Get Adobe Flash player
Srpski nacizam i hrvatska šutnja

Srpski nacizam i hrvatska šutnja

Hrvatska aktualna vlast ne smije više olako prelaziti preko stalnih...

Sve nas je manje – a birača sve više!?

Sve nas je manje – a birača sve više!?

Uz zadržavanje razmjernog izbornog sustava trebamo imati 3 izborne...

Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

Zdravko Marić je sve znao...     Teškoće u...

Omerta na hrvatski način

Omerta na hrvatski način

Žao mi je predsjednika Vlade Plenkovića što su ga...

Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

U Hrvatskoj nisu ugrožena prava nacionalnih manjina. Ugrožena su prava...

  • Srpski nacizam i hrvatska šutnja

    Srpski nacizam i hrvatska šutnja

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 15:15
  • Sve nas je manje – a birača sve više!?

    Sve nas je manje – a birača sve više!?

    utorak, 22. svibnja 2018. 12:14
  • Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

    Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 11:24
  • Omerta na hrvatski način

    Omerta na hrvatski način

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 15:12
  • Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

    Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

    utorak, 22. svibnja 2018. 12:08

Izišao 14. broj glasila Stopama pobijenih

 
 
U izdanju Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« izišao je 14. broj glasila Stopama pobijenih. Posvećen je 70. obljetnici komunističkog ubojstva hercegovačkih franjevaca. Glavni i odgovorni urednik mu je fra Miljenko Stojić.
Na prvim stranicama glasila nalaze se vijesti o najvažnijim događanjima u Vicepostulaturi u proteklih pola godine. Vidi se da je taj rad ponovno bio bogat. U Podsjetniku fra Ante Marić piše o fra Vojislavu Mikuliću, profesoru Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu koji je preživio pokolj svoje subraće. Kasnije je, poput mnogih drugih, bio proganjan. S. Natalija Palac u rubrici Povijesne okolnosti piše o sestri Beniti Prkačin. Uhićivali su je i sudili, ali je uvijek ostala na pravom putu.

U novom broju pročitajte i o općinskim povjerenstvima za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća koja nastavljaju tragati za ubijenima. Do sada ih je po Herceg Bosni ustrojeno 9, kao i Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat pri HNS-u. U rubrici Istraživanja čitajte »Što povezuje Ivu Josipovića, Vesnu Pusić i Veljka Kadijevića te zašto o tome ne ćete ništa Doznati na HRT-u«? Tema zanimljiva, unatoč tome što neki od protagonista polako odlaze ili su otišli s političke pozornice.

Glas o mučeništvu donosi zapisnik istraživanja nadbiskupa Stepinca o okolnostima komunističkog ubojstva franjevaca na Širokom Brijegu. U ovoj rubrici imamo i svjedočenje očevidca komunističkog zauzimanja Širokog Brijega koje je prikupio fra Andrija Nikić. Fra Robert Jolić piše o fra Branku Šušku. On je na putu prema Bleiburgu posljednji put viđen u okolici Siska. Tipična žrtva tih vremena. Rubrika Djela pobijenih donosi pjesmu fra Nenada Pehara »Prva žrtva (Mojim kolegama za Mladu Misu)«. Nažalost nije doživio mogućnost potpunog pjesničkog sazrijevanja. Odjek u umjetnosti ispunjen je pjesmama fra Umberta Lončara, Mile Pletikose i Zdravka Luburića. Zrcali se u njima patnja, ali i kršćanska nada.

U ovom broju nalaze se i nagrađeni radovi s Nagradnog natječaja Vicepostulature iz 2014., uzrast odrasli. Svi drugi radovi mogu se naći na portalu pobijeni.info u poglavlju Odjek u puku. Marin Jurković razgovarao je sa s. Natalijom Palac koja istražuje komunističko zlosilje nad hercegovačkim školskim sestrama franjevkama. Neke od njih bile su i na Širokom Brijegu kad su došli komunisti. U podlistku ovoga broja fra Miljenko Stojić piše o zborniku radova Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine (Glas Koncila,
 

Ivana Karačić

Rješenje problema moguće je jedino u troentitetskom uređenju

 
 
Svakim danom sve je teže i teže, zapravo nemoguće tražiti zajednički put bosanskohercegovačkih razlika i različitosti, posebnosti i sastavnica u tmurnom i još uvijek ratom odzvanjajućom vremenu u kojem su vođe brojniji naroda, dobitnika kroz daytonsku nepravdu, za svoje veliko nešto, a za druge još veće ništa. Što se god više, na bilo koji način i bilo kojim sredstvima, širi u svijetu nemoguće održiva, ideja multijedinstva u čvrsto unitarističkoj cjelovitosti, time se sve jače i centralističnije proširuje bošnjačka vladavina apsolutizma. Sužuje se iz dana u dan sloboda i pravo, jednakost i ravnopravnost, suverenost i konstitutivnost entitetski uskraćenog malobrojnijeg hrvatskog naroda.
https://s-media-cache-ak0.pinimg.com/216x146/17/41/24/174124e9f2d9d8cfe638bcf3972b5947.jpghttp://www.majstor-u-kuci.com/images/stories/dsc05123.jpg
U Daytonu uskraćena entitetska ravnopravnost i jednakost Hrvata, u srpsko bošnjačkoj entitetskoj Bosni i Hercegovini, razlog je dvadesetogodišnjeg mirnog nestajanja i bošnjačke, i srpske, i hrvatske, i fratarske, i europske, Bosne i Hercegovine. A nije potrebno puno ni pameti, ni znanja, da bi se zaustavilo to bosanskohercegovačko propadanje, u kojem, u konačnici, propadaju i svi njeni narodi. Jer, čak kreatori daytonske nepravde, koju već i vjerski teroristi Islamske države koriste kao pravo i sredstvo gradnje vlastitog entiteta, države, su napravili u zanosu uspjeha nepravde temelj danas građene i izgrađivane Islamske države, koja je u nastanku postala cunamijska prijetnja budućnosti čovječanstva. Uz te temelje Islamske države projektirane u Daytonu, također u zanosu uspjeha giga nepravde prema trećoj hrvatskoj strani u Bosni i Hercegovini, daytonisti su, u prvom redu tenk pregovarač, nesvjesno napravili i neki mali ali ipak neki nacrt kako treba izgledati u budućnosti ta danas bezbudućnosna Bosna i Hercegovina. Napravljen je, naravno nedovršeni entitetski plan uređenja te zemlje, jedino moguće, bez alternative, uređene i održive buduće Bosne i Hercegovine.
 
Tenk pregovarač pod prijetnjom najmodernijeg američkog oružja sa svojim suradnicima postavili su Bosnu i Hercegovinu na entitetski dvonožac, umjesto troentitetskog. Time je problem postao, ne samo nedovršen već označen da je rješenje problema moguće jedino u troentitetskom uređenju i da samo s tim trećim hrvatskim entitetom Bosna i Hercegovina je cjelovita i sigurna jednako za sve svoje nacionalne i vjerske sastavnice. I zapravo suvremeno propadanje i nestajanje jedino može zaustaviti postavljanje Bosne i Hercegovine na troentitetski tronožac.
 
Već se u Daytonu pokazalo, a u Bosni i Hercegovini dva desetljeća potvrđuje, kako je ta tronacionalna i trovjerska zemlja, ne samo nestabilna, nesigurna i bez budućnosti, već, a to i jest problem, neodrživa ni na kakvom dvonožcu. Poglavito ne na dvonožcu srpsko-radikalno-secesionističkog i bošnjačko-fundamentalističko-unitarističkog entiteta. Njezina održivost moguća je samo, i jedino, na troentitetskom postolju, što joj i omogućuje vlastito ostvarenje u multinacionalnosti i multikonfesionalnosti. Čak i bez priznavanja bošnjačke i srpske strane ograđenih u svojim entitetskim međama, Dayton je ipak postavio neke federalno-konfederalne osnove buduće Bosne i Hercegovine, ugrađujući u njih entitetske sastavnice konstitutivnih i suverenih naroda. I taj malo skrivani federalni i konfederalni temelj predali su narodima Bosne i Hercegovine da u europskom i demokratskom dijalogu nastave gradnju i trećeg hrvatskog entiteta. Uz svu nepravdu, taj su posao predali jednako tako i Europi, zajednici naroda kojoj Bosna i Hercegovina pripada, s izuzetkom razdoblja turske okupacije sve od svog postanka.
http://linder.com/berserk/christopher_a.jpg
Dvadeset godina bosanskohercegovačkog drndanja i nestajanja na nesigurnom i nestabilnom dvoentitetskom dvonožcu za sve beha narode je naprosto i neodrživo i predugo. Niti se naime ni Bošnjaci ni Srbi, ni Hrvati, a ni Europska unija u kojoj je bezalternativna budućnost, osjećaju sigurnim na tom nesigurnom postolju. Stoga je žurno potreban početak gradnje, kroz dijalog, pravo, konstitutivnost i suverenost treće hrvatske strane u to nesigurno i nestabilno postolje. No, na žalost za same dobitnike u Daytonu, Srbe i Muslimane, te u najvećoj mjeri gubitnike Hrvate, Bošnjaci i Srbi su čak spremni i na tu nesigurnost na entitetskom dvonožcu, svako na svojoj strani, negoli da sudjeluju i pripomognu kulturom dijaloga, snagom argumenata, prava, demokracije i slobode nu izgradnji trećeg stupa Bosne i Hercegovine, koji zasigurno nema alternativu.
 
Kao što ništa nije trajno održivo na neodrživom, sigurno na nesigurnom, postojano na nepostojanom, kako i sa kojim razlozima, pravima, pa i snazi brojeva, očekivati održivost Bosne i Hercegovine na neodrživom dvoentitetskom dvonožcu. Stvaranje i gradnja trećeg hrvatskog entiteta nikako i ni po čemu nije ni protiv Bošnjaka ni protiv Srba. Ono je zapravo protiv bošnjačkog unitarizma i srpskog secesionizma, te dakako i protiv daytonske nepravde. Gradnja trećeg hrvatskog entiteta je konstitutivno i suvereno pravo Hrvata, daleko iznad i velikobošnjačkog unitarizma i velikosrpskog secesionizma. Ta tri suvremena bosanskohercegovačka puta, velikobošnjački unitarizam, velikosrpski secesionizam i velikohrvatski europeizam, gotovo isključuje jedan drugog, ako ih se gleda s točke daytonske nepravde.
 
Ali, u toj nepravdi se daje iščitavati i hrvatski put, hrvatski entitet. Isčitava se i kroz priznanje nacionalnih i vjerskih razlika kroz priznanje suverenosti i konstitutivnosti tih sastavnica, onih koje su stale, i one koja hoće da stane na svoj put. Bošnjaci koji su čvrsto stali na put unitarizma, Srbi na put secesionizma i Hrvati koji žele i hoće jer imaju pravo na to na put konfederalnog entitetizma, koji ih jedino izjednačava i ravnopravira i s bošnjačkim unitaristima i srpskim secesionistima. Samo tako troentitetski uređena Bosna i Hercegovina ravnopravira ih u danas neravnopravno postavljenoj a time i neodrživoj zajednici.
 
Troentitetizirana Bosna i Hercegovina nije samo sigurnost sebi i svojim narodima, iako je to glavno, ona bi tako uređena mogla biti i zasigurno bi bila uzor svim suvremenim htijenjima malobrojnih i malobrojnijih naroda u prvom redu Europi ali i svijetu u cjelini. Istrajavati u protivnosti prema Hrvatima i na unitarizmu i separatizmu, bošnjačko-srpskim putovima mraka i crnila, strave i užasa, kojima Bosnu i Hercegovinu bode opet u neki novi sukob, politika je antieuropista i antikroatista, istih onih koji su i započeli diobu BiH u Beogradu, dovršavali ratom u Bosni i Hercegovini i danas tim sredstvima finaliziraju taj „planirani zločinački pothvat“.
 

Vinko Đotlo

Žrtva okupatorske prošlosti, zatočenik sadašnjosti i gubitnik budućnosti

 
 
Teško je, i čini se sve nemogućim napraviti i jedan korak naprijed u političkom glibu podijeljene daytonske Bosne i Hercegovine, u Daytonu predate srpskim secesionistima i muslimanskim unitaristima. A upravo je daytonski (ne)sporazum olovni lanac oko nogu sva tri beha naroda, koji su žrtve daytonista i onih ekstremista srpsko muslimanskih kojima je zemlja predata na vladanje. Bolje rećeno na ubijanje. Jer, ni jedan od ta tri konstitutivna i suverena beha naroda nije zadovoljan ovim nezadovoljnim daytonskim (ne)uređenjem, koje je postalo svjetski politički raritet, već u toj amričkoj vojnoj bazi osuđen na neuspjeh.
http://21stcenturywire.com/wp-content/uploads/2015/01/1-Paris-Jihad-Hayat-Boumeddiene-Terror.jpg
Svi se stoga beha narodi osjećaju, a to zapravo i jesu, taoci Daytona i žrtve su vremenosti u koju ih Dayton zabetonirao. Stoga je taj daytonski (ne)sporazum svjetski nezabilježeni primjer neuređenosti neke zajednice, koji je učinio i čini sve da narodi koje je silom ugurao u svoj željezni daytonistički okvir, nemaju nikakve mogućnosti napretka, a time ni izlaska iz te nove svjetske ideologije, daytonizam. Glavni daytonisti i dogmatičari te ideologije, ideologije kao neke apstraktne fikcije u ostvarenju određenih ciljeva, nametnute kao zamjena komunizmu na ovim prostorima, ubili su budućnost u prvom redu, hrvatskog naroda, a zatim i drugi  njenih naroda, te na kraju i Bosne i Hercegovine kao fikcije daytonizma.
 
Ubojstvom budućnosti naroda suvremenost su im učinili tragičnom, nesnošljivom, netolerantnom i nepodnošljivom u svakom njenom segmentu. Time su otvorili vrata svim ekstremistima i ekstremizmima, nostalgičarima bliže i dalje kraljevske, režimske, carske i sužanjske beha prošlosti, koje  podjednako glasno zazivaju i hrvatski kroeuropeisti, i srpski secesionisti i bošnjački unitaristi. I neumorno, i neometano, od strane bilo koga, pa ni od svjetskog policajca u Bosni i Hercegovini, čine sve da se svakom od njih vrati ta njihova prošlost, ne samo njihovim narodima već cijelom bosanskohercegovačkom multinacionalnom i multikonfesionalnom društvu. U toj buci poziva prošlosti čuju se oni koji zazivaju hrvatsku kraljevsku prošlost prije osmanlijske okupacije Bosne i Hercegovine, moleći Boga da se iz Vječnog Grada vrati kraljevska kruna.
 
Drugi zazivaju prošlost jusrboslavije, i traže otcjepljenje dobivenog beha komada kako bi „svi Srbi živeli u jednoj državi“. Treći pak najglasnije zazivaju na sve moguće načine da se vrati vrijeme Osmanlija i njihov danak u krvi i da Bosna postane kao amanet jedna od 81 osmanske pokrajine. I naravno da u takvoj trosmjernosti u prošlost, nema ni suvremenosti, a još manje tragova i znakova u budućnost, zbog čega sve više u tom nezadovoljstvu žrtava daytonista i daytonizma nestaje i Bosne i Hercegovine.
 
No, na žalost, u nestajanju suvremenosti Bosne i Hercegovine najviše, gotovo jedino raste i širi se vjerski islamski ekstremizam, osmanizam i osmanlijska prošlost kao obećavajuća i bezalternativna budućnost Bosne i Hercegovine. I to kao zajednička budućnost nezajedničke, razjedinjene i Daytonom podijeljene Bosne i Hercegovine. A što sa sobom donosi i kako se brani i širi taj islamski vjerski ektremizam, uz sve slike koje dolaze iz Islamske države, vidjelo se i u terorističkom napadu na slobodu pisane riječi u Parizu 7. siječnja 2015. godine. Svako zazivanje osmanlijske prošlosti u suvremenost beha zbilje zapravo je silazak u mračnu špilju iz koje se više ne izlazi i u koju ni sunce ne navraća niti je obasjava. Zar nije bilo dovoljno pola tisućljeća beha mraka u osmanizmu i pod Osmanlijama. Nezabilježen je primjer da jedan narod zaziva okupatora da se vrati i da ponovno dankom u krvi zavlada. Taj period bosanskohercegovačke prošlosti najcrnji je kakvog je ljudska povijest zabilježila. Pozivati u bilo kom obliku tog okupatora, koji je bio neki oblik preteče suvremenih isilovaca, znači ne samo poistovjećivanje s njim, već ponovno ubijanje tada posve neubijene Bosne i „gašenje svijetla“ u beha krčmi.
 
Okupator se nikada ne mijenja, niti se može promijeniti pozitivno prema svojoj žrtvi, kao što se od tada, od vremena njegove brutalne okupacije, ne mijenja ni to crno vrijeme Bosne i Hercegovine ne može promijeniti ni osvijetliti. Bosna i Hercegovina stoga ne može i ne smije, zbog svojih različitih sastavnica, napose onih koje tog okupatora zovu pravim njegovim okupatorskim imenom, te što ih je strah i samog njegova spomena, biti kompozitna 81. pokrajina tog za one koji ga zazivaju nostalgičnog crnog carstva. Pozivati u bilo kojem obliku i kroz bilo koje načine bilo s kojom namjerom, mada u tim zazivima okupatora zasigurno nema nikakvih dobrih, pozitivnih namjera, niti s jedne strane onih koji ga zovu i onog kojeg se zove beha okupatora samo je sve jače guranje Bosne i Hercegovine u dubine nemira, bijede, straha, obespravljenosti i nesigurnosti onih koji ga ne pozivaju i koji se protive njegovu dolasku i povratku. To je zapravo guranje Bosne i Hercegovine sve do samih granica rata ili u sam rat i terorizam kakav početkom 2015. godine potresa Francusku. Zapravo cijeli slobodni demokratski svijet, koji je u najboljim namjerama tim svojim ubojicama pružio utočište i egzistencijalnu sigurnost.
 
Bosna i Hercegovina je umorna i od okupatorske prošlosti, i do rata i ratova, i od okupatora i okupatora, i od agresora i agresora, pa čak i od ove umiruće sadašnjosti koja je posljedica okupatorske ostavštine. Zemlji je potrebna europska sadašnjost, nikakva sadašnjost u prošlosti okupatora, u kojoj će njeni narodi, svi zajedno bez prisutnosti bilo kojeg okupatora, graditi svoju bosanskohercegovačku budućnost, a nikako prošlost iz koje joj ne daju da izađe ni pola tisućljeća poslije. Bosna i Hercegovina je sve bolesnija od prošlosti, zbog čega je sve umornija i nepokretnija u sadašnjosti, te sve udaljenija od budućnosti. Bosna i Hercegovina je žrtva okupatorske prošlosti, zatočenik sadašnjosti i gubitnik budućnosti.
 
Islamski vjerski teroristički čin hladnog i brutalnog ubojstva 12 nedužnih ljudi u Parizu 7. siječnja 2015., prijestolnici slobode misli i govora, zločin je nad cijelim slobodnim i demokratskim svijetom. Dio je to onoga što je u Bosnu i Hercegovinu, zbog čega joj i prijeti opasnost trajnog nestanka iz društva europskih vrjednota, uvezao muslimanski kvartet Alija i Bakir Izetbegović, Haris Silajdžić i Mustafa Cerić. Zbivanja, na tragu ovih pariških vjerskih islamskih zločina, koji na žalost slijede i u budućoj Bosni i Hercegovini, izvoznici terorista koji u ime Velikog Alaha ubijaju nedužne ljude, diljem svijeta, činit će oni koje je Mustafa Cerić naručivao i naručio kod bosanskohercegovačkih Muslimanki. Naime, taj vrlo radikalni islamski vođa, koji je Bosnu i Hercegovinu pretvorio u centar za obuku vjerskih islamskih fanatika, a time je i zauvijek istrgnuo iz Europe i europskih vrijednosti, kao poglavar Islamske Zajednice BiH naređivao je da svaka Muslimanka mora roditi najmanje petero djece. Dvoje za sebe kao majku, troje za Bosnu i Hercegovinu, onih troje koji danas ratuju za Velikog Alaha po islamskim zemljama, ubijaju po slobodnom europskom svijetu i bestijalno vode svjetski vjerski rat kojem se kraj ne vidi. A taj kraj kada dođe bit će to kataklizmička slika svijeta kakvu čovječanstvo nije oslikalo u svojoj povijesti.
 
I stoga koliko god su krivi i odgovorni počinitelji tog gnusnog zločina, ništa manje nisu odgovorni ni oni koji su ih naručivali još i prije rođenja. To su i oni koji su Bosnu i Hercegovinu vratili stoljeća unazad s ciljem da je trajno zabetoniraju u prošlosti danka u krvi i prisilne islamizacije. Da tragedija bude još veća ti isti pojedinci u Bosni i Hercegovini moralne su i vertikalne veličine u muslimanskom društvu. A koliko je to društvo vjerski radikalizirano, čast onom europskom dijelu beha Muslimana koji na svu sreću još ima, govori činjenica kako taj teroristički zločin u Parizu na mnogim portalima u BiH podupiru i opravdavaju beha Muslimani. Treba li tražiti odgovor zašto je Bosna i Hercegovina u procesu nestajanja, deeuropeiziranja, islamiziranja, te kao takva najveća opasnost za mir u Europi, pa i u svijetu.
 

Vinko Đotlo

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Petak, 25/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1317 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević