Get Adobe Flash player

Partizani su napredovali tek kad je Nijemcima (po)nestalo strjeljiva

 
 
Niti sam odgojen, a još i manje odrastao da bi pripadao bilo kojem obliku fašizma, ali ni komunizma. Poštujem ljude koji su odlaskom u, kako su je nazvali, »narodno oslobodilačku borbu« (NOB), gdje su »pružili otpor okupaciji zemlje od strane fašizma«, kojeg prezirem jednako kao i "komunizam", koji pak nisam mogao izbjeći onakvog kakvog smo imali. Dakle, poštujem ljude koji su pobjegli od terora fašizma i jednako one koji su postali žrtve komunizma!!!
http://deu.world-war.ru/wp-content/uploads/2015/10/vladika-nikolaj.jpg
Srpski "sveti" Nikolaj Velimirović sa srpskim i njemačkim vojnicima u ugodnom ćaskanju
 
Protivnik sam propagandne mašinerije AGITPROP djelatnika koji su pokret otpora i partizanski način ratovanja proglasili epohalnim dometom s posebno naglašenom ulogom genijalnosti vrhovnog štaba na čelu s Josipom Brozom Titom koji je bio, danas to slobodno možemo reći i našaliti se, prvak svijeta u bježanju od neprijatelja protiv kojeg se borio, miniranjem tračnica, diverzijama, zasjedama i neočekivanim napadima s puškama i pištoljima protiv tenkova, bornih kola, zrakoplovstva, topništva i drugog suvremenog naoružanja sve dok je moćna njemačka vojska raspolagala sredstvima za borbu. Pomalo je, s današnjim vremenskim odmakom gledano, komično pridavati značenje NOB-u koje je prikazano epopejom hrabrosti, junaštva i mudrosti ratovanja. Sve što znamo i što je naša mladost učila u školama nastalo je, prije svega, djelovanjem vješto vođenom, rekli bi vrhunskom, AGITPROP kulturom; ona je djelovala u širokom spektru od narodne tehnike pa sve do glazbe, književnosti, kazališne i, kasnije, filmske umjetnosti s golemim intelektualnim potencijalom u kojem su posebno dominirali: Vladimir Nazor, Oskar Davičo, Đorđe Andrejević Kun, Branko Ćopić, Joža Horvat i veliki broj kipara poput Antuna Augustinčića i dramskih umjetnika tog vremena što su pripadali pokretu otpora ili su ga slavili.
 
Otpor, partizanski otpor, okupatoru bio je omogućen zahvaljujući tajnim službama Velike Britanije koji je bio usko povezan za cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata s partizanskim glavnim štabom. Koliko god su Nijemci, kako se to uvijek naglašavalo, uz "domaće izdajice" od 1941. do 1943. proveli ofenzivu glavni je štab uvijek uspio, zahvaljujući spomenutim službama, s više ili manje žrtava, usmjeriti bježanje (neki kažu povlačenje) kontra od smjerova sedam ofenziva bespućima dinarskog gorja jugoistoka, i bosanskih planina sve do Prokletija. Prostor je to koji okupator nije mogao dosegnuti pa ni kontrolirati.  U tom prostoru tenkovi su bespomoćni, a prednost imaju oni što su u njemu obitavali poznavanjem ambijenta svoje nužde sučeljeni strahotama neimaštine i nadljudskih napora preživljavanja uz neizbježne bolesti.
 
Kapitulacijom Italije 1943. godine partizanski je pokret u prostoru bivše Jugoslavije onoliko napredovao koliko je njemački otpor slabio povlačeći se od Grčke, Makedonije i Srbije. Jedina i najveća zapreka partizanskom osvajanju prostora bila je srijemska fronta od jeseni 1944. do ranog proljeća 1945. godine na kojem je izginula srpska, silom mobilizirana i za rat nepripremljena, mladost; ona je platila životima napadajući bez ijednog tenka ili zrakoplova s pištoljima, puškama i strojopuškama dobro naoružanu njemačku vojsku s najvećim otporom između Šida i Sotina udaljenog desetak kilometara do Vukovara kojeg su Nijemci napustili pješice kad im je nestalo municije i goriva.
 
Danas, s distance vremena i brojnih spoznaja vraćaju mi se slike, tako zvanog, oslobođenja Vukovara nakon što je posljednja izbjeglička kolona 14. travnja 1945. oko podneva napustila Vukovar pješice. Kraj izbjegličke kolone činili su Kozaci, Nedićeva i Ljotićeva vojska s  četnicima, onako klasično i zastrašujuće, obraslih bradama i obavijenih redenicima metaka da bi nekoliko sati iza njih  skupina, ne više od dvadesetak ili  tridesetak, Nijemaca prošla kroz Vukovar i minama raznijela most preko Vuke u centru grada i most na kolodvoru nastavljajući put pješice u pravcu Vinkovaca. U sutonu spomenutog dana u grad je upala masa ljudi na seljačkim kočijama s kojima su ujahale partizanske jedinice  bez bilo kakve borbe. Ta je masa slijedila povlačenje njemačke vojske kojoj je ponestalo municije i goriva za borbu povlačeći se prema Vinkovcima ili prema zapadu nade da će se dovući do Austrijskih granica prema Gracu ili Bleiburgu. Bilo je to vrijeme kad se partizanska municija nije trošila u borbi protiv okupatora nego protiv ostatka izbjegle vojske i protiv narodnih i klasnih neprijatelja.
 
Nakon Vukovara, dakle 14. travnja 1945. sva područja do, danas bi rekli, austrijske granice partizanske jedinice „osvajale“ su tako što su slijedile povlačenje Nijemaca i, kako su ih zvali, domaćih izdajica. Sve što je cestama Vukovara prema Vinkovcima prošlo bježalo je  od prijetećeg komunizma na putu prema neizvjesnoj kapitulaciji koja je završila nepuni mjesec dana kasnije (9. svibnja 1945.), pokazalo se,  žrtvama Bleiburga. Naša povijest tog vremena „pamti“ samo ono što je doživio, da kažemo, hrvatski izbjeglički uniformirani i civilni živalj spomen obilježjima vezanim uz Bleiburg i događanjima do njega i u njemu. Nitko pojma nema, jer nije bilježeno ili nije pridavano značenje, ljudima što su činili kraj izbjegličke kolone s četnicima koji su jednako stigli negdje u području rijeke Drave (Dravograda, Maribora i Graca). Ne spominju se stradanja četnika, Ljotićevih i Nedićevih vojnika, Kozaka i drugih ostataka koji su podržavali vojnu silu njemačke okupacije služeći okupatoru.  
 
U kolektivnoj memoriji hrvatske nacionalne tragedije samo se zna dio dugo, dugo čuvane istine o Bleiburgu i do njega usputnih žrtava u Kočevskom rogu i sličnim masovnim grobnicama ljudi na izbjegličkom putu Drugog svjetskog rata. Taj vrlo grubo opisani dio nije nikad bio predmet historiografije; on je prepušten ideološkim interpretatorima kojima je jedino stalo veličati NOB-u, druga Tita i „mudrost“ partizanskog načina ratovanja sa posebnim ciljem obezvrjeđivanja bilo čije ljudske sudbine ili tragedije koja je bez svoje volje i želje rođena u vrijeme ratnog, političkog, klasnog i svakog drugog obračuna u kojem ni osobna nisu nedostajala.
 
Danas, osim osobnih dojmova i sjećanja, nije moguće opisati strahote Drugog svjetskog rata (1941.-1945.) i njegov kraj. Tek može se konstatirati da je komunistička partija s Titom na čelu uspjela metodama kojima se služila „disciplinirati“ narod ili građane ostatka bivše Jugoslavije uz brojne neljudske i nečasne radnje do stupnja države koja je uživala međunarodni ugled bez osvrtanja na Informbiro (1948.) ili razlaza s politikom SSSR-a uz tragediju osoba čiji su ideali završili na Golom otoku uz neviđena poniženja i torturu zatočenih u njemu. Nakon razlaza ili otpora spram politike SSSR-a na čelu s moćnim Staljinom drug je Tito dobio golemu podršku Amerike i Engleske unatoč paroli: „Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska“ na koju se Amerika nije osvrtala. Naprotiv! Iz nje je siromašnom i gladnom narodu stizala bogata pomoć u konzervama  masti i putra uz pakete  UNRA u kojima je bilo uz nužne životne namirnice i mlijeka i jaja u prahu koja su, šaljivo, nazvana po imenu tadašnjeg predsjednika SAD Trumanova jaja. Sve je dijeljeno građanima, valja priznati, pošteno i pravedno u vrijeme velikih nepravdi, stresova i udbinih čeprkanja po građanskoj savjesti njenih žitelja.
 
Seljaci su prestali kontrahirati žito što je bio oblik prisilnog oduzimanja prihoda žetve onima koji su sijali, a politika ubirala prinos, rekli bi, od oka. Omladina je izgradila prugu Brčko-Banovići, pa Šamac –Sarajevo a odmah zatim, već 1949. prionula na autoput Beograd – Zagreb nazvan autoputom bratstva  i jedinstva. Polet kojim se izgrađivala zemlja uz angažiranje omladine na radnim akcijama i razvoj industrije stvorio je ne samo komunističku nego i moćnu političku oligarhiju koja je ideale žrtvovala i postupno iznjedrila pojedince i skupine koje su prezirale ideologiju i obećanja uz kapital s kojim je zamijenjena privrženost besklasnom ili obećavajućem društvu u korist gospodarstva koje je tražilo umjesto ruku za lopate znanje za njegovo vođenje.
 
Kraj entuzijazma Titove Jugoslavije počeo je kad se unutarnja politika druga Tita i partije sukobila s interesima i mogućnostima međunarodnog tržišta ili vrste laviranja izvrnutog, zavrnutog ili tako nekog socijalizma sa nemilosrdnim tržištem u kojem je Jugoslavija postala vrst posrednika između tržišta zapada i proizvoda namijenjenih deficitu država socijalizma istoka. U tom je prostoru stasala nova vrsta ljudi zaštićena kapitalom, a ne više ideologijom. Evo, reklo bi se: to je nama naša borba dala da imamo Tita za maršala, ali i Vanju Špiljaka, Tedeschija, Đurekovića, Santrića i ljude  slične njihovom profilu poduzetničkog duha i neke čudne socijalizmu privrženosti  kao i službama koje su ih kontrolirale sa ili bez zadrške. Nemoguće je u ovako površnom osvrtu prikazati uzroke i posljedice pedesetogodišnjih političkih, gospodarskih i ideoloških promjena u kojima su sudbinama ljudi upravljale odgovarajuće službe koje su imale približan odnos prema građanima koje su kontrolirale, ali i međusobne nesporazume unutar republika i pokrajina koje su tek nakon Titove smrti pokazale nakazno lice sustava koji još i danas djeluje, čini se, posebno u Hrvatskoj o čemu neupitno i vjerodostojno svjedoči iscrtana svastika na poljudskom stadionu za vrijeme kvalifikacijskog nogometnog susreta Hrvatske vs Italije u Splitu. Autorima tog projekta nitko još nije bio ni na tragu a kamoli na otkriću. Logično je pretpostaviti da Hrvatskoj svaki nacionalni ili rasistički ispad maskiranih, anonimnih i na drugi način izraženih provokacija fašističkih naznaka ili tendencija djelo su iz iste majstorske radionice onih koji su svastikom htjeli hrvatsko nacionalno biće prikazati kao fašističko i obavezno usmjereno protiv Srba koji su povijesno poznati po djelima što su napuštajući svoja sela palili vlastite kuće sasvim sigurni da u njima nisu nikad ni željeli ostati. Posljednji takav „incident“ djelo je maskiranih koji su negdje oko Knina ovih dana ili oko19. kolovoza 2019. upali maskirani u kafić i palicama ostavili dojam nasilja u kojem nitko od gledatelja utakmice, u kojoj se prenosila igra Crvene zvezde, nije bio ozbiljno i životno ugrožen, ali s dovoljno razloga da se javi „neustrašivi“ Milorad Pupovac čuvar onih kojima u Hrvatskoj njegova zaštita samo šteti.
 
Dvojim da će se ikada otkriti ekipa crtača svastike na poljudskom stadionu ali i prepoznati ljudi koji su izveli napad u kafiću na gledatelje utakmice u kojoj je igrala Crvena zvezda. Maskirana i zakrabuljena skupina koja navodno mrzi Srbe siguran sam ostat će samo dio medijske hajke kojoj je jedini cilj prikazati Hrvatsku onakvom kakva ona u stvarnosti nije. Naime, da je Hrvatska onakvom kakvu ju pupovčići žele prikazati ne bi se taj šepirio u njoj kao zaštitnik nečega što ne traži zaštitu. Sudbina, mislim politička sudbina Hrvatske, daleko je od kontrole sposobne zaštiti istinu i žrtve njene neovisnosti od elemenata što čine ostatke vješto prikrivenih destrukcija u kojima je opstala tek, za vrijeme NDH, ustanovljena kuna koja je jednako opasna za budale koje smeta apel ZDS ili hrvatski grb s početnim bijelim ili crvenim poljem ili pak zastave na kojoj bi umjesto grba više voljeli zvijezdu petokraku. Ne zato što ju vole nego zato što pod njenom zaštitom mogu raditi što ih je volja. Želim posebno naglasiti da je biti spreman za dom neutralni apel koji nikoga ne ugrožava, ali posebno smeta onima koji su uselili u tuđe, a posebno, židovske domove. Ne za države NDH, nego SFRJ.
 

Željko Mataja

Torcida, BBB, Armada i slične "navijačke" udruge organizirane u cilju oponiranja, destrukcije i stvaranja animoziteta

 
 
Hrvatska smještena zapadno od brdovitog Balkana iza srijemske ravnice i istočno od  sunčanih vrhova Alpa uspjela se obraniti od srpske agresije, ali i bratstva i jedinstva svadljivih susjeda. Nije se međutim uspjela obraniti, među ostalima, od dva moćna socijalna agregata unutarnje politike. Jedan je u reformi obrazovanja koja je sudar Gutenbergove i digitalne galaksije ili rat tiskanih medija s tabletima, a drugi je sudar između onih koji su nogometnu organiziranost nazvali močvarom koju valja isušiti i HNS-a. I dok nam obrazovanje, kakvo imamo, u našim srednjim školama svake godine iznjedri darovite pojedince što osvajaju medalje na međunarodnim natjecanjima znanja, a osobito matematike, informatike, govorništva i drugih oblasti iz nogometne močvare nam se ostvarila srebrna kolajna na SP-u u Moskvi.
https://i.ytimg.com/vi/kI28MSg_J4E/hqdefault.jpg
I Eduardo, i Luka, i Dani proizvod su Zdravka Mamića
 
Očito je da za obrazovanje nije ključna reforma kao što ni u nogometu nije bilo ključno isušivanje nogometne močvare. Oba, kako volim reći, socijalna agregata započeo je ex ministar Znanosti, obrazovanja i športa Željko Jovanović poznat po destrukciji. Poput kukavice koja odlaže jaja u tuđa gnijezda, izlegao je Borisa Jokića kao reformatora čije posljedice ostvaruje ministrica obrazovanja Blaženka Divjak s najlošijim rezultatima mature, a iz drugog kukavičjeg jajeta postavljenog u športu izlegla se neviđena hajka na Zdravka Mamića koji je svojim posebnim sposobnostima klub GNK Dinamo priključio europskoj nogometnoj eliti sa velikim doprinosima rezultatima reprezentacije koja je osvojila srebro na SP-u u Moskvi.
 
I dok Zdravko Mamić trpi uvrjede i poniženja, njegov provokator Željko Jovanović, kao i oni koji su ga podržavali, bez stida i srama skloni su podržavati reformu obrazovanja i nogometu pridavati značenje koje im se svidi kako bi izbjegli priznanje GNK Dinamu i nogometu kakvog imamo. Dinamo je sposobnostima Zdravka Mamića stavio se u red klubova koji su organizacijski, tehnički i materijalno među najboljima u Europi s posebnom brigom za razvoj darovitih igrača, što su stasali u nogometnoj školi kluba. Doduše ta škola ima svoju dugu tradiciju, ali ne i organizaciju iz koje je stvoren svojevrsni rasadnik igrača što su popunjavali, prije svega Dinamo, a zatim i potrebe bogatog i zahtjevnog tržišta europskih klubova. Koliko god usporedba djeluje pretenciozno valja naglasiti da je GNK Dinamo jedini klub koji je uspio sustavno ostvarivati sredstva iz dijela nagradnog fonda asocijacije UEFA kojima se profilirao na putu, moglo bi se reći, nogometne elite koja je pri dnu, ali pri dnu najboljeg čime nogometna Europa raspolaže. Zasluge za to ima, od našeg pravosuđa proganjani, Zdravko Mamić koji je žrtva onih koji nisu shvatili da se daroviti igrači jednako kao i treneri stvaraju i odrastaju u različitim sredinama, ali tek dolaskom u klubove, kakvog je stvorio dobivaju vrijednost i prepoznatljivost koja ne ovisi samo o njihovom talentu nego o uvjetima u kojima se talent razvija i međunarodno zastupa. GNK Dinamo je, u tom smislu, sadržajno i organizacijski, postigao točno onoliko koliko, osim Rijeke i Osijeka, ostalim našim klubovima nedostaje da bi bili konkurencija koja umjesto da slijedi vrhunsku dominira Torcidom, BBB-ovcima, Armadom i sličnim „navijačima“ kao organiziranim oponiranjem što na različite načine stvaraju animozitete koji nisu privrženi klupskoj pripadnosti nego njegovoj destrukciji.
 
Bez Mamića ne bi imali Modrića, Eduarda i Olma
 
Za GNK Dinamo, ovakvog kakvog imamo, nisu valjda zaslužni oni što s tribina skandiraju uvrjedljive poruke ili svoju strast i prijetnju izražavaju bakljama, petardama i nasiljem nad onim što im ne pruža otpor. Nisu zaslužni ni oni koji bi, rekli bi, s ulice mijenjali upravu kluba što osvaja državna prvenstva, kad je Dinamo u pitanju, kao na industrijskoj traci. Ni veliki dio novinara od takvih se ne razlikuju pa uporno i dosljedno kritiziraju klub koji je doslovce iznjedrio Luku Modrića najboljeg igrača svijeta ali i prije njega omogućio razvoj popularnog Brazilca Eduarda Alvesa da Silve baš onako kako danas kotira daroviti španjolski Katalonac Dani Olmo koji je zablistao u Dinamu i dosegao visoku međunarodnu vrijednost. Sve tri akvizicije, neovisno o sporovima koji su vođeni s Eduardom, djela su Zdravka Mamića koji je u njima prepoznao vrline rasnih nogometaša i na taj način dominirao domaćom nogometnom scenom čijeg kreatora umjesto da slijede pokušavaju uništiti.
 
Mogao je, recimo, Luka Modrić, uz brojne darovite igrače, igrati za bilo koji klub jednako dobro kao što je igrao u Dinamu, a danas u Realu i ostao bi zabilježen samo kao dobar igrač, ali nikad bez Dinama, kao kvalitetnog kluba, ne bi imao mogućnost predstaviti se onako kako je uspio s klubom čija je organizacijska i sadržajna struktura omogućila mu prepoznatljivost vrlinama kojima raspolaže. To što smo uzeli za primjer Luku Modrića jednako vrijedi za bilo kojeg igrača ili trenera pa i za sadašnjeg vrlo poštovanog trenera Nenada Bjelicu koji je tek dolaskom u GNK Dinamo dobio mogućnost prikazati kvalitete koje nikad ne bi došle do izražaja u klubu gdje je osuđen raditi s izborom igrača na koje nije imao utjecaja, a još i manje uvjete rada kakve pružaju dobro organizirani klubovi. Velike igrače izvan svake dvojbe stvaraju stručnjaci brojnih profila uz konstataciju da samo dobro organizirani klubovi imaju sve ono što zovemo strukom koju, uz trenera, čini visoko kvalitetna zdravstvena zaštita, prehrana i smještaj kako bi se igrači ili bilo koji članovi kluba posvetili „poslu“ za koji su angažirani, da se našalimo, pa makar i za kontrolu ulaznica za ulaz na stadion. 
 
Tužno je, jadno i nakaradno, ali za male sredine tipično, da je Zdravko Mamić kao idejni i organizacijski kreator klupskih uspjeha, umjesto poštovanja doživio sudbinu zločinca koji je pobjegao od pravosuđa; ono je kao i naša javnost, žrtva predrasuda kojima dominira medijska i svaka druga hajka utemeljena na pakosti, zlobi i strastima navijački raspoloženog puka kojeg podgrijavaju mediji jednako opterećeni osobnim ili nečijim interesima, ali i bolesnim navijačkim strastima. Ne samo da je tužno nego je i tragično što je Zdravko Mamić osuđen zbog iznosa koji bi svi rado platili da ostvare ono što je za klub ostvario njegovim vođenjem puneći državni proračun i osiguravajući klupsku egzistenciju s oko 200 zaposlenika. Ostao je na margini interesa onih koji bi bili dužni, ne samo brinuti, nego i njegovati kvalitetne pojedince umjesto proganjati ih zato što raspolažu energijom i vizijom koju ignoriraju bez misaoni istomišljenici najmoćnijeg socijalnog agregata.
 
Može djelovati u današnjima uvjetima  neprimjereno, tek da bi potvrdio prethodnu tezu, moram se vratiti vremenima bivše države u čijem je nogometnom miljeu dominirala Crvena zvezda ili klub koji je nekad bio onakav kakav je danas GNK Dinamo u Hrvatskoj.[i] U nevezanom razgovoru nogometnih djelatnika za kavanskim stolom, u ono vrijeme, poveo se razgovor o kvaliteti trenera pa je jedan među sudionicima obratio se dr. Aci Obradoviću, za kojeg svi tvrde da je bio idejni začetnik organiziranosti i kodeksa Crvene zvezde, hvaleći tada uspješnog  trenera Gojka Zeca. Na tu pohvalu mu je Obradović odgovorio: recite vi meni koji trener u Crvenoj zvezdi nije bio uspješan? Drugim riječima, za uspjeh svakog trenera, naravno i igrača,  u klubu je bitna organizacija koja, o tome nema dvojbe, ima širok utjecaj na društvena, a samim tim, i na politička zbivanja koja kad je u Hrvatska u pitanju i GNK Dinamo u njoj ne postoji! Pustimo na stranu činjenicu da je u bivšoj državi spomenuti klub dominirao i služio se svim mogućim sredstvima koristeći osvojene i stečene privilegije, tek činjenica je da klub nikad ne bi postao prvak Europe da nije bio kvalitetno organiziran! Klupski uspjesi, nekad Crvene zvezde, a danas GNK Dinama, značajno ovise o organiziranosti kojoj su danas najbliži Rijeka i Osijek, a tu „blizinu“ valjalo bi očekivati i od drugih naših klubova umjesto zlobe, pakosti i podmetanja? To je, međutim, posebna priča o mentalitetu kakvim raspolaže narod istočno od Alpa među kojima, to je očito, Hrvati dominiraju kao međusobno posvađan, uzajamno prevaren i od brojnih vlasti ideološki i materijalno zlorabljen narod.
 
Navijačke udruge - izvor najvećeg zla
 
Naša medijska scena je katastrofalna i, još među rijetkima zaostala, oslonjena na podršci navijačkim udrugama koje zlorabe pripadnost klubu za destrukciju umjesto za podršku. Što uopće znači navijačka udruga koja umjesto bodrenja igrača prostor tribina koristi za skandiranje uvrjeda ili bacanjem baklji i detonacijama petardi želi ostaviti dojam prisutnosti kao čimbenik čega? Zar su mase s tribina organizirane da bi se zadovoljile njihove strasti uplitanjem u klupsku politiku? Zar zbog plaćene ulaznice ima bilo tko pravo utjecati ili postavljati zahtjeve pojedincu, upravi kluba ili pak njenoj politici? Uopće nema dvojbe o tome, da u nas, navijačkim skupinama dirigira pojedinac ili skupina koja bi po svim pravilima reda i odgovornosti posljedice morala snositi, ovisno o stupnju aktivnosti, od države i njenih organa ustanovljenih za red i disciplinu navijačkog orkestriranja.
 
Krajnje je vrijeme da netko, da netko vrlo ozbiljan i politički odgovoran, postavi pitanje: tko je navijače uniformirao i organizirao za destrukciju pod egidom navijanja? Dvojim da policija ne raspolaže podacima, a istražni i sudski organi instrumentima zaustavljanja neciviliziranog i nasilnog ponašanja onih kojima je potrebna udruga za navijanje što je samo izlika za odnose prema klubu, ali i za međusobne sudare navijačkih „susreta“ što svjedoče o nasilju, mržnji i netoleranciji koje NETKO njeguje, a država tolerira! Riječ je o činjenici da naši mediji ili podržavaju takve navijačke skupine ili njihovu destrukciju uopće ne osuđuju nego, eventualno, samo konstatiraju događanja, nerede i puno toga što su asocijacije FIFA-e i UEFA-e uvijek rigorozno kažnjavale i financijskim sredstvima sankcionirale klubovima ili nacionalnom savezu, a nikad navijačkoj skupini koja je iznjedrila nasilje, destrukciju ili provokaciju. Razumljivo je da je u konačnici uvijek odgovoran klub ili nacionalni savez države čiji nadležni organi nisu na razini odgovornosti za posao koji su dužni obavljati. Naši organi zaduženi za mir, red, dostojanstvo građana (publike) osim privođenja izgrednika nisu se nikad posvetili činjenici da te, kako ih zovu navijačke ispade uniformiranih likova, organizirane i pripremljene za javni nastup kazne, a dirigenta navijačkog orkestra učine odgovornim i naravno primjereno kažnjenim onako kako je neprimjereno kažnjen Zdravko Mamić.
 
Suludo je i zdravog društva nedostojno kad tribina ispunjena navijačima BBB-a ili loših plavih dječaka čovjeku zaslužnom što je GNK Dinamo desetljeće i više stalni natjecatelj u Kupu UEFA-e, i koji je klub učinio financijski nezavisnim o proračunu grada skandira „Mamiću Cigane, odlazi iz svetinje!“ Zar progoniti čovjeka koji je klub rezultatima stavio na pijedestal međunarodne vrijednosti i do praga nogometne elite vrijeđati? U čije ime? Zar u ime kreatora destrukcije? To nije niti može biti apel uniformiranih masa nego nečijeg, pitaj Boga čijeg, interesa koji ima jedan jedini cilj diskreditirati kreatora uspješnog Dinama. Jednako je nepojmljivo da pravosuđe i naši mediji umjesto da su na strani Zdravka Mamića postali su dio njegova progona zanemarujući sve što je učinio i GNK Dinamo dovodeći klub do stupnja međunarodnog respekta koji je šest puta sudjelovao u Ligi prvaka i deset puta u, kako se popularno kaže, natjecanju za nogometno proljeće što ni jednoj našoj djelatnosti nije uspjelo u gospodarstvu kakvo imamo i u politici koju vodimo. Sve smo bliže stihovima pjesme Dobriše Cesarića: „…i svak je išao svojim putem za slavom i za hljebom, a on je krvareći ljepotom plovio nebom“.
 
Očito je da naša vlast plovi svojim nebom ne hajući za ono što ono pokriva u obrazovanju, u stvaralaštvu Mate Rimca, naših darovitih učenika i u športu, a poglavito u nogometu. Pokazalo se da je jedino šport u stanju ujediniti rezultatima nacionalne reprezentacije i pomiriti sve ono što politika svađa i jednako sposoban posvađati klupsku zaslijepljenost za što je odgovorna politika i pravosuđe koje je, kako se to lijepo kaže, suspektno. Nije li doček naših reprezentativaca sa SP-a iz Moskve pokazao ono jedinstvo kojim se Hrvatska obranila od agresije, ali ne i od krive politike koju u nas vode talenti socijalističke izgradnje!!!
 
Na kraju valjalo bi postaviti pitanje koga je to Zdravko Mamić ojadio, oštetio i na drugi način doveo do stanja zbog kojeg je optužen kao glavni lik zločinačkog udruživanja i pritom zanemariti sve što je učinio za klub nezavisan o proračunu grada s golemim doprinosom reprezentaciji; ona godinama ne koristi sredstva proračuna Republike Hrvatske uz glavninu igrača koje je transferirao GNK Dinamo? Očito je nešto trulo u državi, da parafraziram Shakespearovog lika iz Hamleta, njegove istoimene drame.
 
Bilješka:
 
[i] Što bi Crvena zvezda dala da ima klub i rezultate kakve postiže GNK Dinamo. Iako i danas cijeni Dragana Džajića, nema dvojbe da bi jednako poštovala i Zdravka Mamića!
 

Željko Mataja

Bez bivših članova Komunističke partije Sabor ne bi imao većinu

 
 
HRVATSKA - EL DORADO ZA KOMUNISTE - Kada (i ako) u Hrvatskoj provedemo lustraciju Vrhovni sud RH će nestati, a Sabor nikada više ne će imati većinu! Ako bi proveli lustraciju u Vrhovnom sudu RH (od 44 suca "samo" 41 je "bivših" članova zločinačke komunističke partije. Komunisti u Hrvatskoj ipak, mora se priznati, gube kompas, jer kako se moglo dogoditi da 3 (tri ) suca nisu bila u KP? Kad bi još čačkali po pravosuđu rezultati bi bili vrlo pogubni.
https://croatia.eu/images/03-05/EU13_0310.jpg
Lustracija (lat. lustratio) označava čišćenje od grijeha kod starih Rimljana, a danas se najčešće pod tim podrazumijeva rasvjetljavanje i uklanjanje iz javnog i političkog života osoba koje su bile aktivne u službi totalitarnih režima. Navedeni postupak pokrenut je u gotovo svim postkomunističkim državama, osim Hrvatske. Zašto je Hrvatska u tom pogledu među zadnjima? Tko to koči i zašto? Gdje započeti lustraciju i koliko je temeljito treba provesti? Tko bi je trebao provoditi?
 
Fašistički simboli su nestali, ali crvena zvijezda je u Hrvatskoj i dalje prisutna.  U "regionu" postoji npr. nogometni klub "Crvena zvezda" i "Partizan", a u Hrvatskoj NK "Dinamo" čiji je naziv bliže totalitarnom komunističkom režimu, nego demokraciji. Bivši hrvatski predsjednici Mesić i Josipović i mnogi drugi sudionici vlasti rado su se ne samo slikali s Rothschildovom zvijezdom (crvena zvijezda), a sad već bivši predsjednik Josipović krenuo je u izbornu kampanju s Trga M. Tita. Odnedavno imamo uredno registriranu političku stranku "Antifašista", ali tražiti neku političku stranku koja bi bila "Antikomunistička" bilo bi iluzija. Kakav bi međunarodni skandal izazvao npr. kad bi se neki NK nazvao "Kukasti križ", ali "FK Crvena zvezda" ne izaziva nikakav revolt.
 
Teško je uopće uspoređivati štetu koju su za čovječanstvo napravile fašistička i komunistička opcija, ali u tome mogu pomoći statističke brojke. Povjesničari spominju da je fašizam odgovoran za pogibiju približno 25 milijuna ljudi, a komunizam za približno 100 milijuna ljudi. Sličan omjer je u proganjanu i zlostavljanju ljudi. Ako uzmemo u obzir da je i Hitler bio socijalist (nacionalsocijalist) te da je bio jedno vrijeme Staljinov saveznik. Ispada da bi se hrvatska ljevica rado priklonila tom savezu. Fašizam je bio loš sustav, ali na žalost ne toliko da ne može biti i neki gori, a to je komunistički s četverostrukim brojem žrtava (a i dan danas padaju žrtve komunizma npr. Sjeverna Koreja). Jedno je zajedničko bivšim fašističkim i komunističkim vođama u svim državama koje su nastale nakon njihovog pada, uklonjeni su njihovi spomenici i nazivlje ulica i trgova. Kako je onda moguće da Hrvatska ima Trg M. Tita, te spomen dom u Kumrovcu. Tito je svrstan na deseto mjesto diktatora (procjenjuje se da je odgovoran za smrt 1.150.000 ljudi te višestruko progonjenih i mučenih).      
 
Ako bi u jednoj od najnovijih političkih stranaka u Hrvatskoj "Antifašista“ proveli lustraciju, te one koji su skloni neprijateljima i protiv samostalne Hrvatske, teško da bi ostalo desetak članova. Ako bi proveli lustraciju u Vrhovnom sudu RH (od 44 suca „samo“ 41 je "bivših" članova zločinačke komunističke partije. Komunisti u Hrvatskoj ipak, mora se priznati, gube kompas, jer kako se moglo dogoditi da 3 (tri) suca nisu bila u KP-u? Kad bi još čačkali po pravosuđu rezultati bi bili vrlo pogubni. Kad bi neki naivac, kao npr. moja malenkost, tražila u Saboru RH odstup "bivših" članova KP, te suradnika Službe državne sigurnosti (UDBA), definitivno više nikad se u Saboru RH ne bi mogla sastaviti većina.
 
Pozvala bih čelnike postojećih 146 političkih stranaka neka provedu lustraciju u svojim strankama. Kako bi izgledalo pravosuđe nakon lustracije (posebno Vrhovni sud RH s tri suca)? Koliko bi ostalo gospodarstvenika na položajima nakon lustracije? Kako mogu voditi Hrvatsku ljudi koji su prisegnuli KP-u, "celovitosti Jugoslavije" te posebno oni Titoljubci koji su podržavali i još podržavaju tezu "kako će Sava teći uzvodno prije nego bude Hrvatska država". Kako stvari stoje prije će Sava poteći uzvodno nego što se u Hrvatskoj provede lustracija s postojećom političko-pravosudnom ekipom.
 

M. K., https://www.republika.eu/novost/38551/kada-i-ako-u-hrvatskoj-provedemo-lustraciju-vrhovni-sud-rh-ce-nestati-a-sabor-nikada-vise-nece-imati-vecinu-

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Utorak, 22/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1266 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević