Get Adobe Flash player

Ispisana svastika na Poljudu bila je jedna od najstrašnije osmišljenih diverzija protiv suvremene Hrvatske

 
 
Kad bi država bila vođena načinom kojim je Zdravko Mamić vodio GNK „Dinamo“ građani bi služili državu onako kako klub služi oko 200 zaposlenih vrlo zadovoljnih što ih Mamić „krade“. Građani su, za razliku od zaposlenih u Dinamu, ozlojeđeni što se u državi godinama odvijaju procesi, kaže li se, suspektne privatizacije i lopovštine koji nije samo puka prijevara, krađa, razbojstvo i drugi oblici pljačke, nego otimačina pod okriljem zakonske procedure koja je mnogima više donosila uz pomoć menadžerskih ugovora, bonusa i drugih oblika naknade nego drugima radom. Je li imao Mamić pravo na bonuse? Valjalo bi se sjetiti Mark Twaina koji se, navodno, upitao: „Zezaju li se ljudi što vode državu ili kreteni misle ozbiljno?“
https://narod.hr/wp-content/uploads/2017/02/Zeljko_Jovanovic_Zoran_Stevanovic_2012_MOZS.jpg
Željko Jovanović i Zoran Stevanović
 
Hrvatska, presudom Zdravku Mamiću nije prikazala pravdu nego nakazno lice pravosuđa i presude, zbog koje molim da nitko ne ističe kvalitete suca, zar „zločinačkoj skupini?“ Taj se Krušlin ne razlikuje od sudaca koji su procesuirane za kriminalne radnje za krađe iz proračuna bili osuđeni za ljuštenje krumpira. Uistinu nema smisla osvrtati se na procese što se razvlače desetljećima da bi se sredstvima procesuiranih namirili suci i njihovi branitelji. Osobno ne mogu optužiti niti jednog suca, ali ni meni suci dokazati da je moja sumnja u pravosuđe neosnovana.
 
Osuda Zdravka Mamića višeslojno je pitanje ili socijalna paradigma iz koje svakim danom postaje prepoznatljivo da je Zdravko Mamić bio moćniji od bijednih političara, ali ne i od skupina kojima je mrska nacionalna identifikacija „Dinama“, a i nogometne reprezentacije koja se iz njega stvarala. U tom smislu nije nevin ni N.K. Hajduk. Ne njegovi navijači nego ljudi iz njegove partizanske prošlosti koji su uspjeli stvoriti uzajamni animozitet kojim se bez stida i srama izjašnjavaju brojni izvjestitelji što ne drže do nacionalne Hrvatske. Od rasprodaje naših banaka strašnija je prodaja naših medija stranim vlasnicima. Mediji pripadaju pojedincima i skupinama koje su oduvijek bile protiv nacionalne Hrvatske, a samim tim i protiv nogometne reprezentacije i kluba koji želi njegovati uz športsku i nacionalnu identifikaciju koju je Zdravko Mamić naglašeno podržavao.
 
Zdravko Mamić je, kako u jednoj studiji opisuje dinarski mentalitet dr. sc. Ivo Rendić Miočević, genetički ostatak herojskog patrijarhalnog doba visoko izražene psihologije i ideologije u kojoj je Hrvatsku doživljavao kao borbu protiv neprijatelja ma tko on i ma kakav on bio. Njegova dinarska rasna kolerika psihološki je gola i nesputana ili baš onakva kakvog ga je nekad davno, davno ili pak u socijalizmu trebao narod da sebi da oduška. Nažalost, to što je nekad narod doživljavao kao njegovo junaštvo onako pusto, oholo i po potrebi intimno s pukom pred kojim nikad nije krio svoje čvrste veze s braćom i udaljenim rođacima nad kojima dominira autoritarni otac obitelji zlorabili su suvremeni dušmani; oni su, sad već više od pedeset godina Titove Jugoslavije, njega kao osobu bez straha za posljedice pretvorili umjesto u junaštvo u zločinca. Medijski obojen svim negativnim bojama i subverzivnim aktivnostima što su započele na tribinama od  Mamića su stvorili brojne predrasude sa svim negativnim posljedicama protiv kojih se on, uvjeren u svoj osebujni poslovni smisao, godinama odupirao glasan, jasan i nedvosmislen. Nikad nije dobio podršku,  a najmanje od službene politike koja se nije udostojila održati čak ni minimum mira i reda na našim zahuktalim i ratnički raspoloženim navijačima naših stadiona, ali i ulice.
 
Tko god misli da je nezadovoljstvo s tribina dolazilo spontano u golemoj je zabludi. Nije se taj otpor javio masom razjarene i nezadovoljne ulice. Bila je to osmišljena akcija i svojevrsna strategija koja je uspjela čak uniformirati tu, nazovimo ju, navijačku masu koja je dirigirano nezadovoljstvo izražavala napadom na sve što joj ne pruža otpor. Drugim riječima oni koji su navijačima dali navijačke dresove s njima su im dali i sadržaje skandiranja kao i sav pribor koji navijači nisu kupovali osobnim financijskim sredstvima, baš kao što nisu plaćali svoje pohode u inozemstvo da bi pravili nerede. Bilo je dovoljno čitati komentare ili gledati emisije čiji su sudionici branili neobranjivo i napadali sve što nitko nije branio i tako po ne znam koji put pokazati da im navijači služe kako bi, između ostalog, nogomet poslužio kao nacionalistička fešta kojom bi se zamrčila partizanska zvjerstva poraća Drugoga svjetskog rata uz veličanje zločina države NDH koja nije bila država stvorena voljom hrvatskog naroda. Službe zadužene za mir, red i sigurnost građana nisu se bavile ljudima koji su organizirali navijače protiv Mamića samo zato što su iznikli iz istog miljea.
 
Aktualni događaji istiskuju iz memorije puno toga što je prethodilo pojavi diskreditiranja nogometnog vrha u kojemu nije imao beznačajnu ulogu Zdravko Mamić. Pustimo na trenutak Dinamo bez svoje publike i Hajduk sa svojom publikom. Vratimo se činjenicama koje su eskalirale za ministrovanja Željka Jovanovića koji je nogomet označio močvarom da bi u njemu, uz pomoć medija s gazdama izvan Hrvatske, započeo neviđenu hajku namjerom diskreditiranja nogometnog vrha i naravno Zdravka Mamića koji je u njemu imao golemi utjecaj. Sjeća li se još netko nekog Zorana Stevanovića iz Rijeke koji je bio doušnik UEFA-ine asocijacije u ime poštenja i protiv nacionalizma i rasizma? Nema ga više. Lik se potrošio ili naprosto nije više potreban medijima, a odigrao je jednu od najprljavijih uloga protiv nogometne reprezentacije Hrvatske. Kao što rekoh aktualna događanja potiskuju subverzivne smicalice i ostaje još samo jedna koja će mitski opstati kao golema tajna i krunski dokaz kojim se reprezentaciju Hrvatske i njen plasman na međunarodnim natjecanjima dovesti u pitanje od aktualne vlasti pod čijim se okriljem izvela diverzija kad je na poljudskom stadionu u susretu protiv Italije ispisana svastika da bi se za provokaciju optužio HNS. Bila je to jedna od najstrašnije osmišljenih diverzija koju su mogli izvesti profesionalci osposobljeni u državi kakvu suvremena Hrvatska nije uspjela još instalirati, a još i manje otkriti majstore jedne vrlo složene fizičko-kemijske reakcije koja će u tempirano vrijeme na zelenom travnjaku prikazati svastiku kao simbol fašizma, ali i nakaznosti osoba sposobnih za „pothvat“ izvedbe.
 
GNK „Dinamo“ će definitivno opstati ali u klubu i izvan njega ne postoji osoba sposobna namaći sredstva koja je Mamić, vrlinama kojima je raspolagao, bio sposoban osigurati klub i njegovu organizaciju s omladinskom školom koju je doveo do međunarodnog ugleda. Ta škola jako dugo postoji, ali do Mamićeva dolaska nikad nije stvarala igrače koji su konkurirali na međunarodnom tržištu i to iz gospodarski zaostale, tranzicijski nedorečene i prezadužene države.
 
P.S. - Tajne službe ma kako se one zvale i u ma kojoj se državi nalazile, kako piše G. Gerovac (Obzor, 13. kolovoza 2016.) ostaju tajne službe, kanali za obavljanje najprljavijih poslova, za ubijanje, otimanje, trgovinu drogom, subverziju, praćenje, prisluškivanje, ucjenjivanje i sve za dobrobit građana.
 

Željko Mataja, prof.

Tajne službe umjesto državom bavile su se HNS-om

 
 
Da se novinama može ubiti muha i čovjek dokazuje primjer Zdravka Mamića; on uživa neupitni ugled u klupskom nogometu Europe a u nas je obojen sivim i crnim bojama unatoč činjenici da uspješno vodi klub iz kojeg se novači najviše reprezentativaca što uživaju međunarodnu vrijednost i, naravno, ugled nacionalne reprezentacije.
https://www.hercegovina.info/img/repository/2017/02/medium/mamic-dinamo_40358541.jpg
Po svemu sudeći, zbog transferiranja igrača postao je meta prijepora umjesto priznanja. Ako je vjerovati ljudima koji se bave menadžerskim poslovima, svaki transferirani igrač Dinama na nogometnom tržištu vrijedi najmanje 30 posto više od bilo kojeg igrača drugog kluba iz Hrvatske. Kamo sreće da je Hrvatska onoliko uspješna na tržištu koliko je Zdravko Mamić uspješan na nogometnom. Jedanaest uzastopnih titula GNK Dinama, na čijem je čelu Mamić pretvorio je, umjesto u priznanje, u metu napada, pakosti, zavisti i zlobe. Zar zato što kao prvak države sudjeluje u natjecanjima najvišeg ranga UEFA sustava? Zar zato što svojim plasmanom osigurava sredstva i ostalim klubovima što sudjeluju u međunarodnim kupovima i svojim rankingom pridonosi iznosima koji se  u nas iz proračuna mogu samo sanjati?
 
S ovako grubo postavljenom slikom postavlja se pitanje: koji je razlog zbog kojeg je Zdravko Mamić postao meta napada i prijepora u kojem mediji kad god pogađaju Zdravka Mamića kao cilj napada uvijek promaše sve ostalo. To sve ostalo čime raspolaže Zdravko Mamić pripada redu vrlina koje se ne uče u školama i na fakultetima nego je sposobnost, ista ona sposobnost, koja stvara umjetnike, obrtnike, zanatlije, konstruktore, znanstvenike i, naravno, menadžere na jednoj strani, a na drugoj strani skupine koje suvremenu Hrvatsku ne vide kao nacionalnu državu nego avnojevski relikt koji se žilavo bori, posebno u medijski osvojenom prostoru, duboko svjestan da je nogomet najmoćniji socijalni agregat, moćniji od svakog drugog političkog, svjetonazorskog i ideološkog utjecaja. Zar je smisao napretka razaranje uspješnog HNS-a i GNK Dinama što ga je zdušno započeo, u to nema sumnje, ministar Znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović. Taj lik je ostavio u naslijeđe brojna pitanja i brojne nesporazume, a ostao je u sjeni znanosti, u dubiozi obrazovne reforme[1]) i onda šport proglasio djelatnošću od posebnog društvenog interesa da bi nogomet u „tom interesu“ označio močvarom koju valja isušiti.  
 
Zašto je nogometna najmasovnija i najbolje organizirana športska udruga s neupitnim rezultatima i financijskom neovisnosti postala meta politike? Pa zato što politika u nogometu gubi svoj utjecaj. Zato je to pitanje svih onih pitanja na koje nikad ne ćemo dobiti odgovor! Skrivaju ga likovi koji ne vode nacionalnu politiku. To su ostaci službi koje su kao amateri profesionalno osmislili i izveli svastiku na poljudskom stadionu u kvalifikacijskom susretu s Italijom za plasman na EP. Takvi ljudi, ako ne vladaju Hrvatskom, rovare iz sjene! Bili su spremni žrtvovati planetarni nogomet ili nacionalni ponos samo da bi napakostili, naudili i obezvrijedili HNS i sve osobe koje u njemu sudjeluju. Užas od gadosti sustava koji njeguje država bez nacionalnog dostojanstva. Zar je imalo uopće smisla i drskosti spomenutu diverziju pripisati nogometu i HNS-u kao ustaškoj, fašističkoj i nacionalističkoj skupini koja zlorabi nogomet u političko-ideološke svrhe? Ne, to je mogla izvesti samo skupina koja je svoja provokativna i subverzivna iskustva njegovala više od pedeset godina)2 u prethodnoj državi da bi danas i ovdje prikazala, zar vrline?
 
Spomenuta subverzivna aktivnost sručila se medijski i politički namjerom da se nogomet kao šport, čiji uspjesi jedinio mogu pomiriti sve što politika svađa i obezvrijeđuje, kako bi postao dio sivila kojeg je ex-ministar Jovanović označio „isušivanjem nogometne močvare“!
Nije slučajno mijenjan i dopunjavan Zakon o športu da bi se eliminirao iz nogometa Zdravko Mamić i kako bi se prkosilo HNS-u kojeg čini većina HDZ-ova članstva. Nisu slučajno formirane navijačke udruge u kojima je Zdravko Mamić i HNS predmet uvrjeda. Zar samo zato što je nogometnu scenu jedne male i tranzicijski nedorečene države postavio na vrh država koje nogomet ne financiraju iz proračuna nego iz moćnog tržišta.
 
Zakon o športu je promašaj!
 
Hrvatska se obranila od srpske agresije ali nije se politika obranila od ostataka službi što su školovane za subverzivne djelatnosti u koje, bez dvojbe, pripada orkestrirani napad na Zdravka Mamića. Valjalo bi se upitati: je li Zdravko Mamić uistinu meta čiji pogodak promašuje sve ostalo što je učnio za naš nogomet? Smješni su razlozi kojima ga se optužuje. Novac koji je stekao nije bio iz proračuna. Stvorio ga je svojom sposobnošću. To ne znači da nije činio prekršaje; oni su posljedica legislative i zakona koji je bliži „isušivanju močvare“ nego rješenjima koja nudi promašeni Zakon o športu; on brine o instituciji vlasti koja s nogometnim tržištem nema nikakve veze. Taj, spomenuti zakon, njeguje pojmove profesionalni šport, vrhunski šport, školski šport, rekreacijski šport. Takvi športovi ne postoje! Postoje samo športaši koji su vrhunski, profesionalni, amaterski... Jednako ne postoje nogometni obrtnici jer obrtnica nije zanimanje nego je dokument koji svjedoči o osposobljenosti za zanat. Pa jesu li onda nogometaši s ugovorom obrtnici?
 
To je komedijašenje a ne Zakon o športu koji uvodi inspekciju kako bi prkosio nogometu i športu nedefiniranih pojmova umjesto da olakša predmet nogometnih transfera propisima doslovce „traži“ prekršaje kako bi transferi umjesto obostrane koristi označili krimenom. Ako su u Hrvatskoj HNS i Zdravko Mamić uistinu predmet istrage u odnosu na pitanja privatizacije INA-e, naše brodogradnje i najsvježijeg AGROKORA, onda je zacijelo Zdravko Mamić postao meta kojom se zamračuje sve u čemu službe USKOK-a i DORH-a bavile Zdravkom Mamićem i HNS-om umjesto državom. Nisu li to iste one službe što su služile Titovoj državi da bi danas služile družbi koja se održala u drugim uvjetima deklarirane demokracije koja nije odmakla od navika i postupaka odnjegovanih u totalitarnoj Jugoslaviji.
 
Bilješke:
 
1. Obrazovna reforma je poput jaja koje je,  Jovanović stavio u gnijezdo Borisa Jokića, da ih grije Vedran Mornar i realizira ministrica Divjak kao poletarce što prkose Gutenbergovoj galaksiji na digitalnim krilima napretka.
2. Tajne službe ma kako se one zvale i u ma kojoj se državi nalazile, kako u svojoj kolumni piše Gerovac (Obzor, 13 kolovoza 2016), ostaju tajne službe, kanali za obavljanje najprljavijih poslova, za ubijanje, otimanje, trgovinu drogom, subverziju, praćenje, prisluškivanje, ucjenjivanje i sve to za dobrobit građana.
 

Željko Mataja, prof.


Svi Hrvati moraju stalno zahvaljivati Titi, Rankoviću i Staziću što ih nisu sve pobili

 
 
Nešto me sram. Propadoh u zemlju od one opravdane kritike koju nam je onako bez pardona, strasno i u mačo stilu (kako to samo on zna) sasuo u lice naš potpredsjednik Sabora i zastupnik SDP-a Nenad Stazić, nepomirljivi „antifašist“ i okorjeli borac protiv „ustašluka“ svih vrsta i boja. Posramio sam se do te mjere da ću ga (čim stignem) potražiti i zahvaliti njemu i Partiji što mi nisu ubili mater i oca – a mogli su, jer oboje su im bili u rukama. Istina, prikratili su život mojoj dvojici stričeva i jednom ujaku, ali barem su mi roditelje poštedjeli. Velikodušno im poklonili živote! Nije to mala stvar!
https://i2.wp.com/kamenjar.com/wp-content/uploads/2018/05/tito-rankovic-stazic.jpg?w=820&ssl=1
I tek sad, nakon ovog pledoajea spomenutog „prvoborca“ Stazića, ja nesretan shvaćam u punoj mjeri, kako ustvari dugujem svoj život Titu, Partiji, Rankoviću i Staziću. Jer, da mi oni nisu poštedjeli roditelje, ne bih se ni ja rodio. To je tako logično i samorazumljivo, zar ne? Dakako, isto vrijedi i za moje sestre, djecu, unuke. Nikoga od njih ne bi bilo da nije Partije i spomenutih drugova! Ne znam jesu li svjesni toga moji bližnji, ali u svakom slučaju ću ovih dana obaviti s njima preliminarne razgovore, tek toliko da im opipam bilo, pa ako i oni dijele moj sentiment i osjećaj duga, eto nas pred Sabor kod Neše! Ima da padnemo na koljena pred njim, s crvenim zastavicama u rukama, samo ako nas saborska straža pusti u dvoranu!
 
I nemojte se pitati otkuda drug Neša (kako ga od milja zovemo u obiteljskom krugu) u društvu Tite i Leke. Tko god ima imalo soli u glavi, dobro zna da rat protiv „ustaša“ nije završio ni 1945. ni 1960. Kad ih danas još uvijek toliko ima (vrve na sve strane – veli Neša), što mislite, kako je tek bilo u vrijeme MASPOK-a (1971.), pa godinu poslije kad je upala ona grupa na Radušu... A gdje je tek neprijateljska emigracija. S njome je bitka vođena sve do kraja 1989. Sjećate se one „Neprijatelj nikad ne spava“? Mislite li da je drug Neša mirovao sve to vrijeme!? Grdno se varate! To je krv revolucionara i u njemu bije srce Boška Buhe, Mirka i Slavka, Save Jovanovića Sirogojna, Ivana Fumića koji je s 11 godina „otišao pod pušku“ – kako sam reče jednom davno!
 
Ali, ne će se drug Neša hvaliti svojim „antifašizmom“. Onako skroman i samozatajan kakav jest, prešućuje junačka djela i svoju ulogu u suzbijanju „ustašluka“ i što je najvažnije (za sada) ne traži boračku mirovinu, iako ju je debelo zaslužio. Umjesto toga, „radi“. Dobro, povremeno i pije, ali i radi! Upustio se u ljutu bitku za „opće dobro“. A najvažnija zadaća u okviru tog „općeg dobra“ je – pogađate – suzbijanje „ustašluka“, koji (ako je vjerovati Neši i drugovima iz Partije) opet buja!
 
Odrađivali su Tito, Ranković i kompanija sve po „PS-u“, pobili 500, 600 tisuća Hrvata, ali, kako se poslije pokazalo, nije bilo dosta. Ovi iz KNOJ-a, OZN-e i srpskih proleterskih brigada meka srca bili i ostavili „guju u njedrima“ (što reče prije par godina Josipović u Knessetu). I eto ti sad belaja! Na sve strane iskaču „ustaše“ – u buljucima, što kaže pesma narodna (je l' tako Nešo?). Druže Nešo, od srca hvala Tebi i Tvojoj Partiji što mi oca i majku niste zazidali u Hudu ili neku sličnu jamu onako kako ste to napravili s tisućama drugih Hrvata! Ili što ih niste odveli u svibnju '45 u Titov Jasenovac i smaknuli – tamo ili na nekoj od 1.400 drugih lokacija. Preplavljuju me osjećaji duboke zahvalnosti i poniznosti pred Vašom velikodušnošću, druže Nešo! I molim Vas, nemojte obraćati pozornost na ove primitivce koji Vam pišu kojekakve gadosti po fejsu i portalima, samo zato što ste rekli da ih sve treba pobiti. Oni pojma nemaju da su ostali živi samo zahvaljujući Vama i Partiji i da Vam te živote ionako duguju. Sram ih bilo!
 

Zlatko Pinter

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Utorak, 17/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 860 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević