Get Adobe Flash player

Tomo Medved ili kako se prodati za šaku Judinih škuda

 
 
O Tomi Medvedu običan, pošteni i većinski hrvatski puk zadnjih mjeseci govori i piše najgore otkako se prodao za šaku Judinih škuda. Cijelo to vrijeme šutio je Medved, a i njegov šef Andrej Plenković iako javnost bruji i otvoreno osuđuje ovo izdajničko i jadno Tomino ponašanje. No, i tomu je došao kraj. Naslovnica Hrvatskoga tjednika na kojoj Plenković na karikaturi drži Tomu na uzici-lancu, a Tomo u ritmu pleše onako kako u bubanj svira Milorad Pupovac odjeven u srpsku narodnu nošnju. Naslovnica je pogodila "u sridu".
https://portal.braniteljski-forum.com/upload/articles/hg_tjednik.jpg
A nije se javio Tomo Medved. Nije se oglasio i pobunio onaj koji na karikaturi drži lanac u ruci, pobunio se umirovljeni general Josip Lucić s kojim smo uoči predizbornoga skupa HDZ-a ranih devedesetih postavljali klupe ispred pozornice na parkiralištu ondašnje Name u zagrebačkoj Dubravi. Lucić je osudio naslovnicu Hrvatskoga tjednika, a nismo ga čuli da je ikad osudio bilo koju naslovnicu velikosrpskih i četničkih Novosti bubnjara Milorada dok su puno puta ismijavali Franju Tuđmana, hrvatsku himnu, hrvatski grb, hrvatske svetinje... Nije se oglašavao Josip, a sada se oglasio… A oglasio se ne da zaštiti "lik i djelo" ministra Tome Medveda, nego najočitije po nalogu naredbodavca sa zagrebačkoga brdašca. Lucićevo obrazloženje da je naslovnica HT-a prikazala Plenkovićeva potrčka Tomu "na vulgaran način" ne stoji, jer onoga trenutka kada je do tada također umirovljeni general Medved ušao u politiku izložen je javnosti i nema nikakav medijski imunitet. Još je manje točna Lucićeva tvrdnja da se ne radi "samo o napadu na Medveda već i na hrvatsku Vladu i hrvatske branitelje", jer velika većina hrvatskih branitelja nikada nije niti bi prihvatila sramnu i izdajničku ulogu Tome Medveda da odlazi u Grubore sa srbijanskim ministrom Veranom Matićem i tim činom izjednačava srbijansku agresiju na Hrvatsku s nedokazanim ubojstvom tamo nekih civila.
 
Točno je, kako nas podsjeća i sam general Lucić, da je Medved od 1990. bio u ATJ Lučko i da je bio zapovjednik legendarnih Tigrova, ali upravo ta činjenica ne ide u korist ministra Tome. Naprotiv, upravo zbog toga nikada nije smio učiniti ovo što je učinio i čini zadnjih mjeseci kada se pretvorio u smokvin list izdajnika Plenkovića. I nije u pravu Lucić kada kaže da je slika s naslovnice "najsramotnija slika koju je vidio posljednjih 30 godina", jer su puno sramotnije i opasnije slike odnosno karikature, koje godinama, iz tjedna u tjedan, producira i širi bubnjar i dobošar Milorad u svojim Novostima. Spomenuo je Lucić i tzv. krizu zbog korone, koja je "urušila gospodarstvo". Nije korona kriza uništila gospodarstvo, nego vladajući koji su podlegli globalizacijskim lažima i mentorima iz Bruxellesa, Berlina, Pariza…
 
Dakako, Lucić nema opravdanje za Tomin sramni odlazak u Grubore jer ga je nemoguće naći. Pokušao je s nekakvim vraćanjem u prošlost optužiti sve nas koji čuvamo istinu o Domovinskom ratu i koji se nismo prodali za šaku vlasti i kilograme Judinih škuda. Činjenica je da je Tomo Medved iz Šiljkovače 1990. stao u prvi red obrane svoje domovine. Činjenica je da je bio ranjavan i da je višestruka žrtva srbočetničke agresije. I baš zato, ili baš zbog toga, nije smio poslušati savjete i naredbe lukavaca koji su – dok je branio domovinu – bili u JNA, Udbi, KOS-u ili Bruxellesu da otiđe u Grubore i tim činom poništi sve ono pozitivno što je učinio protekla tri desetljeća. I zato je ova karikatura – koliko god bila neprimjerena na prvi pogled – ustvari učinila više nego sva pisanja i prosvjedi da Medved i drugi njemu slični Plenkovićevi smokvini listovi više nikad ne izdaju svoju domovinu.
 

Pavao Blažević

Kako su Mustafa Cerić i Mehmed Akšamija Bošnjake proglasili za hibrid katoličkih i tibetanskih monaha

 
 
Osvrt na naziv i dijelove Časopisa za novu misao Illuminatio/Svjetionik/Almanar, glavnog urednika Mustafe Cerića i umjetničkog direktora Mehmeda Akšamije
 
FAROM DO PROSVJETLJENJA
 
Naziv časopisa (bos. svjetionik, što sugerira i njegov znak – pero kao svjetionik, čije je svjetlo začudo natkriljeno polumjesecom) ispravno je preveden na arapski – al Manar. Postupak je, što nije bezazleno, mogao biti i obrnut; s arapskog na "bosanski jezik".[1] S prijevodom na latinski jezik nešto ne štima. Illuminatio nije svjetionik, nego svjetlo, osvjetljenje, prosvjetljenje, slava (prema Google prevoditelju); odnosno prema Žepićevom Latinsko-hrvatskom, Hrvatsko-latinskom rječniku (valjda se smije koristiti i za prijevode s bosanskog i na bosanski jezik) ta riječ dolazi od glagola illumino, illuminare = osvijetliti, rasvijetliti, ukrasiti, a kao prilog znači svijetlo, jasno. Žepićev rječnik za svjetionik daje latinske: candelabrum, i, n. (uz to znači i svijećnjak), te opet u oba ova značenja i lychnuchus (lychnucus), i, m. što dolazi od lychnus, i, m. u značenju lampa.
https://preokret.info/wp-content/uploads/2020/07/slika-13-702x459.jpg
Naravno, mogla je u istom značenju poslužiti i lucerna, ae, f. ali su njezini srodnici (od iste pramajke lux, lucis, f.) pridjev lucifer, fera, ferum (svjetlonosan) i vlastita imenica Lucifer, eri, m. (ne bojte se, ne znači ono što mislite, nego Venera – Danica) iz jasnih razloga bili uredništvu i izdavaču časopisa neprihvatljivi.
 
Ilustracije u časopisu, djelo akademika Mehmeda Akšamije, primjer su dobroćudnog plagiranja, montiranja, prepravljanja i falsificiranja radi kreiranja lažnih vizualnih izvora za stvaranje poželjnoga nacionalnog identiteta (što uključuje i bezobrazne krađe iz tuđih kulturnih baština)
 
Da su Google translate koristili barem kao polazišni alat i englesku riječ “lighthouse” preveli na latinski jezik dobili bi “praeberi fari” i uz to također podnožni dodatak u vidu imenice “pharos” (gr.) odnosno “pharus” (lat.) što bi ih upotrebom još jednog osnovnog alata (Wikipedia) dovelo do onoga što svi znaju i što je svima poznato i što je stvar elementarnog znanja o kulturi klasičnoga svijeta, tj. do: ὁΦάρος τῆς Ἀλεξανδρείας (ho Pháros tes Aleksandréas) ili Pharus Alexandrinus ili Aleksandrijskog (začudo) svjetionika.
Kad već čovječanstvu put do sigurne luke i zaobilazak bezbrojnih hridi ne može osigurati kandelaber može Bošnjacima put iz tunela osvijetliti far (od auta). Izgleda da je samo prof. dr. Stefan Schreiner uočio različito značenje latinskog i arapskog naslova časopisa i pokušao tome naći opravdanje opisujući ih kao “dva načina” dobrohotno se odnoseći prema nimalo neutralnom bosanskom naslovu (doslovan prijevod s arapskog) dajući mu ulogu “veze” i “mosta” (str. 9).
I što se iz ovoga da zaključiti? Uredništvo i izdavač odlično vladaju "bosanskim" i arapskim jezikom, ali im latinski zadaje probleme. Arapsko-islamska kultura (i odatle izvedene komponente bosanske kulture) su polazište, ali na žalost i završetak njihovoga puta. U latinskoj, grčkoj, klasičnoj, kršćanskoj, europskoj i svim dodanašnjim izvedenicama te kulture (uključujući i srednjovjekovno-novovjekovno-suvremeno-modernu bosansku) oni se ne snalaze; to nije njihov dom.
Da se ovakva konstatacija ne bi učinila pretencioznom, zlonamjernom i da je tome zaista tako nećemo dokazivati putem tekstova akademika Ferida Muhića ni ostalih autora nego dijela rada bivšega Reisa i (zbog u današnje doba prevladavajuće nadmoći slike – kao medija – nad tekstom) ilustracija u časopisu.
 
MUKE S ANALOGIJAMA
 
Bezgranično rodoljublje; dijalog i pomirenje kršćanstva i islama, zapadne i islamske civilizacije (kao da se danas ne radi o jednoj, svjetskoj, civilizaciji čijih smo tekovina baštinici svi) i mnogo štošta drugog pobude su pregalaštva akademika reisa emeritusa Mustafe Cerića. Kao osobu koja razmišlja u ravni slika, simbola (animal simbolicum – Ernst Cassirer) njegova pregnuća na zbližavanju kultura insuficijentna su u sferi dubljeg poznavanja onoga drugog i karakteriziraju ih, na simbolima zasnovane, analogije kojima prividnu istinitost osigurava preskakanjem stoljeća i tisuća kilometara, a sve s ciljem spajanja nespojivog.
U kontekstu spoja Zapada i Islama, Reis na str. 150. i 152. uspostavlja vezu između Medinske povelje (kao ni manje ni više nego preteče europske društveno-političke ideje društvenog dogovora) i listine koju poznajemo pod nazivom Magna Carta Libertatum (o kvaliteti djela koje je Reis koristio ovdje) krajnji domet koje je (prema Reisu) oduzimanje kralju božanskog mandata.
Reisu se danas čini apsurdnom ideja o božanskom kraljevskom mandatu za koju kaže da je u srednjem vijeku bila prirodna stvar i da je podanici nisu osporavali sve dok nije donesena Magna Carta “koja je kralju oduzela to navodno od Boga dano mu pravo”. Koliko ga je oduzela svjedoči naslov sadašnje kraljice Elizabete II.: “Elizabeth the Second, by the Grace of God (Dei Gratia)…”
Zašto Reisu objašnjavati značenje pojma Dei Gratia ili Divina Favente Clementia? Njemu je to strana kultura; on je samo neuspješno pokušava koristiti da bi stvorio nekakvu poveznicu najvažnije sastavnice svoga identiteta s Europom. I u tome ne uspijeva, kao ni s Ahdnamom. A da uvaženi Reis ne šepa samo s europskom civilizacijom, nego i sa svojom islamskom neka nam pokaže koliko je zaista “navodno” od Boga vladaru dano pravo; odnosno božanski mandat (Božanski napisano malim početnim slovom u Reisovom tekstu).
 
Da se ovakva konstatacija ne bi učinila pretencioznom, zlonamjernom i da je tome zaista tako ne ćemo dokazivati putem tekstova akademika Ferida Muhića ni ostalih autora nego dijela rada bivšega Reisa i (zbog u današnje doba prevladavajuće nadmoći slike – kao medija – nad tekstom) ilustracija u časopisu
 
Nije li u formuli “U ime Allaha Milostivog Samilosnog” sadržan nekakav mandat? I od Koga? U Čije Ime neko (vladar?) nastupa? Da Može li “nam se (to i) danas činiti apsurdnim” kao što veli Reis? Vladalo se u Ime Allaha-Boga, u Ime Isusa, a sam Darije kaže da ga je Ahura Mazda učinio kraljem.
Svi poznati primjerci “rodnog lista” naše voljene domovine započinju formulom (gluho i daleko bilo): U ime Oca i Sina i Svetog duha i to na oba jezika (to što je prvo napisan tekst na latinskom, a poslije nekog vremena prijevod na naš jezik, na za njega ostavljenom prostoru listine, dovoljno govori o tome gdje je povelja nastala i kome, samim time, pripada – ali ovo je neka druga tema).
Da bi se pitanje “mandata” razumjelo treba poznavati ceremonijale ili možda čak ni to – u Mađarskoj se nekada sudilo U ime Svete Krune, otac "Bošnjaka"[2] je 1983. otišao u zatvor U ime Naroda, a danas se zatvora oslobađa U ime Federacije BiH. I naravno, nigdje ovdje nema nikakvog mandata! Ili što reći za podatak da je 35. godine po Hidžri Hasan ibn Sabit za halifu Osmana upotrebio sintagmu “halifat Allah” umjesto tada već uobičajene “halifat rasul Allah” (Nerkez Smailagić, Leksikon Islama, Svjetlost, Sarajevo, 1990., – natuknica Halifa – str. 230.)?
Treba li prešutjeti da je nekim pripadnicima “najboljih generacija” godio taj naslov, kao i oni: amin Allah, rai Allah, sultan Allah i naib Allah itd. (Patricia Crone, Martin Hinds, God’s Caliph – Religious authority in the first centuries of Islam, Cambridge University Press, Cambridge, 2003., str. 4.-11. i dalje detaljno u cijeloj knjizi), a da su oni koji su zamjerali morali šutjeti u hladu sablji? Je li to što se jedan pojam ne nalazi u Časnoj Knjizi ne znači da ga nema i u islamskoj civilizaciji? Ili da ga ima kod kršćana iako ga možda (to ne znam i nisam provjeravao) nema u Dobroj Knjizi?
Reis naprosto ne zna da se ovdje radi o historiji ideja i da su ideje tuđega podrijetla podjednako prodirale i u islamsku i u kršćansku i u svaku drugu misao. U konkretnom slučaju je ideja o sakralizaciji vladara (izgleda prvobitno) po Ahura Mazdi iz Perzije, preko Bizanta došla do ranih muslimana, naravno – a kako bi drukčije i moglo biti – po Allahu. To što se ona danas nekima ne sviđa, i što narušava lijepu sliku o nikada narušenom univerzumu islama ne može promijeniti istinu da je godila i najboljim među muslimanima. A još je poraznije to što se taj plod ranog islamsko-arapskog pjesničkog hvalospjevnog ulagivanja, kojemu (kad se Reisu već sviđaju pandani) odgovaraju zapadni panegrici, laude itd., dugo vremena održavao oružjem.
I tako Reis pronađe na Zapadu ono što postoji i kod njega, ali on to ili ne zna ili zna ali želi (što je još gore) zatajiti. Poželjna se slika stvara tako što se detalji koji joj ne odgovaraju prvo negiraju, potom prešućuju, i na kraju potiskuju u zaborav. Toliko o djeliću Reisova teksta, koji karakterizira izbjegavanje navođenja brojeva stranica u korištenim štampanim knjigama danim u fusnotama; da biste saznali na čemu je zasnovana Reisova ocjena važnosti Magnae Cartae morat ćete pročitati čitavu knjigu navedenu u fusnoti 21. koja (prema Wikipediji) govori o svakodnevnom životu u srednjovjekovnoj Engleskoj godini i “teško da daje bilo kakvu informaciju o samoj povelji”. Isto ćete tako morati pročitati sve 304 stranice zaista recentnog znanstvenog dostignuća (iz 1896. godine) da biste saznali što je privuklo Reisovu pažnju pri formiranju fusnote 19.
Da nije samo Reisova Magna Carta fušeraj, nego isto tako i njegova priča o Medinskoj povelji vidi se iz rečenice u kojoj kaže da za taj dokument “možemo reći da je jedan od prvih, ako ne i uopće prvi dokument, te vrste u historiji” (str. 148.). Kakav dokument i koje vrste? E, za to ne ćete morati čitati svih 75 stranica Hamidullahovog djela iz 1941. godine. Dovoljan vam je (kao što je bio i Reisu) samo naslov: The First Written Constitution of the World (fusnota 17.).
 
EADMER NA DVORU KRALJA TVRTKA
 
Ilustracije u časopisu, djelo akademika Mehmeda Akšamije, primjer su dobroćudnog plagiranja, montiranja, prepravljanja i falsificiranja radi kreiranja lažnih vizualnih izvora za stvaranje poželjnoga nacionalnog identiteta (što uključuje i bezobrazne krađe iz tuđih kulturnih baština). Ilustracije u časopisu ukazuju da akademik Akšamija, kao jedan od tvoraca bošnjačkog identiteta, tumara šumom bosanskoga srednjovjekovlja kao početnik i da mu je ta komponenta bosanske kulture strana podjednako kao i bilo koja druga europska. Ne možemo, naravno, poreći da ga bezgranično rodoljublje tjera da radi ovakve gluposti, kao uostalom i reisa Cerića (što smo već vidjeli).
 
Zašto Reisu objašnjavati značenje pojma Dei Gratia ili Divina Favente Clementia? Njemu je to strana kultura; on je samo neuspješno pokušava koristiti da bi stvorio nekakvu poveznicu najvažnije sastavnice svoga identiteta s Europom. I u tome ne uspijeva, kao ni s Ahdnamom.
 
Na početku prikaza vizualne prezentacije bosanskoga identiteta koju je počinio uvaženi akademik Akšamija (koristim izraz prikaz jer ta vizualizacija ne zaslužuje analiziranje kao takva) moram ispraviti samog sebe iz prethodnog pasusa gdje kažem da “svi poznati primjerci ‘rodnog lista’ naše voljene domovine započinju formulom (gluho bilo): U ime Oca i Sina i Svetog duha i to na oba jezika”. To nije točno; postoji jedan primjerak koji ne započinje takvom formulom i nije pisan na oba jezika nego samo na jednom. To je primjerak Mehmeda Akšamije; ta povelja Kulina bana ne započinje nikako (nikako nema početka), nema latinskoga teksta, a je li pisana na "našem jeziku"[3] (ili nekom od naših jezika) i bosančicom (ili nekom drugom ćirilicom) ostaje za kasnije analize.
Ta Mehmedova povelja Kulina bana (unutar ilustracije na str. 134.-135. opisana kao “Povelja Kulina bana napisana 29. kolovoza 1189. Danas se nalazi u posjedu Ruske akademije znanosti i umjetnosti u Sankt Petersburgu.”) i nije povelja Kulina bana, ali molim da ovo ostane među nama, da akademik Akšamija ne bi odustao od budućih pregnuća na otkrivanju nove, do sada nepoznate i neotkrivene bosansko-bošnjačke diplomatičke građe. Izostane li njegov angažman trpit će naše srednjovjekovlje i ostat ćemo uskraćeni za pouzdanu i ispravnu sliku istoga.
Na stranicama časopisa 112.-113. i 134.-135.. nalaze se dvostrane ilustracije. Ispod ilustracija dati su opisi kako ih je sastavio akademik Akšamija.
 
GDJE GOD VIDIŠ LJILJAN…
 
Poimanje ljiljana kao isključivo bošnjačko-bosanskog dovelo je do toga da se na patriotskim internetskim portalima svaki novčić s tom biljkom automatski proglasi “našim”. Takva je sudbina pogodila i zlatnike iz zemlje majke srednjovjekovnog heraldičkog ljiljana, pa se do nedavno slika francuskog zlatnika nalazila i na internetskoj stranici Zavičajnog muzeja Visoko naravno kao bošnjačko-bosanski zlatnik kralja Tvrtka I.
Akademik Akšamija, kao čovjek komu je stalo do istine, nije bio raspoložen za kopiranje te slike (možda zbog njezine kvalitete), pa je potražio sebi odgovarajuću sliku i došao do prvog kovanja ovoga zlatnog écua od 31. 12. 1461. koji je izdao Luj XI. (1461.-1483-). I tekst obodne aversne legende LVDOVICVS : DEI : GRACIA : FRANCOR(VM) REX učinio mu se bliskim; nekako domaćim.
Odškolovan na zasadama izvanserijskih znanstvenih prethodnika i uglednika odmah je prepoznao titulu kralja Tvrtka. Za Dei Gracia pitati Reisa, a bošnjački smrtnici ne trebaju imati nikakvu dvojbu – tu nema nikakvog LUJA; tu nema nikakvih FRANAKA (FRANCUZA) – tu jasno stoji TVRTKO : BOŽJOM : MILOŠĆU : KRALJ BOŠNJAKA.
 
Ta Mehmedova povelja Kulina bana (unutar ilustracije na str. 134.-135. opisana kao “Povelja Kulina bana napisana 29. kolovoza 1189. Danas se nalazi u posjedu Ruske akademije znanosti i umjetnosti u Sankt Petersburgu.”) i nije povelja Kulina bana, ali molim da ovo ostane među nama, da akademik Akšamija ne bi odustao od budućih pregnuća na otkrivanju nove, do sada nepoznate i neotkrivene bosansko-bošnjačke diplomatičke građe.
 
Pa nek’ se onda neko usudi kazati da su ljiljani kršćanski, francuski, da predstavljaju Blaženu Djevicu Mariju i da 12 zvjezdica na zastavi EU-a predstavlja 12 apostola; nema šanse to je sigurno (100 %) 12 djedova Crkve bosanske ili još bolje 12 derviša iz doba Fetha ili najbolje 12 akindžija i janičara.
Ako ste pomislili da je akademik Akšamija ovdje završio s posudbom francuske kulturne baštine, pogriješili ste. Francuzima je oteta još i kruna s ogrlicom reda sv. Mihajla (bos. Mihovila) koji je 1469. godine ustanovio upravo isti Luj XI.; otet je grb kralja Franje I. iz 1520. godine. Nema što, tih je godina (1461., 1469. i 1520.) akademikova Bosna bila u punoj snazi.
Kad je akademik Akšamija tako temeljito opelješio francusku kulturnu baštinu da vidimo tko je još ostao ojađen.
 
…NIJEMCI
 
Klaudije Ptolemej i Amerigo Vespucci postali su Bošnjaci
 
Nijemci ostadoše bez pasionara iz Weissenaua iz XII. stoljeća. Akademiku Akšamiji ne bi dovoljno što je redovnika s margine fol. 2r. pretvorio u pisara bana Matije Ninoslava (baš u trenutku dok je glagoljicom završavao riječ BOSNA nakon što je istu već napisao bosančicom; i to obje, zanimljivo i znakovito, s desna u lijevo) nego mu je dotjerao i frizuru. Izbrijano tjeme (redovnička ćela) iz razumljivih razloga ne izgleda bošnjačko-bosanski.
Otišla im je i karta svijeta Martina Waldseemüllera iz 1507. godine. Mutirala je u historijski atlas Bosne i Hercegovine, a Klaudije Ptolemej i Amerigo Vespucci u Bošnjake.
Slika 6. Karta svijeta Martina Waldseemüllera; odnosno historijski atlas BiH akademia Akšamije “Bosna na geografskim kartama od 1451. do 1991. godine – Akšamija A. Mehmed 2015” s njegovim referencijama da bi se (valjda) mogao pratiti razvoj Bosne kroz stoljeća; Klaudije Ptolemej i Amerigo Vespucci postali su Bošnjaci. Originalna karta © Library of Congress, inače (kako i dolikuje) © Mehmed Akšamija 2015, 2020
 
…ENGLEZI
 
Englezi su izgubili Eadmera iz Kanterberija (oko 1060. -oko 1126.). Napustio ih je da bi preuzeo posao pisara na dvoru kralja Tvrtka I. Akademik Akšamija je, iz istih razloga kao onome Nijemcu, i Eadmeru dotjerao redovničku frizuru i potvrdio njegovu novu domovinu ubacivanjem imena Bosna i Bošnjaci nakupljenih tko zna odakle i k tomu u neodgovarajućim padežima.
Slika 7. Eadmer Kanterberijski (© The J. Paul Getty Museum); odnosno desno Akšamijin “Pisar kralja Tvrtka I” (© M. Akšamija 2020)
 
Akšamija izmislio i izradio Kulinu grb
 
Ali ovdje s Englezima nije kraj. Ako smo se ranije susreli s akademikovim mutacijama ovdje dolazimo do devijacija, i to doslovnih, pomoću kojih je akademik Akšamija skrpio grb Kulina bana. Kulin je inače živio u doba u kojem rijetko tko i u Francuskoj i u Engleskoj (kao kolijevkama zapadne heraldike) ima grb. Ali Kulin ipak ima grb. Tvorac mu je akademik Akšamija uz pomoć internetske stranice deviantart i proizvoda-uzorka dizajnera koji okolo nudi izradu grbova prema ličnim zamislima svakoga kome grb treba i tko je tu uslugu spreman platiti. Ako Vam treba grb naručite ga tamo odakle ga je dobio i Kulin ban.
 
… JEDNA DIZAJNERICA I TIBETANSKI LAMA ZOPA RIMPOCHÉ
 
Američku dizajnericu Karen Whimsy akademik Akšamija je osiromašio za barem dva floralna ornamenta. Put do njih je mogao voditi i preko naslovnice knjige tibetanskog učenjaka (što god to bilo) i meditanta (onoga koji meditira) Lame Zopa Rimpoché Sutra de larga vida Tse do. Sve što možemo reći je da je dobro što bošnjačko-bosanska srednjovjekovna ornamentika nije obogaćena iz Kama Sutre i da ipak postoje šanse da je došla od Amerikanke opsjednute kraljem Arturom, svetim gralom i vitezovima okruglog stola.
 
…CRNOGORSKI KOMNENI
 
Ako ste pomislili da su navedeni primjeri ujedno i najveća dostignuća akademika Akšamije morat ću vas razočarati jer najveće dolazi sada. Jedno je crnogorsko bratstvo-porodica (što li) kako mu i doliči (što je bratstvo bez grba) napravila grb pabircima iz francuskog heraldičkog repertoara XIX. stoljeća. Malo im je bilo što su u svoje korijene dodijelili i Nikoli Tesli nego su se heraldičkom figurom očito naslonili na bizantsku carsku dinastiju Komnena. U njihovom je heraldičkom kičeraju akademik Akšamija prepoznao “heraldičko obilježje državnosti Bošnjaka i Bosne” i ubacio ga na tomu odgovarajuće mjesto.
 
Nakon primjera vizualizacije bošnjačko-bosanskog identiteta vezu kojih je s Bošnjacima i Bosnom uočio jedino akademik Akšamija pokušat ćemo sagledati njegov učinak u području stvarnih domaćih izvora da bismo vidjeli što je uradio s bosanskom kulturnom baštinom.
 
CRVENA FLEKA BANA NINOSLAVA
 
Tik do ranije opisanog Ninoslavovog pisara na str. 134.-135. akademik Akšamija je smjestio i banov pečat. Logično: pisar piše povelje, a one se ovjeravaju pečatom. Što je pečatni vosak crveniji i sam događaj (dokument) je važniji. A na internetu je obilje pečatne galanterije i bižuterije, pa akademik odabra najljepšu crvenu pečatnu fleku da u nju smjesti banov pečat. Kakav pečat? Opet na internetske stranice; sada one patriotske gdje ima dosta uvijek istih crteža banovog pečata; pa save image, insert image, copy, paste, photoshop filter, blur, sharpen itd. i na kraju low resolution. I eto banovog pečata.
 
Odškolovan na zasadama izvanserijskih naučnih prethodnika i uglednika odmah je prepoznao titulu kralja Tvrtka. Za Dei Gracia pitati Reisa, a bošnjački smrtnici ne trebaju imati nikakvu dvojbu – tu nema nikakvog LUJA; tu nema nikakvih FRANAKA (FRANCUZA) – tu jasno stoji TVRTKO : BOŽJOM : MILOŠĆU : KRALJ BOŠNJAKA.
 
A da je pogledao svima poznatu knjigu našao bi (doduše crno-bijelu) fotografiju galvanoplastičkog odliva toga pečata i vidio kako zaista izgleda, a tu bi pronašao i njegovu rekonstrukciju tj. crtež koji kruži internetom.
 
FILIP LASTRIĆ KAO PODLOGA
 
Stranicu 127. Lastrićeva djela vidje akademik Akšamija pogodnom za raskrajanje, ukrajanje, rašivanje i prišivanje pa napravi od nje cijele dvije ilustracije s namjerom da nijedna od njih ne sliči originalu. Izbaci iz natpisa riječi koje ne razumije, a grb smjesti u odnekle skinuti ornament oblika ćilimčića (da ne kažem serdžade), sve to photoshopira i smanji rezoluciju.
 
ŠTO REGNI BOSNAE?
 
Suvremeni računalni crteži bosanskoga grba (i to obojeni); onoga istog kao u Lastrića, kruže bespućima interneta. Ima ih na stranici wappenwiki, pa i na njezinoj facebook varijanti. Odatle akademik Akšamija uze sliku grba i alatom za obradu slike (da ne kažem photoshopom) napravi svoju. Lijepo je smjesti na internetski uzorak starog svitka i doda joj (radi ozbiljnosti svoga pregnuća) nekakav pečat. Onda fontom Times New Roman (valjda radi iluzije starosti) napisa REGNI BOSNAE. Što REGNI BOSNAE? Koji padež? Da je pogledao barem onaj natpis koji je sam napravio kljaštreći Lastrićev znao bi što REGNI BOSNAE?; osim ako mu latinski nije voda duboka.
 
KAKVA TAMO PRIMORDIJA?
 
Naš Akšamija nema problema s bosanskim grbom na kojem se nalaze polumjesec i zvijezda. Iz nekog mu je razloga to vrlo drag; da budemo pošteni, ipak najdraži simbol. On zna za još jedan bosanski grb uz koji u Fojničkom grbovniku na koji nailazite jedreći oceanima interneta uvijek, na nesreću, stoji ime tamo neke druge (strane?) zemlje Primordije.
Iako puno ljudi zna na koje se nama blisko područje taj naziv odnosi akademik Akšamija ne misli da treba pitati. On jednostavno riješi sve nedoumice tako što s donjeg okvira fol. 4 prebaci riječ na gornju vrpcu fol. 11 i tako napravi nešto što je gore BOSNAE, a dole PRIMORDIAE. Opet što BOSNAE?; što PRIMORDIAE?; padež kad već prekraja? Previše je to za njega.
 
Od tako sklepanog grba BOSNAE–PRIMORDIAE akademik Akšamija uz pomoć deviantarta (što smo ranije vidjeli) pravi grb Kulina bana. Loše isječenu ruku sa sabljom sa crvenoga štita BOSNAE–PRIMORDIAE prebacuje na heraldički trgovački uzorak; stavlja joj na rame zlatni ljiljan (kao da je Kulin ban nekakav narednik ili policajac) i na kraju svemu dodaje štit s polumjesecom i zvijezdom s bosanskog grba na fol. 4. Fojničkog grbovnika. Polumjesec i zvijezda da ne bi bilo zabune; ruka sa sabljom je ipak BOSNAE–PRIMORDIAE; a polumjesec sa zvijezdom jasno BOSNAE a još mu je i najdraži iz razloga koji neće nikada i nikome (osim srodnim dušama) reći.
 
PROKLETA ILIRIJA
 
Ono što nam akademik Akšamija taji nalazi se na fol. 3. Fojničkog grbovnika. Tamo jasno stoji da grb s polumjesecom i zvijezdom pripada zemlji Iliriji. A nije nepoznato da je odatle otišao u bosanski grb da bude srce štita. E zašto sad baš srce? I što mu to znači? Suviše neodgovarajući odgovor za akademika i njegovo društvo.
 
ŠTO S POLUMJESECOM I ZVIJEZDOM?
 
U jednom su se trenutku “bosanski” položeni polumjesec i zvijezda akademiku Akšamiji učinili nedovoljno bošnjački. Kakav je to muslimanski simbol koji nije isti kao turski? Turska je bitna, ako ne i najvažnija, sastavnica Akšamijinog identiteta. Bosanski–ilirski polumjesec i njegovu zvijezdu treba prilagoditi onome turskom: rotate 90° CCW? Hoće li to odgovarati ili će biti previše očito? Akademiku je sinula ideja; pa turi turski polumjesec na bosanski grb.
 
Lastrićeva djela vidje akademik Akšamija pogodnom za raskrajanje, ukrajanje, rašivanje i prišivanje pa napravi od nje cijele dvije ilustracije s namjerom da nijedna od njih ne sliči originalu. Izbaci iz natpisa riječi koje ne razumije, a grb smjesti u odnekle skinuti ornament oblika ćilimčića (da ne kažem serdžade), sve to photoshopira i smanji rezoluciju.
 
Ali na koji od bosanskih grbova? Ima ih više? Akademiku je sinula nova ideja; pa na onaj austrijski, kršćanski, okupatorski. Genijalno! – rekoše istomišljenici. Bravo, Akademiče! – time ćemo riješiti sve probleme pri konstruiranju identiteta našega stada. Ne zna se je li ono što je uslijedilo bilo djelo kolektivne pameti bošnjačko-bosansko-muslimanske intelektualne elite, ali se zna da ga je potpisao Akademik (Akšamija; da ne bude zabune). Uze/uzeše on/oni dva kršćanska heraldička produkta i od njih napraviše muslimanski grb. Ruku sa sabljom izbrisa/izbrisaše s grba Huge Gerarda Ströhla i na njeno mjesto ubaci/ubaciše grb turske carevine (naravno prethodno mu promijenivši boju u crveno da bi sličio bosanskom) s karte Gerarda Mercatora Sclavonia, Croatia, Bosnia cum Dalmatiae parte izdanje koje je 1645. godine priredio Willem Blaeu.
 
Držeći se riječi glavnog urednika dr. Mustafe Cerića: “Stoga je danas zadatak prvoga reda ove generacije da iz ovog prelaznog stanja anarhije i lutanja – tayha bosanskog duha i bosanskog uma izađe na način obnove (renovation – tadždīd) autentičnog bosanskog duha i originalnog bosanskog uma.
Ako ova generacija ovdje i sada to ne uradi, onda će to morati uraditi jedna od budućih generacija pod uvjetom da ne bude prekasno. Mislim da to ova generacija ovdje i sada može uraditi, može pokrenuti obnovu autentičnog bosanskog duha i originalnog bosanskog uma kroz časopis ‘Illuminatio, Svjetionik, Almanar’, časopis kojem je cilj da, ne samo kod Bošnjaka/Bosanaca-muslimana, već kod muslimana u svijetu i uopće kod ljudi dobre volje razvija sljedeće vrijednosti: • Volju za životnim smislom! • Volju za časnom slobodom! • Volju za lijepim moralom! • Volju za pravom i etikom! • Volju za svijetlom kulturom! • Volju za poštenim životom! • Volju za moralnom i korisnom politikom! • Volju za dragom domovinom! • Volju za napornim radom! • Volju za stalnim napretkom!” (str. 34.)
Bošnjačka intelektualna elita, baš kako joj i dolikuje, razvijajući od Reisa joj zadate “voljne” vrijednosti, posebno lijep moral, pravo i etiku, svijetlu kulturu, pošten život, naporan rad i stalni napredak; te naravno autorska prava prvo poskida tuđe /i javno/ s interneta, onda time manipulira i izmijeni ga do neprepoznatljivosti ideje (ali na njenu žalost ne i nemogućnosti prepoznavanja originala) i sve to lijepo prisvoji i svoje takvo СОЧИНЕНИЕ zaštiti КОПИРАЈТОМ i označi vlastitom etiketom; robnom markom za nekvalitetnu, lako kvarljivu i kratkotrajuću robu – kolektivni identitet koji privatno kreira. BOSNIAK INTELLECTUAL ELITE PROPERTY COPYRIGHT PAR EXCELLENCE!
 
Bilješke:
 
1. Bosanski jezik ustvari za autora znači unitarni jezik hercegbosanskih Muslimana-Bošnjaka.
2. Bosanskih muslimana.
3. Autor misli na jezik bosanskohercegovačkih muslimana.
 

Izvor: Amer Sulejmanagić, nomad.ba, 28. VII. 2020., https://preokret.info/index.php/2020/07/28/amer-sulejmanagic-kako-su-mustafa-ceric-i-mehmed-aksamija-proglasili-za-hibrid-katolickih-i-tibetanskih-monaha/


Vlada ne će spriječiti raznorazne uvozničke lobije

 
 
Uvijek u svugdje vlast je u rukama Vlada, ali veoma rijetko ili čak nikada posjedovanje vlasti i posjedovanje pameti ne idu zajedno, dapače obično idu u divergentnim smjerovima. Nema nikakvog razloga da u nas ne bude isto tako, dapače sve što se događa u nas samo potvrđuje tu divergenciju, što je lako pokazati na nekoliko najizrazitijih primjera takve očite divergencije, kako slijedi:
https://armenpress.am/static/news/b/2015/07/813526.jpg
- Vlada IMA u cijelosti ili u djelomičnom vlasništvu razne tvrtke, i institucije poput banaka, agencija, osiguravajućih društava, obrazovnih institucija, zdravstvenih institucija, te raznih javnih ustanova, a ima, raznolike i mnogobrojne mogućnosti da ima uvida, te da nadzire njihov rad i uspješnost poslovanja, ali unatoč tomu NEMA dovoljno pameti da za vođenje svega toga postavlja kompetentne osobe, već se rukovodi time koliko je netko od njih podoban po stranačkoj, rođačkoj, prijateljskoj ili inoj podobnosti. A NEMA dovoljno pameti ni za to da i nakon dokazane nesposobnosti i korumpiranosti, te loših rezultata poslovanja SMIJENI takve osobe. Rukovodstva kao što su bila one po škverovima, u HEP-u, HRT-u, ministarstvima itd., ostaju na svojim funkcijama, ili dok ne dovedu tvrtke u stečaj, ili pod pritiskom javnosti moraju biti zamijenjeni.
 
- Vlada ima svu vlast da spriječi raznorazne uvozničke lobije, da upropaštavaju domaću poljoprivredu, industriju i izvoznu orijentaciju, Vlada IMA svu vlast da sve to spriječi, ali NEMA dovoljno pameti (a možda ni volje), da nešto učini u korist hrvatskog gospodarstva i hrvatskih građana.
 
- Vlada IMA svu vlast da raznim poticajnim uvjetima učini Hrvatsku poželjnom za tzv. grenfiled ili brownfield investicije, koje bi dovele do značajnijeg porasta zaposlenosti, ali NEMA dovoljno pameti (ili čak volje) da to učini, već hrvatski razvoj misli ostvariti na turizmu i investicijama, koje ne donose ni značajan broj novih radnih mjesta, ni stvaranje novih dodanih vrijednosti.
 
- Vlada ili Vlast općenito pokazuje evidentni nedostatak PAMETI kada smatra da se dolaskom na vlast ili funkciju automatski stiče i neko znanje koje prije toga osoba nije posjedovala, pa time postaje kompetentna za donošenje ili ne donošenje odluka koje bi bile od opće koristi za društvo i građane. Rezultat je obično to da osobe koje nisu u životu nikada u svojoj struci praktično imali nikakvog iskustva u radu, niti uspješno radili bilo kakav posao, ali su po političkoj podobnosti došli na vlast ili neku izvršnu funkciju, praktično donose odluke o stvarima o kojima, blago rečeno, nemaju puno pojma. Tako osobe koje osim stranačkog aktivizma nemaju nikakvih drugih radnih iskustava dolaze na mjesto ministara, pa čak i predsjednika Vlade, ili na čelna mjesta u javnom sektoru, pa se Saboru podnose prijedlozi zakona i mjera, koje su nedorečene pa čak i pogrešne, te se redovito vrše dorade i dopune istih.
 
- A glede dva trenutačno „najbolnija“ problema Hrvatske, a to su korupcija i demografska katastrofa, sasvim je očito da VLAST odnosno Vlada nema dovoljno PAMETI, da ih rješava ili počne sustavno rješavati, budući da je negativan trend u oba slučaja tako očiti, da nam to već signaliziraju i istraživanja renomiranih i kompetentnih institucija EU-a. Komentar Vlasti odnosno Vlade koja nemaju dovoljno PAMETI, na rezultat takvih istraživanja je IGNORIRANJE, što je klasično ponašanje onih koji ignoriraju ono o čemu malo ili nimalo znaju.
 
No, valja na koncu reći, istini za volju, da nije uvijek i svugdje nedostatak pameti uzrok lošim postupcima i nepoduzimanju ništa za rješavanje problema, samo nedostatak pameti, već često i namjerno djelovanje kao da se nema pameti, već su tome razlozi, kao što se izrazio libanonski premijer, endemska korupcija, to jest naklonost korupciji, klijentelizmu, pa i onomu što bi se moglo nazvati naklonošću k toleriranju nezakonitih postupaka, pa i ordinarnog kriminala. Nedostatna efikasnost u funkcioniranju pravosudnog sustava samo dodatno doprinosi raširenosti svih oblika negativnih ponašanja u društvu, od neodgovornosti u obnašanju funkcija, do svijesti da su negativna ponašanja zapravo POŽELJNA ponašanja, kao najlakšeg puta do ispunjavanja osobnih želja za boljim prosperitetom i materijalnim statusom.
 

Laslo Torma, dipl. ing. el.

Anketa

Tko je naredio uhićenje predsjednika Uprave JANAF-a?

Ponedjeljak, 28/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1554 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević