Mađarska ponovno osvaja tuđa područja, a među njima i Međimurje

 
 
Predsjednik mađarske vlade Viktor Orbán izjavio je 6. lipnja 2020. godine u Sátoraljaújhelyju, na mađarsko-slovačkoj granici, pred spomenikom „Mađarske kalvarije“, a prigodom obilježavanja 100. obljetnice Trianonskog sporazuma, kada je Mađarska, nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, izgubila dvije trećine svoga teritorija i polovicu svoga multietničkog stanovništva: „Mađarska ima snažnu i neovisnu državu već 400 godina. Mađarska ponovno pobjeđuje… Nema nijedne nacije na svijetu koja bi mogla izdržati takvo stoljeće, no mi smo izdržali i danas ponovno pobjeđujemo“.
https://e-news.su/uploads/posts/2020-06/1591699387_e-news.su_5.jpeg
Spomen ploča Trianona na crkvi mađarskih svetaca u Budimpešti na kojoj piše:
"Nikad ne morate o tomu razgovarati, ali uvijek, uvijek mislite o tomu"
 
Na spomen-ploči nalazi se zemljovid Mađarske prije raspada Austro-Ugarske koncem 1918. godine, koja obuhvaća dijelove današnje Hrvatske, Slovenije, dijelove Vojvodine u Srbiji, južne Slovačke, istočne Austrije (Gradišće-Burgenland), Erdelja (Rumunjske) i istočne Ukrajine (Galicija i Bukovina). Na spomeniku je ispisan naslov na mađarskom jeziku: "Fiume – tengerre magyar", što znači "Rijeka - mađarsko more".
 
V. Orbán je nadalje rekao, da se Mađarska održala unatoč Turcima, njemačkoj hegemoniji i sovjetskoj čizmi, a nestale su i Čehoslovačka,  Jugoslavija i Sovjetski Savez te britansko i francusko carstvo. Osudio je Zapad, „jer je pokidao tisućljetne granice i povijest Središnje Europe, izručivši Mađarsku i druge države regije „neprijateljima i vladi boljševika“. Središnja Europa bila je ponovno  nemoralno iscrtana. Nikada ne ćemo zaboraviti što su nam učinili“. V. Orbán je u nastavku svog govora pozdravio Mađare što grade zajedničku budućnost sa susjedima: Slovačkom, Srbijom, Hrvatskom i Slovenijom i ocijenio da je povijest „dala šansu, možda zadnji put, narodima Središnje Europe, da se otvore novoj eri“. Govor je zaključio riječima: „Naša politička, duhovna, gospodarska i kulturna gravitacijska sila raste iz dana u dan. Povratak Mađara tek je počeo“!
 
Prisjetimo se da je u Mađarskoj nedavno bio objavljen i „povijesni“ zemljovid Mađarske, koji prikazuje kako pet ruku grabežljivo otima dvije trećine područja Mađarske, koji je izazvao u našoj i u javnosti susjednih zemalja nezadovoljstvo i osudu takvog „kartografskog revizionizma“, koji predstavlja pokušaj, da Mađarska opravda sva svoja „povijesna“ okupacijska osvajanja područja susjednih zemalja, pa tako i Hrvatske. Hrvatska je vrlo osjetljiva na takve pokušaje, jer je tijekom svoje mukotrpne povijesti proživjela svu tragediju, kako talijanske iredente, tako i velikosrpskih apetita na hrvatsko etničko područje od strane Garašaninove geopolitičke doktrine: „Gdje je Srbin, ondje je Srbija“!
 
U spomenutom kontekstu potrebno je razlikovati dva terminološki različita pojma: „otimanje“ i „vraćanje otetoga“. Mađarska je, naime, tijekom svoje povijesti svojim susjedima puno toga otimala, a u jednom povijesnom trenutku to „oteto“ je „vraćeno“ njihovim vlasnicima. Zbog toga mađarska lamentacija o nekakvom „otimanju“ državnog teritorija Mađarskoj simbolizirana s pet grabežljivih ruku, potpuni je promašaj i upućuje na to da se Mađarska još nije otrijeznila od svojih megalomanskih, mitomanskih i osvajalačkih nagona, koji su je u povijesti doveli na područja drugih nemađarskih naroda i tako je učinili mrskom okupacijskom silom, koja je na okupiranim područjima vršila mađarizaciju, odnarođivanje i nametanje mađarskog jezika, običaja i mađarske kulture. Jednu takvu tragičnu epizodu iz hrvatske povijesti obilježili smo upravo prije dvije godine, kada smo proslavili stotu obljetnicu oslobođenja hrvatskog Međimurja od stoljetne okupacije susjedne Mađarske.
 
Pogledajmo pobliže mađarsku lamentaciju zbog „otimačine dvije trećine mađarskog teritorija“ koju obavlja pet grabežljivih ruku: na sjeveru dvije šake trgaju 63.004 četvornih kilometara Mađarske na kojima živi 1,084.000 Mađara; na zapadu od Mađarske se ugrabilo 4.026 četvornih kilometara i 64.000 Mađara: na jugu otkinuto je od Mađarske 63.000 četvornih kilometara s 563.000 stanovnika: na istoku se Mađarskoj otelo 102.181 četvornih kilometara teritorija i 1,704.000 Mađara. Ono što je, od tako opljačkane i osiromašene Mađarske, ostalo to je jadnih 93.000 četvornih kilometara površine i 7,8 milijuna Mađara. Ovaj mađarski zemljovid, koji komadaju ruke i grabe njezin teritorij, uključeni su i dijelovi Hrvatske, a zemljovid je objavio Međunarodni ured za informiranje u sklopu kabineta premijera Viktora Orbána, koji je navodno sklon Hrvatskoj?
 
Povod za ovakav revizionistički nastup Mađarske bila je proslava Dana nacionalnog zajedništva, državnog spomendana, koji je uveden 2010. godine, kako bi se obilježilo potpisivanje Trianonskog mirovnog ugovora, potpisanog u Parizu, nakon Prvog svjetskog rata, 1920. godine između Saveznika i Mađarske. Po tom ugovoru Mađarska je izgubila dvije trećine svog tadašnje državnog područja. Ta područja bila su vraćena Austriji, Čehoslovačkoj, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i Rumunjskoj.
 
Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, odmah je, po objavljivanju „povijesne“ karte Mađarske, stupilo u kontakt s mađarskim vlastima i upozorilo na neprihvatljivost ovakve vrste prikaza dijelova hrvatskog teritorija, jer to predstavlja potpuno iskrivljavanje povijesnih činjenica. Mađarska strana je odgovorila, da se tu ne radi „ni o kakvom iskazivanju teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj“, jer da je sporna fotografija objavljena povodom obilježavanja povijesnog potpisivanja Ugovora iz Trianona, čime je bio okončan Prvi svjetski rat. Sporni zemljovid oštro su komentirali i u Sloveniji, a tadašnji premijer Marjan Šarec je izjavio, da je nedavno slična provokacija stigla i iz Italije, kada je gradski vijećnik Trsta, Lorenzo Giorgi, objavio kartu Italije kojoj je pripojena slovenska i hrvatska jadranska obala. Da to nije slučajnost, pokazuje i slučaj predsjednika Europskog parlamenta, Antonija Tajanija, koji pripada pokretu „Forza Italia“, a koji je u veljači 2019. izrekao slične iluzije o talijanskim područjima na tlu Slovenije, pripojivši Italiji Sloveniju, Istru i Dalmaciju. Ukratko, mađarski i talijanski incident pokazuje, da još uvijek neki naši susjedi imaju prema Hrvatskoj teritorijalne pretenzije, što nije bezazlena činjenica, jer može generirati povijesnim opterećenjima i mržnjom među narodima i državama. Objavljivanje nekih starih geografskih karata može potaknuti neke pojedince i grupe u Europskoj uniji, da ponovno ožive ideju „velike Mađarske“, „velike Italije“, a u Srbiji nikada odbačene i osuđene megalomanije o „velikoj Srbiji“.
 
Budući da se na navedenoj geografskoj karti „velike Mađarske“ nalazi i Međimurje, koje je nakon Prvog svjetskog rata bilo navodno  „oteto“ Mađarskoj,  osvrnut ćemo se kratko na metodu brutalne mađarizacije Međimurja od 1861. godine. Zanimljivo je na početku spomenuti, da je Međimurje etnički i nacionalni svjetski fenomen. Iako su Mađari  administrativno upravljali Međimurjem od 1720. godine kada su međimurska vlastela morala odlaziti na županijsku skupštinu u Zalu, a u Međimurju su bili Mađari nazočni od utemeljenja Zagrebačke biskupije 1094. godine, danas u Međimurju nema nijednog mađarskog toponima, natpisa, mađarskog naselja, nijedne mađarske ustanove, nijedne mađarske obitelji i nigdje se ne govori mađarski. Naime, Mađari u Međimurju nikada nisu naišli na dobrodošlicu, iako su Međimurci po prirodi vrlo gostoljubivi. To su dobro shvatili mađarski činovnici, kantori, žandari i učitelji, koji nisu nikada pokušali trajno naseliti se u Međimurju. Zato Međimurje nikada nije postalo etnički mađarsko, već je, uz pomoć, odgoj i zaštitu svećenstva, koje je dolazilo iz Zagrebačke biskupije, ostalo najčišćim hrvatskim krajem. Zbog toga su i svi pokušaji nasilne mađarizacije, ostali neuspješni.
 
Kakvim se sve sredstvima služio mađarski osvajač Međimurja, da bi Međimurce pomađario prikazat ćemo u sljedećem opisu koji obuhvaća razdoblje mađarske strahovlade u Međimurju od 1861. do 1918. godine. Najteži dani za Međimurje u njegovoj višestoljetnoj okupaciji od strane Mađarske nastupili su 1861. godine, kada je mađarska vlast nastojala svim sredstvima pomađariti Međimurje. Prisjetimo se povijesne činjenice da je u  razdoblju kada se Međimurje od 1848. do 1861. godine nalazilo u pravno-upravnom sastavu Hrvatske, Međimurje dobilo prvu željezničku prugu u Hrvatskoj, od Kotoribe do mjesta Macinec (24. IV. 1860.) i tako postalo navjestitelj novog, modernog i industrijskog razdoblja Hrvatske, koje je međimurskom čovjeku priskrbilo nadimak „prvog štrekara“ u Hrvatskoj. Uza sve negativnosti prethodnog razdoblje tzv. Bachovog apsolutizma, moramo istaknuti činjenicu, da je u to vrijeme bila izvršena izmjera zemljišta u cijeloj Habsburškoj monarhiji, pa tako i u Međimurju. Tada su bile izrađene gruntovne karte, koje, npr. u gruntovnici u Prelogu nose nadnevak 20. VIII. 1857. godine. Nakon pada Bachovog apsolutizma, Mađari su nastojali svim sredstvima Međimurje pripojiti Mađarskoj. Zbog toga je car i kralj Franjo Josip I. (1848. – 1916.) zatražio da Hrvatska banska konferencija dokaže svoje pravo na Međimurje. Ne čekajući odgovor Hrvatske banske konferencije, Mađari su 12. I. 1861. godine, Međimurje pripojili Mađarskoj.
https://hungarytoday.hu/wp-content/uploads/2020/06/D_MTZ20200606019.jpg
Viktor Orbán u Sátoraljaújhelyju 6. lipnja 2020.
 
Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer je zbog toga 25. I. 1861. godine pismeno zatražio od austrijskog ministra predsjednika da Međimurje ostavi u sastavu Hrvatske, jer da u Međimurju žive „samo Hrvati“. U međuvremenu, zadnji hrvatski kotarski predstojnik u  Čakovcu, Slovenac Antun Globočnik, pokušao je pomoću uglednih ljudi iz Štrigove, Nedelišća, Preloga i Kotoribe spasiti Međimurje za Hrvatsku namjeravajući poslati „Međimursko poslanstvo“ u Hrvatski sabor u Zagreb, ali je od toga odustao, jer su svi delegati primili prijeteća pisma, da će im, ako odu u Zagreb, „glave biti odsječene kao puranima“.
 
Prijetnje su urodile plodom. Mađari su počeli postavljati mađarske činovnike u sva mjesta u Međimurju. U takvim okolnostima, Antun Globočnik, nakon što je primio pismeni nalog Kraljevskog namjesništva u Zagrebu, predao je 12. III. 1861. godine svoj ured u Čakovcu tzv. Mađarskoj komisiji i napustio Međimurje. Šest dana nakon toga đakovački biskup J. J. Strossmayer otputovao je u Beč i u privatnoj audijenciji kod cara Franje Josipa I. odlučno zatražio da se Međimurje vrati Hrvatskoj. Njegov je zahtjev, kako smo i naveli, bio odbijen. Hrvatska je, međutim, učinila još jedan napor i 29. IV. 1861. utemeljila Saborsku komisiju sa zadatkom, da zatraži od cara Franje Josipa, da Međimurje vrati Hrvatskoj. Svi ti pokušaji ostali su bezuspješni. Tako je Međimurje slijedećih 58 godina ostalo u sastavu Mađarske, odnosno do Badnjaka 1918. godine, kada je Međimurje vojnom akcijom hrvatske vojske bilo oslobođeno od Mađarske i pripojeno Hrvatskoj, a što je potvrdila Velika narodna skupština u Čakovcu od  9. I. 1919. godine izjavom: „Za uviek se odcjepljujemo od mađarske države, kojoj smo do sada pripadali samo pod utjecajem sile i protiv svoje volje“.
 
Nakon pripojenja Međimurja Mađarskoj 1861. godine nad Međimurjem se nadvio mrak mađarizacije. Mađarski jezik sustavno se je uvodio u život Međimurja, u škole i urede. Mađarski ustav priznao je samo jedan jedinstveni mađarski jezik, a mađarsko državno pravo nije, osim Mađara, priznavalo nijednu drugu narodnost ili nacionalnu manjinu. U Čakovcu je 1879. godine bila osnovana učiteljska škola ili  preparandija, (lat. praeparare = pripraviti, tj. za zvanje učitelja) s namjerom da odgoji učitelje, koji će provoditi mađarizaciju. Dosadašnje konfesionalne škole u kojima je nastavni jezik bio hrvatski, a nadglednici su bili domaći župnici, mađarska vlast je zamjenjivala državnim školama u kojima se nastava odvijala na mađarskom jeziku. Djeca su se postupno uvodila u učenja mađarskog jezika i u poštivanje svoje „nove domovine“ Mađarske. Na početku nastave djeca su morala sricati molitve na mađarskom jeziku, a izvan škole svi su stanovnici Međimurja morali pozdravljati samo na mađarskom jeziku. Učitelji su bili najveći promicatelji mađarskog jezika, a vlast je prisiljavala i župnike da glavne vjerske istine u vjeronauku poučavaju na mađarskom jeziku.
 
Veliko nasilje nad hrvatskim jezikom učinjeno je 1898. godine kada su mađarske vlasti odredile denominaciju svih hrvatskih topografskih naziva. Tako su prastara povijesna hrvatska imena naselja, sela i gradova bila preimenovana na mađarski jezik, što je kod Međimuraca izazvalo nevjericu, otpor i podsmijeh.
 
Paralelno s nastojanjem mađarskih vlasti da pomađare Međimurje,  pojavila se i Katolička Crkva u Mađarskoj, sa željom da konačno, nakon dosadašnjih neuspjelih pokušaja, Međimurje u crkvom-pravnom smislu odvoji od Zagrebačke nadbiskupije i da ga pripoji Sombateljskoj biskupiji. U tom je smislu bio upućen zahtjev mađarskim državnim vlastima 1904. godine. Dvije godine kasnije bio je donesen tzv. Aponijev zakon po kojem su djeca u školi smjela izgovarati molitve samo na mađarskom jeziku. U upravi, sudstvu i u školstvu mogli su biti zaposleni samo Mađari ili domaći renegati, koji su poznavali mađarski jezik. Najdarovitija međimurska djeca bila su upućivana na daljnje školovanje u mađarske gimnazije i visoke škole na državni trošak. U međimursku kajkavštinu Mađari su ubacivali mađarske riječi i takvu pomađarenu  kajkavštinu proglasili „međimurskim jezikom“, kako bi Međimurce lakše proglasili Nehrvatima, jer da govore svojim vlastitim „međimurskim“, a ne hrvatskim jezikom. Taj šovinistički mađarski apsurd dolazi najviše do izražaja u činjenici, da je prema popisu stanovništva iz 1910. godine u Međimurju bilo 91,2 posto Hrvata Međimuraca i samo 7,48 posto Mađara, uglavnom doseljenih činovnika, trgovaca i obrtnika.
 
Međimurski župnici i svećenici dosjetili su se kako spriječiti tu intenzivnu mađarizaciju Međimurja. Oni su ostvarili dva kapitalna hrvatska kulturna projekta. Udruženim su snagama i nevjerojatnom upornošću objelodanili 1912. godine kajkavski molitvenik „Jezuš ljubav moja“ i tzv. Đursku kajkavsku Bibliju ili Međimursku kajkavsku Bibliju, koja je stvarana u župnom uredu župe Sv. Juraj u Trnju. U jedno i u drugo djelo međimurski su svećenici uvrštavali hrvatsku štokavštinu, istiskujući tako tzv. mađarsku kajkavštinu i  izbijajući iz ruku mađarskim šovinistima postojanje tzv. međimurskog jezika. Budući da su pomađareni učitelji u međimurskim školama i crkvama obavljali i tzv. kantorsku ili orguljašku službu i tako vršili određeni utjecaj na tonalitet međimurskih pjesama, međimurski su svećenici uspješno osnivali crkvene zborove  koji su diljem Međimurja i izvan Međimurja pronosili autohtoni međimurski melos. Među svećenicima glazbenicima isticali su se u tom smislu Juraj Lajtman, župnik u Vratišincu i u Kotoribi, Ignacije Lipnjak, kapelan u Maloj Subotici i župnik u Macincu, te Vinko Žganec župnik u Dekanovcu.
 
Na poseban način u mađarizaciji Međimurja sudjelovala je i vojska.  Mladići iz Međimurja služili su vojni rok u raznim mjestima Mađarske, a u vojsci se govorilo i zapovijedalo na mađarskom jeziku. Mađarske vlasti trudile su se da se međimurski mladići u vojsci upoznaju s mađarskim djevojkama, koje su, došavši u Međimurje, trebale mađarizirati svoje obitelji. Međimurskim svećenicima nije preostalo ništa drugo, nego da svoje župne urede, župne dvorove ili farofe i svoje crkve pretvore u svojevrsne hrvatske škole i pučka sveučilišta, u kojima se molilo, pjevalo, propovijedalo, ispovijedalo i razgovaralo hrvatskim jezikom. U to vrijeme nastala je praksa, da se u sv. misi, nakon pročitanog evanđelja i kratke propovijedi, moli „cijelog Boga“. Bila je to pastoralna novost, koja je uvela praksu, da vjernici zajedno sa župnikom napamet izgovaraju glavne vjerske istine  sadržane u Katekizmu Katoličke Crkve. Župnik je intonirao prve riječi katekizma, a vjernici su nastavili  recitirati „istine koje svaki kršćanin mora znati na pamet“. Ova, u svjetskim razmjerima jedinstvena katehizacija, bila je upotpunjena jednom drugom, opet jedinstvenom međimurskom praksom. Naime, svaka kuma, koja je donijela dijete u crkvu na krštenje, morala je znati napamet sve glavne istine kršćanske vjere na hrvatskom jeziku. Ako kuma nije znala „izmoliti“ te istine dijete nije moglo bilo kršteno. Nije nigdje zabilježen slučaj, da kume svoje „molitve“ nisu u cijelosti obavile. Vrlo je indikativna još jedna pastoralna praksa. Župnici su djeci na krštenju podjeljivali samo hrvatska imena i to onih svetaca čiji je blagdan neposredno prethodio rođenju ili krštenju djeteta. Na taj su način međimurski svećenici sprečavali da međimurska djeca dobiju imena mađarskih svetaca.
 
Nasilna mađarizacija dovelo je do tzv. krvavog adventa u Međimurju, kada je u mjesecu studenom 1918. godine mađarska soldateska ostavila svoju krvavu posjetnicu u Međimurju. Vraćajući se s bojišta, nakon izgubljenog rata, mađarski su vojnici na mnogim trgovima, ulicama, kraj crkava i pileka u međimurskim mjestima ostavili krvavi trag strijeljajući, ubijajući, vješajući i batinajući stotine međimurskih žena i muževa, koji su svojim životima platili pripadnost hrvatskom narodu. Oni su prije smrti izvikivali parolu: „Živjela Hrvatska“! Slični scenarij doživjelo je Međimurje i od  1941. do 1945. godine, kada su mađarske vlasti proganjale i zatvarale međimurske Hrvate ili su ih, pred kraj Drugog svjetskog rata, prisilno novačile za mađarsku vojsku.
 
Zbog tih činjenica Hrvatska, a posebno hrvatsko Međimurje, vrlo je uznemireno pojavom starih mađarskih geografskih karata koje  podsjećaju na „veliki mađarski orsag“ (Veliku Mađarsku), koji je ostavio krvavi trag na zemljovidu Međimurja, „najljepšeg bisera mađarskog orsaga“, kako su oduvijek mađarski šovinisti i nostalgičari Velike Mađarske nazivali hrvatsko „malo Međimurje“, a koje je učeni pavlinski redovnik Josip Bedeković (1752.) nazvao „perivojem Hrvatske“. Sapienti sat! 
 

Mons. dr. Juraj Kolarić