Get Adobe Flash player
Od Mike Špiljka do Slavka Goldsteina

Od Mike Špiljka do Slavka Goldsteina

Kako HRT laže i izmišlja zasluge i vrline "intelektualca"...

Da, Josip Broz nije otišao skroz!

Da, Josip Broz nije otišao skroz!

Ivica Ivanišević: baštinik suslovljevog ideološkog i...

Balkanizacija Balkana iznutra i izvana

Balkanizacija Balkana iznutra i izvana

Angela zavrće ruke, Erdoğan širi islam, Ameri se vrte u krugu, Rusi...

Dva načina rješenja problema granice

Dva načina rješenja problema granice

Odluka arbitražnog suda odmjerena je i razumna i Slovenci i Hrvati trebali...

Jasenovački popis žrtava je - lažan

Jasenovački popis žrtava je - lažan

Tek kada se sazna objektivna i znanstvena istina o Jasenovcu u vrijeme i...

  • Od Mike Špiljka do Slavka Goldsteina

    Od Mike Špiljka do Slavka Goldsteina

    četvrtak, 14. rujna 2017. 11:40
  • Da, Josip Broz nije otišao skroz!

    Da, Josip Broz nije otišao skroz!

    četvrtak, 14. rujna 2017. 11:34
  • Balkanizacija Balkana iznutra i izvana

    Balkanizacija Balkana iznutra i izvana

    četvrtak, 14. rujna 2017. 11:27
  • Dva načina rješenja problema granice

    Dva načina rješenja problema granice

    srijeda, 13. rujna 2017. 17:56
  • Jasenovački popis žrtava je - lažan

    Jasenovački popis žrtava je - lažan

    srijeda, 13. rujna 2017. 12:37

Koliko je jača veza s mjestom podrijetla, toliko je manje radikalna religija koja se prakticira

 
 
Suprotno onomu u što se vjeruje, da su mladi počinitelji islamskih atentata, koji su uznemirili Europu, okrenuti ekstremnoj interpretaciji Kur'ana koja je vrlo udaljena od tradicionalne religije njihovih otaca, nije ništa drugo doli patološki izraz pozapadnjenja i krize muslimanske kulture nakon njezinog dodira sa Starim kontinentom.
http://foggia.zon.it/wp-content/uploads/2016/04/83799bebad614b127bb620d9869a56fdda01df78-562x330.jpg
Franco Cardini
 
Britanci su se iznenadili kada su otkrili da su počinitelji londonskih atentata Britanci muslimanskog podrijetla i da su dosta dobro integrirani u britansko društvo. Reklo bi se, štoviše, da je to nova pojava. Međutim, tu nema ničega novog. Očevidno je već unazad nekoliko godina da su islamski teroristi, koji djeluju na međunarodnoj skali (to jest, ne oni koji se kreću u državnom kontekstu kao Saudijci, Iračani ili Marokanci, oni koji djeluju u vlastitim zemljama), proizvod globalizacije i pozapadnjenja islama. Nalazimo se više pred procesom unutarnje radikalizacije Europe, nego pred europskim uvozom sukoba s Bliskog Istoka.
 
Sažmimo značajke ovih terorista. Oni imaju sasvim pozapadnjenu putanju: ili su useljenici druge generacije ili su stigli na Zapad u mladosti, kao studenti, trgovci ili političke izbjeglice. Integrirani su u društvo, često imaju državljanstvo neke europske zemlje i ponekad su oženjeni s Europljankama. Vrlo dobro govore jezik zemlje u kojoj žive. Međutim, oni su nadasve radikalizirani vjerski i politički na tom prostoru koji ih je prihvatio. Oni su ponovno rođeni, prema američkom protestantskom uzoru born-again: malo ih je iz pobožnih obitelji i njihov je život normalan (s alkoholom i ženama), i tako sve dok se jednog dana ponovno ne približe vjeri, ali ne tradicionalnom islamu - vjeri njihovih otaca - nego oblicima krajnje fundametalističkim, nazvanom salafizam. Ova inačica islama danas privlači mnoge mlade iz drugog naraštaja, te preobraćenike. Nazočnost ovih posljednjih u redovima Al Qaide su vrlo raširena pojava koju podcjenjuju promatrači jer dokazuje da nije Bliski Istok ono što potiče ovaj preobražaj, nego privlačnost religioznog radikalizma. 
 
Približavanje vjeri i preobraćenje na islam obično se ostvaruje unutar skupine prijatelja, u gradskoj četvrti nastanjenoj useljenicima, u studentskom kampusu ili zatvoru. Suprotno od opće uvriježenog mišljenja, mladi ne postaju fanatici u džamijama u kojima propovijedaju imami ekstremisti, niti u medresama u Pakistanu. Prvo se radikaliziraju i poslije traže mjesta na kojima mogu pronaći svoje ideološke istomišljenike. Jednom riječju: vjerska radikalizacija povezana je s potragom za nasilnom akcijom, a prvi je korak politička radikalizacija.
 
Ova stvarnost je u proturječju s uobičajenim gledanjem u Europi i stvara različite probleme. Premda prijelaz na terorizam je beznačajan fenomen (stotinjak mogućih terorista i nekoliko tisuća dobrovoljaca koji sudjeluju u džihadu u čitavom svijetu), nu to je patološki simptom mutacijâ koje je iskusilo muslimansko pučanstvo u Europi. Sukladno tomu, potrebno je ispitati političke konotacije tih promjena. Problem je nedostatak pravodobnih analiza u Europi. I dalje se gleda na islamski ekstremizam kao na posljedicu izvoza kultura i konflikte na Bliskom Istoku do te mjere da ne postoje prikladni odgovori niti na društvenom i kulturnom planu, niti na siguronosnom planu. Razmišlja se o funkciji dijaspore i multikulturalnosti, međutim to je gledište sasvim zastarjelo. Na primjer, u pitanju sigurnosti autoriteti za sigurnost smatraju da postoji nacionalna mreža, to jest, militantne veze s njihovim zemljama podrijetla, koja djeluje u Europi u skladu s određenim političkim strategijama.
 
U Francuskoj se početkom 90-ih govorilo o “alžirskoj mreži”; u posljednje vrijeme u Španjolskoj se spominje “marokanska mreža”, u Velikoj Britaniji “pakistanska mreža”. Ipak, ako se pomnije istraže prilike, vidi se da militanti imaju iste značajke i ne djeluju u funkciji marokanskih, pakistanskih ilialžirskih ciljeva. Odgovoran za madridske atentate, Marokanac Yunis Mohamed Ibrahim Al-Hayari, umro je 3. srpnja 2005. u Rijadu dok se borio zajedno sa skupinom saudijskih radikala (štoviše, govorilo se da je bio vođa lokalne grane Al Qaide). Ako ima Marokanaca umiješanih u atentate u Španjolskoj i više Pakistanaca u Velikoj Britaniji, to je jednostavno zbog različitog podrijetla imigracije u svaku od ovih zemalja, a ne zbog neke posebne strategije. S druge strane, Al Qaida nije centralizirana, strukturirana i upravljana organizacija iz Pakistana: neke skupine, koje djeluju u svoje ime su, ustvari, slobodnjaci koji koriste koncept i ime, ali su se radikalizirali i organizirali na lokalni način u Europi ili drugim mjestima. Uloga interneta u mobilizaciji i organizaciji pokazuje nam da se već nalazimo pred eksteritorijalnim, a ne regionalnim fenomenom.
 
Kriza identiteta
 
Također se spominje teoretska uloga sukobâ u Iraku, Afganistanu ili Palestini, međutim nijedan od terorista nije podrijetlom ni Iračanin, ni Afganistanac, ni Palestinac. Što misliti, na primjer, o autorima neuspješnog atentata od 22. srpnja 2005. u Londonu, među kojima je bio jedan Etiopljanin koji se predstavljao kao Somalac? Diskurs protiv rata daje Al Qaidi mogućnost da legitimira svoje akcije. Mohamed Buyeri, ubojica Thea Van Gogha u Nizozemskoj, praktički nikada nije spomenuo Bliski Istok kao opravdanje za svoja djela, nego je samo ustrajao govoreći o bogohuljenju i općenito obrani islama u jednom zapadnom okruženju koje je smatrao neprijateljskim jer je religija izgubila svoje društveno korijenje i svoju kulturološku nazočnost i, zbog toga, izgleda lomna i ugrožena: nasilje – koje nije izraz izvornog identiteta – izvire upravo iz krize rečenog identiteta. Osim toga, u gotovo svim mrežama Al Qaide ima preobraćenika (kao Germaine Lindsay u Londonu) bez ikakove identitetske poveznice s Bliskim Istokom, koji prihvaćaju razloge nacionalnog oslobođenja (Irak, Palestina) na isti način kako je postupala europska ekstremna ljevica glede vijetnamskog rata 60. i 70. godina: borba za “obranu potlačenih naroda”, “protiv imperijalizma” i “za revoluciju”, ali bez ikakve konkretne strategije. Danas se čini džihad zbog džihada, kao što se u drugim vremenima činila revolucija zbog revolucije. 
 
Naposljetku, islam koji traže radikali – salafizam – suprotstavljen je na izričit način svim nacionalnim kulturama, uključujući i muslimanske, i brani jedno vjerovanje očišćeno od svakog kulturnog utjecaja i lokalne posebnosti. U tomu, možda, leži privlačnost za mlade kulturno iskorijenjene, kao što su to europski muslimani drugog naraštaja. Doista, salafizam predstavlja to iskorijenje i to ne kao gubitak, nego kao mogućnost ponovnog nalaska jednog čistog islama, sveopćeg i istinski internacionalnog. Naprotiv, dosta je spomenuti tursku populaciju u Europi, koja održava vrlo uske veze s Ankarom (uporaba jezika, televizija i udruženja), ali ne sudjeluje u terorizmu što dokazuje da koliko je jača veza s mjestom podrijetla, toliko je manje radikalna religija koja se prakticira.
 
Problem dolazi, dakle, iz pristupa islamu u Europi kao prema dijaspori. Radikalizam je patološka (i manjinska) posljedica pozapadnjenja i nije izraz uvoza u Europu kultura i sukoba s Bliskog istoka. Nije dijalog s vlastima iz zemalja odakle su podrijetlom imigranti ono što će dopustiti, osim u konkretnim slučajevima, pokušaj pronalaska rješenja. Isto tako pojam “dijalog civilizacija” ne uzima u obzir da se u ovom slučaju ne susrećemo s dvije različite civilizacije, nego se nalazimo pred krizom civilizacije, krizom odnosa s kulturom. Kada se neka religija, bez obzira koja bila, rekonstruira na rubu kulture, tada se snažno iskazuje u radikalnom obliku.
 
Multikulturalizam nema smisla postojanja
 
Jedna od posljedica ove analize je da multikulturalizam nema smisla postojanja. Pitanje nije u tomu da je propao: u svakom slučaju ima smisla samo ako postoje kulture jasno različite koje dopuštaju stvaranje temelja jedne zajedničke povezanosti, i upravo je ta povezanost ono što se iskrivljuje. Radikali nisu nasilna avangarda islamske zajednice u Europi: oni su marginalizirani. Nikada se nisu politički integrirali niti su se ozbiljno borili u političkim pokretima, bilo muslimanskim ili drugim; konkretno, nitko nije sudjelovao u radu skupina vezanim za Muslimansko bratstvo i, naprotiv, mnogi su kratko pripadali jednoj apolitičkoj fundamentalističkoj organizaciji, Džamat ut-Tablig, koja brani – suprotno od onih – neku vrstu kulturnog separatizma kako bi muslimani živjeli odvojeno od ostatka zapadnog društva. Rješenje, koje se sastoji u pozivu čelnicima zajednice da se suprotstave terorizmu, nije poslužilo ničemu, jer je vlastiti koncept društvene i kulturne zajednice u krizi.
 
Ustvari, jedini koji žive istinsku dijsporu, to jest, oni koji žive u funkciji svoje zemlje podrijetla su autentični politički izbjeglice (kao što su Muslimanska braća na Bliskom istoku ili članovi alžirskog FIS-a ili tuniska Nahda), koji se drže strategije koja traži promjenu režima u državama iz kojih potječu, prihvaćaju demokratizaciju i traže podršku Zapada. Problem ne izazivaju oni, nego iskorijenjeni. Tako, dakle, mora se napustiti kamen temeljac multikulturizma ne zato što proizvodi negativne posljedice (radikalizam neovisno nastaje kakva god bila službena politika: multikulturalist u Velikoj Britaniji, asimilacionist u Francuskoj), nego jednostavno zato što ga je vlastita evolucija zapadnih društava nadvladala.
 
Druga, posljedica je da temeljno pitanje nije više imigracija (koja je ovdje), nego rekonstrukcija islama (ili bolje rečeno različiti islami) u kontekstu pozapadnjenja i kulturnog iskorijenjenja. U praksi, dva modela upravljanja, koji su dominirali u Europi u odnosu na pitanje imigracije zadnjih 30 godina, su u krizi, a to su: multikulturalni model zemalja Sjevera, jer je temeljen na ideji vječnosti kultura – kada je sigurno da su u kritičnim prilikama -, i francuski model jer je do nedavno uporno ignorirao stalnost i, uključujući, jačanje religioznog identiteta. I jasno je da je nova generacija karakteristična po potrazi za tim identitetom.
 
Koliko god je kritika više stanje kulture, to se više ponovno potvrđuje religija. Nužno je, stoga, potrebno udaljiti se od Huntingtonovog koncepta „sraza“ kultura, jer polazi do izjednačenja religije i kulture, a to je ono što više ne djeluje. Treba pristupiti ovom razdvajanju kulture i religioznog i podupirati pojavu jednog europskog islama. Dobro, ovdje se susrećemo s velikim nesporazumom: prema europskom javnom mišljenju, europski islam bi trebao biti liberalan, feministički i otvoreni islam. Naravno da postoji, i to je onaj kojega promiču neki mislitelji reformisti, međutim to nije točno ono što traže nanovo uskrsli niti preobraćenici. Razvoj islama u Europi slijedi iste crte kao i kršćanstvo, a to, u ovom trenutku, ne želi govoriti o teološkom modernizmu, neko reformulaciju vjerskih propisa u funkciji konzervativnih vrijednosti (život, obitelj, moral...). U ovom smislu, muslimani se često poklapaju s Katoličkom Crkvom koja, ipak, odbacuje njihovu nazočnost u ime europskog kršćanskog identiteta. Među njima postoje svi oblici mogućeg islama – liberalnost, konzervativnost, reformiranost -, no dominantna težnja je umjereni konzervativizam.  
 
Ideja da europski islam bude liberalan ima isto tako malo smisla kao da se kaže da je europsko kršćanstvo, po definiciji, liberalno. Krutost Katoličke Crkve o oblicima dogme i moralnih vrijednosti, isto tako kao nazadno obilježje karizmatičkih protestantskih pokreta u sferi politike i društva pkazuje da liberalizam nije neotuđiva značajka europeizacije. Ustvari, politički auktoriteti se ne smiju miješati u teološki prostor (to bi pretpostavilo kraj razdvajanja između Crkve i Države), nego poticati religioznu autonomiju europskog islama u odnosu na kulture zemalja podrijetla. Njihovi dodiri se moraju ostvarivati s opstalim religijama nazočnim u Europi, više nego sa zemljama Bliskog Istoka.
 
Umjesto da pregovaraju s egipatskim ili pakistanskim vlastima o ulozi medresa ili obrazovanja imama, treba poticati stvaranje adekvatnih središta u Europi. Raditi na tomu da islam postane europska religija ne sastoji se u raspravi o dogmama, nego u promicanju njihove autonomije i njihove integracije kao obične religije (ne kao kulture) u jednoj Europi koja ne će biti multikulturalna, nego jednostavno raznolika - mente diversificada.
 
Imigracija je proizvela iskorijenjenje i buntovnike u potrazi za razlogom djelovanja. No, također je proizvela srednje klase, intelektualce i profesionalce koji samo zahtijevaju da žive kao muslimani i Europljani: oni su ti kojima se treba obraćati više nego u strateška i siguronosna razglabanja, jer oni utjelovljuju budućnost. I što još?
 
Olivier Roy, jedan od velikih francuskih arabista, analizira ulogu muslimanske religije u trenutnim društvima u djelu Islam, terorizam i svjetski poredak u djelu Poslije 11. rujna: islam, antiterorizam i međunarodni poredak. Fitna: Rat u srcu islama, pored drugog velikog francuskog specijaliste, Gilles Kepela, daje izvješće o iračkom konfliktu koji je izazvao rat u srcu islama. Unutar redova islamizma ističe se polemički lik Tarika Ramadana, koji brani jednu liberalnu verziju islama u djelu Manjinski islam: kako biti musliman u laičkoj Europi i Muslimanski reformizam, od svojih početaka do Muslimanske braće. Polemičari, premda sa suprotnih stajališta, su također talijanski politolozi Giovanni Sartori, oštar protivnik bezgraničnih imigracija i europskog melting pota u Multietničko društvo. Pluralizam, multikulturalizam i stranci kao i njegova zemljakinja, novinarka Oriana Fallaci, koja u svojoj posebnoj križarskoj vojni tvrdi da „muslimanska kolonizacija Europe“ ima namjeru uništiti zapadnjačku kulturu (Sila razuma).
 
O autoru
 
Franco Cardini (Firenca, 5. kolovoza 1940.) talijanski je povjesničar, esejist i bloger koji se specijalizirao za proučavanje srednjega vijeka. Godine 1966. diplomirao je književnost na Sveučilištu u Firenci. Godine 1967. postao je volonterski pomoćnik Ernesta Sestana. Redoviti asistent na katedri srednjovjekovne i moderne povijesti postaje na Sveučilištu u Firenci, zatim profesor za srednjovjekovnu povijest na istom sveučilištu i 1985. izvanredni profesor na Sveučilištu u Bariju. Godine 1989. stekao je katedru srednjovjekovne povijesti u Firenci. Trenutno je profesor na talijanskom Institutu za humanu znanosti član je Znanstvenog vijeća Gimnazije povijesnih studija San Marino. Također je ravnatelj istraživanja na École des Hautes Études en Sciences Sociales u Parizu i na Sveučilištu Harvard.
 
Cardinijevo glavno polje studija nalazi se u povijesti križarskih ratova, koja se bavi proučavanjem kršćanskih i arapsko-islamskih spisa. Cardini smatra da križarski rat nije bio sukob civilizacija ili ratovanja, nego "naoružano hodočašće" koje je imalo za cilj staviti Svetu Zemlju pod političku kontrolu pojedinih kršćanskih potentata. Sve to bez percepcije s obje strane postojanja dvije jasno različite podjele u funkciji religijskih odjela: kršćani i muslimani su se borili, ali su i saveznici s kontingentnim pogodnostima.
 
Zauzeo je stajalište protiv ratova u Afganistanu (2001.) i protiv rata u Iraku (2003.) i pridružio se jedinstvenoj demonstraciji u korist "iračkog otpora" od 13. prosinca 2003. koju je promicao antiimperijalistički pokret, demonstracija koja je privukla interes medija uglavnom zbog prisutnosti prikupljanja sredstava u korist "iračke otpora". Cardini nikada nije ni skrivao divljenje prema revolucionaru Ernestu Che Guevari.
 
Godine 2004. izabran je za gradonačelnika općinskih izbora u Firenci, poduprti ljevičarskim popisima za Firenzu, Popularnu inicijativu za Cardinija, Umirovljenu i Invalidnu ligu za Firenzu, Popularnu suverenost, Demokraciju na Zemlji.Prikupila je 4,56 posto i 10.155 glasova. Od srpnja 1994. godine do istog mjeseca 1996. bio je član Upravnog odbora RAI-ja. Član je brojnih talijanskih i inozemnih znanstvenih organizacija te je dobio brojne nagrade za akademske studije, uključujući i izbor za redovnog akademika Akademije likovnih umjetnosti u Firenci. Od 1997. godine član je Savjetodavnog odbora Myfesta Cattolice. Bio je urednički direktor mjesečnog izdanja Zaklade Federico II. u Palermu, L'Euro-mediterraneo. Utemeljitelj je časopisa "Percorsi" i često surađuje s dnevnikom Avvenirom. Od siječnja 2012. pridružio se znanstvenom odboru časopisa Eurasia. Od svibnja 2012. član je Kolegija Regentova Udruge Fiorentini u svijetu. U srpnju 2015. osniva Civitas Dei, kulturnu ustanovu posvećenu istraživanju i dokumentaciji gerozolimske povijesti i arheologije i posvećenom unaprjeđenju povijesne, arheološke, vjerske i kulturne baštine u Jeruzalemu, s Andrea Claudio Galluzzo, Oleg Sisi, Marco Bago, Simone Tani, Tommaso Conforti i Franco Lucchesi, predsjednik opere Santa Maria del Fiore na kojem je domaćin Civitas Dei. Cardini je preuzeo dužnost počasnog predsjednika.
 

Franco Cardini

Prodaja zemlje Arapima je pranje novca i okupatorski vjerski rat

 
 
Stara je narodna izreka da se čovjek češe ondje gdje ga svrbi, ili napad je najbolja obrana. Naime, već duže vrijeme svjedoci smo tih napada, kao obrane, koji dolaze od bošnjačkog vodstva, a koji su dio globalne agresije muslimana na krsćane i kršćanske svetinje, dio nezapamćene kršćanofobije koja terorom i nasiljem mijenja sliku Zapadne civilizacije. Svakako da jedna od tih hirošimsko-nagasakijskih opasnosti islamske vjerske revolucije započete u Iranu krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koja je prerasla u najopasniji vjerski islamski terorizam u ljudskoj pivijesti, a koja razorno pogađa i mijenja vjersku i etničku sliku Bosne i Hercegovine je masovno, nekontrolirano, naseljavanje Arapa na srpsko hrvatsku zemlju u Bosni i Hercegovini.
http://acdemocracy.org/wp-content/uploads/2016/11/Screenshot-2016-11-19-18.50.52.png
Arapi i Arapkinje u Sarajevu danas
 
Niti jedan povijesni okupatorsko agresorski rat, pa čak ni otomanski genocidno konfesiocidni, nije tako ubrzano izmijenio etničko vjersku sliku Bosne i Hercegovine, zemlje Bošnjaka, Hrvata, i Srba kao što ju  je izmijenio i mijenja, plansko i organizirano naseljavanje Arapa. To je zapravo osvajačko okupatorski rat u kojem svim sredstvima sudjeluju današnji Bošnjaci muslimani. Bez njihova blagoslova, bez njihove svekolike pomoći taj rat ne bi bio tako učinkovit i brz u svojim opasnim namjerama i ciljevima. Sve se to događa pod onoj izlizanoj i kojoj više nitko ne samo u Bosni i Hercegovini već i u svijetu ne vjeruje, frazom arapskog investiranja u razvitak zemlje, investiranje u islamiziranje i radikalizaciju zemlje, koja dobiva sve dimenzije Afganistana i nekih drugih radikalnih islamskih zemalja.
 
Da, to jest arapsko investiranje, ali ne materijalno već etničko vjersko kako bi se stvorila snažna, za Europu opasna islamska država, koju s pravom i razlogom neki europski čelnici upoređuju sa opasnosti kakva dolazi od isilovske države. To europsko upozorenje koje, na svu sreću, se upućuje na Bosnu i Hercegovinu, na njene Bošnjake muslimane kao snažne sudionike mijenjanja nacionalne i vjerske beha slike, koji planski arabiziraju i islamiziraju beha društvo, a što je oblik mirnodopskog etničko-vjerskog čišćenja tih europskih prostora, smeta čelniku beha muslimana, kreatoru i sukreatoru tog terorističkog procesa, Alijinom sinu Bakiru Izetbegoviću.
 
Zbog toga se u ovo vrijeme europskih ukazivanja na tu opasnost stalno češe o to arapsko naseljavanje i agresira na europske čelnike koji, možda već kasno, uviđaju tu arapsku agresiju. Bakir udario baš na sve, poput Sulejmana Silnog kada je svom snagom i mržnjom jurišao na Europu i iza svojih okupatorskih pohoda ostavljao krvav trag. I Bakir Silni agresira na europske čelnike na Europu i svoju agresiju opravdava izmišljenom islamofobijom. Za Izetbegovića II. islamofobija je europski strah od islamskog razornog terorizma, te pokušava napad koristiti kao obranu te vjerske ideologije i onih koji svoje utočiste nalaze u Bakirovom pašaluku, otomanskoj pokrajini ostavljenoj u amanet Sultanu Erdoğanu.
 
Okuplja Bakir sve muslimanske snage u etnički i vjerski čistom bošnjačkom Sarajevu i „najoštrije osuđuje i odbacuje islamofobične napade koji su u posljednje vrijeme dobili na intenzitetu, a dolaze od najviših dužnosnika nekih članica Europske unije, kao što su Hrvatska, Austrija i Češka". Nažalost, svi ti europski, kako ih Bakir naziva "islamofobični napadi", dolaze gotovo kasno jer Izetbegovići su već obavili posao glede radikaliziranja i gradnje islamskog terorističkog centra u vehabijskim entitetima, kao što su Gornja Maoča, Podgredina, Gluha Bukovica i drugih dvadesetak takvih centara, pa gotovo i neka predgrađa Sarajeva koja su prodata ili za vojne zasluge u ratu darovana Arapima.
 
Izetbegović II. u obranu procesa mijenjanja etničke i vjerske slike Bosne i Hercegovine, koja je svakim danom sve više crna i umotana u okvir vjerskog radikalizma i ekstremizma, kaže: „...Bošnjaci su ponosan autohtoni europski narod...". I nije to ništa novo od Izetbegovića, koji su do podne jedno, poslije podne drugo. Pa tako su eto po Izetbegovićima „Bošnjaci autohtoni europski narod". Moglo bi mu se povjerovati da taj isti „autohtoni europski narod" ne smatra „Turskom mati, tako je bilo i tako će ostati", te da im nisu u svim segmentima nacionalnog, vjerskog, kulturno-civilizacijskog, bliži Iranci, Afganistanci, Turci, Arapi i svi drugi muslimani svijeta od europskih susjeda Srba i Hrvata, Austrijanaca i Česa. Takvi čelnici beha muslimana nam govore da su današnji Bošnjaci autohtoni narod u Europi, a ti isti autohtonisti Bosnu ostavljaju Turcima u amanet i zazivaju ponovni turski okupatorsko-genocidno konfesiocidni pohod na Europu, prostor za kojeg se vežu kao „autohtoni“ narod.
 
Nije li to ili najveća povijesna veleizdaja zemlje za koju se vežu, sa kojom se pokušavaju nacionalno identificirati ili velike laži kakve se od tih „autohtonista“ čuju zadnjih dvadesetak godina otkada pokušavaju izgraditi neki svoj nacionalni identitet povezan s Europom samo onoliko koliko od te Stare dame imaju koristi, i onoliko koliko ona šuti na taj njihov proces isilizacije Bosne i Hercegovine, u kojoj već danas slobodno živi, a neki i mirovine primaju, desetci tisuća islamskih terorista.
 
Za nemuslimane u Bosni i Hercegovini je svaki Arap koji je "kupio" beha zemlju današnji i sutrašnji vjerski terorist, budući da je on i doveden ne samo da promijeni vjersku i etničku beha sliku, već da bude nasilni teroristički rušitelj europskih vrijednosti i europskih naroda. I to je  istina i činjenica koje potvrđuju i europski čelnici. Stoga je potrebno sve „kupoprodajne“ ugovore između, svih beha naroda, jer pravo prodaje zemlje kao sredstva za mijenjanje entičke i vjerske beha slike nemaju ni Bošnjaci muslimani, i Arapa proglasiti ništavnima, i zemlju vratiti starim vlasnicima ili je predati vlastima na čijim prostorima je rasprodata. To je jedini mirnodopski način da se zaustavi proces isiliziranja i etničko vjerskog mijenjanja beha slike u korist Arapa, odnosno islama. Prodaja zemlje u Bosni i Hercegovini Arapima je ne samo neviđeno svjetsko pranje novca, već i okupatorski vjerski rat, kakav nije zabilježen u povijesti ratovanja.
 

Vinko Đotlo

Islamski radikali su na granicama Hrvatske

 
 
Nervozna reakcija Bakira Izetbegovića i njegova SDA na najavu početka izgradnje Pelješkog mosta nije slučajna. Rezultat je sve zaoštrenije političke i sigurnosne situacije u BiH i želje bošnjačkih političara da fokus pažnje međunarodne javnosti prebace na međudržavnu polemiku s Hrvatskom. Tako se u Sarajevu počeo dovoditi u pitanje početak gradnje Pelješkog mosta prije nego što se riješi za Zagreb nepostojeći granični spor. Opasnost od islamskog radikalizma koji je u BiH, kako kažu i hrvatski i međunarodni analitičari, u porastu tako bi trebala ostati u drugom planu. S druge strane, hrvatski politički vrh pozorno prati sigurnosnu situaciju u BiH. Mnogi hrvatski političari su i u kontaktu sa svojim kolegama u svijetu koje i sami upozoravaju na problem islamističkog ekstremizma.
https://faktor.ba/bundles/websitenews/gallery/news/190343/thumbs/1000_14725060312izetbegovic-ferhadija04092015.jpg
Nisu nerealne procjene da je Izetbegović namjerno želio skrenuti fokus sa zabrinjavajuće situacije u BiH zbog sve agresivnijih pojava islamskog radikalizma. Prije nekoliko mjeseci žestoko je reagirao kada je predsjednica Hrvatske na to upozoravala. Evidentan trend islamizacije BiH zabrinuli su ne samo hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i lidere država iz okruženja, nego i samog predsjednika Donalda Trampa i sadašnju američku administraciju, pa je sve više inicijativa koje bi, u konačnici, trebale smiriti stanje i omogućiti da se Bosna i Hercegovina odupre radikalizaciji.
 
Američki zahtjev
 
Globus raspolaže informacijama da su Amerikanci ovih dana tražili da se u BiH prestane s neprijateljskom retorikom prema Hrvatskoj, pa je to rezultiralo i nešto umjerenijim izjavama Bakira Izetbegovića o Pelješkom mostu. Istovremeno hrvatske sigurnosne službe raspolažu detaljnim informacijama o sve većem broju radikaliziranih stanovnika BiH. Procjenjujs se da je između 5000 i 10.000 ljudi bliskih selefijama za koje se može reći da su radikali zadojeni islamskim fundamentalizmom. Analize hrvatskih službi pokazuju da postoji i sve veći broj radikaliziranih skupina na granici s Hrvatskom, oko Velike Kladuše i Bihaća. Dio njih nije agresivan, ali među njima ima i onih koji zagovaraju život po šerijatskom zakonu i vrbuju sve veći broj sljedbenika. Islamska država ideal je kojem treba težiti. Postoje podaci o tome da se u zabačenim mjestima osnivaju škole koje rade po šerijatskom zakonu, u koje djevojčice ne mogu ići, a učenici ne smiju gledati TV ili slušati glazbu i moraju se pridržavati strogih vjerskih pravila.
 
Hrvatske službe posebnu pažnju poklanjaju praćenju aktivnosti pojedinaca koji žive uz hrvatsku granicu, a procjena je da su najveći problem oni koji se samoradikaliziraju putem interneta. Do informacija dolaze ili putem društvenih mreža ili na posebnim sajtovima, a razvili su i solisticirani pristup sadržaju na internetu koji vrlo teško prate i sami pripadnici sigurnosnih službi. Problem su i povratnici iz Iraka i Sirije, koje BiH vlasti najčešće šalju u zatvor na šest mjeseci ili godinu dana ili ih odmah puste kući. Oni koji završe u zatvoru dodatno se radikaliziraju, pa nakon izlaska predstavljaju još veću opasnost.
 
Pohvale muftiji
 
Pažnja se u Hrvatskoj poklanja i islamskoj zajednici, pogotovo onoj oko Siska iako je suradnja hrvatskih vlasti i islamske zajednice u Hrvatskoj više nego dobra. Svi iz državnog vrha podupiru i hvale muftiju dr. Aziza ef. Hasanovića kao izuzetno razumnog čovjeka koji i sam uviđa opasnost od radikalizma i suprotstavlja mu se na sve moguće načine. Prije nekoliko dana glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres telefonom je nazvao hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, koja je u posljednje vrijeme u više navrata upozorila na opasnost od radikalizacije BiH. Pitao je predsjednicu za njezino mišljenje o razvoju događaja u BiH i izrazio zabrinutost. U tom razgovora glavni tajnik je iskazao želju da s Kolindom Grabar-Kitarović nastavi razgovor na tu temu. Bilo je planirano da se novi sastanak dogodi za vrijeme održavanja Opće skupštine UN-a u rujnu. Kako je predsjednica odlučila da neće ići u Ameriku, nego će Sjedinjene Države posjetiti mjesec dana nakon službenog posjeta Moskvi, može se očekivati da će s Guterresom razgovarati tom prigodom i da će BiH biti jedna od najvažnijih tema.
 
U posljednje vrijeme bitno se mijenja i stav SAD-a prema prilikama u BiH. Dok su još donedavno Amerikanci tražili da se u BiH inzistira na poštovanju ljudskih prava i ekonomskim temama, sada u svim razgovorima američki političari najprije pitaju za sigurnosnu situaciju. Rezultat je to i razgovora koje je Kolinda Grabar-Kitarović imala s Donaldom Trampom i ljudima iz njegova okruženja kad im je ukazala na složenost stanja u BiH i opasnostima koje mogu iz toga slijediti za okruženje, ali mnogo šire.
 
„Stav hrvatskog političkog vrha je da ne treba dodatno dramatizirati sigurnosno stanje u BiH kada je riječ o opasnostima od islamskog radikalizma, ali da to ne treba ni podcjenjivati“, rečeno nam je iz visokog izvora na Pantovčaku. Sve veća zabrinutost zbog stanja u BiH ne vlada samo kod zemalja u okruženju, među kojima su Hrvatska i Srbija, već i u međunarodnoj zajednici. Zanimljivo je spomenuti da je, dok je o stanju u BiH na jednom skupu europskih čelnika govorila predsjednica Grabar-Kitarović, precizno argumentirajući svoje tvrdnje, njemačka kancelarka Angela Merkel tadašnjem francuskom predsjedniku Francoisu Hollandeu rekla je potiho, „dobro slušaj“. I upravo zato da se fokus interesa makne s te osjetljive teme, koja zabrinjava i Europu i Amerikance, dio političara iz BiH, onih iz SDA, žele prikazati Hrvatsku kao zemlju koja stvara problem oko rješavanja graničnih pitanja. Tako je na dnevni red došao i Pelješki most i stav Izetbegovića o tome.
 
Prije nekoliko dana Milorad Dodik je rekao da Republika Srpska nema ništa protiv da Hrvatska gradi most na svom teritoriju, a takav stav imaju i političari iz hrvatskog korpusa u Bosni i Hercegovini. Međutim, Izetbegović sve agresivnije želi osigurati svoj položaj ključnog političkog faktora u BiH, pa potencira granične probleme želeći dovesti Hrvatsku u nezgodnu situaciju. Naime, nastavlja se trakavica oko graničnog spora Hrvatske i Slovenije u kojem službeni Zagreb nema namjeru reterirati i prihvatiti zaključke arbitražnog suda. Sada Bakir Izetbegović otvara sličan spor, a računa da bi se mogli javiti i Crnogorci i Prevlaku proglasiti teritorijalnim pitanjem. Ostaje, naravno, i dogovor o granici između Hrvatske i Srbije na Dunavu. Po planu SDA, sve to treba dovesti do zaključka kako je Hrvatska nekooperativna i da stvara „probleme“ svaki put kada se granični problem stavi na stol.
 
Novi izbori
 
„Besmisleno je i kontraproduktivno za odnose Hrvatske i Bosne i Hercegovine osporavati izgradnju Pelješkog mosta. Projekt je hrvatski, ali i europski, 85 posto sredstava za izgradnju Pelješkog mosta daje Europska unija. Na kraju krajeva, Pelješki most će se graditi na hrvatskom tlu i iznad hrvatskih teritorijalnih voda. Dovođenje u pitanje ovog projekta i pokušaji ucjene su pucanj u prazno. Nema od toga ništa“, smatra dr. Miro Kovač, predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku.
 
Nema ništa, ali političke posljedice ostaju. Izetbegović se neće samo tako lako predati u svojim zahtjevima oko Pelješkog mosta, a istovremeno će SDA grčevito nastojati provoditi politiku koja teško može pridonijeti da BiH krene na europski put. Predstoje izbori, ali i promjena izbornog zakona, o čemu ovisi i budućnost BiH, pa preostaje sve manje vremena. Problema je napretek, pa i onih koje stvaraju sami bosanskohercegovački političara koji su zabrinuti za vlastitu sudbinu. Iako se na riječima zalažu za Europu i europski standard i vrijednosti, čine sve da BiH bude sve dalje od Europe, svjesni da bi oni sami u protivnom mnogi završili u prošlosti, a neki čak i u zatvoru.
 
Zbog sigurnosnih prijetnji koje dolaze iz susjedstva, sve češće međusobno razgovaraju i Hrvati i Srbi. Navodno bi ta tema trebala biti jedna od onih o kojima će se razgovarati ako Aleksandar Vučić dođe do kraja godine u Zagreb. Sigurnosne službe dvije zemlje za sada dobro surađuju, ali je procjena da će u budućnosti biti mnogo većih izazova. Naravno, ostaje i još jedno krajnje vruće pitanje, pitanje budućnosti Republike Srpske i procjene da bi za pet godina mogao biti raspisan referendum o neovisnosti. Koliko u tom za sada samo planu koji povremeno dolazi do ušiju hrvatskih političara ima realnosti i kakva bi mogla biti uloga Rusije ako do toga dođe, neke od odgovora mogla bi dobiti predsjednica kada u listopadu posjeti Vladimira Putina.
 
Ne čudi stoga što hrvatski politički vrh u prvi plan vanjskopolitičkih prioriteta zemlja stavlja BiH i što je premijer Andrej Plenković u kratko vrijeme ponovno posjetio tu zemlju. Iz krugova bliskih predsjednici saznajemo da je i sam glavni tajnik UN-a zainteresiran da se BiH ponovno stavi u fokus interesa međunarodne zajednice. Mnogo je političkih silnica u igri, mnoge države u odnosu na BiH imaju svoje interese. Poznato je da postoje vrlo tijesni kontakti službene Turske i ljudi iz vrha SDA. Islamizacija je na djelu i to nitko ne može poreći, a ne treba govoriti da je BiH gotovo u srcu Europe i kolika je to opasnost za sve, ne samo za zemlje u okruženju.
 
Izolirani dijelovi BiH
 
Zbog dužine granice s BiH, ali i zbog aspiracija da što prije uđe u Šengenski prostor, Hrvatska je u posebnoj situaciji. Kada je riječ o Izetbegovićevim reakcijama na Pelješki most, u Zagrebu to nikoga previše ne zabrinjava. Hrvatski političari samo odmahuju rukom na izjave da će se tražiti koridor do Neuma. „Na to se ne trebamo ni obazirati, daleko je veći problem ako kulminiraju granični sporovi i ako se granična neriješena pitanja preliju i na druge zemlje u okruženju. A zasigurno je sigurnosna situacija u BiH koja se može reflektirati na cijelu regiju najozbiljniji problem koji treba zabrinjavati Hrvatsku“, kaže nam jedan visoki dužnosnik. Sigurnosne službe tako zapažaju da se daljnji korak u islamizaciji odvija i u dijelu Sandžaka te na Kosovu, a da u BiH postoje dijelovi koji su totalno izolirani i radikalima omogućuju nesmetanu aktivnost.
 
Kada smo direktno upitali hrvatske političare iz „prve garniture“ koliko su zadovoljni radom hrvatskih sigurnosnih službi i njihovom borbom da se problem ne prelije i preko naših granica, slijedio je decidirani odgovor: više nego zadovoljni, službe rade izuzetno dobro. Tako je i ova turistička sezona prošla bez incidenata, a ako je suditi po informacijama koje se mogu dobiti iz državnog vrha, i dalje će sve službe biti u pripravnosti da se spriječe bilo kakav pokušaj izvoza islamskog radikalizma u Hrvatsku. A kada je riječ o BiH, svidjelo se to Bakiru Izetbegoviću ili ne, Hrvatska će, kažu nam naši sugovornici, na taj problem i dalje uporno i argumentirano upozoravati.
 

Jurica Körbler, Globus

Anketa

Znate li da se u Jokićevoj kurikulnoj reformi na 300 stranica teksta nigdje ne spominje "hrvatski jezik"?

Četvrtak, 21/09/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1092 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević