Get Adobe Flash player
Ciljana destrukcija ozbiljnih razmjera

Ciljana destrukcija ozbiljnih razmjera

Svima kojima je Zdravko Mamić smetnja žrtve su opsjene, obmane i...

Jal i ljubomora na Miroslava Škoru

Jal i ljubomora na Miroslava Škoru

On je jednostavno jednostavan, neponovljiv, prisutan u svakom domu, bećar,...

Miting u Srbu trebalo bi zabraniti

Miting u Srbu trebalo bi zabraniti

To nije bio nikakav ustanak domicilnih Srba, nego stravičan pokolj Hrvata...

Nastavak njegovanja fašističke tradicije

Nastavak njegovanja fašističke tradicije

Talijani podižu spomenik jednome od ideologa...

Novi župan nameće talijanski jezik

Novi župan nameće talijanski jezik

Istarska convivenza u režiji IDS-a nije suživot, nego gušenje...

  • Ciljana destrukcija ozbiljnih razmjera

    Ciljana destrukcija ozbiljnih razmjera

    srijeda, 17. srpnja 2019. 14:32
  • Jal i ljubomora na Miroslava Škoru

    Jal i ljubomora na Miroslava Škoru

    srijeda, 17. srpnja 2019. 14:28
  • Miting u Srbu trebalo bi zabraniti

    Miting u Srbu trebalo bi zabraniti

    srijeda, 17. srpnja 2019. 14:25
  • Nastavak njegovanja fašističke tradicije

    Nastavak njegovanja fašističke tradicije

    srijeda, 17. srpnja 2019. 14:18
  • Novi župan nameće talijanski jezik

    Novi župan nameće talijanski jezik

    četvrtak, 18. srpnja 2019. 15:26

Drago Bojić: "Ne može se ići u Bleiburg ignorirajući i zataškavajući sve ono što je do njega dovelo"

 
 
Početkom 1990. služio sam vojni rok u tzv. JNA, u srcu Srbije. Jedne večeri, nakon što je mlada vojska otišla na počinak, prišao mi je kolega iz Smederevske Palanke i nakon što smo ostali sami šapnuo mi je na uho da će mi pokazati nešto svoje, ako obećam da ću i ja njemu pokazati. Prvo sam pomislio da je peder (tada se nisu koristili ovi moderni izrazi), ali sam se onda sjetio da mi je ranije pokazivao sliku svoje djevojke. Bio sam zbunjen, a on se zagonetno smješkao i uporno ponavljao da moram obećati da ću i ja njemu pokazati „svoje“. Na kraju sam rekao OK, iako nisam bio siguran što bi ja njemu trebao pokazati.
http://volimjajce.com/wp-content/uploads/2017/01/logovj.png
Na moje iznenađenje, izvadio je novčanik i iz džepića za kovanice izvukao neku značku i stavio mi je u ruku. Kada je vidio da s moje strane nema reakcije koju je, očito, očekivao, pitao me znam li uopće što je to. Slegnuo sam ramenima, a on mi je kazao da je to kokarda i da mi ne vjeruje da je nikada prije nisam vidio. No, bio je to prvi put da sam vidio i držao u ruci kokardu o kojoj sam čuo samo u partizanskim filmovima. Kasnije sam je često imao priliku vidjeti na ratištu.
 
Potom je pospremio svoju „kokardicu“ u novčanik i inzistirao da i ja njemu pokažem „svoju“. Gledao sam ga u čudu, ali on je bio uporan i ponavljao je da sigurno kod sebe imam šahovnicu sa slovom „U“ i da mu je moram pokazati, jer je, eto, i on meni pokazao „svoju“. Rekao sam mu da nije normalan i otišao sam u krevet. Dobacio mi je da se „pravi ustaša ne smije sramiti onoga što jeste, kao što se ni on ne srami“. Kasnije sam razmišljao je li to bila provokacija po nalogu „bezbednjaka“ ili je moj kolega Srbin bio toliki luđak da u kasarnu JNA donese kokardu. Činjenica je da ja do tada nisam vidio kokardu, a ni šahovnicu sa slovom „U“ sve do početka rata. No, samim time što sam Hrvat za njega se podrazumijevalo da sam i ustaša.
Poslije godinu dana počeo je rat u Hrvatskoj, a kokarde i šahovnice postale su svakodnevna pojava na televizijskim ekranima. Mladi i nadobudni momci s puškama u rukama i starkama na nogama znali su strastveno zapjevati „Juru i Bobana“, više zbog toga što se godinama prije zbog te pjesme išlo na dugogodišnju robiju nego što su osjećali neku povezanost s tom pjesmom i s tim vremenom.
 
Bilo je i onih koji su takve pjesme započinjali po zadatku, pred kamerama, kao što i danas postoje neki koji po zadatku rade slične stvari kako bi diskreditirali hrvatski narod i Hrvatsku. No, najgori među njima su oni koji svojim postupcima pokušavaju diskreditirati i Crkvu u Hrvata. I k tomu još žive na crkvenim „jaslama“. Meni osobno nikada nešto nisu bile simpatične pjesme tipa „Jure i Bobana“, jer sam na samom početku vidio da su ih najglasnije pjevali oni koji bi prvi „nabrali“ kada bi se zapucalo. Moja ekipa se u to vrijeme „fiksala“ s Brothers in Arms, a ipak smo imali veća mu.. od onih koji su se ložili na „Juru i Bobana“.
 
Negdje sredinom 1993. posjetio sam djeda koji je živio u Splitu kao prognanik, kad na zidu dnevnog boravka slika Poglavnika. Da je dida bio sudionik II svjetskog rata doznao sam tek kada sam početkom 1992. kupio prvi Kalašnjikov. Bio je domobran, mobiliziran kao dvadesetogodišnjak. Kroz par dana druženja s njim u Splitu najviše smo razgovarali o njegovom ratnom putu i svemu što je proživio, uključujući i bijeg iz Bleiburga, kasniji logor i sve torture u komunističkom sustavu. Pričao mi je kako je danima sa svojim suborcima kopao jame, a onda ih zatrpavao prepune leševa njegovih suboraca i civila povezanih žicom. Svakog dana je iščekivao kada će doći red i na njega. A onda je skupa s još jednim suborcem uspio pobjeći. Tužna, ali istodobno jako uzbudljiva priča. Obećao sam djedu da ću napisati nešto o tome, ali to nisam uspio za njegova života. Neću ni sada, jer to nije tema ovog teksta.
 
Uglavnom, kritizirao sam djeda što je stavio sliku Poglavnika na zid jer sam smatrao, a smatram i sada, da je mogao više učiniti za sav onaj narod koji je krenuo iz Hrvatske tražeći spasa. Djed se u početku držao čvrsto u svojim stavovima, ali je kasnije počeo više pričati o Lorkoviću i Vokiću i što bi značilo za hrvatski narod i državu da je njihova urota uspjela. Kada sam drugi put posjetio djeda, Poglavnika više nije bilo na zidu. Sjećam se njegove opaske, vjerojatno da mi malo kontrira, da mi (HVO) nismo nikakva vojska, da smo nedisciplinirani i da nismo za cijelog rata strijeljali ni jednog svoga vojnika. Nije mi bilo jasno što je time želio reći, ali kasnije ću shvatiti.
Mislim da je djed „okačio“ Poglavnika zato što je to tada bilo inn, a i da se malo vrati u mlade dane. Isto kao što danas neki troše Bogu dane pljujući po svome narodu, po tom nesretnom Poglavniku i njegovim propustima jer je to inn. A može se dobro i unovčiti!
 
O Ustašama su se u vrijeme ovog „našeg“ rata pričale prave legende, valjda kako bi se nas motiviralo da budemo neustrašivi borci. A tko su bile ustaše? Po čemu su bili tako strašni i opasni? Dvojica mojih susjeda, pokoj im duši, bili su domobrani u II svjetskom ratu ali je jedan od njih tijekom rata prešao u ustaše. Na pitanje zbog čega je on prešao u ustaše, iskreno seljački je odgovorio da je kod njih bila bolja hrana, a imali su i ljepše odore. Gledao sam ga ispod oka očekujući neki bolji odgovor, ali to je bio pravi razlog zbog čega je on bio ustaša, a njegov bratić domobran (on nije bio velike hrane). No, obojica su prošli i preživjeli Križni put. Ovaj koji je bio ustaša doživio je malo više torture od bratića domobrana, ali Bog ih je poživio da dočekaju unučadi i praunučadi. Mnogi njihovi prijatelji, rođaci i suborci koji su također bili mobilizirani u hrvatsku vojsku, željni dobrog obroka i tople odjeće, završili su u onim jamama koje je moj djed kopao po Austriji i Sloveniji čekajući dan kada će i sam završiti u jednoj od njih.
 
Ja nikad do Domovinskog rata nisam imao priliku čuti za Bleiburg, za Križni put i za sva stradanja hrvatskog naroda. Nikad nisam imao priliku vidjeti šahovnicu, čak ni onu bez slova „U“. No, moj kolega iz JNA je svoju kokardu nosio u novčaniku, a petokraku na vojničkoj kapi. Kada je počeo rat, trebalo mu je par minuta da ih zamijeni. Isto kao što su ih četnici mijenjali koncem II svjetskog rata i iživljavali se nad hrvatskom sirotinjom, djecom i zarobljenicima, uključujući i Bleiburg. Zar nismo nedavno svjedočili zastrašujućim scenama iz Hude jame, gdje su partizani zazidali tisuće živih ljudi? Zar nas nisu ganule djevojačke pletenice naslagane na hrpu, nakon što je grobnica otvorena? Tko je mogao ne pustiti suzu nakon što je čuo riječi pisma koje je majka napisala svome nerođenom djetetu, zatočena u ovoj strašnoj grobnici?
 
Zaslužuju li ti nevini ljudi da ih se prisjetimo u svojim molitvama i da suosjećamo s njihovom žrtvom, kada već ne možemo vidjeti na optuženičkoj klupi zločince koji su to učinili? Vojnici koji su se predali pogubljeni su bez suđenja i to je zločin koji se ne može opravdati, bez obzira što se mnogi upinju na zadnje noge da bi ga opravdali. Čuli smo to od Stipe Mesića, Vesne Pusić i niza manje poznatih likova. Sve su to odreda govna kojih se naš narod treba sramiti. Posljednji među njima je naš nečasni fra Drago Bojić koji je u nastupu inspiracije, između ostalog, napisao: „Ne može se ići u Bleiburg ignorirajući i zataškavajući sve ono što je do njega dovelo.“
Od obrazovanijeg čovjeka veću glupost odavno nisam pročitao ni čuo. Bolje bi mu bilo da se uhvati Svetih knjiga nego što lupa ovakve budalaštine.
 
Pravdati ono što se dogodilo na Bleiburgu zločinom koji se dogodio na nekom drugom mjestu može samo bolesni um. Isto kao što je Ratko Mladić pravdao zločin u Srebrenici srpskim porazima od Turaka. Ili kao što su na početku 90-tih razularene četničke horde po Hrvatskoj i BiH svoje zločine pravdali II svjetskim ratom, zločinima ustaša, Handžar divizije i tko im je već padao na pamet. Moj djed je pukom srećom i Božjom voljom preživio Bleiburg, ali mnogi nisu i to stotine tisuća njih. Nikada nije počinio nikakav zločin, već je bio uzorit i častan vojnik, kao i većina te poražene i pobijene vojske. I ja sam prošao Domovinski rat i ostao čista obraza pred Bogom i pred svijetom. Smatram da sam svojim vojničkim postupcima bio na čast svome narodu i odori koju sam s ponosom nosio, kao i velika većina mojih suboraca. No, isti ovi koji sada seru po hrvatskom vojniku iz II svjetskog rata i sve ih žele prikazati zločincima, premda velika većina to nije bila, tako seruckaju i po nama kako bi u nama ubili svaki osjećaj ponosa zbog borbe koju smo vodili za opstojnost svoga naroda i kako bi i nas u konačnici sve do jednoga proglasili zločincima. Na nama je da odlučimo hoćemo li im dopustiti da nastave sa svojim sranjima ili ćemo im pružiti otpor!
 
P.S. Ispričavam se zbog nekih neprimjerenih riječi, ali nisam mogao naći prikladnije.
Za kraj poruka fra Dragi. Ovih dana u Jajcu se priča da bi glavni imam Zehrudin Hadžić mogao biti bošnjački kandidat za načelnika Općine. S obzirom da sumnjam da bi ti želio biti kandidat neke hrvatske stranke, a jajačka ljevica je desetkovana i vapi za pravim kandidatom, predlažem ti da konačno oslobodiš Crkvu u Hrvata i okušaš se na narednim izborima kao njihov kandidat. Mislim da bi mogao parirati Zehri, jer bi dobio solidan broj i bošnjačkih glasova. Molim te, ozbiljno razmisli o ovom prijedlogu! Svi će biti sretni, a posebno tvoja braća u Crkvi.
 

Mirko Ladan I Volimjajce.com, https://poskok.info/ladan-jad-i-bijeda-crkve-u-hrvata/

Može li se s ovakvima stvarati država?

 
 
Ima već gotovo 23 godine od kako je Munir Alibabić Munja objavio svoju knjigu Bosna u raljama KOS-a (Behar, Sarajevo, 1996.), u kojoj je otvoreno i bez dlake na jeziku progovorio o brojnim tamnim stranama vladavine Alije Izetbegovića i njegovih sljedbenika prije, tijekom i nakon rata, ali i dao mnogo širu sliku svega što se događalo u jednom sustavu političke vlasti koji se temeljio na korupciji, izdaji, zločinima i pljački. Ali, u BiH se od tada do danas ništa promijenilo nije. Barem što se sarajevske političke vrhuške tiče. Munir Alibabić Munja podrijetlom je iz Bihaća, završio je Fakultet političkih nauka u Sarajevu, a profesionalni je policajac bio pune 23 godina (od 1973. do 1996.). Posljednje su mu dužnosti tijekom rata u BiH bile načelnik Sektora Službe državne bezbjednosti BiH i načelnik Sektora Službe bezbjednosti Sarajevo. Nositelj je zlatne policijske značke 1992. godine koju je dobio kao savjesni policajac jer se od početka dragovoljno uključio u obranu BiH.
https://static.klix.ba/media/images/vijesti/140716075.jpg?v=1
Munir Alibabić Munja
 
Knjiga u najvećem dijelu govori o odnosima u policiji BiH pred rat i tijekom rata, ali zahvaća i mnogo širi kontekst, jer se kroz opis brojnih procesa i događaja dolazi do poraznih saznanja o dvostrukoj politici i dvojnom moralu koji je vladao u vrhu SDA, političkom establishmentu predvođenom dinastijom Izetbegović, pa i u samim vojnim strukturama, tajnim službama i institucijama vlasti koja je stolovala u Sarajevu.
 
Dok se javno (za potrebe naroda, međunarodne javnosti i medija) zagovarala slobodna, samostalna, čvrsta, cjelovita, demokratska i građanska država jednakopravnih naroda, na drugoj su se strani, iza kulisa, odvijali sasvim suprotni procesi. Osim toga i u samome vodstvu bosansko-hercegovačkih muslimana vladala je bespoštedna borba za prevlast i tu se sredstva nisu birala - od smjenjivanja "nepodobnih" kadrova do njihove kompromitacije, difamacije i ocrnjivanja u javnosti, pa po potrebi i fizičkih likvidacija. Čak je oformljena i specijalna postrojba (uz znanje i blagoslov Alije Izetbegovića i njegovih najbližih suradnika) kojoj je jedna od zadaća bilo i razračunavanje sa svima onima koji su se protivili odlukama "Velikog Vođe" njegovog sina i savjetnika što mu ih je na ključna mjesta u sustavu vlasti postavio Beograd.
 
Jedan od temeljnih razloga ove pomutnje u kojoj se među muslimanskim dužnosnicima nije znalo tko je tko, tko što radi i kako i tko komu vjeruje ili ne, sastojao se u činjenici da je KOS "JNA" putem svojih operativaca već prije rata uvelike provodio strategiju stvaranja kaosa i nereda u Bosni i Hercegovini kako bi se osujetila svaka organizirana obrana. Svjedoci smo toga da je ova operacija potpuno uspjela, čak što više, bila pun pogodak, što potvrđuje sam slijed događaja. U stanju potpunog raspada središnje vlasti (1990/91. godine), Sarajevo je težilo zadržati barem formalno status "glavnog grada" BiH u kojemu se tobože "donose ključne odluke", a Alija Izetbegović se nastojao nametnuti kao lider cijele države, što je ne rijetko bilo tragikomično.
 
Slobodan Milošević, Aleksandar Vasiljević, Jovica Stanišić i vrh "JNA" dobro su znali kako su muslimani "meki trbuh" BiH i skloniji Beogradu, saveznoj vojsci i Jugoslaviji nego Slovencima i Hrvatima. To je, naravno, imalo i svoje povijesne razloge, jer su oni po prvi put od kad postoje na ovim prostorima pod paskom Tita stekli status konstitutivnog naroda u SFRJ (tako što im je prvo slovo vjerske odrednice "musliman" promijenjeno u veliko). Dogodilo se to u svibnju 1968. godine (na temelju političke odluke CK SK BiH, koja je stupila na snagu 1971.). Bio je to prvi i jedinstven slučaj u svijetu da se političkim dekretom, umjetno, iz vjerske konfesije "proizvede" novi narod, no, od tada nadalje, muslimani (koji su postali "Muslimani") imali su poseban sentiment prema SKJ, Titu, "JNA" i Jugoslaviji i tog se sindroma u velikoj mjeri nisu oslobodili ni danas.
BiH je, dakle, upravo zbog takve sklonosti najvećeg dijela Muslimana, bila vrlo povoljno tlo za aktiviranje operativaca, uhoda i doušnika koji su se iza tobožnjeg "jugoslavenskog interesa" borili za velikosrpski koncept, utoliko prije jer ih je bilo na desetke tisuća - još iz razdoblja komunizma - što je kasnije dodatno kadrovski ojačano dovođenjem na ključna mjesta u tajne službe, vojsku, policiju i muslimanski politički vrh onih koji su vukli konce kako bi stvar funkcionirala još bolje - u interesu i za račun Beograda.
Ne bez razloga, Munir Alibabić Munja se na samome početku knjige bavi "Zgonjaninovom ekipom", odnosno velikosrpskim kadrovima koje je Duško Zgonjanin okupio oko sebe. On je, naime, bio stari partijski kadar i operativac jugoslavenske tajne policije (upamćen po kreiranju afere "Agrokomerc" i progonu tadašnjeg visokog komunističkog dužnosnika Hamdije Pozderca). Najprije je radio u odjelu SDB-a u Doboju, potom u Banja Luci i Sarajevu i na kraju postaje šef tajne policije BiH, a od 1980-ih i bosanski ministar policije (republički sekretar za unutarnje poslove). S Vasom Gačićem, mnogi ga bosansko-hercegovački muslimani krive za etničke progone u BiH.
 
Alibabić (čije se shvaćanje profesionalizma i patriotizma po svemu sudeći uvelike razlikovalo od onoga što je bilo prihvaćeno u tadašnjem establishmentu BiH), otvoreno progovara o mnogim događajima koji su potresali BiH i to minuciozno i detaljno, do najsitnijih pojedinosti. Opisuje kako su se iz struktura vlasti i policije uklanjali ljudi koji su vođeni idealima došli braniti BiH i boriti se za njezinu slobodu, dok na njihova mjesta dolaze agenti KOS-a - od kojih su mnogi mjesecima prije nego su stigli u Sarajevo bili angažirani na suprotnoj strani, da bi ih potom (kako kaže) "četnici pustili da pređu na našu stranu". Kao primjer navodi Envera Mujezinovića koji je dulje vrijeme tijekom 1992. godine sjedio u Beogradu i prikupljao informacije od svoje (KOS-ovske) mreže u Sarajevu (pod tajnim imenom "Joza"). Kad je došlo vrijeme za to, Aleksandar Vasiljević ga je uputio u Sarajevo i on mirno i bez ikakvih problema prolazi terotorijem pod kontrolom četnika i preko Ilidže stiže u grad pod Trebevićem nastaviti još aktivnije svoj posao sabotiranja svakog otpora BiH i unošenja pomutnje u njezinu obranu.
Evo nekih teza iz Alibabićeve knjige na temelju jednog od raspoloživih izvora:
"Drugi ključni KOS-ov čovjek u BiH, je general Fikret Muslimović. Evo kako se Muslimović ponašao prema našim milicionerima koji su uhvatili kamion pun oružja u Bileći. Muslimović mi reče:
'Ko vam je dao pravo da se igrate sa ugledom JNA!? Vodite računa, razgovarate sa potpukovnikom JNA! Smjesta naređujem da se to ne vozi u Mostar, već da se vrati u Bileću. Eno na putu do Mostara srpski narod postavio barikade i ja ću upotrijebiti vojsku i spriječiti da kamion uđe u Mostar, jer je tamošnji CSB antijugoslovenski.' (str. 40.)
 
Evo još jednog interesantnog ulomka iz tog vremena, kada se JNA neometana ni od koga raspoređuje po BiH da bi počela agresiju.
'Zbog popustljivosti prema KOS-u, javnost kritikuje Delimustafića (Ministar unutrašnjih poslova), a on javno odgovara da to što radi nije ništa drugo nego izvršavanje odluka Predsjedništva BiH o saradnji sa organima JNA.' (str. 43.) Sjetimo se tada je naš Predsjednik Izetbegović izjavljivao da JNA nije agresor i tretirao JNA kao neutralnu vojnu silu koja će Bošnjake zaštititi od četnika." (Vidi: http://www.camo.ch/munja.htm;  Prikaz knjige: Bosna u raljama KOS-a Munira Alibabića Munje; stranica posjećena 26. 3. 2019.)
Alibabić dalje ističe aktivnosti KOS-a na "iniciranju sukoba između Hrvata i Muslimana kako bi što više oslabilo bosansku opcije", te da je i sam primijetio takve aktivnosti u okviru MUP-a i izrazio nezadovoljstvo time, na što je Delimustafić odgovorio kako je to dobro "jer u tom pravcu ide politika" (str. 44.)
 
Slijedi veliki broj nelogičnih postupaka vezano za obranu Sarajeva - kako bi se ona oslabila i dezorganizirala, što sve vodi zaključku kako je "već tada zacrtana podjela Sarajeva". (str. 47.) Autor knjige navodi i konkretne primjere Vraca i Ilidže, kad se nakon oslobađanja velikih dijelova grada i ljudskih gubitaka obrambene snage po zapovijedi vraćaju u obruč. I pri tomu se najčešće spominjalo kako sve to polazi od Izetbegovića i Delimustafića. Alibabić Izetbegovića izravno optužuje da je "pokvario deblokadu Sarajeva". Alibabić je svjestan pogubnog utjecaja KOS-a i predsjedniku Izetbegoviću podnosi dokaze o njihovom razornom djelovanju, upozorava, dostavlja podatke i konkretno, za pojedine agente KOS-a (neovlašteno puštanje iz zatvora Slavoljuba Beloševića, jednog od najviših oficira KOS-a). Na te pojave upozoravaju i mnogi drugi, ali Alija i Bakir Izetbegović uvijek na kraju staju na stranu Fikreta Muslimovića, Envera Mujezinovića, Željka Varuneka i ostalih iz ovog kruga.
 
Alibabić iznosi uvjerenje kako se Izetbegovićem manipuliralo, no to je malo vjerojatno. Verzija po kojoj je sve do posljednje godine rata upirao oči u Beograd i očekivao spas od njih (pri čemu se nadao kako će se "nagoditi" s Miloševićem i Karadžićem oko svoje etnički čiste muslimanske države (barem na 33% teritorija koliko je u rujnu 1993. godine tražio od Srba - prema tvrdnjama Momčila Krajišnika koji je tvrdio da je tada "bilo sve dogovoreno" (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=WZdWZ4ec3VA; stranica posjećena 27. 3. 2019.).
 
Iza leđa Hrvatima, od jeseni 1992. godine sa srpskom je stranom vodio pregovore o zamjeni istočne Hercegovine za Sandžak (kako bi zaokružio svoju islamsku tvorevinu - što u knjizi Lukava strategija otvoreno iznosi Sefer Halilović, bivši načelnik Štaba "Armije BiH"). I najveći intelektualni autoritet među bosanskohercegovačkim muslimanima, akademik Muhamed Filipović otvoreno je definirao "projugoslavensku" politiku Alije Izetbegovića i potvrdio tajne dogovore sa Srbima i u tomu nalazi razlog za nemogućnost pravodobne i organizirane obrane BiH. On je bio jedan od rijetkih istaknutih intelektualaca koji je osudi ekstremne ideje i stavove iznesene na Prvom bošnjačkom saboru održanom 27/28. rujna 1993. godine u Sarajevu, na kojemu je među ostalim najavljeno "oslobađanje" zapadne Hercegovine (Gruda i Širokog Brijega) i prodor prema Jadranu.
 
Teza po kojoj je Alija bio naivan, isključena je, jer to pokazuju njegovi postupci. On je jako dobro znao što radi i bez zadrške, neopterećen bilo kakvim moralnim dilemama i etičkim dvojbama, u svojim je rukama koncentrirao svu vlast, uzurpirao institucije, okupio oko sebe ološ koji mu je to omogućio, beskrupulozno se bogatio na krvi svoga naroda i usput se trudio ušićariti ono što može - i ostvariti projekt svoje islamske državice na dijelu Bosne i Hercegovine - onako kako je to zacrtao svojom "Islamskom deklaracijom" još 1969. godine. Vezujući se za radikalnu islamsku struju i međunarodnu terorističku mrežu - koja je slala novac, ljude i davala propagandnu potporu stvaranju prve islamske države u Europi, Alija Izetbegović je sjedio na dva stolca, pri čemu se pokazao kao podmukla, prevrtljiva i potpuno bešćutna osoba. Nisu ga dirali potoci krvi niti deseci tisuća sunarodnjaka koji su ostajali mrtvi po svojim gradovima i selima - pa i u samome Sarajevu. On je tu žrtvu planirao politički kapitalizirati i tu leži odgovor na pitanje: zašto od "Armije BiH" 1994/95. godine (kad je već raspolagala respektabilnom vojnom moći) nisu oslobađana od Srba ona područja koje je bilo moguće osloboditi - te zašto nije spriječen pad Srebrenice i genocid u ovoj enklavi. I ne zaboravimo: koristeći žrtve kao pokriće, njegova je obitelj (prije svih hanuma Halida - Alijina supruga) pravila turneje i predstave po islamskim zemljama i zapadnoj Europi i od tamošnjih muslimana zgrtala vreće novca i zlata. Sve je to završavalo u dinastiji Izetbegović koja se beskrupulozno i bez trunke srama enormno bogatila na krvi svojih sunarodnjaka koji su u mnogim krajevima BiH ostali bez igdje ičega, te gladni, goli i bosi provodili dane u improviziranim nastambama ili izbjegličkim centrima u Hrvatskoj (gdje su uzdržavani o trošku građana Republike Hrvatske).
 
Nisu prezali ni od ubijanja -  Bakir čuva babino nasljeđe
 
Prema tvdnjama Sefere Halilovića, 1993. godine započinje obračun s onima koji su bili za cjelovitu Bosnu, pa i ubojstva nekih od najistaknutijih ratnih zapovjednika u "Armiji BiH". Kao primjere on navodi: ubojstvo Safeta Zajka 17. lipnja 1993. (zapovjednika 2. motorizovane brigade) koji je ubijen snajperom, a sud u Den Haagu taj slučaj istražuje kao likvidaciju s muslimanske strane; ubojstvo Midhata Hajdura 30.6.1993. (zapovjednika bataljuna); ubojstvo Envera Šehovića; ubojstvo Zaima Imamovića 9.10.1995. (zapovjednika 14. divizije 1. korpusa "Armije BiH") u vrijeme kad je on spremao operaciju oslobađanja istočne Bosne. Iz istih se razloga pokušalo ubiti i samoga Sefera Halilovića.
Jedno od ubojstava za koje se izravno vezuje ime Alije Izetbegovića, bila je likvidacija Mušana Topalovića zvanog Caco, ratnog zapovjednika 10. brdske brigade "Armije BiH" (26. listopada 1993. godine) u operaciji Trebević 2. Uhićenje i egzekuciju obavio je MUP BiH po nalogu muslimanskog političkog vrha i osobno predsjednika i u njoj je poginulo 9 pripadnika Specijalne policije. U akciji je sudjelovao i savjetnik predsjednika Izetbegovića, Jusuf Pušina.
Topalović je bio islamski ekstremist koji nije imao milosti prema Srbima i Hrvatima i planski je likvidirao nepoznat broj ljudi koji su živjeli uglavnom uopćinama Stari Grad i Centar Sarajevo.
Odvodilo ih se uglavnom na područje Trebevića kod jame zvane Kazanii potom se tim ljudima gubio svaki trag. Neka su tijela i paljena prije nego su bacana u jamu.
 
Predsjednik Alija Izetbegović i načelnik Štaba "Armije BiH" Sefer Halilović znali su za te zločine, ali je Mušanović uživao njihovu potporu i zaštitu sve dok Tužiteljstvo MKSJ nije počelo "pritiskati" Sarajevo vezano za kažnjavanje počinitelja. Alija (kao i obično) sve obećava ali ništa ne ispunjava, pa istražitelji MKSJ uzimaju stvar u svoje ruke i počinju istraživati zločine na Kazanima. U toj situaciji Mušan Topalović se predaje uz jamstvo samoga predsjednika da mu se ništa neće dogoditi, međutim, zamka je već pripremljena i on je ubijen kako ne bi odao sve ono što zna i kompromitirao ljude iz političkog vrha.
 
Alibabić tvrdi kako je vezano za to jamstvo predsjednika (nakon likvidacije zapovjednika 10. brdske brigade) razgovarao osobno s njime, a on se vadio kako su "pogazili njegovu riječ". Alibabić se ponadao kako će uslijediti istraga (jer bio je pozvan u Alijin ured vezano za taj slučaj), ali od svega nije bilo ništa. Autor knjige konstatira, kako su poslije likvidacije Mušanovića sve u svoje ruke uzeli ljudi iz politike, vojske, MUP-a i tajnih službi skloni podjeli BiH, pa se krenulo s "čišćenjem" kadrova koji su bili smetnja toj koncepciji. Među prvima je na udaru drugi čovjek u muslimanskoj vlasti poznat po tvrdima stavovima po pitanju cjelovite BiH Rusmir Mahmutčehajić (kojega nema u vladi BiH konstituiranoj 28.10.1993. godine).
Otvara se i tajni proces protiv Sefera Halilovića, prvog zapovjednika "Armije BiH", također nepomirljivog pristaše unitarističke BiH. (što Alibabić opisuje na str. 89. knjige). Alijin sin, Bakir (koji je obnašao dužnost šefa ćaćinog Ureda - kako je to inače običaj u autokratskim islamskim režimima u kojima vladaju dinastije) često je ustajao u zaštitu kriminalaca, ubojica i prevaranata koji su radili za račun njega i babe.
 
Tako Munir Alibabić Munja na str. 95. svoje knjige opisuje slučaj uhićenja nekolicine osumnjičenika iz sarajevske općine Stari Grad za koje se radi obrada (prikupljaju informacije i podaci kako bi ih se krivično gonilo) među kojima je bilo visoko pozicioniranih lokalnih političara, o čemu je on službeno izvijestio ministra Alispahića. Ubrzo ga je ovaj nazvao i rekao mu kako se jedan od njih ("Gruda") mora odmah pustiti i da se odustane od prijave, te da je to intervencija iz Ureda predsjednika, od strane Bakira Izetbegovića osobno. Uskoro Alibabića zove i Bakir Izetbegović s jednakim zahtjevom, na što mu Alibabić odgovara da je to nemoguće i da mu pritvor nije odredio on, nego vojni sudac. Na to Bakir kaže kako će zvati i tužitelja i suca. Rezultat svega je da je "Gruda" oslobođen. Jednako je tako Bakir intervenirao i za jednoga prevaranta koji je trebao dobiti nekoliko godina zatvora, a ulazio je u njegov kabinet kad god je htio.
 
Nedugo zatim predsjednik Izetbegović zove Alibabića i traži od njega da u što kraćem roku stavi na papir sve ono što su on i njegovi suradnici razgovarali o kriminalu pojedinaca i njihovoj sprezi s tajnim službama i to mu pošalje - uz upozorenje da se o tomu ne smije govoriti telefonom, a informaciju mora dostaviti službeno u Ured.
Nakon što je odradio ono što se od njega tražilo (unaprijed svjestan kako može biti "zgažen" zbog istine koju piše), Alibabić očekuje poziv predsjednika i razgovor s njim. Umjesto toga, pozvan je od Alispahića u njegov kabinet i ovaj mu je priopćio kako je smijenjen s mjesta načelnika CSB. (str. 106.-108.) Knjiga je prepuna dokaza o sprezi Alije i Bakira s mafijom i KOS-ovim agentima, pri čemu se željeznom metlom uklanjalo sve što je stajalo na put dinastiji Izetbegović.
(Detaljnije: http://www.camo.ch/munja.htm; stranica posjećena 27. 3. 2019.)
Ipak, jedna od najgorih zločinačkih operacija koju je muslimanski politički vrh u Sarajevu poduzeo i tako počinio neoprostivi grijeh i prema vlastitom narodu, jeste formiranje "jedinice za tihe likvidacije", tzv. Ševe.
 
"Ševe" - izdanak zločinačkog režima Alije Izetbegovića
 
Evo što o tajnoj zločinačkoj, terorističkoj formaciji "Ševe" kaže jedan od dobro upućenih aktera događaja, bivši operativac SDB-a i AID-a BiH, Edin Garaplija u intervjuu za b-h magazin Dani: "To je teroristička grupa (15 do 25 ljudi) koju je formirao Alija Delimustafić u maju '92. godine. Od samog početka ih je vodio i davao im naloge Ugljen Nedžad, a sa njima su se koristili mnogi: od Asima Dautbašića, preko Joze Jozića, pa do Bakira Alispahića i Envera Mujezinovića, te Muslimovića i Jašarevića u armijskom vrhu. Grupa Ševe predstavljala je snajpersku terorističku grupu sastavljenu od bivših pripadnika KOS-a te specijalista iz Niša, kao i od zavrbovanih kriminalaca sa podebljim policijskim dosjeima, od kojih je i Herenda Nedžad jedan…Herenda je nakon isljeđivanaja priznao mnoge stvari. Naime, mi smo iskoristili ulazne podatke o njegovim aktivnostima koje nam je dao Ademović, a Herendi predstavili da ih dobijamo od Dragana Božića, jednog od pripadnika Ševa za kojeg smo rekli da je takođe uhapšen. Herenda se potpuno otvorio tako da u svojim iskazima potpuno potvrđuje naša saznanja te ih proširuje, najblaže rečeno, šokantnim i stravičnim priznanjima o svom učešću u terorističkoj grupi Ševe. Napomenut ću samo snajperisanje po pripadnicima brigade Mušana Topalovića Cace i združenim snagama Armije i Ministarstva unutrašnjih poslova, što je imalo za cilj izazivanje sukoba širih razmjera a što je izazvalo direktno slabljenje odbrambene moći branilaca grada, zatim pokušaj atentata na Ismeta Bajramovića Ćelu kao jednog od ratnih komandanata, a koji je u jednom momentu zasmetao Bakiru Alispahiću, te sigurno najšokantnije priznanje - pokušaj atentata na tadašnjeg načelnika štaba Armije Bosne i Hercegovine, generala Halilovića… Ševe su, preko tehnike koju im je dao Enver Mujezinović, vršili neovlašteno prisluškivanje mnogih zvaničnika i članova najviše izvršne i političke vlasti Bosne i Hercegovine, i formirali specijalne dosjee o mnogim političarima. Herenda je naveo par dosjea - Zlatka Lagumdžije, Harisa Silajdžića.
 
Ševe su imale niz izvora finansiranja: jedan glavni je išao preko specijalne kase Bakira Alispahića, odakle je Ugljen, uz znanje Alispahića, podizao ogromne sume novca, a novac u specijalnu kasu se slijevao iz kriminalnih izvora, trgovine drogom, prikupljanja finansijskih sredstava u inostranstvu. Herenda je u toku istrage spominjao akcije pranja novca preko Hajrudina Šumana, bivšeg direktora Pošte. Potom je dao iskaz o prikupljanju donacija na kojima je lično radio, a za šta su ga ovlastili Alispahić i Ugljen, a iste im direktno donosio na ruke. Zatim Herenda govori o Faiku Kuloviću zvanom Inžinjer, koji je pripremao injekcije sa specijalnim mehanizmima za ubrizgavanje, koje su bile napunjene cijankalijem." (Vidi: https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/85/tekst785.htm; stranica posjećena 28. 3. 2019.) O "Ševama" je opsežno i javno govorio i Edin Garaplija (od 1998. godine nadalje) i nikad ništa od toga nije demantirano (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=wegGZXHRT4k; stranica posjećena 28. 3. 2019.)  
 
Tko je u svemu vukao konce i bio odgovoran za političke likvidacije, otvoreno je iznosio i Sefer Halilović, uzimajući kao primjer svoj slučaj. Evo samo jedne od njegovih brojnih izjava te vrste:
"Što se tiče vojne strukture u atentat je do kragne umiješan Fikret Muslimović i nekoliko njegovih potčinjenih. Kada je politika u pitanju bit ću vrlo jasan: ubojstvo načelnika Generalštaba Armije RBiH generala Sefera Halilovića mogao je narediti ili odobriti samo Alija Izetbegović a u detalje ukupne operacije protiv Halilovića bio je umiješan Bakir Sadović. Kada je u pitanju Bakir Izetbegović on do danas, kada su u pitanju zasluge, sebe uvijek stavlja na mjesto 'prvi do Alije'. E, onda, ako on to tako kaže neka onda ponese tu titulu i kada je odgovornost u pitanju." (Vidi: https://poskok.info/halilovic-samo-alija-je-imao-ovlast-ubiti/; stranica posjećena 28. 3. 2019.)
Halilović naglašava kako je "samo Alija imao ovlast ubiti". Na Sefera Halilovića je 7. srpnja 1993. godine izvršen pokušaj atentata, pri čemu su poginuli njegova supruga Mediha i brat Edin. U stan u kojemu je živio podmetnuta je eksplozivna naprava i aktivirana, uz kasnije tvrdnje kako je bila riječ o "granati upućenoj sa srpskih položaja". Nakon što je očevidom utvrđeno kako je s pozicija koje su držali Srbi bilo nemoguće pogoditi ovaj cilj, postalo je jasno da se radi o terorizmu. Veliki broj građana, sam Halilović i njegov sin, uvjereni su da je nalogodavac bio Alija Izetbegović. Nakon što je za napad optužio MUP BiH, tajne službe i "jedinicu za tihe likvidacije" zvanu "Ševe", Seferović je smijenjen s dužnosti 1. studenoga iste godine.
 
Seferov sin, Semir Halilović za umiješanost u zločin izravno tereti Aliju Izetbegovića, njegovog sina Bakira, Bakira Sadovića, Bakira Alispahića, Fikreta Muslimovića, Envera Mujezinovića, Nedžada Ugljena, Nedžada Herendu i Dragana Šošića. O slučaju je napisao i knjigu (Atentat) koja je promovirana u Sarajevu 2014. godine.
Nedžad Ugljen, zamjenik direktora AID-a (Agencija za istraživanje i dokumentaciju) ubijen je 28. 9. 1996. godine na jednom parkingu u Sarajevu. Kao jedan od mogućih motiva za ovu likvidaciju najčešće se spominje njegova obrada Nedžada Herende - jednoga od glavnih ubojica iz zloglasne "jedinice za tihe likvidacije" (tzv. Ševe). Prema tvrdnjama mnogih, neposredno prije smrti žalio se kako ga planira ubiti njegov nadređeni, direktor AID-a, Kemal Ademović. Vrh vlasti nastojao je prikriti sve veze između jedinice "Ševe" i AID-a (koji ih je organizirao), pa je uskoro pokojni Nedžad Ugljen optužen da je bio "američki špijun" - što se navodilo kao razlog likvidacije. Čovjek koji je slovio kao jedan od ključnih organizatora "Ševa", napravio je negdje pogrešan korak i Izetbegovići su mu presudili.
 
Progonjen je i Edin Garaplija i čak osuđen na 13 godina zatvora zbog "otmice i pokušaja ubojstva Nedžada Herende" - pripadnika jedinice "Ševe" kojega se među ostalim sumnjiči i za atentat na Sefera Halilovića. Najzaštićenija osoba u cijelom tom slučaju bio je Herenda, dok je Garaplija izložen progonu samo zato što je kao službena osoba izvršio nalog svoga nadređenog, Kemala Ademovića. Ubojstvo ratnog zapovjednika 9. brdske brigade "Armije BiH" i čovjeka kojega se smatralo nacionalnim junakom, Ramiza Delalića Ćele, ostalo je također neriješeno, a smaknut je onog trenutka kad je (osjećajući se nedodirljivim) počeo otkrivati državne tajne. Za tu je priliku, po jednoj verziji iznajmljen ubojica iz Srbije koji ga je dočekao u zasjedi u dvorištu njegove kuće i izrešetao ga u noći 27./28. lipnja 2007. godine s 27 hitaca, a po drugoj, iz snajperske puške ga je ubio Nedžad Herenda. Ćelo je bio suradnik tajnih službi, ratni zločinac, kriminalac i u isto vrijeme vrlo blizak s osobama iz samoga vrha SDA i muslimanske vlasti. Te je noći navodno trebao trajno napustiti BiH.
Jedan od utemeljitelja Zelenih beretki i ratni zapovjednik vojne policije općine Stari Grad u Sarajevu, Taib Torlaković, također je ubijen pod nikad razjašnjenim okolnostima, 16. siječnja 2004. godine, nakon što mu je pod osobno vozilo postavljen eksploziv.
Likvidacije policajca Ante Valjana i doministra Federalnog MUP-a Joze Leutara (16. 3. 1999. godine) u Sarajevu (nakon eksplozije podmetnute autobombe), također su obavijene velom tajne. Sličnih je slučajeva bilo dosta.
 
Tko god je taknuo u "državnu tajnu" (a njome se bili obuhvaćeni svi zločini, kriminal i korupcija koji su imali poveznicu s vrhom vlasti u Sarajevu, pogotovu veze između tajnih službi i visokih političara), morao je nestati. I ni jedan od tih slučajeva nikad nije razriješen. Dovoljna je bila i nesmotreno izgovorena riječ pa da se dođe pod udar dinastije Izetbegović i njihove kamarile koja je jedina bila zaštićena svojim paradržavnim i paraobavještajnim sustavom u kojemu su glavnu riječ vodili agenti KOS-a (ubačeni u MUP, AID, SDB, vojne i političke strukture).
 
Samo vlast koja se sastoji od mafijaša može zaštititi patološkog ubojicu Nedžada Herendu i pustiti ga u inozemstvo, a progoniti i osuđivati na robiju službene osobe koje su radile na utvrđivanju istine o njemu i zločinima "Ševa". Uzme li se u obzir do sada rečeno, zar je čudno sve ono "vrludanje" Alije Izetbegovića uoči i u vrijeme rata (njegovo zalaganje za propuštanje tenkovske brigade "JNA" kroz Široki Brijeg - u svibnju 1991.; proglašavanje "neutralnosti" BiH kad je na njezin teritorij izvršena agresija uz razaranje sela Ravno - općina Trebinje; nepoštivanje potpisanih sporazuma - kako s međunarodnom zajednicom, tako i Republikom Hrvatskom; nastojanja da se iza leđa Hrvatima postigne sa Srbima dogovor o podjeli BiH i razmjeni teritorija itd., itd.), pa i ofenziva poduzeta na hrvatske prostore, posebice srednju Bosnu s nakanom istrebljenja Hrvata?
Bakir i danas čuva tajne svoje dinastije i sve grijehe, kako vlastite, tako i rahmetli babe Alije. I nema sumnje da je spreman ukloniti svakog ozbiljnog oponenta koji ga pokuša raskrinkati. Zato se u njegovom pašaluku stvari ne pomiču s mrtve točke.
 
Kako bi prikrio svoje krvave tragove i prljavštine u vlastitoj kući, napada sve oko sebe. Srbe i Hrvate proglašava "nepostojećim narodima". Vezuje se za Erdogana i tvrdi kako ga je "poslao Bog", dok je babo Alija BiH "ostavio u amanet" turskom predsjedniku (kao da je ona prćija Izetbegovića). Bakir vodi prljavi specijalni rat protiv Republike Hrvatske i putem svojih priglupih i mentalno ograničenih poltrona - poput Dragana Mektića - svoju krivnju za islamski ekstremizam čije je leglo u muslimanskim krajevima BiH nastoji prebaciti na susjede. Jednom riječju, čini sve da stvori kaos i pokvari odnose s državama u okruženju, a prava Hrvata u BiH zgazi.
Može li se s takvima praviti država?
 

Zlatko Pinter

O zločinima mudžahedina se šuti kao da ih nije ni bilo

 
 
Poštovani radi potpune istine, i medijskog linča na Darija Kordića, molim objavite i ovo, svojevrsni demanti tekstu Borisa Pavelića: Neprihvatljivo je da ratni zločinac Kordić javno govori o bogu, (za nas koji vjerujemo u Boga, Bog se piše velikim slovom), objavljeno u Zadarskom listu, od četvrtka 4. 4. 2019., str. 19. Aktivisti Radničke fronte, pročitaš i sve ti je jasno. Pogledaš ime novinara i prezime, još jasnije, pogledaš novinu iz koje je i za koju je, jasno da jasnije biti ne može. (Slobodna Dalmacija – po narodski u ovo danas vrijeme – Slobodanka.)
http://depo.ba/media/pictures/2014/06/03/thumbs/538e185a-1cdc-4da1-b3f1-11745bfa64d2-dario-kordic-preview.jpg
Za Hrvate Srednje Bosne Dario Kordić je Heroj. O zločinima mudžahedina se šuti kao da ih nije ni bilo, o Ahmićima govore oni koji blage veze nemaju o ratu u Srednjoj Bosni. Pogledajte dokumentirane knjige Višnje Starješine: „Vježbe u laboratoriju Balkan: Rat i mirovni proces 1991-1995.“; „Haaška formula: Pioniri međunarodne pravde“ - govori o političkim i obavještajnim labirintima nastanka Haaškoga suda, pokazuje kako se kroz njegove prve procese gradila politički upravljana i duboko nepravedna međunarodna pravda, uz Hrvate iz Lašvanske doline u BiH kao pokusne kuniće. I treća knjiga: „Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda”., i onda donosite zaključke. Ne želim ići iznad struke, pa dajem riječ struci.
 
“Što je Kordić učinio da bude proglašen ratnim zločincem koji je ubijao djecu u Ahmićima?” Sud je utvrdio da je svojom prisutnošću dao političku potporu Blaškiću na sastanku gdje je Blaškić izdao zapovjed za pokolj u Ahmicima. A Blaškić kasnije oslobođen.” – napisao je Luka Mišetić na svom Twiter profilu reagirajući na članak Novog lista. Ispod objave razvila se podulja rasprava. Za Kordića nisu navedeni dokazi da je ikad naredio klanje i paljenje.
 
Odgovarajući na jedan od komentara, Mišetić je napisao: “Dobro sam upoznat sa presudom žalbenog vijeća. Usporedite to sa prvostupanskom gdje je Kordić dao “potporu” Blaškićevoj zločinačkoj zapovjedi. Kad je Blaškiću ukinuta, Kordić je postao kriv jer je dao potporu nepoznatnom “nekome” iako je prvostupanjsko utvrdilo da zapovjednici poput Ljubičića su mogli na svoju ruku izdati zločinačke zapovjedi. Ostaje nejasno: kako je mogla zločinačka zapovijed ići bez potpore odgovornog vojnog zapovjednika Blaškića, a ne bez predsjednika HDZ Kordića?” O zločinu u Ahmićima napisao sam i roman: Engleski okvir za Ahmićku sliku; dostupan u svim knjižnicama u RH i šire i kao E. – knjiga. Nitko taj roman nije napao. Predstavio sam ga i u prepunoj Skenderiji u Sarajevu.
 

Nikola Šimić Tonin

Anketa

Tko će profitirati od smjene Lovre Kuščevića i ostanka u vlasti HNS-a?

Nedjelja, 21/07/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1898 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević