Get Adobe Flash player
Lignja nam mozak friga

Lignja nam mozak friga

Josipović bi trebao znati da su partizani pobili za i nakon Drugoga...

Lakše je izazivati kaos nego graditi odnose!

Lakše je izazivati kaos nego graditi odnose!

Američke intervencije i promašeni ratovi na Istoku stvorili su...

Plenković i HDZ uvjerljivo poraženi i poniženi

Plenković i HDZ uvjerljivo poraženi i poniženi

Plenković na izborima pobijedio Milinovića i izgubio od HDZ-a iz svibnja...

Jedva čekam da SDP dođe na vlast

Jedva čekam da SDP dođe na vlast

Pa da više ne bude korupcije, "ustaša" i...

Papa sluša četničke koljače

Papa sluša četničke koljače

Razočaravajući postupak Petrova...

  • Lignja nam mozak friga

    Lignja nam mozak friga

    srijeda, 20. ožujka 2019. 15:09
  • Lakše je izazivati kaos nego graditi odnose!

    Lakše je izazivati kaos nego graditi odnose!

    srijeda, 20. ožujka 2019. 14:58
  • Plenković i HDZ uvjerljivo poraženi i poniženi

    Plenković i HDZ uvjerljivo poraženi i poniženi

    srijeda, 20. ožujka 2019. 14:55
  • Jedva čekam da SDP dođe na vlast

    Jedva čekam da SDP dođe na vlast

    srijeda, 20. ožujka 2019. 14:50
  • Papa sluša četničke koljače

    Papa sluša četničke koljače

    četvrtak, 21. ožujka 2019. 12:14

Vrijeme je da se ‘prestanemo sramiti’ samog spomena Herceg-Bosne

 
 
U sklopu rasprave o Deklaraciji o pravima Hrvata u BiH u Hrvatskom saboru o položaju Hrvata u BiH te potrebi korjenite promjene i traženju jedinstvenog političkog okvira koji bi zaštitio konstitutivnost, ravnopravnost i interese hrvatskog naroda u BiH, uvjerljivo najbolji govor održao je Petar Škorić. Škorić je u svom govoru osudio sve snažnije velikobošnjačke orkestrirane napade na opstojnost hrvatskog naroda u BiH, te osudio njihovu politiku stvaranja unitarne BiH.
https://i0.wp.com/kamenjar.com/wp-content/uploads/2018/12/%C5%A1kori%C4%87.jpg?fit=942%2C565&ssl=1
»Ne smijemo dopustiti da Hrvati u BiH postanu moneta za potkusurivanje ostala dva naroda pred međunarodnom zajednicom, niti smijemo od međunarodne zajednice očekivati zaštitu naših interesa ako to ne nametnemo kao naš prioritet! Naša je obveza, imamo na to pravo, ne samo da imamo pravo, već ustavnu – a što je posebno važno i međunarodnim sporazumima utvrđenu dužnost štititi interese svog naroda u Bosni i Hercegovini. Stoga smatram, da mi u ovoj Deklaraciji moramo snažnije naglasiti da Washingtonski sporazum priznaje postojeće realnosti na području BiH, da Federacija nastaje – ne iz ničega, nego iz volje, vojski i područja, te administrativnih uprava pod kontrolom Republike BiH, odnosno Armije BiH, te Republike Herceg Bosne i HVO-a, te da je to naš ulog u Federaciju i da taj ulog nije ni bezuvjetan, niti može nestati.
Vrijeme je da se prestanemo sramiti samog spomena Herceg-Bosne, pojma koji je upravo upornošću bošnjačkih političara nažalost postao nepoželjan u javnom prostoru. Napominjem da je samo postojanje takve organizacije hrvatskog naroda očuvalo hrvatski narod od nestanka, opasnosti koja mu nažalost danas opet prijeti!.
 
Nažalost, danas se i mi u Hrvatskoj ponašamo kao da to nije postojalo, i kao da toga nema. Upravo zbog toga je bilo moguće da se od 2000. godine, u najvećoj mjeri, potpuno zanemari status Hrvata u BiH, da se kriminalizira žestokim kampanjama u samoj Hrvatskoj i Republika Herceg Bosna i HVO, da je postalo posve normalno u hrvatskom javnom diskursu emitirati i promovirati čitav niz netočnosti, laži i kleveta o hrvatskom narodu u BiH, o famoznim Hercegovcima, da se javno kriminalizira istaknute vojne i političke prvake hrvatskog naroda, bez ikakvih argumenata i najčešće na klasičnim krivotvorinama bošnjačkih obavještajnih službi. Stoga se ne treba čuditi ponašanju ni međunarodne zajednice, niti ad hoc tribunala u Haagu, a pogotovu ponašanju bošnjačkoga rukovodstva. To su sve posljedice činjenice da smo mi u Hrvatskoj dopustili takav razvoj stvari i poticali zapravo takvo ponašanje.
 
Podsjećam, da je na temelju Washingtonskog sporazuma, koji je mirovni i državni sporazum između dva suverena naroda, gdje se Republika Hrvatska pojavljuje kao jamac, potpisan je i sporazum o posebnim odnosima Federacije i Republike Hrvatske, koji se kratkotrajno započeo provoditi, ali nakon dolaska Račana na vlast potpuno je ignoriran i marginaliziran. Taj sporazum nikada Sabor nije poništio, niti ga je Federalni parlament poništio, nije osporen ni pred bilo kojim nadležnim međunarodnim tijelom, i nije u suprotnosti s Daytonskim sporazumom, čak što više, njegova je izvorišna sastavnica je preduvjet toga političkog akta.
 
Danas Srbija na temelju posebnoga sporazuma s Republikom srpskom ostvaruje legalnu i legitimnu suradnju, međunarodno valjanu, a mi smo se odrekli istih tih prava na poseban položaj u odnosu prema interesima našega naroda u BiH, pri čemu smo čak dopustili da nam se u okviru Hrvatske iz anacionalnih krugova spočitava tzv.mješanje u unutarnje stvari BiH. Mi smo prema međunarodnim sporazumima dužni izravno pratiti – pa i utjecati na konačno i optimalno rješenje i uređenje države BiH, koja očito ovakva kakva jest –ne valja!
Od tih sporazuma koji se tiču posebnih odnosa Hrvatske i Federacije BiH ovo tijelo ne smije odustati. Upravo to nam treba biti jedan od instrumenata za legitimnu borbu za očuvanje opstojnosti našeg naroda.
 
Hrvatska je kao potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma istodobno i jamac Ustava BiH koji je sastavni dio tog sporazuma. Zato je i Hrvatska dužna štititi taj iznimno važni i temeljni dokument susjedne BiH od napada, dolazili oni izvana ili iznutra od strane jednog konstitutivnog naroda koji taj dokument i sve druge uporno želi derogirati i degradirati. Naglašavam da je pozivanje na ustavnu obvezu Republike Hrvatske, obvezujuća stvar za političke, ali i sve ostale institucionalne aktere u Republici Hrvatskoj. No, isto tako nije bitan međunarodni temelj našega djelovanja prema BiH, jer u svoj ustav svaka država može staviti što god hoće. Tu su najvažniji međunarodni sporazumi, a od njih je najvažniji nama Sporazum o posebnim odnosima s Federacijom u ovome trenutku. Zato predlažem da se u preambulu Deklaracije ugradi svakako i Sporazum oposebnim odnosima između Republike Hrvatske i Federacije BiH kao međunarodni ugovor, koji širom otvara vrata Republici Hrvatskoj na međunarodno – valjano djelovanje u zaštiti i promicanju interesa Hrvata u BiH.
 
Zaključno, smisao i cilj ove Deklaracije mora biti poziv svim sudionicima javnoga i društvenoga života u Hrvatskoj, posebno sudionicima nacionalnih politika, da se u samoj Hrvatskoj odmah ima mijenjati potpuno klima za ponašanje prema našim interesima u BiH, te poticanje pa i obavezivanje na svijest da je ugrožavanje interesa Hrvata u BIH, zapravo izravan udar na Republiku Hrvatsku. Ova Deklaracija je zato u svojoj biti deklaracija o najvažnijim svehrvatskim interesima. Nije joj prvenstveni smisao samo skrb za Hrvate u BiH, nego joj je ultimativni poziv –briga o svojim sveukupnim nacionalnim interesima. Tko to ne shvaća, i tko potiče predstavnike druga dva naroda, te njihove javne promotore, da u Hrvatskoj nema svijesti o tome i da u Republici Hrvatskoj imaju saveznike ili uporišta za svoje imperijalne i nepoštene ciljeve, izravno radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa, a ne samo protiv Hrvata u BiH. To izravno ruši temeljne pretpostavke za bilo kakvu mogućnost održanja zajedničke države BiH, pri čemu je pozivanje na jedinstvenu BiH obična floskula i maska koju smo imali prilike iskustiti s Miloševićem i Jugoslavijom.
 
Na koncu, smisao i cilj ove Deklaracije mora biti otvoreni poziv svim sudionicima političkog i javnog života u Hrvatskoj da se u Hrvatskoj mora promijeniti klima prema našim interesima u BiH i podizanje svijesti da se udarom na Hrvate u BiH radi udar na Hrvatsku kao takvu. Naša dužnost je briniti o ukupnim nacionalnim interesima, a interesi hrvatskog naroda u BiH su njihov bitan dio. Na koncu kroz odgovore na replike sam upozorio i na neprihvatljivu politiku otimanja pozicija koje su pripadale Hrvatima u BiH, u izvršnoj vlasti, diplomaciji…. Špranca je uhodana, za poziciju koja pripada Hrvatima pronađe se Bošnjak koji potpiše izjavu da je Hrvat i nakon toga taj Bošnjak bude imenovan na poziciju koja po raspodjeli funkcija pripada Hrvatima. Tako je imenovan i Komšićev prijatelj, Bošnjak Nerkez Arifhodžić, koji se izjasnio Hrvatom nakon čega je imenovan veleposlanikom u Italiji.
 
Naveo sam i druge pojave koje su dodatno frustrirale Hrvate u BiH, vezane su za dobivanje Domovnica, gdje postupci ishođenja domovnica Hrvatima u BiH traju 12 do 24 mjeseca, dok imamo primjere da pojedini Bošnjaci koji aktivno podržavaju majorizaciju hrvata (kao npr. glumac Emir Hadžihafizbegović) domovnicu temeljem diskrecijskog prava ministra MUP-a RH dobijaju po ubrzanom postupku. Ono što Hrvate trenutno definitivno ohrabruje je činjenica da aktualni hrvatski državni vrh, prvi puta nakon 2000 godine, aktivno politički djeluje i svojim postupcima šalje jasnu i snažnu političku poruku da će RH ustrajati na zaštiti prava Hrvata u BiH kao konstitutivnog naroda.
 

https://kamenjar.com/petar-skoric-vrijeme-je-da-se-prestanemo-sramiti-samog-spomena-herceg-bosne/

Samo u tri južne (hercegovačke) županije Federacije BiH od jugopartizanske ruke stradalo oko 24.000 tamošnjih Hrvata

 
 
Ono što nije radila ni Narodna fronta 1945. to sad pokušava Demokratska fronta zajedno s drugim bosanskim unitaristima i bošnjačkim nacionalistima. Nekažnjeni i nerasvijetljeni zločini opterećuju društvo, unose nesigurnost i nepovjerenje, a u složenim državama znatno utječu na međunacionalne odnose. S iskustvom Domovinskoga rata možemo lakše pretpostaviti koliko su masovni zločini iz prethodnog Drugoga svjetskog rata i poraća utjecali na razvoj društva i ustroj jugoslavenske države. Posebno ako imamo na umu da je njome upravljala revolucionarna komunistička vlast s naglašenim totalitarnim ambicijama.
https://narod.hr/wp-content/uploads/2015/02/pobijeni.jpg
Prema dostupnim podatcima i važećim procjenama, tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća iz Bosne i Hercegovine je stradalo oko 70.000 Hrvata i tek nešto malo više, oko 80.000, muslimana (Bošnjaka). Tamošnjih Srba stradalo je koliko Hrvata i Bošnjaka zajedno, oko 150.000. Od devet tisuća Židova koliko ih je prije rata živjelo u BiH samo su rijetki preživjeli njemačku okupaciju i ustašku vlast. Ustaški, njemački, talijanski i četnički zločini poznati su široj javnosti. O njima je napisano na tisuće knjiga i članaka, zločinci su najvećim dijelom otkriveni i kažnjeni, a žrtve su, koliko je to bilo moguće, dobile zadovoljštinu. Manipulacije zločinima i žrtvama, politizacija, uveličavanja i osuda nevinih, nisu tema ovoga teksta pa se na njih ne ćemo osvrtati.
 
Na temelju prikupljenih i objavljenih podataka vidljivo je da su ogromnu većinu Hrvata u BiH poubijali jugoslavenski komunistički partizani koji su u BiH sve do pred kraj 1944. uglavnom bili srpske nacionalnosti. Težište sukoba nije bilo na ideološkoj osnovi – fašizam ili antifašizam, nego na državnoj ili nacionalnoj osnovi – Hrvatska ili Jugoslavija, hrvatstvo ili jugoslavenstvo, odnosno srpstvo. Govoreći na prvom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća Bosne i Hercegovine u studenome 1943., Rodoljub Čolaković rekao je da je među Hrvatima u BiH raširena ”kobna zabluda” da je NDH ”kakva takva ipak hrvatska država”, te da je ”narodno oslobodilačka borba uperena protiv hrvatstva”. Čolaković je zaključio kako treba ”nemilosrdno istrjebljujući ustaške zlikovce” strpljivo razbijati zablude kod ”zavedenih masa”. Doista su bili i nemilosrdni i strpljivi. Pred kraj rata i neposredno nakon njega jugoslavenski komunisti organizirali su i proveli masovna ubojstva ratnih zarobljenika te stvarnih ili potencijalnih neprijatelja.
 
U tom valu revolucionarno-nacionalističkog nasilja posebno su teško stradali Hrvati u BiH. Ustaše, domobrani, žandari, redarstvenici, katolički svećenici, časne sestre, građanski političari, državni službenici, lokalna inteligencija, trgovci, “kulaci” i njima slični velikim dijelom su poubijani i pobacani u jame i rovove. Prebrojavanje po općinama u tri južne (hercegovačke) županije Federacije BiH pokazuje da je stradalo oko 24.000 tamošnjih Hrvata. Njih oko dvije trećine, odnosno 16.000 (to je broj žrtava kao u dvije Srebrenice) ubijeno je nakon zarobljavanja, poslije rata, na Križnome putu. U prosjeku su imali 23 godine. Taj zločin, koliko god bio skrivan i prešućivan, i kako god bio tumačen ili opravdavan, uzrokovao je duboko nepovjerenje i snažan otpor Hrvata u BiH, a posebno u Hercegovini, prema jugoslavenskoj državi i komunističkom režimu.
 
Kako bi “legalizirali” vlast, a pod pritiskom Sovjetskoga Saveza i zapadnih zemalja, jugoslavenski su komunisti raspisali izbore. Prikrivajući stvarne, revolucionarne, namjere i nedemokratski karakter uspostavljenoga režima, KPJ nije izišla na izbore pod svojim imenom, nego se maskirala u Narodnu frontu. Ne bi li privukli Hrvate u BiH za izlazak na izbore i pridobili ih za priznanje nove vlasti, poticali su rad Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) koju su tijekom rata osnovali i kontrolirali kao svoga suputnika. Isticali su njezino “republikanstvo” i tobožnje Radićevo nasljeđe, a istovremeno su nastojali što više ocrniti Mačeka. S terena su stizala izvješća u kojima piše da narod ne prihvaća njihovu propagandu niti HRSS, koju nazivaju samo još jednom komunističkom listom i podvalom.
 
Članovi KPJ među Hrvatima u Hercegovini bili su izrazito malobrojni, a u mnogim selima nije bilo ni jednoga. Izbori su održani 11. studenoga 1945., a Narodna fronta je očekivano bila apsolutni pobjednik. U BiH je od upisanih 1,086.112 glasača na izbore izišlo njih 92,53 % od kojih je 95,21 % glasovalo za Narodnu frontu. Za tu listu u postotku su najviše glasovali muslimani, dok su Hrvati najviše apstinirali od glasovanja ili su glasovali za “kutiju bez liste” odnosno “crnu”, ili “ćoravu” kutiju. U izvješćima narodnih odbora piše da je u Sarajevu najviše apstinenata bilo među Hrvatima. U fojničkom kotaru izišlo je na izbore “svega” 73,2 % stanovništva, u kutiju bez liste ubacilo ih je 22 %, dok su fratri svi osim jednoga apstinirali. Primijećeno je i to kako je “glasanje dobilo vjersku boju”, jer Hrvati glasaju za Hrvate, muslimani za muslimane, a Srbi za Srbe. Bez obzira na neregularnost izbora, vlast je stekla legalitet i priznanje. Nastupilo je razdoblje “politike oštroga kursa” koje je trajalo od 1945. do 1966. godine.
 
Komunistička vlast se na većinski hrvatskim prostorima u Hercegovini ponašala onako kako se ponaša vlast na okupiranom teritoriju s neprijateljskim stanovništvom. To se posebno jasno vidjelo u prvih pet poratnih godina dok su na terenu još bile prisutne gerilske “križarske” skupine. U izvješću jednog komunističkog aktivista iz Drinovaca (danas općina Grude) iz siječnja 1946. piše: “Na terenu ovi sela narod je se veoma popravio.” Vlast je preuzela ulogu odgajatelja “problematičnog” naroda koji se postupno “popravlja” zahvaljujući njezinim “odgojnim mjerama” odnosno represiji i teroru. Takav odnos vidi se i u govoru J. B. Tita u Mostaru 15. rujna 1951. kada je rekao da je na putu iz Splita prošao kroz Široki Brijeg.
 
Bio je “dirnut dočekom”, a “jednu od najvećih zadovoljština” je doživio kada su mu “djeca i ljudi prepriječili put” i kazali: “Stani, druže Tito, i govori nam. Mi nismo više ono što smo bili.” Očito, metode kazneno-popravne ustanove koja se zvala SFRJ ostvarile su određene uspjehe, barem za neko vrijeme. Govoreći o međunacionalnim odnosima, Tito je u tom govoru naglasio da je “bratstvo i jedinstvo najveći zalog naše konačne pobjede”.
 
Kakvo je doista bilo stanje međunacionalnih odnosa u BiH, ne može se saznati iz strogo kontroliranoga tiska ili iz političko-propagandnih govora, ali se da vidjeti analizom interne partijske dokumentacije. Poratna izvješća s terena ukazivala su na posebno loš odnos između muslimana i Hrvata u BiH. U dopisu Sreskog komiteta SKOJ-a za Stolac od 10. kolovoza 1944. piše “Stanje bratstva i jedinstva nije se nimalo popravilo a i ne treba da nas čudi kad na njemu nije ni rađeno… Naročito je dubok jaz između muslimana i Srba s jedne strane i Hrvata katolika s druge strane.” Početkom 1946. jedan od križara Ante Vrban sačinio je izvješće u kojemu pored ostalog piše kako su u BiH za razliku od katolika muslimani “potpuno u vodama komunističkim i natječu se s komunistima tko će biti svirepiji prema katolicima”. U izvješću izaslanstva CK KPJ o obilasku organizacija u Hercegovini od 13. ožujka 1948. piše:
 
“Jedan od problema kod muslimana je ispoljavanje šovinizma u odnosu na Hrvate. Oni su pojam Hrvat, ustaša i katolik popuno izjednačili, tako da sva ona mržnja prema ustašama koja je u toku rata stvorena i dalje se gaji u odnosu na čitavu hrvatsku masu. Pojave šovinizma ima u oštroj formi i u samoj partiji i u SKOJ-u… To se vidi u prozorskom srezu gdje Hrvati iako sačinjavaju 70 % cjelokupnog stanovništva, u partiji ima svega 18 % Hrvata i oni zauzimaju neke sporedne funkcije u odboru vlasti i sl.
 
Partijska organizacija vidi neprijatelja samo kod Hrvata, a ne vidi da je bilo slučajeva da su i muslimani jatakovali bandama i da ima reakcionarnih elemenata i u redovima muslimanskih trgovaca, gostioničara, begova itd., već trpa sve muslimane u jedan koš.” Naravno, taj je “koš” bio “antifašistički”, “jugoslavenski” i “socijalistički”, jednom riječju “pobjednički”. Slom komunističkog sustava u Europi otvorio je prostor demokratizaciji i u Jugoslaviji odnosno BiH. Na prvim slobodnim, općim, demokratskim i višestranačkim izborima u povijesti BiH, koji su održani 18. studenoga 1990., vladajući komunisti doživjeli su težak poraz. Pobijedile su tri nacionalne stranke koje su osvojile svih sedam mjesta u Predsjedništvu BiH i 84 % mjesta u Skupštini.
 
Rezultati izbora odražavali su strukturu stanovništva. U Skupštinu SR BiH izabrano je 99 (41,25 %) Muslimana, 85 (35,41 %) Srba, 49 (20,41 %) Hrvata i 7 (2,93 %) ostalih – odnosno pripadnika nacionalnih manjina. Nacionalni identiteti i nacionalne politike legitimirali su novu vlast. Za njezino funkcioniranje i stabilnost bilo je nužno uvažavanje, priznanje identiteta i legitimiteta interesa drugih, kao i spremnost na kompromis. Međutim, ubrzo se pokazalo da to nije lako. Srpska demokratska stranka nije htjela ni čuti za BiH izvan Jugoslavije, Hrvatska demokratska zajednica nipošto nije htjela ostati u Jugoslaviji, a muslimanska Stranka demokratske akcije propagirala je “građansku” odnosno centraliziranu i unitarnu BiH kao svoju “nacionalnu” državu.
 
Izbio je rat koji je odnio oko 100.000 života i razorio ionako složeno društvo. U tom ratu, kao i kroz cijelu povijest, tri kolektiviteta, mileta, vjerske zajednice, etno-konfesionalne skupine, naroda, nacije – vodile su svoje bitke za svoje partikularne interese, sklapajući pri tome privremene međusobne saveze, ovisno o položaju i odnosu snaga. Ratni zločini koje su počinili pripadnici hrvatskih i srpskih vojnih snaga su poznati, a počinitelji su kažnjeni. Manipulacije zločinima i žrtvama, politizacija, uveličavanja i osuda nevinih, nisu tema ovoga teksta pa se na njih nećemo osvrtati. Ipak, važno je napomenuti da su zločini počinjeni nad Hrvatima slabo poznati i da zločinci nisu kažnjeni.
 
Mir je postignut američkim angažmanom, a mirovni Daytonski sporazum potpisali su predstavnici (a ne pripadnici) triju zaraćenih strana. U tom sporazumu BiH je definirana kao država triju konstitutivnih naroda i građana. Konstitutivnost naroda, odnosno njihovi nacionalni identiteti i interesi, zaštićena je kroz dva entiteta i deset županija (kantona), odnosno kroz institucije članova Predsjedništva BiH i domova naroda u parlamentima BiH i Federacije BiH. Građanski interesi zaštićeni su kroz zastupničke domove. Bez obzira na određeno višeznačje Ustava, sve je ipak bilo jasno i izgledalo je da će mir potrajati, a onda je došlo do nasilnih promjena Ustava i zakona, do negiranja dogovorenoga, ignoriranja mirovnoga sporazuma, stvarnosti, tradicije i cjelokupne povijesti BiH.
 
Jugoslavenski komunisti, bez obzira na ideološki internacionalizam, i te kako su prepoznavali važnosti nacionalnih identiteta. Državu su organizirali u šest republika i dvije autonomne pokrajine. U Rezoluciji ZAVNOBiH-a, kao i u sva tri ustava donesena od 1946. do 1974., BiH je definirana kao država tri naroda (nacije). Pri Centralnom komitetu SK BiH osnovan je i Institut za proučavanje nacionalnih odnosa koji je radio sve do 1990., kada su se njegovi djelatnici razišli po (nacionalnim) strankama. Tijekom vladavine komunističkoga režima vlast se, manje ili više pravedno, dijelila po nacionalnom ključu, a kako nije bilo demokratskih i slobodnih izbora, tako su na položaje postavljani “pripadnici” a ne zastupnici svake od tri nacije.
 
Svi su oni, bez obzira na nacionalnu pripadnost, bili najprije pripadnici KPJ i zastupali su njezinu politiku i interese. Današnji “frontovci” ponašaju se kao da je još uvijek vrijeme jedne izborne kutije, kao da nema višestranačja i kao da je ustav pisan “za Engleze” a ne za državljane BiH. Ignorirati mirovne sporazume, ustave, tradiciju i cjelokupnu povijest razvoja nacija u BiH ne znači ništa drugo nego vršiti nasilje nad poviješću i nad stvarnošću, a BiH povesti u avanturu s vrlo neizvjesnim ishodom. Ono što nije radila ni revolucionarna Narodna fronta pokušava njezina suvremena inačica Demokratska fronta, zajedno s drugim bosanskim unitarističkim i bošnjačkim nacionalističkim snagama.
 
Podržavaju ih i islamisti te mnogi dužnosnici “međunarodne zajednice” koji imaju svoje interese i planove. Svi oni, u ime svojih partikularnih interesa, ideoloških projekcija i lažnoga građanstva negiraju legitimitet nacionalnih interesa, a nacionalni identitet krivotvore i banaliziraju. Građanstvo je u BiH došlo s Austro-Ugarskom Monarhijom, s obiteljima kao što je bila obitelj Augusta Brauna, graditelja Marijina dvora (Marienhof), ciglane i niza kapitalnih objekata u Sarajevu. To je građanstvo bilo dio europske tradicije, temeljilo se na uređenoj i pravnoj državi, na poštivanju identiteta drugih i njihova vlasništva, na redu, radu, poduzetništvu i razvoju.
 
Ono se ni u kojem slučaju ne može usporediti s “građanstvom” bosanskih unitarista i bošnjačkih nacionalista, koje se temelji na nasilju i tradiciji Komunističke partije i Narodne fronte, na ostavštini ubojica Augusta Brauna (mlađega) koji su mu “u ime naroda” oduzeli život i imovinu. Njihovi današnji ideološki sljednici “u ime građanstva” otimaju Hrvatima njihova ustavom zagarantirana nacionalna i ljudska prava. Građansko društvo je uništeno, mirovni sporazum je pogažen, a (pravno) nasilje sve više uzima maha. Možemo li uvidom u prošlost pretpostaviti kakva će biti budućnost Bosne i Hercegovine?
 

Ivo Lučić, https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-komentari/za-globus-pise-ivo-lucic-strahota-gradanstva-bosanskih-unitarista/8044826/

Atif Dudaković, nečasnik srpske jugoslavensko-terorističke Armije

 
 
Ako Europa i ostatak slobodnog i demokratskog svijeta, interesno i međusobno podijeljenog, nazočan u Bosni i Hercegovini ubrzo ne uvidi opasnost Erdoğan-Bakirove politike osmanizma i isilizma pred svojim vratima i suprotstavi im se, zaustavi na tom predziđu kršćanstva, zasigurno će doći u pitanje i budućnost Europske unije i njezinih stečevina. Naime, svakim danom europske šutnje na tu opasnost oživljavanja osmanizma u Bosni i Hercegovini, Erdoğan i Bakir su tri dana dublje i u beha entitetu i u Europi. Čini  se stoga kako Europa gubi javno nenajavljeni rat s islamom. Sve su uspavaniji Europljani pod njemačkom dominacijom koja poprima dimenzije nekog Merkelinog apsolutizma i moći nedodirljivosti, prepušteni vremenu koje nije u korist europske obrane od migrantske invazije, glavnog oružja u krvavim i prljavim rukama tursko bošnjačkog dvojca.
https://www.fokus.ba/wp-content/uploads/2017/12/1-2.jpg
Izgleda stoga, barem tako obični mali europski čovjek vidi, da je obrana europskog identiteta doživjela strašan poraz, ne zbog vlastite nemoći, već zbog politike koju ostatku Europe nameće Mutti Merkel. Takvim nametnutim europskim odnosom šutnje i zabrane otpora prema okupatorsko radikaliziranoj politici muslimanskog dvojca, Erdoğan-Bakir, budućnost Europske unije i njenih naroda postaje sve upitnija, a demokratske vrijednosti sve ruševnije. Politička igra, s elementima rata, koju je zaigrala njemačka kancelarka sa islamskim migrantima, Erdoğanovim ekspanzionizmom i Bakirovim unitarizmom igra se na rubu strpljenja europskih naroda, koji bi mogli na jedan nedemokratski način reći ne, kao što su to kazali početkom devedesetih godina prošlog stoljeća diktaturi komunizma.
 
Na diktaturu komunizma, iz kojeg je došla „migrant“ kancelarka navezao se razarajući merkelizam, suvremena ideologija iza koje ne će ostati ni kostur od stare europske kršćanske kulture i vjere. Već sada se vide mnogi ogoljeni zidovi europske tisućljetne baštine, među kojima ostatke europejstva, ostatke europskog kršćanskog identiteta ruše i sramote erdoganisti i bakiristi, ideološki suradnici  kancelarke Merkel. Na žestokom udaru merkelista, Erdoğana i Bakira, napose se našla europska kršćanska periferija Bosna i Hercegovina, sa svim svojim tisućljetnim kršćanskim, napose katoličkim, i europskim prepoznatljivostima i vrijednostima. Za razliku iz prošlosti kada su beha kršćani katolici bili napadani samo od otomanista, danas su se našli u sendviču merkelista i erdoğanista na jednoj i bakirista i migrantskih islamista na drugoj strani. U sendviču u kojem nestaju u zalogaju Erdoğanovih Osmanlija, Bakirovih islamista i Merkelinih "građana", čiji je zajednički cilj brisanje i uništenje hrvatskog nacionalnog i vjerskog katoličkog identiteta, kojeg do sad nisu uspjeli uništiti ni Erdoğanovi genocidni otomanisti, ni Bakirovi fundamentalizirani zločinački islamisti, ni Merkelini  građanisti koje je, izbornim inženjeringom izabrala, i namjestila, u Bosni i Hercegovini da surađuju sa erdoganistima i bakiristima na tom zločinačkom putu.
 
Merkelina politika građaniziranja Hrvata katolika, tako što hrvatskom narodu Bošnjaci biraju „građanina“ za njihova  predstavnika u beha Predsjedništvu, dovela je do toga da danas u tom tronacionalnom Predsjedništvu Srbi imaju svoga, Bošnjaci svoga i „građani“ janjičari svoga predstavnika. Predsjedništvo bez Bakira s Bakirom, s „građaninom“ vojnikom muslimanske armije koji je pucao po hrvatskom narodu,  progonio ga i progoni iz BiH i danas. Stoga su ga Bošnjaci i izabrali za svog drugog predstavnika.
 
Etničko čišćenje Hrvata u beha Predsjedništvu je muslimanski, a zatim i bošnjački proces koji je trajao u ratu, i traje u novoj, daytonskoj, poratnoj Bosni i Hercegovini. Nekažnjeni muslimanski ratni zločinci nastavili su rat poslije rata. General zločinačko-isilovske muslimanske Armije Bosne i Hercegovine, Atif Dudaković, nečasnik srpske jugoslavensko-terorističke Armije koji je granatirao Zadar dok ga taj hrvatski grad hranio kao ubojicu, haaški osumnjičenik za ratne zločine, krajem svibnja 2017. godine pozvao je muslimane Bošnjake da se naoružaju i spreme za rat. Na način da biraju Komšića u Predsjedništvo. Ratni zločinac koji je mučki likvidirao hrvatskog generala Vladu Šantića, poput svih muslimanskih ratnih zločinaca iz vremena muslimanske agresije na Hrvate u Bosni i Hercegovini, slobodno šeta zemljom i priprema muslimanski narod ponovo u jedan krvav, i zasigurno za neki beha narod istrijebljujući rat. A taj rat protiv hrvatskog naroda najavio je u predizbornoj kampanji i taj drugi bošnjački član beha Predsjedništva. I ne samo hrvatskom narodu u BiH već i Hrvatskoj i Srbiji.
 
Dudaković kao suradnik Mladića, uz čiju potporu brzo napreduje u takozvanoj JNA, i kojeg bošnjačko vodstvo brani, puštajući ga na slobodu poslije uhičenja, poziva mlade Bošnjake sve od 17 godine pa nadalje, da se pripremaju i naoružavaju za rat, jer samo je pucanje utihnulo ali borba traje, što jasno kazuje ko je beha rat započeo i s kojim ciljevima. Krvavi muslimansko-hrvatski sukob, muslimanska agresija na Hrvate, bošnjački izbor Komšića za drugog svog člana Predsjedništva, i površnim poznavateljima tih ratnih sukoba je jasno da su Muslimani započeli taj rat, a da ga Bošnjaci i „građani“ nastavljaju i dalje. Onoga momenta kada im je kao ogromnom broju prognanih od strane Srba Lašvanska dolina postala pretijesna, a izgledi za povratak nikakvi, počele su muslimanske pripreme za agresiju na Hrvate. Doveden je velik broj mudžahedina, oformljen konclogor u Gluhoj Bukovici, predata u ruke ratnika  sveta knjiga Alijina „Islamska deklaracija“ i agresija je počela. Počela tada i traje i danas. Iste te ratnike i zločince naoružava i priprema za daljnju agresiju osumnjičenik za ratne zločine u Hrvatskoj i BiH general Dudaković. Dakako uz svekoliku potporu  Erdogana i Bakira, te izbornim manipulacijama, koje su sramota suvremene demokracije.
 
Dudakoviću i onima koji ga potiču na daljnji rat, i na način da ga puštaju na slobodu, nije dovoljan broj ratnika spremni i opremljenih u Bosni i Hercegovini, već neki idu, aktualni poglavar IZ BiH hoda po Švicarskoj, i po svijetu gdje žive muslimani Bošnjaci te i tamo nastoje unovačiti mlade za nedovršeni džihad. Još se ne zna koliko se islamskih invazionista iz Njemačke seli i u koje zemlje. Neki od islamskih zločinaca koji su došli u invazijskoj bujici migranata ovakvom će njemačkom politikom slanja u druge zemlje onih koje je sama kancelarka pozvala da dođu, na odmor u neke europske zemlje, gdje će se daljnje usavršavati za zločine, kakve su počinili bilo u zemljama iz kojih su došli ili u nekim zapadnim državama gdje siju strah i trepet brutalnostima ubijanja i rušenja, ili u zemljama kroz koje su prošli. Neki će zasigurno u Bosnu i Hercegovinu, na Dudakovićev poziv, u Gornju Maoču gdje se, kako javljaju iz susjednih sela, naveliko proslavlja svaki njihov počinjeni zločin. Tko im može slavlja zabraniti u Bosni i Hercegovini. Zasigurno nitko, jer sve Gornje Maoče u zemlji su pod kontrolom Isila ili bošnjačkih vjerskih lidera kao što je Mustafa Cerić, i u te njihove države ne smije nitko zalaziti. Osim bošnjačkog političkog i vjerskog vodstva, koji su i graditelji tog trećeg beha entiteta.
 
Političkom i vjerskom čelništvu Bošnjaka muslimana Gornja Maoča je simbol ratnog uspjeha. To je politička i vjerska vertikala bošnjačko-muslimanskog društva, jezgra i izgled buduće Bosne i Hercegovine. Po njenoj političko vjerskoj arhitekturi danas se grade, a neki su već i izgrađeni Sarajevo, mnogi beha gradovi. U tu svrhu islamistima se i prodaje  beha zemlja, kako bi im se entiteti proširili. Ono što nije u ratu osvojeno danas se, u postdaytonskoj bošnjačko muslimanskoj agresiji na Hrvate kao federalnog partnera u bescijenje prodaje isilovcima.
 
Niču arapska mjesta diljem beha Federacije, kao gljive poslije kiše. I kako ne bi kad se, u procesu muslimansko bošnjačke radikalizacije, nategla stoljećima čekana i planirana brojka veća od 50 posto muslimana Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Za što je uveliko zaslužna osovina  Erdoğan-Bakir-Merkel, predstavnici otomanista, Muslimana i „građana“. Njihove zasluge su i za ubrzano deeuropeiziranje i dekristijaniziranje Europe i laganog ali sigurnog rušenja Europske unije, zajedničke kuće 27 europskih obitelji.
 

Vinko Đotlo

Anketa

Hoće li u Bleiburgu 18. svibnja 2019., na komemoraciji za pobijene Hrvate 1945. bez suđenja, biti više ili manje ljudi?

Utorak, 26/03/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 616 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević