Ratne vođe beha naroda ispisale su tri istine

Iako je Bosna i Hercegovina dovoljno čudna i zamršena, nesigurna i razrušena, nevoljena i izdana, zagonetna i mračna, ipak je oni koji su najglasniji zaljubljenici u takvu njenu sliku koju su sami oslikali, i dalje čine čudnijom i zamršenijom, nesigurnijom i razrušenijom, zagonetnijom i mračnijom, manje je vole i do ropstva izdaju. Sve čine da se svidi svojim bivšim okupatorima i agresorima, da je učine zemljom prošlosti, i zauvijek je smijeste u to stanje u kojem je bila ropkinja Osmanlija i njihovih strašnih zločina kakve do tada, a i od tada nije zabilježila ljudska povijest.

Glasnogovornici tog okupatora i agresora tutnje o toj krvavoj prošlosti, radeći sve da ona bude i sadašnjost i postane trajna budućnost. Ovo je, tako si oni zamišljaju, njihovo vrijeme i vrijeme njihove „...mati, tako je bilo i tako će ostati". I zato je Bosna i Hercegovina sve čudnija, zamršenija, nesigurnija, razrušenija , zagonetnija, nevoljenija i sve nestalija. Naprosto, kao lanjski snijeg topi se pod njihovom krvavom čitmom, i nestaje u galami  kako je vole i kako je brane. A Bosna i Hercegovina nestaje u izdaji i veleizdaji Bošnjaka muslimana kao amanet Turskoj i Turčinu. Nestaje u zahuktalom procesu poturčenja, ne samo vlastitog bošnjačkog naroda, već i  u ponovnom  prisilnom poturčenju  nemuslimana, u nastavku istog onog konfesiocida kakav je provodila i provela, još uvijek za taj zločin genocida nekažnjena, Turska.

Proces poturčenja bošnjačka strana pokušava nametnuti nemuslimanima kao pravilo domoljublja. Sve izvan tih okvira ocjenjuje se kao antibošnjačko, antimuslimansko i protiv Bosne i Hercegovine. Čudno bošnjačko domoljublje, čudna Bosna i Hercegovina, čudna sadašnjost, u kojoj se ne vide nikakvi putovi u budućnost. No izdata zemlja, ostavljena u amanet okupatoru koji joj je izbrisao svaki njen europski i kršćanski trag u polutisućljetnom danku u krvi, i ne može imati budućnost.

Kako se nadati budućnosti zemlje sa tri ratne i poratne istine, od kojih ni jedna ne priznaje onu drugu. Svaka se od njih izgrađivala i izgradila u ratu na putu ka cilju, kojeg je svaki beha narod imao za sebe. Ti različiti ciljevi su i danas svakom narodu ostali, u potpunosti nedovršeni, i dalje isti, i svaki narod i dalje teži k njemu. Svaki beha narod ima svoju ratnu prošlost, svoje ratne vođe, svoje puteve i svoj cilj. Ono što im puteve i ciljeve još više udaljuje i u ovom, polako propadajućem nametnutom miru, je činjenica da se najbrojniji beha narod, aktualni Bošnjaci, ne samo ne odriče tog ratnog cilja, već i stalno nezaslužno uzdiže svog ratnog vođu, dok drugim beha narodima to isto ne priznaje u vrednovanju svojih lidera.

Svaki od tih ratnih vođa borio se za cilj svoga naroda, budući da u tolikim nacionalnim i vjerskim razlikama i nije mogao biti neki zajednički cilj, zajednička Bosna i Hercegovina. Kao što je nema ni danas, a po svemu sudeći ne će je više nikada ni biti. Daleko je bolje za budućnost svakog beha naroda da trajno nema zajedničke Bosne i Hercegovine negoli jedan dan rata i međusobnog ubijanja i progona. Stoga je i opravdano da svaki beha narod slavi svoga ratnog vođu, jer to traže njihovi različiti ratni i poratni ciljevi kojima se i danas ide. Zbog tih ratnih i poratnih različitih viđenja Bosne i Hercegovine ni jedan narod nema pravo osuđivati vođu drugog naroda, jer svaka takva osuda je i osuda naroda kojeg je nacionalni lider vodio u ratu.

Ako je Alija Izetbegović povijesna ličnost za ratne Muslimane, danas Bošnjake, koje je poveo u rat protiv druga dva beha naroda, on nikako ne može biti povijesna osoba za Hrvate i Srbe. U negativnom predznaku da, kao ratni zločinac. Jednako tako ni Mate Boban nije povijesna ličnost za Bošnjake i Srbe, kao što i Radovan Karadžić nije povijesna osoba za Hrvate i Bošnjake. Svaka od te tri ratne ličnosti u Bosni i Hercegovini su povijesne osobe za svoj narod, no nikako i za sve zajedno. Stoga, ako danas Bošnjaci obilježavaju bilo koji spomen na Aliju Izetbegovića, a obilježavaju prkoseći drugim narodima, to isto pravo moraju imati Hrvati da spomeniraju Matu Bobana, ili Srbi nekog svog vođu iz beha ratnog vremena. Haaški sud nakon dokazanih pristranih suđenja i osuđivanja Hrvata i hrvatskih ratnih vođa,, ne uvažavajući nepobitne dokaze o strašnim zločinima Muslimana i njihove Armije kojoj je na čelu bio ratni zločinac Alija Izetbegović, zločini nad Hrvatima u srednjoj Bosni, i poratni nad hrvatskim povratnicima, pokazao se i dokazao vrlo pristranim  u procjenama ratnih zločina, i osuđivanju ratnih zločinaca.

 Nema nikakve razlike između Radovana Karadžića koji je govorio da će nestati jednog beha naroda, i Alije Izetbegovića koji je jedan narod, hrvatski, gotovo i protjerao iz Bosne i Hercegovine, a njegove poratne pristalice su sve učinile da se i ne vrate na svoja spaljena i opustošena ognjišta. Sama ta činjenica potvrđuje silnu nepravdu u radu Haaškog suda, koji sudi isključivo kršćanima, i oslobađa ili ne procesuira muslimane. I tako nepravedan rad Haaškog suda ne daje pravo Bošnjacima da osuđuju ratne vođe Srba i Hrvata, a oslobađaju od odgovornosti svoga Aliju, i obilježavaju njegove neke obljetnice. Samo izjednačavanjem ratnih vođa beha naroda, izjednačavaju se i sami narodi. Unitarističko islamistička ratna, i poratna politika Alije Izetbegovića pokazala se daleko opasnijom za beha narode i budućnost zemlje, i od srpskog secesionizma i hrvatskog europeizma. Daleko je više antieuropska i antidemokratska unitarističko islamistička Alijina Bosna i Hercegovina, od demokratske i europske Herceg Bosne Mate Bobana.

Stoga svako bošnjačko obilježavanje bilo kojeg spomena na Aliju Izetbegovića daje apsolutno pravo Srbima da slave Radovana Karadžića i Hrvatima da obilježavaju  spomene na Matu Bobana. Ratne vođe beha naroda ispisale su tri istine Bosne i Hercegovine, sa tri zaraćene vojne komponente i zauvijek iscrtale granice tri nacionalna entiteta, koji u konfederalnom uređenju unutar međunarodno priznatih beha granica, prije građansko vjerskog rata za teritorij, mogu jamčiti cjelovitost zemlje ravnopravnih i suverenih, konstitutivnih i slobodnih naroda, Hrvata, Srba i Bošnjaka. U tako konfederalno uređenoj Bosni i Hercegovini sa tri macionalna entiteta svaki narod će moći slobodno, bez vrijeđanja drugog, slaviti svoje povijesne ličnosti.

Vinko Đotlo