Get Adobe Flash player

Esencija ljudskosti

 
 
Slava stečena talentom i radom,
Samo je tvoja i obiteljska.
Biti uzor drugima velika je čast,
Dijeliti slavu s drugima samozatajni je altruizam,
Dijeliti ljubav i solidarnost s drugima esencija je ljudskosti.
https://i.ytimg.com/vi/wTSfCuJYP-A/maxresdefault.jpg
Voljeti domovinu znači biti građanin svijeta,
Voljeti narod znači ljubiti sve ljude.
Slava stečena talentom, radom i odricanjem,
Samo je tvoja i obiteljska.
Dijeliti je s drugima tvoje je sebedarje,
Misija života i smisao egzistencije,
Potvrda ljudskosti i zapis u vječnosti!
 

Blaženko Strižić

Srpski narod je odgovoran za nacističku politiku 90-ih godina

 
 
Danas kad sljedbenici velikosrpskog naci-fašističkog projekta u Srbiji, "republici srpskoj" i Hrvatskoj ponovno dižu glave i svim silama nastoje revitalizirati i legitimirati ovu ideologiju optužujući žrtve agresije i odbacujući svaku raspravu o vlastitoj krivnji za sve što se 90-ih godina prošlog stoljeća događalo na prostorima bivše SFRJ, treba uvijek iznova podsjećati na istinu. A zrnca te istine možemo (ma koliko se to ponekad činilo nemogućim), pronaći čak i u izjavama njihovih idola i predšasnika.
https://www.geopolitica.ru/sites/default/files/serbian_prisoners.jpg
Dana 12. veljače 2002. godine, pred MKSJ u Den Haagu, započelo je suđenje balkanskom krvniku, glavnom operativcu projekta "Velike Srbije" i članu udruženog zločinačkog pothvata, za ratne zločine i zločine genocida počinjene na području bivše SFRJ (u Hrvatskoj, na Kosovu i u Bosni i Hercegovini). Ovo suđenje bilo je u velikom dijelu značajnih svjetskih medija najavljeno kao najznačajnije nakon Nürnberga - gdje se poslije Drugoga svjetskog rata održao sudski proces najistaknutijim nacističkim zločincima. Osvrćući se na ono što su u protekla dva dana izrekla trojica tužitelja MKSJ, optuženik je u svome prvom obraćanju sudskom vijeću (14. veljače) rekao: "(…) U ova dva dana, svi Tužioci koje smo čuli izgovorili su jednu rečenicu da oni sude samo pojedincu. Vrlo je osetljivo to da se poveže sa narodom ili bilo s kim drugim, sude pojedincu, a ne narodu. Sva tri tužioca su to rekli, ali u svim optužbama oni optužuju ceo narod. Počev od srpske inteligencije, optužili su srpsku inteligenciju na čelu sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti, čuli smo čak citate iz Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, koji su navodno bili idejna podloga zločina nad Albancima, a reč je o Memorandumu u kome su srpski akademici pošteno izneli situaciju, pre sada već više od 15 godina, i odgovorno govorili o situaciji na Kosovu. Ali to što optužuju Srpsku akademiju i srpsku inteligenciju samo je jedna stvar. Optužuju Vidovdan i Boj na Kosovu, uz čak podsmešljivu primedbu žalosnog Tužioca, koji ne zna šta ustvari mi to slavimo, šta smo slavili i zašto se okupilo dva miliona ljudi, na tom Kosovu Polju, da slavi 600-godišnjicu kada smo izgubili bitku. On ne zna, kad može da optuži srpsku istoriju i bitku na Kosovu, jer se ta bitka bila za Srbiju i Evropu, i za Srbiju i za Evropu. Ali nije ovde optužena samo srpska inteligencija i Akademija nauka i Vidovdan i Boj na Kosovu, optužen je ceo institucionalni sistem Srbije, koji im je pružao podršku, parlament, vlada, političke organizacije, mediji itd. Dakle, i to je sve optuženo. Optužuju se građani koji su me masovno podržavali i nekoliko puta birali na slobodnim višestranačkim izborima. Jedino se tu slažemo da je moje ponašanje bilo izraz volje građana, a ja vam kažem da je i ovo moje ponašanje ovde izraz volje građana, izraz volje naroda…” (Vidi: Helsinški odbor za Srbiju, Kovanje antijugoslovenske zavere, knjiga 1, Beograd, 2006., str. 487.-488.; uredila i priredila Sonja Biserko; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)
 
I ovoga puta je govorio istinu. Istinu koju potvrđuju rezultati izbora. Na prvim višestranačkim izborima održanim 9. prosinca 1990. godine izabran je glasovima 3.285.799 (65,34 %) građana – na izbore je izašlo 71,50 % glasača (5.029.123) – dakle, voljom naroda. I u sljedećih 10 godina biran je ponovno za predsjednika Srbije i za predsjednika „SRJ“ (Savezne Republike Jugoslavije). Dakle, građani Srbije i prije svega srpski narod odgovorni su za politiku 90-ih godina i ponašanje onih koje su izabrali svojom slobodnom voljom. Uz sve to, imao je jednodušnu potporu ogromne većine intelektualaca, akademika, SPC, književnika, državnih tijela i institucija, velikog broja svojih sunarodnjaka u Hrvatskoj i BiH.
 
"On nije pao s Marsa", nego je "došao na pripremljen teren" - s pravom kaže dr Latinka Perović. Imajući to u vidu, ne treba se čuditi svemu što se u Srbiji (pa i srpskom nacionalnom korpusu u cjelini) događa danas (2018.). Ne samo da nema nikakvog priznanja krivnje i objektivnog određenja prema tom razdoblju, nego se 32 godine nakon političkog uspona lidera koji je u crno zavio narode bivše SFRJ rehabilitiraju i on i njegova politika.
 
U Srbiji je u punom zamahu operacija podizanja spomenika "voždu", omiljenom "Slobi" u središtu Beograda i javnost u Srbiji i "republici srpskoj" je masovno oduševljena ovom idejom. Naravno, balkanski krvnik je ovdje samo "medij" preko kojega se etablira mit o ispravnosti srpske politike iz 90-ih godina. Spomenik je to velikosrpskoj ideologiji, politici i praksi genocida i etničkog čišćenja, a ne Miloševiću, jer da je bilo komu u Srbiji i "srpskim zemljama zapadno od Drine" bilo stalo do njega, ne bi ga prodali i isporučili Den Haagu kao žrtvenog jarca. Srpski naci-fašisti nastavljaju trovati mlade naraštaje i uvjeravati ih kako je jedini ispravan put onaj kojim su Srbija i njezini sateliti krenuli 90-ih. I to je ono što je najgore u svemu. Ta opsesivna potreba da se jedna monstruozne ideologija mržnje i zločina tako beskrupulozno prenosi na vlastitu mladež.
 
„Postoje narodi koji smisao ne ubrajaju među nužne uslove svog postojanja- govorio je Zoran Đinđić, premijer Srbije kojega su njegovi zemljaci ubili 12. ožujka 2003. godine. I od njega bi, pored svih mana i nedostataka što ih je imao, današnja Srbija mogla konačno po nešto naučiti.
 

Zlatko Pinter

Raste i cvate novi protuhrvatski, antiolujni srbijanski mit

 
 
Vučićeve izjave glede Oluje niti me iznenađuju, niti brinu, čak ne zaslužuju ni osvrt. On je svoje odavno rekao kao aktivni sudionik, pa i kao ministar u srbijanskom nacional-socijalističkom projektu, od ranih devedesetih pa nadalje. Isto vrijedi i za niže srbijanske političare, poput Ivice Dačića, Malog Slobe, „ministra vojnog“ Vulina, oktroiranu predsjednicu srbijanske vlade Anu Brnabić, kao i tušta i tma analitičara i „istoričara“ iz čijih izjava isijava nepatvorena, čista mržnja. Ali zato me zabrinjava mjesto nove vrste mitinga koji se održao na samoj granici, na Dunavu, preko puta Iloka, Vukovara, Ovčare, Lovasa, Tovarnika… Prvi, slični, održao se u Beogradu, a lanjski u Novom Sadu (Veterniku), dakle sve bliže i bliže su Hrvatskoj. I ne trebamo pred tim zatvarati oči, „mitinzi“ u formi „sjećanja“ su sve agresivniji i sve više najava rata (nego čega?) za oslobođenje tzv. SAO Krajine. Kad-tad, ako ne sutra, onda kad se promijene svjetsko-političke okolnosti u korist Srbije, a na štetu Hrvatske.
http://www.slobodna-bosna.ba/img/vijesti/2018/08/vucko_22_1.jpg
Parastos, kao miting, održan je po mraku - da dodam malo nacifašističkih usporednica i asocijacija, ili je noć sama dostatna? Nazočio mu je vjerski vrh SPC-a, politička poveznica Srba „svih i svuda“, te cijeli srbijanski politički vrh, predsjednik države, predsjednica parlamenta, vlade, ministar obrane, vrh vlasti srpske republike. Ne znam zašto Dodik kad je kod njega sve k'o suza od Hrvata i muslimana čisto. Te iz hrvatske vlasti - Milorad Pupovac.
 
Prije Oluje nije se ništa dogodilo
 
Tko zna, budući je Milorad Pupovac ove godine bio s one strane, možda se već za dogodine planira sličan „miting“, s ove strane Dunava. Zašto ne u Iloku? Iločani, Hrvati, Slovaci, Rusini i ostali nesrbi bili su 1991. žrtve idealno-tipske nacional socijalističke deportacije iz svojih domova, sa svojih imanja, iz svoga grada. Nedaleko je Vukovar, možda tamo, možda na Ovčari ili Borovom Selu oko spomenika Vukašinu Šoškočaninu koji je inače sahranjen s one strane Dunava. Možda u prvom spaljenom malom selu u okolici Vukovara, Ćelijama… Inače ova srbijanska, šešeljevska, „naprednjačka prisjećanja, „pomeni“ na Oluju, počinju s događajima 4. kolovoza 1995. Ništa prije toga nije bilo, nije se spremao rat od početka osamdesetih, nije se Srbija prva, ustavno odvojila od SFR Jugoslavije, nije se vodio agresivni rat u Hrvatskoj na većini njezina teritorija u kojemu je presudno vojno sudjelovala srbizirana JNA, kao Wehrmacht srbijanskog nacional socijalističkog projekta, nije još u srpnju 1995. s područja tzv. Sao Krajine bilo protjerano preko 330.000 Hrvata i ostalih nesrba. Nije bilo razaranja, pljački, nisu Hrvati ponegdje morali nositi vrpce oko ruke, prije nego su protjerani, nije li im oteta sva imovina (koliko samo traktora?). Mrtve civile, žene djecu ne ću ni spominjati u Osijeku, Brodu, Voćinu... Ničesa toga, eto, prije četvrtog kolovoza 1995. nije bilo - sve same ustaške izmišljotine.
 
Novi srbijanski mit
 
Ova sjećanja, organizirana kao mitinzi, imaju i nekoliko unutarnjih političkih ciljeva. Prvi je održavanje, učvršćivanje Vučićeve vlasti, drugi smjera na prekrivanje pitanja priznanja Kosova, a treći služi za zastrašivanje još preostalih Hrvata u Vojvodini, ali i drugih, uključivo i tamošnje Srbe - autonomaše. I vjerojatno najvažniji, potvrda kako je Vojvodina, konačno, srbijanska. Dugoročno „pomen na pogrom“ u funkciji je izgradnje novog srbijanskog mita. Kosovski se gasi, možda ga već Vučić utrne - iako je rješenje priznanja Kosova trenutno potpuno maglovito - a bez toga on više nije „vulkanski“ aktivan. Ne će se više moći, kao najava agresivnog rata za veliku Srbiju i mobilizaciju Srba posvuda, nosati kosti kneza Lazara uokolo, a ako bi se i nosile slabašna bi im bila uloga. Zato su zadnjih godina iz Srbije krenuli s revitalizacijom jasenovačkog mita, nalik onoj iz ranih osamdesetih, ali taj mit je sve bolesniji i bolesniji - izjeda ga istina, umjesto stotina i stotina tisuća nepostojećih srpskih kostiju, ona sve više i više izbija na površinu. Nu od njega oni još ne će odustati, uporno će ga kombinirati s ovim novim, trećim, antiolujnim mitom.
 
Ta što bi Srbi bez mita žrtve i poraza kao zaloga za buduću osvetu. Na kakvim je temeljima taj najnoviji mit ilustirat ćemo na primjeru jednoga od njegovh prijašnjih i sadašnjih tvoraca („mitotvorca“, rekao bi Dejan Jović s osvrtom na Hrvatsku) - Ratka Dmitrovića. Tko je taj lik? Srbin iz Hrvatske, rođen 1958. u Komogovini, završio gimnaziju u Hrvatskoj Kostajnici, studirao u Beogradu i Zagrebu.Osamdesetih godina dopisnik beogradske Politike iz Zagreba, sve do kolovoza 1991. Šovinistički medijski graditelj predratne atmosfere iz Hrvatske, protiv Hrvatske i to prvoligaški propagandni huškač. Nakon odlaska u Beograd nastavlja isti posao na TV Beograd, u još moćnijem mediju, skupa, primjerice s Krstom Bijelićem i Milom Štulom. Mila Štula, oficirsko dijete, studirala na FPN-u Zagrebu. Neko vrijeme ljubimica Miloševićeva režima napričala je na toj televiziji toliko gadosti i izgovorila toliko mrziteljskih rečenica da su ju poslije sklonili u Crnu Goru. Škartirali su i Krstu Bijelića, ali ostao „živ i zdrav“ Ratko Dmitrović kao „stručnjak“ za hrvatsko, preciznije, „ustaško“ pitanje i jedan od glavnih tvoraca i obnovljenog saokrajinskog mita. Na svim je opskurnim televizijama, Pinku, Happyju, a ima i svoju (Ras) i tamo uporno, kao „stručnjak“ laže o Hrvatima, Oluji, Domovinskom ratu, neobično je „stručan“ za Marka Perkovića… Nije problem što laže o ovim temama, ali laže u oči i Srbijancima, primjerice sada napada Miloševića(!). Ne znam kako se oni ne zapitaju , a zašto je u ključnim trenutcima, već 1991., Ratko Dmitrović napustio voljenu SAO Krajinu, kao i desetine tisuća pametnih Srba od 1991. do Oluje. Hvali se i kako ga je Mile Martić mjesec dana prije Oluje zvao i tražio da prihvati položaj ministra informiranja tvorevine, što je on, mrtav hladan, odbio.
 
Velika Srbija, taj središnji mit, očito se najbolje i vidi i živi – iz Beograda, po mogućnosti iz kakve dobre kafane. Nikad mi ne će biti jasno zašto takav ološ Srbijanci trpe i još dopuštaju da im peru mozak. Inače Dmitrović ne mrzi sve Hrvate, kojih po takvima kao on doduše ni nema, slaže se s Vedranom Rudan, Markovinom, Klasićem i nekim Šarićem, teologom iz Rijeke koji se natječe za novoga Viktora Novaka. Koliko će ovaj mit s ovakvim mitotvorcima živjeti? Nu, nema brige, ako propadnu ova tri srbijanska mita, ne će Ilijada i Odiseja. One su po najnovijim „istraživanjima“ napisane na srpskom, Homer ih je samo preveo na grčki. Traži se doduše još autor, al' valjda će biti sreće da ga se i otkrije. Ovo otkriće će sigurno dodatno produbiti srpsko-grčko prijateljstvo, nadati se i dublje nego što je ime „Makedonije“ produbilo grčko-makedonsko.
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Podržavate li braniteljski prosvjed u Vukovaru 13. listopada 2018.

Utorak, 25/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 832 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević