Get Adobe Flash player

Sanda Ham: Nove riječi stalno nastaju – kako bi se inače jezik razvijao?

 
 
U prosincu 2017. godine završilo je 11. kolo natječaja časopisa Jezik za najbolju novu hrvatsku riječ, natječaja za Šreterovu nagradu. Vjerujem da je čitateljima dobro poznata narav našega natječaja i komu je nagrada svojim imenom posvećena jer nam Glas Slavonije svake godine uz izbor najbolje riječi posvećuje pozornost pa tako dopiremo do širokoga kruga čitatelja. Ipak, podsjećanja radi - Zaklada “Dr. Ivan Šreter” dodjeljuje novčane nagrade za tri najbolje nove riječi - 5000 kn prva je nagrada, 3000 kn druga i 1500 treća - ističe prof. dr. sc. Sanda Ham, hrvatska jezikoslovka, profesorica u trajnom zvanju Odsjeka za hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku i glavna urednica Jezika.
http://mapiranjetresnjevke.com/wp-content/uploads/2014/01/M-Uspornik-Slavenskoga-70.jpg
Uspornik
 
Podupirući Jezikov natječaj, Zaklada čuva i pronosi ime pakračkoga liječnika Ivana Šretera, hrvatskoga mučenika ubijenoga u Domovinskom ratu. Zakladnici su njegovi prijatelji i poštovatelji koji Zakladom čuvaju uspomenu na Ivana Šretera, utiskujući tu uspomenu i u općehrvatsko sjećanje.
- Zaklada ne podupire slučajno natječaj za nove hrvatske riječi, nego prigodno - Ivan Šreter osuđen je 1984. na zatvorsku kaznu zbog upotrebe hrvatskoga jezika. U bolničkom listu “penzionisanoga oficira JNA” usudio se tada napisati hrvatskim jezikom - umirovljeni časnik. Goran Babić, poznat kao urednik časopisa Oko, podoban partijskoj jugoslavenskoj vlasti, pokrenuo je medijski linč i progon optužujući Ivana Šretera u Nedjeljnoj Dalmaciji za nacionalizam i ustaštvo. Zloslutno mu je navijestio, zbog služenja hrvatskim jezikom, “zelen humak”. Na žalost, 1991. Babićev se navještaj ispunio, Ivana Šretera ubili su četnici, humak mu je doista zelen jer ga pokriva trava kao i sve neznane grobove hrvatskih mučenika. Do danas se duhovi oko toga “zelenog humka” nisu smirili. Naš ih natječaj ne želi uznemiriti, nego tek ne dopustiti da se ime Ivana Šretera zaboravi jer se time želi od zaborava spasiti i dio hrvatske povijesti, kao upozorenje mlađim naraštajima, u kojem se nismo smjeli služiti svojim jezikom - kaže prof. Ham.
 
Tvorbeno uobičajene

Predlagatelji novih riječi vrlo često pogriješe pa riječi tvore prema uzoru na njemački tvorbeni sustav – spajaju dvije osnove (jednostavnije rečeno – dvije riječi) u novu riječ ili doslovno prevode s njemačkog ili engleskoga.
- Tako češće pristignu riječi poput krajotjedan za vikend (nastalo od dviju riječi, kraj i tjedan), knjigoznak za bookmark (od knjiga i znak), samoslik isebeslik zamjene za selfie (od sam, sebe i slikati) i sl., riječi koje nas “bodu u uho” jer nisu tvorbeno uobičajene, dok naše pobjednice – suosnik (koaksijalni kabel), osobnik (OIB), uspornik (ležeći policajac), raskružje (kružni tok, rotor), naplatnica (naplatna kućica), istovrijednik (ekvivalent), podzemnica (metro), borkinja, proširnica (stent)... nastaju dodavanjem dometka na osnovu ili predmetanjem, a tako nastaje većina riječi u hrvatskom jeziku pa nam te riječi “sjednu” i “dobro zvuče” jer su tvorbeno uobičajene. Primjerice, predmetanjem su- na osnovu os i dometanjem -nik nastaje suosnik, osnovi glagola usporiti dodajemo dometak -nik i nastaje uspornik... sve su to tvorbe uobičajene za hrvatski jezik i sve su to riječi koje se svojom tvorbenom lakoćom odmah i dobro uklapaju u hrvatski jezik pa za mnoge od njih i ne pomišljamo da su nove. Takve riječi plijene pozornost Povjerenstva i imaju najbolje izglede za nagrade - pojašnjava glavna Jezikova urednica.
 
Često im pristignu i nove riječi za riječi kojima ne treba zamjena.
- Primjerice, za bookmark već imamo straničnik, za selfie imamo sebić, cigaretu nije potrebno mijenjati pušilicom, radijator grijatorom, kuću domkom, planinu uzbrdinom... Izvrsna riječ vodomet za vaterpolo pristizala nam je na nekoliko natječaja, ali je vaterpolo uvriježen toliko da vodomet ne bi bio prihvaćen, a Povjerenstvo treba pripaziti i na moguću prihvaćenost riječi.
 
O prihvaćenosti novih riječi teško je govoriti bez ozbiljnijega istraživanja. Zaštitni je znak našega natječaja postala naša prva nagrađena riječ – uspornik (umjesto ležećeg policajca). Za tu riječ mnogi znaju. Riječ zatipak (umjesto tipfelera) često se upotrebljava. Dvije uspjele riječi – uspjele jer su tvorbeno dobre, zamjene su za nepotrebne tuđice i nisu potvrđene u rječnicima – doživjele su neobičnu sudbinu. Nisu mogle biti nagrađene jer su im autorice osobe bliske Jezikovu povjerenstvu i bilo bi neprimjerno nagraditi svoje prijatelje ili bliske suradnike. Neprimjereno, ali na štetu riječima jer nisu dobile zasluženu pozornost. Riječ je o odmrljivaču i sebiću. Odmrljivač nam je predložila novinarka koja godinama prati naš natječaj, Narcisa Vekić, kao rodni naziv za sva sredstva za uklanjanje mrlja. Riječ je tvorbeno i značenjski jasna. Sebiću je predlagateljica Višnja Rudeš Bogdan, pedagoginja u osječkoj Osnovnoj školi Svete Ane. Posebna je zanimljivost da je sebić ušao u jednu hrvatsku školsku gramatiku gdje je naveden kao primjer hrvatske novotvorbe za anglizam selfie - dodaje prof. dr. sc. Sanda Ham.
 
Češće im pristignu i hrvatske starije riječi koje naši rječnici bilježe, ali su riječi slabije poznate, primjerice, osladak (desert) ili koševina (livada koja se kosi), naćve (drveno korito za miješanje tijesta). Dogodi se i da je riječ zabilježena u rječniku, ali da ju predlagatelj pošalje uz novo značenje, primjerice, dvogodišnjak za bijenale ili ispust za paspul.
- Te riječi ne možemo uzeti u obzir za nagrade jer su već “zauzete” drugim značenjem. Ponekad dobijemo i dobro poznate, suvremene riječi: goropadnik, goropadnica, učiteljevati. Savjetujemo natjecateljima da svoje prijedloge provjere u rječnicima.
 
Natječaj je pokrenuo prije dvadesetak godina danas počasni član Uredništva Jezika prof. Stjepan Babić, ponajprije želeći upozoriti na poplavu nepotrebnih anglizama. Hrvatski jezik koji nastaje kada u njega provale tuđice i poplave ga, profesor je Babić satirično nazivao anglokrobatskim jezikom. Naglasak je uvijek na “nepotrebnim” anglizmima i tuđicama jer nisu sve tuđice, pa tako ni anglizmi nepotrebni i suvišni u hrvatskom jeziku - ističe ugledna jezikoslovka.
 
Usvojene tuđice

- Prisjetimo se vrlo starih tuđica za koje više i ne znamo da su tuđega podrijetla - šećer i čarape - turcizmi. Hrvatski ima svoju riječ slador za šećer i bječve (bičve) za čarape, ali šećer i čarape ne ćemo proglasiti nepotrebnim tuđicama jer one to doista i nisu. Za francuske usvojenice bombon, kupe, konjak, inženjer; za talijanske usvojenice bakalar, karikatura; za germanizme vermut, vic; za anglizme džip, džentlmen, smoking... ne ćemo tražiti ni prihvatiti nove riječi jer za to nema potrebe. Što bismo bez latinizama koji su međunarodnice? Izgubili bismo međunarodno medicinsko nazivlje! Dakle, naš natječaj ne traži zamjene za usvojene tuđice, nego za nove i doista nepotrebne - kaže Sanda Ham.
 
S novim tuđicama govornici uvijek imaju nevolja. Osobito pravopisnih.
- U Hrvatskoj se posve pogrješno uvriježilo mišljenje da opće imenice koje dolaze iz tuđih jezika valja pisati onako kako se pišu u jeziku iz kojega dolaze. To se pravilo odnosi ponajprije na vlastita imena, ne na opće imenice. Ne ćemo napisati Igo ili Šekspir (nego Hugo i Shakespeare) jer pisati tuđa imena prema izgovoru nije u hrvatskoj tradiciji. Isto tako padežni nastavak ili tvorbeni dometak ne treba spojnicom pripajati imenu, nije dobro napisati Jegger-ov ili Jagger-a, nego Jaggerov i Jaggera. Tako ni Mick-a ili Mick-ov, nego Micka ili Mickov -.
Opće imenice trebalo bi pisati prema izgovoru. Pravopis nas upozorava – a kada kažem pravopis, mislim na Babić-Mogušev pravopis – da tuđicu koja je opća imenica pišemo prema izgovoru tek kada se posve usvoji, a ako još nije posve usvojena može se pisati i onako kako se piše u jeziku iz kojega dolazi. Kada tuđica postaje posve usvojena, nije jasno. Je li taxi već toliko usvojen da se može pisati taksi? A lady? Može li biti ledi? Ili lejdi? Buffet je usvojen i postao je bife? Što je s tuđicama backstage ili celebrity? Jesu li već toliko udomaćene da ih možemo napisati bekstejdž ili selebriti? Osim dvojbe o tom kako ih pisati, postoji i dvojba kako ih mijenjati po padežima – backstagea? Celebrityja? Ili backstaga i celebritya? Kako glasi pridjev? Backstageovski? Celebrityjev ili celebrityev? Selebritijev? Sve te dvojbe nestaju kada se upotrijebi hrvatska riječ, a hrvatske riječi postoje. Prije nekoliko godina dobili smo za backstage riječ zapozorje, a za celebrityja riječ slavnik. Tu dvojbe nema: zapozorja i zapozorno, slavnika i slavnikov. Hrvatska je riječ dobro usustavljena i nije nevolja govornicima - barem onima koji su spremni prihvatiti hrvatske riječi u hrvatskom jeziku.
 
Nove riječi uvijek i stalno nastaju - kako bi se inače jezik razvijao i kako bismo nazivali nove pojmove koji dnevimice ulaze u našu stvarnost i naše živote. Zanimljivost je našega natječaja i ta što se novim riječima zna ime i prezime autora jer u uobičajenim okolnostima riječi ostaju “bezimene”. Zna li se tko je smislio riječ dan, sunce, radost? Ali zna se da je usporniku autorica Nada Arar Premužić, naplatnici Vilim Pantlik, proširnici Drago Štambuk, borkinji naša pokojna sugrađanka Ljiljanka Mitoš Svoboda, odmrljivaču Narcisa Vekić, sebiću Višnja Rudeš Bogdan, suosniku Bulcsú László...
 
Predlagatelji su članovima Jezikova povjerenstva nepoznati sve dok se najbolje riječi na izaberu. Povjerenstvo (predsjednica Sanda Ham, članovi Jasna Horvat, Hrvoje Hitrec, Mile Mamić, Mario Grčević, Nataša Bašić, Zvonimir Jakobović, Igor Čatić) riječi bira iz rječnika novih riječi koji sastavlja Jezikova tajnica, a riječi s predlagateljima “spajamo” kada riječi izaberemo. Uloga je predsjednika Povjerenstva nadzirati da u rječnik ne uđu vulgarizmi ili očite provokacije (kao okolo kućno travočupkalo za ovcu) ili riječi koje bilježe naši rječnici. Isto tako, predsjednik treba voditi brigu i o tom da osobe bliske Povjerenstvu ne mogu doći u obzir za nagrade, ali ako su riječi dobre, treba upozoriti na njih i istaknuti ih.
 

Narcisa Vekić, http://www.glas-slavonije.hr/372138/5/Sanda-Ham-Nove-rijeci-stalno-nastaju--kako-bi-se-inace-jezik-razvijao

Predsjedničin govor u Jasenovcu je državnički!

 
 
Oglasio se Pupovac. Započelo je kuknjavom kako nije dobro da na ovogodišnjem obilježavanju događanja koji naziva 'ustankom u Srbu' nije bilo predsjednice i predsjednika Vlade, kao i predstavnika lokalnih vlasti. Pritom je Pupovac zaključio kako je taj nedolazak 'posljedica politika devedesetih u kojima se antifašizam negirao i u kojima se uloga Srba u toj borbi nastojala potisnuti i zaboraviti'.
https://narod.hr/wp-content/uploads/2018/08/WhatsApp_Image_2018-08-05_at_11.55.25.jpeg
Nakon Srba 27. srpnja 2018. Milorad Pupovac je skoknuo preko granice i u Bačku Palanku
 
No takav Pupovčev zaključak, ne samo da je činjenično promašen, nego je još jedan dokaz da Pupovac nastavlja s velikosrpskom ideologijom. Kao prvo, hrvatska politika devedesetih bila je koncentrirana na obranu Domovine od velikosrpske agresije, te zbrinjavanje golemog broja prognanika i izbjeglica iz BiH koji su bili žrtvama velikosrpskog divljanja, kao i na saniranje golemih ljudskih i materijalnih šteta koje su bile posljedica te velikosrpske agresije.
 
Dakle, kad Pupovac spominje devedesete, a prešućuje (kao i dosad) velikosrpsku agresiju, onda to nije samo manjak empatije za hrvatske žrtve nego i opasna politika kojoj je cilj opravdati strašna srpska zlodjela u Hrvatskoj, a što se ne bi smjelo tolerirati. Nadalje, nevjerojatno je da Pupovac nakon svega uči Hrvate što je to antifašizam, a još je smješnije da svojim sunarodnjacima pripisuje zasluge za antifašizam u Hrvatskoj.
 
Jer, kad je riječ o antifašizmu nesporna je činjenica da su Hrvati najmasovnije od svih naroda federalne Jugoslavije sudjelovali u antifašističkoj borbi. Posebno ako se usporedi sa Srbijom koja je do zadnjeg dana surađivala s nacistima da bi, u konačnici, sebi potpuno nezasluženo pripisala sve zasluge. S druge strane, koliko je hrvatski antifašizam bio jak najbolje govori i činjenica da je sama Hrvatska na kraju rata imala sedam proleterskih brigada dok ih je sedam bilo zajedno u svim ostalim republikama.
 
No, tzv. ustanak u Srbu je nešto drugo. Ta oružana pobuna nema nikakve veze s antifašističkim ustankom, već je isključivo riječ o tome da su četnici Draže Mihailovića u Srbu i brojnim drugim mjestima (ne samo u Hrvatskoj, već i u BiH), u kojima se nalazilo većinsko srpsko stanovništvo, organizirali pobune kako bi što prije ostvarili svoj i današnji cilj – veliku Srbiju.
 
Brojni četnici koji su tada jurišali s Dražom Mihailovićem kasnije su činili komunističku srpsku 'elitu' pa ne čudi da je taj dan Hrvatskoj u bivšoj državi nametnut kao praznik. U svojoj biti taj tzv. ustanak u Srbu je isključivo protuhrvatski, pri čemu su nad Hrvatima tog kraja počinjeni stravični zločini. Bez ikakve zadrške okrutno su ubijana i mala djeca, žene, starci… A to danas Pupovac i njemu slični - slave. Zapravo, nevjerojatno je da se može dobiti dopuštenje za okupljanje i javno slavljenje masakra. Čak i da ima veze s antifašizmom, a nema! Već, ponavljam, isključivo s velikosrpskom osvajačkom politikom koja je prisutna i dan danas. Drugim riječima, Pupovac slaveći pokolj u Srbu, nema nikakvo pravo pametovati o antifašizmu.
 
No, kad je riječ o antifašizmu, treba reći da to što je njegova ideja imala plemenit cilj ne znači da je cijela antifašistička borba u cijelosti bila i ostala takva, te da ju se ne smije analizirati, propitkivati i javno osuđivati počinjene zločine. Stravični partizanski zločini, masovne grobnice po cijeloj Hrvatskoj, ubojstva bez suđenja i u konačnici Križni put ostavština su antifašističkog pokreta koja se treba uzimati u obzir pri njegovoj ocjeni.
 
A tu ostavštinu nedvosmisleno moramo osuditi. Ujedno, kad govorimo o hrvatskim antifašistima treba se napraviti jasna distinkcija od kasnijeg komunističkog režima. Jer hrvatski je antifašizam do uspostave komunističke strahovlade bio pluralan. U tom je kontekstu jedna od važnijih činjenica da se hrvatski antifašizam počeo omasovljavati tek 1942. i to nakon što su mu se masovnije počeli priključivati HSS-ovci, njihovi čelnici, a predstavnici HSS-a ulaze i u ZAVNOH prilikom njegova osnivanja.
 
S tim u svezi poruka predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović izrečena u Jasenovcu pred izraelskim predsjednikom, uz odavanje počasti nevinim žrtvama NDH – državnička je i jasno pozicionira Hrvatsku tamo gdje joj je mjesto. Naime, predsjednica je, uz navedeno, izrekla i nekoliko povijesno apsolutno točnih, iznimno važnih ali prešućivanih poruka.
 
Prva da su se 'režimu NDH suprotstavili mnogi Hrvati, poginuvši za slobodu i ljudskost, svrstavši našu domovinu na ispravnu stranu povijesti'. Drugo, da 'nijedan politički cilj ni poredak ne mogu opravdati zločine koji se čine u njegovo ime te da Hrvatska nastavlja svoju brigu o kolektivnom sjećanju na zločine koji su se ovdje dogodili, na tragediju hrvatskih građana i zločin nad hrvatskim građanima prije svega'.
 
U tom kontekstu predsjednica je u Jasenovcu osudila svaki totalitarni režim: nacizam, fašizam, komunizam. I treće, ključno, da osuđuje manipulacije brojem žrtava holokausta u koncentracijskom logoru Jasenovac, 'koje nisu utemeljene na povijesnim činjenicama i koriste se u dnevno-političke svrhe ili pak za nametanje kolektivne krivnje Hrvatskoj i hrvatskom narodu'. Inzistiranje na povijesnoj istini i činjenicama jedini je pravi put na kojem Hrvatska bez ikakvih kompleksa treba graditi svoju budućnost, što je predsjednica javno i naglasila.
 

Silvana Oruč Ivoš, https://direktno.hr/direkt/proslavu-srbu-treba-zabraniti-predsjednicin-govor-jasenovcu-drzavnicki-129908/"

Hrvatska je u operaciji izgubila 204 vojnika i policajca (2 nestalih), a ranjeno je 1.100 (572 teže i 528 lakše) branitelja

 
 
Majka svih bitaka, VRO Oluja pomela je terorističko-četničku razbojničku bandu u samo 84 sata i tako stavila točku na petogodišnju okupaciju gotovo trećine međunarodno priznatog hrvatskog kopnenog državnog teritorija (od ukupno 56.578 km² kopnenog područja, pod okupacijom je bilo 17.028 km2 ). Žrtve su, nažalost, bile neizbježne i Hrvatska je u toj operaciji izgubila 204 vojnika i policajca (uz dvojicu nestalih), a ukupno ih je ranjeno 1.100 (572 teže i 528 lakše). Bila je to cijena koju smo morali platiti.
Slikovni rezultat za https://www.youtube.com/watch?v=c8KlZixMBmg
https://www.youtube.com/watch?v=c8KlZixMBmg
 
Hrvatska vlast na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, od početka je tražila dogovor i jamčila Srbima (kao i svim drugim građanima i pripadnicima nacionalnih manjina) sva prava sukladno najvišim civilizacijskim normama i standardima koji vrijede u suvremenom demokratskom svijetu. No, to nije bilo dovoljno. Kninski šerif Milan Martić i njegova razbojnička družina su se nakon godinu i pol dana mitingašenja i provociranja hrvatskih građana, po naputku Beograda i uz pomoć Srbije odlučili na oružanu pobunu i stvaranje paradržave na hrvatskom ozemlju. Počevši od 17. kolovoza 1990. godine (kad su u okolici Knina pali prvi balvani) nadalje, srpski su teroristi postajali sve bezobzirniji, bahatiji i drskiji. Pravdajući svoje postupke „ugroženošću“ od „Tuđmanove ustaške vlasti“, naoružavali su se, dizali barikade, presijecali cestovne i pružne komunikacije, blokirali mostove i nadvožnjake, pucali iz zasjede na hrvatsku policiju, novinare, civile, blokirali naselja s hrvatskom većinom (čineći život u njima nesnošljivim) i na kraju uz pomoć „JNA“ i četničke subraće iz Srbije i Bosne i Hercegovine krenuli u otvoreni rat protiv Hrvatske s nakanom našeg istrebljenja i brisanja s ovih prostora. Jedna od njihovih prozirnih i drskih laži, bila je ta da ih je „Tuđmanova NDH izbrisala iz Ustava“ (prvog demokratskog, „Božićnog ustava“ što ga je Republika Hrvatska donijela 22. prosinca 1990. godine), iako su među poimenično nabrojanih 11 manjina na prvom mjestu spomenuti Srbi.
 
Razbojnička družina koja je sve u svemu činila 30-ak postotaka tadašnje srpske manjine u Hrvatskoj, nastavila je ostvarivati svoj zločinački naum. Strategijom spaljene zemlje krenuli su (skupa s već spomenutim pomagačima) u etničko čišćenje i zatiranje svega što je hrvatsko. Sindrom srpske „ugroženosti“ – što je također vrlo zanimljiva pojava – javljao se uglavnom u ruralnim krajevima u kojima je cjelokupna lokalna vlast ionako bila u rukama Srba, od 1945. godine nadalje. Jesen i zimu 1991. godine Hrvatska dočekuje razrušena i zavijena u crno, s više od 550 tisuća protjeranih s okupiranih područja i tisućama ubijenih. Gradovi se nemilice tuku topništvom i zračnim udarima, sela ruše, kuće pljačkaju i pale, razaraju se crkve, bolnice, škole, knjižnice, spomenici kulture, groblja, civili su izloženi masakrima i progonu.
 
Hajdučija se nastavlja i nakon što je svijet upoznat s golgotom Vukovara, Nuštra, Osijeka, Vinkovaca, Škabrnje, Dubrovnika, Gospića i drugih gradova koji se nemilice razaraju – uz zločine nad civilima i kulturnom baštinom, neovisno od toga što je Republika Hrvatska koncem prve ratne (1991.) godine međunarodno priznata, a od 22. svibnja 1992. godine i punopravna članica UN-a. Pod okriljem UNPROFOR-a, teroristi u okupiranim krajevima nastavljaju zločine i masakre ubijajući čitave hrvatske obitelji (u tadašnjim UNPA zonama u vrijeme okupacije ubijeno je oko 1200 Hrvata i pripadnika drugih nesrpskih naroda), pale, pljačkaju i miniraju kuće, a međunarodne snage UN-a nastoje iskoristiti kako bi se tadašnje stanje pretvorilo u trajno, a srpska paradržava „ozakonila“ i stekla „subjektivitet“. To je jedini slučaj u novijoj povijesti Europe, da se tako grubo i bezobzirno narušava međunarodno pravo i na području članice UN-a silom nastoji formirati nelegalna, teroristička tvorevina (uz primjenu klasičnih zločinačkih metoda genocida i etničkog čišćenja).
 
Teroristi u sprezi s Beogradom i Banjom Lukom od početka arogantno i bahato odbijaju svaku mogućnost dogovora s hrvatskom državom i odbacuju sve međunarodne inicijative, rezolucije UN-a i prijedloge mirovnih sporazuma, naglašavajući kako „sao krajina nikad neće biti hrvatska“. Kao moguću platformu za pregovore izvrgavaju ruglu čak i po Hrvatsku krajnje nepovoljan plan Z-4, a nakon što i ti posljednji pregovori vođeni kod Geneve propadaju (3. kolovoza 1995. godine), uslijedilo je konačno oslobađanje okupiranog područja Hrvatske na jedini mogući i preostali način – oružanim putem. Hrvatska je to morala poduzeti kako bi preživjela – dakle, Oluja nije bila stvar izbora, nego nužnost i neminovnost i za nju su kao i sve ostalo što se događalo od 17. kolovoza 1990. godine nadalje krivi srpski teroristi, njihovi nalogodavci i suradnici iz Srbije i „republike srpske“.
 
O „kooperativnosti“ terorista svjedoči i činjenica da su i u posljednjim mjesecima okupacije uporno tjerali „tuk na utuk“, izazivajući i provocirajući hrvatsko državno vodstvo i naš narod svojim ekstremizmom i nepristajanjem na bilo kakve razgovore. Poslije blistavih hrvatskih operacija u Medačkom džepu, na Maslenici i oslobađanja zapadne Slavonije u operaciji Bljesak, u vrijeme kad se spomenuti plan Z-4 nameće od strane međunarodne zajednice kao rješenje (iako predstavlja „luđačku košulju“ za Hrvatsku i donosi niz nemogućih mjera koje su nespojive s poimanjem suverenosti i samostalnosti države), umjesto znaka dobre volje, ekstremisti nastavljaju svoju hazardersku igru. U tadašnju „sao krajinu“ od ranog proljeća te 1995. godine, „hodočaste“ patrijarh srpske crkve Pavle, Biljana Plavšić, Vojislav Šešelj, Željko Ražnatović Arkan, Aleksandar Vučić i drugi viđeni ekstremisti i lideri, začetnici Zla, koji ih nastoje osokoliti, kako bi nastavili već davno izgubljeni rat. Kako se sve završilo, jako dobro znamo.
 
U vrijeme oslobađanja Hrvatske tijekom Oluje, glavnih aktera agresije i okupacije nigdje nije bilo, a „ustanička“ srpska masa predvođena tisućama okorjelih zločinaca – koji su u crno zavili ovu zemlju – dala se u sramotni bijeg, put „majčice Srbiju“ i „republike srpske“. Glasovito „srpsko junaštvo“ rasprsnulo se poput mjehura od sapunice. Za 84 sata potučeni su do nogu, a velikosrpski naci-fašistički projekt slomljen kao u ni jednom ratu do tada. Ovo trebaju dobro pročitati i zapamtiti svi za koje rat počinje 4. kolovoza 1995., dok sve ono što se događalo u godinama prije toga „zaboravljaju“. Strateški, bila je to blistava vojno-redarstvena operacija, izvedena profesionalno, znalački, promišljeno, mudro i hrabro i u najvećoj mogućoj mjeri humano, sukladno međunarodnom ratnom pravu i odredbama Ženevske konvencije – što su na kraju priznala i relevantna tijela međunarodne zajednice.
 
U Oluji smo oslobodili 10.400 km2 svoje zemlje, ali i deblokirali Bihać koji je bio više od 1.200 dana pod srpskom opsadom i u potpunoj izolaciji uz prijetnju prave kataklizme koja je bila samo pitanje dana. Hrvatska je ovom operacijom konačno osigurala i preduvjete za sklapanje mirovnog sporazuma u Daytonu i svršetak ratnog sukoba. To su neporecive činjenice i jedina prava istina. Na kraju, nikako ne smijemo zaboraviti i sve ono što je prethodilo Oluji (tijekom zime 1994. i proljeća 1995.),  vezano za zajedničke akcije HVO-a i HV-a, bez čega oslobađanje Hrvatske ne bi bilo moguće. Uz spomen na žrtve Oluje, sjetimo se i svih naših stradalnika i mučenika, hrvatskih vitezova iz operacija Zima '94, Skok 1, Ljeto '95., Maestral, Južni potez i svih drugih bitaka. Našoj braći iz Herceg Bosne, vitezovima HVO-a bez kojih bi sve ove bitke pa i krajnji ishod bili neizvjesni, svaka hvala, uz dužno poštovanje i priznanje njihovoj nesebičnoj žrtvi koju su podnijeli za slobodu svoga naroda i domovine Hrvatske. Nemojmo to nikada zaboraviti, ni u trenucima najvećeg slavlja!
 

Zlatko Pinter

Anketa

Hoće li se Plenković, nakon četnikovanja u Bačkoj Palanci, odreći Pupovca?

Utorak, 14/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1021 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević