Get Adobe Flash player
Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Dokle "mudri" mudrovaše, dotle "ludi" Grad...

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulice Gavrila Principa, Puniše Račića, Vukašina...

Dva brda – dva pogleda na probleme

Dva brda – dva pogleda na probleme

Predsjedničino ukazivanje na probleme traži dodatnu analizu i...

U Srbiji samo normalno nije moguće

U Srbiji samo normalno nije moguće

Hrvatsku se optužuje za vađenje organa!     Bolesna...

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Sukob Hrvata i Srba nije izbio zbog jezika niti zbog vjere, već zbog...

  • Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:54
  • Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:46
  • Dva brda – dva pogleda na probleme

    Dva brda – dva pogleda na probleme

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:38
  • U Srbiji samo normalno nije moguće

    U Srbiji samo normalno nije moguće

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:50
  • Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    četvrtak, 16. studenoga 2017. 13:48

Da nije bilo ponosne Hrvatske Republike Herceg-Bosne, danas ne bi bilo Hrvata u BiH

 
 
Bošnjačka proizvodnja laži, a time i mržnje, buduči da  svaka laž izvire iz  mržnje, več ćetvrt stoljeća koliko životari daytonska dvoentitetska a tronacionalna tvorevina BiH, ne da se smanjuje k cilju izgradnje nacionalne i vjerske snošljivosti, već se sve više širi po svim slojevima bošnjačkog društva. I to širenje laži, koje je najagresivnije prema beha Hrvatima, ali i Hrvatima u cjelini, pokazatelj je da se građansko-konfesionalni beha rat za teritorij i dalje vodi. Uz to, ta bošnjačka svakim danom sve razornija, agresivnija laž pred kojom nestaje sve više Hrvata, je učinkovito oružje etničkog čiščenja federalnog beha dijela. I još više od svega toga ta laž koja naprosto nema granica, uspješno je bošnjačko skrivanje muslimanski ratni zločina progona i etničkog čiščenja, s dimenzijama genocida - Lašvanska dolina - Hrvata tijekom muslimanske agresije na hrvatski narod i hrvatske prostore u BiH.
https://pbs.twimg.com/media/CJ9E6R7W8AAhd3C.jpg
No, zasigurno da nema te laži, da nema tog broja Bošnjaka u BiH, kojim sve više prijete Hrvatima, ali i svim drugim kršćanima, s kojom će, i s kojima će sakriti svoje genocidne zločine kako tijekom agresije na Hrvate tako isto i ubijanjem hrvatskih povratnika. Od one otrcane, i nikom nikad prihvatljive laži o milijunskom ubojstvu Muslimana u beha ratu, od strane Srba i Hrvata, koju svijet nikad nije prihvatio kao istinu, do one koju i danas koriste i svijetu podastiru, kao razlog prepolovljenja hrvatskog naroda u nekadašnjoj BiH. Ta laž je klon one velikosrpske što je Srbi desetljećima koristili u opravdano raspadnutoj jutvorevini, kao oružje porobljavanja, ušutkavanja i obespravljivanja Hrvata i drugi naroda u juzajednici.
 
Tako danas nekadašnji Muslimani a danas Bošnjaci ubod noža u leđa Hrvatima kojim su ih prognali oko 250 tisuća i etnički očistili sve hrvatske prostore kroz koje je prošla njihova zločinačka Armija, zajedno sa mudžahedinima i talibanima, taj zločin genocida pripisuju samim žrtvama, Hrvatima. I to toliko ponižavajuće da svijetom šire laž kako su Hrvati izvršili suicid. Sami su se poubijali i sami bez ikakva, ili velikosrpskog ili velikomuslimanskog pritiska i progona napustili svoje kuće, domove, ognjišta, njive i teritorij.
 
Tolika laž nadmašuje i laži Hitlerove Njemačke, Erdoğanove Turske, Staljinove Rusije. To je laž sa kakvom se kroz cijelu povijest služili, i služe okupatori, i uvijek je u uporabi u federalno ustrojenim zajednicama koju koristi brojniji narod. Hrvati su sami sebe prognali, tutnje današnji Bošnjaci po etnički očišćenoj BiH, te zbog toga ih eto sada ubijaju kada se vrate na svoja spaljena ognjišta, od kojih su mnoga duboko islamizirana. Po bošnjačkoj teoriji suicida beha Hrvata tijekom muslimanske agresije na njih, vjerojatno je i 2 milijuna Armenaca izvršilo suicid tijekom turskog genocida izvršenog nad njima. I tako u svim islamskim zemljama svijeta, kroz povijest širenja islama mačem i ognjom, svi okupirani narodi su izvršili suicid.
 
Zbog toga su danas sve islamske zemlje sto posto vjerski čiste muslimanske, i u njima kršćani ne mogu egzistirati jer odmah izvršavaju suicid. I takva muslimanska teorija suicida kršćana u islamskim zemljama dijelom je i napravljena od pojedinaca, onih koji iz straha nisu dozvolili da ih muslimani uhite nabijaju na kolac, žive potkivaju kao konje, i živima kožu gule. Istina je da su mnoge kršćanke u vrijeme turske okupacije BiH zaista izvršile suicid kako ne bi upale u ruke turskih zlikovaca koji su se nad njima seksualno iživljavali, isto onako kako to danas čine isilovci nad kršćankama Bliskog Istoka, u kojem je gotovo nestalo i kršćanstva i kršćana.
 
Nažalost radikalizacijom i isilizacijom današnjih Bošnjaka sudbina kršćana, Hrvata katolika je ista onih kršćana u Iraku, Afganistanu, Turskoj... Bošnjačka propagandna agresija na Hrvate, posebno je brutalna i puna neviđene mržnje u vrijeme hrvatskog obilježavanja nekih povijesnih, tijekom beha rata uređenih, republičkih, političkih i vojnih asocijacija koje su jedino zaslužne za ostanak i opstanak i tog malog broja Hrvata u  BiH. Tu povijesnu zaslugu koja zauvijek opravdava njihovo utemeljenje i egzistiranje, a time i obvezuje hrvatski narod na njihovo oćuvanje, i kroz obilježavanje obljetnica osnutka, Bošnjaci preokreću u razlog nestanka hrvatskog naroda. A da nije bilo HVO-a i Hrvatske Republike Herceg Bosne, obrambenih komponenti danas ne bi bilo niti jednog Hrvata u BiH, ali ne bi bilo i velikog broja Muslimana, onih koji su utočište i sigurnost ispred srpskog genocida našli i dobili tamo gdje je bio HVO i u granicama Hrvatske Republike Herceg Bosna, na koju se danas iz bošnjačkih centara isilovski agresira.
 
Umjesto hvala, pa čak i sudjelovanja u obilježavanju obljetnice Hrvatske Republike Herceg-Bosna, Bošnjaci agresiraju na sve one koji sa zahvalnošću memoiraju njen Dan stvaranja, i na njen teritorij, klevetom kako su na tom, u Dayton unesenom, teritoriju Hrvati izvršili suicid. u daleko crnjem obliku nastoje prikazati Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu i njene utemeljitelje, negoli genocidnu Republiku srpsku. Također je ocrnjuju, pripisujući joj nezaslužne predznake, više i od mudžahedinsko vehabijskog entiteta koji i danas egzistiraju na beha teritoriju. Ne smetaju im ni ti vjerski, islamskim zidom okovani, mudžahedinski entiteti u kojem ne važe zakoni Bosne i Hercegovine. No smeta im postojanje i današnje spomeniranje Hrvatske Republike Herceg-Bosna, smeta im zapravo sve što nije muslimansko.
 
Koliko god današnjim Bošnjacima smetala Hrvatska Republika Herceg-Bosna, daleko više Hrvatima smeta današnja unitarizirana i uveliko osmanizirana Bosna i Hercegovina. Iako je i jedna žrtva prevelika i zaslužuje najoštriju kaznu zločincu, ipak daleko više zločina je počinila muslimanska strana u ime ove islamizirane i turcizirane Bosne i Hercegovine, u kojoj je turski predsjednik Erdoğan bošnjački član beha Predsjedništva, negoli je to učinila hrvatska strana u ime europske demokratske Hrvatske Republike Herceg-Bosna. Na temelju čega to Hrvati imaju manje pravo na Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, od bošnjačkog prava na unitariziranu, islamiziranu i radikalno vehabiziranu Bosnu i Hercegovinu.
 
U takvim suprotonostima koji se  naprosto isključuju, islamizirana i radikalizirana, unitarizirana i arapizirana Bosna i Hercegovina na jednoj, europeizirana i kroatizirana, demokratizirana i bosnizirana Hrvatska Republika Herceg Bosna na drugoj strani, nema nikakvih pretpostavki za izgradnju neke zajedničke zemlje. Zbog toga više i nema one prijeratne Bosne i Hercegovine, za kojom kako se vidi iz triju sadašnjih njenih komada, ni jedan narod i ne žali za njom. Očito da su beha narodi zadovoljniji svaki u svom entitetu, Srbi u Republici srpskoj, Bošnjaci Muslimani u teritorijalnom beha dijelu kojeg su unijeli u daytonske pregovore, i Hrvati u granicama Hrvatske Republike Herceg-Bosna, koja im je potvrdila i zajamčila suverenost i konstitutivnost, jednakost i ravnopravnost sa beha pregovaračima u Daytonu.
 

Vinko Đotlo

Koliko je jača veza s mjestom podrijetla, toliko je manje radikalna religija koja se prakticira

 
 
Suprotno onomu u što se vjeruje, da su mladi počinitelji islamskih atentata, koji su uznemirili Europu, okrenuti ekstremnoj interpretaciji Kur'ana koja je vrlo udaljena od tradicionalne religije njihovih otaca, nije ništa drugo doli patološki izraz pozapadnjenja i krize muslimanske kulture nakon njezinog dodira sa Starim kontinentom.
http://foggia.zon.it/wp-content/uploads/2016/04/83799bebad614b127bb620d9869a56fdda01df78-562x330.jpg
Franco Cardini
 
Britanci su se iznenadili kada su otkrili da su počinitelji londonskih atentata Britanci muslimanskog podrijetla i da su dosta dobro integrirani u britansko društvo. Reklo bi se, štoviše, da je to nova pojava. Međutim, tu nema ničega novog. Očevidno je već unazad nekoliko godina da su islamski teroristi, koji djeluju na međunarodnoj skali (to jest, ne oni koji se kreću u državnom kontekstu kao Saudijci, Iračani ili Marokanci, oni koji djeluju u vlastitim zemljama), proizvod globalizacije i pozapadnjenja islama. Nalazimo se više pred procesom unutarnje radikalizacije Europe, nego pred europskim uvozom sukoba s Bliskog Istoka.
 
Sažmimo značajke ovih terorista. Oni imaju sasvim pozapadnjenu putanju: ili su useljenici druge generacije ili su stigli na Zapad u mladosti, kao studenti, trgovci ili političke izbjeglice. Integrirani su u društvo, često imaju državljanstvo neke europske zemlje i ponekad su oženjeni s Europljankama. Vrlo dobro govore jezik zemlje u kojoj žive. Međutim, oni su nadasve radikalizirani vjerski i politički na tom prostoru koji ih je prihvatio. Oni su ponovno rođeni, prema američkom protestantskom uzoru born-again: malo ih je iz pobožnih obitelji i njihov je život normalan (s alkoholom i ženama), i tako sve dok se jednog dana ponovno ne približe vjeri, ali ne tradicionalnom islamu - vjeri njihovih otaca - nego oblicima krajnje fundametalističkim, nazvanom salafizam. Ova inačica islama danas privlači mnoge mlade iz drugog naraštaja, te preobraćenike. Nazočnost ovih posljednjih u redovima Al Qaide su vrlo raširena pojava koju podcjenjuju promatrači jer dokazuje da nije Bliski Istok ono što potiče ovaj preobražaj, nego privlačnost religioznog radikalizma. 
 
Približavanje vjeri i preobraćenje na islam obično se ostvaruje unutar skupine prijatelja, u gradskoj četvrti nastanjenoj useljenicima, u studentskom kampusu ili zatvoru. Suprotno od opće uvriježenog mišljenja, mladi ne postaju fanatici u džamijama u kojima propovijedaju imami ekstremisti, niti u medresama u Pakistanu. Prvo se radikaliziraju i poslije traže mjesta na kojima mogu pronaći svoje ideološke istomišljenike. Jednom riječju: vjerska radikalizacija povezana je s potragom za nasilnom akcijom, a prvi je korak politička radikalizacija.
 
Ova stvarnost je u proturječju s uobičajenim gledanjem u Europi i stvara različite probleme. Premda prijelaz na terorizam je beznačajan fenomen (stotinjak mogućih terorista i nekoliko tisuća dobrovoljaca koji sudjeluju u džihadu u čitavom svijetu), nu to je patološki simptom mutacijâ koje je iskusilo muslimansko pučanstvo u Europi. Sukladno tomu, potrebno je ispitati političke konotacije tih promjena. Problem je nedostatak pravodobnih analiza u Europi. I dalje se gleda na islamski ekstremizam kao na posljedicu izvoza kultura i konflikte na Bliskom Istoku do te mjere da ne postoje prikladni odgovori niti na društvenom i kulturnom planu, niti na siguronosnom planu. Razmišlja se o funkciji dijaspore i multikulturalnosti, međutim to je gledište sasvim zastarjelo. Na primjer, u pitanju sigurnosti autoriteti za sigurnost smatraju da postoji nacionalna mreža, to jest, militantne veze s njihovim zemljama podrijetla, koja djeluje u Europi u skladu s određenim političkim strategijama.
 
U Francuskoj se početkom 90-ih govorilo o “alžirskoj mreži”; u posljednje vrijeme u Španjolskoj se spominje “marokanska mreža”, u Velikoj Britaniji “pakistanska mreža”. Ipak, ako se pomnije istraže prilike, vidi se da militanti imaju iste značajke i ne djeluju u funkciji marokanskih, pakistanskih ilialžirskih ciljeva. Odgovoran za madridske atentate, Marokanac Yunis Mohamed Ibrahim Al-Hayari, umro je 3. srpnja 2005. u Rijadu dok se borio zajedno sa skupinom saudijskih radikala (štoviše, govorilo se da je bio vođa lokalne grane Al Qaide). Ako ima Marokanaca umiješanih u atentate u Španjolskoj i više Pakistanaca u Velikoj Britaniji, to je jednostavno zbog različitog podrijetla imigracije u svaku od ovih zemalja, a ne zbog neke posebne strategije. S druge strane, Al Qaida nije centralizirana, strukturirana i upravljana organizacija iz Pakistana: neke skupine, koje djeluju u svoje ime su, ustvari, slobodnjaci koji koriste koncept i ime, ali su se radikalizirali i organizirali na lokalni način u Europi ili drugim mjestima. Uloga interneta u mobilizaciji i organizaciji pokazuje nam da se već nalazimo pred eksteritorijalnim, a ne regionalnim fenomenom.
 
Kriza identiteta
 
Također se spominje teoretska uloga sukobâ u Iraku, Afganistanu ili Palestini, međutim nijedan od terorista nije podrijetlom ni Iračanin, ni Afganistanac, ni Palestinac. Što misliti, na primjer, o autorima neuspješnog atentata od 22. srpnja 2005. u Londonu, među kojima je bio jedan Etiopljanin koji se predstavljao kao Somalac? Diskurs protiv rata daje Al Qaidi mogućnost da legitimira svoje akcije. Mohamed Buyeri, ubojica Thea Van Gogha u Nizozemskoj, praktički nikada nije spomenuo Bliski Istok kao opravdanje za svoja djela, nego je samo ustrajao govoreći o bogohuljenju i općenito obrani islama u jednom zapadnom okruženju koje je smatrao neprijateljskim jer je religija izgubila svoje društveno korijenje i svoju kulturološku nazočnost i, zbog toga, izgleda lomna i ugrožena: nasilje – koje nije izraz izvornog identiteta – izvire upravo iz krize rečenog identiteta. Osim toga, u gotovo svim mrežama Al Qaide ima preobraćenika (kao Germaine Lindsay u Londonu) bez ikakove identitetske poveznice s Bliskim Istokom, koji prihvaćaju razloge nacionalnog oslobođenja (Irak, Palestina) na isti način kako je postupala europska ekstremna ljevica glede vijetnamskog rata 60. i 70. godina: borba za “obranu potlačenih naroda”, “protiv imperijalizma” i “za revoluciju”, ali bez ikakve konkretne strategije. Danas se čini džihad zbog džihada, kao što se u drugim vremenima činila revolucija zbog revolucije. 
 
Naposljetku, islam koji traže radikali – salafizam – suprotstavljen je na izričit način svim nacionalnim kulturama, uključujući i muslimanske, i brani jedno vjerovanje očišćeno od svakog kulturnog utjecaja i lokalne posebnosti. U tomu, možda, leži privlačnost za mlade kulturno iskorijenjene, kao što su to europski muslimani drugog naraštaja. Doista, salafizam predstavlja to iskorijenje i to ne kao gubitak, nego kao mogućnost ponovnog nalaska jednog čistog islama, sveopćeg i istinski internacionalnog. Naprotiv, dosta je spomenuti tursku populaciju u Europi, koja održava vrlo uske veze s Ankarom (uporaba jezika, televizija i udruženja), ali ne sudjeluje u terorizmu što dokazuje da koliko je jača veza s mjestom podrijetla, toliko je manje radikalna religija koja se prakticira.
 
Problem dolazi, dakle, iz pristupa islamu u Europi kao prema dijaspori. Radikalizam je patološka (i manjinska) posljedica pozapadnjenja i nije izraz uvoza u Europu kultura i sukoba s Bliskog istoka. Nije dijalog s vlastima iz zemalja odakle su podrijetlom imigranti ono što će dopustiti, osim u konkretnim slučajevima, pokušaj pronalaska rješenja. Isto tako pojam “dijalog civilizacija” ne uzima u obzir da se u ovom slučaju ne susrećemo s dvije različite civilizacije, nego se nalazimo pred krizom civilizacije, krizom odnosa s kulturom. Kada se neka religija, bez obzira koja bila, rekonstruira na rubu kulture, tada se snažno iskazuje u radikalnom obliku.
 
Multikulturalizam nema smisla postojanja
 
Jedna od posljedica ove analize je da multikulturalizam nema smisla postojanja. Pitanje nije u tomu da je propao: u svakom slučaju ima smisla samo ako postoje kulture jasno različite koje dopuštaju stvaranje temelja jedne zajedničke povezanosti, i upravo je ta povezanost ono što se iskrivljuje. Radikali nisu nasilna avangarda islamske zajednice u Europi: oni su marginalizirani. Nikada se nisu politički integrirali niti su se ozbiljno borili u političkim pokretima, bilo muslimanskim ili drugim; konkretno, nitko nije sudjelovao u radu skupina vezanim za Muslimansko bratstvo i, naprotiv, mnogi su kratko pripadali jednoj apolitičkoj fundamentalističkoj organizaciji, Džamat ut-Tablig, koja brani – suprotno od onih – neku vrstu kulturnog separatizma kako bi muslimani živjeli odvojeno od ostatka zapadnog društva. Rješenje, koje se sastoji u pozivu čelnicima zajednice da se suprotstave terorizmu, nije poslužilo ničemu, jer je vlastiti koncept društvene i kulturne zajednice u krizi.
 
Ustvari, jedini koji žive istinsku dijsporu, to jest, oni koji žive u funkciji svoje zemlje podrijetla su autentični politički izbjeglice (kao što su Muslimanska braća na Bliskom istoku ili članovi alžirskog FIS-a ili tuniska Nahda), koji se drže strategije koja traži promjenu režima u državama iz kojih potječu, prihvaćaju demokratizaciju i traže podršku Zapada. Problem ne izazivaju oni, nego iskorijenjeni. Tako, dakle, mora se napustiti kamen temeljac multikulturizma ne zato što proizvodi negativne posljedice (radikalizam neovisno nastaje kakva god bila službena politika: multikulturalist u Velikoj Britaniji, asimilacionist u Francuskoj), nego jednostavno zato što ga je vlastita evolucija zapadnih društava nadvladala.
 
Druga, posljedica je da temeljno pitanje nije više imigracija (koja je ovdje), nego rekonstrukcija islama (ili bolje rečeno različiti islami) u kontekstu pozapadnjenja i kulturnog iskorijenjenja. U praksi, dva modela upravljanja, koji su dominirali u Europi u odnosu na pitanje imigracije zadnjih 30 godina, su u krizi, a to su: multikulturalni model zemalja Sjevera, jer je temeljen na ideji vječnosti kultura – kada je sigurno da su u kritičnim prilikama -, i francuski model jer je do nedavno uporno ignorirao stalnost i, uključujući, jačanje religioznog identiteta. I jasno je da je nova generacija karakteristična po potrazi za tim identitetom.
 
Koliko god je kritika više stanje kulture, to se više ponovno potvrđuje religija. Nužno je, stoga, potrebno udaljiti se od Huntingtonovog koncepta „sraza“ kultura, jer polazi do izjednačenja religije i kulture, a to je ono što više ne djeluje. Treba pristupiti ovom razdvajanju kulture i religioznog i podupirati pojavu jednog europskog islama. Dobro, ovdje se susrećemo s velikim nesporazumom: prema europskom javnom mišljenju, europski islam bi trebao biti liberalan, feministički i otvoreni islam. Naravno da postoji, i to je onaj kojega promiču neki mislitelji reformisti, međutim to nije točno ono što traže nanovo uskrsli niti preobraćenici. Razvoj islama u Europi slijedi iste crte kao i kršćanstvo, a to, u ovom trenutku, ne želi govoriti o teološkom modernizmu, neko reformulaciju vjerskih propisa u funkciji konzervativnih vrijednosti (život, obitelj, moral...). U ovom smislu, muslimani se često poklapaju s Katoličkom Crkvom koja, ipak, odbacuje njihovu nazočnost u ime europskog kršćanskog identiteta. Među njima postoje svi oblici mogućeg islama – liberalnost, konzervativnost, reformiranost -, no dominantna težnja je umjereni konzervativizam.  
 
Ideja da europski islam bude liberalan ima isto tako malo smisla kao da se kaže da je europsko kršćanstvo, po definiciji, liberalno. Krutost Katoličke Crkve o oblicima dogme i moralnih vrijednosti, isto tako kao nazadno obilježje karizmatičkih protestantskih pokreta u sferi politike i društva pkazuje da liberalizam nije neotuđiva značajka europeizacije. Ustvari, politički auktoriteti se ne smiju miješati u teološki prostor (to bi pretpostavilo kraj razdvajanja između Crkve i Države), nego poticati religioznu autonomiju europskog islama u odnosu na kulture zemalja podrijetla. Njihovi dodiri se moraju ostvarivati s opstalim religijama nazočnim u Europi, više nego sa zemljama Bliskog Istoka.
 
Umjesto da pregovaraju s egipatskim ili pakistanskim vlastima o ulozi medresa ili obrazovanja imama, treba poticati stvaranje adekvatnih središta u Europi. Raditi na tomu da islam postane europska religija ne sastoji se u raspravi o dogmama, nego u promicanju njihove autonomije i njihove integracije kao obične religije (ne kao kulture) u jednoj Europi koja ne će biti multikulturalna, nego jednostavno raznolika - mente diversificada.
 
Imigracija je proizvela iskorijenjenje i buntovnike u potrazi za razlogom djelovanja. No, također je proizvela srednje klase, intelektualce i profesionalce koji samo zahtijevaju da žive kao muslimani i Europljani: oni su ti kojima se treba obraćati više nego u strateška i siguronosna razglabanja, jer oni utjelovljuju budućnost. I što još?
 
Olivier Roy, jedan od velikih francuskih arabista, analizira ulogu muslimanske religije u trenutnim društvima u djelu Islam, terorizam i svjetski poredak u djelu Poslije 11. rujna: islam, antiterorizam i međunarodni poredak. Fitna: Rat u srcu islama, pored drugog velikog francuskog specijaliste, Gilles Kepela, daje izvješće o iračkom konfliktu koji je izazvao rat u srcu islama. Unutar redova islamizma ističe se polemički lik Tarika Ramadana, koji brani jednu liberalnu verziju islama u djelu Manjinski islam: kako biti musliman u laičkoj Europi i Muslimanski reformizam, od svojih početaka do Muslimanske braće. Polemičari, premda sa suprotnih stajališta, su također talijanski politolozi Giovanni Sartori, oštar protivnik bezgraničnih imigracija i europskog melting pota u Multietničko društvo. Pluralizam, multikulturalizam i stranci kao i njegova zemljakinja, novinarka Oriana Fallaci, koja u svojoj posebnoj križarskoj vojni tvrdi da „muslimanska kolonizacija Europe“ ima namjeru uništiti zapadnjačku kulturu (Sila razuma).
 
O autoru
 
Franco Cardini (Firenca, 5. kolovoza 1940.) talijanski je povjesničar, esejist i bloger koji se specijalizirao za proučavanje srednjega vijeka. Godine 1966. diplomirao je književnost na Sveučilištu u Firenci. Godine 1967. postao je volonterski pomoćnik Ernesta Sestana. Redoviti asistent na katedri srednjovjekovne i moderne povijesti postaje na Sveučilištu u Firenci, zatim profesor za srednjovjekovnu povijest na istom sveučilištu i 1985. izvanredni profesor na Sveučilištu u Bariju. Godine 1989. stekao je katedru srednjovjekovne povijesti u Firenci. Trenutno je profesor na talijanskom Institutu za humanu znanosti član je Znanstvenog vijeća Gimnazije povijesnih studija San Marino. Također je ravnatelj istraživanja na École des Hautes Études en Sciences Sociales u Parizu i na Sveučilištu Harvard.
 
Cardinijevo glavno polje studija nalazi se u povijesti križarskih ratova, koja se bavi proučavanjem kršćanskih i arapsko-islamskih spisa. Cardini smatra da križarski rat nije bio sukob civilizacija ili ratovanja, nego "naoružano hodočašće" koje je imalo za cilj staviti Svetu Zemlju pod političku kontrolu pojedinih kršćanskih potentata. Sve to bez percepcije s obje strane postojanja dvije jasno različite podjele u funkciji religijskih odjela: kršćani i muslimani su se borili, ali su i saveznici s kontingentnim pogodnostima.
 
Zauzeo je stajalište protiv ratova u Afganistanu (2001.) i protiv rata u Iraku (2003.) i pridružio se jedinstvenoj demonstraciji u korist "iračkog otpora" od 13. prosinca 2003. koju je promicao antiimperijalistički pokret, demonstracija koja je privukla interes medija uglavnom zbog prisutnosti prikupljanja sredstava u korist "iračke otpora". Cardini nikada nije ni skrivao divljenje prema revolucionaru Ernestu Che Guevari.
 
Godine 2004. izabran je za gradonačelnika općinskih izbora u Firenci, poduprti ljevičarskim popisima za Firenzu, Popularnu inicijativu za Cardinija, Umirovljenu i Invalidnu ligu za Firenzu, Popularnu suverenost, Demokraciju na Zemlji.Prikupila je 4,56 posto i 10.155 glasova. Od srpnja 1994. godine do istog mjeseca 1996. bio je član Upravnog odbora RAI-ja. Član je brojnih talijanskih i inozemnih znanstvenih organizacija te je dobio brojne nagrade za akademske studije, uključujući i izbor za redovnog akademika Akademije likovnih umjetnosti u Firenci. Od 1997. godine član je Savjetodavnog odbora Myfesta Cattolice. Bio je urednički direktor mjesečnog izdanja Zaklade Federico II. u Palermu, L'Euro-mediterraneo. Utemeljitelj je časopisa "Percorsi" i često surađuje s dnevnikom Avvenirom. Od siječnja 2012. pridružio se znanstvenom odboru časopisa Eurasia. Od svibnja 2012. član je Kolegija Regentova Udruge Fiorentini u svijetu. U srpnju 2015. osniva Civitas Dei, kulturnu ustanovu posvećenu istraživanju i dokumentaciji gerozolimske povijesti i arheologije i posvećenom unaprjeđenju povijesne, arheološke, vjerske i kulturne baštine u Jeruzalemu, s Andrea Claudio Galluzzo, Oleg Sisi, Marco Bago, Simone Tani, Tommaso Conforti i Franco Lucchesi, predsjednik opere Santa Maria del Fiore na kojem je domaćin Civitas Dei. Cardini je preuzeo dužnost počasnog predsjednika.
 

Franco Cardini

Prodaja zemlje Arapima je pranje novca i okupatorski vjerski rat

 
 
Stara je narodna izreka da se čovjek češe ondje gdje ga svrbi, ili napad je najbolja obrana. Naime, već duže vrijeme svjedoci smo tih napada, kao obrane, koji dolaze od bošnjačkog vodstva, a koji su dio globalne agresije muslimana na krsćane i kršćanske svetinje, dio nezapamćene kršćanofobije koja terorom i nasiljem mijenja sliku Zapadne civilizacije. Svakako da jedna od tih hirošimsko-nagasakijskih opasnosti islamske vjerske revolucije započete u Iranu krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koja je prerasla u najopasniji vjerski islamski terorizam u ljudskoj pivijesti, a koja razorno pogađa i mijenja vjersku i etničku sliku Bosne i Hercegovine je masovno, nekontrolirano, naseljavanje Arapa na srpsko hrvatsku zemlju u Bosni i Hercegovini.
http://acdemocracy.org/wp-content/uploads/2016/11/Screenshot-2016-11-19-18.50.52.png
Arapi i Arapkinje u Sarajevu danas
 
Niti jedan povijesni okupatorsko agresorski rat, pa čak ni otomanski genocidno konfesiocidni, nije tako ubrzano izmijenio etničko vjersku sliku Bosne i Hercegovine, zemlje Bošnjaka, Hrvata, i Srba kao što ju  je izmijenio i mijenja, plansko i organizirano naseljavanje Arapa. To je zapravo osvajačko okupatorski rat u kojem svim sredstvima sudjeluju današnji Bošnjaci muslimani. Bez njihova blagoslova, bez njihove svekolike pomoći taj rat ne bi bio tako učinkovit i brz u svojim opasnim namjerama i ciljevima. Sve se to događa pod onoj izlizanoj i kojoj više nitko ne samo u Bosni i Hercegovini već i u svijetu ne vjeruje, frazom arapskog investiranja u razvitak zemlje, investiranje u islamiziranje i radikalizaciju zemlje, koja dobiva sve dimenzije Afganistana i nekih drugih radikalnih islamskih zemalja.
 
Da, to jest arapsko investiranje, ali ne materijalno već etničko vjersko kako bi se stvorila snažna, za Europu opasna islamska država, koju s pravom i razlogom neki europski čelnici upoređuju sa opasnosti kakva dolazi od isilovske države. To europsko upozorenje koje, na svu sreću, se upućuje na Bosnu i Hercegovinu, na njene Bošnjake muslimane kao snažne sudionike mijenjanja nacionalne i vjerske beha slike, koji planski arabiziraju i islamiziraju beha društvo, a što je oblik mirnodopskog etničko-vjerskog čišćenja tih europskih prostora, smeta čelniku beha muslimana, kreatoru i sukreatoru tog terorističkog procesa, Alijinom sinu Bakiru Izetbegoviću.
 
Zbog toga se u ovo vrijeme europskih ukazivanja na tu opasnost stalno češe o to arapsko naseljavanje i agresira na europske čelnike koji, možda već kasno, uviđaju tu arapsku agresiju. Bakir udario baš na sve, poput Sulejmana Silnog kada je svom snagom i mržnjom jurišao na Europu i iza svojih okupatorskih pohoda ostavljao krvav trag. I Bakir Silni agresira na europske čelnike na Europu i svoju agresiju opravdava izmišljenom islamofobijom. Za Izetbegovića II. islamofobija je europski strah od islamskog razornog terorizma, te pokušava napad koristiti kao obranu te vjerske ideologije i onih koji svoje utočiste nalaze u Bakirovom pašaluku, otomanskoj pokrajini ostavljenoj u amanet Sultanu Erdoğanu.
 
Okuplja Bakir sve muslimanske snage u etnički i vjerski čistom bošnjačkom Sarajevu i „najoštrije osuđuje i odbacuje islamofobične napade koji su u posljednje vrijeme dobili na intenzitetu, a dolaze od najviših dužnosnika nekih članica Europske unije, kao što su Hrvatska, Austrija i Češka". Nažalost, svi ti europski, kako ih Bakir naziva "islamofobični napadi", dolaze gotovo kasno jer Izetbegovići su već obavili posao glede radikaliziranja i gradnje islamskog terorističkog centra u vehabijskim entitetima, kao što su Gornja Maoča, Podgredina, Gluha Bukovica i drugih dvadesetak takvih centara, pa gotovo i neka predgrađa Sarajeva koja su prodata ili za vojne zasluge u ratu darovana Arapima.
 
Izetbegović II. u obranu procesa mijenjanja etničke i vjerske slike Bosne i Hercegovine, koja je svakim danom sve više crna i umotana u okvir vjerskog radikalizma i ekstremizma, kaže: „...Bošnjaci su ponosan autohtoni europski narod...". I nije to ništa novo od Izetbegovića, koji su do podne jedno, poslije podne drugo. Pa tako su eto po Izetbegovićima „Bošnjaci autohtoni europski narod". Moglo bi mu se povjerovati da taj isti „autohtoni europski narod" ne smatra „Turskom mati, tako je bilo i tako će ostati", te da im nisu u svim segmentima nacionalnog, vjerskog, kulturno-civilizacijskog, bliži Iranci, Afganistanci, Turci, Arapi i svi drugi muslimani svijeta od europskih susjeda Srba i Hrvata, Austrijanaca i Česa. Takvi čelnici beha muslimana nam govore da su današnji Bošnjaci autohtoni narod u Europi, a ti isti autohtonisti Bosnu ostavljaju Turcima u amanet i zazivaju ponovni turski okupatorsko-genocidno konfesiocidni pohod na Europu, prostor za kojeg se vežu kao „autohtoni“ narod.
 
Nije li to ili najveća povijesna veleizdaja zemlje za koju se vežu, sa kojom se pokušavaju nacionalno identificirati ili velike laži kakve se od tih „autohtonista“ čuju zadnjih dvadesetak godina otkada pokušavaju izgraditi neki svoj nacionalni identitet povezan s Europom samo onoliko koliko od te Stare dame imaju koristi, i onoliko koliko ona šuti na taj njihov proces isilizacije Bosne i Hercegovine, u kojoj već danas slobodno živi, a neki i mirovine primaju, desetci tisuća islamskih terorista.
 
Za nemuslimane u Bosni i Hercegovini je svaki Arap koji je "kupio" beha zemlju današnji i sutrašnji vjerski terorist, budući da je on i doveden ne samo da promijeni vjersku i etničku beha sliku, već da bude nasilni teroristički rušitelj europskih vrijednosti i europskih naroda. I to je  istina i činjenica koje potvrđuju i europski čelnici. Stoga je potrebno sve „kupoprodajne“ ugovore između, svih beha naroda, jer pravo prodaje zemlje kao sredstva za mijenjanje entičke i vjerske beha slike nemaju ni Bošnjaci muslimani, i Arapa proglasiti ništavnima, i zemlju vratiti starim vlasnicima ili je predati vlastima na čijim prostorima je rasprodata. To je jedini mirnodopski način da se zaustavi proces isiliziranja i etničko vjerskog mijenjanja beha slike u korist Arapa, odnosno islama. Prodaja zemlje u Bosni i Hercegovini Arapima je ne samo neviđeno svjetsko pranje novca, već i okupatorski vjerski rat, kakav nije zabilježen u povijesti ratovanja.
 

Vinko Đotlo

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Četvrtak, 23/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1081 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević