Get Adobe Flash player
Što Plenkovića uopće interesira?

Što Plenkovića uopće interesira?

Banalno, nespretno i glupo laganje javnosti predsjednika Vlade i...

Martinje u Draganovom klubu

Martinje u Draganovom klubu

Svi premijeri, predsjednici, vlade i vlasti su ga...

Što se kuha u susjedstvu?

Što se kuha u susjedstvu?

U Hrvatskoj nema plana, nema strategije, niti imamo jedinstvo nacije u...

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Izrežirana predstava od koje hrvatski građani ne će biti obeštećeni...

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Budući Hrvatska nema registar stanovništva, pod pritiskom EU-a o...

  • Što Plenkovića uopće interesira?

    Što Plenkovića uopće interesira?

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:08
  • Martinje u Draganovom klubu

    Martinje u Draganovom klubu

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:02
  • Što se kuha u susjedstvu?

    Što se kuha u susjedstvu?

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:43
  • Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:40
  • Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:30

U IME OCA I SINA I SVETOG DUHA. JA, BAN BOSANSKI KULIN…

 
 
Sve ono, a toga je puno, što je kršćanima u Bosni i Hercegovini zabranjeno to je muslimanima dozvoljeno. Bošnjaci smiju činiti i raditi sve u Bosni i Hercegovini, i sa Bosnom i Hercegovinom, pa čak i krasti, krivotvoriti, otimati tuđe, napose hrvatsku prošlosti koju su Hrvati obilježili, sa svim europskim vrijednostima u vrijeme svojih banova i kraljeva. To vrijeme hrvatskog  naroda na kojem se živi sadašnjost i gradi budućnost, koja će biti također jednoga dana i sama prošlost, govori o neprocjenjivoj vrijednosti prošlosti kao dijela nacionalnog, vjerskog, kulturnog i civilizacijskog identiteta hrvatskog naroda, danas je u zemlji bez budućnosti na žestokom bošnjačkom udaru, krađi i krivotvorenju.
https://zepce.ba/media/k2/items/cache/a30fffe76f99bff588b63288d98bfb04_XL.jpg
Ono što tu krađu i otimačinu, krivotvorenje, i prilagođavanje sebi čini još većim i težim zločinom nad hrvatskim narodom je činjenica da tu slavnu prošlost hrvatskih banova i kraljeva u Bosni i Hercegovini pokušavaju je silom prikazati svojom. U nedostatku bilo kakvih argumenata i dokaza o svojoj autohtonosti i korijenu u bosanskoj zemlji, Bošnjaci su agresorski krenuli u otimačinu i krivotvorenje trinaeststoljetne hrvatske povijesti u Bosni i Hercegovini. Iako je krađa, krivotvorenje i otimačina hrvatske prošlosti gotovo svakodnevna praksa kojom se Bošnjaci bave, a svatko onaj tko jednom narodu otima prošlost ili krivotvori, on je agresor na taj narod. I baš agresorski se ponašaju Bošnjaci, neometano i bez bilo kakvog otpora prisvajaju hrvatsku prošlost u Bosni i Hercegovini. Otimačina hrvatske prošlosti je i bošnjačka otimačina Bosne i Hercegovine. Najvidljivija, najmračnija i najopasnija bošnjačka agresija na hrvatsku prošlost, a time i na Bosnu i Hercegovinu je  povodom neki povijesnih datuma hrvatskog naroda i njegovih velikana iz vremena banova, kraljeva, stećaka. Iz  vremena duboke ukorijenjenosti Bosne u Europu i njenog sudjelovanja u izgradnji europskih vrijednosti po kojima je Stari kontinent danas prepoznatljiv u svijetu.
 
Treba se prisjetiti muslimanske krađe katoličkih ljiljana, stećaka, otkopavanje, navodno piramida a stvarnost je otkopavanje temelja katoličkih crkava što ih Turci porušili i zakopali, krivotvorenje janjičarenja katoličke djece otetih od roditelja i odvođenih u Tursku, prikazujući taj zločin kao „dobrovoljni“  pristanak ožalošćenih roditelja. I niz drugih agresija na hrvatsko katoličku prošlost u fratarskoj Bosni.
 
U  povijesnim danima daleke hrvatske prošlosti Bošnjaci kopaju stoljeća duboko u nju, rove je i prljaju, lijepe se na nju, tražeći, ono čega nema, neku nit samovezivanja za to vrijeme, uzimajući ga za pravo na Bosnu i Hercegovinu. Da ta krađa i krivotvorenje nema prolaznost, da sami Bošnjaci tu prošlost hrvatskih velikana koji su Bosnu i Hercegovinu svojim europejstvom, kulturom, blagostanjem, i vjerom držali u samom vrhu tadašnjih europskih zemalja, istinski ne prihvaćaju govori činjenica koju sami iskazuju, i sa kojom se ponose "Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati" i bošnjačkom tvrdnjom "mi smo potomci Osmanlija". Zar to nije apsurd nad apsurdom, što Bosnu i Hercegovinu čini apsurdistanom. Kako može jedan današnji beha narod vezati se i pozivati se na Kulin bana, a u isto vrijeme i pjevati Turskoj da mu je mati, i mahati turskim zastavama, organizirati turskom sultanu predsjedničke izbore u Bosni, novcima poreznih obveznika, u velikoj mjeri hrvatskih.
 
Kada je Kulin ban vladao Bosnom i bio sugraditelj Europe i europskih vrijednosti, za Tursku se nije ni čulo, ni znalo, nije postojala na tadašnjoj karti svijeta. Za turske Osmanlije ili osmanske Turke u Bosni se čulo tek kad su je ti barbari okupirali, istrgnuli iz Europe, stoljeća je vratili unazad, prisilno joj izmijenili vjersku sliku, nasilno islamizirali, crkve porušili katoličku djecu otimali od roditelja i odvodili na prisilno islamiziranje kako bi kao odrasli ubijali svoje roditelje u Bosni. I takva Turska je mati Bošnjacima, istim onima koji bi se samonakalemili na Kulin bana. A Kulin ban i Turska i onda su, i danas su, dva nigdje dodirljiva svijeta, dvije civilizacije, dvije kulture.  Dakako i dvije vjere, napose u vrijeme snažne kršćanofobije koja se širi iz krila bošnjačke „mati Turske“. Kulin ban i njegova Bosna su i onda bili ispred Turske svjetlosne godine, i danas bi Bosna bila isto tako ispred da je Osmanlije nisu pokorile, pokrale, razrušile, i izmijenili joj njenu vjersku sliku.
 
Nema veće uvrjede, nema jačeg udarca za Bosnu od onog kada joj potomci Osmanlija, a Osmanlije su ubojice i mesari Kulinove Bosne, otimaju Kulin bana, i lažno se predstavljaju suradnicima i suvremenicima njegova slavnog vremena. Kulin ban ne samo što je bio kršćanin, on je bio i graditelj Bosne, dok su Osmanlije bili ubojice i kršćana i Bosne. I zato je nerazumljivo, pa čak i neprihvatljivo da, uz sve druge otimačine, i krivotvorenja hrvatsko katoličke prošlosti u Bosni, Bošnjaci im ubijaju i Kulin bana. Ako ovako nastave počet će nam otimati i kraljicu Katarinu.
 
Ne će trebati dugo čekati kada će Bošnjaci početi govoriti i pisati da je i kraljica Katarina njihova, da je sama sebe prognala, kao što govore da su Hrvati u muslimanskoj agresiji sami sebe poubijali i prognali, kuće svoje spalili  i trag svoj zatrpali. Da su svoju djecu poubijali (Vitez, Ćifluk) i islamizirali u muslimanskim školama gdje su primorana ići kao što su i Katarinina djeca sama sebe zarobila, posjedali u sepete i na konjima otišli u Tursku na islamiziranje, kako bi se njen sin kasnije borio protiv kršćana, a kćerka udala za muslimana i danas joj se ni za grob ne zna. Stoga je bošnjačko vezivanje za Kulin bana ne samo agresija na Hravte i Bosnu i Hercegovinu, već samo politički interes, kojeg cijene tako dugo dok njime ostvare svoj islamskodeklaracijski cilj, koji bi u konačnici mogao biti kao i onaj kojeg je Turska realizirala u vrijeme okupacije Bosne.
U bošnjačkom memoiranju 29. kolovoza 2020. godine 831. godišnjice Povelje hrvatskog slavnog Kulin bana nigdje navoda ni jedne izvorne riječi ispisane u Povelji. A ona počima:  
”U IME OCA I SINA I SVETOG DUHA. JA, BAN BOSANSKI KULIN, OBEĆAVAM
TEBI KNEŽE KRVAŠU I SVIM GRAĐANIMA DUBROVČANIMA PRAVIM VAM PRIJATELJEM BITI OD
SADA I DOVIJEKA. I PRAVICU DRŽATI SA VAMA I PRAVO POVJERENJE, DOKLE BUDEM ŽIV.
SVI DUBROVČANI KOJI HODE KUDA JA VLADAM, TRGUJUĆI, GDJE GOD SE ŽELE KRETATI, GDJE
GOD KOJI HOĆE, S PRAVIM POVJERENJEM I PRAVIM SRCEM, BEZ IKAKVE ZLOBE, A ŠTA MI KO
DA SVOJOM VOLJOM KAO POKLON. NEĆE IM BITI OD MOJIH ČASNIKA SILE, I DOKLE U MENE
BUDU, DAVAT ĆU IM POMOĆ KAO I SEBI, KOLIKO SE MOŽE, BEZ IKAKVE ZLE PRIMISLI.
NEKA MI BOG POMOGNE I SVO SVETO EVANĐELJE.
JA RADOJE BANOV PISAR PISAH OVU KNJIGU BANOVE POVELJE OD ROĐENJA KRISTOVA
TISUĆU I STO I OSAMDESET I DEVET LJETA, MJESECA AUGUSTA I DVADESET I DEVETI DAN, i
završava (NA DAN) ODRUBLJENJA GLAVE IVANA KRSTITELJA”.
 
Eto osobne karte Bosne koju joj je dao i ispisao Kulin ban, ovjekovječio je za vječnost i pokazao  čija je, kakva je, kojem svijetu, kulturi, civilizaciji, dakako i  vjeri pripada, čiji korijen je  u njenim dubinama i kakvo stablo na njemu je raslo i raste. To je, vjerojatno, najstarija ispisana osobna iskaznica jedne zemlje, njenog naroda, njegove kulture i vjere. Ispisana 29. kolovoza 1189. godine kada Europa nije ni čula za Osmanlije, napose ne po nečemu dobru i pozitivnom, i stoga još više čudi bošnjačka otimačina Kulin bana Hrvatima.
Da je Bošnjacima zaista do Kulin banove Povelje ne bi pjevali "Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati" i ne bi govorili da su "potomci Osmanlija", ne bi kitili gradove turskim zastavama, ne bi Bosnu i Hercegovinu jezikom i govorom turcizirali i arapizirali.
Ono što najviše potvrđuje bošnjačku manipulaciju i krivotvorenje Kulinove Povelje je činjenica da su na spomeniku u Tuzli izostavili kršćansku povijest Bosne, vjerničke katoličke dijelove, ispisane na starobosanskom jeziku i bosančici. Stoga, bošnjačko otimanje Hrvatima Povelje Kulin bana, i njeno krivotvorenje je zapravo nastavak muslimanske agresije na katolike i katoličanstvo u Bosni i Hercegovini. Dakako i na Kulina bana.
Sve dok ima i jedan Hrvat katolik u Bosni i Hercegovini Bošnjaci će mahati Kulinovom Poveljom. No kad protjeraju i tog zadnjeg i poruše sve njegove nacionalne i vjerske tragove Povelja će im biti obični papir koji će završiti kao što su završile i sve povijesne katoličke knjige i dokumenti u gučogorskom samostanu kada su ga osvojili, opljačkali, Bibliju kao „nenaoružana“ muslimanska vojska metcima izrešetali, i u njemu smjestili komandu svoje zločinačke armije. Vrijedit će im onoliko koliko su im vrijedili i poubijani fojnički fratri, i do goli zidova porušena dolačka crkva, i ono osmero ubijene hrvatske djece u Vitezu, i oni poubijani Hrvati u Maljinama, Bugojnu, Travniku, Miletićima, Grabovici, Križančevu Selu, Buhinim Kućama...
U vrijeme muslimanske okupacije dijelova Lašvanske doline franjevački samostan u Gučoj Gori doživio je sudbinu crkve Svete Sofije, crkve Svete Marije u Jajcu i crkve Svetog Ante u Bihaću. U tim zločinačkim pohodima nisu razmišljali o Povelji Kulin bana, jer im nije trebala. Sada im treba za nastavak agresije na kršćane, što je dio velike globalne kršćanofobije.
 

Vinko Đotlo

Knjiga Michaela Martensa o Ivi Andriću Vatra u vodi

 
 
Nedavno je zagrebački nakladnik Ljevak u Biblioteci posebnih izdanja objavio biografiju jedinog jugoslavenskog nobelovca Ive Andrića, Michaela Martensa „Vatra u vatri“ (Ivo Andrić - Jedan europski život), na preko četiristo stranica i u nadahnutom prijevodu Andyja Jelčića.
https://i0.wp.com/historiografija.hr/wp-content/uploads/2020/09/vatra-u-vatri-ivo-andric-jedan-europski-zivot.jpg?resize=420%2C140
Martens minuciozno prati put Ive Andrića od najranijih dana, tijekom školovanja, studiranju u inozemstvu, prvom uhićenju, pa kasnije i diplomatskom radu u brojnim zemljama, ratu i poraću, Nobelovoj nagradi...sve na temelju višegodišnjeg istraživanja, razgovora s brojnim osobama koje su poznavale pisca ili s njim surađivali. Tu je naravno i bogat arhiv koji je Andrić sačuvao, te različiti izvori i dokumenti u kojima je spominjan ili je u nastanku istih i sudjelovao. Martens se bavi i različitim ocjenama Ive  Andrića i prihvaćanjima u jednim sredinama ali i neprihvaćanjima u drugim.
 
Kroz sve to se provlači i priča o književnom radu Ive Andrića, o njegovim omiljenim bosanskim motivima ali i odlaženju iz jedne književnosti i jezika u drugu književnost i jezik u kojem ostaje do smrti. Naravno, knjiga pomno prati i Andrićevo vješto održavanje u sklonim ali i u nesklonim mu vremenima i okruženjima u različitim situacijama. Biografija obiluje i mnoštvom privatnih detalja. I što sada napisati o biografiji velebnog pisca , čije sam knjige rado čitao, doista sam uživao u njegovim rečenicama, prozračnim i laganim, a tako složenim i teškim. Mogu se prisjetiti, piscu u čast, svojih kontakata, doživljaja u vezi njega.
 
U ranim osamdesetim godinama, za vrijeme beogradskog Sajma knjiga, posjetio sam Muzej Ive Andrića, pomalo začuđen velikim stanom, koji se doimao poput labirinta, tada nekako hladan, osim radne sobe, koja je uistinu djelovala mnogo toplije, kao da je Andrić do malo prije bio tu. Zamolio sam djelatnika muzeja, neka mi pokaže porculansku figuru Omer paše Latasa, koju je pisac davno kupio ili u Grazu ili u Beču ili u Berlinu. Pokazao mi je, stojeći na distanci. Odmah sam uočio crnu bradu Mihajla Latasa, Omer paše i rekao djelatniku, mogu li je uzeti u ruku. Nekako ju je nevoljko prepustio i tada sam tih nekoliko trenutaka bio najbliže piscu i razočaran ju je vratio muzealcu, koji je cijelo to vrijeme bio iznenađen mojim željama. Roman mi je bio poznat i utolio sam svoju radoznalost.
Trideset godina kasnije, na sarajevskom Sajmu knjiga, upoznao sam zanimljivog sugovornika koji mi je pričao o svojim aktivnostima  u Društvu koje se brine o grobu Andrićeve majke, Katarine. Također tih godina posjetio i kuću rođenja pisca u Travniku.
 
Uvijek mi je bilo žao što nisam na vrijeme, za njegova života, s njim stupio u kontakt i uputio mu pismo u kojem govorim o vlastitim ranim spisateljskim mukama, iščekujući njegov odgovor, koji bi možda pomogao ili ne. Prateći mijene u kojima je živio i djelovao Andrić, saznajemo puno o njemu, ali opet ne i dovoljno. Je li posthumno objavljeni roman Omer paša Latas ključ za razumijevanju ovog tako složenog čovjeka i pisca, čija magija riječi traje i dan danas? Danas se mogu pitati, što je ostalo iza djelovanja Ive Andrića? Književno djelo koje i danas privlači pozornost i osobni i javni život koji polako tone u zaborav. Pred nama je sjajna knjiga, koju je teško zaista ispustiti iz ruku.
 

Miroslav Pelikan

Kako i tko može graditi neku zajedničku BiH na tolikoj i nepravdi i na još većim zločinima?

 
 
Srijeda, 9. rujna 2020. godine, još jedan obilježeni datum sodomsko-gomorskog stradanja hrvatskog naroda u vjerskom beha sukobu za teritorij, za islam kao vjersku dominaciju, i vladavinu nad kršćanima na tom predziđu kršćanstva. Dvadeset i sedma obljetnica nekažnjenog muslimanskog zločina u Grabovici, i bošnjačkog nagrađivanja poznatih im zločinaca, nepobitan je dokaz svireposti i brutalnosti pripadnika takozvane Armije BiH. No isto tako to pokazuje vjerski fundamentalizam, kakav uvijek i svugdje iza sebe ostavlja islamska vjerska vojska, kako ona u vrijeme turske okupacije Bosne, i ona isilovska na Bliskom istoku. Još jednom se potvrdila, u Grabovici, a svi prostori kroz koje je prošla islamska ABiH su Grabovice, muslimanskom zločinima ubijanja četverogodišnje katoličke djevojčice i osamdeset trogodišnjeg katoličkog starca. Načini na koji su mučeni i kasnije ubijani nekažnjene, i danas visokorangirane u bošnjačkom društvu, poznate počinitelje tih monstruoznih barbarskih zločina, izopćuju iz ljudske civilizacije, pokazujući suvremenom svijetu sunčevu udaljenost između muslimanskih vjerskih monstruma mesara i hrvatske katoličke nemoćne žrtve. Između na isilovski način ubijene četverogodišnje Mladenke Zadro i osamdeset trogodišnjeg nemoćnog starca, još su 31 civilna katolička žrtva islamskog krvavog pira zapjenušenih islamista u Grabovici.
https://direktno.hr/upload/publish/105914/thumbs/grabovica1_5a21800ed45ea_728xr.jpg
A Grabovica je samo jedno selo u nizu stradalničkih hrvatskih mjesta u kojima je vjerska muslimanska armija počinila masakrirajuće zločine nad katolicima, koji su preteča kasnijih isilovskih koje svijet već godinama gleda, ne samo na Bliskom istoku, već i na ulicama europskih gradova. I Dan sjećanja na hrvatske žrtve kršćanofobične muslimanske armije BiH je samo jedan od onih 365-godišnjih, budući da svaki dan u godini ima svoju Grabovicu i hrvatske žrtve. Muslimansko masakriranje hrvatskih civila, djece i starih, silovanja žena i djevojčica, torture s ciljem prisilne islamizacije zarobljenika, još uvijek je, a nažalost tako će i ostati, nekažnjeni zločini u muslimanskom procesu koji i dalje traje kroz Udruženi Zločinački  Pothvat. Traje i trajat će sve dok bosanskohercegovačko pravosuđe, zajedno s Haaškim sudom, šuti nad tolikim muslimanskim planiranim zločinima.
 
Preko toliko ubijene djece, stari i nemoćni, silovanih djevojčica i žena, samo njihovi počinitelji, planeri i nalogodavci svijetu govore o mogućnosti suživota hrvatskih žrtava i muslimanskih mesara. Svaki bošnjački govor o cjelovitosti Bosne i Hercegovine, i istovremeno skrivanje poznatih počinitelja tako strašnih zločina nad nedužnom djecom i starima, nastavak je počinjenog masakra i zločina u miru. U danas posve Hrvatima praznoj Grabovici okupljeni preživjeli članovi žrtava, prijatelji, poznanici i prognani susjedi, na podignutom spomeniku kraj ispisanog imena jedne žrtve vidi se kako je razapeta na križ, i kako joj se zlikovci približavaju isilovski joj odsijecaju glavu i kasnije je, na poznati turski način konfesiocida nad porobljenim katolicima, nabijaju na kolac.
 
Kraj imena druge žrtve vidi se kako je Alijini isilovci siluju pred mužem kojeg prisiljavaju da gleda prije negoli i njega živa nabiju na kolac. Slike su to turskog seksizma nad kršćankama katolkinjama kada su si uzimali pravo prve bračne noći sa udatom curom. Vidi se i slika pored imena jedne žrtve kako je, kao ovcu za Kurban Bajram, kolju, pokazujući preživjelim kršćanima i svijetu, sliku zločinačko islamističke uređenosti buduće beha zajednice. Na velikom spomeniku koji je popunjen sa trideset i tri imena vidi se kako muslimanski isilovci dugo muče jednu žrtvu, i na kraju je spaljuju, brišući joj trag kao i onim ostalim osamnaest za kojima se i danas traga, pored živi i poznatih i planera masovnih zločina, i naredbodavaca i počinitelja unutar muslimanskog Udruženog Zločinačkog Pothvata. Pred slikom na kojoj se vide pripadnici vjerske muslimanske armije kako u zrak bacaju dijete i dočekuju ga na turske sablje, čuvane u djedovim i očevim škrinjama, desetljećima oštrene za ovaj planirani i počinjeni konfesiocid nad autohtonim katoličkim narodom u Katarininoj kraljevini, kojoj su djecu oteli i odveli u Tursku i prisilno ih islamizirali, čovjek se skameni, i posrami što živi, u bilo kakvoj zajednici, sa takvim ljudima, ako se za takve uopće može reći da su ljudi.
 
No u svom narodu, napose u krugovima političara, intelektualaca i vjerskih vođa, ti zlikovci ne samo da su ljudi već i nacionalni heroji, u osvajačkoj borbi za Velikog Alaha. U ušima okupljenih preživjelih hrvatskih žrtava odjekivali su uzvici muslimanskih džihadista "Alahu u ekber", i melodija pjesme koju su pjevali i tijekom masakriranja žrtava samo za to što su druge vjere, što su katolici. I sada 27 godina poslije nekažnjenog strašnog zločina u Grabovici čulo se muslimansko pjevanje "Od Tirane pa do Trsta, ne će bit ni jednog krsta", proširujući je stihovima "Turska je naša mati ovako je bilo, i Bosna i Hercegovina će ovako izgledati". Svi ti muslimanski pjevači i koljači iz skrovitosti su gledali buduće svoje žrtve, i registrirali za prvi odstrjel one koji su govorili istinu toga zločina i po imenu prozivali počinitelje i supočinitelje. A među njima su muslimanski heroji, počinitelji i supočinitelji zločina, planeri i naredbodavci koji znaju sve detalje tog krvavog pira ubijanja djece i stari, po Alijinoj naredbi kada je svojim zlikovcima naredio "ne rušite crkve ali učinite sve da nema više ikada tko u njih dolaziti".
 
Time je ratni zločinac Alija Izetbegović i njegovi ratni suradnici u zločinu, kazao ono što se danas događa sa crkvama i u Bosni i Hercegovini i u zemlji njihovih predaka u Turskoj, (Kavazović izjavljuje za muslimane Bošnjake "mi smo potomci Osmanlija") nasilno pretvaranje u džamije. Teroristička muslimanska armija BiH sve ratne zločine nad hrvatskim civilima, i one nad četverogodišnjoj djeci, kao i pokolj u Grabovici, i svim drugim Grabovicama, opravdava vojnim ciljem, etničkog i vjerskog čišćenja ovladavanja puta izlaska na more i lakšeg povezivanja sa džihadistima. I zato je u Sarajevu i isplanirana vojna akcija "Neretva '93", s ciljem etničkog čišćenja Hrvata s njihovih teritorija od Bugojna do Mostara. Svi muslimanski ratni zločini na tim prostorima, zajedno s Lašvanskom dolinom zlodjela su istih, i poznatih, zločinaca, planera i nalogodavaca. Sve hrvatske žrtve na tim prostorima, "nenaoružani" islamski zlikovci ubijali su iz neposredne blizine metkom u potiljak, Križančevo Selo, Maljine, Miletići, Buhine Kuće, Vitez, Brajkovići, Čukle, Grahovčići, Guča Gora, Travnik, Bugojno…, neke na kraju izboli noževima kako bi sakrili svoju naoružanost do zuba i kasnije mrtva tijela djece i stari masakrirali ili  pred njihovim kućama, u kućama, a neke i u porušenim i spaljenim crkvama.
 
Dok će još taj dan odjekivati jecaji preživjelih, roditelja za djecom i djece za roditeljima, već 14. rujna je bilo podsjećanje na hrvatske žrtve muslimanskih zločina u Uzdolu gdje su suvremeni kršćanofobisti poubijali 41 Hrvata i Hrvatice, 29 civila i 12 pripadnika obrambene vojske Hrvatskog Vijeća Obrane. I za taj zločin poznati počinitelji nisu odgovarali i zaslužno kažnjeni, već u osobama Sefera Halilovića, Dževada Mlaće, Šefika Džaferovića, Halida Genjca, Selme Cikotića, pa dijelom i Željka Komšića koji nije napustio tu zločinačku armiju kada je čuo za sve te strašne zločine, hodaju zemljom kao nacionalni muslimanski heroji, živeći na leđima hrvatskih poreznih obveznika koji se guše u haračima što im ih nameće bošnjačka vlast. Zahvaljujući naftnim dolarima iz islamskih zemalja posuti po prostorijama Haaškog (ne)sudišta, čime je svjetska asocijacija najkorumpiranija međunarodna ustanova što je čini i najsramotnijom u današnjem vremenu, poznati muslimanski zlikovci nisu procesuirani ni u toj kući (ne)pravde. Kako i tko može graditi neku zajedničku BiH na tolikoj i nepravdi i na još većim zločinima. To mogu samo direktni počinitelji zločina u Bosni i Hercegovini, i indirektni u Haagu koji ih i danas neprocesuiranjem  i dalje čine.
 
Grabovica i sve druge razasute Grabovice diljem okupiranih hrvatskih teritorija nekažnjeni su velikomuslimanski ratni i poratni zločini na kojima je nemoguće graditi bilo kakvu Bosnu i Hercegovuinu, napose ne ovakvu unitarističko-centralističku i islamsku kakvu zagovaraju Bošnjaci. Grabovice hrvatskih sodomsko-gomorskih stradanja velikomuslimanske vjerske ideologije, nisu samo nekažnjeni muslimanski zločini već i Haaškog suda koji se prodao za šačicu Judinih srebrnjaka, i radi po onoj turskoj po kojoj se katolicima u Bosni i Hercegovini sudilo gotovo pet stoljeća, „kadija te tuži, kadija ti sudi“.
 

Vinko Đotlo

Anketa

Tko je naredio uhićenje predsjednika Uprave JANAF-a?

Četvrtak, 01/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 6488 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević