo dovoljno postojani. U tom bi smislu moglo vrijediti da je „nesretna zemlja koja nema junaka“. Danas se sve otvorenije piše i govori o hrvatskoj državi kao „promašenom“ ili „propalom projektu“. Ti kritici ne samo da nisu svjesni slobode u kojoj žive kao ni toga da se netko za tu slobodu, koju oni izruguju, morao izboriti. Izborili su je oni koji su internalizirali hrvatsku državu kao projekt svoga srca, uma i svoje duše i krvarili za nju. O hrvatskoj državi kao „propalom projektu“ spekuliraju samo oni koji svoju zemlju vide isključivo kao vanjski svijet, nešto što se ne tiče njih niti njihove duše. Zemlji, državi i hrvatskom narodu su i te kako potrebni novi junaci koji će duhovnu i materijalnu Hrvatsku nositi u sebi da bi Hrvatska njih ponijela na svojim krilima!
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 275, https://www.hrvati.ch/drustvo/razno/2133-tihomir-nuic-treba-li-zemlja-danas-junaka

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Ponedjeljak, 19/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 849 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević