Get Adobe Flash player
Opasno traćenje vremena

Opasno traćenje vremena

EU ciljano ispražnjava Hrvatsku za naseljavanje...

Podržali Istanbulsku, podržavaju i

Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

Popis HDZ-ovaca koji podržavaju »Globalni sažeti dogovor za sigurna...

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Hrvatski sabor najodgovorniji za stanje u...

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Ne ostaju i ne opstaju najjači, nego...

Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

Suspendiran zbog ljubakanja sa studenticama, a na ispitima pita studente u...

  • Opasno traćenje vremena

    Opasno traćenje vremena

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:41
  • Podržali Istanbulsku, podržavaju i

    Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 15:48
  • Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    srijeda, 14. studenoga 2018. 08:38
  • Političko preživljavanje političkih zvijezda

    Političko preživljavanje političkih zvijezda

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:34
  • Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

    Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

    utorak, 20. studenoga 2018. 13:04

Uz 18. rujna 1991.

 
 
Ulomak iz romana koji uskoro izlazi iz tiska
Uz 18. rujna 1991.
‒ Kamo to ideš, moja Ivanka? Jadna ti tvoja majka, ne bila!? Gdje ti je pamet? Ti, stvarno, nisi pri svojoj! Pa Ravno je sravnjeno do temelja ‒ upozoravaju me svi redom.
„Ravno je sravnjeno“ – priča mi i Marijo, kolega s posla. I sam rođen u Ravnom.
Odlučio i on poći s nama. Želio je sve sam vidjeti i u sve se uvjeriti pa onda i o svemu  realno izvješćivati. Istina, njegovi su sve to nekako izbjegli i sklonili se na Korčulu, u
njihovu staru vikendicu, pa nije bio toliko opterećen strahom i neizvjesnošću.
‒Znaš, sve je počelo, pričali su mi moji roditelji, 18. rujna 91.
Jedinice JNA, sastavljena od srpsko- crnogorskih rezervista, krenule su u ofanzivu na Prevlaku, a zatim prema Popovom polju. Kao razlog dolaska, bila je, navodno, vojna vježba. Odmah su po dolasku počeli s ukopavanjem, dok su topovske cijevi okrenuli prema selima oko Ravnog.
http://www.dragovoljac.com/images/images2018/razno3/rav.jpg
I onda… novi Vukovar.
Opet ruševine, palež, klanje i silovanje.
Opet bijeg….
Izbjeglištvo…
A Milan Torbica, komandant Užičkog korpusa, objašnjavao je tada mještanima, kako su oni ovdje samo u prolazu.
‒ Ne treba, bre, da se plašite! Mi smo vaša vojska. Narodna. I došli smo dovde da uspostavimo red i mir.
„Ne trebate da se plašite naše narodne vojske“, ponavljao je k'o pokvarena ploča.
 
      A, za to su vrijeme, u seoskom kafiću, njegove pijane horde rezervista, pijančili i pjevali iz sveg glasa:
-Oj, Ravnjani,
Je-em li vam Franju,
Klaćemo vas
i noću i danju.
 
–Eto, moja Ivanka, to ti je taj mir o kojemu je pričao Torbica!
A od te pjesme i od njih, takvi kakvi i jesu, pričao mi je moj otac,krv se svima ledila u žilama.
Od navodne naše vojske, koja je, navodno, došla uspostaviti, navodni, red imir.
Mogu oni nekome drugom, tko ih ne zna, pričati bajke i prodavati maglu.
„Vojska je nastavila“, nastavljao je priču moj otac“ i krenula iz Ravnog. Onda je jedan dio otišao prema Slanom, a drugi prema Ćepikućama.
I nisu se borbe vodile u Ravnom. Nitko u Ravnom, ama baš nitko, nije ispalio ni jedan jedini metak na vojsku. Oni, po svom staromobičaju,i lažu i izmišljaju.
Kao i uvijekdosad.
I tek onda, kada se njihova vojska vratila poražena iz Ćepikuća, i kada im nije uspjelo ući u Hrvatsku, na dubrovačko ratište, u Ravnom i okolnim selima, nastao je pakao. Divljali su i divljački se svima svetili zbog svoga poraza“.
‒A tog istog dana, sjećaš li se, točnije
5. listopada , sarajevski radio i TV,
emitirali su samo vijest o Šešelju i njegovoj   smotri, njegovih četnika.
–Pa, naravno, treba tako! Jer, zadatak je izvršen. Vojvoda je završio svoje vojvodsko poslanje.
SravniojeRavno. Popalio sve…
I put mu je, za nove zločine, bio otvoren.
A o zločinu u Ravnom, ni riječi. Samo je naš vrli predsjednik Izetbegović, tom prigodom izjavio, kako ovo nije „naš rat“.
Kasnije sam doznao od jednog svog prijateljadasu seljani iz Ravnog, i iz svih susjednih sela, pokušali pobjeći. Mnogi su sespasili, a neke su uhvatili iubili.
Pokušao se spasiti i onaj moj prijatelj i njegova žena, ali ju je usput u panici, bježanju i bjesomučnom trčanju po mraku, izgubio. Trčao je on…trčao… Uspaničen i u strahu. Nije gledao ni iza sebe ni ispred sebe. Samo naprijed!!!
I što dalje…
 
Znao je on dobro što bi mu slijedilo u slučaju da ga uhvate. Znao je on, iz priča njegovoga oca, i za sve njihove zločine. Ali, i sve o svim njihovimzločinima, tijekom prošlog rata.
Slušao je on i priče o Daksi, o poklanim i bačenim u jame najviđenijim dubrovačkim intelektualcima, o izmasakriranom svećeniku…, autoru naših najljepših duhovnih pjesama: „Zdravo djevo“ i „Do nebesa nek se ori“.
Ni sam, jadan, nije znao kako je i kada stigao do Neuma. Sav krvav, sav poderan… izgreben. I napola mrtav.
‒ A što je bilo s njegovom ženom? Je li se jadnicaiona spasila?
‒ Ne znam ti o tome ništa podrobno. Ali, znam da su svi njegovi suseljani, koji su se vratili u selo, bili zarobljeni, Neki i ubijeni. A većina njih su u četničkom zatočeništvu, mučeni, prebijani, gladni i žedni, proveli puna tri i polmjeseca.
                   ***
–Ivanka, ideš li već jedanput? Požuri, molim te! Vrijeme je. Ljudi nas čekaju. Što radiš više u tom WC-u?
– Ma, što si navalio? K'o da nas tamo čekaju pečene kokoši! Muka mi je!
Ispovraćala sam se. Nešto mi se u želudcu sve prevrće. I duša mi je, od povraćanja, izašla na nos…Evo me!
Evo me, evo odmah!!! Idemo!!!
     I konačno smo krenuli. A u kolima, napeta atmosfera. Puna straha i neke tjeskobe
‒Reci mi, sada, što veliš za onu reportažu iz okupiranog Ravnog, emitiranoj na TV Crne Gore?Jesi li ju gledao? ‒ obraćam se Mariju.
–Nisam. Ati?
–Jesam, jesam. Zato i jesam maloprije povraćala.
Od straha mi se i sad prevrće želudac.To nisu ljudi, moj Marijo! I ne stide se. Još se i hvale i otvoreno govore o svojim junačkim podvizima“. I potpukovnik jugovojske Đuro Komšić, priznajeipriča pred kamerom TV Crne Gore, o svemu štosedogađa na terenu, tijekom razaranja sela. A nakon što se predstavio reporteru, još započinje razgovor i s borbenog položaja, i dalekozorom promatra Ravno.
Druže potpukovniče, obraća mu se reporter,recitenam…Ravno je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam, iz kojih se sve oruđa otvaravatra!
Ovo sada što tuče selo Ravno je  valjevska artiljerijska jedinica, a malo prije je gađala, to ste videli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mere da gađamo selo.
- Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu zaključujereporter.
- Znate što? Oni se kriju, po podrumima po izbama, izlaze noću tako danas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.
–Recite mi šta poslije ovogaslijedi?  
–Posle ovoga sledi akcija čišćenja. Siguran sam da će naše jedinice potrti i ovo selo zaključuje razgovor potpukovnik Komšić.
***
Na putu smo za Ravno. Srce mi se steže od zebnje i straha.
Što li ćemo tamo naći? Što li će nas tamo dočekati? Hoćemoli se izvući živi i čitavi?
Hoćemo li se vratiti kući…. s glavom naramenima???
***
Sjedim na sjedištu do vozača. U autu tišina.
Dok ja prebirem po izvješćima koja sam dobila od kolega, ostali…prebiru po svojim mislima.
I po svome strahu… i brigama.
 
„Sredinom rujna, točnije 18. rujna 1991. godine, neprijateljske postrojbe došle su na područje općine Ravno.
Odmah po dolasku rezervisti su otpočeli s ukopavanjem ratne tehnike, odnosno teškog naoružanja čije su cijevi bile okrenute prema Ravnu i drugim mjestima naseljenim hrvatskim pučanstvom u općini Ravno, a u isto vrijeme, postavljeni su punktovi s vojnom policijom bivše JNA, koja je kontrolirala skoro sve prilaze Ravnu i okolnim mjestima. Zbog navedenog dolaska velikog broja rezervista, među mještanima, Hrvatima, zavladao je strah.
Takvo stanje bilo je sve do 28.9.1991. godine, kada je Ravno opkoljeno sa svih strana od rezervistabivšeJNA, koji su dan kasnije ušli u samo mjestoi…
Dana, 1.10.1991. godine ogromne neprijateljske snage su preko Ravna, i drugih mjesta u tom dijelu općine, krenule ka Republici Hrvatskoj gdje su u mjestu Ćepikuće (Republika Hrvatska), pretrpjeli težak poraz od hrvatskih postrojbi.
Nakon toga 2.10.1991. godine, u samom mjestu Ravno, srbočetnički rezervisti otpočinju, iz osvete i bijesa zbog gubitka, s provođenjem terora nad hrvatskim
pučanstvom. Svi mještani, koji do tada nisu izbjegli iz Ravna, su od strane rezervista uhićeni i privedeni pred prostorije bivše željezničke postaje, a u isto vrijeme po Ravnom su vršeni pretresi kuća
i oduzimanje oružja (lovačke puške i pištolji koji su kod nekih mještana pronađeni uz određene dozvole i odobrenja za posjedovanje oružja).
Tom prilikom uhićeno je pučanstvo,
odnosno stariji ljudi, a žene i djeca su pušteni kućama, uz prijetnju da se ne smije kretati po selu, dok je u prostorijama trgovine, pored bivše željezničke postaje, zadržano je 13 mještana.
Trojici od njih Ivi Bukvić, Frani Vlahinić i Vlahi Burićsutada naredili  da moraju otići u Ćepikuća i dovesti mrtve rezerviste, te im zaprijetili da će, uprotivnom, cijelo
pučanstvo biti pobijeno, a Ravno razoreno, zapaljeno i uništeno.
U tom periodu je zapaljena kuća Bože Barića, a dvojicu uhićenih mještana Batu i Niku Bukvić su odveli u zatočeništvo u logor Bileća. Odmah nakon toga 3.10.1991. godine Ravno se počelo granatirati s neprijateljskih položaja, smještenih u okolnim mjestima Zavala, Mareva Ljut, Veličani i Dubljan. Poslije prvog granatiranja Ravna, hrvatsko pučanstvo iz Ravna i susjednih sela, počelo je masovno napuštati svoje domove i bježati prema Hutovu, Neumu, i dalje prema mjestima u Republici Hrvatskoj.
Prilikom granatiranja, koje se kasnije nastavilo, skoro svakog dana, u Ravnom su oštećeni ili uništeni mnogi kulturno-povijesni, gospodarski i obiteljski objekti, među kojima i župna crkva, škola, Dom zdravlja, Dom kulture, Tvornica alata, objekti vodovoda i dr. Nakon svakog granatiranja u Ravno bi dolazile neprijateljske postrojbe, i vršile "čišćenje terena".
I tada bi maltretirali i zlostavljali mještane, a po mjestu bi vršili pretrese, pljačke i uništavanje hrvatskih kuća. U periodu intenzivnog granatiranju Ravna od neprijateljskih granata smrtno je nastradalo više mještana: Stana Matejić, rođena Blažević, stara 80 godina, Cvijeta Lučić, rođena Radić rođena 1906. godine, Jela Skaramuca kći Nikole, rođena 1912. godine, Stana Skaramuca, kći Vide, rođena 1912. godine i Ivica Vuković, kći Pere rođena 1908. godine, dok je u isto to vrijeme u Ravnom pronađen leš Ivana Maić, sin Petra rođen 1922. godine koji je ubijen iz vatrenog oružja.
U istom tom periodu oko 11.10.1991. godine u Ravnom su od strane………“
***
Nisam oguglala na patnju. Jer normalan čovjek ne može nikada oguglati na zlo niti na stradanja na koja nailazi, ali sam, prije bih rekla, od tog užasa kojega sam dosad vidjela i doživjela, nekako otupjela.
Ali, ovo…!?
 
Zar to može čovjek?
Zar to mogu ljudi???
***
‒Što li nas tamo čeka, Bože, moj dragi!? Što li ćemo tamo naći? I kako sada tamo doći?
 Hoćemo li imati problema ?
Hoćemo li se vratiti sa živom glavom… na ramenima? –ponavljam, već po stoti put, u sebi.
Do Trebinja, preko kojega smo
jedino mogli i doćidoRavnog, vozili                               
smo se satima i satima…
I svako malo stajali i čekali. Jer nas, svako malo, i zaustavljaju i ispituju.
Kamo ćemo,
Zašto ćemo,
S kime ćemo ???
 
Na krajusmose uspjeli nekako provući s tablicama „press“, ali dalje od Trebinja, ni makac.
Tu su nam tek nastali problemi i otezanja.   Namjerno.
Vozaju nas…te tamo, te ovamo… Te od Druge operativne grupe JNA za Hercegovinu, pa onda opet…
I konačno smo  uspjeli ući u Ravno, preko nekih veza u Vladi B-H  koja je formirala nekakvu posebnu komisiju-  za povratak uRavno.
Kakvi licemjeri!?
 Nakon izjave To nije naš rat, slijedi komisija: Za povratak u Ravno…
A Ravno do temelja…
SRAVNJENO.
 

Vera Primorac

Daytonski zločin je beha problem još više problematizirao

 
 
Bosna i Hercegovina je u mnogim egzistencijalnim dimenzijama neki entitet o kojem svi govore a nitko ga ne želi, ne voli takvog kakav on jest. Sastavljen od tri zasebna entiteta svaki u svojoj boji, sa svojim znakom i identitetom. U isto vrijeme trodjelan i trocjelovit. Zbog toga je uistinu po mnogo čemu zaseban, jedinstven, oblikovan izvana od drugi, i nikad po želji i volji, dogovoru i dijalogu, od majstora, naroda, koji u njemu žive. To je razlog što ga njegovi narodi  ne vole i što je to najnevoljeniji suvremeni entitet u svijetu. Od onih, a ima ih već pet stoljeća trojica, koji tvrde i prisvajaju ga da je njihov. Toliko ga silno prisvajaju svojim da sve više puca i nestaje u stisku njihovih ruku. I sve čine da ga više nema, jer nikako nisu spremni da ga na bilo koji način dijele s onim drugim ili onim trećim. Misle i vjeruju da je puno bolje da nestane negoli da bude vlasništvo sve trojice. A taj beha entitet toliko je velik da ga ni jedan od tri povijesna majstora, naroda, ne mogu napuniti samo svojim identitetom, bilo onim vjerskim, nacionalnim ili kulturnim.
https://data.whicdn.com/images/63951790/superthumb.jpg?t=1370635506
Onom narodu, danas najbrojnijem bošnjačkom, koji tvrdi, bez povijesnih argumenata, da ga je on najviše izgradio, da je sebe i svoj identitet u nj ugradio, i da je stoga samo njegov i ničiji više, draže je i milije da zauvijek ostane pust i prazan, da bude i arapski i turski, da ostane crna točka na tom europskom dijelu, nego li da bude i vlasništvo onog, danas malobrojnijeg, hrvatskog, a jučer i još više prekjučer jedinog naroda. Dakako nije pretjerano reći, na temelju povijesne zapisane istine i jedinog vlasnika tog entiteta.
 
Neprihvaćanje te ničim oborive istine znači činjenje svega da i ovakav kakav je danas taj entitet, naružnjen sa svih strana izvana i unutra nestane, da se razbije ne na tri već na dva dijela. I da svaki od njih u sebi neimadne ni traga od one, hrvatske, treće njegove sastavnice. Što je zapravo nemoguće, jer kao nigdje u svijetu beha entitet stoji, opstaje i živi na tronožcu. Koju god nožicu odsjekli i izvukli ispod, bez obzira kolika je njena brojčana moć, snaga broja kojim se Bošnjaci kite i njime prijete onoj slabijoj, malobrojnijoj, entitet zasigurno pada i razbija se u nikad više spojive komadiće.
 
Znaju to i oni, Bošnjaci, koji bi nategnutim brojem vladali nad onim, hrvatskim, kojeg su etničkim čišćenjima, progonima, prisilnom islamizacijom smanjili na taj broj na kojem je danas. Ne priznaju oni to, jer tvrde da samo oni imaju pravo da ga domoljubno vole, čuvaju i štite, zbog čega je sve manje lijep, šaren i jedinstven u svijetu i manje voljen od one druge i treće beha strane
 
Domoljublje na način nepriznavanja drugom i trećem da ga isto ljube na svoj način, nije nikakva ljubav, to je šablona, ispisan recept, dekret, diktatura koja beha entitet čini svjetskim ruglom. Nije domoljublje ljubav ljudska emocija odnosa prema beha entitetu samo ona prava i jedina koju ispiše izvikanih, nategnutih i izmišljenih pedeset i nešto više posto cjelokupnog sadržaja beha entiteta. Svaki drugi oblik domovinske ljubavi prema Bosni i Hercegovini, bilo onoj jučerašnjoj, današnjoj, a napose sutrašnjoj, od one kako je definira i nameće ona upitno brojnija, bošnjačka strana, za nju je to razbijačka i kao takva neprihvatljiva ljubav prema domovini.
 
Ako se slabija i malobrojnija strana prisiljava kako voliti, ni od koga voljeni beha entitet, a prisiljava se, koja prisila će ih sutra snaći i biti im nametnuta u vremenu kada će morati napamet naučiti ispisanu im pjesmu domoljublja, onakvog i onolikog koliko ga pokazuje ta brojnija bošnjačka strana. Prisile nemaju granica, prisilili ubojica pokorenog pojedinca da sa njim krene dva koraka, poslije ta dva bit će primoran i na dva kilometra, i tako redom dok u iznemoglosti ne padne. A to i jest cilj svakog ubojice, okupatora i agresora. Beha povijest je puna takvih slučajeva u kojima je hrvatski narod kao malobrojniji dio beha entiteta izlazio iz jednog sužanjstva u drugi i taj drugi uvijek je bio teži i tragičniji od prethodnog.
 
Potvrđuju to i daytonski pregovori u kojima je hrvatskom narodu prisilom oduzeta mnoga prava, i ono najvažnije pravo na teritorij. Obespravljivanje hrvatskog naroda na tom egzistecijalno najvažnijem  području povod je srpskoj i mislimanskoj strani da taj daytonski zločin do kraja provedu u beha prostoru, što ga i čini najnevoljenijim entitetom ne samo Hrvatima već i drugim dvjema stranama, koje nisu ispunile ratne ciljeve, jer ih je Dayton u tome zaustavio. Daytonski zločin je beha problem još više problematizirao, jer je njime u Bosnu i Hercegovinu uvedena na velika vrata Rusija i Turska. Dvije suvremene zemlje diktature i totalitarizma, ekspanzionističkih namjera i oživljavanja propalog ruskog režima i turskog carstva.
 

Vinko Đotlo

U kojega to oni Boga - ili Allaha vjeruju? I jesu li uopće ljudi?

 
 
Zločinci iz redova tzv. Armije BiH, uz pomoć svojih paravojnih postrojbi i mudžahedina, rujna 1993. godine počinili su niz masovnih pokolja diljem hrvatskih područja u Bosni i Hercegovini nad nemoćnim civilnim stanovništvom  koje nije moglo pružiti nikakvog otpora. Krvoloci nisu imali milosti ni prema komu, uključujući djecu, žene i starce.
https://abcportal.info/sites/default/files/styles/big__custom_style_1_/public/novosti/grabovica-1-17.jpg?itok=gp4T6NUz
Ovi masakri vršeni su planski, s nakanom etničkog čišćenja prostora za buduću islamsku državu,  a sve je eskaliralo u mjesecima prije i u vrijeme operacije "Neretva '93" koja je započela 12. rujna 1993. godine , a za cilj je imala osvajanje područja  od Uskoplja do južnog dijela Mostara i uništavanje HVO-a, kako bi se u konačnici stavilo pod kontrolu komunikaciju Jablanica - Mostar i stvorili preduvjeti za daljnji prodor prema Neumu. Sve se to odvija u jeku priprema za "Prvi bošnjački sabor" (održan krajem rujna 1993. godine u Sarajevu) na kojemu je od političke, vojne, vjerske i intelektualne muslimanske elite odbačen međunarodni mirovni sporazum, tzv. Owen-Stoltenbergov plan.
 
Tako su se muslimani odlučili za nastavak rata i daljnju okupaciju hrvatskih prostora, proglašavajući se u isto vrijeme "Bošnjacima" (kako bi mogli vezujući svoje genetsko podrijetlo za nekadašnje "Dobre Bošnjane" svojatati cijelu Bosnu i Hercegovinu). Jednako kako su ih komunisti 1968. godine dekretom proglasili "Muslimanima", oni su sebe na sličan način te 1993. godine proizveli u "Bošnjake", što je tragikomična manipulacija kojoj je teško pronaći ravne u Europi, pa i šire (kako reče jedan njihov novinar, musliman: "Tako smo jedno veče zaspali kao Muslimani, a probudili se kao Bošnjaci").
 
Na samome "Saboru" čule su se zapaljive riječi i najave kako će se uskoro krenuti u "oslobađanje Gruda i Širokog Brijega" - krajeva zapadne Hercegovine koji su 100% naseljeni Hrvatima. Ovu snimku ("Prvog bošnjačkog sabora") trebalo bi danas hrvatskoj i srpskoj djeci u BiH prikazivati na satovima povijesti, da se zna, pamti i ne zaboravi (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=lJNE8rl4IVo).
 
Izvan je svake sumnje da ni jedan od zločina prema Hrvatima nije bio slučajan, nego su se svi uklapali u unaprijed postavljenu strategiju koju muslimansko vojno-političko vodstvo nije čak ni krilo. O njoj se, naime, na spomenutom "Saboru" otvoreno i bez kompleksa govorilo. Jedan od posebno okrutnih pokolja koji je do danas ostao bolna i otvorena rana u svijesti i sjećanjima Hrvata iz Herceg Bosne, bio je onaj izvršen nad hrvatskim civilnim stanovništvom  u selu Grabovica (kod Jablanice).
 
Ovo nedjelo počinili su dijelovi 9. i 10. brigade (kojima su zapovijedali ratni zločinci Mašan Topalović zvani Caco i Ismet Bajramović zvani Ćelo). Te je snage tadašnji zapovjednik "Armije BiH" Sefer Halilović izvukao iz opkoljenog Sarajeva (zapovijed br. 01805262 od 2. rujna 1993. godine), što samo dokazuje koliko je muslimanima bilo važno ovladati širim područjem Mostara i samim gradom.Naravno, postavlja se pitanje kako je moguće neopaženo i bez smetnji izvući 10-ak kamiona vojske kroz srpski obruč - budući da je Sarajevo bilo u potpunom okruženju?  Najmanje 130 vojnika iz 10. brigade i 60 iz 9. brigade, dakle, ukupno njih barem 190 (a po nekim podacima i 300) je izašlo neometano iz Sarajeva, što se nikako nije moglo realizirati bez suradnje s agresorom.
 
Ovi su (Cacini i Ćelini) zločinci surovo i neljudski mučili i ubili 33 hrvatska civila u Grabovici. Bez ikakvoga povoda i razloga. Iz čiste mržnje i bolesne želje da se uništi sve što je hrvatsko i kršćansko, a Hrvatima zatre svaki trag postojanja na pradjedovskim ognjištima.
 
Prema izjavama onih koji su imali izravna saznanja o ovom događaju, pokolj je uslijedio 8/9. rujna, kad se iz sela tijekom cijele noći čula pucnjava, a ujutro se pročulo što je zadesilo tamošnje Hrvate. U namjeri prikrivanja zločina (kako su tvrdili i neki od umiješanih u ovo zlodjelo), jedan broj leševa bačen je u Neretvu, odnosno akumulacijsko jezero HE Salakovac.
 
Braća Goran i Zoran Zadro (tada dječaci od 11 i 13 godina) pukom su slučajnošću preživjeli  i svjedočili o masakru nad njihovom obitelji (majkom Ljubicom, ocem Mladenom, sestrom Mladenkom, bakom Matijom i djedom Ivanom), vidjevši i tijela nekoliko mrtvih suseljana.
General Vehbija Karić je po izvršenom masakru izdao zapovijed Zuki (Zulfikaru Ališpagi) da se onemogući svaki pristup Grabovici kako bi se ovaj masovni zločin prikrio. Hrvatskoj strani je bilo predano samo 11 tijela.
 
Evo jednog dijela iskaza preživjele žrtve Gorana Zadre:
"...Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali - Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na `talijanku', drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao i on bi poginuo. Rekao sam mu: `Hajde da se sklonimo.' I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: `Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.' Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri je bilo taman pune četiri godine..." (Vidi: http://archive.is/20120710205135/gnojnice.blogspot.com/2005/05/zloini-u-naselju-grabovica.html; istaknuo: Z.P.)
 
Dakle, zločinci nisu poštedjeli ni malu Mladenku Zadro, dijete od 4 godine starosti, kao što nisu imali milosti prema ženama, staricama i starcima (među kojima su najstariji bili Mara Mandić od 81. godinu i Marko Marić od 87 godina).
Evo još nekih detalja stravičnog zločina:

"Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC 'Firule' u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način:
- Jozo Brekalo bio je razapet na križ nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac
- Luca Brekalo dugo je mučena da bi na kraju bila živa zapaljena;
- Pero Marić je zaklan;
- Ivan Šarić je ubijen pred ženom Ljubicom Šarić koja je tada silovana, nakon dugog zatočeništva, razmijenjena, a kada je došla u Mostar izvršila samoubojstvo, što je posljedica pretrpljenih stresova."
(Vidi: Isto; "Odbor za istraživanje i dokumentaciju: "Dossier - zločini muslimanskih postrojba nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994. godine"; istaknuo: Z.P.)
 
Za ovaj je masakr suđeno samo petorici vojnika "Armije BiH", ali nitko od visokih vojnih ili političkih dužnosnika nije odgovarao za planirani i nekažnjeni zločin. Bivši zapovjednik "Armije BiH" Sefer Halilović bio je od MKSJ optužen "zbog nepoduzimanja mjera za sprječavanje zločina u Grabovici", ali je oslobođen. Kasnije je sam Halilović okrivio Aliju Izetbegovića i generala Atifa Dudakovića, uz tvrdnje da su oni bili na vrijeme izvješteni o zločinu ali nisu poduzeli ništa. No, to očemu Halilović govori vezano je za posljedice već izvršenog zločina. O svojoj odgovornosti - jer on je zločince izvukao iz Sarajeva i uputio ih na mostarsko područje - ne govori, iako je spomenuta zapovijed potpuno jasna (a njome Sefer Halilović nalaže da izmješteno ljudstvo mora ući u sastav "jedinice 'Zulfikar' do 20,00 sati 03. septembra 1993. godine".
 
Masakr u Grabovici izvršen je neposredno  prije početka  operacije "Neretva 93", pri čemu je "Armija BiH" pokušala ovladati područjem između Bugojna i Mostara koje je bilo pod kontrolom HVO-a. Cinizam haškog sudišta u punoj je mjeri došao do izražaja upravo u oslobađajućoj presudi Haliloviću, u kojoj doslovno piše kako vojna opracija "Neretva '93" nije postojala (!?), odnosno da ona nikad nije planirana niti pokrenuta - iako ju je sam Sefer Halilović opisao od samoga početka 12. rujna nadalje (Vidi: http://www.historija.ba/d/575-pocela-operacija-neretva-93/)
 
U Grabovici Hrvata danas nema. Njihove su kuće opljačkane i spaljene, a u nekima je smještena muslimanska vojska ili se koriste kao njihovi vjerski i pomoćni objekti.
Opustošeno je čak i groblje. Iz mnogih otvorenih grobova kosti su pobacane u Neretvu, nadgrobni spomenici srušeni…
Kako to nazvati? Jesu li genocid i etničko čišćenje i u ovom slučaju preteške riječi?
Još jedna tužna obljetnica, 25-a po redu, na kojoj će uz rodbinu žrtava i Hrvate iz ovog kraja u svečanom postroju počast žrtvama Grabovice odati i Vojska Federacije BiH.
A pravda? Gdje je pravda?
Mogu li mirno zaspati oni koji su počinili ovo zlo, planirali ga i zapovjedili, oni koji su ga prikrivali i zločince ostavili nekažnjenima?
U kojega to oni Boga - ili Allaha vjeruju? I jesu li uopće ljudi?
 

Zlatko Pinter

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Srijeda, 21/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1386 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević