Get Adobe Flash player
Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

Na redu je Plenković - da Pupovca smijeni ili...

Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

Na "aktualcu" gledala sam ponašanje jednog...

Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

Politički i sociokulturni uljez u HDZ     Sintagmu...

Vrdoljakova amerikanizacija školstva

Vrdoljakova amerikanizacija školstva

Izmišljamo školu za život po mjeri HNS-a....

Performans kao (ne)kažnjivo djelo

Performans kao (ne)kažnjivo djelo

Urednik časopisa "Informatologia Yugoslavica" i savjetnik Franka...

  • Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

    Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:16
  • Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

    Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:08
  • Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

    Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

    srijeda, 19. rujna 2018. 17:58
  • Vrdoljakova amerikanizacija školstva

    Vrdoljakova amerikanizacija školstva

    srijeda, 19. rujna 2018. 18:43
  • Performans kao (ne)kažnjivo djelo

    Performans kao (ne)kažnjivo djelo

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:05

Uništenje Hercegovačke banke bio je projekt slamanja Hrvata Bosne i Hercegovine

 
 
U Federaciji BiH, 2001. godine djelovale su 42 banke, a Hercegovačka banka je sama obavljala 36 posto financijskih tijekova u Bosni i Hercegovini, više od trećine. Zbog sumnje da Hercegovačka banka financira Hrvatsku samoupravu u Bosni i Hercegovini, pripadnici SFOR-a i sarajevske policije, 6. travnja 2001. godine, su blokirali zapadni dio grada Mostara, u kojemu se nalazilo sjedište Hercegovačke banke. Snage SFOR-a i federalne policije tenkovima su ušle u prizemlje banke, spustile sajle kako bi iznijeli trezore, a kad to nije išlo pod trezore su stavili eksplozive i raznijeli ih.
http://poskok.info/wp/wp-content/uploads/2013/06/40863hz5.jpg
Svi uredi banke su demolirani a sve slike pape Ivana Pavla II., koje su bile u većini ureda, su polomljene i zgažene. Nezamislivo je da se tako u demokratskom svijetu uništi jedna banka, da se imovina banke, nekih 15 milijuna konvertibilnih maraka, inventar, oprema i novac jednostavno odnese. Visoki dužnosnici SFOR-a nekoliko su puta izjavljivali da će pružiti dokaze o nedozvoljenim radnjama kako Hercegovačka banka financira HDZ BiH i Hrvatsku samoupravu, no to se nije dogodilo.
 
Državna agencija za bankarstvo Bosne i Hercegovine je napravila reviziju i kazala da u Hercegovačkoj banci nije bilo nikakvog bezakonja. Kako povici iz sarajevskih političkih krugova na banku nisu prestajali, angažirana je i jedna ugledna međunarodna revizorska kuća koja je, također nakon seriozne kontrole poslovanja, zaključila da u Hercegovačkoj banci nema nikakvih propusta. Tako je zbog sumnje Međunarodne zajednice, Hercegovačka banka otišla u stečaj. Banka koja je bila srce hrvatskog gospodarstva i hrvatskog napretka u Bosni i Hercegovini otišla je u stečaj, a 4.500 gospodarskih subjekata ostalo je bez svoga novca, 90.000 štediša bez svojih štednji. Do danas nitko nije odgovarao radi ovog slučaja. 
 

HNS BiH

Hrvati su žrtve "isilovaca" iz ranih devedesetih godina

 
 
Bošnjačka politika isključivosti i osmanizma prema konstitutivnosti i suverenosti beha Hrvata, svojih daytonskih federalnih partnera u većem dijelu, između Muslimana i Srba podijeljene  zemlje, na tragu je one Titine politike prema Hrvatskoj, “Prije će Sava poteći uzvodno, nego će Hrvatska postati država“. Još jedan dokaz velike, zapravo klonirane, slićnosti između Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. I današnja politika centralizma i unitarizma kakve zagovaraju, i u nemiru Bosne i Hercegovine održavaju Bošnjaci, ponavlja „Prije će Hrvata u Bosni i Hercegovini nestati, nego će entitet izboriti“. Politička isključivost koja je po svemu sudeći zauvijek istisnula uključivost drugog i drugačijeg, posebnog i malobrojnijeg, bošnjačka je politika koja ih u beha suvremenosti giga nepravde, oslobađa  svake odgovornosti za hrvatski neravnopravni položaj, te propadajuću beha i sadašnjost i budućnost. Broj vlastitog naroda, na ćijem povečanju rade sve bošnjačke političke, kulturne  i vjerske institucije, prisjetimo se samo riječi bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH gospodina Mustafe Cerića kada je zaprijetio, naredio, Muslimankama: „Svaka Muslimanka je dužna roditi petero djece, dvoje za sebe, a troje za Bosnu i Herecgovinu“, fizička je snaga kojom štite sve nedomekoratske, nedijaloške,  neeuropske i ratom prijeteće radnje.
http://217.218.67.233/photo/20150206/61e98049-7ab5-4658-ac8d-94458518b6b5.jpg
Jesu li danas to troje bošnjačke rođene djece, po Cerićevoj naredbi, ratnici isilovci u Iraku i Siriji, ili oni koji ostaju u Bosni i Hercegovini kao tehnički servis onima koji se vrate nakon obavljenog zločinačkog posla, povijest će pokazati. No zasigurno jesu oni koji su povećali nacionalni broj s kojim bošnjačka strana osvaja Bosnu i Hercegovinu,  prisvaja apsolutno pravo na nju, i brani pravo hrvatskom narodu na političko samoorganiziranje, te iznad svega osporava pravo na bilo kakav vid teritorijalne autonomije, entiteta. A gdje su ta trojica novorođenih Bošnjaka za Bosnu i Hercegovinu, kako i za kakvu se Bosnu i Hercegovinu bore  znaju bošnjački suvremenici i čuvaju to kao tajnu, kao iskustvo koje će trebati koristiti u vremenu koje pripremaju i za koje ih pripremaju.
 
Ti koji su ostali u Bosni i Hercegovini oni su ta bošnjačka brojka, ta snaga broja kojom se prijeti Hrvatima, i koji izvješenim isilovskim zastavama na kućama isiliziraju Bosnu i Hercegovinu, po uzoru na sadašnjost isilovaca, ili na prošlost Osmanlija. Bosna i Hercegovina je zemlja žrtva osmanlijske prošlosti i isilovske sadašnjosti. Zapravo, hrvatski narod u toj zemlji je najveća žrtva ta dva crna razdoblja beha povijesti. Za bosanskohercegovačke Hrvate, stoga, i nema nikakve razlike između prošlosti Osmanlija i sadašnjosti Isilovaca, budući da su ti vjerski islamski ekstremizmi, i njihove politike, u mnogo ćemu slične, pa i iste. Prvi su pola tisućljeća Bosnu i Hercegovinu prisilno islamizirali, hrvatski djecu janjičarili, crkve rušili i na njima džamije gradili, te na kraju tu zemlju pretvorili u svoj spomenik na ovim europskim prostorima, s kojeg Mustafa Cerić uzvikuje, i govori: „Turska je naša mati, tako je bilo i tako će ostati“. Drugi pak, Isilovci kada su na poziv tadašnjih Muslimana došli u džihad na beha prostore, naprosto su nastavili tamo gdje su Osmanlije zaustavljene i poražene. Istim metodama nastavljeno je islamiziranje Bosne i Hercegovine, napose hrvatskih prostora Središnje Bosne, koja se još u osmanlijskom vaktu uspjela oćuvati kao beha otok hrvatstva i katoličanstva.
 
Nije stoga slučajno započeo muslimansko hrvatski sukob za teritorij na tom otoku, koje je i danas nezaštićena enklava, i sukob mnogih interesa, manipulacija, pregovora, i ciljeva. Sve je muslimanska strana, zajedno sa mudžahedinima, ućinila da taj otok hrvatstva i katolićanstva, tu Lašvansku dolinu zauvijek poplavi i potopi, kako bi istrgla svaki trag svoje polutisućljetne žrtve. Na neki način može se reći da je to cilj i današnjeg bošnjačkog vodstva, kojemu je Središnja Bosna i dalje glavni ratni cilj kojeg treba osvojiti, etnički i vjerski očistiti od Hrvata. Daleko više je bošnjačka politika koncentrirana na osvajanje Lašvanske doline, negoli na povratak genocidne republike srpske u teritorijalni  i institucionalni integritet Bosne i Hercegovine.
 
Nisu rijetki glasovi u bošnjačkim političkim i vjerskim krugovima na tim prostorima, koji se ćuju, koji su „procurili“ u javnost, zasigurno s jasnim porukama zastrašivanja Hrvata, da nema rješenja beha problema dok ne „padne“ Lašvanska dolina, dok ne bude u potpunosti osvojena ovako ili onako, i Hrvati iz nje nestali. Po onome što se sve događa, veliki broj muslimanskih ubitstava hrvatskih povratnika, silovanja starica, zatrpavanja opustošenih hrvatskih sela (Miletići), zabrana otkrivanja masovnih grobnica ubijenih hrvatski civila (Maljine), gradnja džamije na hrvatskoj zemlji (Travnik), upadi isilovaca u crkve tijekom Svete Mise (Zenica), Bošnjaci su, gotovo, pred ostvarenjem tog zločinačkog cilja.
 
O dimenzijama stradanja bosanskohercegovačkih Hrvata u muslimanskoj i srpskoj agresiji, govore brojke kojima su bosanskohercegovački biskupi upoznali papu Franju, koji se sprema posjetiti tu suvremenu Arenu u Europi. Naime, na susretu bosanskohercegovačkih biskupa s papom Franjom u Rimu, u sklopu pohoda „ad limina“ od 10. do 17. ožujka 2015. godine, predsjednik Biskupske Konferencije BiH banjolučki biskup Franjo Komarica iznio je zastrašujući podatak, za budućnost hrvatstva i katoličanstva u toj zemlji. Po tom podatku, a koji je zasigurno precizan i točan, u Bosni i Hercegovini danas živi 420 tisuća četristo i dvadeset tisuća Hrvata katolika. To znači da je u srpskoj i muslimanskoj agresiji na hrvatski narod, u tim etničkim čišćenjima protjerano više od 50 posto Hrvata koji su živjeli u Bosni i Hercegovini prije rata. Znači, Hrvati u Bosni i Hercegovini su u građansko-konfesionalnom beha sukobu za teritorij prošli ono što danas prolaze kršćani u isilovskoj državi na prostorima Sirije i Iraka, ali i u nekim drugim islamskim zemljama.
 

Vinko Đotlo

Dvonacionalni teritorijalni ustroj tronacionalne države ne jamči ravnopravnost i konstitutivnost Hrvata

 
 
Nema bosanskohercegovačkog izlaska iz građansko-konfesionalnog sukoba, koji je vođen i koji se još uvijek vodi samo drugim sredstvima za teritorij a time i za njenu neku teritorijalnu budućnost, koja je različita koliko su različite i beha nacionalne i vjerske razlike sve dok se u toj krčmi pogašenih svjetla ne čuje jedan zajednički bošnjačko-srpsko-hrvatski glas. Bosna i Hercegovina zna gdje pripada i kamo ide. Samo onda kada sva tri njezina naroda, dakako i ostali, ujedine svoj cilj, definiraju ga, potvrde sami sebi i svima onima koji se sa svojim prljavim interesima sukobljavaju u toj razrušenoj i ispregrađivanoj zemlji i kažu zajedno Bosna i Hercegovina zna gdje je bila, gdje je sada i gdje pripada, zatihnut će oružje i vidjet će se obrisi njene budućnosti.
http://tuzlalive.ba/wp-content/uploads/2014/04/priboj-vozfoto-milos-cvetkovic-_f.jpg
Ništa je ne može pokrenuti naprijed iz ovog stanja nestajanja, gotovo je sve probano i isprobano kako od strane povijesnih okupatora, nametnutih ideologija, snage broja nekog njenog naroda kao zajednička spoznaja njenih naroda gdje je Bosna i Hercegovina bila, tko je bio, i tko se opet kao okupator želi vratiti i okupirati je, te gdje zemlja pripada. Ovakva kakva je sad, ni na nebu ni na zemlji, ni cjelovita ni potpuno podijeljena, ni europska ni orijentalna, ni demokratska ni zemlja ravnopravnih naroda, ni slobodna ni neovisna, ne samo da ne zna gdje pripada, već naprosto i ne pripada nigdje, nikome, a po nečemu je pak svugdje i svačija pomalo. No, najmanje svoja, najmanje svojih povijesnih koljenovića koji su je u prošlosti ustrojili kao europsku kraljevinu, i tu kraljevsku krunu ostavili na čuvanje u Vječni Grad. Najmanje je danas njihova koji su je čuvali i očuvali u europskom identitetu, branili i dijelom obranili od svih osvajača i okupatora što su prošli i koji se žele opet vratiti na njezine prostore i u njezinu suvremenost. Onoga momenta kada su okupatori i ideolozi prepolovili broj njezinih koljenovića i kada su zbog toga morali odnijeti kraljevsku krunu u Vječni Grad, Bosna i Hercegovina je počela lutati i pritom je izgubila cilj i nije znala gdje pripada, zbog čega je sve više, kao i sada vraćala se i vraćaju je u prošlost okupatora i okupatoru, umjesto hoda u europsku budućnost i slobodu. Povijesno samoizgrađeni most koji je spajao Istok i Zapad, polutisućljetna je meta onih što su Istok osvojili i vjerski razorili i gotovo neometano krenuli u osvajanje i rušenje i Zapada. Rušenjem mosta pokazuju da je osvajanje nezaustavljivo i zbog toga što ih neki iz Bosne i Hercegovine i pozivaju da je opet okupiraju a da im to ponovno okupiranje Bosne i Hercegovine omogućava ostvarenje cilja kojem su 1683. godine pod Bečom bili na domak.
 
Ni daytonski pokušaj dijelenja Bosne i Hercegovine s namjerom da se kaže gdje je neprolazna granica svjetova, kultura, vjera i civilizacija, nezaustavlja osvajački povratak okupatora, koji je glavni razbijač beha zajedništva u razlikama. Razbijanje tog zajedništva Bosna i Hercegovina se sve više razbija u svom zapadnom, europskom identitetu u kojem je izgrađena kojeg je suizgrađivala u vremenu svojih kraljeva sve do te povijesne tragičnosti kada je njezin narod porobljen i pretvoren u raju, a svoj goli život plaćao skupim dankom u krvi, i prisilom prihvaćao islam.
 
Osvajanje Bosne i Hercegovine početak je krvave razgradnje njenog kršćanskog zapadnog identiteta, koji u nešto drugačijem obliku i s nešto sofisticiranijim sredstvima se odvija i danas. I zato Bosna i Hercegovina ne zna gdje je, kamo ide i dokle će stići, kad stoji i nestaje. Više stoga i nije most između Istoka i Zapada, nije granica podijeljenog Rimskoga Carstva, nije svjesna svog identiteta, zapravo i nema ga jer joj brojniji narod nameće malo, malo pa neki novi znak čime je izvučena iz Europe i Europa istjerana iz nje. Zarobljenik je osmanlijske prošlosti zbog čega nikako da se usmjeri u budućnost što je jedini uvjet da spozna gdje pripada.
https://genocideinbosnia.files.wordpress.com/2011/01/bosnian-genocide-bijeljina-massacre-in-march-1992-71.jpg
A sve dok politički, s aspekta jednakog beha odnosa sva tri naroda prema agresoru i njegovu krvavom vremenu polutisućljetnog ubijanja beha nacionalnog i vjerskog identiteta, ne raščisti s tim razdobljem nazvavši ga pravim imenom, onim kakvo je samo sebi dalo i kakvo je zaista bilo, okupator i ubojica, krvavo i tragično, nema zajednički ni pogleda ni putova u budućnost. Svaka beha strana ima svoj put u budućnost, dakako iz različite sadašnjosti. Sadašnjosti koju čak opet ni jedan narod ne priznaje zajedničkom te dakako istom. Jer ona zapravo i jest takva, različita kao što su i beha sastavnice različite, nejednaka kao što i beha razlike nisu jednake, neravnopravna kao što su i beha narodi neravnopravni u njoj.
 
Za suvremene Bošnjake Bosna i Hercegovina je, kako govore, cjelovita zemlja, a istina je daleko od toga. Cjelovitost nije samo stanje ograđeno međunarodno priznatim granicama, ono mora biti priznato u prvom redu od svojih naroda. A to nije tako, jer ta cjelovitost nije priznata kako od Srba tako i od Bošnjaka. Srbi priznaju samo cjelovitost svog entiteta, njega brane, njegove važne datume slave. Bošnjaci pak ne priznaju beha cjelovitost sve dok tu zemlju vide i čine sve da opet postane osamdeset i prva pokrajina Osmanskoga Carstva i ostavljaju je u amanet okupatoru. Ni jedna ni druga, ni srpska ni bošnjačka cjelovitost nije bosanskohercegovačka cjelovitost. I stoga Bosna i Hercegovina danas nikako nije cjelovita zemlja. Više je cjelovit po nekim dijelovima, srpski entitet negoli Bosna i Hercegovina, budući da se cjelovit srpski genocidni entitet nalazi u Bosni i Hercegovini, a čak ni dijela Bosne i Hercegovine nema u tim genocidnim okvirima koje je svijet priznao i ozakonio. U Daytonu je priznata Republika srpska, ali ne i Republika Bosna i Hercegovina već samo pod imenom Bosna i Hercegovina.
 
Te dvije radikalno suprotstavljene strane, velikosrpska i velikobošnjačka, stoga su podjednako brutalne ubojice Bosne i Hercegovine. I ne samo Bosne i Hercegovine, već i ubojice Hrvata i njihova prava na svoju Bosnu i Hercegovinu. Dvadesetogodišnje političko, a dijelom i fizičko ubijanje Hrvata dovelo je taj narod u vrlo neravnopravan položaj u odnosu na Srbe i Bošnjake. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je neravnopravan naspram Srba i Bošnjaka, ne samo politički zbog odgurnutosti, odbačenosti na beha marginu odlučivanja, gradnje i sugradnje bosanskohercegovačke budućnosti. Oni su neravnopravni, a to je još teže u teritorijalnoj podijeljenosti zemlje između druga dva beha naroda. A zapravo teritorijalna neravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini razlog je svake druge neravnopravnosti u koje su ugurane, i koje su im nametnute. Znaju to dobro i Srbi i Bošnjaci, te su zbog toga ujedinjeni protiv hrvatskog prava na nacionalni entitetski okvir unutar cjelovite Bosne i Hercegovine. Ostvarenje tog cilja, realizacija tog prava, prava na ravnopravnost, moguće je jedino kroz mirno, europsko, demokratsko, i dijaloško federaliziranje Bosne i Hercegovine. Jer, federaliziranje Bosne i Hercegovine nikako nije i dublja podjela podijeljene zemlje. Još manje federaliziranje Bosne i Hercegovine nije put njezina raspada, niti kraj njenog raspadanja, jer ništa snažnije ne raspada ovu zemlju kao što je raspada ovo raspadajuće stanje, koje traje četvrt stoljeća i kraj mu se još ne vidi.
 
Zbog toga jedini način zaustavljanja ovog raspadajućeg stanja, koje održavaju i u datom trenutku kojeg vide prikladnim za to, ubrzavaju Srbi i Bošnjaci kako bi zabetonirali osvojene i etnički očišćene prostore, je upravo federaliziranje zemlje. Ovakav dvonacionalni teritorijalni ustroj tronacionalne Bosne i Hercegovine ni po čemu ne jamči ravnopravnost i konstitutivnost Hrvata, kako unutar bošnjačke, navodno cjelovite Bosne i Hercegovine, tako ni u stvarnoj cjelovitosti etnički čistog srpskog entiteta unutar još neki postojeći beha granica. Stoga samo federaliziranjem i u federaliziranoj Bosni i Hercegovini, s tri nacionalne federalne jedinice sa četvrtom glavnim gradom Sarajevom, tih federalnih entiteta unutar od sva tri naroda priznate i branjene cjelovite Bosne i Hercegovine, bila bi stvorena mogućnost da sva tri naroda znaju gdje pripada Bosna i Hercegovina i kamo ide. Dakako u ravnopravnosti, jednakosti, slobodi i demokraciji.
 

Vinko Đotlo

Anketa

Podržavate li braniteljski prosvjed u Vukovaru 13. listopada 2018.

Utorak, 25/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 997 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević