Get Adobe Flash player
Svjetski koronski rat

Svjetski koronski rat

Urota nevidljivog neprijatelja     U tijeku...

Nije znao za brojne koruptivne nepodopštine?

Nije znao za brojne koruptivne nepodopštine?

Dajte svoj glas svakome, samo ne za Cosu...

I dalje se slavi zločinac Tito i njegova partizanija

I dalje se slavi zločinac Tito i njegova partizanija

"Antifašisti" opet bi ponovili Bleiburg, Križni put,...

Hej Pit, i to je Amerika!

Hej Pit, i to je Amerika!

Kada je američka policija ubila natporučnika Jasena Drnasina američki...

Prešućivanja i iskrivljavanja prošlosti i sadašnjosti

Prešućivanja i iskrivljavanja prošlosti i sadašnjosti

Iskrivljavanje činjenica i laganje javnosti traje posljednje četiri...

  • Svjetski koronski rat

    Svjetski koronski rat

    četvrtak, 04. lipnja 2020. 15:58
  • Nije znao za brojne koruptivne nepodopštine?

    Nije znao za brojne koruptivne nepodopštine?

    četvrtak, 04. lipnja 2020. 15:53
  • I dalje se slavi zločinac Tito i njegova partizanija

    I dalje se slavi zločinac Tito i njegova partizanija

    srijeda, 03. lipnja 2020. 08:58
  • Hej Pit, i to je Amerika!

    Hej Pit, i to je Amerika!

    četvrtak, 04. lipnja 2020. 15:48
  • Prešućivanja i iskrivljavanja prošlosti i sadašnjosti

    Prešućivanja i iskrivljavanja prošlosti i sadašnjosti

    srijeda, 03. lipnja 2020. 09:02

Hrvatima su (pre)veliki problem konformisti

 
 
Kada sam u veljači ove godine, kao službeno pozvani promatrač parlamentarnih izbora boravio u Azerbajdžanu, većinski islamskoj državi smještenoj između Kavkaza i Kaspijskog jezera (mora), dao sam intervju za tamošnju državnu televiziju AZTV na istu temu, ali i razgovarao s brojnim uglednim Azerbajdžancima, kao i predstavnicima njihovih državnih institucija. Tom smo prigodom vrlo otvoreno i iskreno razgovarali o brojnim temama koje tište današnji svijet, a jedna od važnijih bile su i one koje se odnose na vjerska pitanja i međureligijske odnose. U posve otvorenim i iskrenim razgovorima, u kojima sam bez ikakve nelagode a još manje straha nastupao kao kršćanski (katolički) vjernik, sa svojim sugovornicima koji su isto tako deklarirani muslimanski vjernici, shvatili smo kako nas naše vjere, zapravo, neusporedivo više povezuju nego razdvajaju, i da, ako se istinski držimo njihovog zdravog (a ne izvitoperenog i ispolitiziranog) nauka, nema ama baš nikakvih zapreka ne samo za miran suživot, već i za stvaranje istinskog prijateljstava, temeljenog na Božjoj univerzalnosti i ljubavi, koje je, onda, i nemjerljivo čvršće i iskrenije u odnosu na ona svakodnevna – „laička“ prijateljstva, kakva, većinom, svi i imamo.
https://pbs.twimg.com/media/EYZ1QuwXYAAeUfu.png
Iako sam o Azerbajdžanu, njegovoj povijesti, kulturi i političkom i društvenom ustroju već ranije znao dosta toga, nakon osobnog posjeta svejedno sam bio iskreno i vrlo ugodno iznenađen otvorenošću tamošnjih ljudi i njihovom spremnošću na iskreni dijalog po svim pitanjima. Naravno, to nikako ne znači kako i tamo, kao i svugdje, nema i onih drugih i drugačijih ljudi – koji nemaju takve osobine niti su im namjere uvijek plemenite, ali ukupan dojam svejedno je ostao i više nego pozitivan.
 
Ovaj sam uvod učinio iz razloga što bi bilo normalno, s obzirom na Europu kojoj zajednički pripadamo, očekivati kako slične osjećaje (bez obzira na tamošnji krvavi ratni sukob, jer se ipak moramo okrenuti budućnosti s obzirom da nas sve ostalo zajednički vodi u propast) danas mogu pronaći i unutar susjedne BiH, koju, također, kao zemlju volim, i to ne samo iz razloga što u njoj živi moj hrvatski narod i odakle, htjeli to priznati ili ne, mnogi vučemo svoje korijene (to za mnoge, zbog njihovog pseudo-kozmopolitizma nije „in“, štoviše – predstavlja im i sramotu). Poštivam i tamošnja ostala dva naroda – Bošnjake i Srbe, kao i njihove vjerske osjećaje i institucije. I baš sam zato osupnut najnovijim događajima zbog koji mi BiH, iako nam je to susjedna i po mnogo čemu bliska zemlja, kao i njezini ljudi, sada u percepciji izgleda puno dalje i od spomenutog Azerbajdžana. A evo i zašto!
 
Posljednjih smo dana svjedoci združene velikobošnjačke i jugo-unitarističke protuhrvatske i protukatoličke histerije u BiH pod zajedničkom agendom „zaustavljanja fašizma i veličanja propalih ideologija“. I dok svijet iščekuje svoj potpuni preustroj kroz agendu pandemije COVIDa-19, mržnjom zaslijepljene glave u BiH, ali na žalost i u Hrvatskoj, nama, očito, nude „novu budućnost“ kroz „povratak u prošlost“ – u vrijeme, kada se o puno toga nije smjelo govoriti i kada su tabui bili sastavni dio vladavine komunističkog režima propale jugoslavenske tvorevine. I dok, s jedne strane, djelomično i mogu shvatiti zašto u spomenutoj protuhrvatskoj histeriji danas sudjeluju pojedini predstavnici bošnjačkog i srpskog naroda (oni u tome vide novu mogućnost, kako smatraju – lakšeg ostvarivanja navodnih nacionalnih interesa, ali će se vrlo brzo pokazati, kako, zapravo, to nisu istinski nacionalni interesi tih dvaju naroda, već isključivo interesi njihovih političkih pseudoelita, koje sada perfidno koriste tzv. pozitivne stečevine antifašizma, i veličajući jugoslavenski komunistički režim pred svojim izgladnjelim narodom, liječe vlastite komplekse i peru svoje grijehe iz doba Drugoga svjetskog rata, ali i skrivaju svoju naivnost i „vjeru u zvijezdu petokraku“ iz ne tako davnog rata u BiH 1992.-1995., zbog čega je najviše i stradao toliki broj bošnjačkoga življa), nikako ne mogu dokučiti koji to interes imaju oni Hrvati u Hrvatskoj, koji se takvoj podloj politici olako i nepromišljeno priključuju – kao da je riječ o nekoj drugorazrednoj sportskoj priredbi koja nema nikakvu stvarnu važnost za život zajednice, naroda i države, a ne o pokvarenoj, sotonskoj namjeri da se oblati, a onda i uništi sve hrvatsko – ne samo na prostorima BiH.
 
I tu ne mislim na onaj, ipak relativno mali broj ljudskih i političkih kreatura koje Hrvatsku istinski mrze i nikada ju nisu željele prihvatiti kako svoju domovinu, već na onaj, puno veći broj pripadnika hrvatskoga naroda za koji se ne može reći da Hrvatsku ne voli ili ne želi, ali je ta njihova „ljubav“ do te mjere umno limitirana (a u stvarnosti itekako uvjetovana hrvatskim tragičnim povijesnim okolnostima), da se oni, u samoj biti ovoga problema, previše ne razlikuju od spomenute mrziteljske manjine. Njihova deviza postojanja, kao i političkog ili bilo kojeg drugog djelovanja, sastoji se u tome „da je meni dobro“, „da ja imam posao“, „da moja obitelj i ja imamo što pojest’ i popit’, a za sve me drugo nije briga“ a najmanje za politiku i barem pokušaj njezinog razumijevanja i shvaćanja koliko je ona važna za naš sveukupni život. Radi se, zapravo, o životinjskim i egoističkim nagonima, omeđenim prirodnim porivom za opstankom. Takvi se ljudi, u obrazloženju svojih stavova, vrlo često otvoreno koriste onom zagorskom uzrečicom „ne bum se štel mešat“. Drugim riječima, takvim „racionalnim“ Hrvatima zapravo je posve svejedno tko je na vlasti i od političara i od stranaka, ali čak i to, u kojoj državi oni trenutačno žive dokle god ona osigurava njihove navedene temeljne „vrijednosti“ i prohtjeve – pa bila to Austro-ugarska, Italija, Njemačka, prva ili druga Jugoslavija, Hrvatska… Radi se o klasičnim konformistima, letargičarima, koji, osim sebe, ne vide nikoga i ništa drugo osim ako to nije njima neposredno u interesu. Zato se upravo takvi redovito najviše i iznenade kada se dogodi nešto strašno, poput krvavih ratnih sukoba, raznih „Vukovara“ i „Srebrenica“, jer oni niti poznaju povijest niti shvaćaju kako se ona u ovom ili onom obliku više-manje samo ponavlja.
 
A da se ona opet ne bi ponovila, i u spavanju zatekla te i takve hrvatske „racionaliste“, „kozmopolite“ i konformiste, treba žurno početi provoditi sustavnu i organiziranu državnu politiku, temeljenu na stručnosti, znanju i zdravom domoljublju. Jer Hrvatska ima ozbiljan problem i ne smije više „nojevski zabijati glavu u pijesak“, praveći se kako on ne postoji, a još manje da će se riješiti sam od sebe (jer ne će), ili, još gore, da će ga umjesto nas riješiti netko drugi.
 
Svaka zemlja i svaki narod uvijek su imali i imat će određeni broj svojih izroda i to je tako još od drevnih biblijskih vremena i tu se ne  može učiniti previše niti se oko toga treba previše zabrinjavati. Međutim, brinuti se itekako treba zbog činjenice da hrvatski narod karakterizira nesrazmjerno veći udio spomenutih konformista u odnosu na druge narode. I o tome treba govoriti javno i posve otvoreno, kako bi se shvatila sva pogubnost takvoga stanja. Jer s takvom količinom „bolesnoga tkiva“ unutar ukupnog nacionalnog korpusa, niti jedna vlada, kakva god ona bila, makar i s najboljim i najplemenitijim namjerama, ne može operacionalizirati tj. u djelo provesti niti jednu jedinu strategiju nacionalnog razvoja jer je otpor, jednostavno, prevelik.
 
Jedini izlaz iz takvoga stanja je edukacija stanovništva, ulaganje u obrazovni sustav, profesionalne i stručne analitičke centre, novinare, medije, … Jer kao što „čovjek ne živi samo od kruha“, kako nas uči Gospodin Isus Krist, niti narod (a onda i država) ne živi samo od jela i pića tj. konformizma (čitaj: kolektivnog zaglupljivanja), bez one nužne – duhovne i humanističke dimenzije, koja nas i razlikuje od svih drugih stvorenja na Zemlji i od njihovih nagona za preživljavanje. Jer upravo duhovna dimenzija (a ne konformizam, egoizam i nekritička povodljivost za tuđim, „uvijek boljim“) onda i potiče i stvara istinsku ljubav i među bližnjima i među narodima, a ne onu patvorenu, hinjenu ljubav kojom smo toliko okruženi u ovom licemjernom svijetu – upravo s ciljem osiguranja tog istog konformizma. Ali ta istinska ljubav od nas traži i svakodnevne žrtve, poput brige za male i nemoćne, za bolesne i potrebite, napuštene i odbačene (i nikako ne samo u odnosu na naše kućne ljubimce!), a to nije lako. Ali je zato osjećaj koji takva žrtva donosi neizmjeran, nezamjenjiv i neusporediv s bilo čim drugim, a najmanje s mržnjom koja ovih dana izjeda pojedine građane Sarajeva zbog navodnih „plemenitih“ razloga, kojima je za cilj jedino osiguranje konformizama pseudo-političkih elita i ništa više od toga. Jer te elite ne znaju ništa, niti išta korisnoga učiniti žele ili mogu – one se hrane i žive isključivo od mržnje, i oni su istinski Sotonski sinovi od čijih se poziva „na akciju“ treba sklanjati i od njih zazirati.
 
A kako se povijest opet ne bi ponovila, i u spavanju zatekla gore opisane hrvatske „racionaliste“ „kozmopolite“ i konformiste, kojih, na žalost, itekako ima i unutar hrvatskih političkih struktura i državnih institucija, želim reći slijedeće: bez aktivnog i organiziranog hrvatskog političkog djelovanja, sada i odmah, po pitanju položaja Hrvata u BiH, i interesi vas – hrvatskih političkih i poslovnih elita vrlo će brzo doći u pitanje, dok Hrvati, o kojima ste se i po Ustavu i zakonima dužni brinuti, opet mogu završiti onako kako su završile i sudbine nebrojenih tisuća njih na brojnim križnim putovima nakon završetka Drugog svjetskog rata, i od kojih sada tako licemjerno i podanički okrećete glavu.
Borimo se za mir među narodima i državama beskompromisnom borbom za Istinu, kakva god ona bila (a svakako lišena ideologije i politikantstva), udarajući svom snagom po mržnji i bolesnom konformizmu ne oružjem, već upravo ljubavlju i svojim svakodnevnim žrtvovanjem. Obnašanje političkih funkcija baš bi tome trebalo služiti, i to bi mu trebala biti glavna svrha.
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-zdruzeni-udar-na-hrvate-i-katolicku-crkvu-u-bih/

Kontinuirani muslimansko-bošnjački napadi na Katoličku Crkvu

 
 
Sve je više dokaza, a gdje drugdje već u Bosni i Hercegovini, kako niti fašizam niti nacizam nisu pobijeđene crne ideologije. Pa se stoga i čini kako su izvikana pobjednička slavlja samo djelomično opravdana, i to samo na europskim prostorima i društvima u kojima su ta strašna zla uistinu i pobijeđena. No zajednice naroda, kakva je bosanskohercegovačka, gotovo da nemaju prava sudjelovati u europskom pobjedničkom slavlju pobjede  nad fašizmom i nacizmom, kada se ostaci tih krvavih režima i danas pojavljuju u najcrnjim oblicima u tim sredinama. A pobjede nacizma i fašizma u Bosni i Hercegovini ne može ni biti sve dok se u toj nacionalno vjerskoj zajednici ne pobjedi, u zajedništvu snagom sva tri naroda, preteča nacizma i fašizma, osmanizam i suvremeni nacifašizam čvrsti i već duboki korijena u beha zemlji, isilizam, vehabizam, mudžahedizam, te kao okvir svih tih beha izama, kršćanofobizam.
https://www.vitez.info/wp-content/uploads/2020/05/Screenshot_177.png
Kršćanofobizam kao globalna ideologija koju je osmanizam prije od više jednog polutisućljeća posijao na beha prostore, sa razgranatim izraslim granama isilizma, džihadizma, vehabizma i mudžahedizma glavni su razlozi zašto je Bosna i Hercegovina danas jedini europski prostor na kojem nisu pobijeđeni ni nacizam, ni fašizam. Dakako pa ni totalitarni režim komunizma koji se na toj europskoj periferiji pojavljuje u novom, čak crnjem ruhu, građanizma i komšićizma, uz vjerski muslimanski dodatak džaferovićizma i koljenovićevog izetbegovićizma.
 
Koncentriranost toliki izama u beha zajednici iz dana u dan agresivno, poput, navodno, pobijeđenog nacizma i fašizma, demonstriraju svoju moć, snagu, nedodirljivost i nepobjedivost. A da bi ih se pobijedilo potrebna je globalna ujedinjenost slobodnog svijeta, one snage i zajedništva sa kakvim su pobijeđene nacifašistički režimi u mnogim europskim zemljama, globalna snaga koja bi u potpunosti istrgnula i kaznila osmanizam, začetnika svih svjetski i europskih ideologija zla.
O drskosti, brutalnosti, crnilu, nedodirljivosti, nepobjedivosti osmanizma i njegovih ideoloških nasljednika i potomaka u Bosni i Hercegovini, u nizu onih dokazanih tijekom vjerskog beha rata, je i nacifašistički zločin u Sarajevu na spomeniku Svetom Papi Ivanu Pavlu II. ispred katedrale Srca Isusova. Najcrnji nacizam i fašizam,  najopasnija poruka kršćanofobista, upravo na Dan svjetske i europske pobjede nad nacizmom i fašizmom. Poruka, mi smo tu, uzalud vam slavlje, jer sutra ovo isto ćemo učiniti i u vašim zemljama, u kojima smo već pripremili teren i dijelom vam pokazali sta vas čeka.
Nacizam i fašizam je demokracija i sloboda u odnosu na  kršćanofobističku ideologiju kojom su istrijebili kršćane na Bliskom istoku, i sada svoje snage prenijeli u Bosnu i Hercegovinu, slijedeću žrtvu u procesu islamiziranja Europe i svijeta u cjelini.
 
Naime, na način kako su kršćane vezali crnom trakom pred ritualna smaknuća, u zemljama kolijevki kršćanstva, kršćanofobisti su u današnjem europskom Teheranu, Sarajevu, vezali  crni povez preko očiju Ivana Pavla II., pokazujući da nacizam i fašizam izrasli na sjemenu osmanizma nisu pobijeđeni, i šaljući čistu muslimansku etničku i vjersku sliku nekadašnjeg glavnog beha grada.
Cijelo to nacifašističko djelovanje, zasigurno i unučadi muslimanskih nacista, fašista i ustaša iz Drugog svjetskog rata, nastavak je muslimanskih progona Hrvata katolika i Katoličke Crkve, ne samo iz Sarajeva jer su ih odatle već protjerali, već  i iz ostatka zemlje gdje ih još ima, i žive u suvremenim rezervatima.
 
Razlog isilovske agresije na katolike i Katoličku Crkvu u Bosni i Hercegovini, napose u Sarajevu, na Dan Europe, je zbog najavljene mise zadušnice za žrtve Bleiburga. Eto slobode vjere u Europi, kako je žive katolici u sto postotnom muslimanskom Sarajevu. Ne mogu bošnjački kršćanofobisti dozvoliti slaviti Svetu misu katolicima ako nisu zatražili Ahdnamu. Prisiljavaju kardnala Puljića da izađe pred suvremenog sultana i zatraži Ahdnamu za slobodno ispovijedanje Svete Katoličke vjere. A to još jednom potvrđuje kako osmanizam sa svim onim svojim okupatorskim crnilima vladavine genocida i konfesiocida, u što spada i Ahdnama, uistinu nije pobijeđen u Bosni i Hercegovini.
 
Zaista je vrlo degutantno bošnjačko obilježavanje Dana Europe na bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine pod njihovom kontrolom, a u isto vrijeme veličati osmanizam, ne osuđivati kršćanofobiju, progoniti Katoličku crkvu, i braniti Svete mise u Sarajevu. Tako organizirano orgijanje kršćabofobista s ciljem zabrane Mise, a zabrana Mise je i zabrana katoličanstva, zabrana temeljni ljudskih prava i vjerski sloboda, nije nacifašističko zlodjelo organiziranih džihadista, to je plan kojeg u beha Predsjedništvu osmišljavaju, i na teren šalju bošnjački članovi Komšić i Džaferović, po instrukcijama suvremenog sultančića Bakira. Nije isključeno da je i vezanje crne trake preko lica Svetog Ivana Pavla II. Isilovski plan bošnjačkog trija Izetbegović, Komšić, Džaferović uz prihvatljive i uvijek osmišljene antihrvatske i antikatoličke ideje potpredsjednice Vijeća ministara i ministrice vanjskih poslova Bisere Turković.
 
Udruženi muslimanski zločinački pothvat iz rata na djelu je i sada. Potvrda da vjerski rat u Bosni i Hercegovini nije prestao, i da ne će prestati sve dok se u zemlji ne pobjede osmanizam, nacizam, fašizam, komšićizam, izetbegovićizam, džaferovićizam, isilizam, džihadizam, erdoganizam, i kršćanofobizam. U bošnjačkoj agresiji na Katoličku crkvu, što je zapravo nastavak osmanlijskog progona katolika i katoličanstva vidi se i razlog Alijinog terorističkog ubojstva fojničkih fratara, i njegov govor u Bugojnu da crkvena zvona zvone za hajvan, kao i silovanja časnih sestara i svećenika od strane pripadnika muslimanske ABiH u konc logoru u Gluhoj Bukovici. Muslimansko bošnjački napad na Katoličku Crkvu i katolike u Bosni i Hercegovini suvremeni je nacizam i fašizam, i nisu slučajno izabrali udar na Svetog Ivana Pavla II. baš na dan europske pobjede nacizma i fašizma. Jasno su poslali poruku da u Bosni i Hercegovini nije pobijeđen ni jedan povijesni izam.
 

Vinko Đotlo

Međunarodna zajednica pred izborom: Ili Komšić ili Bosna i Hercegovina

 
 
Kako vrijeme  protječe i kako sve više postaje očigledno kako fenomen Komšić ne služi ničemu drugom osim da osigura dobru plaću Željku Komšiću i njegovim najbližim suradnicima te SDA da preko njega pokušava pretvoriti FBiH u unitarni entitet s bošnjačkom dominacijom, pred međunarodnim faktorom se pojavljuje sve očitija dilema; hoće li radije ustrajavati na propalom projektu Komšić ili će zbog njega do propasti dovesti državu BiH?
https://www.dnevnik.ba/sites/default/files/styles/dnevnik__840x470_/public/novosti-slike/komsic_sehidi.jpg?itok=yFQ6CRhd
Kad je Željko Komšić 2006. godine prvi put izabran bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH sarajevska javnost je svim silama pokušavala dokazati da je za njega glasovao značaj broj hrvatskog naroda u BiH. Pokušalo se tad pokazati kako jako veliki broj građana BiH želi mijenjati ustavno uređenje države tako što će umjesto tri člana Predsjedništva, koji zrcale činjenicu da BiH tvore tri konstitutivna naroda, uskoro pristati birati samo jednog – zajedničkog predsjednika koji će biti izbor većine građana BiH. Iako se tada u javnosti stvarao dojam kako je Komšića izmislio tadašnji predsjednik SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija, kasnije prozvan crven-beg, danas je jasno da je drugog bošnjačkog člana Predsjedništva izmislila međunarodna zajednica predvođena činovnicima u američkom veleposlanstvu u Sarajevu.
 
Podtekst projekta Komšić je bio da su „građani“ tobože siti „podjela“ i da su stanovnici BiH takoreći „jedinstveni u bratstvu“, samo ih eto političari zavađaju. Projektom Komšić se to trebalo praktično pokazati i dokazati. Važno je napomenuti i kako je u to vrijeme hrvatska politička scena bila u snažnim turbulencijama i pod pritiskom međunarodne zajednice. Odbijen je famozni travanjski paket ustavnih promjena, formirana je HDZ 1990, a prethodno je Paddy Ashdown bio smijenio Dragana Čovića s pozicije hrvatskog člana Predsjedništva BiH.
 
U međuvremenu je fenomen Komšić oslobođen nepotrebnih uljepšavanja i stvaranja bilo kakvog privida o njegovoj ulozi. Nakon što je po drugi put izabran za drugog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH na izborima 2010. godine, nije se toliko dokazivalo da su i Hrvati glasovali za njega jer za tim više nije bilo nikakve potrebe, da bi se na izborima 2018. godine njegova kampanja bazirala na brutalnom širenju kroatofobije, pozivanju na ubojstvo Dragana Čovića i silovanje Kolinde Grabar Kitarović. Također, u međuvremenu je u mirovinu otišao Lagumdžija, a njegovu ulogu preuzeo je predsjednik SDA Bakir Izetbegović. No, cijelo to vrijeme, dakle gotovo punih 15 godina, fenomen Komšić ima podršku svojih stvarnih tvoraca – dužnosnika međunarodne zajednice u BiH. U prvom redu američkog veleposlanstva, koje doslovno nikad nije osudilo niti jednu jedinu Komšićevu svinjariju, poput recimo posrednih poziva odaslanih s njegovih predizbornih skupova na silovanje bivše hrvatske predsjednice.
 
Međunarodni dužnosnici godinama već nastoje „slomiti“ hrvatsko političko vodstvo s manje ili više uspjeha. Tako su recimo početkom ovog tisućljeća poslali međunarodne vojne snage kako bi ekonomski uništili prostor BiH na kojem dominantno žive Hrvati (Hercegovačka banka), smijenjeno je na desetke hrvatskih političkih dužnosnika bez ikakve inkriminacije, kasnije je preko OHR-a „odobrena“ platformaška Vlada FBiH koja je dodatno nastojala osiromašiti hrvatske prostore u BiH. Slično je rađeno i početkom tisućljeća s uspostavom „Alijanse za promjene“… Dakle, fenomen Komšić nije nikakav incident ili iznimka u djelovanju međunarodnih aktera u BiH, nego upravo potvrda kontinuiteta njihove politike.
 
Potpuno je razumljivo da dominantna bošnjačka politička struja prihvaća takve „međunarodne darove“ koji joj na pladnju nude više političkih pozicija i snažnije ovladavanje prostorom Federacije BiH. K tomu, fenomen Komšić je trebao dovesti i do slabljenja ukupne hrvatske političke pozicije u BiH, a posebno do slabljenja HDZ-a BiH. Računalo se da će nakon platformaške Vlade FBiH, u kojoj su sramnu ulogu imali HSP-ovci Zvonka Jurišića i Živka Budimira, na hrvatskom političkom spektru „platformaši“ nicati kao gljive poslije kiše. No, to se nije dogodilo. Upravo suprotno. Danas je hrvatska politika, odnosno one političke opcije za koje nedvojbeno dominantno glasuje hrvatski puk, jedinstvenije nego ikad u pogledu izmjena Izbornog zakona BiH i sukladno tomu Ustava BiH. „Platformaške“ opcije danas su praktično nepostojeće, a i one što postoje uopće nisu parlamentarne stranke. To je ujedno i ostavština fenomena Komšić.
 
BiH je danas podijeljenije društvo nego ikad. Sarajevska politika je zavađena sa svima kako unutar BiH tako i u regiji, država BiH svakim danom sve više opravdava „epitet“ propale države, iseljavanje je zaustavljeno samo zahvaljujući pandemiji... Ipak, unatoč tomu, međunarodni faktor i dalje, barem javno, ne odustaje od davanja podrške fenomenu Komšić, iako je više nego jasno da taj fenomen razara svaku mogućnost izgradnje kako države BiH tako i bh. društva kao društva u kojem se različitosti ne pokušavaju uništiti nego se njima racionalno upravlja. Kako vrijeme protječe i kako sve više postaje očigledno kako fenomen Komšić ne služi ničemu drugom osim da osigura dobru plaću Željku Komšiću i njegovim najbližim suradnicima te SDA da preko njega pokušava pretvoriti FBiH u unitarni entitet s bošnjačkom dominacijom, pred međunarodnim faktorom se pojavljuje sve očitija dilema; hoće li radije ustrajavati na propalom projektu Komšić ili će zbog njega do propasti dovesti državu BiH? Država BiH i dalje ima šansu za uspjehom, ali je nužno svima omogućiti nesmetano biranje vlastitih političkih predstavnika. To je temeljni pretkorak koji međunarodni faktor treba podržati a nakon kojeg će biti moguće početi provoditi bilo kakve druge reforme. Dok god je moguće glasovima jednog naroda birati političke predstavnike drugog naroda BiH će tapkati u mjestu i biti pogodno tlo za razvoj kriminala, korupcije i siromaštva. BiH ne smije ostati talac jedne osobe i njenog radnog mjesta.
 

Jurica Gudelj, Dnevnik.ba, https://www.dnevnik.ba/kolumne/medunarodna-zajednica-pred-izborom-ili-komsic-ili-bosna-i-hercegovina

Anketa

Tko nadzire DORH?

Subota, 06/06/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1813 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević