Get Adobe Flash player
Opasno traćenje vremena

Opasno traćenje vremena

EU ciljano ispražnjava Hrvatsku za naseljavanje...

Podržali Istanbulsku, podržavaju i

Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

Popis HDZ-ovaca koji podržavaju »Globalni sažeti dogovor za sigurna...

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Hrvatski sabor najodgovorniji za stanje u...

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Ne ostaju i ne opstaju najjači, nego...

Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

Suspendiran zbog ljubakanja sa studenticama, a na ispitima pita studente u...

  • Opasno traćenje vremena

    Opasno traćenje vremena

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:41
  • Podržali Istanbulsku, podržavaju i

    Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 15:48
  • Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    srijeda, 14. studenoga 2018. 08:38
  • Političko preživljavanje političkih zvijezda

    Političko preživljavanje političkih zvijezda

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:34
  • Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

    Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

    utorak, 20. studenoga 2018. 13:04

Angelin suvremeni Honeckerov totalitarizam

 
 
Svakim danom Njemačka, a i ostatak Europe, danas napose Bosna i Hercegovina i Hrvatska, su sve izgubljenije, prestrašenije, okupiranije i porobljenije od strane islamski migranata, muslimanskih ratnika u miru,  koji u milijunskom broju ulaze na europsko tlo, najviše na njemačko kamo ih je pozvala i vrata im otvorila Mutti Merkel. I ništa više ne može zaustaviti taj cunamijski islamski val, koji ruši sve europske stečevine, prisiljavajući jednu za drugom europsku članicu, i onu koja to nije i koja vjerojatno ovako (ne)uređena nikada ne će ni biti, da podigne bijelu zastavu i potpiše kapitulaciju bez ikakva otpora. Jer braniti se od te okupacije, pravo na obranu, svim europskim narodima Frau Merkel je zabranila.
https://www.tagesspiegel.de/images/merkelcollage/9413118/2-format43.jpg
Angela Merkel i Erich Honecker
 
Na čelu te osvajačko okupatorske muslimanske ofenzive na Europu i europske narode pobjednički stoji Mutti Merkel, koja svaki obrambeni glas Europljana honeckerovski ušutkava, i proglašava neprijateljem globalizma i merkelizma. Mutti Merkel svojim apsolutizmom vladavine u Europskoj uniji poručuje, Europska unija to je Njemačka, Njemačka to je Europska unija. Na suvremeni Honeckerov totalitarizam nema hrabrosti se suprotstaviti ni bilo koji njemački političar, što nameće pitanje, kakav je to politički režim u Merkelinoj Njemačkoj, i kamo ta najutjecajnija suvremena političarka vodi Europsku uniju. Ni migrantska ubojstva njemačkih mladi, i silovanja njemačkih djevojčica, ne smiju pokrenuti nacionalni otpor prema tim eurofobistima i kršćanofobistima.
 
Svaki oblik njemačkih prosvjeda na islamske zločine po Njemačkoj policija Honeckorovim brutalnostima ćuvanja režima gasi. Tisuće njemačkih policajaca naoružanih kao u vrijeme najradikalnijih europskih i svjetskih diktatora jurišaju na njemačke prosvjednike, koji pokušavaju obraniti svoju zemlju i svoj narod, svoje mlade, svoju djecu od migrantskih islamskih terorista. Samo poneki njemački političar uviđa svu tu giga opasnost od islamista koji su u migrantskom jurišu okupirali Europu, Njemačku, a zemlje kroz koje su prošli agresorski su porušili, u Bosni i Hercegovini poput svake okupatorske vojske se utaborili. No ti pojedinci koji tu opasnost vide, ne smiju javno ukazati na nju, a  zbog svog političkog mjesta, koje ovisi o Frau Merkel, ne smiju se pridružiti prosvjednicima.
 
Gledajući sramotni poraz svoje zemlje, i nemoć prosvjednika pred političkom svemoći kancelarke, njemački ministar unitarnjih poslova Horst Seehofer na prosvjede Nijemaca u Chemnitzu gdje su migranti ubili mladog Nijemca kaže: „Da nisam ministar, rado bih se pridružio demonstrantima u Chemnitzu. Problem migracija je „majka svih političkih problema” u Njemačkoj. Umjesto da ministar stane na čelo prosvjednika i bude vođa obrane zemlje, za to ga narod i plaća i čuvanja života svojih građana koji su ga izabrali na tu funkciju, on pokazuje strah kojim ga okovala njegova kancelarka.
 
Kakva bi slika svijeta izgledala, kakav bi nered i kaos vladao u zemljama u kojima se policajci koji su dužni čuvati red i mir ne bi odazvali na poziv da zaustave rušenja, razbijanja, terorizam, kazali da nismo policajci odazvali bi se. I ako se tako brane vrijednosti i sustav u Njemačkoj, samonametnutoj predvodnici Europske unije, a eto vidimo da se brane, onda pod Merkelinom čvrstom rukom, problem migracija majka je svih problema u Europi, zbog toga što se svim članicama i nečlanicama kakva je i Bosna i Hercegovina, brani obrana od tog, u europskoj povijesti, najvećeg i najopasnijeg problema. No, problem je tim veći, što se brani europskim narodima  da problem sami riješavaju i prave ga sve manjim. Problem ne mogu, i naravno ne će, riješiti islamski migranti, oni i dolaze da ga prave i povećavaju, problem može riješiti i od njega se zaštiti samo njegove žrtve Europljani.
 
Nakon što je Mutti Merkel, zajedno sa turskim sultanom Erdoganom,  problem napravila, sada ga izvozi izvan svojih granica i on je postao europski problem. Njemačka je ta koja je u temeljima uzdrmala Europsku uniju, nastojeći da je uruši islamskim migrantima, i učini je politički nestabilnom i nesigurnom. Europska unija politikom nedodirljive njemačke kancelarke pada i raspada se snagom i milijunskim brojem migranata. Da je kancelarka Merkel uistinu htjela  migrantski problem samo u Njemačkoj tada bi za njih slala zrakoplove da ih dovoze, a ne da poput cunamija ruše i osiromašuju zemlje i narode kroz koje prolaze u vojničkim kolonama.
 
Bosna i Hercegovina je najveća žrtva, žrtva do umiranja i nestajanja, Merkel-Erdoganove migrantske politike, rušenja Europske unije i europskih stečevina. Izmijenjena nacionalna i vjerska slika Bosne i Hercegovine, u korist islama i muslimana, bure je atomskog eksploziva koje može da se zapali i pri najmanjem udaru i da Europu zapali i razori više negoli Prvi svjetski rat, koji je i krenuo sa te europske periferije, čija se 100. obljetnica obilježava ovih dana u Parizu.
 

Vinko Đotlo

Njegova dvoličnost i perfidija tjera tvrdu izetbegovićevsku pro-islamsku politiku

 
 
"(…) Bože, ponekad se pitam… zar je dobro srce muslimanskog insana moralo da se vadi valjevskim, užičkim i inim srpskim kamama! Bože, ponekad se pitam, zar je muslimanski čovjek, samo zato što sevdah ćuti, morao biti zaklan!. Pa što to mi nismo išli u Negotin i Kraljevo i klali njihove majke! Što to mi nismo postavili haubice na Žabljak, na Durmitor, na Zlatibor i ubijali njihovu djecu! Nismo, jer mi volimo, a oni mrze! Ne svi! Ne svi, ali mrze! (…) Mi, potomci bosanskih begova…gazde bosanske čekaju u redu za tanjir graha, a njihova fukara po buvljim pijacama Zaječara prodaje almasli grane i šorvane naših nena (…) Ne zaboravi nikad narode moj i nemoj nikad halalit' (…) Ako smo nekad morali halalit', danas ne moramo… Zakuni se, narode moj, krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom bosanskom da halalit' nikad više ne ćeš. 'Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela..."
http://boljatuzla.ba/wp-content/themes/boljatuzla/timthumb.php?src=http://boljatuzla.ba/wp-content/uploads/2015/07/emir-hadzihafizbegovic-na-dzenazi.jpg&w=656&h=400
Ove je riječi (među ostalim) u patriotskom zanosu, strasno, grleno, emotivno i ustreptalog glasa (uz tihu pratnju harmonike) izgovorio je glumac Emir Hadžihafizbegović (u Lukavcu kod Tuzle 1994 godine) u monodrami "Godine prevare", u vrijeme rata, dok je razarano Sarajevo a Bosna i Hercegovina krvarila pod udarima srpskog agresora. (https://www.youtube.com/watch?v=KQmedRFt0Jc) Je li to iz današnjeg kuta gledanja ratno-huškačka retorika i poziv na osvetu prepuštam sudu čitatelja (snimka je postavljena na Internet 6. ožujka 2008. godine, s naznakom:"Poruka Bošnjacima - slušajte moji Bošnjaci da se ne ponovi").
 
Osim što se borio kao pripadnik 2. korpusa "Armije BiH" (nakon što je prethodno smjestio obitelj na sigurno, u Hrvatsku), radio je Emir kao angažirani umjetnik i brojne druge monologe, pa u jednome od njih kao vojnik "Armije BiH" (koji prepričava vlastite snove) kaže:
"(…) Sinoć sam Bože sanjao Harisa Džinovića kako u svom crnom šeširu nosi sedam kuhanih pečenjaka borcima na prvu linije negdje oko Trnova, i kako umjesto 'i tebe sam sit kafano' izgovara tekbil, a iz hiljadu grla nebo para 'Allahu Akbar!' Sinoć sam Bože sanjao i Emira Kusturicu kako u svoj bijeli Reno 4 unosi ranjenu djevojčicu …i kako farmerki poprskanih krvlju psuje majku četničku onima na Palama, sinoć Bože sanjah Mersada Berbera, Hasana Fazlića, Ismara Mujezinovića, Zeca, kako uče fatihu na mezaru rahmetli Ibrahima Ljubovića…sinoć sam Bože sanjao i Fahretu Jahić, Lepu Brenu kako olovskim ranjenicima priča o vrijednostima islama i kako u snu govori da joj je želja da napravi humanitarni koncert za samljevene Brčake u stočno brašno u kafileriji juna devedeset druge…" (https://www.youtube.com/watch?v=bFs6V_ubXyQ; objavljeno 1. prosinca 2012.; monolog "San o Bosni"). Je li kao predložak ovom monologu poslužila legenda o snu osmanlijskog osvajača Mehmeda El-Fatiha u kojem je ovaj usnio obećanu zemlju Bosnu (noć prije nego ju je osvojio), to zna samo Emir, no, u monologu se prozivaju "izdajnici" koji su se odmetnuli od vjere i naroda i podsjećaju kako su zgazili islam i tradiciju. Kad se ode u Srbiju, međutim, tada se okreće ploča i pjeva posve drugačija pjesma.
 
U beogradskom Sava centru, studenoga 2017. godine, u okviru nastupa u humorističnoj predstavi "Audicija", isti taj Emir Hadžihafizbegović neplanirano i izvan konteksta, na opće iznenađenje publike i organizatora priredbe izgovorio je jedan monolog o Bosni i Hercegovini koji nije bio sastavnim dijelom predstave. U njemu je dao oduška svojoj "širokogrudosti", "čovjekoljublju", "filantropiji" i "romantizmu" koji opčinjava samo "istinske i iskrene zaljubljenike u ljude". Dakako, ovoga puta nema nikakvog veličanja islama, nema begova, paša, bosanskih gazda, džamija i minareta, tekbila, fatihe, ajeta, nana, mezara, nema samljevenih Brčaka, fukare koja prodaje "muslimansku muku" po Zaječaru, Požarevcu, ni haubica koje su se mogle postaviti na Žabljak, Durmitor, Zlatibor, pa ni poklika "Allahu Akbar" koji je Emira i njegove mudžahedine dizao na noge i pokretao na akciju dok je bio pripadnik 2. korpusa "Armije BiH". Iz svake riječi izbija čista "ljubav" prema katolicima i pravoslavcima, njihovim bogomoljama, kulturi i tradiciji i sve se odvija po poznatoj matrici "bratstva-jedinstva". To je jedna po svemu uravnotežena, topla, ljudska i humanistička poruka kojoj ni najveći kršćanin (ili hrišćanin) ne može naći zamjerke, mada u cjelini djeluje prilično naivno, namješteno i nerealno.
 
I svatko tko ne poznaje Emira, povjerovao bi (barem donekle) da je ova sugestivna i emotivna interpretacija (iako izrečena u okviru humoristične priredbe) iskrena: "Kakvi smo to ljudi mi Bosanci. Mi smo najzamršeniji ljudi na svijetu i ni s kim se historija nije pošalila kao s Bosnom. Moja domovina Bosna, puna je ezana sa bosanskih džamija, ali i zvona sa pravoslavne i katoličke crkve. U Bosni nikada ezani nisu smetali zvonima, ni zvona ezanima. Ja sam Bosanac i Hercegovac. I Nikola Šop, hrvatski pjesnik iz Jajca je moj pjesnik. I Branko Ćopić, Srbin iz Hašana je moj pisac. Ja sam odrastao na 'Bašti sljezove boje' Branka Ćopića. Moja jedina domovina je Bosna i Hercegovina i zvona sa katoličke crkve i pravoslavne crkve su moja, jer ja sam Bosanac i Hercegovac. Moja jedina domovina je Bosna i Hercegovina, to je mihrab i oltar pred kojim se klečalo i koji se nogama šutalo. Moja jedina domovina je Bosna i Hercegovina, to je vrh na koji se razni penju sa raznih strana, čereče je stoljećima, ali ona ide dalje. U mojoj domovini ima samo jedna deviza: postoje samo ljudi i neljudi, sve ostale podjele su lažne." (https://www.youtube.com/watch?v=yv3u28SMCVg&feature=youtu.be)
 
Iz ovih ulomaka vidimo dva lica glumca koja se po potrebi pojavljuju u različitim razdobljima i različitim podnebljima ovisno o potrebi trenutka i profilu publike. Treće nam Emir pokazuje u Hrvatskoj, stavljajući sebe u poziciju normalnog i razboritog čovjeka i "antifašista" (što je inače u jednom dijelu hrvatske javnosti u trendu već dulje vrijeme), dok su gotovo svi drugi u BiH ili fašisti, ili lobotomirani, ili luđaci: "Kada u jednom društvu argument kao sredstvo komuniciranja pogine i postane beznačajan, to društvo putuje u besmisao. Ta vrsta nemogućnosti vođenja polemike argumentom uveliko je odredila lobotomičnost ljudi na ovim geografijama. Mi živimo kao lobotomična društva. Većina ljudi se kreće kao Jack Nicholson u filmu ‘Let iznad kukavičjeg gnijezda’, neostrašćeni za bilo kakvu životnu akciju. Svi čekaju onog gorostasnog Indijanca koji, na kraju monumentalnog Formanovog filma, podiže mermernu česmu i razbija prozor kroz koji bježe u slobodu. Čekanje tog Indijanca samo produžava projekt lobotomije o kojem je pisao i čuveni filozof Lipovecki, Poljak na mjestu redovnog profesora u Grenoblu. U svojoj knjizi ‘Era praznine’, napisanoj prije trideset godina, Lipovecki nagovještava da će početkom dvadeset i prvog stoljeća ljudi osvijestiti da je moguće živjeti bez cilja i smisla. Kakav poraz i nesreća stanja ljudskog duha. Nažalost, mi živimo ono što je Lipovecki napisao." (https://www.jutarnji.hr/nedjeljni/emir-hadzihafizbegovic-fasistima-smeta-sto-navijamo-i-za-dokovica-i-za-hrvatsku-reprezentaciju-a-bas-u-takvoj-bih-ja-zelim-zivjeti/8043269/?fbclid=IwAR0Nbq2HLrM_r496cOzUGMTl0DhXTOCr8iaLokTCjX27Tv9XKGb7CpsVPUE)
 
Citat je ovo iz njegova intervjua zagrebačkom Jutarnjem listu (od 12. studenoga 2018.), a u kojemu pored ostaloga kao razdjelnicu između "fašista" i "antifašista" navodi navijanje za Novaka Đokovića i hrvatsku nogometnu reprezentaciju ("Fašistima smeta što navijamo i za Đokovića i za hrvatsku reprezentaciju. A baš u takvoj BiH ja želim živjeti"). Naravno, ova vrsta simplifikacije jeste pomalo čudna i nerazumljiva (meni je, recimo, draži Federer od Đokovića - pa ne znam trebam li se preispitati da ne bih kojim slučajem zastranio i završio u "fašizmu"), pogotovu sa stanovišta nekog tko balkanske ograde i torove ne priznaje kao mjerilo vlastitih dosega, sklonosti, želja ili potreba. Zašto bi bilo komu na prostorima bivše Jugoslavije u kojoj smo stjecajem nesretnih povijesnih okolnosti živjeli (a znamo kako smo krvavo platili izlazak iz iste), Beograd bio draži, bliži i preči od Beča, Rima, Budimpešte ili Berlina? Zašto bi srbijanski tenisač ili hrvatska reprezentacija bili mjerilo nečijeg "antifašizma" ili "fašizma"? S nekog šireg i dubljeg poimanja ljudske civilizacije, takve teze su ne samo promašene nego i stupidne, sasvim nalik ksenofobičnom porivu koji nas ponovno zatvara u iste okvire u kojima smo se nekad međusobno ubijali i krvarili.
 
Čemu takvi povratci i komu to treba? Otkuda ta mazohistička potreba, taj sentiment i opsesija da se mora pripadati balkanskom čoporu pa i po cijenu toga da se u njemu svako malo koljemo? Nemam ništa protiv bratimljenja Emira Hadžihafizbegovića i njemu sličnih s bilo kime, pa bili to Srbi, Japanci, Kinezi, Mongoli ili Turci, široko im polje, ali otkud im pravo da nas druge nagone u njihov tor - i proglašavaju "fašistima" ako odbijemo u njega ući? U citiranom ulomku, sadašnju situaciju apsurda i nemogućnosti komunikacije između naroda u BiH (ili možda točnije njihovih elita), on je pokušao svesti na problem "lobotomije ljudi na ovim geografijama", a nešto kasnije koristi i usporedbu s ludnicom. Dakako, o gordijskom čvoru zvanom Daytonska BiH može se raspravljati na različite načine, pa i tako da se narodima izrekne kolektivna medicinska dijagnoza čime se problem stavlja ad acta. U ovom slučaju, u BiH (po Emiru) imamo većinom lobotomirane ili luđake. Oni "čekaju svoga Indijanca" koji će provaliti prozor ludnice i tako ih povesti u slobodu.
 
No, prihvatimo li ovaj Emirov diskurs, najprije se postavlja logičko pitanje: hoće li lobotomirani prestati biti to što jesu i poprimiti osobine zdravih ljudi, a luđaci postati normalni kad izađu kroz prozor i dočepaju se slobode? Teško. Ako su već takvi, možda ih bolje ne puštati van. Dakle, gledajući s tog stanovišta, BiH je izgubljena. Zauvijek. Barem za ljude koji danas u njoj žive. Jer, ta manjina "normalnih" nikako je ne može spasiti. Utoliko prije što su joj svjetski moćnici već odavno obukli luđačku košulju i učinili je nemogućom u funkcionalnom smislu. Ja, međutim, ne samo da ne vjerujem u ono što Hadžihafizbegović govori, nego ZNAM DA NIJE TAKO. Jednako kao što znam da on iz svoje vizure to nije u stanju sagledati. On je mentalno ostao zatvoren u balkanski, jugoslavenski okvir, čak možda i nesvjestan činjenice kako je to uzrokovano pukom željom da se bude "netko i nešto" na širem prostoru nego je to BiH. I frustracija je posve prirodna posljedica takvog stanja. No, to je njegov problem.
 
Nemam se namjeru baviti analizom "lika i djela" ovog glumca, niti njegovim psihološkim profilom, samo se pitam jedno: kako je moguće tako strasno bacati drvlje i kamenje na Srbe, proklinjati ih, nazivati "fukarom", buduće naraštaje pozivati i zaklinjati da im "nikad ne halale", a potom trčati u Beograd i tamo izigravati kozmopolita i čovjekoljupca široke duše koji u Sava centru publici otvara "svoju bosansku dušu" i uvjerava ih kako je "dobar čovjek" koji jednako voli i muslimane i Srbe i Hrvate… Ne sliči li to u najmanju ruku perverziji, ljigavom udvorničkom puzanju pred auditorijem u kojem je zacijelo sjedio popriličan broj onih kojima je proteklih godina s pravom iz Sarajeva i Lukavca upućivao sve one pogrde i kletve? Potvrđujući dosljedno svoju nedosljednost (kako pjesnik reče: "Na tom svijetu samo mijena vječna jest"), Emir je sebe unaprijed stavio u ulogu arbitra i svrstao u "pozitivce" unatoč svim kontroverzama koje ga prate.
 
Na jednoj strani su on i manjina "zdravih" i "normalnih" - na drugoj ona golema većina luđaka, lobotomiranih i "fašista". E, pa ne će biti tako. Taj iščašeni, bolesni pogled na stvarnost, to pljuvanje u lice većini građana u Bosni i Hercegovini, to proglašavanje ove zemlje ludnicom koja "čeka svoga Indijanca", plod je bolesne mašte čovjeka koji nije svjestan stvarnosti ili je ne želi sagledati. To je uobrazilja jednog polivalentnog nesretnog i izgubljenog čovjeka koji vlastita lutanja i odsustvo osjećaja pripadnosti nastoji kompenzirati poništavanjem identiteta drugih - kako bi ih izjednačio sa sobom. Pogledamo li samo što je sve govorio nekad o Emiru Kusturici kojega je nakon toga (prije dvije i pol godine) javno zvao i molio da se vrati u Sarajevo, potpuno je bjelodano o kakvom se karakteru i mentalnom sklopu ovdje radi. (Vidi: https://youtu.be/HcqFBvkOZrQ) Ja sam za razliku od Emira duboko uvjeren kako su i Srbi i Bošnjaci i Hrvati u ogromnoj većini normalni ljudi, suočeni s brojnim teškoćama i apsurdnim sustavom, ali normalni ljudi. I po mome sudu, Emir bi i sam mogao za BiH učiniti mnogo više nego čini ovakvim nesuvislim izjavama. Kad već "ponekad ruča i popije kavu" s Bakirom Izetbegovićem (kako sam kaže za hrvatske medije), mogao bi ga, primjerice, priupitati za njegova baljezganja o tomu kako je njegov rahmetli babo Alija Turčinu Erdoganu "ostavio BiH u amanet", ili tražiti pojašnjenje njegova stava po kojemu su "Srbi i Hrvati izmišljeni narodi". I trebao bi prestati vrijeđati legitimnog političkog predstavnika hrvatskoga naroda za kojega kaže kako "češće ide kod Vučića u Beograd nego u crkvu na Misu". Koliko znam, njegova klanjanja i druge islamske obrede nitko od Hrvata ne spominje niti ih stavlja u politički kontekst.
 
Njegova dvoličnost i perfidija u kojoj javnosti pokazuje svoje "uljuđeno", "demokratsko", "kozmopolitsko" lice (po potrebi i ovisno o situaciji - kad i gdje kako zatreba) a na drugoj strani tjera tvrdu izetbegovićevsku pro-islamsku politiku (pod krinkom "antifašizma") toliko su prozirni da tu previše mudrosti i dalekovidnosti ne treba kako bi čovjek shvatio s kime ima posla. Ono što Bosni i Hercegovini treba, jeste više zakonitosti, pravde, uvažavanja različitosti, više dogovora, mira i sloge oko temeljnih zajedničkih interesa, manje mržnje, netrpeljivosti, sukoba, gloženja. Nije to brod luđaka bez budućnosti.
 
Samo svi - a prije svega Bošnjaci i Srbi kao najbrojniji narodi - moraju shvatiti jednu prostu i običnu istinu: Bosne i Hercegovine će biti toliko koliko bude pravde za njezine narode. Narodi ne mogu tu zemlju osjećati kao svoju ako se u njoj osjećaju obespravljeno, podcijenjeno, ako ih se omalovažava i potiskuje, ako im se ne dopušta izbor svojih predstavnika u vlasti, ako se na očigled krše temeljni zakoni na kojima je ustrojena kao država. Nema tu nikakve filozofije. Sve je tako logično. Samo to treba oživotvoriti i primijeniti u praksi. A ne držati se balkanskih torova kao da su nam od Boga dani i zacrtani kao sudbina. I na kraju, nešto bih upitao Emira osobno:
 
Mogu li Hrvati vama muslimanima halaliti sve one nekažnjene zločine što ste ih uz poklike "Allahu Akbar" počinili diljem hrvatskih prostora: od Jajca, Doljana, Križančevog Sela, Buhinih Kuća, Lužana, Gustog Graba, Travnika, Konjica, Dusine, Orlišta, Sušnja, Maljine, Trusine, Grma, Miletića, Čukli, Krpeljice, Viteza, Kraljeve Sutjeske, Drenovika, Slapnice, Busovačke staje, do Mostara, Bugojna, Zabilja, Kiseljaka, Uzdola, Vareša, Fojnice…? Mogu li Hrvati vama muslimanima halaliti onih 1.600 nevino poklanih, srušene crkve i kuće, etnički očišćena i zatrta sela, progon 150.000 civila? Mogu li se Emire halaliti sve one hrvatske glave što su ih odsjekli vaši mudžahedini i pripadnici "Armije BiH" u kojoj si i sam bio, svi oni masakri, pobijena djeca, žene i starci, paljevine kuća, silovanja, pljačke?
 
Mogu li vam se halaliti sve one laži koje ste svalili na nas Hrvate, sva ta mržnja i otrov što ga bljuju vaši islamisti putem medija već više od dva desetljeća, a da je pri tomu svemu grubo zanemareno sve ono što smo učinili za samostalnost i opstanak BiH? Može li vam se halaliti nepravda koju nam danas činite vezujući se za Tursku i radikalni islamizam dok u samoj Bosni i Hercegovini grubo kršite naša temeljna ljudska, nacionalna i građanska prava zajamčena Ustavom i zakonima? Može li se Emire sve to halaliti i bi li vi nama halalili da ste na našem mjestu?
 

Zlatko Pinter

Tri osmanska 'mileta' i tri austrougarske 'glavne vjeroispovijesti' danas su tri konstitutivna naroda odnosno nacije

 
 
Nelegitimni i protuustavni izbor Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine stavio je prilike u toj zemlji ponovno u žarište zanimanja hrvatske javnosti, pa u tome kontekstu nije naodmet podsjetiti na neke povijesne činjenice koje mogu osvijetliti i aktualna zbivanja. Posebno kada vidimo da su današnji problemi u nešto drukčijoj formi postojali i prije dva stoljeća. Čak su i akteri uglavnom isti, bez obzira na njihov dvostoljetni razvoj i promjene. Tri osmanska “mileta” odnosno tri austrougarske “glavne vjeroispovijesti” danas su tri konstitutivna naroda odnosno nacije u BiH. Rusija ima vrlo sličan odnos prema BiH kakav je imalo i Rusko Carstvo, a pri tome se oslanja na Srbiju.
https://i.pinimg.com/originals/9c/44/84/9c4484a0c06eb75afc937d14d2e59006.jpg
Sultan Abdul-Medžid
 
Današnja Turska politikom neoosmanizma nastoji ostvariti što veći utjecaj na BiH i tamošnje odnose. Austro-Ugarsku Monarhiju na neki je način zamijenila Europska unija s dominantnim njemačko-austrijskim utjecajem. Jedini novi akter je Hrvatska, koja traži svoje mjesto za stolom, u igri u kojoj su karte davne podijeljene, a svi igrači drže asove u rukavima i noževe u čizmama.
 
Dvadeset i pet godina prije nego što je izbio opći kršćanski ustanak protiv osmanske vlasti, u svibnju 1850. godine fra Ivan Frano Jukić pisao je sultanu Abdul-Medžidu pismo u kojem mu je iznio “Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini”. Tražio je da ih se ne zove i ne smatra rajom, nego građanima Carstva. Jukić je uz ostalo tražio i da se ukinu harač, beglučenje i krvarina, da se dopusti slobodno “obsluživanje svog vierozakona”, popravljati i graditi crkve, imati zvona i zvonike i javno održavati vjerske obrede. Jedan od posebno važnih Jukićevih zahtjeva bio je onaj u kojem od sultana traži da “kristjani” na sudu budu “jednaki s Turcima”. Stanje pred turskim sudovima opisano je u franjevačkim kronikama. Tako fra Jako Baltić piše: “Turci mlogu raju pravu-zdravu poubijaše. Kada na sud dojdemo, sud hište svidoke. Ako izvedemo raju za svidoke, muftije, kadije i svi turci skoče: ne more raja na turčina svidočiti, ‘hiljadu raje a jedan turčin.’ Turčin na turčina svidočiti grih je smrtni po Alkoranu…”
 
Pritisnuti unutarnjim ali i vanjskim zbivanjima i procesima osmanska je vlast pokušavala modernizirati državnu upravu i potaknuti društvene promjene što je izazivalo velike otpore. Ustavnim zakonom Vilajeta Bosanskog iz 1867. godine pokušali su urediti odnose između tri dominantna mileta odnosno etno-konfesionalne zajednice: katoličke, pravoslavne i muslimanske. Pri svim administrativnim instancijama (sandžaci i kotari) osnovana su upravna vijeća kao savjetodavna tijela vlasti u koja su imenovani utjecajni, ugledni i pouzdani ljudi svih konfesija. Najvažnije pravilo u odabiru članova tih tijela, odnosno “savjetnika” bilo je u tome da, bez obzira na brojnost i proporcionalni odnos stanovništva, polovina svih mjesta pripadne muslimanima, a da se druga polovina dijeli među predstavnicima ostalih konfesija. Tako su muslimani svagdje i uvijek imali prevlast, bez obzira na svoj broj, odnosno na postotak u ukupnom stanovništvu. Suočen sa sve složenijim problemima i sve većim protimbama, upravnik (valija) Dunavskog vilajeta proglasio je 1868. godine, po francuskom modelu, “osmansku naciju”. Bio je to prvi ali ne i posljednji neuspio pokušaj nametanja nacije i identiteta u BiH.
 
Nakon dugotrajnog razdoblja krize, bezvlašća i nasilja, u Dračevu nedaleko od Gabele, izbio je 19. lipnja 1875. ustanak protiv Osmanlija, ovaj put pod vodstvom katoličkog svećenika don Ivana Musića. Ustanak se brzo širio uz granicu, najavljujući kraj višestoljetne vladavine Osmanskog Carstva nad Hercegovinom i Bosnom. Odjeknuo je diljem Europe, a posebno u Srbiji, Crnoj Gori i hrvatskim zemljama. Hrvatski književnik August Šenoa napisao je pjesmu “Munja od Gabele” kojom veliča junaštvo ustanika u “hercegovoj zemlji”, a istovremeno kritizira “staru, uspavanu i nemoćnu” Europu kojoj kroz prozor “viri polumjesec”, a ona ne mari za slobodu, nema ideala i slijedi isključivo materijalne vrijednosti.
 
Zahtjevi ustanika koji su sebe inače zvali “ustašama”, a tako su ih i drugi nazivali, mogu se pročitati iz jedne rečenice priopćene tih dana europskim diplomatima: “Mi ne tražimo drugo, nego da živimo ko ljudi, ne ko skotovi, kako nas turci smatraju. Hoćemo autonomiju”.
 
Ustanak je dotadašnje “istočno pitanje” pretvorio u “istočnu krizu”. Uslijedile su žestoke borbe koje su praćene stradanjem stanovništva, ali i diplomatskim pokušajima traženja rješenja. Musić i njegove pristaše, kao i drugi katolici, negativno su reagirali na težnje i zahtjeve pravoslavnih ustanika da se Hercegovina pripoji Crnoj Gori, a Bosna Srbiji. Njihova je želja bila da se Bosna i Hercegovina pod habsburškom krunom sjedini s katoličkim, hrvatskim zemljama. Uslijedile su oštre polemike u tisku, ali i sporadični sukobi na terenu. S vremenom se stanje na terenu mijenjalo, crnogorska vojska i pravoslavni ustanici pljačkali su katolička sela i skrnavili katoličke crkve. U travnju 1877. godine vojvoda Musić piše austrijskom namjesniku Dalmacije barunu Gabrijelu Rodiću u Zadar i sljedeće: “Ja se zaista ne smijem usuditi ter ciglu jednu rieč prosloviti o miru, ovako ucviljenom narodu, kojem je sve zapaljeno, uništeno, opljačkano, porušeno, tolike su glave pale.” Bio je skeptičan i prema pregovorima tvrdeći da s “Turskom se nije moguće miriti… jerbo Turska nije nikad vriedna u slobodi izvršiti što u nevolji obeća”.
 
Musić piše kako njegov narod vidi da parobrodima iz Rusije i Srbije dolazi pomoć u Crnu Goru, ali oni od toga ništa ne dobivaju. Vijesti o miru on komentira kao “novinsko bubanje” i “prijevaru Rusije”: “Rusija je stara varalica”, piše Musić, koja želi dobiti na vremenu i koja se ne će lako odreći “miraza svojih kćeri Srbije i Crne Gore” a to je Bosna i Hercegovina. Njegova ideja i politički cilj bio je da njegova Vojvodina Donja Hercegovina stekne autonomiju i eventualno se priključi Dalmaciji odnosno Austriji. Tako je i u više navrata pisao svoju želju: “da doljnja Hercegovina pane pod Austriju”. Musić je bio saveznik, realna snaga i nositelj političkog i moralnog kapitala kojim je Austrija u pregovorima polagala pravo na barem dio Hercegovine. Međutim, austrougarske su se vlasti 8. srpnja 1876. tajno “sporazumjele” s Rusima o podjeli pobunjenih pokrajina i to tako što bi dio Bosne uz Drinu pripao Srbiji, pogranična područja Hercegovine Crnoj Gori, a sve ostalo trebalo je pripasti Austriji. Bio je to samo jedan od sporazuma i razloga zbog kojeg se Austro-Ugarska Monarhija držala neutralno u ratu Srbije i Crne Gore protiv Turske.
 
U skladu s drugim sporazumom s Rusima iz siječnja 1877. njihov je cilj bio vojničko ovladavanje i mandat za upravljanje cijelom Bosnom i Hercegovinom. To se već sljedeće godine i dogodilo. Posljednjih dana srpnja 1878. godine austrougarske trupe ušle su u Bosnu, a početkom kolovoza i u Hercegovinu. Umjesto “pleh muzike”, kako su neki pretpostavljali, bili su prisiljeni angažirati brojne snage, a pretrpjeli su i znatne gubitke. Osmanske vlasti pridržavale su se odluka Berlinskog kongresa, ali ne i fanatizirani lokalni muslimanski vjerski autoriteti. Nekolicina njih uspjela je vatrenim govorima pobuniti dio stanovništva, posebno one najsiromašnije i u društvenom smislu najbeznačajnije. Nakon gotovo tri mjeseca borbi s oko 93.000 pobunjenika austrougarska vojska je 20. listopada 1878. stavila pod kontrolu cijelu Bosnu i Hercegovinu. U tim borbama imali su 5198 mrtvih, među kojima je bilo 178 časnika.
 
Suočena s nepovoljnim razvojem događaja, osmanska diplomacija je uoči Berlinskog kongresa ponudila europskim silama da Austro-Ugarska okupira Hercegovinu, a njoj ostavi Bosnu, što je austrougarski ministar vanjskih poslova Gullay Andrassy odbacio i ocijenio potpuno neprihvatljivim, jer bi to “dovelo do višestrukih sukoba”. Osmanlije su ipak posljednjeg dana kongresa uspjeli od austrogarske diplomacije iznuditi tajnu klauzulu kojom se okupacija smatra samo provizorijem, a sultan zadržava suverenitet nad obje zemlje, odnosno nad Bosnom i Hercegovinom. Konvencijom u Carigradu sklopljenom 21. travnja 1879. dogovoreno je da će muslimani i dalje petkom u molitvama spominjati sultanovo ime, a na džamijama će se nastaviti isticati osmanske zastave.
 
U katoličkim crkvama i dalje su pjevane mise u čast austrougarskog cara čije su crnožute zastave potiskivale nacionalne trobojnice. Pravoslavni su slavili ruskoga cara pod čijom zaštitom su oni bili. Uglavnom, prilike su se u bivšim osmanskim pokrajinama Bosni i Hercegovini kretala u pravcu rješavanja nacionalnog pitanja, i to u znaku odgovora na pitanje kojem će se prikloniti carstvu: austrougarskom, ruskom ili osmanskom.
 
Konfesionalne, odnosno u to doba već i nacionalne elite (bar među katolicima/Hrvatima i pravoslavcima/Srbima) imale su različite interese, različito su zamišljale budućnost, različito su gledale na sadašnjost, ali i na prošlost. Razlike u poimanju prošlosti kao i budućnosti BiH pokazale su se i u raspravama na sjednicama Sabora BiH koji je osnovan 1910. godine temeljem Zemaljskog ustava (Štatuta) za Bosnu i Hercegovinu. U Sabor su birane osobe po položaju (virilisti) i 72 birana zastupnika. Mandati su bili podijeljeni između “tri glavne vjeroispovijesti” – katoličke, muslimanske i srpskopravoslavne, a Židovi su dobili jedan mandat.
 
U članku 23. Ustava određen je način biranja predsjednika i dva potpredsjednika Sabora BiH, koji se vršio na sljedeći način: “Njegovo carsko i Apoštolsko kraljevsko Veličanstvo imenuje svake godine na početku zasjedanja za upravljanje saborom između njegovih članova predsjednika i dva potpredsjednika, koji će biti ovome zamjenici. U predsjedništvu biće zastupana svaka od triju glavnih vjeroispovijesti zemlje, pri čemu će se kod svakog idućeg imenovanja saborskog predsjedništva te tri vjeroispovijesti obrediti. U ovaj se red ne će ni novim izborima dirati.” Nakon izbora provedenih u svibnju i rujnu 1910. u Sabor Bosne i Hercegovine ušle su četiri političke stranke.
 
Srbi-pravoslavni bili su zastupljeni preko Srpske narodne organizacije (SNO) i dobili su 31 mandat, Muslimanska narodna organizacija (MNO) dobila je 24 mandata i zastupala je, kako se može razabrati već iz naziva, sve muslimane u BiH, dok su 16 mandata predviđenih za katolike odnosno Hrvate podijelili Hrvatska narodna zajednica (HNZ) koja je dobila 11 mandata i Hrvatska katolička udruga (HKU) s pet mandata. Hrvati, iako najmalobrojniji bili su podijeljeni na dvije političke opcije koje su zastupale različita politička stajališta. Hrvatska politička elita prethodno je podržala i aneksiju, smatrajući je uvodom u trijalizam, dok su Srbi i muslimani uspostavili savez protiv nje, tražeći “više političke slobode i veću autonomiju za Bosnu i Hercegovinu”. Muslimanska elita bojala se integracije u zapadni svijet, željeli su održati vezu s Osmanskim Carstvom i ostati dio Hilafeta, dok je Srbima autonomija trebala poslužiti kao prijelazno rješenje do pripojenja Bosne i Hercegovine Srbiji. Hrvatski položaj i “snagu” hrvatske politike u BiH tijekom austrougarske vlasti ponajbolje oslikava komentar civilnog adlatusa Isidora Benka iz 1911. godine.
 
Odgovarajući na primjedbe ministra Istvána Buriána o pristajanju Hrvatske katoličke udruge i Hrvatske narodne zajednice uz svepravašku organizaciju s trijalističkim programom, Benko je napisao kako taj idealistički program ne ometa suradnju vlade s hrvatskim političarima jer oni “vode računa o postojećem stanju i podupiru vladu”. Dodao je i da ne treba vršiti na njih pritisak i izazivati “veliko uzbuđenje”, jer je sasvim svejedno prihvaćaju li Hrvati pravaški program ili ne kada “oni i onako nemaju mogućnosti da ga provedu u život”. Tijekom Velikog rata koji je na simboličkoj razini započeo atentatom na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda ponuđeno je više rješenja za BiH.
 
Još na samom početku, u jesen 1914., austrijski general i guverner BiH Oskar Potiorek, predložio je da se BiH podijeli između Austrije i Mađarske i to tako da Austriji pripadne Hercegovina s Prozorom, Glamočem, Livnom, Duvnom i Bugojnom (bez Donjeg Vakufa), te dio Podrinja zbog granice sa Srbijom. Ostalo je trebalo pripasti Mađarskoj. Njegov prijedlog nije prošao, sporazuma u Monarhiji nije bilo. Dvije dominantne nacije nisu uvažavale zahtjeve malobrojnijih, ustrajavale su u svojim maksimalističkim zahtjevima do kraja, a kraj je bio blizu.
 

Ivo Lučić, Globus, http://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/24-herceg-bosna/51961-ivo-lucic-bih-od-1878-do-danas

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Utorak, 20/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 828 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević