Get Adobe Flash player

Hoće li papa osporiti Stepincu i status blaženika?

 
 
„Stepinac je bio krjepostan čovjek, ali postoje neke nejasne povijesne točke. Čemu proglašenje sveca ako istina nije jasna“, ne trepnuvši okom izjavio istinoljubivi papa Franjo pred zbunjenim novinarima u zrakoplovu!? Ta Papina 'istina' isto tako nije bila 'jasna' u trenutku kad je Stepinac, unatoč postojećoj 'nejasnoći', proglašen blaženikom, zar ne!? Hoće li zbog te sumnje doći u pitanje i Stepinčev status blaženika, hoće li mješovito povjerenstvo izvršiti reviziju zbog istine koja, eto, nije jasna? Ide naš Papa u stilu samozvanog povjesničara i globalnog političara i dalje pa veli: „Uodređenom trenutku u procesu kanonizacije postoje nejasne točke, povijesne točke. Molio sam se, promišljao sam to, tražio sam savjete i vidio da trebam zatražiti pomoć [patrijarha SPC-a] Irineja. On je velik patrijarh.“Eto, čak i papa Franjo patrijarha Irineja postavlja za meritornog savjetnika u arbitriranju odavna zaključene kauze za svetost kardinala Stepinca, blaženika.
https://www.kurir.rs/data/images/2015/05/28/15/668489_kolinda-grabar-kitarovic-daje-dres-papi-franji_ls.jpg
Tko je taj 'preosvešteni' patrijarh Irinej? Pa, nitko drugi do li svetosavski velikosrbin koji blaženika Stepinca i danas naziva 'ustaškim vikarom', koji otvoreno veli da su većina hrvatskih biskupa 'ustaški nastrojeni', čestita Božić i Uskrs ali ne 'ustaškoj' Hrvatskoj nego sunarodnjacima u 'vekovnim' srpskim zemljama, u 'Dalmaciji, Slavoniji, Lici, na Kordunu i Baniji' te i dalje inzistira na 'nekoliko stotina hiljada' u Jasenovcu umorenih Srba. A glede povijesne istine, papa Franjo bi trebao znati i sljedeće: U Srbiji ne postoji sekularizacija - odvajanje crkve od države, SPC je neraskidivo vezan s državnom, dakako, velikosrpskom politikom bila ta politika profašistička, pronacistička, titoistička ili pro-četnička, transformacija na bolje može biti samo papirnata, formalna pa je tako i radikalno-četnička Šešeljeva stranka formalno postala 'naprednom', kvazi demokratskom Vučićevom strankom; vuk ili vučić dlaku mijenja, ćud nikada!
 
Figurativno, SPC i srbijanska politika su prst i nokat, četnički vojvoda Momčilo Đujić bio je pravoslavni prota s krstom na prsima i četničkom kamom u zubima; o njemu i danas poje pravoslavni prote na čelu s mitropolitom Porfirijem, u četničkom gnijezdu, u Chicagu! U svezi, valjda, potrage za istinom Papa je nedavno primio i tvrdog pro-četnika Milorada Dodika, diktatora takozvanoga RS-a, stvorenog na ratnom zločinu etničkog čišćenja više od 200 tisuća Bošnjaka i Hrvata, muslimana i 'njegovih' katolika pa je iz Dodikovih usta mogao čuti 'pravu istinu' o jasenovačkom mitu i onih 500 do 700 tisuća pobijenih Srba uz blagoslov blaženika Stepinca, ustaškog vikara!? Audijencija Dodika uvreda je za sve one mnogobrojne katolike protjerane iz Bosanske Posavine koji se i danas ne mogu vratiti na svoja spaljena ognjišta!
 
Ako se već bavi povijesnim istinama i nejasnoćama, papa Franjo bi trebao znati da je istina na ovim prostorima već davno kontaminirana, zatrovana, i to srbijanskim mega-lažima i mega-mitovima pa bi bilo jako humano da se potrudi osloboditi („svoj“!) katolički hrvatski narod teškog bremena genocida, Dodikovih 500-700 tisuća Srba pobijenih u Jasenovcu ili onih nekoliko desetaka tisuća iz Šaranove jame, sablasno prazne!? Što se tiče 'velikog' patrijarha Irineja papi i ne treba davno poznato stajalište SPC-a, dovoljno mu je čuti u dlaku jednako stajalište elitne srbijanske politike koja reflektira i stav srbijanskog naroda, pa poslušajmo što je o blaženiku Stepincu 2015.g. kazao srbijanski Vučić: U lipnju 2015. Aleksandar Vučić je u Bruxellesu komentirao neprimjerene izjave svoga ministra Aleksandra Vulina o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu kao 'ustaškom vikaru', izrečene na komemoraciji (virtualnim!, op. a.) žrtvama ustaškog režima nad tom 'opskurnom jamom'(prazna Šaranova jama!) u okviru ustaškog logora Jadovno.No, iako je ustvrdio da 'možda nije bio izabran najbolji trenutak ni najbolje mjesto da se o tome govori', Vučić je ostao na tragu Vulinove izjave, nazvao proces kanonizacije Stepinca 'propagandom'; razumljivo, ustaškom propagandom jer za Srbijance svi oni koji ne misle 'pro-srpski' jednostavno su 'ustaše'. Srbijanski Vučić tom prilikom kaže:„Mi se obično suzdržavamo od komentiranja bilo kakvih izjava hrvatskih dužnosnika i ja ćutim po tom pitanju. Ali ako mislite u Srbiji ili među Srbima propagirati Alojzija Stepinca kao sveca, ta propaganda neće proći. Također se slažem da možda nije bio najbolje izabran trenutak ni mjesto da se o tome govori. Ali moja cijela porodica stradala je od ustaškog noža (notorna srbijanska laž, nap. a.). Ako mislite meni kazati da je Alojzije Stepinac bio svetac, ja jednostavno ne ću u to povjerovati, a sumnjam da ćete naći ijednog Srbina koji će u to povjerovati.“
 
Ovo zvuči kao da je blaženi Alojzije Stepinac blagoslovio pokolj cijele njegove  obitelj… i bio vikar ustaških logora Jadovno i Jasenovac? Na kraju, moguće je papa Franjo u svojoj ekumenskoj euforiji odlučio žrtvovati blaženika Stepinca kako bi se dodvorio tvrdokornom SPC-u, moguće je u planu i nekakav novi 'konkordat'; tko zna dokle duboko ide Papina želja za zbližavanjem dviju religija?Podsjeti nas to na ne tako davnu povijest i reakciju 'nebeskog naroda' kada se radilo o potpisu jednog drugog ugovora sa Svetom Stolicom, pa poslušajmo kako je to tada zvučalo:
 
Dana 25. srpnja 1935. godine u Rimu je potpisan Sporazum-Konkordat između Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije, no on nikada nije stupio na snagu zbog velikosrpske/svetosavske opstrukcije i do ratifikacije u jugoslavenskom parlamentu nikada nije došlo. A nije ni moglo doći, jer se je SPC - Srpska pravoslavna crkva svim 'demokratskim' silama protivila potpisu tog ugovora, koji bi riješio sva pravna pitanja između Katoličke Crkve i jugoslavenska države; o tomu najbolje svjedoči ova srbijanska 'epska pesma',
 

Kletva Hilandarske vile (insert)

 
Našu Srpsku crkvu da okuju,
u sindžir i u lance ljute,
Da nam slavu i svetinje spute,
da nas brišu sa zemljina lica,
To Rim traži i papinska stolica.
Još ja čujem da u srpskom rodu,
 živih klica sramnih izdajnika,
Što će rodu pljunuti u lice,
za zlatnike papine stolice.
Ko svog glasa za Konkordat dao,
Bog veliki i njegova vila,
Naredio pa se ispunilo:
Usta mu se za vrat okrenula,
guba mu se na dom nastirala,
Obadva mu oka iskopala,
dje kretao nikad ne stizao,
Od šta bežo od tog ne pobego,
naopako noge okrenuo.
Sa psima se oko kosti klao, iz pasjega korita lokao,
Oko vrata verige nosio, s verigama uz kolac skakao….
Eto, to je ta egzaktna povijesna istina za kojom tako žudi naš papa Franjo!
 

Damir Kalafatić

U nehumanost suda u Haagu nisam dvojio znajući da je on političko sredstvo moćnih

 
 
Govor msgr. Vlade Košića na predstavljanju knjige akademika Josipa Pečarića Dario Kordić u Dvorani Vijenac na Kaptolu u Zagrebu
 
Darija Kordića nisam poznavao prije 2000. godine, dakle, nisam bio ni u Bosni i Hercegovini kad je tamo bjesnio rat niti u Haagu dok je on bi suđen. Upoznao sam ga zatvoru u Grazu, kada je tamo služio svoju kaznu. Pozvali su me dvojica svećenika (David Sluganović i fra Sebastijan Golenić) koji su ga išli posjetiti i pitali me, bih li ja pošao s njima. Rado sam se pridružio jer sam želio upoznati tog čovjeka o kojem sam čuo proturječne stvari. Naime, novine su pisale da je ratni zločinac, a neki su mi prijatelji govorili da on nije ništa skrivio, da je žrtva nehumanog Haaškog suda. U nehumanost suda u Haagu nisam dvojio znajući da je on političko sredstvo moćnih koji su željeli na principu podjele krivnje pacificirati područje na kojem se prije vodio rat.
http://magazinplus.eu/wp-content/uploads/2014/06/zlocinci_Sisacki-biskup-Vlado-Kosic-Dario-Kordic1.jpg
Na primjer obrat u slučaju generala Gotovine i Markača pokazuje zorno kako je moguće da jedan pravorijek bude potpuno negativan, a drugi potpuno pozitivan. Kada sam dakle prvi puta posjetio Daria Kordića – a poslije sam to učinio još šest puta – mojem iznenađenju nije bilo kraja. On je umjesto čovjeka shrvana nepravdom i teškom višegodišnjom kaznom, zračio optimizmom i neobičnom vedrinom. Umjesto da mi tješimo njega, on je tješio nas. I bio je veoma pobožan, neprestano smo govorili o Bogu, o tome kako on čini čudesa. Jednom mi je rekao kako je ovo vrijeme u zatvoru za njega milost Božja.
 
Ja sam prosvjedovao rekavši mu da je to ipak teška kušnja i da tu nepravdu nije Bog želio, no on me demantirao izjavom kako on ne bi bio Boga sreo da nije došao u zatvor. Tu nisam mogao ništa proturječiti, ako je on bio u to uvjeren. Sjećam se i da nam je govorio kako je on slobodniji nego mnogi ljudi koji nisu u zatvoru, jer je sloboda nutarnja, duhovna kategorija a ne fizička i tjelesna. Opet nisam mogao ništa reći protiv toga. Pomolili smo se na njegovu želju, svaki puta. On je tražio moj blagoslov i ja sam mu ga svaki put udijelio. Znao sam koliko pati njegova supruga Venera premda ona to nije pokazivala. I njihova su djeca patila, bez oca su rasli gotovo 18 godina.
 
Jednom sam rekao muftiji Hasanoviću, koji me prozvao u novinama i tražio kaznu za mene što sam bio na dočeku Darija pri povratku iz zatvora, da bi se vjerojatno i on radovao kada bi neki njegov vjernik u zatvoru postao bolji vjernik. Tako sam se i ja radovao. Tada, kada sam posjećivao Darija u zatvoru, slutio sam da on nije kriv za kaznu koju je dobio. Poslije, kad je izišao iz zatvora, ja sam sad i uvjeren da on nije kriv, da njemu kazna nije bila pravedno dana jer on nije bio ni vojnik, niti je bio na tom mjestu gdje se odlučivalo o napadu na Ahmiće, niti je bio tamo gdje se to dogodilo tako da nije mogao ni fizički počiniti nikakvo djelo.
 
Znakovito je bilo da se ogromna kazna Blaškiću drastično smanjila u drugostupanjskoj sudskoj presudi, a Kordiću je ostala u konačnoj presudi ista, drastično velika kazna, usprkos tome što tužitelj nije imao ni jedan valjani dokaz i nakon što su oborene mnoge točke optužnice. Od jednog sam visoko pozicioniranog muslimana /Z. Hasanbegovića/ čuo kako oni znaju da je Dario nevin ponio tuđu kaznu. Također razgovarao sam dugo jednom s Darijem i jednim uglednim odvjetnikom /Lukom Mišetićem/ koji je uvjeren da bi Dario trebao pokrenuti reviziju postupka, ali čuo sam i Darija koji ne želi da se ikoga drugog osudi, kad je već on morao ponijeti tako veliku kaznu.
 
Dario sada studira teologiju, želi se u svojoj vjeri utvrditi i rasti. To je bio njegov izbor koji ja poštujem. Poštujem i njegovu obitelj koja mu je uvijek davala i predstavljala veliku potporu. Oni su svi za mene veliki mučenici, žrtve političkih igara i stava da je potrebno svima koji su bili uključeni u rat u Bosni i Hercegovini presudi krivnju, misleći da se tako mogu neutralizirati mržnje. Međutim, ako se nepravde žele ispraviti novim nepravdama, mislim da se tako samo sije sjeme novih sukoba, što nije dobro niti pošteno. A to je učinio u slučaju Darija Kordića Haaški sud. Dario je moj prijatelj, ja to ne krijem i nikada ne ću. Njegova žrtva, njegova vjera i njegova vedrina u trpljenju i meni je veliko nadahnuće.
 
Potpora njegove obitelji u teškim danima i godinama za Darija njemu je bila velika utjeha i zato su svi oni za me primjer obitelji koja ostaje zajedno u dobru i zlu jer ih povezuje ljubav i molitva, pouzdanje u Boga. Nadam se da će Dario jednog dana dobiti visoko mjesto koje mu pripada u svijesti svih hrvatskih ljudi ali i u društvu jer on je to zaslužio.

 

Vlado Košić

Druže Ivo, opet krivo!

 
"Ljudi koji su stvorili probleme,  
ne mogu biti dio rješenja"
 
...Kao predsjednik Republike nikada se ne ću umoriti u borbi za pravedno, bolje i bogatije društvo i bit ću beskompromisan u iskorjenjivanju korupcije, gdje god se ona pojavila. Nova pravednost znači novo domoljublje i povratak morala u politiku... Pravednost je moj program. Želim novu Hrvatsku, pravednu Hrvatsku. Nitko se ne smije moći sakriti iza funkcije ili položaja. Kao predsjednik Republike nikada se neću umoriti u toj borbi za pravedno društvo i bit ću beskompromisan u iskorjenjivanju korupcije gdje god se ona pojavila. Samo se tako može vratiti moral u politiku i povjerenje u institucije sustava.
- Baš je “moćno“ tada govorio, moram to iskreno priznati, naš drug Ivo. To je bio pravi pravcati predsjednički govor!  A bilo je to… bilo je to… skoro prije deset punih godina.
https://i0.wp.com/kamenjar.com/wp-content/uploads/2019/04/josipovic-fratri.jpg?resize=400%2C240&ssl=1
Što li je sve taj, majko moja mila, tada obećavao? Milina jedna kako ga je tada bilo lijepo i slušati i gledati!!!
Lice milo, sladak osmijeh, blag i topao pogled, a riječi mu teku k'o med i mlijeko. I  cvrkuće li, cvrkuće... Takvog šarmera još ni jedna majka rodila nije.
Ali, štošta se krilo iza one njegove  uglađene maske, kako su mnogi mislili, pravog gospodina.
„Ne ću vas razočarati" poručio je tada, „pobijedivši“ na izborima.
„Pobjeda nije samo moja. To je pobjeda svih poštenih ljudi. Pobjeda koju slavimo svi. Svaki građanin ove zemlje, večeras je pobjednik. Jer duboko vjerujem u to da je svačiji cilj bolja Hrvatska."
Zaklinjao se on, zaklinjao... I u boljitak, i u pravednost i pravdu. I u bolju Hrvatsku…
Ali, mu je, izgleda, ubrzo nakon toga, nastupila totalna amnezija, a pravda i pravednost isparila. Nestala. Ostala mu je samo, kao i njegovim istomišljenicima, njegova prevelika ljubav, za nikad neprežaljenom Jugom.
Zato, niti on niti oni, nikako ni ne odustaju od toga svog puta, već unaprijed zacrtanog, Zato i viču i urliču: „Ili mi ili oni... Ne damo vlast!!! Dolje fašisti! Smrt fašizmu...“ 
I nije to od njih nešto čemu bismo se trebali čuditi. Tako to rade, od pamtivijeka, svi drugovi!!! Tako se i drug Ivo, u prosincu 2014. godine, kada je hodočastio, u predizborno vrijeme, svugdje gdje ima Hrvata, našao i u Širokom Brijegu. Pa je u prevelikoj ljubavi prema nama Hrvatima-ma gdje bili-izjavio kako je za njega širokobriješki franjevački samostan, ”kolijevka kulture i vjere”.  
Da bi ga danas, desetak godina poslije, prekrstio i proglasio ustaškim gnijezdom.
 „Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja, bili su legitiman cilj vojnih djelovanja.“,kaže danas   profesor  prava i bivši  hrvatski predsjednik  Ivo Josipović,  koji smatra kako je svirepo
partizansko-komunističko ubojstvo 66 širokobrijeških fratara u veljači 1945.,   bio „opravdan i legitiman čin“.
 
Prošlo je od te njegove sadašnje izjave, nešto više od mjesec dana, ali svaki put kada počnem nešto čitati o ovim događajima i odlučim pisati o tome, osjetim neku mučninu u želudcu i po cijelu cjelcatu noć ne mogu ni oka sklopiti. Miješa mi se tu i gađenje i bijes, i nevjerica i prijezir. A slike ubijenih fratara na Širokom Brijegu, Kočerinu, Mostaru, na Daksi…i diljem cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine  i šire,  miješaju mi se sa slikama svih onih  masakriranih Hrvata iz Hude jame, onih na Macelju, na Križnom putu i na Bleiburgu…
-Bože moj dragi, Bože dragi! DOKLE!???
Dokle ćemo trpjeti ovaj teror njihovih laži i obmana?
Dokle ćemo, ne reagirajući,  prelaziti preko tolikih njihovih prijevara? 
Dokle? Dokle???
-Ma, nemoj tako, Lucija! Možda je to rekao čovjek u afektu!
-Ne lupetaj, Monika, majke ti! Kakvom afektu? Ta, nije to prvi put da Josipović pljuje po Hrvatima i Hrvatskoj.
To ti je, draga moja, čovjek sa stotinu lica i bezbroj maski. Neka mu se izliže, neka mu je prozirna, a neke mu ih ne treba ni mijenjati, jer je davnih dana pročitan.
Pa, se, eto sada, konačno otkrio i kao loš političar,   i kao još gori pravnik i profesor prava, a najgori kao čovjek.
„Ivo Josipović je trećerazredni pravnik, koji teško da bi u nekom uređenom sustavu civiliziranog zapada uopće došao do diplome, a do koje je  po svemu  sudeći došao,  jer mu je otac Ante bio visoko  pozicionirani član komunističke partije.  Ali, neka ga  to ne obeshrabri. Naime, iako trećerazredan, Ivo Josipović je puno bolji pravnik nego  glazbenik. Nu, neka ga  ni to ne  obeshrabri jer  je on puno bolji  glazbenik nego  političar“.
Eto, tako to radi „poštovani“ doktor znanosti!
I ne da se. I u tome ustrajava. Te, poimenično nabraja (trebalo bi provjeriti jesu li i ti na popisu u Jasenovcu) sve pobijene partizane, „mlade momke i junake“ koji su junački izgubili živote, u borbi prsa u prsa, sa ostarjelim fratrima. Od onih u dobi od 55 godina do onih nepokretnih od 80 i više godina, kojima su, gle čuda, pomagali i Nijemci i ustaše.
On priznaje, ali i opravdava, da su partizani ubili fratre u Širokom i na drugim mjestima, da su ih ubijali hitcem u potiljak, da su ih onda polijevali benzinom, zapalili i pobacali na različita mjesta.  a mještanima zabranili da ih pokopaju.
Ali, svi su oni, po Ivi Josipoviću, bili „legitiman cilj vojnih djelovanja“. Jer su bili na krivoj strani. A svi oni koji govore i pišu drugačije od našega povijesnog znalca Ive Josipovića,   povijesni su revizionisti ili ustašofili.
-Nemoj tako, Monika! Drug Ivo je, ipak, ostao gospodin!!!. Jer, svima nama koji pišemo ono što se gospodinu, hoću reći drugu Ivi ne sviđa, zamislite molim vas, drug Ivo šalje drugarski pozdrav.
-Baš lijepo od njega! Gospodska gesta, nema što!
Ali je taj gospodin, hoću reći drug,  2000. godine, odmah nakon smrti predsjednika Tuđmana, zajedno s udrugom Dokumenta i HHO-om,   predvodio kampanju i informativni napad na operaciju Oluja, s tezom da je „u Oluji ubijeno preko 600 srpskih civila“, a što je na našu sreću, oboreno na sudu u Haagu.
Deset godina kasnije, točnije 2010. godine, dolazi na
Pantovčak i na Markovom trgu svečano priseže da će štititi ustavni poredak RH.
Ali, naš drug Ivo, nastavlja i broditi i hoditi Mesićevim utabanim stazama revolucije. Pa je i on, kao i Mesić, protuustavno  i protuzakonito  dilao dokumente, kako je tvrdio bivši srbijanski diplomat Cvetičanin, koji u svojoj knjizi piše kako mu je „Josipović predao celu  hrestomatiju dokumenata“ koji  su pomogli Srbiji da se  obrani od optužbe za genocid. Pa je tako zločin u Vukovaru, umjesto presude za genocid, ostao i bez pravde, i bez presude,  i bez pravne sankcije.
I nije to prvi put da Ivo Josipović otkriva svoje pravo lice. Pa je, tako, još dok je bio predsjednik Republike Hrvatske, 2012. godine u izraelskom Knessetu pričao o ustaškoj guji u srcima, koja je oslabljena, ali je još uvijek tu:“Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu ili što zastupaju. Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi. Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba”,a u njihovom parlamentu još i dodao, naravno da bi pojačao dojam o istinitosti svoje tvrdnje da je u Hrvatskoj tijekom II. svjetskog rata postojao široki antifašistički pokret otpora i da su svi predsjednici u modernoj Hrvatskoj bili antifašisti, te da je i on osobno „sin Titovog partizana“.
-Moja Lucija, moja Lucija! Ima li toga igdje na ovome svijetu? Ima li igdje u suvremenoj povijesti  i jedan jedini predsjednik države, naravno osim njega,  ali i Mesića, koji je izjavio nešto slično na račun svojega vlastitog naroda?
I što očekivati od takvih!?
- Ta, ne kaže se, moja Monika, uzalud:NE  PADA  JABUKA  DALEKO  OD  STABLA.
 
Istina je kako za grijehe očeva ne trebaju ispaštati djeca! Ali, kako ih od grijeha odvojiti, kada su svi oni nastavili koračati, „očevim  stazama“? Pa   tako i Josipović koji nam s visine dijeli lekcije iz povijesti i podastire „dokaze o ustašluku u Hrvatskoj i o genocidnosti Hrvata“.
A njegovi su tzv. antifašisti, na čelu s njihovim voljenim maršalom Titom (tko zna kojim i tko zna čijim) poubijali   684 000 tisuće Hrvata (u tamnice zatočili 3. 777. 000 nedužnih ljudi), zbog čega se njihov voljeni
nalazi na listi -od osmog, devetog, desetog do trinaestog mjesta (zavisno od izvora) najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća.
-A što su to tako strašno uradile njihove žrtve  na Širokom Brijegu?
Pa, bili su Božji pastiri.
Bdjeli su i branili stoljećima svoj hrvatski puk.
Hrabrili ga…
Ulijevali mu Nadu…
Širili pismenost i kulturu…
 Čeličili ga u Vjeri… i uvijek s molitvom:
 „U Tebe se uzdam, Gospode!“
-E, to je za komuniste, moja Monika, bio neoprostiv grijeh. Jer, partija je rekla nema Boga. I točka!!!
 „I sve one koji su protiv  KAPEJUTA, ubićemo kao skota“, kleli su se drugovi.
I tijekom rata i nakon rata. Te zdušno i besprijekorno izvršavali zadano.  
 A drugovima su, to je poznato, glavne mete  uvijek i bili hrvatski intelektualci, a posebice hrvatski svećenici.
Takosu u Mostarskom Gracu  6. veljače 1945. strijeljali fra Augustina Leopolda Zubca, fra Krešimira Pandžića, fra Rolanda Zlopašu, fra Zvonka Grubišića, fra Radu Jurića i fra Kornelija Sušca; – zatečenih u župnoj kući;
7. veljače 1945., nakon upada u samostan u Širokom Brijegu, ubili su 12 franjevaca zatečenih u podrumskom skloništu samostana: fra Stanka Kraljevića, fra Ivu Sliškovića, fra Krstu Kraljevića, fra Arkanđela Nuića, fra Borislava Pandžića, fra Tadiju Kožula, fra Dobroslava Šimovića, fra Marka Barbarića, fra Žarka Leventića, fra Miljenka Ivankovića, fra Viktora Kosira i fra Stjepana Majića.
Najprije su ih ubili metkom u potiljak, potom zapalili i zatrpali svih 12, uključujući i 80-njeg fra Marka Barbarića, koji je ležao nepokretan u bolesničkoj postelji.
A u okolici Širokog Brijega, smakli su još devetoricu,
pa je ukupno, samo iz Hercegovačke franjevačke Provincije,   ubijeno 66 franjevaca.
Za većinu pogubljenih, ni dandanas se ne zna za grob.
Tako su i 14. veljače 1945. godine, pripadnici 8. dalmatinskog korpusa, iz mostarskoga franjevačkog samostana odveli i provincijala dr. fra Leona Petrovića, i još šestoro zatečenih fratara. Žicama su im povezali ruke, pješice ih odveli do Čekrka (dio mostarskog prigradskog naselja Rodoč), neke strijeljali, a neke usmrtili noževima, te im tijela bacili u rijeku Neretvu.
A fra Leon je bio prvi  doktor  znanosti među hercegovačkim franjevcima, koji je prije više od jednog stoljeća, još davne 1908. godine,   na švicarskomu sveučilištu u Freibourgu promaknut u doktora znanosti, postavši tako prvi hercegovački fratar s tom titulom.
A partizani su ga, baš zato, i ubili. Jer, bio je franjevački provincijal, dugogodišnji glavni vikar i mostarsko-duvanjski biskup, a kao osoba, i u Mostaru i u Hercegovini, omiljen među pukom. Zato im je i smetao.
Smetao im je  jer je i uživao veliki ugled ne samo među katolicima.
Smetao im je jer je od ustaškoga progona (postoje dokumenti) spašavao, ne samo pripadnike svojega, nego i drugih naroda, a posebice Židove i Srbe.
Smetao im je jer je bio svećenik i Hrvat.
Smetao im je jer je pronosio i prenosio „riječ Božju“.
No, oni nisu bili jedini!
Među  sve te mnogobrojne nevine žrtve, spada i još jedan  veliki intelektualac,  fra Bruno Adamčik, svećenik  koji je (1844.–1944.)  smaknut pred sam kraj rata,   rođeni Mostarac, profesor  glazbe i umjetnički fotograf , koji je iza sebe ostavio neprocjenjivo  dokumentarno blago, fotografije i negative, za koje se mislilo da su nepovratno izgubljeni i uništeni pred partizanskom  najezdom, tijekom uništenja gotovo sve hercegovačke crkvene matice, a s jednim jedinim ciljem… da se uništi i  sva dotadašnja memorija hrvatskoga naroda.
Provincijala su ubili u Mostaru, a fra Bruno, posljednji put viđen svibnja 1945. u Celju, nestaje na Križnomu putu, zajedno s tisućama i tisućama Hrvata. I tek 2008. godine, tijekom obnove Franjevačke knjižnice mostarskog samostana, pronađeni su čak i negativi-iako nagriženi zubom vremena-kojima je fra Bruno bilježio sve članove provincijalne zajednice, sva sakralna zdanja, portrete, pučku svakodnevnicu i tijek svih  priprema za obilježavanje stote obljetnice Provincije.
 
No, ubojstva, pogromi i progoni su se nastavljali i nakon završetka rata. Još godinama i godinama.
Jedan od mnogobrojnih poslijeratnih žrtava bio je i „mons. Petar Čule (Kruševo18. veljače 1898. - Mostar29. srpnja 1985.) mostarsko-duvanjski biskup od 1942. do 1980. A imenovao ga je,nakon smrti biskupa Alojza Mišićapapa Pio XII.,15. travnja 1942. 
No, novoj komunističkoj vlasti bio je „trn u oku“. Tri je pune godine bio meta njihovih stalnih provociranja,  jer je svjedočio o etničkom čišćenju istočne Hercegovine od katolika- Hrvata i selektivnog progona isključivo katoličkog svećenstva.
Ali, tek nakon što je digao glas protiv pokolja fratara na Širokom Brijegu,  u glasovitom Pastirskom pismu s biskupskog zasjedanja u Zagrebu 22. rujna 1945., u travnju 1948.  komunistička ga vlast pritvara, i na montiranom procesu koji je trajao tri dana, osuđuje na 11 godina i 6 mjeseci zatvora, te na kaznu gubitka svih građanskih prava u trajanju od 3 godine.
„Kaznu je služio u zatvoru u Zenici, a prilikom prevoženja s ostalim zatvorenicima u zatvor u Srijemskoj Mitrovici,, teško je ozlijeđen. Pušten je na uvjetnu slobodu tek 1955., a od 1958. je nastavio sa službom biskupa“
Ali, nisu stradali samo svećenici diljem Hercegovine, nego svugdje gdje su djelovali duhovno, prosvjetiteljski i kulturno.  Zato, ne mogu a da ne spomenem i svećenika  Petra Pericu, rođenom  godine 1881. u jednom selu kraj Makarske, koji je kao redovnik bio na službama u Zagrebu, Travniku, Splitu, Šibeniku i Dubrovniku.
Bio je, uz ostalo,i duhovnik katoličke mladeži u katoličkim pokretima, bavio se brigom za najugroženije slojeve društva, a široj javnosti je poznat kao autor pjesama „Do nebesa nek' se ori" i „Rajska Djevo, Kraljice Hrvata ". Pjesmu “Do nebesa nek’ se ori” napisao je, uz još mnoge druge, kao  sjemeništarac na školovanju u Travniku. I danas su te obje pjesme  omiljene među katoličkim vjernicima i smatraju se jednim od   najljepših  hrvatskih duhovnih pjesmama.
Partizani su ga uhitili 22. listopada 1944. godine u dubrovačkom sjemeništu, a nakon kratkog boravka u
zatvoru, zajedno s još 53 uglednika iz Dubrovnika,  a 24. listopada 1944. mučki smaknuli na otoku Daksi.  
Bez ikakve krivice i bez suđenja.   
Među pogubljenima bilo  je, pored Petra Perice, još šest svećenika. A dan nakon njihovog smaknuća, Dubrovnik je osvanuo oblijepljen plakatima, u kojima se izriče  smrtna presuda onima koji su već bili  dan ranije smaknuti. Na plakatima je čak bilo, i istaknuto i ispisano,  koje su i kakve bile  optužbe, te koju je odluku donio sud.
Partizanski sud, partizanska sudska odluka, partizanska sudska presuda… 
SVE NAKON POGUBLJENJA.
Vlasti  tadašnje FNRJ,  vojne i redarstvene, ubili su tada 511 osoba iz redova Katoličke crkve u Hrvata (184 ubijene osobe su iz BiH, od čega na Hercegovinu otpada njih 66),  što potvrđuje da ubijani nisu tek samo pojedinci, nego je sustavno i planski „čupana duša iz zdravoga tijela jednoga cijelog naroda“ …
A  Josipović žrtvi, to jest širokobriješkim fratrima, pripisuje izmišljeni zločin, a njihovim ubojicama partizanima,  pri kažnjavanju toga izmišljenog zločina, daje notu humanosti i ljudskosti, da bi svojoj otrovnoj priči priskrbio kakvu-takvu uvjerljivost, a pogubljenje fratara smjestio u izmišljene okolnosti i okvire. Zato i preuzima izmišljene partizanske priče da su fratri pucali iz samostana i sa zvonika gdje su imali mitraljesko gnijezdo, pa su, po njemu, kao zvijeri po borcima prolijevali vrelo ulje.
-Svašta na ovome svijetu!!! Ma, čovječe božji, odakle fratrima  ulje, kada ga nisu imali? Niti oni niti itko drugi. Jer. u to vrijeme gladi, neimaštine i sveopće bijede, nitko nije imao ništa. Ni kruha, ni masti, ni brašna, a kamoli ulja. Osim, možda obitelji druga Josipovića i njemu sličnih.
 „Preuzimajući to, Josipović je tako Široki Brijeg pretvorio u vojnu utvrdu. Pobrinuo se da ta utvrda ima i svoju posadu – nju mu čine isključivo stari i nemoćni fratri, a do zuba   naoružani, pa su partizanima pružili vrlo snažan oružani otpor“. 
„Druže Ivo, opet krivo!“, reče netko. Jer, Franjevački samostan i franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu, bila je samo važno prosvjetno i kulturno središte.
A, upravo je on,  drug Ivo Josipović to i izjavio, kada je u prosincu 2014., tijekom predsjedničke kampanje, obišao samostan na Širokom Brijegu: “Čast mi je što sam ponovo u Širokom Brijegu i što mogu uživati u ovom prekrasnom kulturnom blagu. Čuo sam impozantan podatak da je u jednom trenutku petnaest doktora znanosti predavalo u Gimnaziji. To je sjajan standard“.
Zato, Široki Brijeg, crkva, samostan i zvonik imaju svoju, ali sasvim drugu i drugačiju priču.
 „Svatko iole upućen u vještinu ratovanja, zna da je zvonik neprihvatljiv kao vojna utvrda. U zvoniku je pogibeljno imati i promatračko mjesto: s njega, istina, puca pogled na sve strane, ali i on je uočljiv sa svih strana, pa mu je u ratu namijenjena sudbina mete koju se ne može promašiti.
Uz nepokretnoga 80-godišnjaka fra Marka Barbarića, bolesnoga fra Krstu Kraljevića i desetoricu ostalih, čija je prosječna starost preko 55 godina. Nije mi poznato da je u novijoj povijesti ratovanja ikome palo na pamet uvojačiti ljude te dobi. Za zahtjevne vojne zadatke, gdje mora biti mjesta i za navodno vojno djelovanje sa zvonika franjevačke crkve na Širokom Brijegu, moralo bi se odabrati vojnike s punom uporabom osjetila, tjelesno izdržljive i s iskustvom u tom osjetljivu i pogibeljnu poslu.
A ima li se na umu da su partizani došli na Brijeg 7. veljače 1945., posada bi u zvoniku morala izdržati i zimsku hladnoću, znatno neugodniju od one u nezagrijanim prostorijama. Fratri, u poodmakloj dobi i bez ikakva iskustva u rukovanju oružjem, nijedan od tih uvjeta nisu mogli ispuniti“.
Pa,  što je previše, previše je! Čak i od Ive Josipovića.
„Ako je pogubljenje širokobrijeških fratara bio častan čin, u što Ivo Josipović želi uvjeriti javnost, ostao je dužan reći barem nešto o tomu gdje je fratrima suđeno i tko im je sudio, jesu li osuđeni na smrt vješanjem ili strijeljanjem, gdje su pogubljeni i tko ih je pogubio, zašto su njihova tijela polijevana benzinom, zapaljena, ubačena u protuavionsko sklonište i zatrpana?“
Eto, to je ta „pravda i pravednost“ u koju se kunu drugovi antife i naš drug Josipović.
A pogubljenja na Širokom Brijegu, na Daksi, i na svim stratištima diljem Hrvatske i šire, neka nama budu trajni podsjetnici na sve njihove zločine…
I na sve naše žrtve!
Ali, zašto se šuti?
Zašto se istina konačno ne obznani?
Zašto nema Lustracije?
 Zato jer„šute oni koji bi morali progovoriti, a govore oni koji bi morali šutjeti“.
No, ne šuti Ivo Josipović.
Pa ga, evo, opet! Opet se pojavio, ali ovaj put ne u gospodskom izdanju. Više nije onaj smireni, blagoglagoljivi  odmjereni i kulturni gospodin. Sada reži i ujeda. I hvata se za posljednju slamku, prije konačnog pada. Izgubio je taj mnoge bitke, ali ipak misli, kako nije i rat. Jer, vlast je slast.
Ali, i posljednja maska mu je  pala. Ostala je samo blijeda i razobličena slika čovjeka, koji će na kraju balade, nakon svih loše odigranih utakmica, izgubiti i ovu zadnju. I otići zauvijek u ropotarnicu povijesti.  
Autogol zadao je sam sebi.
 

Vera Primorac

Anketa

Tko Vam je draži od političarki?

Ponedjeljak, 20/05/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 578 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević