Get Adobe Flash player
HDZ u Zagrebu pao u kafiću

HDZ u Zagrebu pao u kafiću

Zlatko Hasanbegović se -...

Kad padne izborni turizam

Kad padne izborni turizam

Susjeda Dušanka nije dobila ustaške...

Država u državi

Država u državi

Nema Udbe – nema lustracije     Sintagma...

HDZ nakon Tuđmana

HDZ nakon Tuđmana

Izigrano je biračko tijelo imenovanjem ministara koji nisu pripadali...

Hrvatsko iseljeništvo na koljenima

Hrvatsko iseljeništvo na koljenima

Milijuni iseljenih Hrvata izjednačeni s Pupovčevim...

  • HDZ u Zagrebu pao u kafiću

    HDZ u Zagrebu pao u kafiću

    četvrtak, 25. svibnja 2017. 19:33
  • Kad padne izborni turizam

    Kad padne izborni turizam

    četvrtak, 25. svibnja 2017. 16:02
  • Država u državi

    Država u državi

    četvrtak, 25. svibnja 2017. 15:58
  • HDZ nakon Tuđmana

    HDZ nakon Tuđmana

    utorak, 23. svibnja 2017. 20:16
  • Hrvatsko iseljeništvo na koljenima

    Hrvatsko iseljeništvo na koljenima

    četvrtak, 25. svibnja 2017. 15:49

Multi kulti Bosna i Hercegovina zauvijek propala ideja

 
 
Globalna kršćanofobija koja ima svoj početak u građansko-vjerskom beha sukobu za teritorij, kada su se na strani Muslimana u ime Velikog Alaha borili islamisti gotovo iz svih muslimanskih zemalja svijeta, a koja je na neki način i nastavak turskog nadiranja i osvajanja Europe, najveća je opasnost, ne za mir u Bosni i Hercegovini već za svjetski mir, i budućnost čovječanstva. Tu opasnost je potvrdio i bošnjački veliki prijatelj kome je Alija Izetbegović ostavio Bosnu u amanet, suvremeni turski sultan Erdoğan kada je, pa gotovo javno objavio „sveti rat“ Europi i kršćanima svijeta. Nakon te najave, a dijelom i prije, kršćani su postali nezaštićene mete islamista diljem svijeta, i Europe. Svakim danom broj kršćanskih žrtava se povećava. Rat protiv križa i kršćana se širi, i pred kršćanofobistima nestaje kršćanstvo i svi njegovi tragovi.
http://radiokameleon.ba/wp-content/uploads/2016/07/160702059.1_mn.jpg
Kršćanofobizam, u većim i manjim vremenskim intervalima, u Bosni i Hercegovini traje sve od okupacije Osmanlija, kada je u zemlji izvršen konfesiocid nad kršćanima, i prisilna islamizacija pa i na kršćanskoj djeci koju su Turci otimali od roditelja i u sepetima ih odnosili u Tursku na janjičarenje. On je i danas vrlo radikalan među Bošnjacima, što i jest razlog bosanskohercegovačkog nestanka u svim njenim europskim i kršćanskim mozaičnim kvadratićima.
 
Jedan od segmenata radikalnog kršćanofobizma u Bosni i Hercegovini je i taj da svaki nemuslimanski pokušaj ponovnog europeiziranja, odnosno srbijaniziranja i hrvatiziranja, kršćaniziranja beha prostora na kojima žive Srbi ili Hrvati, nailazi na isilovsko protivljenje Bošnjaka muslimana. Ti radikalizirani i vehabizirani, erdoganizirani, bošnjački pojedinci, kojih je svakim danom sve više što potvrđuje i sve zelenija Bosna i Hercegovina, u nekim svojim fundamentaliziranim potezima nadmašuju, čak, i zloglasne Osmanlije iz vremena beha okupacije. Naime, stječe se dojam na temelju bošnjačke mržnje prema Srbima i Hrvatima, prema kršćanima, da su Bošnjaci u potpunosti okupirali cijelu Bosnu i Hercegovinu, i islamizirali je jednako kao što su islamizirane sve muslimanske zemlje svijeta, u kojima su kršćani ne drugog več nepostoječeg, i nepriznatog reda.
 
Svako bošnjačko protivljenje ponovnom srbijaniziranju i hrvatiziranju prisilno islamizirani beha prostora, odnosno kršćaniziranju prislno dekršćanizirane Bosne i Hercegovine muslimanski je smokvin list na nastavak  islamizacije  koju svjetlosnom brzinom šire u današnjoj erdoganiziranoj zemlji, konstitutivnih i suverenih naroda. Žestoko protivljenje Bošnjaka muslimana na srpsko postavljanje pet i pol metara visokog, i 400 kilograma teškog križa na brdašcu Grad poviše mosta, koji je simbol najzloglasnijeg beha  povijesnog perioda, spomenika krvavog beha okupatora Mehmed-paše Sokolovića, dio je  globalne kršćanofobije, i njihovo nostalgičarenje i za tim genocidno konfesiocidnim agresorom i njegovim dankom u krvi. Gotovo bi se moglo kazati da je bošnjačko protivljenje dizanja križeva u Bosni i Hercegovini od strane Srba i Hrvata, nastavak osmaniziranja i prisilnog dekristijaniziranja što ga pola tisućljeće dankom u krvi provodili Turci.
 
Gdje god i u čast bilo koga i čega kršćani u Bosni i Hercegovini podignu križ, izgrade crkvu, ili neki drugi kršćanski znak, a na čije dozvole se čeka i desetljećima kao i u vrijeme turskog zuluma prisilne islamizacije, za kojom žale i nostalgičare, Bošnjacima muslimanima to smeta, protestiraju, negoduju, i nerijetko ruše. No kada sami grade džamije gotovo ispred kršćanskih kuća, katolika u okolini Jajca, i pored svake svoje kuće nazivajući ih po stranim muslimanskim donatorima, tada je to normalna pojava vjerskih sloboda. Ali kada to čine kršćani tada vjerske slobode se ne poštuju, i one ne važe, što govori o dubokoj islamizaciji beha društva.
 
Gradnja džamija odvija se na isti način kako su to radili Turci bez ikakvih dozvola u hrvatskim selima na okupiranoj hrvatskoj zemlji, na temeljima za koje se zna da su crkveni. Zar takvom gradnjom džamija Bošnjaci muslimani ne produbljuju mržnju među beha vjerama i narodima. Samo gradnja crkava i križeva produbljuje vjersku mržnju, što jasno kazuje kako Bošnjacima muslimanima smetaju kršćanska znakovlja, dok kršćanima ne smetaju muslimanska. Eto snažnog dokaza za kakvu se Bosnu i Hercegovinu bore Bošnjaci muslimani, za čistu muslimansku kao što su to sve druge muslimanske zemlje svijeta.
 
Stoga, svi oni kojima je do istinskog mira i suživota u beha razlikama morali bi postići nacionalno vjerski konsenzus što to koji narod vrijeđa. I ako se ne može doći do tog zajedničkog mišljenja, a očito da ne može, onda je potrebno osigurati svakom beha narodu vjerske slobode kakve se žive u slobodnom europskom svijetu. A to je, po tijeku današnjih radikalno muslimanskih zbivanja u Bosni i Hercegovini, moguće postići samo kroz tronacionalno vjersku diobu, več entitetsko federacijski podijeljene zemlje. Zar je moguće govoriti o nacionalno vjerskoj snošljivosti i toleranciji suživota u nekoj cjelovitoj Bosni i Hercegovini, a u isto vrijeme isilovski napadati križ i kršćane, osuđujući ih da produbljuju mržnju.
 
Zapravo, mržnju u Bosni i Hercegovini produbljuje sve agresivnija kršćanofobija, koja je globalni muslimanski proces kojim se svijet uvlači u sodomsko gomorski Treći svjetski rat, a kojeg je suvremeni turski sultan Erdoğan već najavio kršćanskoj Europi kao „sveti rat“. Bosna i Hercegovina je veliki ogranak kršćanofobizma u kojem se žestoko udara po križevima i kršćanima, i iz kojeg se po Erdoğanovoj zapovijedi ide u „sveti rat“, ne samo protiv beha kršćana več i protiv Europe. I umjesto da Bošnjaci muslimani priznaju povijesnu istinu prisilne islamizacije porobljene Bosne i Hercegovine i osude osmanlijsku genocidno-konfesiocidnu polutisućljetnu vladavinu mržnje prema križu i kršćanima, oni se agresijom na podignute i obnovljene križeve na beha prostoru javno svrstavaju na stranu tog u ljudskoj povijesti najkrvavijeg okupatora. A to je najupečatljiviji dokaz da je multi kulti Bosna i Hercegovina zauvijek propala ideja.
 

Vinko Đotlo

Na Bilima kod Mostara treba sagraditi spomenik ovci i gangi

 
 
I za školsku lektiru, i za Nobelovu nagradu za književnost.
O klasje moje ispod golih brda. (Aleksa Šantić).
Opijen žilavkom svetog Ilije zagangao i Haso.
Pjesma mira. Zar ne. Tko još sluša sociologe.
 
Nedavno sam pisao o opasnim idejama, za koje opasne ideje Brune Bušića, kako ih je nazvao jedan od tadašnjih jugoudbinih šefova, i za njih predložio udarne grupe, koje su nažalost i odradile svoj posao. Pripremajući se za ukoričenje svojih tekstova o nekadašnjem načinu života u hercegovačkom selu Vrdi, i širem zavičaju, došao sam na ideju, niti za koga opasnu, koju želim prenijeti onima, koji bi ju moguće mogli i realizirati. Neka se na velikoj kamenoj visoravni BILE iznad Mostara, u središtu zavičaja, uz Misište na Bilima, i najveće u Evropi Groblje mira s 50000 bijelih križeva, nađu i spomenici ovci i gangi.
Moji spomenuti tekstovi su obogaćeni, dobrim dijelom, i bijelim stadima koja su stoljećima napučavala ovaj sivo zeleni kamenjar, i koja „ ovca je naša svetinja jer je odhranila naš narod“ (don Anto Baković). Spomenik  magarcu se nalazi na tržnici u Mostaru. I jedno i drugo su, prije svega, biblijske svetinje. Evo kako to umjetnički vidi zatajena pjesnikinja Ljubica Kolobarić iz ulice Mamići br. 70, Široki Brijeg. „Isus nam se u po noći rodi, veselje se veliko provodi. Nebo kliče, a narod se smije, rodilo se dijete što ne mrije. A on skriven u jaslama spava, s njim magare, i ovca i krava. A magare u djetešce gleda, kako drhti od velikog leda. Sa slamicom pokrije ga prije, onda puše da se malo zgrije. U slamici djetešce ne plače, smijalo se što je moglo jače. Nasmija ga magarac i njuška i slamica što kod njega šuška…“
 
Naša narodna pjesma ganga, kojom su na umjetnički način opjevana sva ljudska događanja od rođenja do smrti, je toliko veliko bogatstvo, da joj treba, ne samo podići spomenik, nego i nekog od pisaca koji ju je iz naroda prikupio i književno obradio, uvrstiti u školsku lektiru, i preložiti za Nobelovu nagradu za književnost. Zapjevat ću srca veseloga, samo neću protivu nikoga. Pjesma mira. Zar ne. Negdje u blizini velikog groblja mira, oči vam se sudare i sa spomenikom pjesmi mira…
 
Evo kako je gangu vidio i opisao pisac ovih redaka. Prolazeći danas stazama svoga djetinjstva po sivo zelenom kamenjaru, do ušiju mu dopiru zvuci gange. Nema niti misara, niti sildžija, niti duvandžija, niti kosaca, ali ona je tu ispod svakog kamena. Dugo vremena prosipana po ovim prostorima, akumulirala se ispod zemlje, i kada bi se malo zakopalo naišlo bi se na čitave njene majdane. A onome tko ju voli i poželi, ona kao pošteno čeljade, dolazi na krilima bure i pada u zagrljaj. I na spomenutom Misištu Bile, koje su itekako staze njegovog djetinjstva, u more gangi iz desetak okolnih katoličkih sela, ulijevale su se i gange pravoslavnih momaka i djevojaka iz obližnjeg Bogodola, sela, vjerovali ili ne, u kome je Aleksa Šantić, posjećujući u ljetnim mjesecima rodno mjesto svoga djeda Petra, dobio inspiraciju za mega stihove „ O klasje moje ispod golih brda“ …
 
I u većinski muslimanskom obližnjem selu Drežnici ganga se redovito pjeva. Alija Cerinović, na velikom katoličkom slavlju Sv. Ilije, s nabreklim vratnim žilama i bocom žilavke u ruci, pjeva gangu, ništa manje umjetnički dotjeraniju nego što je Jozina, Matina i Ivanova, istu onu gangu koju je pjevao i njegov pradjed Ilija. Ganga spada u kulturu, a kultura u elemente koji čine definiciju naroda. Rekli bi sociolozi. No, tko još sluša sociologe. Opijen žilavkom sv. Ilije, i šarenim dimijama ispred sebe,  po povratku sa spomenutog slavlja, ne želeći nikoga povrijediti, zagangao je i Haso. Draže su mi šarene dimije, nego kangar svetoga Ilije.
 

Žarko Marić

Priča o jugokomunističkom ubojstvu 66 hercegovačkih franjevaca

 
 
U četvrtak, 18. svibnja, u Franjevačkoj galeriji na Širokom Brijegu otvorena je izložba pod nazivom »66« koja oživljuje tragične događaje iz Drugoga svjetskog rata u kojima je ubijeno 66 hercegovačkih franjevaca. Računajući po broju nazočnih i odjecima u medijima izložba je pobudila veliko zanimanje.
http://laudato.hr/cmstemplates/files/11/11decbaf-3cbe-49db-9bb7-07a939b3b3ad.jpg
Sve je organizirano u povodu obilježavanja Međunarodnog dana muzeja. Organizacija ICOM (International council of museums), koja povezuje sve muzeje svijeta, ove godine je izabrala temu »Muzeji i sporne povijesti: govoriti neizrecivo o muzejima« (Museums and contested histories: saying the unspeakable in Museums). Franjevačka galerija se priključila ovom projektu te je za temu izabrala priču o jugokomunističkom ubojstvu 66 hercegovačkih franjevaca. Ovom izložbom pokušalo se osigurati stručnu platformu za komunikaciju o neizrecivom u cilju otkrivanja zbiljskog identiteta iz vlastitog nasljeđa.

Izložba je otvorena u 18.00, a bit će zatvorena u nedjelju, 21. svibnja u 20.00. izloženi su ostatci crkvenog posuđa nakon što su jugokomunisti opustošili samostan i crkvu, predmeti koji su pronađeni uz ubijene fratre te likovne vizualizacije akademskih umjetnika na ovu temu. Izloženi su radovi 17 umjetnika: Odej Atić, Josip Mijić, Snižana Romanović, Ivona Skočilić, Tomislav Zovko, Matea Martinović, fra Vinko Mikulić, Vilim Parić, fra Bože Radoš, Željko Koren, Antun Boris Švaljek, Branimir Bartulović, Kristina Ćavar, Igor Dragićević, Ilija Kegelj, Jasmina Runje i fra Tihomir Bazina.

Izložbu su otvorili djelatnici Franjevačke galerije Josip Mijić i Kristina Ćavar. Mijić je u svom obraćanju nazočnima istaknuo: »Jedino suočavanjem s prošlošću možemo prošlost prihvatiti onakvom kakva je, koliko god ona bolna i nepravedna bila, i uz Božju pomoć smoći snage da neopterećeno, kršćanski snažno i ispravno, živimo u sadašnjosti te gradimo bolju budućnost za sve nas. Ova izložba je jasna poruka svima da se zlo ne isplati i da se na zlo ne smije odgovarati novim zlom.« U organizaciji ove izložbe Galeriji je pripomogla i Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. U zahvalu za to i za sve što radi neki su joj od umjetnika, nakon zatvaranja izložbe, darovali svoje radove.
 

Josipa Vukoja

Anketa

Tko je Srbima iz Novoga Sada u Obrovcu trebao platiti glasovanje?

Subota, 27/05/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 891 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević