Get Adobe Flash player

ACTIS POPULARIS - HNES organizator hvalevrijedne akcije

 
 
U subotu, 21. rujna 2019. u 17:10 sati na crti isključivog gospodarskog pojasa u organizaciji Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta održana je "narodna akcijař proglašenja isključivog gospodarskog pojasa na moru. Isključivim gospodarskim pojasom na moru prema Konvenciji UN-a o pravu mora iz 1982. godine, ostvaruje se državni suverenitet na još toliko Jadranskog mora kolikoga sada imamo, istakli su sudionici ove akcije.
http://www.tjedno.hr/wp-content/uploads/2019/09/12181370-orig-1-1440x564_c.jpg
Kad ne žele ili ne smiju, zastupnici Hrvatskoga sabora, hrvatski narod se samoorganizirao u akciju ACTIS POPULARIS i 21. rujna 2019 godine proglasio Isključivi gospodarski pojas (IPG), i to na crti postojećeg a neproglašenog IPG-a, na koti 54,1 NM izvan Zadra 43*35,0. H/014*28,1E. Vrijednost proglašenja IPG nije samo GOSPODARSKI nego i POLITIČKI, SIGURNOSNI i EKOLOŠKI.
Dobici su:
1. Ponovno OKUPLJANJE hrvatskog naroda i svih državljana Republike Hrvatske u cilju zaštite suvereniteta na Jadranu.
2. OSTVARENJE suvereniteta na 23.870 km2 Jadranskoga mora, uključujući morsku vodu, tlo pod vodom, podmorje i zračni prostor iznad mora.
3. POVEĆAVANJE bogatstva Hrvatske u području voda, podmorske flore i faune, rudnog blaga, plina, nafte te zračne mase.
4. Vraćanju DOSTOJANSTVA hrvatskim državljanima nakon više desetljeća poniženja od strane sluganskih političara.
5. NAJAVA političke OLUJE. 
6. Traženje ODGOVORNOSTI od svih dosadašnjih zastupnika Hrvatskoga sabora.
7. PRIMJER kako se može i bez velikih sponzora i meštara iza zavjese organizirati akcija za zaštitu hrvatskih interesa.
 
Obala Petra Krešimira IV. u Zadru bila je mjesto okupljanja. Zadarski župnik blagoslovio je More, Zemlju i akciju. Nakon pjevanja hrvatske himne admiral Davor Domazet-Lošo izdao je zapovijed da "Zvonimirova lađa" zaplovi prema granici s Italijom. Na jarbolu se vijorila Hrvatska zastava sa kninske tvrđave.
Zbor Hrvatskog-seljačko pjevačkog društva Podgorac iz Gračana cijelim putem izvodio je duhovne i domoljubne pjesme. Prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović proglasio je DEKLARACIJU o proglašenju IGP-a, koje je potpisalo 120 nazočnih na brodu.
Kao trajni znak i svjedočanstvo na AKCIJU NARODA u more je spuštena ploča s natpisom ACTIS POPULARIS 21. 9. 2019.
 
Snaga  DEKLARACIJE je i u broju potpisnika. Zato upućujemo Deklaraciju na potpis svima koji zahtijevaju proglašenje IPG-a u Hrvatskom saboru. Na moru PLAVI SABOR raspravljao je o povijesti i Projektu za boljitak i ostvarenje SLOBODNE, SUVERENE i BOGATE HRVATSKE kao zemlju RAJA I BLAGOSTANJA ZA SVE.
 
Zvonimir Zorić, mladić mladog duha i vrućeg srca sa svojih 90 i više godina svjedočio je kako se voli svoja domovina. Mlade su predvodili dva Josipa, Babok i Juretić, otočane Ivica Škiljo, a Ličane Maja Šebalj. Hrvatsko plemstvo je zastupao Goran Borelli Vranski, a Kuzma Kovačić Dalmaciju. Boris Ljubičić je izradio znak i grafički oblikovao Deklaraciju i zastavice. Vito Marof je izvodio arije iz opere Nikola Šubić Zrinski. Branitelje su zastupali Zorica Gregurić, Josip Jurčević i ratnici IV. gardijske brigade. Na brodu su bile jaslice izrađene iz školjaka autorice Ive Bačak, a svaki potpisnik Deklaracije bio je biser u kruni suvereniteta Države Hrvatske.
 
AKCIJA NARODA trajat će do ostvarenja cilja, a u međuvremenu pokrenut će se nove akcije u cilju zaštite državnih granica i prostora Republike Hrvatske.
https://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/19/Actio_popularis_-1_10.JPG
Zato pozivamo sve koji zahtijevaju proglašenje IPG-a da svoj potpis upute na adresu elektroničke pošte Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. POTPISUJEM, ime i prezime.
Hvala svim medijima koji nas prate.
 

Koordinator Ivan Valek, dipl. ing. arh.

Desetljećima velikosrpska promidžba veliča partizansko-komunističku nevinost, usput i četničku

 
 
POVODOM GOVORA DEJANA JOVIĆA U BANSKOMU GRABOVCU NA BANOVINI IZMEĐU GLINE I PETRINJE
"Mi lažemo da bismo obmanuli sebe,
da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti,
lažemo iz stida,
da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu,
lažemo zbog poštenja.
Lažemo zbog slobode.
Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.
Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno"
(Dobrica Ćosić)
 
UVOD
 
Na žalobnom sjećanju (komemoraciji) žrtava u Banskom Grabovcu 1941., 7. kolovoza 2019., prof.dr.sc. Dejan Jović, jedan od prvaka Srba u Hrvatskoj, održao je govor, koji nije ništa drugo nego ponavljanje srbokomunističkih 'istina' od 1945. do danas (https://www.dnevno.hr/vijesti/dejan-jovic-evo-zasto-je-ustastvo-gore-od-nacizma-i-fasizma-ustase-i-partizani-nisu-isto-niti-ce-ikada-biti-1347558/).  Gotovo da se ne bi trebalo osvrtati i odgovarati, ali zbog mnogih neobaviještenih i neupućenih građana, potrebno je razotkriti njegove namjere i odvojiti neistine od istine.  
https://slobodnadalmacija.hr/Archive/images//2009/05/08/Novosti/NDtttt241808_thumb.jpg
Prof. dr. sc. Mihovil Biočić
 
Prije svega začuđuje način i razina na kojoj sveučilišni profesor i bivši savjetnik jednoga bivšeg Predsjednika države, iznosi svoje razmišljanje. I neupućeni bi zasigurno prepoznali crno-bijelu promidžbu, kao u najboljim danima Agitpropa, u kojemu su jedni anđeli a drugi crni (ne smeđi ili sivi) vragovi, iskonski zločinci, koji izviru iz nacionalizma. Nakon takve naljepnice i potvore, sve je bilo dopušteno tijekom II. svjetskoga rata, 1945. i nadalje, a djelomično i danas! Desetljećima velikosrpska promidžba veliča partizansko-komunističku nevinost, usput i četničku (čije zločine stalno prešućuju), s jedne, i hrvatsku nacionalističku, ‘fašističku’, ustašku zlotvornost s druge strane. Tako je u svijetu velikosrpska promidžba zarazila javnost da su ustaše bile gore i od talijanskih fašista i njemačkih nacista. Vidimo da Jović i danas nastavlja tu potvoru raščovječenja (dehumaniziranja) neistomišljenika. Ondašnja mržnja u, inače 'tolerantnih' 'antifašista', bila je priprema za narodozator (genocid) nad hrvatskim narodom u II. i nakon II. svjetskog rata. 'Artiljerijska priprema' za uništenje Hrvata, gdje je god to moguće, bila je već tijekom II. svjetskog rata. Tako postoji veliki broj članaka u ratnoj Borbi, koji na najpodlije načine označavaju neprijatelja, pa ću navesti samo jedan nakaradni primjer: ‘U čast Pavelićeva imendana, zaklano 1000 djece’ (Borba, br. 27., 21. studenog 1942., str. 3.).
O pravoj se povijesnoj istini nikada nije raspravljalo, jer se nije smjelo raspravljati, jer nije bilo dopušteno, a nekmoli je znanstveno proučavati. Temelj znanstvenoga u istraživanju povijesti jesu i jasenovačke pismohrane iz II. svjetskog rata, koje je odnijela Srbija i ne želi ih vratiti Hrvatskoj. Zato mogu i danas govoriti o milijunu ubijenih Srba ili koliko god oni žele.
 
Prema popisu stanovnika iz 1931., u Kraljevini Jugoslaviji živjelo je 6.785.499 pravoslavaca i 6.085.482 katolika. Nakon 'genocida NDH nad pravoslavcima', popis stanovnika 1948. godine pokazao je da je katolika bilo 5.199.770 ili 884.712 manje nego 1931., a pravoslavaca je bilo 7.783.046 ili gotovo milijun više nego 1931.! Broju katolika trebalo bi odbiti gotovo sve stanovništvo Istre, koje je katoličko, jer 1931. god. ono nije brojeno, a 1948. jest. Je li ovo istina ili nije? Lako je provjeriti, a ako se pokaže istinitim postat će sasvim jasno da je u II. svjetskom ratu genocid počinjen nad hrvatskim, a ne nad srpskim narodom! (https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-koja-razlika-izmedu-komunizma-ustastva).
 
Od 1945. do danas, brojevi se žrtava na pobjedničkoj strani povećavaju, opovrgavajući u određenim razdobljima sami sebe, pa se opet bez ikakvih dokaza povećavaju. Pri tom, sve što pobjednici čine je neupitna 'istina'. Tako je od 1945. gotovo do naših dana. U svim priopćavalima, novinari, većinom bivši suradnici jugoslavenskih tajnih služba, i dalje zagovaraju komunističku i jugovelikosrpsku 'istinu', koja je i danas aktualna. Svi oni koji iznose čiglednu istinu, utemeljenu na vjerodostojnim  dokazima, proglašavaju se fašistima, kleronacionalistima itd. Najblaža naljepnica, koju iznosi i Jović, je 'revizionizam'.
 
Novinar Tihomir Dujmovićje na poticaj pokojnoga novinara Josipa Grbelje i njegove knjige Uništeni naraštaj – tragična sudbina novinara NDH, raščlanio i napisao knjigu 'Hrvatske novinarske tragedije 1945.-95'. U knjizi donosi točne podatke s imenima i prezimenima svih novinara koji su pisali i stvarali za vrijeme NDH. Progon koji su oni doživjeli nakon 1945., nije zabilježen u povijesti svjetskoga novinarstva. Komunistička vlast je nakon rata ubila 38 hrvatskih novinara, 101 novinaru je doživotno zabranjeno pisanje, 131 novinar je pobjegao izvan zemlje (među njima i Vinko Nikolić), a 45 ih je pod pritiskom promijenilo zanimanje. Dakle od 330 novinara samo je dvadesetsedmorici dopušteno baviti se novinarstvom. Na znanje hrvatskim istraživačkim novinarima: u Hrvatskoj je 1945. ubijeno više novinara nego u Njemačkoj, Italiji i Japanu zajedno! (https://verbum.hr/knjige/hrvatske-novinarske-tragedije-1945-1995-7066; http://misija.slobodnadalmacija.hr/bastina/clanak/id/30612/Tihomir-Dujmovic-Titoizam-je-smaknuo-stotine-hrvatskih-novinara).
 
Dakle u današnjim hrvatskim priopćavalima je sve učinjeno da se ne čuje druga strana! A ta druga strana su živa svjedočenja preživjelih žrtava ali i preživjelih zločinaca (zapovjednika i izvršitelja), izvorni dokazi, koji još nisu uništeni), činjenice, znanstvena istraživanja, sudsko-medicinski dokazi itd. Svi oni koji pokušavaju saznati istinu, nazvani su 'revizionistima' 'svijetle' komunističke (poslije najviše zvane 'antifašističke') povijesti. Međutim, takve objede nikako ne bi smjelo doći od znanstvenika, k tomu sveučilišnih profesora, koji predaju istinu o našoj novijoj političkoj povijesti mladim naraštajima! Učinak izobrazbe tih i takovih 'učitelja' tj. sveučilišnih profesora je primjerice, da na HRT-ovu anketu (18. studenoga 2018.) među sveučilištarcima Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, ni jedan anketirani sveučilištarac nije znao što se to dogodilo u novijoj hrvatskoj povijesti 18. studenoga 1991., ali je zato 2018.godine taj isti fakultet proslavio obljetnicu Listopadskoga prevrata ('Oktobarske revolucije'), čija je poslijedica smrt više od stotinu miljuna ljudi u XX. stoljeću.
 
ŽIDOVI U HRVATSKOJ I SRBIJI ZA VRIJEME II. SVJETSKOGA RATA
 
Profesor Jović optužuje NDH i za progon Židova, naglašavajući da su ustaše bile posebno zločinački nastrojeni, više i od nacista i fašista. Nitko ne može nijekati progon Židova nakon, od nacista nametnutih i od NDH potpisanih, tzv. Rasnih zakona. Da, to je točno! Međutim, nije samo tadanja Hrvatska progonila Židove, nego su to činile sve zemlje koje su bile pod njemačkim nadzorom. Pa kada već g. Jović optužuje da su ustaše bili najgore, da vidimo kako je to bilo u Srbiji.
Margaret Thatcher, prije početka rata u bivšoj Jugoslaviji je izjavila: “... Razmatrajući podrobno srpski nacionalsocijalizam i antisemitizam iz prošlosti, oni nam omogućuju da lakše shvatimo kako vladajući mentalitet u Beogradu tako i korijene današnje tragedije u (bivšoj) Jugoslaviji”.
Philip J. Cohen američki novinar židovskih  korijena i bivši savjetnik UN-a u BiH,  27. veljače 1992., poslao je pismo rabinu Abrahamu Cooperu iz središta Simona Wiesnthala, u kojem osim drugoga kaže da  'Srbija ima povijest duboko ukorijenjenog antisemitizma, koji nesmanjen djeluje i danas 1992.; Srbi zlorabe žrtve holokausta u susjednoj Hrvatskoj i Bosni u propagandne svrhe, ali ne daju pošten prikaz holokausta koji se dogodio u Srbiji...'.
Mihajlo Olcan, ministar u Nedićevoj vladi u studenomu 1941., hvalio se u srpskim novinama Obnovi da je „Srbiji dopušteno ono što nije dopušteno nijednoj drugoj okupiranoj zemlji, tj. da uspostavi zakon i red vlastitim oružanim snagama“. Nedićev Dimitrije Ljotić, nositelj je i zagovaratelj fašizma, koji je, mnogo godina prije nacističkog zauzeća, osnovao Srpsku fašističku stranku, ustrojio srpske dragovoljačke postrojbe, čija je glavna zadaća bila hvatati Židove, cigane i partizane, i odvoditi ih na smaknuće  (https://narod.hr/kultura/22-kolovoza-1941-istina-o-holokaustu-u-srbiji-3-skrivanje-mracne-antisemitske-proslosti-srbije-i-lazi-o-hrvatskom-antisemitizmu).
Čudno je da Jović u svom govoru, ne spominje velikosrpsku zločinačku politiku za vrijeme II. svjetskog rata, prema  Hrvatima (ti su im zločini kao 'po zadatku' -'do istrage vaše ili naše'), nego ne spominje četničke zločine prema Židovima i Romima. Kad već spominje NDH, zašto ne uspoređuje i Nedićevu kvinslišku Srbiju, prvu u Europi koja se pohvalila Hitleru da je riješila Židovsko pitanje (Judenfrei). Dana 8. lipnja 1942. Emanuel Schafer, njemački zapovjednik sigurnosti u Srbiji, izvijestio je skupinu njemačkih častnika, u kojoj je bio i najviši nacistički general Paul Bader, da je Beograd prvi grad u Europi bez Židova (Judenfrei) (Politika, 29. travnja 1989.).
 
Nije samo u tomu Nedićeva fašistička Srbija bila prva! U izdanju 'Biblioteka Jutarnjeg lista', Povijest br. 17 (Predvečerje rata i Drugi svjetski rat, 1936.-1945.), na str. 395. piše:'Prvi logor smrti počeo je radom u Chelmnu, 8. prosinca 1941....U plinskim komorama koje su bile montirane na kamionimai u njima puštali ispušne plinove, ukupno je ubijeno 320.000 ljudi. Ovaj način masovnog ubijanja prvi je put upotrebljen u Srbiji u jesen 1941. godine na poticaj Wehrmachta i njegove su žrtve bili srpski Židovi iz koncentracijskog logora Sajmište'.
Nije moguće da to g. Jović i njemu slični ne znaju? Vjerujem da isto tako vrlo dobro znaju za povijesno protužidovstvo u Srbiji:
Već  26. siječnja 1807. Vijeće za buduće srpske pokrajine, pod vodstvom Karađorđa, zaključuje da se iz Beograda moraju 'očistiti svi Turci i Ćivuti'! Zaustavljanje protjerivanja svih ne-Srba, pa tako i Židova i muslimana, iz Srbije bio je „conditio sine quanon“ međunarodnoga priznanja kneževine Srbije 1878., na 'Berlinskom kongresu', što su Srbi doživjeli kao zapovijed međunarodne zajednice, a osobito britanskoga državnika i Židova Benjamina Disraelija. Tada se kod srbijanskih povjesničara, gotovo redovito zadojenih srbijanskim nacionalizmom i šovinizmom, javlja žestok prigovor Hrvatima kao narodu u kojemu nema antisemitizma. Tako Simo Lazić i Milan Obradović optužuju Hrvate da otvoreno brane i štite Židove, kao npr. pravaša Josipa Franka, koji u Hrvatskom pravu brani optuženoga Alfreda Dreyfussa. Vuk Stefanović Karadžić,u izdanju Srpske narodne pripovijetke, 1853., prenosi i mnoge pripovijetke i narodne priče pune predrasuda i mržnje prema Židovima (Tomislav Vuković, Pregled srpskog antisemitizma, str. 9). Inače, Karađorđevići su prednjačili u antisemitizmu prema Židovima, ali nakon 1878., Židovi su morali postati ravnopravni, zbog odluka Berlinskog kongresa, a zbog čega su (točka 35) Srbi još dugo negodovali. Broj se Židova ipak prepolovio, što govori o jakomu antisemitizmu (vidi Tomislav Vuković, Pregled srpskog antisemitizma, str. 13.).
 
Antisemitizam se iz Srbije širio u Hrvatsku, preko predstavnika hrvatskih Srba, Pavla Jovanovića (član tadašnjeg SDS-a) i Sime Lazića, dok je bio urednik Srbobrana i lista Vrač Pogađač u Hrvatskoj. Srpski tisak u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća trajno je antižidovski orijentiran. Srpska samostalna stranka stalno napada Stranku prava Ante Starčevića za simpatije prema Židovima (Tomislav Vuković, Pregled srpskog antisemitizma, str. 25). Kako su razmišljali srpski umni radnici u Hrvatskoj, najbolje oslikava tekst koji je napisao bjelovarski Srbin Milan Obradović u 30 knjižica punih mržnje prema Židovima. On ondje piše: '…skoro je nemoguće govoriti o pobjedi hrvatskog antisemizma, a znate zašto, jer je glavna masa naroda hrvatskog tako vezana s čifutima da ne smije pisnuti protiv njih, a kamoli da bi netko od Hrvata dignuo glas protiv Židova. Uzmite samo Zagreb u obzir! Zar ne treba da se svaki pošteni Hrvat crveni jer su čifuti od glavnog hrvatskog grada načinili Jeruzalem, te sav Zagreb smrdi po njihovom palestinskom smradu' (Tomislav Vuković, Pregled srpskog antisemitizma, str. 31). U njegovim se knjižicama može pronaći i dopisis bogoslovima Srpske Pravoslavne Crkve , u Srijemskim Karlovcima, kod kojih je nailazio na razumijevanje, budući da je tada u Srbiji antisemitizam bio vrlo razvijen jer se Židove smatralo  'tradicionalnim srpskim neprijateljima', koji su 'bili na strani Turaka i kasnije Austrougarske', a'protiv Srbije i njezinih interesa'.Tako je Ljotićev ZBOR izdao 1941. godine knjižicu pod naslovom Srpski narod u kandžama Jevreja, koji se ravnao prema knjizi Mein Kampf  Adolfa Hitlera. Od 1941. do 1945. je u Srbiji izdano pedeset i jedna (51) knjižica s protusemitskim sadržajem. Patrijarh Varnava (Petar) Rosić je 1937. govorio: 'Firer velikog nemačkog naroda vodi borbu, koja služi na korist celom čovečanstvu' (https://narod.hr/kultura/20-kolovoza-istina-o-holokaustu-u-srbiji-1-antisemitizam-i-mrznja-prema-zidovima-u-srbiji-do-i-svjetskog-rata).
 
Za vrijeme II. svjetskog rata, 'sveštenik' četnik Josif Cvijović, koji je tijekom cijeloga rata bio zamjenik patrijarha Gavrila i vodio SPC, zdušno surađujući s Nijemcima, Nedićem i Ljotićem, izdao je naredbu o zabrani prijelaza srpskih Židova na pravoslavlje, a Patrijaršija je, s njim na čelu, hladnokrvno odbila molbu srpskih žena zatočenica logora Banjice, osuđenih na strijeljanje (poslije i strijeljanih), da im svećenik krsti djecu rođenu u taboru (Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, str. 21.).
Kakvo je stanje sa Židovima bilo u NDH, gdje su vladale ustaše koje su bile prema Joviću, ali i prema Ivi Josipoviću, gore od svih fašista. Pa tako i Ivo Josipović, u Knessetu kaže: „Nezavisna Država Hrvatska od 1941. do 1945. godine je bila jedan od najužasnijih zločinačkih nacističkih kolaboracionističkih režima u Europi… Srbi, Židovi i Romi kao i protivnici Ustaša morali su biti izbrisani s lica zemlje … Slavnim antifašističkim otporom ta fašistička zmija je oslabljena, ali još uvijek je tu … .''
Dr. Hannah Arendt, njemačka filozofkinja, rođena 1906. godine u Njemačkoj, kao Židovka, morala je dolaskom Hitlera 1933. na vlast , izbjeći iz Njemačke. Profesorica Arendt  je dugo surađivala s poznatim filozofom Martinom Heideggerom i doktorirala u Heidelbergu, kod profesora Karla Jaspersa. Dolaskom u SAD postala je glavna urednica časopisa „The New Yorker” i profesorica na Čikaškom sveučilištu. Godine 1961. bila je službeni dopisnik na suđenju Adolfa Eichmanna u Jeruzalemu. Ondje je sakupila sve dokaze o zločinima nacionalsocijalističke Njemačke i njezinih saveznika, o čemu je napisala knjigu Eichmannin Jeruzalem, EinBericht von Banalität des Bösen, Serien Piper 1964, Band 308, München, prevedenu na mnoge jezike.
Članak XI. te knjige počinje s progonstvom Židova iz takozvanih balkanskih država  Srbije, Hrvatske, Bugarske, Rumunjske i Grčke. Njemački Reichminister unutarnjih poslova je naredio da NDH mora biti do veljače 1942. Judenrein, tj. očišćena od Židova. Adolf Eichmann (1906.-1962.), odgovoran za progon Židova na zapadnom Balkanu, poslao je svog najbližeg suradnika Franza Abromeita u Zagreb da nadzire i provede naređenje. Nijemci su uočili da su mnogi Židovi iz okolnih država došli u Zagreb i iz njega otputovali u Italiju. Nakon pada Italije 1943., trebalo je ispitati zašto naređenje Judenrein nije provedeno u NDH.
Nijemci su našli da u hrvatskom protužidovskom zakonu stoji čudni ćlanak:  'svi Židovi koji su nešto pridonijeli (Sache Kroatiens) hrvatskoj stvari postaju 'Ehrenarier', počasni Arijevci i zato se ne smiju progoniti'. Nadalje SS-Nachrichtendienst otkrio je da su mnogi članovi vladajuće vrhuške sve do Poglavnika imali za žene Židovke, pa su javili Kaltenbrunneru da su ustaše „jüdischversippt”, židovski u srodstvu, i zato se ne provode odlučne čistke.
Posve drukčije stanje bilo je u susjednoj Srbiji. Osim Emanuela Schafera (8. lipnja 1942.),  ondje je s ponosom i tajnik vojne uprave za građanska pitanja Harald Turner javio u Berlin: 'Srbija je jedina zemlja u kojoj je 'problem' Židova i Cigana potpuno riješen'.  Tu je suprotnost Srbije i Hrvatske Eichmannova obrana pokušala iskoristiti za njegovu obranu (https://portal.braniteljski-forum.com/vijesti/srpski-zlocini-i-lazi-zidovi-u-nezavisnoj-drzavi-hrvatskoj )! 
Osim što smo vidjeli da u Hrvatskoj, za razliku od Srbije, nije bilo antisemitizma prije II. svjetskog rata, kakvo  je stanje bilo u NDH?  Poglavnik dr.Ante Pavelić bio je član Stranke prava. Pisac prvog pravoga političkog smjera Stranke prava bio je Židov Jozua-Josip Frank. Nakon smrti Ante Starčevića (1896), Frank preuzeo voditi stranku. Osječki Židov i frankovac, koji je 1935. pristupio ustaškomu pokretu, bio je dr. Ivo Korski, jedan od najutjecajnijih ideologa ustaškog pokreta. Duhovni vođa iseljeništva bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškoga vođe dr. Josipa Franka. Poglavnikova supruga Mara rođ. Lovrenčević, potječe iz židovske obitelji.
Već u samom početku, koncem 1930. godine, kada je dr. Ante Pavelić osnovao je organizaciju “Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija” (UHRO), najbliži suradnici su mu bili Ivica Frank, sin Josipa Franka i Slavko Kvaternik. Osim toga što je i sam potjecao iz obitelji židova, sin Kvaternik se oženio Olgom Frank, kćeri Josipa Franka. I u taborimaza vojnu obuku, koje je Pavelić osnivao u Italiji, Mađarskoj i Austriji, bilo je Židova: Janko Pust, Srećko Kremzir... Eugen-Dido Kvaternik je bio židovske krvi, kao i najugledniji dužnosnik u domovini, pukovnik i vojskovođa Slavko Kvaternik. Poslije, u svim državnim strukturama bilo je Židova, i to ne samo kao malih službenika, nego ih je mnogo bilo na visokim državnim, vojnim i policijskim službama, pa i službena tiskara vlade NDH bila je vlasništvo zagrebačke židovske obitelji Sulhof.  Židov Vlado Singer bio je povjerenik Glavnoga Ustaškog stana, vrhovnog organa Ustaškoga pokreta, i ravnatelj Ustaške nadzorne službe. Članovi Glavnoga ustaškog stana i doglavnici (zamjenici) Ante Pavelića bili su i Židovi Slavko Kvaternik i Andrija Betlehem. Židov je bio i Ivo Heinrich, jedan od upravitelja Jasenovca. Ravnatelj ustaške tajne policije bio je ŽidovOto Krezimir. U vojnom ustroju NDH bilo je 28 visokih časnika Židova: admirala, generala, pukovnika i različitih zapovjednika većih i manjih vojnih jedinica. Prema istrazi Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, na popisu onih koji trebaju odgovarati za navodna užasna nedjela izvršena u Jasenovcu, nalaze se i Židovi: ustaški poručnik Ante Altarac, Bruno Dijamantštajn, Herman Špiler, Vladimir Bornemisa, te neki Viner, koji su bili ustaški povjerenici, odnosno članovi unutarnje uprave u radnom Jasenovačkom taboru (https://portal.braniteljski-forum.com/vijesti/srpski-zlocini-i-lazi-zidovi-u-nezavisnoj-drzavi-hrvatskoj).
Srpski umni radnik u izbjeglištvu, dr. Laza M. Kostić, u svojoj Vidovdanskoj besedi, održanoj  22. lipnja 1958., u Ontariju (Kanada), rekao je: 'Ne treba zaboraviti da je najveći dio vodećih ustaša ili bio židovskog porijekla, po tankoj krvi, ili je bio oženjen Jevrejkama, i oni su svi nerado poduzimali mjere istrebljenja Židova, samo da se dodvore Nijemcima ili na zahtjev Nijemaca'. Srbin dr. Laza M. Kostić zasigurno nije bio sklon ustašama, pa bi mu se moglo vjerovati.
Ovo potvrđuje doglavnik Slavko Kvaternik : 'Progoni Židova otpočeli su u Osijeku. Za mene nema dvojbe da su inicijatori bili Nijemci, agresivna njemačka osječka Volksgrupa … Ti su progoni bili nastavljani u raznim mjestima u Srijemu i Slavoniji u kojima su bili nastanjeni, odnosno u kojima su obitavali Židovi i Nijemci. Ti progoni iznenadili su svih, pa i Pavelića. Oni su i požurili donašanje židovskih zakona. U vladi nitko nije pomišljao na progone Židova, jer je bilo izgrađeno mišljenje o rješenju židovskog problema … Sigurno znam da Nijemci nisu bili zadovoljni, što mi je saopćio kapetan Kojentinski iz njemačkog poslanstva, rekavši kako u poslanstvu postoji mišljenje da su Hrvati premeki (judenhezrig). Mene su čak prozvali judenprotektor, jer skrivam Židove u ministarstvu oružanih snaga, u bolnicama i jedinicama, te izdajem uvjerenja da ih se ne smije dirati'.
Eugen-Dido Kvaternik dopunjuje tvrđenje svoga oca ovako: 'Što se tiče Židova, i sud je u Jeruzalemu na raspravi protiv Eichmanna ustanovio da su progoni Židova u Hrvatskoj bili vođeni od Nijemaca, i da su započeli već 1941/4.  Ja sam tada bio još u Italiji. Jedan je pak zagrebački rabin za vrijeme istog procesa nakon opisa progona i stradanja Židova s područja NDH otvoreno priznao, da, ako je s područja Hrvatske ipak spašen dosta velik broj Židova, onda se to imade pripisati djelovanjem visokih ustaških funkcionera i vezama obitelji Kvaternik sa Židovima...(https://portal.braniteljski-forum.com/vijesti/srpski-zlocini-i-lazi-zidovi-u-nezavisnoj-drzavi-hrvatskoj).
Hannah Arendt, u svojoj knjizi o suđenju Adolfu Eichmannu piše da je Vlada poglavnika dr. Ante Pavelića tri tjedna nakon svoga uspostavljanja donijela protužidovske zakone. Međutim, Nijemci su u jesen 1943. godine u tim zakonima uočili 'zanimljiv članak kojim su u ‘počasne arijevce’ pretvoreni svi Židovi koji su dali doprinos ‘hrvatskoj stvari...'. Ona i ovo piše:'Još zanimljivija je bila činjenica koju je otkrila obavještajna služba SS- a (…), da su skoro svi pripadnici vladajuće elite, od predsjednika vlade do ustaškog vođe, bili oženjeni Jevrejkama'.
Dakle, u državi u kojoj vlada službeni antisemitizam, svi su glavni vodeći ustaše bili krvno povezani sa Židovima ili subili Židovi!
Godine 2002. i 2003., EstherGitman je u Zagrebu pregledavala izvorne dokaze i bilježila sve što je bilo povezano sa spašavanjem ili bijegom Židova od holokausta u NDH. Ono što je otkrila bila je istina o ljudskosti nebrojenih građana koji su, izlažući svoje živote, pomagali svojim židovskim sugrađanima da prežive.
Osim običnih građana, Židove su u NDH pomagali spasiti svećenici i časne sestre, talijanska Druga armija, dobrotvorne skupine, hrvatski partizani, ali i dužnosnici NDH. I to ne samo potajice, nego, kako je Esther Gitman otkrila u pismohranama, službenim programom ministarstva zdravstva. Zamisao zagrebačkoga liječnika Miroslava Schlesingera da se spasi židovske liječnike, koji su već ostali bez posla i bili na putu u tabore, tako da oni budu poslani u Bosnu radi liječenja endemskoga sifilisa, vlastima NDH iznio je dr. Ante Vuletić, što je prihvatio Ministar zdravstva dr Ivan Petrić. Tomu je sudjelovalo 169 židovskih liječnika, odnosno ako se pribroje i njihove obitelji bilo ih je 650 ljudi (https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/povjesnicarka-esther-gitman-o-spasavanju-zidova-u-ndh.html).
Mladen Ivezićje pronašao i objavio dva pisma koja su antifašisti skrivali u pismohrani, koja je 1943. godine poslao zagrebački nadrabin Frajberger Kaptolu i hrvatskoj vlasti, moleći da se 'negdje osnuje tabor za one Židove koji nisu podanici NDH, a nemaju kamo otići! Hrvatski bi ih Židovi sami hranili'. Pismo baca novo svijetlo na to mračno ratno doba u Hrvatskoj, a govori o želji tuđih Židova da se tijekom rata sklone u NDH, a u njemu se žale i kako su “do sada (1943!) najuobičajnije dobivali boravišne dozvole” (https://portal.braniteljski-forum.com/vijesti/srpski-zlocini-i-lazi-zidovi-u-nezavisnoj-drzavi-hrvatskoj).
Moglo bi se zaključiti da Židovi u NDH nisu bili samo žrtve, jer je ustaštvo bilo ideologija i pokret ne samo Hrvata, nego i brojnih Židova u Hrvatskoj. Međutim, bez obzira na sve, nema opravdanjani ni za jedan uništeni život na rasnoj osnovi, za ono što se događalo u NDH, ali ne više nego u drugim zemljama pod nadzorom nacista, osobito Nedićeve Srbije. Broj nevino ubijenih u NDH, koje su ubili ustaše u ratu i ubijenih za vrijeme i nakon II. svjetskog rata od komunista, treba konačno znanstveno utvrditi, na temelju činjenica a ne prema ideološkim sklonostima.
 
PARTIZANI I USTAŠE
 
Spočitavajući da se često u javnosti, u istoj rečenici spominju 'partizani i ustaše', čime se potvara da su oni isto, Jović kaže: 'Volio bih vidjeti što bi se dogodilo nekome tko bi 1945. rekao da su nacisti i britanski vojnici isto, ili da su sovjetski vojnici isto što i fašisti'. Jović je u pravu što se tiče britanskih vojnika, ali sovjetski i nacistički vojnici su sklopilisporazum 1939. Oni su  potpomagali jedni druge oružjem i naftom u borbi protiv Britanaca i Francuza, priređivali zajedničke vojne parade u Brest Litovsku, Białystoku, Grodnu, Lwówu itd. Zastupnica u slovenskom parlamentu, Alenka Jeraj na svome Twitteru objavila je fotografiju jedne vrlo znakovite značke (na kojoj se vide zajedno 'svastika' i petokraka), uz komentar  Značka iz Trboljev iz ljeta 41. Izdana za skupno proslavo komunistov in nacistov 1. maja 1941. Staljin je slavio i čestitao Hitleru na pobjedi, kada je ušao u osvojeni Pariz. (https://twitter.com/alenkajerajsds/status/976110765659906050)  (http://www.historiografija.hr/hz/1955/HZ_8_3_LEONTIC.pdfihttp://www.ratnakronikasplita.com/prilozi/heroji.)  I nacisti i Sovjeti su imali su iste načine postupanja, što se jasno vidjelo na državi Poljskoj, koju su dogovorno podijelili i ubijali njezine državljane. Jedni na rasnoj, drugi na klasnoj osnovi, a ubijali su sve opasne za njihovu buduću vlast, osobito vodeće građanske, vojne i vjerske predvodnike osvojenih naroda.
 
Kada Jović kaže: 'Antikomunizam, koji je potkopao ideju antifašističkog konsenzusa u cijeloj Europi – zbog čega danas i imamo slične trendove revizionizma i rehabilitacije raznih „light fašizama“ u nizu zemalja na istoku i zapadu tog kontinenta – otvara širom vrata tezi o „kontroverznosti“ događaja iz Drugog svjetskog rata....', trebalo bi reći da nije antikomunizam, nego je upravo komunizam potkopao 'antifašistički konsenzus', jer je pokazao svijetu da on nije ništa bolji od svojih bivših saveznika nacista! Naprotiv! Zato se Zapad ogradio od zločinačkoga komunističkog 'antifašizma', a Europa donijela dvije važne Izjave protiv komunističkih zločinačkih sustava:
Rezolucija Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (Resolution 1481 (2006) Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes) izdana 25. siječnja 2006. u Strasbourgu od parlamentarne skupštine Vijeća Europe koja snažno osuđuje zločine komunizma.
23.8.2016. Rezolucija Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizma, u kojoj uz ostalo piše:
- Izražava poštovanje svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Europi i odaje počast onima koji su se borili protiv tiranije i ugnjetavanja;
- Naglašava važnost zadržavanja uspomena iz prošlosti živim, jer ne može biti pomirbe bez istine i sjećanja; ponovno potvrđuje svoj jedinstveni stav protiv svih totalitarnih vladavina bilo koje ideološke pozadine;
- Žali što je 20 godina nakon raspada komunističkih diktatura u srednjoj i istočnoj Europi, pristup dokumentima koji su od osobne važnosti ili potrebni za znanstvena istraživanja još uvijek bezrazložno ograničen u nekim državama članicama; poziva za pravi napor u svim zemljama članicama prema otvaranju arhiva, uključujući i one iz bivše službe unutarnje sigurnosti, tajne policije i obavještajne agencije, iako korake treba poduzeti kako bi se osiguralo da se taj proces ne bi zloporabilo za političke svrhe;
- Smatra da je primjereno očuvanje povijesne memorije, opsežno revidiranje europske povijesti i da će europsko široko priznavanje svih povijesnih aspekata moderne Europe jačati europske integracije;
- Poziva na proglašenje 23. kolovoza kao Europskog Dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, da se komemorira s dostojanstvom i nepristranošću;
- Uvjeren je da je krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove;
Hrvatski sabor je30. lipnja 2006. donio  Deklaraciju o osudi zločina tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990.godine. UDeklaraciji  uz ostalo stoji: 'Privrženi najvišim vrijednostima ustavnog poretka Republike Hrvatske i međunarodnoga pravnog poretka;
Podsjećajući hrvatsku javnost – s osjećajem iskrenoga žaljenja, pijeteta i sućuti prema svakoj i svim nevinim i nemoćnim žrtvama jugoslavenskoga i hrvatskoga komunizma – na brojne zločine koji su u ime komunizma, klasne borbe i diktature proletarijata, počinjeni nad građanima današnje Republike Hrvatske i Hrvatima izvan Hrvatske,
 
Zabrinuti zbog činjenice što se u hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama, nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj;
 
Jović u svom govoru nastavlja:'Nedavno je njemačka premijerka, Angela Merkel, rekla da je saveznička operacija u Normandiji (započeta na Dan D) bila početak oslobođenja Njemačke' (i žali što tako ne vrjednujemo i mi događaj kada je'pukla prva puška' u Srbu ili Banskom Grabovcu). Pita li se Jović, kako njemačka kancelarka nije rekla to ili slično za osvajačke 'antifašističke' jedinice s istoka!? A što se tiče 'prvog pucnja,u Srbu ili u Banskom Grabovcu', koji uspoređuje s 'Danom D', valjda ne misli da će itko razuman to prihvatiti!? Tamo gdje je 'pukla prva puška', izvršen je narodozator nad hrvatskim narodom koji je bio bez oružja, nad starcima, ženama i djecom. Ti su 'antifašisti': klanjem, pečenjem na ražnju, bacanjem zaklanih, poluzaklanih i živih u jame, pokazali što je to njihov ''antifašizam''! Danas kada možemo iznijeti činjenice i razotkriti velikosrpske laži, kažemo vam da to nije 'kontroverzno'!  To je zastrašujućezločinačko djelo četnika, 'antifašista' ili partizana. Dogovorite se! Ja mislim svih zajedno, premda tada nije bilo partizana na tim područjima. Ta klanja, taj 'antifašistički' ražanj', i zvjerski zločini prema Hrvatima  mogla bi se opravdati samo ako je cijeli hrvatski narod kriv za izvršene zločine, kako Jović kaže za Srbe:'Tako masivna odmazda (u Banskomu Grabovcu op.a.) moguća je samo ako se na Srbe primijeni pravilo kolektivne krivice, kao što je bio slučaj u okviru ustaškog poretka'. Za Hrvate je naravno dopuštena 'primjena kolektivne krivice' u Srbu i na cijelom području sjeverozapadne Dalmacije, istočne Like i jugozapadne Bosne, kada je 'Dan ustanka' zatro sve hrvatsko bez prava na povratak za cijelo vrijeme komunističke vladavine, onih rijetkih koji su pobjegli od četničkoga noža.
Što se tiče 'primjene kolektivne krivice', 'antifašisti' su na njemačkoj manjini u Jugoslaviji zorno pokazali kako se 'humano' postupa i to nakon završetka rata.
U razdoblju od listopada 1944. do travnja 1945., oko 200.000  Nijemaca našlo se u Titovoj Jugoslaviji (ostali su prije pobjegli).  Od 1941. do 1944. je u napadima partizana na njemačka naselja okrutno ubijeno oko 1.500 civila. U razdoblju od listopada 1944. do lipnja 1945. okrutno je strijeljano ili na neki drugi način ubijeno oko 9.500 muškaraca i žena ( Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948., Die Station eines Volkermordes, Donauschwäbische Kulturstiftung, München, 1998.; preveo Denis Detling. Preuzeto 1-10-2010). Krajem 1944. oko 8.000 žena i 4.000 muškaraca deportirano je u SSSR. Preostalih oko 170.000 etničkih njemačkih civila (od djece do starijih osoba) je u razdoblju od 1945. do 1948. godine bilo zatvoreno u logore.  Oko 51.000 žena, djece i staraca podleglo je bolestima, gladi, drugim nedaćama. Mirko Tepavac, istaknuti partizanski i komunistički rukovodilac  (1922.-2014.) za Banat(kako mu tepa Stjepan Mesić, 'antifašist, čovjek koji je volio ljude, a ljudi su voljeli njega'), osobno je napisao da je jugoslavenska vlada 'pobjednički samozadovoljno' izvršila progon i genocid nad njemačkom manjinom nakon rata (https://bs.wikipedia.org/wiki/Mirko_Tepavac; Vladimir Geiger (2008). Josip Broz Tito i sudbina jugoslavenskih NijemacaHrvatski institut za povijest, Zagreb pristupljeno 20. veljače 2011.); (https://hr.wikipedia.org/wiki/Progon_Nijemaca_nakon_Drugog_svjetskog_rata).  
 
'OSLOBOĐENJE' ZAGREBA
 
Osuđujući postupke današnje hrvatske vlasti Jović govori: 'Tako je to u zemlji čiji je glavni grad promijenio naziv svoje ulice 8. maja 1945., i do danas ga nije vratio'.
Ako je pravde i ne će, jer je taj dan bio posljednji za tisuće stanovnika nebranjenga Zagreba.  (T. Šarić. Osuđeni po hitnom postupku: uloga represivnih tijela komunističke vlasti u odnosu na smrtne osude u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu i poraću..., Arh. vjesn., god.51(2008), str. 341.-361.). Srpske četničke rulje s u odorama partizana, s nedavno promijenjenom kokardom u petokraku, nakon što ih je Tito pomilovao, nasrnule su kao Osmanlije, dok su hrvatske partizanske postrojbe, prema zapovijedi morale čekati pred Zagrebom nekoliko dana. Najvažniju ulogu imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada, koja je uz još dvije srpske brigade, bila u njezinom sastavu. Premda se očekivalo da će u Zagreb kao prve jedinice ući odredi X. zagrebačkoga korpusa, to se nije dogodilo (https://kamenjar.com/istina-o-o-zagrebu-8-svibnja-1945-i-ulasku-partizana-u-njega). 'Slava oslobođenja' Zagreba pripala je dojučerašnjim četnicima Koste Nađa, Peke Dapčevića i Koče Popovića, koji su nastavili rat protiv svega što je bilo hrvatsko.
 
Bogdan Radica,osvjedočeni antifašist, ali i antikomunist u svojoj je knjizi Hrvatska 1945. ovako opisao prve dane u 'oslobođenomu' Zagrebu: 'Dok su razularene mase partizana, mladića intoksiciranih lažima i alkoholom, pjevale pjesme o ‘slobodi’, slobode nije bilo ni za koga – ni za potlačenu i zastravljenu većinu, kao ni za manjinu, koja se i sama bojala bezvlađa, nasilja i terora što ga je sama nametala većini. Svatko je u svakom trenutku mogao postati žrtvom arbitrarnog nasilja... Biti Srbin u to vrijeme značilo je biti vlast'.
Toga 8. svibnja 1945., ušao je strah, nasilje... Počela su noćna odvođenja ljudi, iseljivanje iz stanova i useljivanje 'drugova' u tuđe stanove s njihovim obiteljima. Otvorena je prisilna javna kuća u Jurišićevoj ulici, u kojoj su Zagrepčanke silovali i iživljavali se nad njima, uspostavljena je koljačka jedinica tzv. 'lajbeki', koja je tragove svog zla ostavila na Sljemenu i oko njega u mnogim jamama o kojima se moralo šutjeti 45 godina, a i danas se šuti.
'To nije bilo nikakvo oslobođenje Zagreba jer je uslijedio čitav niz zastrašujućih zločina koje je proveo komunistički režim, a što potvrđuje pronalazak 850 prikrivenih stratišta u Hrvatskoj, a samo na području Zagreba i okolice locirano je 120 takvih masovnih grobišta',rekao je svojevremeno prof. dr. Jurčević (https://narod.hr/hrvatska/titovi-zlocini-hrvati-ni-danas-ne-znaju-razmjere-zlocina-zagrebu).U zagrebačkim logorima su komunističke vlasti mučile i ubijale  hrvatske i njemačke vojnike, civile, žene i djecu, a najzloglasniji su bili logor Prečko i logor Kanal. U samom gradu Zagrebu registrirano je i poznato preko 70 masovnih grobnica, a u okolici više od 60. Najveća stratišta u kojima su ubijene i bačene deseci tisuća ljudi u Zagrebu su: Gračani sa niz velikih grobnica od kojih najveća sa preko 700 ubijenih ljudi, Vrapče, Prečko, Tuškanac (Dubravkin put) i brojne druge. (https://hr.wikipedia.org/wiki/Partizanski_poslijeratni_zlo%C4%8Dini_u_Zagrebu).  
Veći zločini u Zagrebu dogodili su se u rubnim naseljima (Gračani, Čučerje, Remete, Šestine i Bukovec, nekoliko prigorskih sela). Koliko je bilo 'oduševljenja' građana Zagreba prema 'oslobodiocima', svjedoči prazni Jelačićev trg i prazne ulice grada pri ulasku srpske vojske. Pokolj  i grabež u Zagrebu počela je toga 8. svibnja 1945. Ubijene su tisuće ljudi u glavnom gradu, pa i štićenici doma, djeca od 7-15 godina, gotovo svi bolesnici zagrebačkih bolnica (što se ponovilo i 1991., s bolesnicima vukovarske bolnice, petokraka i kokarda zajedno, kada su odvedeni na Ovčaru). 'Oslobodilačke',  'antifašističke',  'bratske',  jedinice, učinile su pravi pokolj nad ranjenicima i bolesnicima i dijelu osoblja zagrebačkih bolnica, bez suda pa ni prijekog komunističkog. Danas, kada su pismohrane djelomično otvorene, brojke ubijenih su zastrašujuće:
1. Rebro(54) Zagreb Kišpatićeva 12 (55) .....................................................................  467
2. Vojna bolnica Zagreb Vlaška 87( 56) .......................................................................  500
3. Vojna bolnica Zagreb Kuniščak   .....................  ..................................................... 1.170
4. Sv. Duh I. Zagreb Sv. Duh 60  .......................................     ................................... ..   690
5. Sv. Duh II. Zagreb Sv. Duh 20  ........................................ .......................................    250
6. Sestre milosrdnice Zagreb Vinogradska (13)  .........................................................   297
7. Privremena bolnica Zagreb Račkog 4  ......................................................................  285
8. Privremena bolnica Zagreb Savska c.77, gimnazija č. sestara   .............................  550
9. Privremena bolnica Zagreb Ratkajev prolaz ...........................................................   341
10. Privremena bolnica Sljeme Runolist Sljeme............................................................    91
11. Privremena bolnica PTS-a Sanitetski konvoj-Slovenija Krajiška ulica  ...............  150                                                                                                                                                                                                                              
Ukupno:     4.791
(Matković, B. Odvođenja i likvidacije ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS) iz zagrebačkih bolnica 191 u svibnju i lipnju 1945. kroz arhivsko gradivo Državnog arhiva u Zagrebu. Arh. vjesn. 54(2011), str. 179-214); (Milan Marušić: Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu svibanj 1945. i sljemenskim stratištima bolnica Brestovac i Gračani (str. 9.).
 
Na ovom popisu nema tuberkuloznih bolesnika i ranjenika iz bolnice Brestovac u Gračanima! Pokolj tih 210 ranjenika i bolesnika iz Brestovca  (službena brojka), počeo je tako da su ih vezali žicom i vodili na obližnje stratište  Obernjak gdje su ih ubijali uglavno noću i vatrenim oružjem. Dakle, sveukupno su 'antifašisti' ubili 5.001 ranjenika i bolesnika iz zagrebačkih bolnica ( Marušić, Milan: Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu (Zagreb, 2001.); Novosel, Domagoj: Gračanska kronika (Zagreb, 2008.); https://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_ranjenika_iz_bolnice_Brestovac_1945.).
U studenomu 2012.,  nakon otkrivanja jedne od skupnih grobnica u Gračanima, novinar  Tihomir Dujmović je napisao: 'Jedva pet kilometara od Trga bana Jelačića i jedva 35 centimetara ispod zemlje ruka jednog srednjoškolca je prije 67 godina stisnula u ruci križić sa svog lančića, sekundu prije nego što mu je neki lik s Josipovićevom 'lijepom partizanskom kapom'ispalio metak u čelo'.Nakon objave toga teksta, novinar Dujmović je dobio otkaz u Večernjemu listu. (https://narod.hr/hrvatska/zagreb-koliko-jos-neotkrivenih-masovnih-grobnica-zrtava-komunistickih-egzekucija-po-kojima-svakodnevno-hodamo).
Te tisuće jama punih hrvatskih kostiju, hrvatske mladosti, djece, žena i muževa, ne samo u području Zagreba, nego diljem Slovenije, Hrvatske,  BiH..., vape za svojim grobom i svojom svijećom... Kako kaže pjesnik:
Nije ovo prah na putu ni otkosa
sahla
trava
Tko će prvi progovorit; šuti
Bleiburg,
šuti Drava
Šute jame i vrtače, i šumarci i
rovovi
samo kiše, gromi dube, grabe vuci
i
orlovi
......
Nisu ovo kosti pasa, ni kokoši ni
ovaca,
u talogu bruji zvjerstvo: metak,
kama
teška maca,
proleterski znani pečat, bijes
risova i
poskoka - krv hrvatska taži žeđu
maršalovih krvoloka
....................
               (Nikola Croata)
 
ZLOČIN U BANSKOMU GRABOVCU
 
Na žalobnim sjećanjima (komemoraciji) u Banskom Grabovcu,  7. kolovoza 2019., Jović spominje 1285 ubijenih Srba koje su ustaše ubile. Ako je to točno, i ja se klanjam svim tim nevinim žrtvama, ali ako je dodana samo jedna žrtva, onda su krivotvoritelji uvrijedili onih 1284. Nakon prijevara s brojevima u Jasenovcu, od velikosrpske i jugoslavenske promidžbe, ne vjerujem u istinitost svih brojeva koji nisu znanstveno potvrđeni. Ne samo da su žrtve uvećavane brojem, nego su izmišljene i ondje gdje ih uopće nije bilo ili ih se prisjeća nad praznom jamom (Šaranova jama). Kada se postavi pitanje, onda se lijepe agitpropovske naljepnice, nakon kojih se nekada gubila glava ili dobivala dugogodišnja robija, a danas proizvodi svekolika hajka.
Izborili smo se u Domovinskomu ratu u neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj, ne u bivšoj komunističkoj totalitarnoj Jugoslaviji, da možemo i hoćemo postaviti pitanje! Nikakvi CK prema nalogu gospodara iz Beograda, ne će nam sprječavati otkrivanje istine. Tako postoji i druga istina o Banskomu Grabovcu. Ondje nije bilo nikakvog 'ustaškog uporišta' koje su ustanici napali, nego su ubili četvero civila, što je bio nasilni čin (terorizam). U Banskomu Grabovcu, selu koje nastavaju Srbi, kao i u svim okolnim selima, u srpnju 1941. nije bilo nijednoga ustaškog vojnika. Prema tomu nema ni govora o ustaškom uporištu. Skupina Srba, među kojima nema nijednog iz Banskoga Grabovca, napada, odvodi, a potom ubija jedine Hrvate u selu. Ustaška je odmazda bila nerazmjerna i okrutna i tu je Jović u pravu. Tijekom 25. i 26. Srpnja 1941., ustaše su pobile, prema poimeničnom popisu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Narodne Republike Hrvatske, iz 1945./56. i 1964., do 400 seljaka Srba iz Banskoga Grabovca i okolnih sela, sve nevine žrtve, dok su zločinci pobjegli u okolne šume Zrinske gore. Sličan popis provela je Komisija Vlade SFR Jugoslavije 1964., a pretpostavlja se da popisi nisu korišteni, i to ne samo iz Banskoga Grabovca, jer se nisu uklapali u težnju povećavanja broja ubijenih. Odakle Joviću 1285. ubijenih!? (http://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/138-arhiva-stari-hrsvijet-net-2/15780-jugonostalgiari-i-dalje-neumorno-lairaju-to-se-zbilo-u-banskom-grabovcu-1941).  Što se tiče 'narodnog heroja' Vasilija Gaćeše, ako je to onaj koji je u Kulen Vakufu, na kolcu pekao žive muslimanske seljane,  nemamo što o njemu raspravljati (https://hu-benedikt.hr/?p=75500).
Poštujem svaku nevinu žrtvu s bilo kojeg stratišta, ali treba se upitati, jesu li za te žrtve, na svim stranama, neizravno krivi i oni koji su naveli zločince da ih ubiju.
 
TKO JE PRVI POČEO?
 
Jović govori da su nakon raspada kraljeve Jugoslavije i uspostave NDH, ustaše prve počele ubijati. To nije istina! Prije svih i svega tu dolaze ubojstva hrvatskih vojnika u Odesi 1916., pa nasilje i zločini nad hrvatskim narodom u kraljevini Jugoslaviji.  Slijedi ubojstvo Stjepana Radića i drugih hrvatskih zastupnika u beogradskoj  Skupštini, nad čime se zgražao cijeli uljuđeni svijet, te brojna ubojstva za vrijeme kraljevog nasilja i netom nakon raspada kraljeve jugoslavenske vojske. Naposljetku, već prije uspostave NDH, počela su ubojstva Hrvata u Hrvatskoj i BiH. Srpski vojnici i četnici, negdje s običnim srpskim pukom, samo u travnju 1941. poubijali su na području NDH više od 300 Hrvata i Muslimana.
 
Nakon proglašenja NDH u Bjelovaru, dva dana prije Zagreba, Milovan Đilas kaže da Srbi 'ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali’(Milovan ĐILAS, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1990.,180.). Tako su četiri hrvatska vojnika ubijena 8. travnja, u četnikoj zasjedi, u selu Hrgovljanima kraj Bjelovara. Srpski 2. konjanički puk Car DušanSilni, 9.travnja 1941.ubio je pet nedužnih hrvatskih seljaka, u selu Peterancu kraj Virovitice.  Na Veliki četvrtak, 10. travnja 1941.,  2. konjanički srpski puk, pošavši prema Bjelovaru u selu Donjim Mostima kraj Bjelovara, ubio je 11 nedužnih hrvatskih seljaka. (Z. DIZDAR, Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941., passsim. Usp. Damir BOROVČAK, Voliš li Hrvatsku?, vlastita naklada, Zagreb, 2007., 163.-171. Usp. Ivan GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, vlastita naklada, Zagreb, 2007., 302., 303., 306.). Nakon toga uslijedili su brojni drugi zločini u bjelovarskomu kraju: Gornje Zdjelice, Zrinski Topolovac, Rovišće, Pavlovac, Kapela i šuma Bedenik, samo su neka mjesta smrti koja su sijali srpska vojska i četnici. Dogodila su se još brojna ubojstva diljem Hrvatske i BiH, osobito u Hercegovini.
Prva ubojstva Srba u NDH počela su 28. travnja 1941., u selu Gudovcu, nedaleko od Bjelovara, dakle u kraju gdje su prije izvršeni zločini nad hrvatima. Pritom je bitno to da su ti zločini nad Hrvatima počinjeni prije nego što je u NDH ubijen i jedan Srbin. Zato je američki povjesničar židovskoga podrijetla Philip Cohen rekao: 'Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda... četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila. Ustaške odmazde počele su pak 27. travnja uhićenjima i masakrima nad 176 Srba kod Bjelovara' (knjiga Tajni rat Srbije); (https://priznajem.hr/novosti/hrvatska/28-travnja-1941-ndh-jeste-li-znali-za-masakre-nad-hrvatima-u-prvim-danima rata/?utm_source=Midas&utm_medium=Widget&utm_campaign=Razmjena%2bprometa).
U područjima gdje je 'pukla prva puška', više nema Hrvata, a bilo ih je. Postoje popisi ubijenih i izbjeglih. Tko je onda nad kime počinio genocid na tomu području? Tamo u Srbu, od 'antifašističkih ustanika' nije ubijen ni jedan fašist, nacist, Talijan, Nijemac, ustaša, domobran, nego je poklano hrvatsko nevojno stanovništvo na najzvjerskiji način.To je istina! Osobno znam iz 'prve ruke' što se tamo tada događalo! Ubijen je i komunist, poslije proglašen Narodnim herojem Marko Orešković, koji nije bio 'dovoljno' Srbin, jer mu je samo otac bio Hrvat (majka je bila Srpkinja)!
Profesoru Joviću i nekim drugim profesorima sličnog razmišljanja, koji i danas imaju obraza slaviti četničke koljače, a koje su preimenovali u 'antifašiste', poručujem da nam ne će više nitko zabraniti reći kakav je to ustanak bio! Ustanak u savezu i dogovoru s talijanskim fašistima (o čemu postoje dokazi), ne može biti ništa drugo nego fašistički ustanak, u kojem je na najzvjerskiji način ubijan 'običan' hrvatski narod, u svojoj zemlji, na svom pragu, među kojima su bili žene, starci i djeca, a najmlađe dijete imalo je 2 godine. Iskorijenili su cijele župe, obitelji (uže i šire), razorili hrvatske crkve i sve što podsjeća na Hrvate. To je narodozator (genocid) hrvatskoga naroda na tomu području. Ako mislite da to nije istina, dokažite, ali ne 'antifašističkim' agitpropovskim 'floskulama', nego dokazima!
 
ZNANSTVENICI, 'ZNANSTVENICI' I ISTINA
 
Postavlja se pitanje, zašto se znanstvenici, sveučilišni profesori, povjesničari ne zanimaju za istinu!? Kako su mogli šutjeti o nerazumnim brojevima o Jasenovcu, a da se ne upitaju je li uopće prostorno i vremenski bilo moguće ubiti toliko ljudi (700 tisuća do miljun!)? Neki znanstvenici, srpski prvaci u Hrvatskoj, među kojima i prof. Jović, ako im je uopće do istine, morali bi reći onima 'tamo', da nije razumno tako govoriti! To bi bio doprinos srpske manjine u Hrvatskoj, pomirbi i zbližavanju naroda. Dakle, samo nas istina može pomiriti, a to nam poručuje i Europa sa svojim Deklaracijama o osudi komunističkoga totalitarnog sustava (nema zastare za te zločine!) i predlaže nam da se s tim zločinima upoznaju mlađi naraštaji, radi njihove budućnosti. Bilo bi interesantno znati, koliko su s tim komunističkim zločinima profesor Jović i njemu slični profesori, upoznali studente? Europa nam također predlaže  'lustraciju', jer je do istine nemoguće doći, dok slijednici ili sudionici različitih zločina iz toga razdoblja, u svojim rukama drže važne 'ključeve' istine! Samo znanstvenici:  povjesničari, sudski medicinari, patolozi i sl., mogu nam dati prave podatke. Ako ne vjerujemo našim znanstvenicima (što bi bila prava sramota!), uključimo međunarodnu skupinu znanstvenika i stručnjaka, pa da vidimo što je istina, bez podjela na 'lijeve' i 'desne'!?  Prava je podjela na ISTINU I LAŽ!
 
Nedavno je objelodanjena nezaobilazna knjiga vrsnog povjesničara Stjepana Loze'Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima', s brojnim dokazima o novijoj hrvatsko-srpskoj povijesti. Ako Lozo, sa  svojim tvrdnjama nije u pravu, bilo dobro da ga drugi povjesničari opovrgnu (ili potvrde), ali bez naljepnica prije rasprave! Naravno, to ne odgovara 'antifašistima', jer bi izgubili 'zanat', jer bi se otkrilo da nema fašizma u Hrvatskoj, da se bore s duhovima, da su nam stalno lagali, da im  je sav politički život laž, a to bi za njih bila propast!
Kada profesor Jović govori da je 'Ustaštvo je specifično po tome što je  ustalo na svoje sudržavljane', ne osporavajući to, postavlja se pitanje na koga je ustala i koga je pobila komunističko boljševička vrhuška (danas nazivana 'antifašistička'), u osvojenim područjima prije završetka rata i osobito nakon rata?  Oni su isto ustali protiv svojih državljana i svoga naroda, bez obzira kojeg, jer ni jedan narod u Jugoslaviji nije većinski bio za komunizam,  pa su strahovladali radi očuvanja svoga boljševičkoga prevrata i održanja na vlasti. Da nije tako, raspisali bi slobodne izbore. Ni u jednoj komunističkoj državi u Europi komunizam nije došao na vlast demokratskim izborima, nego izravno i/ ili neizravno na ruskim tenkovima. To vrijedi i za Jugoslaviju, bez obzira na naknadni raskol!
 
Ne osporavajući brojne ustaške i nacifašističke zločine, koji su nedvojbeno utvrđeni, koji su veliki i po broju, grozni načinom ubijanja i koji su bezbroj puta 'prožvakani', uvećani, pomnoženi itd., ali temeljem utvrđenih činjenica: pisanih dokaza, iskopavanja stratišta, jama i sudsko-medicinskih dokaza, kako načinom tako i brojem ubijenih, komunizam je višestruko nadmašio nacizam i fašizam zajedno, u svijetu i u Jugoslaviji! Ono što je najstrašnije, većina komunističkih zločina dogodili su se u miru, nakon završenoga rata.
Budući da su prema vladajućim 'istoričarima' u Hrvatskoj, svi oni koji dokazima osporavaju, današnju službenu 'istorijsku istinu' , naših naroda i narodnosti, 'revizionisti', upućujem takve na one ljude i ustanove koji zasigurno nisu hrvatski revizionisti, i koji su, kako je danas posve jasno, zločinci posebne vrste:
 
- Simu Dubajića 'heroja' Kočevskoga Roga, s oko 30 tisuća zaklanih Hrvata, bez ikakva suda,  s onima koji su mu to, prema njegovoj izjavi, zapovjedili: Maks(imilijan) Baće, Matija Maček i Jovo Kapičić,  sve prema zapovijedi JBT (izvor: Marko Lopušina, Ubij bližnjeg svog, Beograd 1997., str. 122.-123.).
 
- Državna komisija Vlade Srbije koja je 2009. objavila imena 55.973 ljudi ubijenih u komunističkim čistkama 1944. i 1945., uključujući 27.367 Nijemaca, 14.567 Srba i 6.112 Mađara.
 
- Izvješće Balkansko-kavkaskoga Osservatoryja, 2008. godine piše da je između 1949. i 1956., u zatvoru na Golomu Otoku ubijeno 4000 zarobljenika (http://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/132-hrvatska/53384-kineski-i-sovjetski-komunisticki-rezimi-daleko-najbrutalniji-titov-jugoslavenski-rezim-u-samom-svjetskom-vrhu).
 
- 2007. New York Times piše o postojanju 100.000 grobova u Sloveniji s ostatcima žrtava komunističkog zlosilja. Profesor Rudolph Rummel procjenjuje da bi žrtve komunizma u Jugoslaviji mogle biti podijeljene na sljedeći način: od 1941. do 1944. komunistički partizani ubili su oko 100.000 ljudi. Titova zlosilna vlast je 1944. i 1945. godine ubila oko 500.000 ljudi. Oko 572.000 je ubila je Titova vlast od 1945. do 1987. godine, najviše Hrvata (https://hr.wikipedia.org/wiki/Rudolph_J._Rummel).
 
- Britanski izvori Josipa Broza Tita stavljaju u vrh najvećih zločinaca XX. stoljeća. Međutim umjesto odgovarajućih znanstvenih istraživanja, u javnosti se i dalje ustraje na partijskoj laži o milijunskim žrtvama u Jasenovcu i tako pokušava očuvati mit o Josipu Brozu Titu (http://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/132-hrvatska/53384-kineski-i-sovjetski-komunisticki-rezimi-daleko-najbrutalniji-titov-jugoslavenski-rezim-u-samom-svjetskom-vrhu), (https://www.dailymail.co.uk/home/moslive/article-2091670/Hitler-Stalin-The murderous-regimes.world.html).
 
- U travnju 2016., britanski je DailyMail napisao : 'Komunisti kao što je Tito, su najgori masovni ubojice..., odgovoran je za ubojstvo 570 tisuća političkih protivnika'.
 
- Piero Scaruffi, profesor na američkom Stanfordu u raspravi The worst genocides of the 20th Century, uvrstio je Tita među 10 najvećih zločinaca i tvrdi da je odgovoran za smrt 570 tisuća ljudi. (P. Scaruffi, G. Heinsohn, J.R. Rummel http://www.vency.com/wars.html).
 
- Gunar Heinsohn, njemački povjesničar i sociolog govori o mnogo većem broju,  dok je Konrad Adenauer (1876.-1967.),  rekao za Tita da je 'obični drumski razbojnik'!  (https://www.croexpress.eu/kolumne/4047/nijemci-su-tita-jos-u-adenaerovo-doba-nazivali-obicnim-drumskim-razbojnikom)
 
- Klaus Jacobi (DerSpiegel),u svojoj knjizi Moj dnevnik, svrstava Tita na 10. mjesto svjetskih veleubojica 20. st., zbog, kako piše, miljun i sto tisuća žrtava, koje je dao pogubiti nakon II. svjetskog rata (Bild, 22.03.2003.; Večernji list, 13.09.2004.).
 
- U TV-izjavi Vlade Dapčevića, (1917.-2001.), na crnogorskoj privatnoj televiziji BlueMoon 1998., koji je, kao staljinist bio osuđenik i robijao je na Golomu otoku (njegov je brat Peko Dapčević (1913.-1999.)  načelnik Generalštaba JNA), stoji sljedeće: 'Mi smo sto puta surovije postupali sa ustašama, nego sa četnicima. Mi smo pobili 90% ustaša, a u samo tri dana streljali smo preko 30 hiljada ustaša 45. godine kod Maribora. Uhvatili smo kompletnu Vladu Draže Mihailovića i niko od njih nije bio suđen na smrt. Svi su suđeni na vremenske kazne i svi su izašli iz zatvora', rekao je, podrugljivo se smiješeći Titov prvoborac. (https://www.facebook.com/maxportal.hr/videos/635069736616765/).
 
- Huda Jama, u kojoj su živi ljudi zazidani, tonama zemlje i betona, govori sama za sebe, a mogla bi se nazvati vrhunskim 'antifašističkim doktoratom'!
 
- Iz glasovitoga 'Ustanka naroda Hrvatske', 27. srpnja 1941., dovoljno je spomenuti svećenika don Gospodnetića, na antifašističkomu ražnju i 300 zaklanih hodočasnika s  najmlađim od 2 godine. Nakon 'antifašističkog' klanja, svi su bačeni u jamu (https://hrvatskonebo.org/2018/08/26/prof-dr-sc-mihovil-biocic-cetnicki-ustanak-27-07-1941).
 
- Aleksandar Ranković je 1. veljače 1951, u Saveznoj Skupštini izjavio: 'Kroz zatvore od 1945-51, prošlo 3.700.000, a likvidirano je 686.000 narodnih neprijatelja.U jednom drugom ekspozeu u Skupštini, u vrijeme IB-a, Ranković navodi da je  49% ukupno uhapšenih u Jugoslaviji bilo nevino. (u nekim republikama i oko 51-56% nevinih). (Pero Simić-Tito 1943. nudio dogovor Nemcima o nenapadanju You Tube (360p).mp4).
 
- Jedan od najvećih zločina u Crnoj Gori dogodio se na Badnji dan 1942., kraj Kolašina: komunisti su zvjerski su unakazili i ubili 240 mještana. Ruke i noge su im slomljene, zubi vađeni, dok su bili živi a lubanje smrskane drvenim maljevima. Na križu su razrezali i raspeli lešinu psa i napisali 'ovo je pasje groblje'. Jedina krivnja ubijenih bila je što nisu prihvatili komunizam. Svjedok, neki Radovan Dubak kaže: 'garantujem da niti jedan nije bio ubijen metkom'. Dalje su putovima svoje 'slave' punili jame, ubijali bogate ugledne građane u brojnim gradovima kuda su prolazili (Užice , Čačak, Nikšić...). Poslije su nađeni leševi bez glave, izvađenih očiju. Jedan od sudionika ubojica Vlade Mičuć svjedoči da su u Užicama ubili oko 400 osoba, a 'neke sam ubio i maljevima'. Od kada je Tito 1937. došao na čelo Partije, prema ruskom načinu, ubijani su stvarni ali i moguući neprijatelji, sve bez suda . (Pero Simić-Tito 1943.nudio dogovor Nemcima o nenapadanju You Tube (360p).mp4)
 
Trebalo bi nekoliko knjiga za navesti sve slične dokaze i izjave, međutim dovoljno je pročitati  'Crnu knjigu komunizma – zločin, teror, represija', u izdanju Harvard University Pressa u Francuskoj, koja nije rad hrvatskih 'desničara', nego europskih uvjerenih ljevičara. Radi se o djelu skupine profesora i istraživača iz Nacionalnog središta za znanstvena istraživanja, najvažnije znanstvene ustanove u Francuskoj, koji su došli do više od 120 milijuna žrtava komunizma u  XX. stoljeću.
 
Prema tim istraživanjima, najveći ubojica je komunistička vlast Mao Tse-Tunga koji je pobio više od 80 milijuna ljudi. Slijedi ga Staljin a treće mjesto zauzima Hitler!  Pisci Crne knjige komunizma došli su do podataka od oko milijun pogubljenih zbog uspostave komunizma u Jugoslaviji. Knjiga opisuje progone, zločine i strahovladu u komunističkim državama. Nakon izlaska te knjige, u svijetu su se vodile brojne rasprave, koje su iznjedrile, uz ostalo i pojam 'Crveni holokaust'.  Stephane Courtois (jedan od pisaca Crne knjige), bivši ratoborni komunist,izjavio je da o zločinima nije ništa znao. Kaže da je u komunističkim ubojstvima ubijeno četiri puta više ljudi nego što ihje ubila Hitlerova osovina! U knjizi se spominje oko 120 milijuna komunističkih žrtava. Međutim, treba naglasiti da još nema cjelovitih podataka iz Kine, Vijetnama, Kube i Sjeverne Koreje, pa bi ti podatci bili mnogo veći. Na visoko sedmo mjesto, francuski su znanstvenicismjestili Titovu jugoslavensku komunističku vlast (http://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/132-hrvatska/53384-kineski-i-sovjetski-komunisticki-rezimi-daleko-najbrutalniji-titov-jugoslavenski-rezim-u-samom-svjetskom-vrhu). Veliki Papa sv. Ivan Pavao II je za posjeta Hrvatskoj urbi et orbi poručio da su 'fašizam, komunizam i nacizam jedno te isto, najveće zlo koje je pogodilo čovječanstvo u njegovoj povijesti'. Možda bi ovdje trebalo dodati veliku misao njemačko-židovske filozofkinje Hanne Arendt, koja je rekla: 'Nitko nema moralno pravo biti antifašist tko nije ujedno i antikomunist'!
 
HRVATSKO-SRPSKI ODNOSI
 
Kad Jović u svom govoru kaže 'da smo se mnogi borili u I. svjetskom ratu u istoj vojsci' i da nisu (misli se na Srbe, op.a.) 'dali nikakva povoda za ono što im se dogodilo', podsjetit ću ga na Odesu 1916. g. i zator (masakr) hrvatskih zarobljenika domobrana, a jer se nisu htjeli boriti pod srpskim, nego pod jugoslavenskim znakovljem. Krleža piše o tom 'slavnom' djelu srpske vojske, koja tada nije otvarala tabore za te ljude, nego jame i slična stratišta. Tada je počeo pad u hrvatsko–srpskim odnosima ali ga se uvijek prešućivalo na štetu istine, radi 'dobrih' odnosa i 'bratstva i jedinstva'! Ima li smisleno spominjati dokaze i sve velikosrpske 'dobre' namjere od prije više od stotinu godina? Mislim da to nadilazi ovaj članak, ali ću samo, radi javnosti, spomenuti dio dokaza i događaja velikosrpskih posizanja za hrvatskim područjem i nestankom naroda Hrvata:
Jedna mala sličica, koja će vrlo zorno prikazati 'ljubaznost' dijela srpskoga naroda u Kninskom području, ‘mirne susjede koji su govorili isti jezik, koji su bili kršćani’, kako govori Jović. Tijekom Prvoga svjetskog kongresa kršćanske arheologijeu Splitu i Solinu 1894. godine, koji je zaslugom don Frane Bulića bio u nas, u Biskupiji kraj Knina, radi uglednih tuđih arheologa, postavljeni su putokazi prema arheološkim nalazima. Domaći su Srbi poskidali putokaze, jer da ne će biti zabodeni u srpsku zemlju. Zato su sudionicima skupa organizatori morali držati putokaze u rukama!
- 1844. Načertanije, Ilije Garašanina, politički nacrt obnove srpskoga carstva, tj. stvaranje Velike Srbije, na tuđim područjima.
- 1849. Srbi svi i svuda, knjižica Vuka Stefanovića Karadžića,  u Beću, kao dio knjige Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona.
- 1902. Nikola Stojanović u članku Srbi i Hrvati (koji je u kolovozu 1902. iz beogradskoga Srpskog književnog glasnika pretisnuo srpski zagrebački list Srbobran), pišeda Hrvati trebaju nestati jer je to 'evolucijski neizbježno', a u članku postoji i poznata uzrečica 'do istrage vaše ili naše', koju su tako rado ponavljali prevratnici iz 'balvan revolucije'.
- 1903. Utemeljena je teroristička udruga Crna ruka da bi uspostavila Veliku Srbiju.
- Početak 20. stoljeća: poznata Antropografija Jovana Cvijića, 'znanstvena' pomoć uspostavi Velike Srbije.
- 1941. projekt Homogena Srbija Stevana Moljevića, u kojem treba buduću Veliku Srbiju očistiti od nesrba, na ovaj ili onaj način (Stjepan Lozo, Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima, Split 2019.).
- 1941. Valerijanov memorandum, koji je nastao pod prokroviteljstvom SPC-a ('duhovnoj JNA', kako je SPC nazvao srpski pisac Mirko Kovač (Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, str. 6.). , a radi se o projektu ozloglašavanja Hrvata u svijetu (Stjepan Lozo, Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima, Split 2019.).
 
- 27. srpnja 1941.,  'Dan ustanka naroda Hrvatske', u kojem nije bilo ni jednog Hrvata, a kada im se htio priključiti hrvatski komunist i narodni heroj, Marko Orešković, ustanici su gaubili! I kada neki veličaju ustanak 'naroda Hrvatske', pritisnuti činjenicama, ograđuju se od onih koji su počinili zločine, jer da to nisu bili 'antifašisti', opovrgava ih Gojko Polovina, jedan od vođa ustanka: “…ostaje da je u masi neboraca tog momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti.  Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena“ (Svjedočenja, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988, str 340 i 342).
-1986. Memorandum SANU  I., II. ...,  'srpske političke elite', osuvremenjena inačica stvaranja Velike Srbije.
 
Svi ti događaji, 'mirnoga srpskog naroda' u Hrvatskoj i u Srbiji, prethodili su 1991., posljednjemu pokušaju stvaranja Velike Srbije.
Ja ipak mislim da je srpski narod u Hrvatskoj i miran i opterećen kao i Hrvati svojom svakodnevnom borbom za svoju obitelj. Veliki broj  Srba se borio protiv velikosrpskog fašizma u Domovinskom obrambenom ratu, ali za njih se ne čuje, njih u Hrvatskoj predstavljaju ljudi kojima velikosrpska ideologija nije posve strana. Ono što je sporno i uzrok svim krvavim događajima je upletanje velikosrpske vrhuške, koji su zadojeni projektom Velike Srbije, a obični Srbi uvijek ostaju izigrani, zlorabljeni i snose posljedice huškačkog nasrtaja srpskih radikala, osobito iz Srbije i SPC-a! Glavnu odgovornost za pogibelji snose upravo ti  'projektanti' preko tuđih leđa, preko leđa i Hrvata i Srba u Hrvatskoj.
 
JASENOVAC
 
Prof. Dejan Jović, sve te činjenice vrlo dobro zna, ali uvijek, kao i njemu slični u Hrvatskoj, prigodom žalobnih prigoda (komemoracija), koristi poluistine. Sve nevine žrtve treba priznati, ali ne samo jednoga naroda a druge nepriznavati i ne vrjednovati.
Uvećavanje žrtava koje su počinili Hrvati (najočitiji primjer je Jasenovac), je sjeme mogućih budućih sukoba. U pripremi tih možebitnih sukoba sudjeluju svi oni, osobito srpska politička 'elita', koji lažima doprinose mržnji jednog naroda prema drugom i zbog toga su suodgovorni. Provjera tih podataka dužnost jeznanstvenika. To je njihov posao, a ne svrstavanje u ''poštenu inteligenciju'' i potvrđivanje 'istine' bivše nedemokratske vlasti. Razni prekršajni sudovi sude iz područja nekadanjeg 'verbalnog delikta', a ovako velike potvore i poticanje na mržnju previđaju ili možda ne smiju suditi?
 
Zato je veoma važno znanstveno utvrditi istinu i nakon toga pokloniti se stvarnim a ne izmišljenim žrtvama, koje nisu postojale ili su slučaju Jasenovca na popisu tog logora, a poginule izvan Jasenovca, ili su upisivani živi ljud itd. Kako išto vjerovati ljudima koji i dalje izmišljaju podatke i to nakon upozorenja na grješake i pokazivanja dokaza  jugoslavenske vojne vlasti (ne od ustaških izvora), koji danas izlaze na vidjelo (Roman Leljak, Mit o Jasenovcu, Radenci 2018.).
Tako je CIA objelodanila da se kao komunistički koncentracijski tabor, 1951. god., spominje i prijašnji tabor Jasenovac. U Jasenovcu je u to doba, prema ovomu izvješću, bilo zatočeno oko tri tisuće protivnika tadanjeg jugoslavenskog komunističkog sustava. (/http://www.ekskluzivno.me/kakva-pljuska-za-godlsteina-dokumenti-cia-a-potvrdili-da-je-njegova-izjava-o-jasenovcu-bila-lazna-3041/).
Roman Leljak, u knjizi Mit o Jasenovcu, str. 27. piše: Na temelju dokaza iz vojnih pismohrana u Beogradu, ukupno je u logoru u Jasenovacu, od osnivanja do njegova zatvaranja bilo 18.600 logoraša. Od toga je od bolesti, kaznom smrću zbog pokušanoga bijega, izbjegavanja rada, širenja komunističkog zastrašivanja ili drugih razloga umrlo i ubijeno 1.654 logoraša (Roman Leljak, Mit o Jasenovcu, Radenci 2018.).
Strašno je to da su partizani na kraju rata pobili više ljudi nego je poginulo u ratu i u logorima od 1941.-45. u cijeloj Jugoslaviji. Savezna komisija za popis žrtava, u listopadu 1964., donijela je svoje tajno izvješće: U ratu u Jugoslaviji je od 1941.-45. ubijeno, poginulo, umrlo ili nestalo 597.323 ljudi, od toga najviše u Hrvatskoj 185.685. Nevjerojatan je podatak, na kraju toga izvješća, da je na kraju rata ubijeno više od 500.000 ratnih zarobljenika. Pronađena knjiga koju je vodio Generalštab Jugoslavenske armije, u kojoj se navodi da je na koncu rata bilo 444.426  zarobljenika i dodatno u borbama poslije rata od 9. do 15. Svibnja, na području Slovenije ubijeno još 92.409 vojnika. Popis ubijenih, nikad nije  sastavljen (Roman Leljak, Mit o Jasenovcu, Radenci 2018. str. 31.-32.).
Brojni su istraživači (Vukić, Razum, Mrkoci, Horvat, Jurčević, Ivezić, Pećarić, Vuković, Koić, Leljak, Matković, Lozo), zaključili da Jasenovački tabor, od 1941. do 1945., nije bio 'logor smrti', kako je to godinama tvrdila jugoslavenska, komunistička historiografija.
Do 1990. godine službeni broj žrtava jasenovačkoga tabora bio je 700.000. U to se, pod prijetnjom zatvorske kazne, nije smjelo javno sumnjati. Sada se u hrvatskoj javnosti promiče tvrdnja da jeondje ubijeno oko 80.000 ljudi.
Radovi i knjige spomenutih istraživača koji daju podatke drukčije od srpskih i komunističkih, nisu u Hrvatskoj  zabranjeni, niti je protiv njih pokrenut bilo kakav sudski postupak za kršenje zakona. Istraživanje jasenovačkih logora, osobito nakon 1945., u skladu je i s Odlukom Vijeća Europe 1481 iz 2006. godine, o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih vlasti. I na koncu, ako ne vjerujete hrvatskim istinskim znanstvenicima, vjerujete li svojim 'antifašistima', svojoj JA i njezinom generalštabu?
 
PARTIZANI I USTAŠE
 
Ipak se u jednomu slažem s profesorom Jovićem, da 'partizani nisu isto što i ustaše'! Kada govorimo o partizanima, komunisti su prisvojili pravo na istinu, pa su mogli desetljećima govoriti što im je odgovaralo. Bilo je svugdje, osobito u cijeloj primorskoj Hrvatskoj, golemi broj , časnih partizana, koji su se borili protiv višestoljetnoga talijanskog zavojevača i nikako ih ne smijemo izjednačavati s komunističkim partizanskim ubojicama, osobito s četnicima koji su pri koncu rata kokardu zamijenili zvijezdom. Među svim partizanima, ima iskrenih antifašista i časnih ljudi, ali slično misliti se ne dopušta vojnicima NDH, koji su se borili za svoju neovisnu državu s spropalim i krivim saveznikom s kojim su zajedno izgubili rat. Tako i mladi, istom unovačeni mladići NDH vojske, su prema 70-godišnjemu agitpropu svi, ali upravo svi bili zločinci i istrijebljeni su gotovo svi koji nisu uspjeli pobjeći od krvavih Titovih i britanskih ruku. I danas istrjebitelji, koji su ubijali bez ikakva suda zarobljene vojnike zajedno s obiteljima, djecom i ženama, prozivaju druge za zločin. Gotovo nikada ne spominju svoje zločine, a za vrijeme njihovevladavine strogo se kažnjavao i šapat o tomu. Danas, kada stare poluge u vlasti još drže neuništene (do sada) pismohrane i kriju mnogo toga, ipak izvire istina, koju su oni napisali, misleći da ne će nikada odgovarati, sakrili i spremili. Kako su postupali partizani, osobito oni promijenjenoga znakovlja, otkrivamo istom sada. Za druge sudionike rata, znamo da su bili 'zločinci bez ikakve sumnje' (tako smo 45 godina učili, a tako govore i drugarica Pusić, drug Mesić i slični)! Kakav je tko bio,  mjerilo je i broj ubijenih u ratu i nakon rata! Partizani se tu ne mogu posramiti! Imali su i najbolje učitelje: Lenjina i Staljina! U povorkama smrti nakon 1945., bili su (prema britanskim izvorima oko 500 tisuća) i brojni civili, koji su bježali prema Austriji, pred partizanskim zločinima, a koji su predani partizanima. I kada se sve zbroji, jedni su imali zločinački i isključujući sustav s rasnim zakonima, a drugi, boljševičko–NKVD-ovski s 'najhumanijim' zakonima i namjerama, samo im se 'omakla' brojna ubojstva, zatucanja batom, nožem, bacanjem u jame zaklanih i živih ljudi i to nakon rata.
Prva dva mjesta među 'megazločincima'  XX. st. zauzimaju 'divovi' antifašizma', Mao i Staljin. Po društvenim mrežama, ovih dana, kruže dvije uzrečice o tim antifašističkim 'divovima'  smaknuća neistomišljenika,  koje vrlo jasno oslikavaju 'antifašističke' vođe:
Staljin: kada su ga upitali kako usrećiti narod? Odgovorio je: 'Pobiti one koji nisu sretni'!
Mao je navodno izjavio: 'Pas koji laje, nije dovoljno skuhan'!
Možda te dvije užasne crne šale najbolje opisuju 'antifašističke' postupke.
O brojnim ubojstvima i načinima ubijanja naših 'antifašista' i njihovih velikosrpskih saveznika, nema smisla pisati, jer bi za to trebalo više knjiga. Do danas je objelodanjeno toliko dokaza, da mi nije jasno kako komunističke 'antifašiste' i njihove sljedbenike nije stid sudjelovati u javnomu životu.
 
ISTINSKI ANTIFAŠISTI
 
Kada Jović spominje da i 'klerici', pridržavaju pravo na antifašizam, onda je vrlo čudno da on ne zna, da su istarski (i neki drugi) svećenici pravi i istinski antifašisti, koji su bili uza svoj narod i onda još dok su salonski komunisti samo raspravljali ili se dogovarali s nacifašistima. Oni nikada nisu pristali uz fašizam, za razliku od komunističkih 'antifašista', koji su pomagali Hitleru i s njim se sporazumijeval i (Sporazum o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i SSSR-a, 23. kolovoza 1939.).   Sve su komunističke partije, od toga nadnevka, podržavale Hitlera i optuživale 'imperijaliste' za rat, a među njima i najvjernija slijednica Kominterne,  SKJ  i njezin vođa Josip Broz, najbolji Staljinov učenik. Nakon Hitlerova vjerolomstva, napadom na državu u kojoj je središte svjetskog komunizma (22. lipnja 1941.), prema Kominterninoj zapovijedi,  odjednom ti komunisti, 'antiimperijalisti', pronacisti i profašisti, postaju 'antifašisti'. Bolje ikad nego nikad! Međutim, to nije sve. Vođa jugoslavenskih partizana, u ožujku 1943. nudi nacistima (Nijemcima) na pregovorima u Zagrebu, sporazum, kojim bi se, ako bi se Britanci iskrcali na hrvatsku obalu, s njima zajedno borili protiv saveznika! Jesu li to ti 'antifašisti'? Hitler ih je spasio, jer je odbio surađivati s banditima, kako ih je zvao (Pero Simić-Tito 1943.nudio dogovor Nemcima o nenapadanju You Tube (360p).mp4).
 
Jović uspoređuje te ''antifašiste'' s istarskim svećenstvom ('klericima'), istinskim antifašistima na čelu s predvodnikom don dr.sc.Božom Milanovićem, čijom su zaslugom na Mirovnoj konferenciji u Parizu vraćena Hrvatskoj i preko nje Jugoslaviji, područja koja je zaposjela Italija, a koje je srpski kralj, prepustio svojim talijanskim saveznicima.  
Jovićevi su 'antifašisti' na proslavi 74. obljetnice donošenja Pazinskih odluka, o sjedinjenju Istre s maticom zemljom Hrvatskom i  70. obljetnica Pariške mirovne konferencije, u Pazinu 25. rujna 2017., zviždali predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović i drugim uvaženim gostima, kada je predsjednica spomenula doprinos Katoličke Crkve, koju je ondje predvodio don Božo Milanović, u pripojenju Istre, matici zemlji Hrvatskoj. Ti istinski antifašisti su, 13. rujna 1943., u Pazinu, izdali ''Proglas o priključenju Istre matici zemlji Hrvatskoj' i proglasili 'ujedinjenje s našom hrvatskom braćom'. Proglas poručuje da je 'Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti u Istri'. Svećenici, njih 55  iz 'Zbora svećenika Sv. Pavla za Istru', istražili su i iznijeli Međunarodnoj komisiji pravo stanje na na spornom području. Naime, vladalo je načelo da će određeno područje pripasti onoj državi čije stanovništvo prevladava.
Devetnaestoga ožujka 1946., u 22,45 sati, Međunarodno povjerenstvo je primilo na tajni razgovor izaslanstvo Zbora svećenika Sv. Pavla za Istru  koji su činili: don Božo Milanović, don Tomo Banko i don Leopold Jurca. Oni su na sastanku prikazali da u Istri postoje 132 hrvatsko-slovenske župe (75%), 23 mješovite (13%) i 21 talijanska (12%)  (Božo Milanović, Moje uspomene, str. 142.).
Na Mirovnoj  konferenciji u Parizu 1946., ti su podaci bili odlučujući, a tim istarskim domoljubima, istinskim antifašistima, nekomunistima, koji su imali odsudnu ulogu u stvaranju novih granica na tim područjima pod talijanskom vlašću, su zviždali! Kako te zviždače nazvati nego fašistima!
Iz zahvalnosti za bitne dokaze i ulogu pripojenja Istre Hrvatskoj, nakon 1945., i osobito nakon konačnoga pripojenja Istre, komunistička vlast onemogućivala je crkvene obrede, izazivala, odvodila svećenike i građane, koji se nisu vraćali…, a progonitelji su postali 'antifašisti'! U Hrvatskoj i BiH je, u ratu i nakon rata, ubijeno  667  katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara, bogoslova, sjemeništaraca i 1 biskup, što je najviše ubijenih od tih građana, od svih zemalja protuhitlerovskga saveza. Mladog istarskog svećenika, danas blaženika,  Miroslava Bulešića(1920.-1947.) su, nakon mise, u župnoj kući u Laništu, u Istri, 'antifašisti' zaklali nožem (https://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/132-hrvatska/48274-zvizdaci-antifasizmu-u-hrvatskoj-istri-godine-2017).
'Antifašisti' bi trebali znati da je narod u Istri pretrpio četiri vala teških zločina: najprije talijanski fašizam, osobito nakon Rapallskoga ugovora, zatim kratkotrajni val komunističkih zločina (nakon pada Italije, od 13. rujna do 2. listopada 1943., tj. do dolaska Nijemaca), kada su učinili mnoge zločine nad svećenicima i svima za koje su pretpostavili da su im neprijatelji, a onda pobjegli i narod ostavili na cjedilu. Bilo prestrašnih zločina … (http://hrcak.srce.hr/file/188770). Treba se samo sjetiti da je tada u Istri kružio 'autobus smrti', koji je odvodio 'narodne neprijatelje' …, a Istra je puna jama …,potom njemačke strašne zločine i, nakon 1945., ponovne zloćine od komunističke vlasti. S ovim časnim antifašistima se nikako ne mogu uspoređivati komunistički 'antifašisti'.
 
I PORUKA
 
Svi znanstvenici na svijetu bi se trebali složiti, o najbližoj mogućoj istini isključivo temeljem činjenica i dokaza. Bilo je znanstvenika koji su namjerno kršili znanstvena načela i kada su razotkriveni, nisu osvjetlali ni svoj a ni obraz naroda u ime kojeg su 'istraživali'. Žalosno je, da znanstvenici koji predaju na zagrebačkom sveučilištu i kojima su dostupni pisani dokazi partizanske vrhuške, a koji su u suprotnosti s 'antifašističkom'  'istinom',  očigledno, namjerno poučavaju svoje slušatelje i u zemlji i u inozemstvu, poluistinama i krivotvorinama, prešućivanjem zločinstva jedne ('svoje') strane, nastavljajući s velikosrpskom 'istinom' i blateći hrvatski narod. Tim svojim djelovanjem, doprinose mržnji srpskog prema hrvatskom narodu, a rezultat takve rabote, kako Jović i najavljuje, može u budućnosti opet dovesti do krvavih sukoba. Na neki budući sud, opet ne će ići huškači i 'projektanti' velike Srbije, nego opet izvršitelji i zlorabljena sirotinja. Na žalost tih ‘antifašista’, istina svakim danom sve više izlazi na svjetlo dana, kao i djevojačke pletenice iz Hude Jame, koje su žive zakopane, bile 'jače' od tona nasute zemlje, betona i prisilne šutnje, koje su ugledale  Sunce nakon više od šest desetljeća.
 
I na kraju, u svom govoru, kaže Jović: 'Oni su – kako i sami kažu – uvijek spremni...'. I jesmo profesore Joviću, spremni smo se braniti, kao i u Domovinskom obrambenom ratu, časno braniti svoju zemlju na svojoj zemlji i svoj narod, svoju obitelj i sve svoje državljane, koji Hrvatsku drže svojom Domovinom, a protiv svih koji bi htjeli stvoriti veliku Srbiju, kradući tuđu zemlju i tuđe kulturne vrijednosti. Na znanje memorandumskoj 'petoj koloni' i ostalim lupežima i ovdje i 'tamo'!
 

Prof. dr. sc. Mihovil Biočić

Skretanje pozornosti javnosti s važnih tema

 
 
Upravo održana Konferencija pod nazivom „Domovinska sigurnost i upravljanje u krizama“, na kojoj su uvodne govore održali ministar koji vodi MORH, i ministar koji vodi MUP, samo je još jedan dokaz o nevjerojatnoj sposobnosti politike u skretanju pozornosti javnosti sa odista važnih tema za naše građane i našu državu, na teme koje su zapravo prikriveno zastrašivanje javnosti s opasnostima koje nam tobože prijete.
https://timedotcom.files.wordpress.com/2019/08/migrant-detention-dhs-fema.jpg
Nevjerojatno koliko je značaja pridavano sposobnosti suočavanja s raznoraznim prijetnjama i izradi strategije za razvoj i unaprjeđenje domovinske sigurnosti i upravljanju krizama, što je opravdano ako su te opasnosti realne. Ali je također nevjerojatno koliko se malo pozornosti i značaja pridaje strategijama razvoja gospodarstva, obrazovanja, i domovinske suverenosti, što ću ilustrirati s nekoliko primjera:
- Činjenica je da Hrvatska nema suvislu i egzaktnu strategiju razvoja gospodarstva, što je i jedan od uzroka nedostatnih ulaganja u proizvodni sektor, nedovoljnog broja zaposlenih u realnom sektoru i odlaska radno sposobnih djelatnika iz Hrvatske. Očito je iz nastupa političara i medijskog tretmana, da se u nedostatku neke smišljene, suvisle i egzaktne politike gospodarskog razvoja, politika uglavnom i svakodnevno bavi „uspjesima“ u turizmu, brojem turista, brojem noćenja i potrebama razvoja turističkih kapaciteta. Nije upitno da je turizam nešto što treba podržavati, ali objektivno od turizma se ne može očekivati da doprinese nekom ozbiljnom realnom gospodarskom rastu i otvaranju većeg broja kvalitetnih radnih mjesta. Otvoreno i grubo rečeno turizam generira uglavnom samo veći broj radnih mjesta za kuhare, konobare, sobarice, čistačice i pomoćno osoblje, što sigurno nije ono što bi trebao biti cilj ozbiljne politike, a kamoli politike koja se „zaklinje“ u to da Hrvatska treba postati „zemlja znanja“. Za ovakav tip razvoja se nekada govorilo, dakako pežorativno, da je to put k „bečkom konjušarstvu Hrvata!“.
 
- Činjenica je da Hrvatskoj trenutačno i srednjoročno ne prijeti nikakva opasnost izvana, osim dužničkog ropstva i posljedica sluganske politike hrvatske „elite“, a iznutra je činjenica da su Hrvatima najveća opasnost oni sami, jer nikako da počnu razmišljati svojom glavom, pa ponovno na izborima glasuju za one koji ih desetljećima varaju neispunjenjem  predizbornih obećanja, odustajanjem od hrvatske suverenosti i toleriranjem, dapače, čak podržavanjem korupcije i pljačke na račun državnog proračuna i podržavanjem sustava prema kojem zakon nije isti za sve građane Hrvatske!
 
- Činjenica je da su politici i medijima puna usta „uspjeha“ u turizmu, da državna televizija svakodnevno donosi vijesti iz kulture, ali da ni politika ni mediji ne posvećuju niti djelić toliko pažnje vijestima iz gospodarstva, ne odlaze svojim kamerama u obilazak objekata realnog gospodarstva, osim u prigodama kada ih se pozove na 'presijecanje' vrpce na nekom objektu u čijoj realizaciji nisu imali nikakvih zasluga. U tom pogledu je veoma „poučan“ slučaj poduzeća Rimac Automobili, na koju politika nije obraćala nikakvu pozornost, kad im je možda trebala neka pomoć, ali sada kada se za nju interesiraju velike svjetske kompanije, predsjednik Vlade pompozno najavljuje posjet u tu tvrtku?!
 
- Činjenica je da su strateški odista važne institucije/tvrtke kao što su Imunološki Zavod, Brodarski Institut i škverovi, svjesno i uporno uništavani, sa ciljem pribavljanja imovinske koriste tko zna kakvih sve skrivenih „igrača“, ali da za to nitko nije niti pozvan na odgovornost, a kamoli da odgovara za to, mada su nanesene milijardske štete hrvatskom gospodarstvu. U isto vrijeme vladajuća politika „koncentrirala“ se na zabranu uporabe izričaja ZDS, što je čak i razumljivo, budući da vlast ne obnaša nitko iz redova onih koji su bili spremni i u to ime odista obranili našu domovinu Hrvatsku, dok su oni negdje u raznim tuđinama čekali da se rat završi i oni dođu u poziciju da vladaju i „perušaju“ Hrvatsku gdje stignu!
 
- Činjenica je, da je MEĐUNARODNA KONFERENCIJA „DOMOVINSKA SIGURNOST I UPRAVLJANJE U KRIZAMA“, organizirana isključivo u cilju skretanja pozornosti javnosti s ozbiljnih problema koja muče hrvatsko društvo i hrvatske građane, kao što su doslovno bježanje iz Hrvatske radnosposobnih Hrvata, ubrzano raslojavanje u Hrvatskoj na mali broj 'besramno' bogatih, i veliki broj onih koji žive na granici siromaštva, demografska katastrofa, potpuno izgubljena državna suverenost, i kancerozno raširena korupcija i „čerupanje“ državnog proračuna. Ono što je u svemu tome tragikomično, je činjenica da je naslov konferencije možda čak adekvatan, jer je domovina odista u opasnosti i krizi, ali ne radi onoga o čemu se govorilo na spomenutoj konferenciji, već radi gore navedenih činjenica, o kojima se nije govorilo!
Quo vadis Hrvatska? – pitaju se Hrvati iz Irske, Njemačke, SAD-a, Australije, Francuske, Švedske, Argentine… i svugdje gdje nas ima, i pitaju zašto o tomu ne organiziramo konferencije?!
 

Laslo Torma, dipl. el. ing.

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Utorak, 22/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1290 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević