Get Adobe Flash player
Lignja nam mozak friga

Lignja nam mozak friga

Josipović bi trebao znati da su partizani pobili za i nakon Drugoga...

Lakše je izazivati kaos nego graditi odnose!

Lakše je izazivati kaos nego graditi odnose!

Američke intervencije i promašeni ratovi na Istoku stvorili su...

Plenković i HDZ uvjerljivo poraženi i poniženi

Plenković i HDZ uvjerljivo poraženi i poniženi

Plenković na izborima pobijedio Milinovića i izgubio od HDZ-a iz svibnja...

Jedva čekam da SDP dođe na vlast

Jedva čekam da SDP dođe na vlast

Pa da više ne bude korupcije, "ustaša" i...

Papa sluša četničke koljače

Papa sluša četničke koljače

Razočaravajući postupak Petrova...

  • Lignja nam mozak friga

    Lignja nam mozak friga

    srijeda, 20. ožujka 2019. 15:09
  • Lakše je izazivati kaos nego graditi odnose!

    Lakše je izazivati kaos nego graditi odnose!

    srijeda, 20. ožujka 2019. 14:58
  • Plenković i HDZ uvjerljivo poraženi i poniženi

    Plenković i HDZ uvjerljivo poraženi i poniženi

    srijeda, 20. ožujka 2019. 14:55
  • Jedva čekam da SDP dođe na vlast

    Jedva čekam da SDP dođe na vlast

    srijeda, 20. ožujka 2019. 14:50
  • Papa sluša četničke koljače

    Papa sluša četničke koljače

    četvrtak, 21. ožujka 2019. 12:14

Rezultati beogradske srpsko-muslimanske podjele 

 
 
Bošnjaštvo je razorno oružje u rukama muslimansko-centralističko-unitarističkog hegemonizma, jednako ubojito i opasno, rušilačko i otrovno kao i daytonizam u genocidnim rukama memorandumsko SANU-ovskog velikosrpskog secesionizma. Time je ta „jugoslavija u malom“ postala, kako za sebe samu, tako i za svoje sastavnice, pa čak i za Europu, veći problem od „Jugoslavije u velikom“. Čak i zbog toga što nije uspješno obavila svoju zadatu joj, a zbog toga u prošlosti republički i ustrojenoj, zadaću, čuvarica Jugoslavije. Bila je to ideološka varka komunističkog režima, ju „bratstva i jedinstva“, data „Jugoslaviji u malom“, da čuvajući Jugoslaviju u velikom, zapravo, sama sebe razbija, ruši i razgrađuje. Naprosto tom zadaćom namijenili su joj istu sudbinu one koju nije uspjela očuvati. A znalo se da niti je sposobna tako uređena čuvati Jugoslaviju u velikom, i što je najvažnije, ni samu sebe.
http://static.klix.ba/media/images/vijesti/141017079.4_mn.jpg
Rečeno joj je u prošlosti, a to se i danas ponavlja, ako si nisi uspjela, a nije uspjela kao čuvarica očuvati Jugoslaviju u velikom, kako da onda čuvaš i očuvaš samu sebe. I stoga su je i ustrojili u Daytonu tako nakaradno, trokomponentnu stavili je na entitetski dvonožac na kojem dva desetljeća ne može čak ni sjediti a kamoli stajati. Ni strani je čuvari ne uspijevaju čuvati tako nemirnu, ne uspijevaju joj osigurati sigurnost u tolikoj nesigurnosti, ne uspijevaju je usmjeriti u budućnost u suvremenoj bezbudućnosti. Time se ta „Jugoslavija u malom“ našla na morskoj političkoj pučini ostavljena od posade, kao što su od posade, trgovaca ljudskim sudbinama, ostavljeni i današnji brodovi puni jadnika, nesretnika, gladnih i žedniu u Sredozemnom moru. I Bosna i Hercegovina je suvremeni politički brod pun ratnih stradalnika, nevoljnika, gladnih, bosih, kruha i slobode željni predati posadama muslimanskih unitarista, srpskih secesionsta i daytonista.
 
Svi preslici jugoslavenstva i Jugoslavije koje Bošnjaci koriste kao sredstvo očuvanja tog broda bez navigacije i kompasa, pokazuju se sve više neodrživim i neučinkovitijim, jednako kao i oni s kojima su čuvali, a u konačnici razbili Jugoslaviju u velikom. Svaki i svačiji ulazak na taj odbačeni i plutajući brod, u tu „krčmu pogašenih svjetla“ i gledajući je kao neki okvir naroda, teret, a ne gledajući narode na njemu kao njegove sastavnice, kao bogatstvo, nikako i ni u čemu nije dobronamjeran ni za jedan njen narod i njegovu budućnost. Jer Bosna i Hercegovina nikad i nije bila, a niti može biti neki državni ili republički okvir, ili neka škrinja bez sadržaja onakvog kakvim su ispunjene sve suvremene zemlje svijeta. Takav prilaz Bosni i Hercegovini kao nekom državnom okviru bez naroda, okviru koji je sam sebi svrha i cilj, u najmanju ruku znači treba i opravdano je ubiti jedan, u ovom slučaju hrvatski narod, a ako zatreba i sve njene narode, da bi živjela Bosna i Hercegovina.
 
Govoriti i priznavati da je Bosna i Hercegovina nacionalno i vjerski prazna politika Novog svjetskog poretka, da je to zemlja bez nacija i vjera, što opet podsjeća na jugo prošlost, te da je ona kao takva i anacionalna i ateistička i sve to kako bi samo neki pojam Bosne i Hercegovine opstao i da bi se s vremenom u njoj izgradila i izrasla jedna nova nacija, bošnjačka sa svojim i nacionalnim i vjerskim identitetom, znači ubijanje svih njenih drugi i drugačijih sastavnica. I još puno razornija svjetska upletenost u beha problem je ona na daytonski način, kojim je jedna njena, ona hrvatska, sastavnica, na papiru izjedančena s bošnjačkom i srpskom, a u beha prostoru i vremenu marginalizirana, obespravljena do razine nepriznavanja i nepostojanja. U takvom ropskom položaju našla se zbog toga što su daytonskom nepravdom Hrvati izjednačeni s Muslimanima i Srbima, a u Bosni i Hercegovini nisu izjednačeni s Velikosrbima i Velikomuslimanima, kojima su daytonisti i predali beha brod da na njemu voze po tim beha bespućima, olujama i burama hrvatski narod.
http://kamenjar.com/wp-content/uploads/2013/09/grabovica-zlocin.jpg
Grabovica kao opomena
 
Na taj daytonski način, kojeg se Srbi drže više negoli Biblije i svih Međunarodnih konvencija o ljudskim pravima i nacionalnim slobodama, a Bošnjaci ga vide i rade na tome da ostatak te zemlje kloniraju po srpskom uzoru, dva su nacionalizma, bošnjački i srpski, priznati i legalizirani, te čak i nagrađeni. No na isti taj način, koji je obilježio kraj Dvadesetog stoljeća po nepravdi kakva je izmišljena i ozakonita, hrvatski euronacionalizam je nepriznat i ne samo nepriznat već i najoštrije kažnjen, Hrvatima je oduzet teritorij unutar Bosne i Hercegovine, i tako smo postali najnezaštićeniji europski narod. I u tome su daytonisti, uz pomoć Velikosrba i Velikomuslimana, uspjeli da je hrvatski narod danas najobespravljeniji, najnezaštićeniji u svim dimenzijama ljudskih prava i nacionalnih sloboda.
 
Htjelo se reći, a to je povijesna istina, tamo gdje nema naroda nema ni onog pozitivnog nacionalizma. Takav pristup beha nacionalizmima preslik je onog iz vremena jugoslavenstva, kada je hrvatski nacionalizam, kao mirnodopsko, demokratsko i humano sredstvo korišteno u procesu oslobađanja Hrvatske i hrvatskog naroda, smatran rušilačkim i smetnjom u širenju i jačanju srpskoga hegemonističko-osvajačkog nacionalizma. Gasio se hrvatski oslobodilački nacioanlizam, kako bi više plamtio i pržio srpski osvajački nacionalizam, kakav se pokazao u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
 
U suvremenoj Bosni i Hercegovini, tvorevini Daytona i tenk pregovarača, te beogradskih srpsko-muslimanskih sudionika podjele  te zemlje, ugašen je hrvatski obrambeni nacionalizam, kako bi se u toj srpsko-muslimanskoj podijeljenosti napravilo prostora za slobodan i neometan rast bošnjačkog unitarističkog i srpskog secesionističkog nacionalizma. I kad ta dva nacionalistička ekstremizma u tronacionalnoj Bosni i Hercegovini uživaju u njima, i to na štetu one treće beha hrvatske strane, zašto i s kojim pravom osim onog broja i brojčane moći kojom se koriste Bošnjaci i Srbi, i Hrvati ne mogu dobiti to pravo da uživaju u svom oslobodilačkom i obrambenom nacionalizmu, istom onakvom u kakvom uživaju svi europski i slobodni narodi. Ako ni u čemu drugom, jer im je sve drugo oduzeto i oteto, onda to pravo imaju u priznatoj im suverenosti i konstitutivnosti.
 
Uz zajamčene i priznate im te vrjednote, nažalost samo na papiru, vrijeme je da se prijeđe i na djelo te bez berlinskih, kineskih ili daytonskih zidova, omeđiti im i priznati i njihov teritorij, prostor, entitet ili republiku kao siguran okvir izjednačenosti s Bošnjacima i Srbima. Političku punoljetnost, a poglavito nacionalnu, hrvatski je narod davno stekao u Bosni i Hercegovini. I to je dovoljno da nas ostave u našem prostoru gdje ćemo se suočiti sami Hrvati sa sobom, te zasigurno biti sretniji i u tom hrvanju između sebe negoli što smo nomadski beskućnici u ta dva daytonska entiteta onemogućeni na sve moguće načine da u političkom hrvanju, po pravilima i normama međunarodnih konvencija o ljudskim pravima i slobodama izborimo bilo koje pravo jednakosti i ravnopravnosti. Bošnjačko i srpsko euforično uživanje u beha teritorijima, što im ih Dayton i daytonisti ogradili i dodijelili s fašističko-nacističkim odnosima prema Hrvatima glede ostvarenja tog nacionalnog hrvatskog prava na prostor, neki je novi oblik najtežeg šovinizma kakav ne vlada u suvremenoj Europi, pa i šire.
 

Vinko Đotlo

Rusija je dovoljno ojačala da se suprotstavi Zapadu na "zapadnom Balkanu"

 
 
Zapadni Balkan je prostor u kojemu se nalaze države koje još nisu postale članice NATO-a, a ni EU-a. Istovremeno je obilježen mnogim tradicionalnim vezama s Rusijom poput pravoslavnih, panslavenskih ili odnosima iz vremena socijalizma, pretežno ekonomskim. Činjenica je da su zemlje koje još nisu postale dio euroatlantskih integracija usmjerile Rusiju prema realizaciji svoje snažne nazočnosti i utjecaja u tom geopolitičkom prostoru. Taj utjecaj zasnovan je na pojačanoj ulozi ekonomske nazočnosti Rusije, prije svega u energetskom sektoru, djelomično i u drugim gospodarskim granama.
http://static.politika.co.rs/uploads/rubrike/161428/i/1/SPOLJNA-MILOSS-SSOLAJA.jpg
Miloš Šolaja
 
S druge strane, potreba za novcem koji je odmah bio na raspolaganju i novim radnim mjestima omogućila je Rusiji i njezinim predstavnicima da utječu na gospodarstvo, a potom i na politička kretanja. Uz potrebu za kapitalom, tradicionalna naklonost lokalnih političkih čimbenika bila je dobra osnova za privatizaciju i investicije u balkanskom prostoru, a Rusija nastoji da to što učinkovitije iskoristi.
 
Europski pristup državama zapadnog Balkana pridonio je jačanju ruskog utjecaja u regiji. Standard euroatlantskih integracija da ulaganja počinju cvjetati tek kad neka zemlja uđe u NATO, otvorila je znatan manevarski prostor Rusiji. Regija je gladna novca i investicija i Rusija je toga svjesna. Ona vješto investira, daje kredite i sve ide brže nego što NATO i drugi zapadni subjekti trenutačno mogu odgovoriti. Činjenica je i da je Rusija pojačala akcije vanjske politike u raznim dijelovima svijeta. Rusija se vraća i kao čimbenik vojne industrije, vojnog povezivanja s drugim zemljama. Partnerstvo s balkanskim državama vrlo joj je važno. U širem smislu, Balkan je čak i predvorje europskih politika i zato mnoge europske države naglašavaju te svoje razlike u odnosu na Rusiju. Ovdašnje male države i dalje se oslanjaju na neku od velikih sila i nema sumnje da će neke od njih iskoristiti jačanje ruskog utjecaja.
 

Miloš Šolaja, direktor banjolučkog Centra za međunarodne odnose

Bošnjačka strana nikada nije bila za multinacionalnu i multikonfesionalnu državu

 
 
Dioba Bosne i Hercegovine ne traje od Daytona gdje je genocidna tvorevina Republika srpska priznata i Federacija Hrvata i Muslimana nametnuta protiv volje federalnih partnera, napose Hrvata, već traje iz vremena rušenja hrvatskog sela Ravno, te od srpsko-muslimanskih tajnih pregovora o njenom međusobnom dijelenju. Na tragu tih srpsko-muslimanskih fašističko-nacističkih pregovora u Beogradu o diobi Bosne i Hercegovine, koji su imali nekih elemenata mini Jalte podjele Pravoslavlja i Islama, bili su svi drugi svjetski pokušaji riješavanja tog i danas neriješenog problema.
https://bosniagenocide.files.wordpress.com/2011/04/alija-izetbegovic-and-slobodan-milosevic.jpg
Slobodan Milošević i Alija Izetbegović
 
Otkrivanim istinama, dijelom i od strane samog muslimanskog pregovarača Muhameda Filipovića, devetnaest godina poslije građansko-konfesionalnog beha sukoba za teritorij sve je vidljiviji muslimanski, odnosno bošnjački cilj u Bosni i s Bosnom. Vidljivo je da čelništvo tog naroda nikad, ama baš nikad kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, nije bilo za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, zajednicu suverenih i konstitutivnih naroda Muslimana, Srba i Hrvata. Takva Bosna i Hercegovina niti im je bio, niti je danas interes. Njihova politika je politika isključivosti drugih i drugačijih. Potvrđuje to i apel  muslimanskog naroda tijekom rata kojeg je upućivao Aliji Izetbegoviću kada je išao na svjetske sastanke sa sukobljenim beha stranama gdje se tražilo rješenje. Gotovo svaki njegov odlazak na razgovore o Bosni muslimanski narod je ispraćao povicima „Uzmi Alija pa makar k‘o avlija“. Sve se to govorilo s ciljem dijeljenja Bosne, kako bi se dobio teritorij koji bi bio etnički i vjerski čisti muslimanski. Tim traženjima od Alije kao nedodirljivog nacionalnog vođe koji je u svojim pisanjima, napose u „Islamskoj deklaraciji“ obećavao narodu muslimansku državu, slata je prijeteća poruka nemuslimanima, sa sadržajem da nikako nisu spremni s njima živjeti u zajedničkoj Bosni i Hercegovini. Stoga Aliji Izetbegoviću i nije bilo teško da bude prvi u beha povijesti, potpisnik njezine diobe, jer on je za njezinu diobu učinio sve kada je Muhameda Filipovića slao na tajne pregovore diobe Bosne sa Srbima u Beograd. Dok se još pokušavalo na svjetskoj razini naći način mirnog i demokratskog, europskog riješenja problema, kantonizacija cjelovite Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović izjavljuje „...spreman sam da se u Ustav unese kako Bosna i Herecgovina ne će u slijedećih 50 godina biti islamska...“.
 
Kada je uvidio da svijet tako nešto ne prihvaća, tu igru na vrijeme demografskog osvajanja, onda je prihvatio diobu. A prihvaćanjem diobe Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović je priznao i srpski  genocid kao sredstvo stvaranja etničkih i vjerskih čistih entiteta. Vjerovao je u to, ako ja priznajem genocid onda imam pravo da istim takvim sredstvima izgrađujem i federaciju, taj veći teritorijalni dio podijeljene Bosne. I gotovo da se to njegovo priznanje provodi danas na federacijskom prostoru koji je sve više čisti muslimanski entitet, s velikim sličnostima Republike srpske.
 
Činjenica da se Alija Izetbegović, a to čine i njegovi nasljednici, napose njegov sin Bakir, nikada nije pridržavao potpisanih dokumenata, pa ni onog glede izgradnje buduće Federacije Hrvata i Muslimana kao konfederalnog hrvatskog dijela, potvrđuje da je tajentitet zaista na putu da postane republika muslimanska. U tom nešto malo većem beha entitetu bošnjačka strana se ponaša kao da Hrvata i nema, kao da i ne postoje, i kao da nisu postojali ni u vrijeme Daytona, a poglavito misle da nisu postojali nikada u Bosni. Hrvatska federalna komponenta je u potpunosti obespravljena i marginalizirana.
http://cdn5.wn.com/ph/img/ae/13/88f284f72bdc943c733d677c3c4e-grande.jpg
Bakir Izetbegović
 
A da je postojala srpsko-muslimanska dioba Bosne i Hercegovine, ne samo da je potvrdio muslimanski pregovarač u tim fašističko-nacističkim pregovorima u Beogradu Muhamed Filipović, te da današnji Bošnjaci prisvajaju federaciju kao svoj nacionalni i vjerski entitet ne priznajući postojanost Hrvata, potvrdio je i sin Alije Izetebegovića Bakir. Naime taj bošnjački član tronacionalnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakir Izetbegović, analizirajući Dayton 19 godina poslije, u Centralnom dnevniku iz Sarajeva na pitanje voditelja „...bi li u Daytonu bilo nešto drugačije da je on bio uz oca“ odgovara : „...da sam bio u Daytonu, možda bi to bilo drugačije, dao bi više Srbima u Sarajevu, a više Bošnjacima na Drini“. Hrvate nikako i ne spominje, što znači da je Federacija i zamišljena kao muslimanski dio podijeljene zemlje.
 
Zar treba veći i snažniji, argumentiraniji i istinitiji dokaz o srpsko-muslimanskoj diobi Bosne i Hercegovine bez Hrvata, i za današnji obespravljeni hrvatski položaj u toj nepravedno genocidom podijeljenoj zemlji. Izetbegović bi Srbima dao u Sarajevu zasigurno ono što je bilo hrvatsko, ono na čemu je u Drugom svjetskom ratu živjelo više od 30 posto Hrvata u tom gradu, kako bi dobio uz Drinu. Takav odgovor Izetbegovića mlađeg upućuje na zaključak kako i dalje postoje srpsko-bošnjački pregovori finaliziranja podijeljene Bosne i Hercegovine i potpuno isključenje Hrvata u tom procesu. Izetbegović, znači, nije protiv srpsko-bošnjačke diobe, i tu se može još pregovarati i teritorij mijenjati, ali je protiv hrvatskog prava na svoj entitet u toj podijeljenoj zemlji.
 
Dok bi Izetbegović II. davao Srbima i zamjenjivao, diobene granice ponovo crtao i označavao kako bi ogradio svoju „avliju“, Hrvatima oduzima ne samo teritorij kao jamstvo egzistencije i zaštite nacionalnih vitalnih interesa, već im takvom politikom isključivosti oduzima i suverenost i konstitutivnost, ljudsko dostojanstvo i nacionalno i ljudsko pravo. Svih 19 godina politika Izetbegovića, starijeg i mlađeg, u funkciji je diskriminacije Hrvata i prijetnja kako nema hrvatskog entiteta. Sa Srbima se može razgovarati o trampama i zamjenama teritorija, ali sa Hrvatima nema razgovora o njihovom legitimnom i legalnom pravu na svoj hrvatski dio Bosne i Hercegovine. Bošnjačka strana takvom politikom kontinuiteta diobe Bosne i Hercegovine i trgovine teritorijem, govori i potvrđuje ono što je bio i za što se vodio bosanskohercegovački sukob. Bio je to uistinu i građanski, i vjerski, a zbog ratnog sudjelovanja talibana i mudžahedina, i svjetski rat za teritorij. Potvrđuje također i to kako zaista bošnjačka strana nikada a ni danas nije za multinacionalnu i multikonfesionalnu cjelovitu Bosnu i Hercegovinu suverenih i konstitutivnih Bošnjaka, Srba i Hrvata. Sve to još više potvrđuje pravo Hrvata na svoj entitetski dio unutar međunarodno priznatih granica. U ostvarenje tog hrvatskog prava nakon svih ovih istina koje se otkrivaju i namjera kakve je tko imao u Bosni, dužna je pomoći i svjetska zajednica i kao protektor u Bosni i kao supotpisnik Daytona.
 

Vinko Đotlo

Anketa

Treba li ministrica Gabrijela Žalac podnijeti ostavku?

Ponedjeljak, 25/03/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1274 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević