Get Adobe Flash player
Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Političari misle o izborima, ja kao državnica mislim o budućim...

Smišljeni napad na Predsjednicu

Smišljeni napad na Predsjednicu

Puno je nedobronamjernih koji su sudjelovali u pripremi dočeka...

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Nakon što je Vučićeva propagandna bagra otišla u Srbiju...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Umjesto pozitivne, nad Hrvatima u Srbiji, nastavljena negativna izborna...

Hrvatska naspram Srbiji danas

Hrvatska naspram Srbiji danas

Nadam se da će se Srbi u budućnosti odreći...

  • Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:43
  • Smišljeni napad na Predsjednicu

    Smišljeni napad na Predsjednicu

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:36
  • Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    četvrtak, 15. veljače 2018. 19:29
  • Previše glume, teatralnosti, patetike...

    Previše glume, teatralnosti, patetike...

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:32
  • Hrvatska naspram Srbiji danas

    Hrvatska naspram Srbiji danas

    srijeda, 14. veljače 2018. 12:38

Rezultati beogradske srpsko-muslimanske podjele 

 
 
Bošnjaštvo je razorno oružje u rukama muslimansko-centralističko-unitarističkog hegemonizma, jednako ubojito i opasno, rušilačko i otrovno kao i daytonizam u genocidnim rukama memorandumsko SANU-ovskog velikosrpskog secesionizma. Time je ta „jugoslavija u malom“ postala, kako za sebe samu, tako i za svoje sastavnice, pa čak i za Europu, veći problem od „Jugoslavije u velikom“. Čak i zbog toga što nije uspješno obavila svoju zadatu joj, a zbog toga u prošlosti republički i ustrojenoj, zadaću, čuvarica Jugoslavije. Bila je to ideološka varka komunističkog režima, ju „bratstva i jedinstva“, data „Jugoslaviji u malom“, da čuvajući Jugoslaviju u velikom, zapravo, sama sebe razbija, ruši i razgrađuje. Naprosto tom zadaćom namijenili su joj istu sudbinu one koju nije uspjela očuvati. A znalo se da niti je sposobna tako uređena čuvati Jugoslaviju u velikom, i što je najvažnije, ni samu sebe.
http://static.klix.ba/media/images/vijesti/141017079.4_mn.jpg
Rečeno joj je u prošlosti, a to se i danas ponavlja, ako si nisi uspjela, a nije uspjela kao čuvarica očuvati Jugoslaviju u velikom, kako da onda čuvaš i očuvaš samu sebe. I stoga su je i ustrojili u Daytonu tako nakaradno, trokomponentnu stavili je na entitetski dvonožac na kojem dva desetljeća ne može čak ni sjediti a kamoli stajati. Ni strani je čuvari ne uspijevaju čuvati tako nemirnu, ne uspijevaju joj osigurati sigurnost u tolikoj nesigurnosti, ne uspijevaju je usmjeriti u budućnost u suvremenoj bezbudućnosti. Time se ta „Jugoslavija u malom“ našla na morskoj političkoj pučini ostavljena od posade, kao što su od posade, trgovaca ljudskim sudbinama, ostavljeni i današnji brodovi puni jadnika, nesretnika, gladnih i žedniu u Sredozemnom moru. I Bosna i Hercegovina je suvremeni politički brod pun ratnih stradalnika, nevoljnika, gladnih, bosih, kruha i slobode željni predati posadama muslimanskih unitarista, srpskih secesionsta i daytonista.
 
Svi preslici jugoslavenstva i Jugoslavije koje Bošnjaci koriste kao sredstvo očuvanja tog broda bez navigacije i kompasa, pokazuju se sve više neodrživim i neučinkovitijim, jednako kao i oni s kojima su čuvali, a u konačnici razbili Jugoslaviju u velikom. Svaki i svačiji ulazak na taj odbačeni i plutajući brod, u tu „krčmu pogašenih svjetla“ i gledajući je kao neki okvir naroda, teret, a ne gledajući narode na njemu kao njegove sastavnice, kao bogatstvo, nikako i ni u čemu nije dobronamjeran ni za jedan njen narod i njegovu budućnost. Jer Bosna i Hercegovina nikad i nije bila, a niti može biti neki državni ili republički okvir, ili neka škrinja bez sadržaja onakvog kakvim su ispunjene sve suvremene zemlje svijeta. Takav prilaz Bosni i Hercegovini kao nekom državnom okviru bez naroda, okviru koji je sam sebi svrha i cilj, u najmanju ruku znači treba i opravdano je ubiti jedan, u ovom slučaju hrvatski narod, a ako zatreba i sve njene narode, da bi živjela Bosna i Hercegovina.
 
Govoriti i priznavati da je Bosna i Hercegovina nacionalno i vjerski prazna politika Novog svjetskog poretka, da je to zemlja bez nacija i vjera, što opet podsjeća na jugo prošlost, te da je ona kao takva i anacionalna i ateistička i sve to kako bi samo neki pojam Bosne i Hercegovine opstao i da bi se s vremenom u njoj izgradila i izrasla jedna nova nacija, bošnjačka sa svojim i nacionalnim i vjerskim identitetom, znači ubijanje svih njenih drugi i drugačijih sastavnica. I još puno razornija svjetska upletenost u beha problem je ona na daytonski način, kojim je jedna njena, ona hrvatska, sastavnica, na papiru izjedančena s bošnjačkom i srpskom, a u beha prostoru i vremenu marginalizirana, obespravljena do razine nepriznavanja i nepostojanja. U takvom ropskom položaju našla se zbog toga što su daytonskom nepravdom Hrvati izjednačeni s Muslimanima i Srbima, a u Bosni i Hercegovini nisu izjednačeni s Velikosrbima i Velikomuslimanima, kojima su daytonisti i predali beha brod da na njemu voze po tim beha bespućima, olujama i burama hrvatski narod.
http://kamenjar.com/wp-content/uploads/2013/09/grabovica-zlocin.jpg
Grabovica kao opomena
 
Na taj daytonski način, kojeg se Srbi drže više negoli Biblije i svih Međunarodnih konvencija o ljudskim pravima i nacionalnim slobodama, a Bošnjaci ga vide i rade na tome da ostatak te zemlje kloniraju po srpskom uzoru, dva su nacionalizma, bošnjački i srpski, priznati i legalizirani, te čak i nagrađeni. No na isti taj način, koji je obilježio kraj Dvadesetog stoljeća po nepravdi kakva je izmišljena i ozakonita, hrvatski euronacionalizam je nepriznat i ne samo nepriznat već i najoštrije kažnjen, Hrvatima je oduzet teritorij unutar Bosne i Hercegovine, i tako smo postali najnezaštićeniji europski narod. I u tome su daytonisti, uz pomoć Velikosrba i Velikomuslimana, uspjeli da je hrvatski narod danas najobespravljeniji, najnezaštićeniji u svim dimenzijama ljudskih prava i nacionalnih sloboda.
 
Htjelo se reći, a to je povijesna istina, tamo gdje nema naroda nema ni onog pozitivnog nacionalizma. Takav pristup beha nacionalizmima preslik je onog iz vremena jugoslavenstva, kada je hrvatski nacionalizam, kao mirnodopsko, demokratsko i humano sredstvo korišteno u procesu oslobađanja Hrvatske i hrvatskog naroda, smatran rušilačkim i smetnjom u širenju i jačanju srpskoga hegemonističko-osvajačkog nacionalizma. Gasio se hrvatski oslobodilački nacioanlizam, kako bi više plamtio i pržio srpski osvajački nacionalizam, kakav se pokazao u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
 
U suvremenoj Bosni i Hercegovini, tvorevini Daytona i tenk pregovarača, te beogradskih srpsko-muslimanskih sudionika podjele  te zemlje, ugašen je hrvatski obrambeni nacionalizam, kako bi se u toj srpsko-muslimanskoj podijeljenosti napravilo prostora za slobodan i neometan rast bošnjačkog unitarističkog i srpskog secesionističkog nacionalizma. I kad ta dva nacionalistička ekstremizma u tronacionalnoj Bosni i Hercegovini uživaju u njima, i to na štetu one treće beha hrvatske strane, zašto i s kojim pravom osim onog broja i brojčane moći kojom se koriste Bošnjaci i Srbi, i Hrvati ne mogu dobiti to pravo da uživaju u svom oslobodilačkom i obrambenom nacionalizmu, istom onakvom u kakvom uživaju svi europski i slobodni narodi. Ako ni u čemu drugom, jer im je sve drugo oduzeto i oteto, onda to pravo imaju u priznatoj im suverenosti i konstitutivnosti.
 
Uz zajamčene i priznate im te vrjednote, nažalost samo na papiru, vrijeme je da se prijeđe i na djelo te bez berlinskih, kineskih ili daytonskih zidova, omeđiti im i priznati i njihov teritorij, prostor, entitet ili republiku kao siguran okvir izjednačenosti s Bošnjacima i Srbima. Političku punoljetnost, a poglavito nacionalnu, hrvatski je narod davno stekao u Bosni i Hercegovini. I to je dovoljno da nas ostave u našem prostoru gdje ćemo se suočiti sami Hrvati sa sobom, te zasigurno biti sretniji i u tom hrvanju između sebe negoli što smo nomadski beskućnici u ta dva daytonska entiteta onemogućeni na sve moguće načine da u političkom hrvanju, po pravilima i normama međunarodnih konvencija o ljudskim pravima i slobodama izborimo bilo koje pravo jednakosti i ravnopravnosti. Bošnjačko i srpsko euforično uživanje u beha teritorijima, što im ih Dayton i daytonisti ogradili i dodijelili s fašističko-nacističkim odnosima prema Hrvatima glede ostvarenja tog nacionalnog hrvatskog prava na prostor, neki je novi oblik najtežeg šovinizma kakav ne vlada u suvremenoj Europi, pa i šire.
 

Vinko Đotlo

Rusija je dovoljno ojačala da se suprotstavi Zapadu na "zapadnom Balkanu"

 
 
Zapadni Balkan je prostor u kojemu se nalaze države koje još nisu postale članice NATO-a, a ni EU-a. Istovremeno je obilježen mnogim tradicionalnim vezama s Rusijom poput pravoslavnih, panslavenskih ili odnosima iz vremena socijalizma, pretežno ekonomskim. Činjenica je da su zemlje koje još nisu postale dio euroatlantskih integracija usmjerile Rusiju prema realizaciji svoje snažne nazočnosti i utjecaja u tom geopolitičkom prostoru. Taj utjecaj zasnovan je na pojačanoj ulozi ekonomske nazočnosti Rusije, prije svega u energetskom sektoru, djelomično i u drugim gospodarskim granama.
http://static.politika.co.rs/uploads/rubrike/161428/i/1/SPOLJNA-MILOSS-SSOLAJA.jpg
Miloš Šolaja
 
S druge strane, potreba za novcem koji je odmah bio na raspolaganju i novim radnim mjestima omogućila je Rusiji i njezinim predstavnicima da utječu na gospodarstvo, a potom i na politička kretanja. Uz potrebu za kapitalom, tradicionalna naklonost lokalnih političkih čimbenika bila je dobra osnova za privatizaciju i investicije u balkanskom prostoru, a Rusija nastoji da to što učinkovitije iskoristi.
 
Europski pristup državama zapadnog Balkana pridonio je jačanju ruskog utjecaja u regiji. Standard euroatlantskih integracija da ulaganja počinju cvjetati tek kad neka zemlja uđe u NATO, otvorila je znatan manevarski prostor Rusiji. Regija je gladna novca i investicija i Rusija je toga svjesna. Ona vješto investira, daje kredite i sve ide brže nego što NATO i drugi zapadni subjekti trenutačno mogu odgovoriti. Činjenica je i da je Rusija pojačala akcije vanjske politike u raznim dijelovima svijeta. Rusija se vraća i kao čimbenik vojne industrije, vojnog povezivanja s drugim zemljama. Partnerstvo s balkanskim državama vrlo joj je važno. U širem smislu, Balkan je čak i predvorje europskih politika i zato mnoge europske države naglašavaju te svoje razlike u odnosu na Rusiju. Ovdašnje male države i dalje se oslanjaju na neku od velikih sila i nema sumnje da će neke od njih iskoristiti jačanje ruskog utjecaja.
 

Miloš Šolaja, direktor banjolučkog Centra za međunarodne odnose

Bošnjačka strana nikada nije bila za multinacionalnu i multikonfesionalnu državu

 
 
Dioba Bosne i Hercegovine ne traje od Daytona gdje je genocidna tvorevina Republika srpska priznata i Federacija Hrvata i Muslimana nametnuta protiv volje federalnih partnera, napose Hrvata, već traje iz vremena rušenja hrvatskog sela Ravno, te od srpsko-muslimanskih tajnih pregovora o njenom međusobnom dijelenju. Na tragu tih srpsko-muslimanskih fašističko-nacističkih pregovora u Beogradu o diobi Bosne i Hercegovine, koji su imali nekih elemenata mini Jalte podjele Pravoslavlja i Islama, bili su svi drugi svjetski pokušaji riješavanja tog i danas neriješenog problema.
https://bosniagenocide.files.wordpress.com/2011/04/alija-izetbegovic-and-slobodan-milosevic.jpg
Slobodan Milošević i Alija Izetbegović
 
Otkrivanim istinama, dijelom i od strane samog muslimanskog pregovarača Muhameda Filipovića, devetnaest godina poslije građansko-konfesionalnog beha sukoba za teritorij sve je vidljiviji muslimanski, odnosno bošnjački cilj u Bosni i s Bosnom. Vidljivo je da čelništvo tog naroda nikad, ama baš nikad kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, nije bilo za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, zajednicu suverenih i konstitutivnih naroda Muslimana, Srba i Hrvata. Takva Bosna i Hercegovina niti im je bio, niti je danas interes. Njihova politika je politika isključivosti drugih i drugačijih. Potvrđuje to i apel  muslimanskog naroda tijekom rata kojeg je upućivao Aliji Izetbegoviću kada je išao na svjetske sastanke sa sukobljenim beha stranama gdje se tražilo rješenje. Gotovo svaki njegov odlazak na razgovore o Bosni muslimanski narod je ispraćao povicima „Uzmi Alija pa makar k‘o avlija“. Sve se to govorilo s ciljem dijeljenja Bosne, kako bi se dobio teritorij koji bi bio etnički i vjerski čisti muslimanski. Tim traženjima od Alije kao nedodirljivog nacionalnog vođe koji je u svojim pisanjima, napose u „Islamskoj deklaraciji“ obećavao narodu muslimansku državu, slata je prijeteća poruka nemuslimanima, sa sadržajem da nikako nisu spremni s njima živjeti u zajedničkoj Bosni i Hercegovini. Stoga Aliji Izetbegoviću i nije bilo teško da bude prvi u beha povijesti, potpisnik njezine diobe, jer on je za njezinu diobu učinio sve kada je Muhameda Filipovića slao na tajne pregovore diobe Bosne sa Srbima u Beograd. Dok se još pokušavalo na svjetskoj razini naći način mirnog i demokratskog, europskog riješenja problema, kantonizacija cjelovite Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović izjavljuje „...spreman sam da se u Ustav unese kako Bosna i Herecgovina ne će u slijedećih 50 godina biti islamska...“.
 
Kada je uvidio da svijet tako nešto ne prihvaća, tu igru na vrijeme demografskog osvajanja, onda je prihvatio diobu. A prihvaćanjem diobe Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović je priznao i srpski  genocid kao sredstvo stvaranja etničkih i vjerskih čistih entiteta. Vjerovao je u to, ako ja priznajem genocid onda imam pravo da istim takvim sredstvima izgrađujem i federaciju, taj veći teritorijalni dio podijeljene Bosne. I gotovo da se to njegovo priznanje provodi danas na federacijskom prostoru koji je sve više čisti muslimanski entitet, s velikim sličnostima Republike srpske.
 
Činjenica da se Alija Izetbegović, a to čine i njegovi nasljednici, napose njegov sin Bakir, nikada nije pridržavao potpisanih dokumenata, pa ni onog glede izgradnje buduće Federacije Hrvata i Muslimana kao konfederalnog hrvatskog dijela, potvrđuje da je tajentitet zaista na putu da postane republika muslimanska. U tom nešto malo većem beha entitetu bošnjačka strana se ponaša kao da Hrvata i nema, kao da i ne postoje, i kao da nisu postojali ni u vrijeme Daytona, a poglavito misle da nisu postojali nikada u Bosni. Hrvatska federalna komponenta je u potpunosti obespravljena i marginalizirana.
http://cdn5.wn.com/ph/img/ae/13/88f284f72bdc943c733d677c3c4e-grande.jpg
Bakir Izetbegović
 
A da je postojala srpsko-muslimanska dioba Bosne i Hercegovine, ne samo da je potvrdio muslimanski pregovarač u tim fašističko-nacističkim pregovorima u Beogradu Muhamed Filipović, te da današnji Bošnjaci prisvajaju federaciju kao svoj nacionalni i vjerski entitet ne priznajući postojanost Hrvata, potvrdio je i sin Alije Izetebegovića Bakir. Naime taj bošnjački član tronacionalnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakir Izetbegović, analizirajući Dayton 19 godina poslije, u Centralnom dnevniku iz Sarajeva na pitanje voditelja „...bi li u Daytonu bilo nešto drugačije da je on bio uz oca“ odgovara : „...da sam bio u Daytonu, možda bi to bilo drugačije, dao bi više Srbima u Sarajevu, a više Bošnjacima na Drini“. Hrvate nikako i ne spominje, što znači da je Federacija i zamišljena kao muslimanski dio podijeljene zemlje.
 
Zar treba veći i snažniji, argumentiraniji i istinitiji dokaz o srpsko-muslimanskoj diobi Bosne i Hercegovine bez Hrvata, i za današnji obespravljeni hrvatski položaj u toj nepravedno genocidom podijeljenoj zemlji. Izetbegović bi Srbima dao u Sarajevu zasigurno ono što je bilo hrvatsko, ono na čemu je u Drugom svjetskom ratu živjelo više od 30 posto Hrvata u tom gradu, kako bi dobio uz Drinu. Takav odgovor Izetbegovića mlađeg upućuje na zaključak kako i dalje postoje srpsko-bošnjački pregovori finaliziranja podijeljene Bosne i Hercegovine i potpuno isključenje Hrvata u tom procesu. Izetbegović, znači, nije protiv srpsko-bošnjačke diobe, i tu se može još pregovarati i teritorij mijenjati, ali je protiv hrvatskog prava na svoj entitet u toj podijeljenoj zemlji.
 
Dok bi Izetbegović II. davao Srbima i zamjenjivao, diobene granice ponovo crtao i označavao kako bi ogradio svoju „avliju“, Hrvatima oduzima ne samo teritorij kao jamstvo egzistencije i zaštite nacionalnih vitalnih interesa, već im takvom politikom isključivosti oduzima i suverenost i konstitutivnost, ljudsko dostojanstvo i nacionalno i ljudsko pravo. Svih 19 godina politika Izetbegovića, starijeg i mlađeg, u funkciji je diskriminacije Hrvata i prijetnja kako nema hrvatskog entiteta. Sa Srbima se može razgovarati o trampama i zamjenama teritorija, ali sa Hrvatima nema razgovora o njihovom legitimnom i legalnom pravu na svoj hrvatski dio Bosne i Hercegovine. Bošnjačka strana takvom politikom kontinuiteta diobe Bosne i Hercegovine i trgovine teritorijem, govori i potvrđuje ono što je bio i za što se vodio bosanskohercegovački sukob. Bio je to uistinu i građanski, i vjerski, a zbog ratnog sudjelovanja talibana i mudžahedina, i svjetski rat za teritorij. Potvrđuje također i to kako zaista bošnjačka strana nikada a ni danas nije za multinacionalnu i multikonfesionalnu cjelovitu Bosnu i Hercegovinu suverenih i konstitutivnih Bošnjaka, Srba i Hrvata. Sve to još više potvrđuje pravo Hrvata na svoj entitetski dio unutar međunarodno priznatih granica. U ostvarenje tog hrvatskog prava nakon svih ovih istina koje se otkrivaju i namjera kakve je tko imao u Bosni, dužna je pomoći i svjetska zajednica i kao protektor u Bosni i kao supotpisnik Daytona.
 

Vinko Đotlo

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Utorak, 20/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 941 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević