Crkva Svete Marije u Jajcu je Notre-Dame beha Hrvata katolika

 
 
Koliko su Bošnjaci neprijateljski usmjereni protiv Hrvata najbolje kazuju mete koje izabiru i svom žestinom udaraju na njih. Sve od onog Alijinog usklika u Bugojnu da crkvena „zvona zvone za hajvan“ Muslimani, a zatim Bošnjaci, biraju najranjivije i najsvetije hrvatske mete, djecu i  crkve. U  bošnjačkom nizu agresija  na hrvatski identitet je crkva Svete Marije u Jajcu.
https://jajce-online.com/wp-content/uploads/2018/11/Goticka_crkva.jpg
Zbog povijesnog značenja Jajca, grada hrvatskih kraljeva, Tomaševića, Kotromanića, i crkve Svete Marije u kojoj su krunjeni za kraljeve bosansko hrvatskog kraljevstva, muslimani Bošnjaci, kojima je "Turska mati", na osmanlijski su se način usmjerili na taj grad da u njemu izbrišu svaki ostali i preživjeli znak hrvatstva i katoličanstva. Nakon što su dobro izmanipulirali s hrvatskom djecom, i usmjerili ih same protiv sebe, svojih roditelja i svog nacionalnog i vjerskog identiteta, pobjednički su jurnuli na crkvu Svete Marije u Jajcu.
 
Po brutalnostima agresije izravnavaju se sa genocidno konfesiocidnim Osmanlijama. Onako isto brutalno kao i njihova "mati Turska" kada je zločinom genocida i konfesiocida pokorila hrvatski kraljevski grad Jajce, i njegovu crkvu Svete Marije pretvorili u džamiju, što je i slučaj sa devedeset i pet posto svih katoličkih crkava u tada, dijelom i sada, okupiranoj Bosni i Hercegovini, današnji Bošnjaci, bolesni nostalgičari za Turskom i turskim vremenom, upali su u jajačku crkvu "Svete Sofije". Nekažnjeni povijesni turski zločini genocida i konfesiocida, počinjeni nad svim okupiranim narodima i njihovim vjerskim kršćanskim bogomoljama, napose brutalan u Bosni i Hercegovini, vjetar je u leđa beha muslimanima za nastavak tih istih zločina koje nije dovršila njihova  „mati Turska“.
 
Crkva Svete Marije koju su Turci pretvorili u džamiju u XVI. stoljeću, a koju su katolici  progonom turskih zlikovaca opet vratili u crkvu, meta je suvremenih beha isilovaca, jednako iz mržnje prema svemu katoličkom, i mržnje prema njenoj povijesnoj ulogi krunidbe hrvatskih kraljeva. Nastojeći da je opet pretvore u džamiju pokušavaju izbrisati i hrvatsko kraljevski identitet Bosne i Hercegovine. Nije im dovoljno samo to što ne priznaju kraljevsko hrvatsku prošlost Bosne i Hercegovine, već agresiraju na svaki očuvani trag tog slavnog hrvatskog i katoličkog beha perioda, iz trinaeststoljetne hrvatske povijesti u toj zemlji.
 
Muslimanska agresija na crkve u Bosni i Hercegovini slika je isilovaca koji su srušili, i ruše, sve kršćanske bogomolje i simbole po osvojenim gradovima Bliskog istoka. Tu u toj kolijevci kršćanstva isilovci su iščupali svaki korijen, i poubijali sve kršćane koji su, kao i u Bosni i Hercegovini  tijekom krvožednog turskog danka u krvi, poubijani ili nasilno islamizirani. Po muslimanskom nasilnom upadu u crkvu, danas, na šutnju Svjetske zajednice, u Jajcu a sutra u svim drugim beha gradovima, vidi se da su to ostaci turski, i najslikovitiji spomenici osmanlijskog tragično rušilačko, konfesiocidno genocidnog okupacijskog vremena Bosne i Hercegovine. Po nasilničkom ponašanju prepoznaju se kao najvjerniji otomanski vojnici, koji nikada nisu prežalili to vrijeme, i prihvatili Bosnu i Hercegovinu  u njenim razlikama kao svoju domovinu.
 
I umjesto da se Bošnjaci ispričaju i osude turski zločin genocida i konfesiocida, te sve džamije izgrađene na temeljima crkava vrate onima koji su ih gradili i čije su, katolicima, oni čine isti zločin kao što su ga počinili Turci. A bez bošnjačkog distanciranja od Turske i njene krvave prošlosti u Bosni i Hercegovini, i osude turskih zločina u vrijeme okupacije zemlje, ne da nema pomirbe među beha kršćanima i muslimanima, već nema ni Bosne i Hercegovine, bez obzira koliko se Bošnjaci oslanjali, bilo na islamski terorizam, kojeg gotovo nikad ne osuđuju, ili na Sultan Erdogana. U Jajcu Bošnjaci vode vrlo prljav, no u isto vrijeme i jednako tako brutalan rat protiv Hrvata katolika. Počeli su sa manipuliranjem hrvatske djece, i uspjeli od neki njih učiniti askerima, ratnicima protiv samih sebe, protiv svojih roditelja i protiv svoje budućnosti. Bošnjačko manipuliranje sa hrvatskom djecom, kojima su plaćali da izađu na ulice i protestiraju protiv svojih škola, a time i protiv svojih roditelja koji su se borili za tu jednakost i ravnopravnost Hrvata sa druga dva beha naroda, ima u sebi elemenata janjičarenja djece iz turskog vremena.
 
Uspjevši u tome crnom naumu, denacionaliziranja i dekristijaniziranja hrvatsko katoličke djece, djecu koju se odmetne od škole najlakše je navesti na sve negativnosti pa čak i na terorizam, što potvrđuju i primjeri u muslimanskom svijetu gdje djecu koriste kao ratno oružje, Bošnjaci na čelu svog imama u Jajcu upadaju u crkvu Svete Marije. Priznaju Bošnjaci da je to bila crkva, ali ne priznaju da je to i danas. I to ih prikazuje još većim i brutalnijim okupatorima i od samih Turaka. Jer priznati da je to bila crkva, a sada je ne dati njenim graditeljima i vjernicima, bošnjačka je demonstracija moći, i vladavine nad okupiranim hrvatskim narodom. Pokazatelj je to i nepravde svjetske zajednice koja svojom šutnjom sudjeluje u nasilničkom pretvaranju crkava u džamije po Bosni i Hercegovini. Dakle oni priznaju turski zločin rušenja crkava u Bosni i Hercegovini i gradnje džamija na njihovim temeljima.
 
Crkva Svete Marije u Jajcu, je Notre Dam beha Hrvata katolika. I nije slučajno sinkroniziran muslimanski upad u crkvu Svete Marije u Jajcu, i paljenje Notre Dam u Parizu od strane „nepoznatih" palitelja. Bošnjački hod turskim putem konfesiocida glavna je barijera pomirbe zaraćenih nacionalni i vjerski beha strana. Bosna i Hercegovina je nemoguća u bilo kakvoj kombinaciji na turskim ostavštinama, napose ne na ostavštini genocida i konfesiocida. Kršćani u Bosni i Hercegovini  to znaju i protiv toga se bore, i borit će se, no tu strašnu tursku prošlost, i bošnjačku sadašnjost koja joj je nastavak, mora priznati i osuditi  i Svjetska zajednica, kao jamac mira, slobode, jednakosti, ravnopravnosti, i ne ponavljanja bilo kojeg genocida i konfesiocida u toj zemlji. I nigdje u svijetu.
 
I stoga, kako god se svijet zgraža i osuđuje paljenje Notre Dame u Parizu, tako isto bi trebao osuditi i bošnjačku okupaciju crkve Svete Marije u Jajcu. Bošnjačka nasilnička okupacija crkve hrvatskih kraljeva u Jajcu pokazatelj je obespravljenosti i pokorenosti hrvatskog naroda u toj tronacionalnoj i trokonfesionalnoj zajednici. Budući da takav agresorski potez Bošnjaci ne mogu nikada povući u Republici Srpskoj, onda je to dovoljan razlog stvaranja hrvatskog  entiteta, kao jedinog  jamca jednakosti i ravnopravnosti, mira i sigurnosti, Hrvata u svom nacionalnom i vjerskom identitetu.
 

Vinko Đotlo