Get Adobe Flash player

Potresna autobiografska proza australske Hrvatice

 
 
Govor predsjednika Društva hrvatskih književnika mr. sc. Đure Vidmarovića na promociji knjige australske Hrvatice Vande Boras Podravac Dnevnik iz tuđine / A Diary from the Croatian Diaspora, održane u Zagrebu u Hrvatskoj matici iseljenika 13. rujna 2018. Uz autoricu, o knjizi su govoriti izaslanik predsjednika Vlade RH državni tajnik Zvonko Milas, ravnatelj Hrvatske matice iseljenika prof. Mijo Marić, urednica Vesna Kukavica te predsjednik Društva hrvatskih književnika mr. Đuro Vidmarović, čiji nadahnuti govor donosimo u cijelosti.
Ugledna Hrvatica iz Australije, Vanda Boras Podravac, obogatila je povijesnu literaturu hrvatskog iseljeništva nakon Drugoga svjetskog rata zanimljivom, iskreno pisanom, pouzdanom pa i iscrpnom knjigom autobiografskog karaktera naslovljenom A Diary from the Croatian DiasporaDnevnik iz tuđine s podnaslovom Stradanja hrvatskog naroda u XX. stoljeću gledana kroz prizmu jedne hrvatske obitelji. Podnaslovom je iskazana dramatika i tragika hrvatskog iseljeništva jer se ta dramatičnost najsnažnije izražava u sudbini konkretne obitelji. Stoga, prikazujući sudbinu svoje obitelji gospođa Boras Podravac s pravom želi upozoriti kako je sličnu sudbinu imalo na stotine tisuća protjeranih i izbjeglih hrvatskih obitelji iz matične zemlje. Autorica jednostavno kaže - Nastojala sam zorno prikazati sve što smo doživjeli u domovini i tuđini tijekom tih 45 godina naše kalvarije u XX. stoljeću. O tome se malo znalo, a još manje pisalo.
 
Rakurs s kojega autorica prilazi ovome hrvatskome povijesnom fenomenu je osoban i pisan u ich formi. Stoga je takav pristup s pravom subjektivan, emocionalan i dokumentaran u isti tren. Kako sam imao priliku upoznati autoricu kao uglednu i visoko pozicioniranu članicu etničke zajednice Hrvata u Australiji tijekom posjeta toj državi u svojstvu parlamentarca, 1990. i 1991. godine, želim napomenuti kako je riječ o osobi koja je u dalekome svijetu uspjela ostvariti nekoliko svojih vizija. Najprije viziju života dostojnu čovjeka u političkom smislu, uključivanjem u društveni život jedne zapadne demokracije, u sklopu manjinske etničke zajednice, ali i australskog društva kao cjeline. Druga vizija koju je ostvarila naša autorica bio je skladan i egzistencijalno neugrožavan obiteljski život u kojemu su rasla i obrazovala se djeca, postavši ugledni australski građani i stručnjaci, sačuvavši hrvatsku historijsku svijest i znanje materinskoga jezika. I kao treću viziju smatram onu koju je ostvarila gospođa Boras Podravac svojim obrazovanjem uz rad i odgoj četvero djece, a to je svakako njezin uspon na obrazovnoj ljestvici sve do fakultetske diplome i priznanja u struci. Po tome naša spisateljica i njezina obitelj spadaju u onaj sretniji dio iseljene Hrvatske. Mnogi su iseljeni Hrvati propali u tuđini, postali ojađeni, usamljeni i depresivni, preživljavajući na rubu egzistencije sa srušenim idealima. Upoznao sam i takve naše sunarodnjake, suosjećajući s njihovom sudbinom.
 
Životni put gospođe Boras Podravac je impresivan, kao i povijest njezine obitelji u Hrvatskoj. To je povijest stradanja, diskriminacije, patnji, ubijanja, progona i bježanja u tuđinu. I sve to zbog jednoga razloga (danas tako razumljivoga) – a to je nacionalna svijest i želja za životom u slobodnoj državi. U tome dijelu ova knjiga odražava sudbinu svih slobodoljubivih Hrvata u obje Jugoslavije.
 
Čitatelji zasigurno znaju da je Hrvatska tijekom XX. stoljeća bila u sastavu četiriju država (Austro-Ugarska monarhija,  Kraljevina Jugoslavija, marionetska Nezavisna država Hrvatska, Socijalistička Jugoslavija te samostalna Republika Hrvatska) i tri ekonomsko-politička sustava (ustavna monarhija, socijalistička federacija, parlamentarna demokracija), a sve to je utjecalo na trajnu nestabilnost društvenog konteksta i nedovršenost modernizacijskih procesa u svim područjima života, pa i u migracijama s naših prostora. U tom smislu povijest Hrvatske je povijest diskontinuiteta i napora da se traume tih diskontinuiteta prevladaju te da se ponovno međusobno, na temeljima nacionalne pomirbe afirmirane tijekom Domovinskoga rata (1991. - 1995.), zbliži raseljeni hrvatski narod.
 
Unatoč nestabilnosti i radikalnim društvenim prevratima, treba istaknuti vitalnost i prilagodljivost naših ljudi u domovini te hrvatskih etničkih zajednica u svijetu koje su uspjele premostiti lomove i promjene u dominantnim društvenim paradigmama. Svakako, hrvatsko iseljeništvo baštini bogatu kulturu - onu koju je ponijelo u emigrantskom tj. egzilantskom zavežljaju i onu s kojom se susrelo u slobodnome svijetu, drugim riječima onu kulturu u kojoj se naše iseljeništvo nastavilo razvijati u svijetu.
 
Knjiga Dnevnik iz tuđine / Stradanja hrvatskog naroda u XX. stoljeću gledana kroz prizmu jedne hrvatske obitelji naše Vande Boras Podravac memoarsko je štivo koje kronološki prati sudbinu obitelji Boras i Podravac, a zatim i same spisateljice. Knjiga je podijeljena u jedanaest poglavlja koja su, zapravo, jedanaest životnih etapa. To su: I. Život u domovini, II. Gruba realnost progonstva, III. Konačno odredište Argentina, IV. Emigracija drugi put, V. Početak u novoj domovini Australiji, VI. Dužnosti i rad organizacija u hrvatskoj zajednici, VII. Rad hrvatske zajednice u australskoj sredini, VIII. Najveći prosvjed ikad održan u Australiji,  IX. Dr. Franjo Tuđman otvara hrvatsko veleposlanstvo u Australiji, X. Australska odlikovanja zaslužnim Hrvatima i  XI. Kraj jednoga trnovitog puta.
 
Svoj Dnevnik Vanda Boras Podravac počinje bitnom odrednicom iseljeničke sudbine, koju ona naziva lutanjem - Moje je mišljenje o tom lutanju da je riječ o odlučnosti kako pronaći bolji život za sebe i svoju obitelj. Mislim da je definicija preuska jer cijela nam knjiga svjedoči ne samo o traženju boljega života, već o traženju slobode, poglavito nacionalne, koja uključuje sve oblike ljudskih sloboda i prava, ne samo pojedinaca, već i naroda. To potvrđuje i sljedeća autoričina misao o cijeni koju je morala platiti - Tu je također riječ o velikom gubitku - gubitku obitelji i domovine, te o prilagođavanju novoj sredini, odnosno istovremenom življenju u dvije kulture iako se istinski ne pripada niti jednoj od njih. Dakle, riječ je o velikom gubitku, odnosno visokoj cijeni, a ta je cijena uključivala:
1. Prilagođavanje novoj sredini, što znači složen proces akulturacije, integracije i konačno – asimilacije u australsku multietničku zajednicu, bez gubitka narodnosne samoidentifikacije i zaborava materinskoga hrvatskog jezika.
2. Istovremeno življenje dviju kultura, što je teško ostvariv cilj, a postižu ga samo uporni, svjesni i razumni ljudi. To uključuje i bikulturalnost i asimetričnu dvojezičnost. Susreo sam mnoge Hrvate u Australiji koju su ostarjeli, ali nisu uspjeli proći proces inkulturacije. S jezične strane funkcionirali su kroz dvostruku polujezičnost.
3. Gubitak domovine kao uterusa, kao arkadijske stvarnosti, kao mitosa i toposa koji nas emocionalno, kulturološki, historijski i samobitno određuju kao civilizirane i povijesno ukorijenjene pojedince. To je značilo zabranu posjeta domovini koja s godinama postaje sve dalja, sve ljepša i svenestvarnija, to je značilo prekid fizičkih kontakata s najbližim članovima obitelji, a godine nemilosrdno jure. Primjerice, autorica navodi kako njezin suprug posjećuje napokon slobodnu Hrvatsku te susreće vlastitu sestru -  staricu, koju je on ostavio u domovini kao četverogodišnje dijete i koju nije mogao posjećivati gotovo pedeset godina.
 
Vraća se s obitelji u Australiju i shrvan težinom povijesnog usuda – umire. Naša autorica i njezin suprug, zapravo svi članovi obitelji Boras Podravac osim djece, žrtve su komunističkog nasilja, nacionalne hrvatske tragedije. Djeca su na dobitku! Rođena u slobodnim zemljama, obrazovana na visokim školama, odrasla u državi visokih demokratskih standarda, razine života i ljudskih mogućnosti, neće morati proći (čak ni osjetiti) strašne tegobe, stradanja i patnje kroz koje su prošli njihovi roditelji i svi članovi obitelji kako po majčinoj, tako i po očevoj strani.
Hrvatska izbjeglica, hrabra djevojka, supruga i majka četvero djece postaje fakultetski obrazovana australska gospođa, pred kojom su se otvorili novi horizonti. No, nikada nije zaboravila svoje Hrvate. Štoviše! S ponosom ističe u kojim je hrvatskim društvima bila djelatna!   
 
Borba za afirmaciju hrvatskoga etničkog identiteta u Australiji nije bila lagana. Ta je država podržavala Jugoslaviju, a preko njezine diplomacije i domaće srpske zajednice Hrvati su bili stigmatizirani kao fašisti, a nije im priznato pravo ne samo na materinski jezik, nego niti na etnicitet. Vanda je pobjegla od jedne antihrvatske diskriminacije da bi se ovdje u slobodnome svijetu suočila s drugom. Tek 1980. dobili su pravo da svoj materinski jezik mogu nazivati njegovim pravim imenom.
Kada dolaze1990-e, pa agresija na RH, pa Domovinski rat, Vanda se uključuje u borbu za pomoć domovini na dva kolosijeka: organiziranjem materijalne pomoći i pritiscima na australsku Vladu da prizna neovisnost Republike Hrvatske.
O tome piše - Bili smo uporni u traženju priznanja Hrvatske. Zahtijevali smo sastanke s domaćim političarima, u čemu nismo uvijek imali uspjeha. Osnovali smo pododbor koji je bio zadužen za kontaktiranje sa svim veleposlanstvima koji bi nam eventualno mogli pomoći u traženju priznanja Hrvatske. (…) Puno truda smo uložili tražeći i na lokalnoj razini potporu Australije, koja je pak čekala na reakcije drugih zemalja. Neki političari zauzeli su se za našu stvar, a među njima su se istaknuli senator Brian Harradine iz Tasmanije i Paul Filing iz Pertha. Dio parlamentaraca osnovao je grupu među svojim kolegama koju su nazvali „Parliamentarians for Croatia and Slovenia Recognition“.
 
Konačno, stiglo je i međunarodno priznanje RH. U Australiju stiže hrvatski veleposlanik. ZAJEDNICA s ljubavlju i ponosom podiže velebno zdanje Veleposlanstva Republike Hrvatske u Canberri. Dne 21. lipnja 1995. Veleposlanstvo je osobno otvorio prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.
Gospođa Boras Podravac stječe ugled u Australiji. Rezultat toga je visoko odlikovanje koje joj dodjeljuje kraljica Elizabeta II. Odlikovanje se zove The Medal of the Order of Australia, a uz Vandu dobili su ga još sljedeći Hrvati: dr. Konstantin Bosnić, dr. Tomislav Gavranić, Frank Hesman, Nedjeljko Marunčić, Vinko Romanik, Ljerka Drapač, Michael Furjanić i Milan Karamarko.
Na kraju želim naglasiti kako je knjiga Vande Boras Podravac pisana lijepim i jednostavnim jezikom. Misli joj teku glatko i gipko, a stil pisanja je mješavina epistolarne proze i memoarskog kazivanja. Odlika knjige je u njezinoj povijesnoj dimenziji jer je riječ o autentičnom svjedočenju koje nadilazi sudbinu pojedinih osoba ili obitelji, postajući paradigma hrvatskog naroda u jednome nesretnom vremenu.
 

Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika

URBI ET ORBI - Treba nam više nego jedan Orbán, nikad prodan i domovini odan!

 
 
Ekonomija je zbir svega, od prirodnih bogatstava do prometnog položaja, od ratova do religije i ideologije, ali najviše ona predstavlja čovjeka i društvo. Hrvatsku ekonomiju najbolje je opisao naš ugledni iseljenik dr. Marijan Brajinović, nekoć austrijski državni savjetnik za gospodarstvo u svom razgovoru za Hrvatski fokus: »Situacija u ekonomskom sektoru je katastrofalna. Stječe se doajm da su na vlasti prepotentni diletanti koji se svime bave, samo ne onime za što su izabrani, a to je da od Hrvatske naprave pravnu državu koja služi svom narodu i da nastoje od te Bogom dane lijepe zemlje napraviti raj na zemlji. Kad sam više puta kritizirao neefikasnost upravnih tijela, dobio sam kao odgovor pitanje: 'Pa zašto si došao u Hrvatsku iz uređene Austrije?'«. Ne mogu se oteti dojmu da je hrvatski narod izašao iz komunizma, ali je u mnogih ostao komunizam u njima", poručuje Brajinović.
https://www.dulist.hr/wp-content/uploads/2012/09/ombla-gisons-002-555x370.jpg
Čitam rado što pišu naši ekonomisti, osobito Ivo Jakovljević, unatoč njegovim lijevim stavovima, stručnjak je kojega bi svaki hrvatski predsjednik Vlade morao konzultirati. Doduše i on se mota oko brodogradilišta kao mačak oko vrele kaše; nigdje nisam našao u tiskovinama strateške analize, osobito brodogradnje, u kojima bi bilo razvidno koliko ljudi zapošljava, koliko je među njima administracije i stranih državljana, jesu li gubici u odnosu na društvenu korist te djelatnosti podnošljivi, može li se radnike prekvalificirati, koja im je starosna dob, mogu li brodogradilišta raditi za vojsku, napraviti neki hrvatski cruiser ili raditi jahte ili neke druge metalske proizvode... Možda bi se mogao od prodaje atraktivnog zemljišta stvoriti fond za radnike, ili im dati krediti za otvaranje obrničke proizvodnje ili seoskoga turizma?
 
Dva su razloga zašto sam iziritiran kada mi netko ustvrdi da je u vrijeme Broza ekonomija bila bolja. Prvi razlog jest što je ta socijalistička industrija podignuta često bespovratnim kreditima Zapada da SSSR ne dobije izlaz na Sredozemlje i da Jugoslavija samim svojim postojanjem potakne želju narodima porobljenim od komunizma za boljim životom i samostalnošću. Azija osim Japana bila je nerazvijena, kao i veći dio svijeta, a sovjetski blok je živio u izolaciji. Nesvrstani su pak rado uzimali jugoslavensku operativu, jer nisu željeli utjecaj Zapada, ali ni Rusa. Stvorena je džinovska armija JNA koja nije bila efikasna, ali je bila u osnovi srpska (70 posto časnika). Turizam i gastarbajteri, te tvornice, zemljišta, stanovi, brodice Talijana, Nijemaca, Židova i narodnih neprijatelja i bogatuna su također kupili socijalni mir. J.B.T. nije izmislio 20 stoljeće, beton, čelik, elektriku i atomsku energiju. Bio bih idiot da ne priznam uspjehe u zdravstvu, školstvu, farmaciji, građevini i da ne uvidim određenu liberalizaciju režima; ali takvoga režima kojemu je pričljivi Vlado Gotovac bio neprijatelj i zatočenik, dok mu je ne manje pričljivi nacionalsocijalist Slobodan Milošević bio u isto vrijeme šef partije glavnoga grada SFRJ, i to kao balavac u svojim dvadesetim.
 
Netočno bi bilo kazati da stvaranjem BiH, Kosova, Vojvodine, Makedonije, Crne Gore, te pripajanjem Istre Hrvatskoj nisu stvoreni relativno pravedni geopolitički odnosi. Jedan konobar ili zanatlija mogao je dići trokatnicu u Dubrovniku, radničko dijete postati liječnik, u okviru SK se stvorilo hrvatsko proljeće i nitko ne može kazati da ljevičari dr. Marko Veselica, dr. Franjo Tuđman, Andrija Hebrang, Vladimir Nazor, Miko Tripalo, Petar Šegedin nisu bili dobri i svjesni Hrvati. Ali isto tako je stvorena strahovlada, nagrađivanje poslušnika, kobni mentalitet snađi se druže, nerad, komocija, neodgovornost, stranački vučji  čopori i rodijački klanovi, sirotinja natiskana po zgradurinama, podobnost umjesto izvrsnosti, kult vođe kojega se bespogovorno sluša, podmitljivost, nedostatak inicijative, jeziva neodgovorna birokracija...
 
Austro-Ugarska je dala Krležu, Teslu, Marinkovića, Ružičku, Pupina, Andrića, Medovića, Bukovca, Augustinčića, Meštrovića, Kršnjavoga - što nam je pak darovala u kulturi i znanosti Tugoslavija? Bugarska elektronika, češka automobilska industrija, poljska i mađarska industrija i kultura bili su iznad tugoslavenske; naravno filmove poput, Malog mista, Gruntovčana, Velikog izbavitelja i Lisica K. Papića, Berkovićeva Ronda, Vrdoljakovih Prosjaka i sinova, Horvatovih Cigula migula (zadnja 2 su bila u bunkeru) smatram vrhunskim, kao što je objektivno nakon "uškopljenja" Hrvatske 1971. (kada su i najjugoslavenskiji Hrvati bili smijenjivani i zatvarani) srbijanska kinematografija i literatura kakvoćom preuzela primat. To je ako se sjećate prvi razlog moje ljutnje; drugi pak se tiče privatizacije, kadrovske politike, školstva, zdravstva, kulture u našoj Hrvatskoj.
 
Rat je koštao, a i oni koji su nam pomogli tražili su materijalne benefite. Ulaskom Kine, Indije i dr. na slobodno tržište naši proizvodi nisu mogli konkurirati niti jeftinoćom niti kakvoćom. Prodaja državnoga zlata (Rohatinski), čudni biznisi INA-e po Rusiji (Štern), prodaja banaka i hotela za sitniš nakon što su za ogroman novac obnovljeni,izlazak INA-e iz Sirije (Vesna Pusić), gomilanje administracije, nepravilnosti oko stanova POS-a i inalidnina, privtizacija INA-e (Sanader) - sve to ostavlaj puno gorčine.
 
Moj minijaturni Dubrovnik je zagušen kruzerima, voda nije za piće, jer su komunistički genijalci odlagalište smeća stavili pored izvora vode, ili jer je netko (INA?) od kraja osamdesetih do danas pravio bušotine u kršu da vidi kuda teče Trebišnjica kao ponornica dok se ne pretvori u izvor Omblu. Lokalna bolnica ostaje bez liječnika, prebogata općina Konavle drži vrtićku i osnovnoškolsku djecu u improviziranoj nastambi sa koje pada žbuka, a iznad koje prolazi dalekovod, na čelo jedne od najvažnijih kulturnih ustanova stavljaju mladićka bez kvalifikacija, Atlas, Žičara i isplative stvari idu Lukšiću i Štroku dok Garažu plaća Grad...
 
Vjera jednoga naroda u njegovu državu, upravu i budućnost vidi se i u natalitetu. Kome će pripasti EU-ovi dvorci, palače i blaga? Tetoviranim hipijima? Hip hopovcima? Iseljavanje uz bijelu kugu nerađanja, naraštaji koji bježe od zanata i poljodjelstva, fakulteti za uhljebe i škole koje se bave "rasterećivanjem" učenika i sebi tepaju da su "škole za život", naraštaji nesposobni za vojni rok, za samostalni život, za pristojno ponašanje, za brak, za težak rad i odgovornost su naša slika danas. Zanimljivo bi bilo učiniti analizu tajkuna u zemljama ex socijalizma, mislim čiji sinovi su "jamili". A jedina snaga koja bi nešto mogla promijeniti Crkva iznutra je napadana liberalnim relativizmom i lažnim kozmopolitizmom, jer mora se biti politički korektan, iako je On bičem tjerao trgovce iz hrama, a sigurno da nije bilo u duhu Europske (ulj)udbe nazivati velikane bijelo okrečenim grobovima i porodom gujinjim. Kako li se onaj zvao Herod Antipa ili Herod Antifa? Kažem "urbi et orbi" treba nam više nego jedan Orbán, nikad prodan i domovini odan! Kao i u nogometu, izvrsnost i konkurencija!
 

Teo Trostmann

Oslobodimo se svakog straha, a Plenković će sam pobjeći

 
 
Izbacivanjem dugogodišnjeg i utjecajnog člana Hrvatske demokratske zajednice Darka Milinovića, Andrej Plenković imao je samo jedan cilj: utjerivanje straha u kosti svim članovima HDZ-a, ali i slanje poruke svim građanima Republike Hrvatske: Država - to sam ja, i nitko mi ne može ništa, sve ću vas zgaziti da bih ostvario svoj europski politički cilj.
https://cdn3.img.sputniknews.com/images/104526/38/1045263829.jpg
Nama starijima, a naročito onima koji su nekoliko desetljeća proveli u političkoj emigraciji, jako je dobro poznato takvo ponašanje hrvatskih političara iz najgoreg vremena komunizma u Titinoj Jugoslaviji. I tada su ljudi letjeli van iz Partije (današnji HDZ) već za najmanje neslaganje s politikom “bratstva i jedinstva” (današnjeg Plenkovićeva europejstva). One koji su zbog neslaganja s politikom KPJ i KPH - posebice s ugnjetavanjem hrvatskog naroda u to vrijeme - uspjeli pobjeći u inozemstvo, kao što su na primjer Bruno Bušić i Stjepan Đureković, Udba je ubila na najokrutniji način.
 
Slobodno možemo povući paralelu između današnjeg izbacivanja Darka Milinovića iz članstva HDZ-a i ubojstava hrvatskih političkih emigranata u inozemstvu. Nikako ne zbog toga što bi Darko Milinović predstavljao nekakvog hrvatskog i domoljubnog disidenta u HDZ-u i današnjoj Hrvatskoj. Ne, u tom kontekstu Darko Milinović kao političar potpuno je nevažan jer je i sam do danas provodio politiku HDZ-a u uništavanju Hrvatske i hrvatskog naroda. Milinović je poslužio samo kao jasna poruka Davoru Ivi Stieru, dr. Miri Kovaču, pa čak i samom Milijanu Brkiću što će im se dogoditi ako se usude bilo na koji način ponovno suprotstaviti Plenkoviću i kao političaru i kao osobi. Svima nama mora postati jasno da Plenković u sebi ima porive najrigidnijeg autokrata, pa i diktatora, koji bi u drugim političkim uvjetima bio sposoban svoje političke protivnike ne samo slati u zatvor, nego i osuditi na smrtnu kaznu.
 
Poruka Hrvatskoj hrvatskih političkih organizacija u Australiji iz lipnja 1989.
 
Hrvatske političke organizacije u Australiji sastale su se u 25. lipnja 1989. na javnoj tribini u Adelaideu. Bila je to u onom vremenu još jedna snažna poruka potpore hrvatskom pomirenju i suradnji između hrvatskih političkih organizacija u Australiji i cijelom svijetu. Na tribini su govorili predstavnici Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, Hrvatske seljačke stranke, Hrvatske republikanske stranke, Hrvatskog državotvornog pokreta, Hrvatskog narodnog otpora, Ujedinjenih Hrvata itd.
 
"Hrvatska se mora osloboditi straha"
 
Kao jedan od koordinatora javnih tribina u Australiji, na tom skupu govorio sam i ja, i to kao predstavnik Hrvatske seljačke stranke. Bio je to malo duži govor, koji će biti objavljen u mojoj knjizi, pa ću ovom prigodom, kao odgovor Andreju Plenkoviću na njegovo sijanje straha u Hrvatskoj, objaviti samo onaj dio koji se odnosi na poruku tadašnjoj Hrvatskoj da se mora osloboditi straha:
 
»Dopustite mi da na kraju ovog govora iznesem još nekoliko misli koje su povezane za današnji položaj hrvatskog naroda. Europa i cijeli svijet ulaze u novo poglavlje čovječanstva. Mi Hrvati moramo iskoristiti to poglavlje da u što kraćem razdoblju dođe do sveopćeg pomirenja među nama Hrvatima. Prvi korak do tog pomirenja mogu učiniti predsjednici hrvatskih političkih organizacija u iseljeništvu (emigraciji). Njihova je dužnost služiti hrvatskom narodu i slušati ono što narod traži i želi. Onaj koji je danas protiv pomirenja među Hrvatima, taj je i protiv hrvatske države, jer Hrvatske bez pomirenja među Hrvatima ne će biti. Stoga koristimo ovu prigodu da se javno zahvalimo dr. Srećku Pšeničniku, dr. Ivi Korskom, Nikoli Štedulu i Marinu Sopti za njihovu potporu suradnji hrvatskih političkih organizacija u iseljeništvu. Zadnji je trenutak da se dr. Mate Meštrović (HNV) i dr. Josip Torbar (HSS) javno priključe pokretu za hrvatski razgovor i dogovor.
 
Što se pak domovine tiče stvar je puno teža i složenija, pa će i žrtve biti veće. No Hrvatska mora danas zauzeti odlučan stav i reći NE svakoj Jugoslaviji. Hrvatska se mora osloboditi straha i svakog jugoslavenstva. Hrvati u domovini moraju srušiti današnje vlastodršce i na njihovo mjesto dovesti ljude koji će dati podršku Slovencima i Albancima. Ljude koji će zagovarati demokraciju Hrvatske, a ne Jugoslavije. Ljude koji će povezati Hrvate u Domovini i iseljeništvu. Ljude koji će imati hrabrosti reći Srbijancima: Dosta nam je Jugoslavije, idemo sjesti za stol i napravimo dogovor o mirnom razlazu. Hrvatska to stajalište mora donijeti prije dolazećeg Kongresa CK SKJ, na kojem će Srbija pokušati progurati ustavne i druge promjene, koje će omogućiti Miloševićevu vlast u cijeloj Jugoslaviji. Hrvatska ne smije vjerovati ni Zapadu ni Istoku, ni njihovim obećanjima o demokratizaciji Jugoslavije. U svojim javnim nastupima, Vojislav Šešelj u Australiji i Dobrica Ćosić u Crnoj Gori su nam otkrili kako oni zamišljaju demokratsku Jugoslaviju. To je ta demokratizacija Jugoslavije protiv koje smo se mi borili, i na koju smo upozoravali u zadnjih nekoliko godina.
 
Mi Hrvati nismo nikada u ovom stoljeću imali bolju priliku da sami odlučimo o svojoj sudbini. Danas nema rata u Europi, niti ima stranih vojnika u Hrvatskoj, osim srbijanskih. Hrvatska se mora odlučiti za slobodu. Hrvatska mora krenuti putem Hrvatske demokratske zajednice, koja je došla do spoznaje da se mora boriti, ako želi postojati i djelovati.«
 
U zaključku ovog komentara valja istaknuti kako se mi Hrvati danas ponovno nalazimo pred povijesnim odlukama. Moramo odlučiti između Plenkovića, koji nas želi odvući u jedinstvenu europsku državu u kojoj ne će postojati samostalna Hrvatska, i toga da ponovno kao narod ustanemo i izborimo se za svoju državnu i biološku budućnost. Nismo se bojali Tita, pa se ne bojimo ni bruxelleskog službenika. Hrvatska braćo i sestre, mi u političkoj emigraciji nismo se bojali ni Tita ni njegovih ubojica. I hrvatski narod u domovini pokazao je od 1990. do 1995. da je spreman podnijeti velike žrtve za uspostavu svoje samostalne države. Tada smo protiv sebe imali četvrtu najsnažniju vojsku u Europi, koja je imala potporu cijeloga svijeta. Zahvaljujući odlučnosti hrvatskog naroda i u povijesti nezabilježenoj hrabrosti hrvatskih dragovoljaca i branitelja Hrvatska se obranila, a Jugoslavija je nestala i završila na smetlištu povijesti, jednako kao kao i “drug Tito”. Vjerujte mi, na tom istom smetlištu povijesti završit će i Plenković i HDZ kakav je danas. Ne će to biti ni u kakvoj revoluciji ili nasilju. Kad se probudi i osvijesti uspavani hrvatski div – hrvatski narod, Plenković će pobjeći u Bruxelles, mnogo prije i mnogo brže nego što je to namjeravao i pokušao njegov uzor dr. Ivo Sanader.
 

Antun Babić

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Utorak, 20/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 811 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević