Get Adobe Flash player

Poruke dr. Drage Kambera i danas žive

 
 
Kad se o kompleksnim stvarima suviše kratko govori,
već u samoj toj kratkoći je nepravda.
Slom NDH, Rim, 31. kolovoza 1945. Croatian Information Centre, Zagreb, 1995.
 
Dr. Dragutin Kamber dočekao je proglašenje Nezavisne Države Hrvatske na mjestu župnika u Doboju. Tijekom rata imenovan je pročelnikom duhovnika hrvatskih oružanih snaga. Godine 1945. povlačeći se s hrvatskom vojskom, nastavio je djelovati u hrvatskom iseljeništvu od Austrije preko Italije, Argentine SAD-a do Kanade u kojo je umro  30. lipnja 1969. Svoj spis o  postanku i slomu Nezavisne Države Hrvatske nije stigao proširiti ali, i njegov kratki spis, otkriva nepristranog svjedoka koji priznaje da je nemoguće ukratko prikazati složenu stvarnost koju je proživio od proglašenja do sloma Nezavisne Države Hrvatske.
http://garevac.net/sadrzaj/tekst/Kamber%20Dragutin.jpg
Dragutin Drago Kamber
 
"Postanak N.D.H. pozdravila je ogrmona većina Hrvata s neopisivim oduševljenjem. Nije bilo pokrajine koja se nije toj činjenici veselila, ni društvenog sloja koji nije bio radostan. Vjerovalo se da su stoljetne patnje bile kao loši, prospavani san, koji je ostavio samo riznicu iskustava i opomena, temelj zajedničkog stvaralačkog zamaha cijelog naroda". Sjeća se "napora, muka, junaštvai izdaja, rada jednih i uživanja drugih, genijalnih proplamsaja jedne i krikova krapinskog pračovjeka s druge strane, malog broja ustaških zlikovaca, i velike povijesne odgovornosti i sramote  koju nam ostaviše, i veliko broja ustaških vrlih i neusporedivih boraca, koji su na smrt voljeli svoju Hrvatsku, voljeli više nego majku, ženu, sestru i samoga sebe, i koji su ostavili svijetle tragove heroizma, takova heroizma kakovom valjda nema premca sve do japanskih samuraja. Sjećam se i drugih tvojih vojnika poštenih, dobronamjernih, većinom loše vođenih, loše odgajanih, ili uopće neodgajanih, sjećam se časnika, od kojih su jedni bili austrijski zastrajeli, drugi jugolsavenski pokvarenih, treći hrvatski oduševljenih, ali u znatom broju nedovlljjo spremni."
 
"Sjećam se meteža u upravi, jada i čemera u ustaškom pokretu s neodređenim i maglovitim kompetencijama, sa nedoraslim ljudima, sa neuspjelim kopijama lakrdijaškog talijanskog fašizma, i sa iskrenim pregnućem toliko i tako plemenith mladih i starijih  ljudi da tu tvorevinu prodahnu životom i idealizmom. Sjećam se šverca i švercera, ratnih bogataša... i čistih molitava i žrtava kod jednih, koji dižu svoje nevine i neokaljane ruke prema Bogu i mole za Hrvatsku ali i krvavih ruku i zamračenih pogleda kod nekih drugih, koji su ispunjeni mračnom mistikom mržnje, do koje ih je dovela njihova ljubav za Hrvatsku,ljubav koji nisu dovoljno kontrolirali razumom, molitivom i pokorom."
 
"Odmah od prvih dana  bio sam osobno negodno iznenađen raznim vrlo neozbiljnim, vrlo neugodnim i vrlo štetnim pojavama. Razni mladići imenovani su po nekim mjestima logrnicima, tabornicima, i kat, predstojnicima, a da i ne govorim o običnim neškolovanim zanatlijama, birtašima i ljudima sa sela, koji su također ovdje-ondje zaposjeli na ta mjesta. Ljudi do jučer šareni, koji kod ispravnih Hrvata nisu uživali dobar glas, postali su osobe od povjerenja na znatnim funkcijamapo pojedinim mjestima započele su lokalne borbe za vlast: svake nedjelje drugi logornik, ili predstojnik ili nekakav povjerenik, i svakih nekoliko dana druga serija Hrvata ili ide u haps ili se spasava bijegom ili reži na drugu skupinu, spremna na krvava razračunavanja."
 
"Nije se nikako znalo tko je kome nadležan. Svako je pokazivao muhurove i štambilje na pismenim ovlaštenjima i tko bi zna koji je od tih muhurova jači: ili onaj na kojem piše ovaj "stožer" ili onaj sa onim "stožerom", ili ovaj s "nadzorstvom" ili onaj s onim, ili onaj od ministarstva, ili onaj od nekih redarstava... Jedva se je moglo znati tko koga može hapsiti, tko koga oslobađati, svi su ministri radili sve, dolazile su brojne naredbe sa raznih strana posve iste vrsti, ili su opet jedna drugu posve pobijale. Sjećam se kad se je za šećer u Doboju pojavilo 6 različitih vlasnika." Očekivao je dr. Kamber da u Zagrebu posve točno znaju što hoće i da tamo spremaju i ljude koji će posvuda zavesti istinski red, kao i mjere po kojima će se sustavno i zakonito postupati. A vraćao se iz Zagreba neugodno razočaran.
 
"Poglavnik je bio zatrpan bezbrojnim primanjima. Po ministarstvima i nadleštvima susretao si mlade ljude, puno nedovrelog puberteta i nepodnosive arogancije, značajne za derišta svih naroda i vijekova. Skorojevići na sve strane, a među njima suviše mnogo primitivaca. Nered i bezakonje - kako se čini - još je veći nego u provinciji.Mogao ti je dati Poglavnik neku dozvolu ili neko pravo, a netko ti je drugi oteti i poderati.
 
Osjetio sam da ćemo za sve ovo snositi jedanput strašnu kolektivnu odgovornost. I oni koji su u najboljoj vjeri radili za slobodnu Hrvatsku, vjerujući da rade s najpoštenijim slojem Hrvata, i da će ta Hrvatska daleko nadmašiti u poštenju Jugoslaviju, i da će odgovarati, kao da su unaprijed znali u što će se to sve izvrći. Vidio sam da godine provedene u emigracij nisu poslužile ni Paveliću ni njegovu društvu da izrade plan o organizaciji države. Na sve strane improvizacija. Tako je NDH propala, a da se nikad pravo nije doznalo tko je kome nadležan i kakav je odnos između ustaškog pokreta, naroda i čitovaog ostalog državnog stroja. Do kraja je ostala anarhija. Nereda i nediscipline u obilju. Kriv je onaj tko nije znao drugačije i bolje osigurati red. Oni su kasnije većinom nepravom, nazvani divljim ustašama, nastašama i na njihova je leđa natovareano svako zlo.Međutim, mali je dio tih oboružanih ubogara i siromaha bio kriv... i što su ono krivi ako uopće nisu vođeni ili su vođeni blesavo."
 
Tako je napisao dr. Kamber u Rimu 31. kolovoza 1945. Tako je doživio i proživio stvarnost hrvatskog naroda i države od svibnja 1941. do svibnja 1945. naroda i države u ratnim okolnostima. Je li moglo biti drukčije, bolje, dr. Kamber ni sam nije znao. "Od ljubavi prema Hrvatskoj, i želje da ostane i da živi, domišljali smo se svemu i svačemu i hranili sebe i druge svim vrstama nada i iluzija, od mucavih povratnika do brbljavog Crljena, od svečano-simpatičnog Makanca do hrvatskog Mandića, od seljačkog milicionara do logornika i stožernika, svi su se upinjali da vjeruju usprkos neprilika i nadaju se protiv nade... Jer Hrvatska, kakva je bila da bila, bila je od ogromnog značenja za Hrvate."
 
"Radilo nam se o opstanku. Ne primiti NDH značilo bi osuditi same sebe na otvoreno neprijateljstvo prema Njemačkoj i Italiji i primiti prve udarce u prvoj njihovoj snazi. Značilo je opredijeliti se za obranu starog jugoslavenskog krvnika, osuditi sebe na šumsku suradnju sa četnicima i partizanima i na neprestane represalije sa strane Nijemaca i Talijna - i pri svemu tome nemati ni jednog slobodnog grada, nijednog svog vojnika i nikakvih  ekonomskih i politčkih čimbenika za obranu. I partizanski i četnički Srbi iskoristili bi to vrijeme da nas guraju u prve linije i da na nas navlače gnjev okupatora. "
 
Kamberov kratki spis, tek 50 stranica, zaista bi vrijedilo dati u ruke svima koji danas obnašaju različite dužnosti u državnim aparatima. Dr. Kamber ne opravdava slabosti hrvatske države makar je zaživjela u teškim ratnim okolnostima. Da je doživio stvaranje nove hrvatske države, sigurno bi uočio da se ponavlja  mnogo toga pozitivnog i negativnog već viđenog u NDH. Vjerujem da bi jasno vidio svu složenost stvarnosti u kojoj se nalazi hrvatski narod i nova hrvatska država. Usprkos svim negativnostima koje je bio uočio u kratkom postojanju NDH, on je vidio da je i takva hrvatska država urodila i nekim dobrim plodovima. Narod je postao svjesniji sebe, osjetio je slobodu i svoju stvaralačku snagu. Za buduću hrvatsku državu dr. Kamber predlaže načela koja bi trebalo usvojiti. Odbacuje rasizam i ekstremizam. Predlaže da se "srpski problem mora pametno i oprezno rješavati. Ne smije se pri tom zanijekati ni Bog ni kršćanski moral."
 
Razumljivo je što on 1945. nije mogao predvidjeti novu stvarnost hrvatskog naroda i države u novim okolnostima u kojima nacije gube na suverenosti a svjetskom se pozornicom prošetavaju novi moćni bankari jači i od državnika. Rat je postao normalno stanje stvari. Moderna industrija i moderno ratovanje idu ruku pod ruku. Ratuje se posredno svim sredstvima. Vojna sila nije največa moć. Čak je i prividno apsolutna moć nad životima dovedena u pitanje praksama koje odbijaju  kontrolu nad životom samoubilačkim akcijama. U Hrvatskoj je tako posebni odjek izazvalo samoubojstvo generala Slobodana Praljka. Sudci koji su se držali gospodarima njegova života, koji su ignorirali činjenice, na kraju su bili prisiljeni spoznati da nisu aspolutni gospodari njegova života.
 
Hrvatski narod i hrvatska nacija ne nalaze se u otvorenom ratu ni s drugim narodima ni s drugim nacijama. Ali, u vrlo složenim okolnostima potreban joj je racionalni um koji vlada nad strasitima nacionalnog tijela. Glavni teret nacije nosi vlada koja u Europskoj uniji promiče nacionalne interese temeljem načela supsidijarnosti. Oni koji još vjeruju da je samo Bog iznad Hrvatskog sabora, još nisu uočili da nitko ne prati što govore zastupnici u njemačkom, francuskom, talijanskom i nekom drugom parlamentu EU-a. Prosječno informirani znaju tek za predsjednike vlada.
 
Hrvatska vlada mora jasno definirati ustrojsvo i djelokrug ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave. Nedopustivo je da svi ministri rade sve to da, ignorirajući Vladu, čijim su dijelom, vode neku svoju politiku, nesvjesni svoje ograničenosti i ranjivosti. Ma koliko neki ministar bio popularan, zaslužan i bistar, potrebna mu je za djelovanje cijela Vlada. Ne može ignorirati ni predsjednika/ predsjednicu države bez obzira na svoje simpatije ili antipatije i svoje osobne procjene i ocjene.
 
Dr. Dragutin Kamber je uočio da je Poglavnik N.D.H. bio zatrpan bezbrojnim primanjima, da se nije znalo tko je komu nadležan, da su svi ministri sve radili, da je do kraja ostala anarhija i na sve strane vladala improvizacija. Da je bilo drukčije, vjerojatno bi NDH s krajem rata doživjela slom ali bi iz rata bila izašla s daleko manje žrtava i o njoj bi se danas govorilo kao što se govori o Mađarskoj, Slovačkoj, Francuskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Danskoj, Norveškoj, Italiji i drugim saveznicima Njemačke.
 
"Kad se o kompleksnim stvarima suviše kratko govori, već u samoj toj kratkoći je nepravda", napisao je dr. Kamber. Dr. Andrija Hebrang je rekao da ne laže ali da uvijek ne govori istinu. Neki su glumili da ga nisu razumjeli a onima koji ga nisu razumjeli, ne može se pomoći. Mnogi su vjerojatno uvjereni da pod hrvatskm nebesima vlada veliki nered jer se teško nose sa složenom stvarnošću i jer su žrtve okoliša zatrovanog  nekim medijima koji žive od oglašivača. Nadam se da će se oglašivači u jednom trenutku zapitati tko klika na tekstove navlakuše i kakva je vrijednost tih klikova iz farmi klikova, tvornica lažnih klikova u kojima jeftina radna snaga danonočno klika i ispisuje bezumne i primitivne "komentare".
 
Od Ruda do Kanade
 
Dr. Drago Kamber umro je 30. lipnja 1969. je u Torontu, Ovaj vrhbosanski svećenik, hrvatski domoljub, politički analitičar, publicist i znanstvenik, bio je župnik u Vidovicama i Doboju. Svjetlo dana ugledao je 9. prosinca 1901. u Rudama kod Sinja. Majku je zarana izgubio, pa ga je u Sarajevo doveo otac koji je radio na "višegradskoj pruzi". Kasnije mu se otac preselio u Bugojno i tu se zastalno nastanio. Kamber je stupio u Travničko sjemenište 1915. gdje je godine 1922. položio ispit zrelosti. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 25. listopada 1925. Potom je bio imenovan prefektom u "Napretkovu konviktu" u Sarajevu, zatim urednikom Katoličkog tjednika (1926.-1928.), katehetom pučke škole u sv. Augustinu itd. Po naravi revolucionaran, buni se protiv nepravdi koje čine Srbi prema Hrvatima i pa je često puta dovođen na saslušanje, i u zatvor. Kad je nakon Radićeve smrti 1928. bio osuđen na 20 dana zatvora, nadbiskup Šarić ga je poslao u Rim gdje je na Istočnom institutu proučavao islam i pravoslavlje. Nakon postignutog doktorata godine 1931. vraća se u domovinu s iskrenom željom da se ne miješa u dnevnu politiku. Ipak će ubrzo morati povući to svoje obećanje. Naime po hrvatskom narodu padaju udarci sa svih strana. Kamber ponovno upada u borbu. Imenovan je katehetom na učiteljskoj školi u Sarajevu. Ali nakon oštre reakcije na jednoj Zrinsko-Frankopanskoj proslavi gdje je usporedio i uzvisio hrvatske junake nad srpske, a skupina srpskih generala napustila dvoranu, pritvoren je 20 dana i zauvijek otpušten iz državne službe.
 
U srpnju 1932. odlazi za župnika u Vidovice. Ondje je ostao osam mjeseci. U svojoj autobiografiji zapisao je o svome djelovanju u Vidovicama: “Tamo sam bio 8 mjeseci i kroz tih 8 mjeseci zadobio sam više nego osam mjeseci zatvora, od čega sam odležao 20 dana, a drugo je visilo, otpadalo, amnestirano i pretvarano u globe. Bivalo je dana kada sam i po šest puta bio “saslušavan”. Spisi su se o meni gomilali. Htjeli su me više puta ubiti, a jednu mi je službenu konspiraciju došao javiti jedan pošteni srpski seljak iz Vučilovca na Savi i upozorio me kako da se pričuvam. Organizirao sam i ja obranu, a bio sam spreman, da se i sam branim. Kada bi se sve događaj u potankosti opisao, mnogi mi ne bi  mogli vjerovati.“ Potom ga je nadbiskup Šarić pozvao u Sarajevo i predao mu uredništvo novoosnovanog katoličkog dnevnika Narod. Taj je dnevnik bio nemilosrdno plijenjen od strane državne cenzure (čak su plijenjeni i "članci" o muhama, jer je i u njima cenzor vidio opasne aluzije na državnu vlast. Kamber je tada bio premješten za župnika u Doboj. Tu je upao u srpski osinjak. Vlasti su mu zabranile ulazak u školu, a djeci priječile polazak na vjeronauk u crkvi. Nakon ubojstva Aleksandra u Doboju je pročitan lažni brzojav u kojem je stajalo da ga je ubio Kamberov brat (nije uopće imao brata, bio je jedinac). Četnici su na to "trčećim korakom" izvrši i "juri" na župni stan i polupali sve prozore. Početkom rata 1941. Srbi su uhvatili i držali Kambera kao taoca.
 
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske obnašao je različite i odgovorne dužnosti: vojni vikar u Bosni i Hercegovini, zatim pročelnik duhovnika hrvatskih oružanih snaga od 1944. Godine 1945. povlači se s hrvatskom vojskom. Boravi najprije u Austriji, zatim u Italiji, Španjolskoj i Argentini (1947.-1950.). Prelazi u Sjedinjene Američke Države, gdje na više mjesta župnikuje i gradi crkve, i konačno imenovan je župnikom u Torontu (1961.). Umro je 30. lipnja 1969. godine.
 
Svećenik Kamber je ostavio iza sebe bogato književno djelo koje do danas još nije istraženo i u potpunosti registrirano. Pisanjem se počeo baviti još u sjemenišnim danima u Travniku kada je 1919. spjevao pjesmu Ljubav. Surađivao je u domovinskim časopisima i novinama: Nedjelji (1923.-1925.), Hrvatskoj Prosvjeti, i u časopisu Croatia Sacra. Iz Rima sa studija slao je "Naša rimska pisma" za Katolički tjednik, i članke o islamu. Objavljeno ih je 13, a napisano 45. Uređivao je Katolički tjednik (1926.-1928.). U iseljeništvu je uređivao Križ (SAD), Vinculum Caritatis (SAD-Kanada: 1960.-1965.), Hrvatska lupa Toronto (1961.-1969.) Pseudonim mu je bio: Combattant, Simon Stilita, Romanus, Parizlija, Englez, Martin Tadić. U inozemstvu je surađivao u Glasu sv. Ante, Osobi i duhu,Danici, Hrvatskom Glasu, Našoj Nadi, Hrvatskoj Reviji, Hrvatskoj Misli, Slobodi, Journal of Croatian Studies, Croatian Review, Novi život, Studia Croatica,Hrvatskom Kalendaru, Croatiji press...
 

Branko Barbić

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Utorak, 22/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1237 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević